Vrhunac klasinog graditeljstva ostvaren je u sakralnoj arhiteturi, odnosno, arhitekturi hrama.

Iako je svojim postankom vezana za vremenski, prostorno i etniki ograniene okvire, umjetnost antike Grke i danas se, nakon dvije i pol tisue godina, prepoznaje kao jedna jedinstvena, svevremenska, opeljudska vrijednost. Grki su umjetnici uspjeli stvoriti djela koja predstavljaju oivotvorenje njihovih filozofskih, etikih i estetskih ideja i ija je simbolika vrijednost mnogo dublja nego to nam se ini na prvi pogled, prenosei stvarnost ivota u mit i stih, u simbole i alegorije koji u sebi nose jednu opu, univerzalnu poruku. Od svih likovnih umjetnosti arhitektura je najapstraktnija i njenu nam je simboliku najtee iitati. Tu se ne misli na konkretnu, tono odreenu namjenu graevine, ve na njenu formu. Sklad linija i oblika, punog i praznog, svjetla i sjene moe na jedan naroit nain prikazivati svijet oko nas. Grka arhitektura ima svoje ishodite u misaonom i da bismo je mogli razumjeti, moramo je promatrati u okruju itavog antikog svjetonazora, a to ukljuuje i filozofiju, znanost i religiju. Rimski povjesniar umjetnosti i arhitekt Vitruvije pie: Obrazovanje arhitekta mora se sastojati od vie disciplina i razliitih znanja, on mora biti darovit i sklon znanosti. Naime, ni darovitost bez znanja, ni znanje bez darovitosti ne mogu stvoriti potpunog umjetnika. Zato arhitekt mora biti pismen, vjet u crtanju, dobar poznavalac geometrije, mora dobro poznavati povijest, filozofiju i muziku, da nije neznalica ni u medicini, da se snalazi u pravnim problemima, i da ima znanja iz astrologije i nebeskih zakona... Kad je ta nauka bogata i puna tolikih razliitih i mnogostrukih znanja, mislim da se s pravom mogu priznati za arhitekte samo oni koji su se od djetinjstva penjali ljestvicama raznih disciplina i hranili se znanjima iz vie nauka i vjetina dok su se popeli do najuzvienijeg hrama - arhitekture. (Vitruvije, De architectura libri I) Grka je arhitektura, dakle, na jedan nain sinteza svih ovih znanja. IDEJA HRAMA Razdoblje grke umjetnosti koje danas nazivamo klasinim trajalo je od 450. do 330. g.pr.Kr. Ono to ovo doba razlikuje od prethodnog arhajskog i kasnijeg helenistikog je uravnoteenje umjetnikog prikaza s apstraktnim kanonom ljepote. Predmet umjetnikog interesa nije u pojedinanom, specifinom, nego se u prirodi i ovjeku trae zajednike, ope znaajke. Za razliku od helenistikog razdoblja u kojem se umjetnici bave konkretnim, prelazei ponekad i u naturalizam, to je razdoblje klasinog idealizma koje se bavi idealnim mjerama ovjekova tijela i idealnom formom hrama. Vrhunac klasinog graditeljstva ostvaren je u sakralnoj arhiteturi, odnosno, arhitekturi hrama. Atenska akropola, jednom sredite sakralnog ivota u Ateni, sa svojim hramovima koji su tek sjena negdanjih monumentalnih graevina, jo uvijek zrai nevjerojatnom snagom i ljepotom koju prepoznajemo i osjeamo, iako je moda sasvim ne razumijemo. Odnos izmeu ovjeka i prirode zasnovan je na redu i harmoniji, s Hramom kao vezom i razmjernom sredinom izmeu njih. Hram je graevina podignuta u religiozne svrhe, a rije "re-ligare" znai ponovno povezati, u ovom sluaju to znai postii jedinstvo ovjeka i svijeta koji ga okruuje. Budui da je vanjski oblik uvijek uporite za svijest, hram ne smije biti podignut prema bilo kakvim naelima, on svojim oblikom mora udovoljavati arhetipskim zakonitostima, a to su one zakonitosti koje

istovremeno postoje i u prirodi i u ovjeku. Stoga je hram istodobno slika ovjeka i slika prirode, tj. svijeta. TEORIJE LIJEPOGA Mnogi su grki filozofi pokuali definirati zakonitosti za koje su slutili da postoje unutar ovjeka i prirode, a graditelji su njihove ideje transformirali u konkretan oblik hrama. Pitagora je smatrao da je broj temelj i izvor svih stvari, stoga je znanost pravi put za ispitivanje svijeta i ivota. Nasuprot promjenjivim iskustvenim opaajima, u matematikim su pojmovima sadrana izvanvremenska, vjena, aksiomatska obiljeja zbilje. Takoer je smatrao da se sklad u arhitekturi moe postii samo koritenjem pravilnih geometrijskih likova, poput kruga, kvadrata i trokuta u istom omjeru. Pitagorinu ideju o matematikoj strukturi svemira kasnije je preuzeo Platon. On, meutim, pojavni svijet smatra tek nesavrenom sjenom vjenih, arhetipskih praslika koje borave u carstvu ideja. Ideje koje izraavaju ono to je zajedniko, ope, identino i trajno u pojedinanim stvarima ne mogu se spoznati osjetilima, nego samo umom. Ideju ljepote, uz ideje dobra i istine, Platon ubraja meu tri najvie ideje. Stoga je za pravu umjetnost koja e istinski odraavati ideju ljepote potrebna razumska komponenta. Osnova za pribliavanje arhetipu u umjetnosti je mjera (metron) i proporcija (simetron). Apsolutna ljepota nalazi se samo u pravilnim geometrijskim tijelima, istim bojama, istim zvukovima. Umjetnost koja se svodi na puko podraavanje i kopiranje pojavnog svijeta bezvrijedna je, to je tek sjena sjene ili trea od istine. Mnogi su se grki filozofi bavili pitanjima umjetnosti, estetike i pojma lijepog, a ova dva primjera samo su dio onoga to je o tome reeno ili napisano. Oni nam ukazuju na dubinu nadahnua grkih umjetnika i irinu imaginacije koju su pokuali izraziti kroz svoja djela. POVIJESNI RAZVOJ Grka je kultura izrasla na kretsko - mikenskom naslijeu. Uz brojne druge vrijednosti kretsko - mikenske kulture, Grci su preuzeli i prvobitni oblik hrama koji je tijekom itava svog razvoja i u svim varijantama sauvao osnovni oblik megarona. Megaron je zapravo prvobitni oblik jednostavne kue za stanovanje koja je jo od prethistorije bila rairena na prostorima Male Azije i Balkanskog poluotoka, odakle ga je preuzela kretsko - mikenska kultura. Kod Mikenjana megaron je dobio sakralnu funkciju sa rtvenikom - ognjitem u glavnoj prostoriji okruenim s etiri stupa. Prvi grki hramovi, izravno proizali iz forme megarona, sastojali su se od dva dijela. To su pronaos (predvorje) s proeljnim stupovima i bonim zidovima (antama) i sam dom boanstva - naos. Kod razvijenijeg oblika hrama na zaelju se nalazio opistodom, riznica hrama. Grki hram je zamiljen kao forma u prostoru koja se promatra izvana, s vie skulptorskih negoli arhitektonskih znaajki. Unutranji prostor obuhvaen zidovima hrama nevelik je i sabijen, on nije monumentalan poput prostora jedne gotike katedrale. Unutranjost hrama nije mjesto okupljanja vjernika, nego dom boanstva i tu se nalazi samo kip boga kojemu je hram posveen. Osnovna obiljeja i odlike grkih hramova mogu se podijeliti u dvije glavne skupine: jednu skupinu ini tip, a drugu stil graevine.

Tip hrama ovisi o njegovu vanjskom obliku i izgledu, o broju i rasporedu stupova. Tijekom vremena, iz osnovnog se oblika megarona razvilo sedam tipova hrama: templum in antis, dvostruki templum in antis, prostilos, amfiprostilos, peripteros, dipteros i pseudodipteros. Stil graevine odnosi se na izgled i vrstu pojedinih njenih djelova, osobito stupa, tj. njegova kapitela, grede (arhitrava) i rasporeda dekoracija. Svi su grki hramovi bili sagraeni u jednom od tri osnovna stila - dorskom, jonskom ili korintskom, ili u kombinacijama ta tri stila. REDOVI Stilovi se u grkoj arhitekturi nazivaju jo i redovi. Ovo podrazumijeva da je svaki red bio uravnoteena, promiljena cjelina iji su dijelovi bili meusobno usklaeni i proporcionirani. Vitruvije pie o est pravila prema kojima su bile podizane grke graevine, a jedno od njih je tzv. simetrija, koja podrazumijeva sklad meu dijelovima graevine. To konkretno znai da je dimenzija svakog pojedinog dijela hrama bila odreena proporcionalno modulu, odnosno promjeru stupa u njegovoj bazi. Npr. visina stupa kod pojedinog reda odreivala se tako da se promjer stupa u bazi pomnoi s tono odreenim brojem, koji je ovisio o tome kojem je redu stup pripadao. Zapravo je veliina hrama kao cjeline bila odreena promjerom stupa. Hram je simbolika slika ovjeka, a vezu s ljudskim tijelom pronalazimo u proporcijama hrama koje odgovaraju proporcijama ljudskog tijela. Vitruvije kae: Nijedan hram ne moe bez simetrije i proporcije imati razumno oblikovanje, njegovi lanci moraju jedan spram drugoga stajati u odreenom odnosu, kao udovi dobro oblikovanog ovjeka. Dorski stil je najstariji u grkoj arhitekturi. Prema predaji, ovaj je stil dobio ime po Doru, sinu Helena i nimfe Pitije, koji je vladao Peloponezom i Ahajem. Dor je u ovom stilu sagradio hram u Argosu posveen Heri. Dorski stup die se neposredno sa stilobata, gornje povrine trodjelne baze hrama. Stup se blago suava prema gore i zavrava s jednostavnim kapitelom koji se sastoji od ehinusa, okruglog jastuastog oblika, i abakusa ili plinte, etvrtaste ploe. Preko abakusa se na stupove prenosi teret grede (arhitrava) i istaknutog vijenca (geisona). Tijelo stupa iljebljeno je plitkim utorima (kanelurama), iji se broj najee kretao izmeu 16 i 20. Visina dorskog stupa iznosi 6 (kasnije 7) modula ili promjera stupa u njegovoj bazi, kao to duina stopala kod mukarca iznosi jednu estinu njegove visine. Dorski red, dakle, odraava muki princip i simbolizira muko tijelo. Jonski red vezan je uz enski princip, njegove proporcije odraavaju proporcije tijela ene. Za razliku od dorskog stila koji je tvri, geometrijski dosljedniji i masivniji, jonski je stil bio meki, elegantniji i s vie odstupanja od osnovnog obrasca. Visina stupa odgovara osmerostrukom, kasnije deveterostrukom promjeru stupa, pa je on vitkiji od dorskog. Stup poiva na bazi sastavljenoj od nekoliko prstenova, a kapitel je ukraen volutama - spiralnim oblicima koji predstavljaju uvojke enske kose. Legenda kae da je nastao na Atici, gdje su itelji jonske obale nakon podizanja dorskog hrama Apolonu, izgradili Artemidi hram u jonskom stilu, prenijevi na stup proporcije enskog tijela. Korintski stil je najraskoniji od ova tri stila, ali i najmanje prilagoen jednostavnom ukusu grkog duha, pa njegova primjena kod hramova i javnih graevina nikada nije

dostigla dorski ili jonski red. Prema legendi, ovaj se stil pripisuje arhitektu Kalimahu. On je na groblju u Korintu vidio koaru obraslu akantovim liem koju je na grob jedne mlade djevojke donijela njena dadilja. Ona je u koaru stavila djevojine igrake, pokrila je ploom i sluajno stavila upravo na korijen akanta. Kada je na proljee akant izrastao, on je svojim bogatim liem obuhvatio koaru. Zbog ploe lie se savilo u volute, dajui svemu tome izgled zatvorene kompozicije. Oaran tim oblikom, Kalimah ga je stilizirao u tip korintskog kapitela i utvrdio proporcije ovog reda. Korintski stup odraava proporcije djevojakog tijela. Vitruvije pie da on oponaa djevojaku gracioznost, jer djevojke svojim nakitom i odjeom dobijaju jo njenije oblike. Baza i tijelo stupa jednostavni su i vrlo slini jonskom, ali je kapitel vrlo dekorativan i sastoji se iz dva reda akantovog lia koje izrasta iz tijela stupa, grana se i spiralno uvija. Kasnije su Rimljani, preuzevi gotovo sve elemente grke arhitekture, dali prvenstvo upravo korintskom redu koji je svojom kienou savreno odgovarao monumentalnim rimskim graevinama. PRILAGODBA OVJEKU Promatrajui svijet oko sebe, grki su mislioci otkrili da su zakonitosti sklada i ljepote zapravo matematike prirode. Razmjer zlatnog reza kojeg su pronali u prirodi i u mjerama ovjekova tijela, postao je osnova za proporcioniranje hrama. Smatralo se da je upravo to matematiko naelo ono koje moe povezati konkretan, pojedinani oblik, s njegovim idealnim izvorom. Zato su tlocrti i proelja veine klasinih graevina definirani zlatnim pravokutnikom. Zlatni rez nije bio prisutan samo u glavnim mjerama graevine, nego je postojao i u meuodnosima svih njezinih djelova, uspostavljajui na taj nain - kako u cjelini, tako i do najmanjih pojedinosti vezu s ovjekom i s prirodom. Zlatni pravokutnik nije samo odraz jednog vieg naela, on je ovjeku lijep i ugodan za oko, mogue ba kao sjeanje koje postoji u svakom od nas na savreni svijet arhetipova. Jedno je istraivanje pokazalo da su izmeu vie ponuenih pravokutnika s razliitim omjerima stranica ispitanici birali upravo zlatni pravokutnik kao najljepi. No, ovjekovo oko nije savreno, ono esto ne zamjeuje stvari onakvima kakve one doista jesu. Poznato je da ljudsko oko dugake horizontale vidi kao konkave, vertikale koje se ponavljaju u nizu kao da se razilaze prema gore, a visoke konstrukcije kao da se naginju prema naprijed. Grki su graditelji poduzimali ispravke s obzirom na te optike varke. Na Partenonu su sredita horizontala zakrivljena za 6.5 cm na kraim i 12.3 cm na duim stranama proelja, a stupovi su za 7 cm zakoeni prema unutra. Vanjski stupovi, koji za pozadinu nemaju zidove hrama, nego nebo koje ih optiki suava, deblji su od ostalih. Ovakvim se ispravkama pokuao ublaiti nesklad izmeu osjetilnog doivljaja koji ovjeka moe zavarati i razumske spoznaje. Grki su umjetnici znali stvoriti, prema svojim mjerilima, savrenu formu, no isto tako znali su je i transformirati kako bi omoguili da je ovjek svojim ogranienim osjetilima zaista doivi kao takvu. Grki hram je, zapravo, u arhitektonsku i umjetniku formu pretoena ideja Grka o njima samima, o njihovoj vjeri u snagu i slobodu ovjeka, o smislu i ljepoti ivota onakvog kakvim su ga oni vidjeli i kakav su mu sadraj dali. U tome i lei univerzalna vrijednost grke umjetnosti, motiva iz kojih se ona rodila i djela koje je stvorila. Suzana Dobri