7.

Matko Marušić: Moja priča
7.1. Sažetak o napadima na urednike časopisa Croatian Medical Journal 7.2. Kronologija napada na urednike CMJ-a 7.3. Suñenje i pokušaj difamacije psihijatrijskim vještačenjem 7.4. Ograničenje slobode govora radi prikrivanja korupcije i afera 7.5. Napadi uprave Medicinskog fakulteta u Zagrebu na urednike CMJ-a 7.6. Nečasno postupanje Suda časti Medicinskog fakulteta u Zagrebu 7.7. Pokušaj uprave MF-a u Zagrebu da preuzmu CMJ-a u godini 2009. 7.8. Napomene

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

Akademska korupcija u medicini
Slučaj časopisa Croatian Medical Journal ili kako čovjek ne može vjerovati što se dogaña u akademskoj zajednici pa treba provjeriti je li normalan

Izraz medicina odnosi se pretežno na struku, nastavu i znanost, a zdravstvo na njezinu praktičnu primjenu, na sve oblike skrbi za bolesnike. Bez obzira na stvarne razlike tih pojmova oni se u praksi ne mogu razdvojiti, pa tema korupcije u zdravstvu zahtijeva i osvrt na korupciju u medicini. Štoviše, budući da medicinska naobrazba stvara zdravstvene radnike kojima je studij i ponašanje njegovih učitelja usadilo odgovarajući vrijednosni sustav, moguće je da je po zdravstvo pogubnija korupcija u medicini, negoli ona izravna, kakvu susrećemo u zdravstvenom sustavu. Budući da je liječnik ključni zdravstveni radnik, proistječe da je za zdravstvo u cjelini iznimno važno da izobrazba koju pružaju medicinski fakulteti uključi i čvrst sustav poštenja, pravednosti, skromnosti, požrtvovanja i čestitosti, jer će se to odraziti na bitne značajke rada liječnika u tijeku četrdeset godina nakon što on diplomira. Medicinskim fakultetima u Hrvatskoj ne može se zanijekati primjerenost moralne sastavnice izobrazbe koju propisuju studentima, ali riječi i udžbenici ne samo što nisu dostatni, nego znače i manje od primjera koji nastavnici daju svojim radom i ponašanjem. U znanosti o medicinskoj izobrazbi to se naziva "nevidljivim kurikulumom", jednostavnije rečeno – onime što student nauči i usvoji na fakultetu gledajući svoje nastavnike i kolege i opće ozračje sredine u kojoj se obrazuje. Postojeći podatci su iznenañujući, jer otkrivaju da se studentov medicinski svjetonazor ne formira prema onome što nauči iz knjiga, nego prema onome što vidi u ponašanju onih koji ga podučavaju. Osim navedenoga, nastavnici medicinskih fakulteta u pravilu i izravno rade u zdravstvu i to najčešće na važnim, rukovodećim i vrlo utjecajnim položajima. Zato ću, pojednostavnjeno, reći da su upravo oni najodgovorniji za stupanj korupcije koji grañani, administracija ili pravosudni čimbenici susreću u zdravstvu. Osim toga, sveučilišni profesori pripadaju u vrlo ugledan društveni sloj koji nazivamo akademskom zajednicom. A svi oblici ponašanja akademske zajednice, uključivši naposljetku i mehanizme, putove, ciljeve i strategiju korupcije drukčiji su, "finiji", vještiji i teže uočljivi od korupcije u manje učenim strukama. Osim toga, akademska je zajednica zaštićena svojim društvenim ugledom, vezama, poznanstvima, stvarnom važnošću i onime što se naziva sveuči-

207

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

lišnom autonomijom i što, iako se vrlo često zlorabi i izvrće, ima uporište u zakonu, čak i u državnom ustavu. Hrvatski rezultat je da je na kraju korupcija u akademskoj zajednici vrlo proširena, zapravo sveprisutna, ali javnost je ne percipira, policija ne progoni, a sudovi ne sude. Usamljeni glasovi koji je povremeno prokažu brzo bivaju ušutkani ili ismijani. To sam i ja doživio. No, pritom moram reći da nisam ni bio niti sam postao junak, svetac ili primjer borca protiv akademske korupcije. Znao sam za njezinu proširenost i nedodirljivost i davno sam odustao od borbe s njom. No, u slučaju koji opisujem, ona je našla mene: nije prihvatila da je pustim na miru i radim svoj posao, nego je tražila da je pustim u moj svijet, da joj se predam, pridružim. Budući da sam to odbio, doživio sam planirane, promišljene, udružene i zastrašujuće napade, koji su došli s najviših položaja, položaja koji su zlouporabljeni kako bi se meni otelo nešto što se tome carstvu zla činilo vrijednim napora da me zgazi. Tako mi nije preostalo nego se boriti, ljuto i odlučno. Ušli su u moju obitelj, u svetinju mojega braka, u moj posao kojemu sam posvetio četrdeset godina teškoga rada, u ugled i karijeru koje sam stvorio od odrastanja u ruševini i obitelji koja ništa nije imala ni znala. Nisam ja heroj, nego nisam imao kud. Sada, negdje pri kraju svega, čini mi se da sam se dobro borio, dobro ... Nisam se dao, ni u jednom času, ni u jednom osjećaju ni potezu. Ima granica kada se čovjek više ne može dati. Svatko ima tu granicu. Ja sam svoju našao, i to mi je drago. Zato mi je i ova priča draga. A neka draga bude i Vama, jer i Vi ste unutra. Sutra ćete možda i Vi vidjeti tu svoju granicu. Granicu neodstupanja.

7.1. Sažetak o napadima na urednike časopisa Croatian Medical Journal
Na početku ove priče donosim sažetak, kako bi se čitatelj lakše u njoj orijentirao, jer je vrlo složena. Dokaze i literaturu ne navodim radi štednje prostora, iako imam i jedno i drugo. Od godine 1971. bio sam zaposlen kao nastavnik na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Godine 1971. zamislio sam, a godine 1991. osnovao sam znanstveni medicinski časopis na engleskom jeziku Croatian Medical Journal (CMJ). Postao sam njegov glavni urednik, zajedno s tadašnjim dekanom Medicinskog fakulteta u Zagrebu prof. Matom Granićem. Mate Granić je potom otišao u politiku, a kao glavna suurednica zamijenila ga je prof. dr. Ana Marušić, inače moja supruga i takoñer zaposlenica Medicinskog fakulteta u Zagrebu. U časopisu smo uvijek radili kao volonteri. Kao urednik bavio sam se organizacijom rada, prikupljanjem i obradbom članaka, financijama i drugim tekućim poslovima.

208

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

Ostavio sam moja (uspješna) imunološka istraživanja i posvetio se istraživanjima utjecaja CMJ-a na hrvatsku medicinsku zajednicu. U CMJ-u je prof. A. Marušić radila meñunarodnu promidžbu časopisa, izobrazbu njegovih autora i suradnika i fino dotjerivanje članaka prihvaćenih za tisak. S njom je časopis procvjetao: 1998. uključen je u bazu podataka Medline, 1999, u najelitniji Current Contents i Science Citation Index-Extended, a 2007. u PubMed Central. A. Marušić je postala predsjednica World Association of Medical Editors, potom predsjednica Council of Science Editors (udruga urednika svih znanstvenih časopisa u svijetu) te član International Committee of Medical Journal Editors, skupine urednika 12 najuglednijih medicinskih časopisa u svijetu, koji donose sva pravila medicinskog publiciranja. Surañujući s najuglednijim uredničkim organizacijama na svijetu, CMJ je u Hrvatsku donio brojne edukacijske i istraživačke aktivnosti: sustavnu pomoć autorima u pripremi znanstvenih članaka za publiciranje, podučavanje znanstvene metodologije na medicinskim fakultetima, grañenje mira meñu narodima kroz medicinu, medicinu zasnovanu na dokazima, Cochrane centar i rad (srž medicine zasnovane na dokazima), proučavanje pouzdanosti autorstva na znanstvenim člancima, koncepciju i praksu znanstvenoistraživačke čestitosti i podučavanje i obvezu registracije kliničkih pokusa. Njegov čimbenik utjecaja (scientometrijska mjera snage časopisa, engl., impact factor) stalno se povećavao, da bi 2007. prebacio 1,0 i tamo se zadržao. S rastom ugleda časopisa pojačavali su se i ljubomore i ogovaranja koji su taj uspjeh pratili. Zato smo negdje godine 2000. odlučili pravno potpuno definirati rad časopisa. Četiri hrvatska medicinska fakulteta proglašena su vlasnicima časopisa, koji njime upravljaju preko Upravnog odbora. Dekani fakulteta potpisali su "Sporazum o CMJ-u", koji vrijedi i danas. Upravni odbor ima 8 članova, četiri iz Zagreba, dva iz Rijeke i po jedan iz Osijeka i Splita. Časopis operativno vodi Urednički odbor, na čelu s dva glavna urednika. Urednički odbor djeluje potpuno samostalno, a Upravni odbor može ga smijeniti u dva slučaja: a) ako se snizi kvalitet časopisa, što se odreñuje isključenjem časopisa iz bilo koje baze podataka (uglednih časopisa) u kojoj je bio u času potpisivanja Sporazuma, b) ako urednici učine nešto nečasno, za što postoje materijalni dokazi. U slučaju smjene urednika od strane Upravnog odbora, tu odluku moraju potvrditi Vijeća sva četiri fakulteta-vlasnika. Na žalost, napadi na urednike CMJ-a time ne jenjavaju, nego se pojačavaju i traju sve do danas. Dvojbe jesu li ti napadi posljedica nekih animoziteta prema glavnim urednicima ili predstavljaju prikriveni pokušaj preuzimanja časopisa, razriješene su krajem 2007., kad je dekanica Medicinskog fakulteta u Zagrebu prof. dr. Nada Čikeš na sjednici Vijeća Fakulteta pokrenula smjenu glavnih urednika, a potom poduzela niz akcija kako bi promijenila Sporazum, smijenila

209

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

urednike i većinom u Upravnom odboru časopisa umjesto njih dovela svoje ljude. CMJ je važan i poželjan zato što je pri izborima u znanstveno-nastavna zvanja u hrvatskoj medicini jedan od uvjeta da je dio znanstvenih članaka koje je pristupnik objavio objavljen u časopisima koji se indeksiraju u Current Contents. Kada je CMJ uvršten u tu elitnu bazu podataka, nastao je veliki pritisak na mene da za objavljivanje prihvatim radove niske kvalitete. Pritisku sam odolijevao, ali to je, zajedno s uspjehom CMJ-a, izazvalo i nezadovoljstvo i ljubomoru jednoga broja kolega. Otvorenu netrpeljivost prema časopisu izražavali su profesori Medicinskog fakulteta u Zagrebu Ivica Kostović i Hrvoje Banfić, a prikrivenu Slobodan Vukičević. Metoda smjene urednika i preuzimanja časopisa koja je odabrana ciljala je na moralno blaćenje i urednika i časopisa. Sve do 2007. napadi su formalno išli na A. Marušić i njezine asistente-izvršne urednike u CMJ-u (svi volonteri), a posebno su eskalirali prilikom otkrivanja napora dekanice Čikeš, prof. Branimira Jakšića i drugih da u Hrvatskoj i u inozemstvu zataškaju plagijate svojega kolege prof. dr. Asima Kurjaka. Afera Kurjak i afera napada na uglednu svjetsku urednicu A. Marušić te otkriveni nečasni i nelegalni pokušaji preuzimanja CMJ-a donijeli su Fakultetu i Hrvatskoj golemu meñunarodnu sramotu. S početkom 2008., u nasilnim i nelegalnim postupcima, na Medicinskom fakultetu u Zagrebu moju suprugu i mene osudili su i kaznili javnom opomenom. Meñutim, izravni pokušaji N. Čikeš da preuzme CMJ propali su zbog neslaganja ostala tri fakulteta-vlasnika. U studenom 2008. A. Marušić i ja, zbog stalnog šikaniranja i diskriminacije na poslu, a navlastito zbog nemogućnosti da Fakultetu donesemo sve koristi koje mu je mogao donijeti svjetski ugledan znanstveni časopis, napustili smo Medicinski fakultet u Zagrebu i prješli smo na Medicinski fakultet u Splitu. U lipnju 2009. izabran sam za dekana Medicinskog fakulteta u Splitu, usprkos zastrašujućeg pritiska iz Zagreba da se to ne dogodi. Neposredno prije isteka mandata dekanici N. Čikeš, ona je još dvaput na Dekanskim konferencijama (4 dekana medicinskih fakulteta) krivotvorenjem i neistinama pokušala smijeniti urednike CMJ-a, ali nije uspjela. Zbog nastupa na dužnost dekana i s nadom smirenja napada, 29. rujna 2009. podnio sam ostavku na funkciju glavnoga suurednika, a zamijenio me je prof. dr. Ivan Damjanov iz SAD.

7.2. Kronologija napada na urednike CMJ-a
U kolopletu napada, ogovaranja i suñenja teško je razaznati pravi slijed dogañaja, razumjeti njihovu povezanost i isprepletenost i shvatiti što im je bio

210

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

zajednički cilj. Osobno, ja sam to shvatio tek 27. studenoga 2007., kada je organiziran prvi javan, službeni i izravan pokušaj Fakulteta da se od prof. Ane Marušić i mene preuzme CMJ. Pritom problem uopće nije bio u prof. Ani Marušić nego u meni, jer sam ja bio taj koji je odlučivao o tiskanju ponuñenih rukopisa i opirao se korupciji i pritiscima. No, napad je, genijalno zloćudno, usmjeren na nju, zacijelo zato što se računalo da će osobu ženskoga spola lakše slomiti, a ako oblate i maknu suprugu, gotov je i suprug. Takvom izboru zacijelo je pridonijela i bolna ljubomora većega broja muškaraca na zavidne meñunarodne uspjehe i ugled koji je prof. A. Marušić stekla kao urednica i znanstvenica. Ne samo da se ti ljudi nisu usudili napasti mene zbog poslova koje sam radio i izravnog blokiranja njihovih pokušaja da me korumpiraju ili uplaše, nego su se skrivali, pretežno iza ženskih skuta, i pali toliko nisko da su slali u svijet lažno potpisana pisma s bolesnim seksualnim porukama koje su se odnosile na moju suprugu i mene. O takvim ljudima i takvim postupcima pristojan čovjek ne bi trebao ni govoriti ni pisati, pa ću i ja to izbjeći. No dogañaje svjedočim, jer oslikavaju razinu i metode korupcije u akademskoj zajednici, a da su u toj zajednici i anonimna pisma uobičajeno sredstvo borbe za moći poznato je mnogima, a ne samo meni. Evo kratke kronologije napada na urednike CMJ-a: 2000. – slučaj "Patofiziologija": napad prof. S. Vukičevića na A. Marušić (primiruje se zbog pisanog svjedočenja akademika S. Gamulina). 2003. – slučaj Banfić-Crljen Manestar: napad na A. Marušić i četiri mlaña urednika CMJ-a (primiruje se zbog meñunarodnih ekspertiza slučaja, koje je pribavilo MZOŠ), ali su se vrijeñanja i uznemiravanja od strane prof. Banfića nastavila sve do našega odlaska s Fakulteta. 2006. – slučaj „plagijat Anatomije čovjeka“ – napad dekanice Medicinskog fakulteta u Zagrebu prof. Nade Čikeš na A. Marušić (A. Marušić kažnjena javnom opomenom; 2009. Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju, kao najviše državno tijelo za etička pitanja, donio je mišljenje da se ne radi o plagijatu.) 2006. – slučaj „plagijati prof. Asima Kurjaka": napad dekanice Čikeš na A. Marušić kako bi prikrila i zataškala krivnju A. Kurjaka (A. Kurjak osloboñen, meñunarodna sramota za Hrvatsku, na meñunarodnoj razini slučaj je još otvoren). 2006. – slučaj zabrane govora nastavnicima Medicinskog fakulteta: zabranu dekanice Čikeš podržao rektor Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. Aleksa Bjeliš (zabrana ostala, M. Marušić suñen i osuñen).

211

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

2007. – slučaj "Neuron": otimanje novca dodijeljenog dr. Alenki Gagro da bi se dodijelio akademiku Ivici Kostoviću za polikliniku "Neuron", nejasnog vlasništva (otimačina uspjela, slučaj navodno istražuje USKOK, M. Marušić suñen i osuñen). 2007. – izravni pokušaj dekanice Čikeš da preuzme CMJ (neuspješan). 2007. – zabrana dekanice Čikeš pristupa javnim informacijama (uspješna). 2007. – suñenje prof. Matku Marušiću i pokušaj difamacije traženjem njegova psihijatrijskog vještačenja (kažnjen javnom opomenom, zloporaba psihijatrije razobličena). 2008. – Ana i Matko Marušić prjelaze u Split, jer im Medicinski fakultet u Zagrebu ne dopušta djelomični angažman. 2008. – Medicinski fakultet u Zagrebu onemogućuje prebacivanje znanstvenog projekta A. Marušić u Split (neriješeno do danas) i prijelaza novaka M. Marušića u Split (riješeno tek u travnju 2010.), te u tijeku 2009. blokira podračun CMJ-a u Zagrebu. 2009. – slučaj "Dekanska konferencija": obnavljanje pokušaja dekanice Čikeš da preuzme CMJ (M. Marušić podnosi ostavku, napad na A. Marušić nastavlja se, ali bez uspjeha). Svjedočenje ću početi devetim slučajem, odnosno stegovnim postupkom koji je Fakultet vodio protiv mene i pokušajem Fakulteta da ishodi moje psihijatrijsko vještačenje i tako me difamira i riješi me se. Napadi na prof. Anu Marušić i na naše suradnike mnogo su dugotrajniji, uporniji i ružniji, ali ovdje ih ne mogu opisati jer bi primjeren opis zahtijevao previše prostora.

7.3. Suñenje i pokušaj difamacije psihijatrijskim vještačenjem
Dana 18. ožujka 2008. „Slobodna Dalmacija“ (Split) i „Večernji list“ (Zagreb) te 20. ožujka 2008. „Jutarnji list“ (Zagreb) donijeli su vijest da je Povjerenstvo za stegovni postupak Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od troje psihijatara zatražilo neki oblik stručne psihijatrijske procjene moje ličnosti na osnovi materijala koji im je poslalo Povjerenstvo za stegovni postupak, a koje me je sudilo prema prijavi dekanice N. Čikeš. Tri psihijatra su profesori Medicinskog fakulteta u Zagrebu; Ljubomir Hotujac (takoñer i predsjednik Hrvatskog psihijatrijskog društva), Vera Folnegović Šmalc (takoñer i povjerenica Medicinskog fakulteta za zaštitu dostojanstva zaposlenika) i Vlado Jukić, ravnatelj Psihijatrijske bolnice Vrapče.

212

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

Izjave dotičnih kolega psihijatara u rečenim tiskovinama pojedinačno i nezavisno potvrdile su da su oni zaprimili rečeni zahtjev. Iz pisanja novina takoñer proistječe da je zahtjev potpisao potpredsjednik Povjerenstva za stegovni postupak prof. dr. Davor Strinović, te da on nije negirao postojanje toga zahtjeva, nego je na novinarsko pitanje o dokumentu odbio „dati ikakve informacije dok se ne savjetuje na fakultetu“, a potom je rekao eksplicitno: „Nećemo više o tome pričati jer zaista vam ne želim ništa reći.“ 7.3.1. dogañaja 7.3.1. Pozadina toga doga aja U postupanju u „slučaju Kurjak“ (v. dalje) dekanica Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. Nada Čikeš donijela je 7. prosinca 2006. Odluku o ograničavanju komunikacije nastavnika s medijima. Ja sam se toj odluci usprotivio. U nekoliko sam navrata takoñer nastupao u javnosti. Dana 27. studenoga 2007. dekanica Čikeš urudžbirala je (potpisala „za Dekanski kolegij“) rečenu prijavu protiv mene Povjerenstvu za stegovni postupak uglavnom zbog mojega razgovora objavljenog u „Glasu Koncila“. Predsjednik Povjerenstva za stegovne postupke Fakulteta prof. dr. Juraj Geber zatražio je 9. siječnja 2008. od mene da se očitujem o prijavi. Očitovao sam se 14. siječnja 2008. Po Pravilniku, Povjerenstvo mora zakazati raspravu u roku od 90 dana nakon mojega očitovanja, tj. najkasnije 14. travnja 2008. Dana 18. ožujka 2008. novine su otkrile da je Povjerenstvo za stegovni postupak tražilo moje psihijatrijsko vještačenje. 7.3.2. 7.3.2. Prateći dogañaji Nakon napisa u rečenim tiskovinama, dogodilo se sljedeće: 7.3.2.1. 7.3.2.1. Zahtijevao sam uvid u spis, odnosno u dokument kojim se vještačenje tražilo vješta enje Prema Pravilniku o radu Povjerenstva za stegovne postupke Fakulteta (članak 42) optuženik u svakom času ima pravo uvida u spis. Ja sam 17. ožujka 2008. uvid u spis zatražio od tajnice Povjerenstva gñe Lj. Žinić (pravnica), a ona mi je rekla da u spisu nema toga dokumenta; zatražio sam da o tome sačinimo zapisnik, a ona je rekla da to ne smije učiniti bez dopuštenja tajnika Fakulteta g. Darka Bošnjaka; tražio sam isto odmah od g. Bošnjaka (pravnik), a on je otklonio i uvid i zapisnik i rekao da će razmisliti; potom me nazvala njegova tajnica i rekla da zahtjev moram pismeno podnijeti profesorima J. Geberu (predsjednik) i D. Strinoviću (potpredsjednik Povjerenstva za stegovne postupke Fakulteta). Podnio sam ga 17. ožujka 2008. Dana 18. ožujka 2008., na moje urgentno traženje profesora Gebera i Strinovića osobno, njihove su mi tajnice rekle da su toga dana, od 10 sati, obojica na sastanku kod dekanice

213

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

Čikeš, a tajnica tajnika fakulteta g. Bošnjaka mi je rekla da je na istom sastanku i on i da ne mogu ni do koga od njih. U 11:15 prof. Geber mi je uručio njihov odgovor – da mi se ne odobrava uvid, što je u suprotnosti s člankom 42. Pravilnika o stegovnom postupku. Ta je odluka, dakle, donesena u nazočnosti dekanice Čikeš. 7.3.3. 7.3.3. Tiskovna konferencija Za 20. ožujka 2008. zakazao sam i održao tiskovnu konferenciju o tom slučaju. Javnosti sam se obratio: a) jer u svojoj matičnoj ustanovi u tijeku pet godina nisam uspio dobiti poštenu i pravno utemeljenu zaštitu i tretman, b) jer su se rektorica prof. H. J. Mencer i posebno rektor prof. Aleksa Bjeliš oglušili (neodgovaranjem, odnosno potpunim ignoriranjem) na sve moje dopise i dostavljene dokaze o ponašanju dekanice i uprave Medicinskog fakulteta u Zagrebu, c) jer je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa na moje dopise odgovaralo da je nemoćno, d) jer su zabrana govora, stegovni postupak zbog javne rasprave o korupciji i traženje stručnoga psihijatrijskog mišljenja teški prekršaji najosnovnijih civilizacijskih normi, a nadasve demokratskih i akademskih običaja, zakona i tradicije. 7.3.3.1. dekanicu 7.3.3.1. Na tiskovnu konferenciju pozvao sam dekanicu Čikeš i prof. Strinovića Na moj poziv dekanica se nije osvrnula, a prof. Strinović poslao mi je negativan odgovor. 7.3.3.2. 7.3.3.2. Na tiskovnu konferenciju pozvao sam prof. Folnegović Šmalc Prof. Folnegović Šmalc pozvao sam zato što je od nje vještačenje traženo i zato što je ona na Medicinskom fakultetu Povjerenica (ombdusman) za zaštitu dostojanstva zaposlenika. S obzirom na obje te njezine funkcije, zatražio sam da mi barem ona dostavi zahtjev Povjerenstva za vještačenjem. Ujutro prije tiskovne konferencije prof. Folnegović Šmalc me nazvala telefonom i ispričala se što ne može doći (u 10:30 imala je zakazano vještačenje gñe G. Getoš Magdić). Rekla mi je da je dobila rečeni zahtjev Povjerenstva za stegovni postupak i da je on popraćen dokumentacijom prijave dekanice Čikeš u ime Dekanskog kolegija protiv mene zbog kršenja zabrane govora i „nanošenja sramote Fakultetu“ i da se materijal sastoji od tužbe i mojega očitovanja. Rekla je da je to strašno, da je ogorčena i da drži da je to ideja prof. dr. Mira Jakovljevića, psihijatra na Medicinskom fakultetu. To je zaključila po tome što joj je prof. Jakovljević nekoliko mjeseci ranije (na kongresu u Osijeku) najavljivao slanje takvoga zahtjeva i potrebu da ona i drugi kolege psihijatri kojima će zahtjev za procjenom biti poslan, nañu upitnom psihičku normalnost

214

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

prof. Matka Marušića. (Poslije sam otkrio da je dr. Jakovljević isto tražio i od nekih drugih psihijatara, uključivši i prof. dr. Tanju Frančišković iz Rijeke.) Prof. Jakovljević nije ranije bio član Povjerenstva za stegovni postupak (osnovano je i članovi su imenovani 7. travnja 2007.), nego je uključen naknadno, datum mi nije poznat, a cilj ubacivanja može se lako pogoditi. 7.3.4. 7.3.4. Medicinski fakultet negirao je postojanje zahtjeva Povjerenstva za stegovni postupak Nakon moje tiskovne konferencije od 20. ožujka 2008., u „Večernjem listu“, kao i u vijestima HTV 1 i TV Nova, Medicinski fakultet je citiran da je izjavio da se protiv mene doduše vodi stegovni postupak, ali da nije zatraženo psihijatrijsko vještačenje. Izjava za javnost „da nije zatraženo psihijatrijsko vještačenje“ obmana je javnosti i zdravoga razuma, i vjerojatno se implicitno oslanja na semantičko izvrtanje istine: zahtjev je sigurno poslan, samo se možda nije zvao „vještačenje“, nego nekako drukčije (v. očitovanje prof. V. Jukića, dolje), što ne mijenja njegov karakter, namjenu, zlonamjernost i – kažnjivost. 7.3.5. 7.3.5. Dokazi da je vještačenje traženo Nema nikakve dvojbe da je Povjerenstvo za stegovni postupak Medicinskog fakulteta zatražilo vještačenje/mišljenje od troje navedenih psihijatara. Iako su taj postupak Fakultet i dekanica Čikeš osobno u više navrata javno negirali, a istodobno mi nisu dopuštali uvid u spis, za to postoje sljedeći dokazi. 7.3.5.1. svjedoč tro 7.3.5.1. Javno svjedočenje svih troje psihijatara od kojih je traženo Ni jedno od troje psihijatara kojima je poslana dokumentacija na vještačenje ne samo da nije negiralo da je zaprimilo zahtjev, nego su to svi troje potvrdili u novinama. 7.3.5.2. 7.3.5.2. Ponašanje i izjave prof. D. Strinovića Prof. D. Strinović novinarki „Jutarnjeg lista“ nije negirao postojanje zahtjeva, nego je odbio odgovoriti na pitanje „prije nego se konzultira na fakultetu“. Nakon konzultacije, on je tvrdio da rečeni zahtjev ne postoji. 7.3.5.3. dokumentaciju 7.3.5.3. Medicinski fakultet nije dopustio uvid u dokumentaciju U odbijanju mojega traženja za uvidom u spis Medicinski fakultet nije izjavio da zahtjev ne postoji, nego je odbio omogućiti mi uvid u spis. To znači da u spisu rečeni dokument postoji. U dopisu prof. Strinovića od 19. ožujka 2008. ne kaže se npr. „ne možemo Vam pokazati traženi dokument jer on nije ni sačinjen, a novine lažu“, nego mi se eksplicitno ne dopušta uvid u spis.

215

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

7.3.5.4. Folnegović7.3.5.4. Svjedočenje prof. Folnegović-Šmalc U telefonskom razgovoru od 20. ožujka 2008. prof. Vera Folnegović-Šmalc mi je potvrdila da je i ona dobila rečeni zahtjev, da su ga dobile kolege Hotujac i Jukić, i da su se njih troje o njemu konzultirali. Iz pristojnosti nisam tražio da mi otkriva naslov i sadržaj toga dokumenta. Ona mi je spontano (i ogorčeno) o njemu govorila, navevši, kao što sam rekao, prof. M. Jakovljevića kao njegova najvjerojatnijeg idejnog začetnika. 7.3.5.5. 7.3.5.5. Svjedočenje prof. dr. Vlade Jukića Na moje javno traženje da psihijatri koji su primili zahtjev za vještačenjem osude taj postupak Fakulteta, 22. ožujka 2008. prof. V. Jukić se obratio dekanici Čikeš i meni, moleći da s njegovim pismom ne izlazimo u javnost. Poštujući njegovu želju, ovdje ću navesti da se iz njegova očitovanja razabire: a) da je on nedvojbeno od prof. Strinovića dobio zahtjev i b) da taj zahtjev D. Strinović naziva (Jukićevi navodnici): „molba da se sačini stručno mišljenje o autoru napisanih tekstova, a na temelju priloženih dokumenata“. A kakvo se stručno mišljenje može tražiti od troje psihijatara? 7.3.5.6. stegovni 7.3.5.6. Uvid u spis Povjerenstva za stegovni postupak U tijeku suñenja pred Povjerenstvom za stegovni postupak, u jednom momentu voditelj postupka odvjetnik g. V. Miljević dopustio je mojemu odvjetniku g. Marku Samaržiji i meni uvid u spis. Tamo smo mi vidjeli odgovor prof. dr. Lj. Hotujca na traženje vještačenja, koji to traženje osuñuje stručno, pravno i moralno. No, nije nam dopušteno kopiranje toga dokumenta; to je telefonom zabranio prof. Strinović tajnici Povjerenstva za stegovni postupak gñi Lj. Žinić, pred nama, jer je ga je ona nazvala i pitala za dopuštenje. O tome je odvjetnik g. Samaržija s gñom Žinić sačinio službeni zapis. Prema meni dostupnoj dokumentaciji o postupku pred Povjerenstvom za stegovnu odgovornost Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu jasno je vidljivo: a) U svojoj prijavi protiv mene, Dekanski kolegij je tvrdio da sam svojim istupima u javnosti narušio ugled Fakulteta i Sveučilišta neprimjerenim ponašanjem i klevetom, iznosio netočne informacije o radu i poslovanju Fakulteta, nepropisno i nekorektno se odnosio prema drugim nastavnicima, prekršio Kodeks nastavničke etike i Etički kodeks Sveučilišta u Zagrebu, te zlouporabio svoj položaj i prekoračio ovlasti. Kao dokaz za te prekršaje Dekanski kolegij je priložio moje razgovore za medije i rasprave na znanstvenom portalu Connect, ali je dodao i druge „optužbe i dokaze“ koji se uopće ne odnose ni na kakve moje aktivnosti.

216

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

b) U svojemu pismenom očitovanju na tužbu nedvojbeno sam pokazao da je iz priloženih dokumenata u prijavi jasno vidljivo da sam iznosio općenite vrijednosne stavove, što držim da je dužnost člana akademske zajednice, a za svaki konkretni podatak sam naznačio ili naveo dokaze ili izvor informacije, s tim da sam se s njima uvijek prvo obraćao Fakultetu. c) Iz dokumentacije o postupku rada Povjerenstva za stegovni postupak Medicinskog fakulteta (zapisnik sa zadnje rasprave na Povjerenstvu za stegovni postupak, od 12. svibnja 2008.) razvidno je da procedura nije poštovana, jer mi nije omogućen uvid u sve materijale i postupke Povjerenstva i jer su rasprave zapravo vodili odvjetnici iz privatnog odvjetničkog ureda. Ti su odvjetnici u zapisnicima rasprava navedeni kao zastupnici Medicinskog fakulteta (primjer je zapisnik od 12. svibnja 2008.); na to sam reagirao traženjem rasprave o takvom činu na Vijeću Fakulteta, ali dekanica Fakulteta na traženje niti je odgovorila, niti je predmet dala Vijeću na raspravu. Tko je i iz kojega izvora platio rad odvjetnika Miljevića? d) Dekanica Medicinskog fakulteta Zagreb prof. N. Čikeš i prije ovoga dogañaja davala je na znanje kolegama, pa i meni osobno, da je „tražila (usmeno) mišljenje o njegovom (mojemu) ponašanju od troje psihijatara“, kao i da je „od kolega internista tražila mišljenje o ponašanju M. Marušića s obzirom na njegovu bolest štitnjače“. O tome imam a) svjedočenja kolega čija imena ovdje ne bih navodio, b) osobno iskustvo da je to dekanica Čikeš izjavila meni, u nazočnosti prof. dr. Želimira Bradamantea, u njezinu uredu, u koji me je bila pozvala na razgovor; tada sam je opomenuo da takve stvari ne govori jer su neetične i uvrjedljive. 7.3.6. 7.3.6. Neistine i zataškavanja Nepobitno je da je Medicinski fakultet nanio golemu i nepopravljivu štetu dostojanstvu i ugledu Sveučilišta u Zagrebu time što je, u okviru stegovnog postupka temeljem prijave dekanice prof. dr. N. Čikeš i dekanskog kolegija protiv mene, zatraženo psihijatrijsko mišljenje o meni. To je nezapamćen presedan, kojim se vrijeña dostojanstvo i ugled ne samo moj nego i cijele liječničke profesije i akademske zajednice. 7.3.6.1. 7.3.6.1. Svjedočenje prof. dr. Jasminke Brnjas Kraljević Na sjednici Vijeća fakulteta od 1. srpnja 2008., na kojoj su se razmatrali prigovori prof. Ane i Matka Marušića na odluke Povjerenstva za stegovni postupak, članica toga povjerenstva prof. Brnjas Kraljević potvrdila je da je „na inicijativu prof. Mire Jakovljevića traženo mišljenje o nekim Marušićevim tekstovima”.

217

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

Dalji tijek – proces, osuda, moj prigovor i način njegova odbijanja na sjednici Vijeća Medicinskog fakulteta u Zagrebu opisani su i dokumentirani u mojemu izravnom pisanom obraćanju članovima Vijeća fakulteta od 10. srpnja 2008. No, zbog preklapanja s progonima prof. dr. Ane Marušić, potrebno je detaljnije opisati sjednicu Vijeća od 1. srpnja 2008. Na sjednici su pod točkom 4 raspravljeni prigovori na odluke Povjerenstva za stegovne postupke: prigovor M. Marušića na odluku da ga se kazni od strane Povjerenstva za stegovni postupak javnom opomenom, a prema tužbi Dekanskog kolegija MEF Zagreb potpisanom od dekanice Čikeš (tužba br. 02-400/07) i prigovora prof. dr. A. Marušić na odbacivanje njezinih tužbi (tužbe br. 02-244/08 protiv I. Vintera i J. Gebera; 023224/07 i 02-1292/08 protiv I. Vintera i 02-1330/08 protiv I. Kostovića). Odgovor na prigovore po traženju dekanice Čikeš Vijeću je podnio prof. dr. Božo Krušlin, prema dekanici Čikeš „kao neutralna osoba“. On je Vijeću predložio da odbaci sva četiri prigovora, predstavljajući svoje argumente tom prijedlogu zajedno, bez rasprave o svakome predmetu pojedinačno. Evo bitnih činjenica koje pokazuju kako je završen postupak protiv mene, kako je kršen zakon, logika i akademska tradicija i – kakvo je stanje na Medicinskom fakultetu. 7.3.6.2. 7.3.6.2. "Fina" manipulacija Iako naizgled nevažne, za mehanizme akademske korupcije tipične su manipulacije na sjednici Vijeća fakulteta od 1. srpnja 2008. u raspravi o prigovorima profesora Ane i Matka Marušića na odluke Povjerenstva za stegovni postupak, kako slijedi. a) Iako postoji fakultetski dogovor da se sjednice Vijeća održavaju zadnji utorak u mjesecu, ova se održala tjedan dana poslije. Naizgled nevažno, ali zapravo podešeno pripremi za odbijanjem prigovora i što ranijem odbijanju. Dekanica Čikeš objašnjava da je pomak sjednice napravljen „zato što je mnogo ljudi na odmoru”, što je apsurd za doba ispitnih rokova. b) Prigovaratelji prof. A. Marušić i prof. M. Marušić pozvani su na sjednicu Vijeća, što nije bio slučaj sa sjednicom od 29. siječnja 2008., na kojoj se raspravljalo o prigovoru prof. A. Marušić na odluku Suda časti u odnosu na aferu s udžbenikom „Anatomija čovjeka“. Na sjednici od 29. siječnja 2008. na upit jednoga člana Vijeća o tome zašto nije pozvana prof. A. Marušić dekanica Fakulteta prof. dr. Nada Čikeš odgovorila je „nisam je dužna pozvati“. c) Za razliku od sjednice Vijeća od 29. siječnja 2008., na kojoj se raspravljalo o prigovoru prof. A. Marušić na odluku Suda časti u odnosu na aferu s udžbenikom „Anatomija čovjeka“, kad su bili dani opsežni dokumenti optužbe i obrane, na sjednici od 1. srpnja 2008. članovima Vijeća nije dan ni jedan dokument. Primjerice, je li prof. I. Vinter stvarno krivotvorio zapisnik

218

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

Katedre za anatomiju koji je kao dokazni materijal predao Povjerenstvu za stegovni postupak? Ili je možda prof. A. Marušić njega u tome krivo optužila? Kako je moguće da članovima Vijeća nisu na uvid dani tako važni dokumenti, koji možda dokazuju krivotvorenje jednoga profesora (i člana Vijeća) – u postupku fakultetskog Povjerenstva za stegovni postupak? 7.3.6.3. 7.3.6.3. Manje fina manipulacija Dokazi za sve navedeno u ovoj točki nalaze se na snimci sjednice Vijeća MEF Zagreb od 1. srpnja 2008., ali oni su proglašeni osobnima i zato nedostupnima "javnosti", tj. meni. a) Podnositelj izvješća, prof. Krušlin nije bio neutralna osoba, jer je u nezakonitom postupku pred nepostojećim Sudom časti godine 2007. sudio prof. A. Marušić prema tužbi dekanice Čikeš. b) Prof. Krušlin je svoj govor čitao tako tihim glasom da su ga prvi redovi dvorane čuli samo djelomično, a ostali vjerojatno nikako. Ponovljene zahtjeve da govori glasnije, prof. Krušlin nije uspio udovoljiti. Članovi Vijeća nikako nisu mogli suditi o „njegovim“ argumentima, naprosto zato jer ih – nisu mogli čuti. c) Na fakultetskom Intranetu dane su preslike četiriju presuda i četiriju odgovarajućih prigovora i ni jedan drugi dokument iz postupka. Članovima Vijeća na sjednici takoñer nisu dani nikakvi materijali relevantni za procjenu primjerenosti postupka. Proistječe da članovi Vijeća nikako i na osnovi ni jednog relevantnog dokumenta nisu mogli suditi o meritumima predmeta. d) Pravnom zastupniku prof. A. Marušić i prof. M. Marušića, dipl. iur. Marku Samaržiji, dekanica Čikeš za sva četiri predmeta dala je samo ukupno pet minuta vremena kako bi iznio svoje argumente. Potom je zamoljen da prekine svoje izlaganje, iako je obrazložio samo predmet presude protiv mene i započeo obrazlagati predmet tužbe prof. A. Marušić protiv prof. I. Vintera. e) Meni je takoñer eksplicitno dano pet minuta da obrazložim moj predmet, a nakon toga sam "zamoljen" da prekinem izlaganje. f) Zatražio sam objašnjenje uloge prof. Krušlina, na što je on objasnio da je kao član Suda časti pročitao brojne dokumente i da dobro poznaje slučaj, pokazavši time da uopće nije svjestan da se radi o predmetima Povjerenstva za stegovni postupak, ali da ga za to nije ni briga. Taj mali incident ilustrira agresivnost i bahatost ljudi koji su organizirali i provodili postupak. g) Na to sam izjavio da u tužbi protiv mene postoji veći broj optužbi koji sa mnom nemaju nikakve veze, na što sam se bio očitovao pismeno, ali to očitovanje nije uzeto u obzir prilikom procjene moje krivnje i nije dostavljeno članovima Vijeća.

219

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

Kao primjer, zamolio sam prof. Krušlina, sve kolege nazočne na sjednici Vijeća i dekanicu Čikeš posebno, da objasne Vijeću kakve veze ima pisanje „Slobodne Dalmacije“ navedeno u tužbi (o kriminalu u tvrtki "Neuron”) s mojom krivnjom. Na to nitko nije znao odgovoriti. (Treba uočiti da sam na osnovi takve sumarne optužbe doista i osuñen.) h) Kao drugi primjer nelegalnosti presude Povjerenstva za stegovni postupak i neprimjerenosti rasprave o prigovorima na te presude na sjednici Vijeća, naveo sam primjer tužbe prof. A. Marušić protiv prof. I. Vintera, gdje je A. Marušić optužila prof. Vintera za krivotvorenje dokumenta (zapisnika sa sjednice Katedre za anatomiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu), a stvarni dokazi za tu tešku tužbu nisu dostavljeni Vijeću. Na tu je primjedbu odgovor imao samo prof. Vinter, odgovorivši uvrjedama prema nenazočnoj prof. A. Marušić. i) U raspravi je sudjelovao i član Vijeća prof. dr. Milan Taradi, postavivši članovima Povjerenstva za stegovni postupak sljedeća pitanja: i-1) „Je li Povjerenstvo od prof. M. Marušića tražilo dokaze za njegove tvrdnje o korupciji na Fakultetu?“ (Radi se o tužbi br. 02-400/07.) Na to je potvrdno odgovorila prof. dr. J. Brnjas-Kraljević, što je neistina. Od mene Povjerenstvo ni u jednom času, ni pismeno ni usmeno, nije zatražilo nikakve dokaze za moje tvrdnje! Te je dokaze ponudio sâm u svojemu pismenom očitovanju na tužbu i u svojoj završnoj riječi na suñenju, ali ni jedan od ta dva dokumenta nije dostavljen Vijeću. Ne postoji ni jedan dokaz ili moguće svjedočenje da su rečeni dokazi traženi od mene. Po svemu sudeći, prof. BrnjasKraljević bila je jedini član Povjerenstva za stegovni postupak nazočan na Vijeću, a odgovarajući na pitanje prof. Taradija otvoreno je lagala, kako preda mnom i mojim pravnim zastupnikom, tako i pred svim nazočnim članovima Vijeća. i-2) „Je li od troje psihijatara traženo mišljenje, vještačenje ili kako god to želite nazvati o prof. Marušiću?“ I opet je prof. dr. J. Brnjas-Kraljević lagala rekavši „Ne“. Na to se prof. Taradi zapitao jesu li dakle o tome lagali svi hrvatski mediji, kao i dvojica kolega psihijatara (profesori Jukić i Hotujac) koji su, navodno, odbili dati traženo mišljenje. Na to je prof. Brnjas-Kraljević (otprilike) rekla „traženo je mišljenje o tekstovima, to je bila ideja prof. Jakovljevića“. Na to je prof. Taradi rekao da shvaća, jer „tekstovi nisu nastali sami“. i-3) „U presudi o odbijanju tužbe prof. A. Marušić protiv profesora I. Vintera i J. Gebera Povjerenstvo za stegovni postupak objasnilo je svoje odbijanje tužbe navodom da je 'rok od 30 dana za iznošenje obrane instruktivne prirode', molim da se objasni što to znači.“

220

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

Radi se o tužbi br. 02-244/08. Na to pitanje nitko nije dao odgovor; iako su mnogi gledali prema prof. Brnjas-Kraljević i dekanici Čikeš, one su pitanje prešutjele. i-4) „Smatram da je stavljanje presude Suda časti protiv prof. A. Marušić od strane rukovoditelja Hrvatskog instituta za istraživanje mozga profesora I. Kostovića i pročelnika Zavoda za anatomiju prof. I. Vintera u ormariće za obavijesti studentima vrlo ružno i krajnje neetično“ (navedeno po sjećanju, tužba A. Marušić protiv I. Vintera, br. 02-1292/08, i I. Kostovića, br. 021330/08). Na to je vrlo neprimjereno odgovorio prof. I. Vinter, arogantno prema prof. Taradiju, a vrijeñajući nenazočnu prof. A. Marušić i iznoseći neistine. i-5) „U obrazloženju odbijanja tužbe prof. A. Marušić protiv prof. I. Vintera (br. 02-3224/07) Povjerenstvo za stegovni postupak navodi da postoje dvije verzije izvješća sa sastanka Katedre za anatomiju; molim da objasnite o čemu se tu radi“. (Predmet se odnosi na krivotvorenje zapisnika sa sastanka Katedre za anatomiju od 24. travnja 2006. od strane pročelnika prof. Vintera, a prilikom njegova očitovanja Povjerenstvu za stegovni postupak prema tužbi prof. A. Marušić da je neovlašteno s popisa udžbenika skinuo udžbenik „Anatomija čovjeka“.) Na pitanje opet ne odgovaraju profesori Krušlin, Brnjas Kraljević i Čikeš, nego prof. I. Vinter nizom nesuvislih rečenica i uvrjeda prema nenazočnoj prof. A. Marušić. j) Na to dekanica Čikeš zaključuje raspravu i moli sve uključene u predmete da napuste sjednicu, s tim da povratak dopušta samo članovima Vijeća nakon glasovanja. I onda je Vijeće većinom glasova – odbilo sva četiri prigovora Ane i Matka Marušića. 7.3.7. 7.3.7. Prikrivanje nepravilnosti rada i moguće korupcije na Medicinskom "Neuron" fakultetu Sveučilišta u Zagrebu – afera "Neuron" U svojoj odluci da me kazni, Povjerenstvo za stegovni postupak nije izvelo ni jedan dokaz o mojoj krivnji, nego je o njoj zaključilo općenito, bez obzira što sam nudio konkretne dokaze za sve tvrdnje koje sam iznio i branio svoje temeljno pravo slobode govora. Nadalje, u tužbi i u presudi je eksplicitno meni na teret dodano mnogo djela koja nisam počinio i za koja u tužbi nisu prinešeni dokazi. Već su u tužbi navedene brojne optužbe koje se ni po čemu ne odnose na mene i za koje nisu dani dokazi. O tome sam se opširno pismeno očitovao na tužbu, ali moje očitovanje pri donošenju presude nije uzeto u obzir, kao ni činjenice navedene u mojoj završnoj riječi. A ipak su te neutemeljene i nedokazane optužbe navedene u obrazloženju presude.

221

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

Afera "Neuron koja je u javnost izbila u listopadu 2007. pokazuje kako je proces protiv mene služio da prikrije nepravilnosti rada i korupciju na Medicinskom fakultetu i ušutka me. Slučaj Poliklinike ”Neuron” zataškan je na Medicinskom fakultetu Zagreb skrivanjem dokumenata, nepotpunim informiranjem fakultetskog Vijeća i zabranom uvida u relevantne dokumente. Zbog mojega interesa za predmet, kao što je gore opisano, od strane Dekanskog kolegija tužen sam Povjerenstvu za stegovni postupak i na kraju osuñen ”zbog ugrožavanja ugleda Fakulteta”. Nakon novinskih napisa („Slobodna Dalmacija“ od 13. i 20. listopada 2007.) da je USKOK naložio policiji istragu moguće korupcije u radu Poliklinike „Neuron” koja je (na nejasan način) povezana s Medicinskim fakultetom Zagreb, dana 22. listopada 2007. dopisom sam zamolio dekanicu Čikeš da se, prema članku 23. Poslovnika o radu Fakultetskog vijeća Medicinskog fakulteta, svim članovima Vijeća dostavi sva relevantna dokumentacija, uključujući: a) članke iz „Slobodne Dalmacije“, od 13. i 20. listopada 2007., b) statut Centra za kliničku primjenu neuroznanosti, c) statut Poliklinike ”Neuron”, d) ugovori o korištenju prostora i održavanja izmeñu Fakulteta i dvije navedene ustanove, e) dokumentacija o nabavci ureñaja 3T MRI za Polikliniku ”Neuron” temeljem pribavljanja kapitalne znanstvene opreme Fakulteta, te rashodovanje 2T MRI koji je dosad bio vlasništvo Fakuleta, f) financijsko izvješće Fakulteta za 2006. godinu. Niti jedan od navedenih dokumenata nije bio dostupan na javnim ili intranetskim stranicama fakulteta. Godišnja financijska izvješća ne nalaze se u materijalima sjednica Fakultetskog vijeća na intranetu, premda, prema članku 154. Statuta Medicinskog fakulteta, Fakultetsko vijeće „donosi proračun i završni račun Fakulteta“. Isto tako, MEF Zagreb je dužan obavještavati javnost o svojoj djelatnosti prema članku 168. Statuta, te je potrebno objaviti godišnje izvješće osnivaču (uključujući i financijsko), a prema navedenom članku. Na osnovi navedene dokumentacije, tražio sam da dekanica Čikeš djelatnicima Fakulteta dade pismene odgovore na sljedeća pitanja: 1) Zašto je bilo potrebno osnivati dvije posebne ustanove (Centar za kliničku primjenu neuroznanosti i Polikliniku „Neuron”), kada članak 6. Statuta MF odreñuje da je djelatnost Fakulteta i „obavljanje specijalističko-konzilijarne zdravstvene zaštite, dijagnostike i medicinske rehabilitacije, osim bolničkog liječenja, iz područja neurologije, psihijatrije, radiologije, patološke anatomije, školske medicine, obiteljske medicine, epidemiologije, kliničke citologije, javnog zdravstva i medicine rada“?

222

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

2) Zašto Centar za kliničku primjenu neuroznanosti nije centar Medicinskog fakulteta, kao što su drugi centri koji djeluju pri fakultetu, prema članku 178. Statuta Medicinskog fakulteta? 3) Koja je financijska korist od dviju ustanova koje je osnovao Fakultet – tko plaća zakup prostora, koliko on iznosi, tko održava prostore ustanova, itd.? 4) Kojim je dokumentom Fakultet naložio ustanovi kćeri da nabavi ureñaj 3T MRI? 5) Što se dogodilo s ureñajem 2T MRI, koji je nabavljen jedino sredstvima iz znanosti? Tražio sam da se ta pitanja uvrsti u materijale za sjednicu Vijeća, zajedno s cijelom traženom dokumentacijom i dekanicinim odgovorima, te da na sjednicu Vijeća budu pozvani svi nastavnici Fakulteta. Dekanica N. Čikeš je potom na dnevni red Vijeća stavila pitanje Poliklinike „Neuron”, a predmet su predstavili direktor Centra za kliničku primjenu neuroznanosti prof. dr. Marijan Klarica i predsjednik Upravnog vijeća Poliklinike „Neuron” I. Kostović. Oni pritom nisu dali ni iznijeli ni jedan službeni dokument. Stoga sam od dekanice Čikeš tražio uvid u odgovarajuću dokumentaciju i odgovore na konkretna pitanja, ali ih nisam dobio. Dekanica Čikeš mi je pismeno odbila dati na uvid dokumentaciju i odgovoriti na ta pitanja. 7.3.8. 7.3.8. Presuda Upravnog suda Republike Hrvatske u predmetu traženja prof. dr. Matka Marušića zaštite Ustavom zajamčenih prava prekršenih u njegovu suñenju na Medicinskom fakultetu SveučiSveučilišta u Zagrebu Slučaj "psihijatrijsko vještačenje" prijavio sam Upravnom sudu Republike Hrvatske i on je o tome donio presudu. Presuda navodi: 1. Da je dekanica prof. dr. Nada Čikeš u ime Dekanskog kolegija Medicinskog fakulteta neutemeljeno Povjerenstvu za stegovne postupke prijavila M. Marušića, te su u procesu koji je uslijedio prekršena pravila upravnog postupka, a prekršaji su uključili ne samo svjesno složene neutemeljene optužbe, nego i skrivanje dokumenata i uskraćivanje uvida tuženika u spis. 2. Da Upravni sud odbacuje i osuñuje nakanu dekanice Čikeš da tuženika kazni zbog javnoga govora. 3. Da Upravni sud nedvojbeno utvrñuje činjenicu da je u tijeku stegovnog procesa učinjen zbiljski pokušaj da se tuženika nañe neubrojivim, te taj čin osuñuje.

223

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

4. Da Upravni sud odbacuje i osuñuje nakanu dekanice Čikeš da tuženika kazni zbog komunikacije s kolegama znanstvenicima, jer im je dostavio podatke o mogućoj teškoj korupciji i nepravilnostima na Medicinskom fakultetu. Presuda je upućena i Medicinskom fakultetu u Zagrebu, ali on se na nju oglušio – niti je tko pozvan na odgovornost, niti je itko pomislio da mi se ispriča. O svemu sam obavijestio i rektora Bjeliša i Senat Sveučilišta u Zagrebu, ali ni oni nisu odgovorili na moje traženje. Godine 2009. obratio sam se stoga Savjetu Sveučilišta u Zagrebu, a njegov potpredsjednik prof. dr. Branko Jeren mi je odgovorio da je predmet u postupku. S početkom 2010. odgovoreno mi je kratkim pismom, da je Savjet Sveučilišta imao sastanak s rektorom Bjelišem, gdje je rektor dao pisano očitovanje i da je "govorio o mojemu ponašanju" te da Savjet nije našao utemeljenja mojim prigovorima. Iako sam mu poslao velik broj jasnih dokaza o nelegalnom i neetičnom ponašanju rektora Bjeliša, Savjet ni jedan od njih nije ni spomenuo, a kamoli o njima dao mišljenje, nije mi dostavio rektorovo pisano očitovanje, nego je sve zataškao frazom da "nije našao osnova za rektorovu odgovornost". 7.3.9. Moja traženja u odnosu na slučaj "psihijatrijsko vještačenje" 7.3.9. U dopisima rektoru Bjelišu i Senatu Sveučilišta, a potom i Savjetu Sveučilišta u Zagrebu, zatražio sam ovo: 1. Da se ispita cijeli slučaj "psihijatrijsko vještačenje", jer se radi o uznemiravanju, zlostavljanju, poniženju, zloporabi položaja i nemoralu najgore vrste. 2. Da se u tom slučaju istraži uloga: a) Svih članova Povjerenstva za stegovni postupak Medicinskog fakulteta ponaosob, a svakako pojedinačnim saslušanjem svakoga od njih, te uvidom u sve zapisnike sastanaka Povjerenstva. Članovi Povjerenstva su bili: 1. prof. dr. Juraj Geber, predsjednik; 2. prof. dr. Davor Strinović, zamjenik; članovi: 3. doc. dr. Željko Krznarić; 4. dr. sc. Slavica Potočki; 5. prof. dr. Božidar Župančić; 6. prof. dr. Vesna Crnek-Kunstelj; 7. prof. dr. Jasminka Brnjas-Kraljević; 9. prof. dr. Miro Jakovljević i dva studentska predstavnika (nisu mi poznata imena). Administrativna tajnica u Povjerenstvu bila je gña Ljiljana Žinić, dipl. iur. b) Uloga, postupak i očitovanje o stručnom i etičkom aspektu incidenta od strane troje imenovanih profesora psihijatrije: Vera Folnegović Šmalc, Ljubomir Hotujac i Vlado Jukić. c) Da se posebno i dodatno istraži uloga člana Povjerenstva prof. dr. Mira Jakovljevića, a u odnosu na usmenu izjavu prof. V. Folnegović Šmalc, te napose u odnosu na to da je on psihijatar i profesor psihijatrije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.

224

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

d) Da se ispita uloga i odgovornost dekanice Fakulteta prof. N. Čikeš, a napose (da) u odnosu na to što je dokument kojim se meni odbija uvid u spis sačinjen u njezinu uredu, (db) zato što je u medijima izjavila (osobno, a i kao službeno priopćenje Medicinskog fakulteta) da "nije traženo psihijatrijsko vještačenje", (dc) po „zapovjednoj odgovornosti“, jer je ona kao čelnica ustanove odgovorna za ovako strašan postupak barem utoliko da bi, ako je u odnosu na slučaj i posve neobaviještena, morala snositi odgovarajuće posljedice. e) Da se ispitaju specifična uloga i postupci tajnika Fakulteta g. Darka Bošnjaka, kojega se kao pravnika konzultira u svim pravnim pitanjima i utvrdi njegova odgovornost u odnosu na odobrenje traženja stručnoga mišljenja od troje psihijatara i odbijanja da mi se dopusti uvid u spis pri Povjerenstvu, jer je bio nazočan na sastanku u uredu dekanice Čikeš kada je donesena ta odluka. 7.3.10. 7.3.10. Uloga rektora Sveučilišta u Zagrebu prof. Alekse Bjeliša Posjedujem brojne dokumente koji pokazuju da je u uznemiravanju i nasilju nad mojom suprugom i mnome sudjelovao i rektor A. Bjeliš, a napose štiteći postupanja tadašnje dekanice Medicinskog fakulteta u Zagrebu prof. N. Čikeš. Po logici sveučilišne hijerarhije mi smo mu se obraćali mnogo puta, a on se oglušio na sve dopise i u slučajevima kritičnim za Medicinski fakultet Zagreb izravno je podržao dekanicu Čikeš, ne mareći za naše argumente i molbe za zaštitom i primjerenim i pravednim postupkom. 7.3.10.1. 7.3.10.1. Cinizam U „Večernjem listu“ od 21. ožujka 2008. u povodu traženja mojega psihijatrijskoga vještačenja rektor Bjeliš je izjavio: „Prof. Marušić zna kakva je procedura – može na moj ured poslati službenu predstavku i ja ću nakon toga pokrenuti postupak“. U odnosu na dotadašnje postupanje rektora Bjeliša prema napadima na moju suprugu prof. dr. Anu Marušić i mene na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, ta je izjava dvolična i nedostojna rektora Sveučilišta u Zagrebu! Naime, upravo smo prof. A. Marušić i ja rektoru Bjelišu u mnogo navrata poslali prijave o isto tako teškim prekršajima dekanice Čikeš, a on ni na jednu nije reagirao, čak ni najmanjim pismom ili odbijanjem. Ukupno tih prijava dobio je rektor Bjeliš barem dvanaest (ne računajući požurnice za odgovor/informaciju!) i nikako ih nije u času davanja te tužne izjave mogao smetnuti s uma.

225

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

7.3.10.2. 7.3.10.2. Zataškavanje afera, prikrivanje korupcije Ovdje nije potrebno nabrajati sve prijave na koje rektor Bjeliš nikad nije reagirao; dostatno je reći da su bile poduprijete primjerenim i službenim dokazima i urudžbirane. Rektor Bjeliš mi je odgovorio samo na podnesak da mi je dekanica Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. Nada Čikeš zabranila održavanje tiskovne konferencije u prostorima Fakulteta nakon što je na sjednici Vijeća od 27. studenoga 2007. pokrenula postupak smjene glavnih urednika časopisa Croatian Medical Journal, a meni se nije dala očitovati na neistine u prezentaciji prof. dr. Slobodana Vukičevića. Odgovorio je da je suglasan s njezinom zabranom „zbog preventivnih razloga, da se Fakultet ne bi sramotio u javnosti“. Na to sam mu pisao otvoreno pismo (sve objavljeno na portalu Connect u siječnju 2008.) tražeći, izmeñu ostaloga da, u skladu sa svojim opredjeljenjem da „djeluje preventivno u sprječavanju sramote unutar Sveučilišta“, osudi i sankcionira odavanje poluistinitih informacija u medije s Medicinskog fakulteta o postupcima protiv prof. Ane Marušić, a koji nisu završeni. No, on se i na to pismo oglušio, tj. nije se odlučio za „preventivno djelovanje da se Fakultet i kolegica prof. A. Marušić ne sramote u javnosti“! Takoñer, iako je podržao Odluku dekanice Čikeš o „zabrani govora u javnosti o postupcima koji na Fakultetu nisu završeni“, u slučaju prof. A. Marušić zanemario je to pravilo! Ukratko, usprkos nabrojenim urudžbiranim i dokumentiranim prijavama rektor Bjeliš u najmanje dvanaest navrata namjerno nije djelovao kao što propisuje njegova pozicija i dužnost (moral i kolegijalnost). I onda „trinaesti put“, kad je ustanova koja me je dotad već pet godina progonila i naposljetku od kolega psihijatara zatražila stručno mišljenje o meni, rektor Bjeliš mi je preko medija poručio „da mu pošaljem prijavu pa će otvoriti postupak“. Da ne govorim da sam i tu prijavu napisao i da je on i opet stvar zataškao, kako slijedi. 7.3.10.3. diskriminacijska 7.3.10.3. Nepropisna i diskriminacijska obradba predmeta prijave Prema zapisniku sa 10. sjednice Senata Sveučilišta u Zagrebu od 8. travnja 2008., rektor prof. Bjeliš je prema mojoj prijavi ponašanja Medicinskog fakulteta i njegove dekanice prof. dr. sc. Nade Čikeš u odnosu na traženje mojega psihijatrijskog vještačenja izvijestio Senat, odnosno postupio na sljedeći način: “U odnosu na dokumentaciju koju je prof. dr. sc. Matko Marušić prosljedio rektoru Sveučilišta, rektor je obavijestio članove Senata da ne nalazi niti jedan razlog da na temelju članka 39. stavka 5. Statuta Sveučilišta pokrene postupak suspenzije prof. dr. sc. Nade Čikeš, dekanice Medicinskog fakulteta, što je prof. dr. sc. Matko Marušić zatražio.”

226

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

Takvim postupkom i svojom odlukom, o kojoj nikad nisam službeno obaviješten, ni da je moja prijava zaprimljena, niti da je o njoj donesena ikakva odluka, rektor Sveučiliša u Zagrebu ozbiljno je prekoračio svoje ovlasti i nije ispunio svoju rektorsku dužnost, jer je paušalno i neozbiljno pristupio mojoj prijavi: nije provjerio niti uzeo u obzir ni jedan navod i dokaz koji sam istaknuo, nije zatražio stručno mišljenje nadležnih tijela, niti je zatražio izjave osoba navedenih u prijavi. Takvim postupanjem rektor nije mogao potpuno i točno utvrditi činjenično stanje i postupiti pravedno i nepristrano prema činjenicama, a sasvim je jasno da to nije ni želio.

7.4. Ograničenje slobode govora radi prikrivanja korupcije i afera
Sredinom rujna 2006. u čuvenom časopisu British Medical Journal (BMJ) tiskan je članak Sir Iaina Chalmersa u kojemu je on optužio prof. dr. Asima Kurjaka za ponovljeno plagiranje znanstvenih članaka, a hrvatsku akademsku zajednicu za dugogodišnje ignoriranje njegovih prijava na Medicinskom fakultetu u Zagrebu (Chalmers I. Role of systematic reviews in detecting plagiarism: case of Asim Kurjak. BMJ 2006;333:594-6.). Neki članovi Medicinskog fakulteta u Zagrebu, predvoñeni tadašnjom dekanicom prof. Nadom Čikeš pokušali su nastanak toga članka podmetnuti urednicima CMJ-a, te povezati anonimne optužbe protiv prof. dr. Ane Marušić s tim optužbama protiv prof. A. Kurjaka. O tome detaljnije poslije. Članak dr. Chalmersa u BMJ izazvao je golemo zanimanje hrvatskih medija, pa je dekanica Čikeš zadužila fakultetsko Povjerenstvo za znanstvenoistraživački rad da slučaj ispita. Mediji su se takoñer jako zanimali za sadržaj sjednica Povjerenstva, a s njima je korektno surañivao predsjednik Povjerenstva prof. dr. Boris Labar. Medijski nastupi prof. Labara i dekanice Čikeš razlikovali su se u sadržaju i tumačenju; uskoro je dekanica Čikeš počela izbjegavati novinare, a prof. Labar je i dalje davao izjave. Potom su novine donijele vijest da se dekanica Čikeš protivi komunikaciji s medijima i prijeti prof. Labaru prijavom fakultetskom Sudu časti. Stvarni tijek dogañaja i odnosa nije mi poznat, ali osobno sam svjedočio izjavi prof. Labara po završetku sjednice Povjerenstva za znanstvenoistraživački rad 5. prosinca 2006., koji je upite novinara odbio riječima: „Ništa ne mogu reći, dobio sam crveni karton“. 7.4.1. 7.4.1. Ograničenje slobode govora službeno i pisanim dokumentom uvela 2006. je dekanica Fakulteta prof. dr. Nada Čikeš dana 7. prosinca 2006. Sjednica Povjerenstva za znanstvenoistraživački rad od 5. prosinca 2006. odnosila se na saslušanje prof. A. Marušić i predstavnica „Medicinske naklade“

227

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

o anonimnoj optužbi za „plagijat“ udžbenika „Anatomija čovjeka“. Prof. A. Marušić tražila je da sjednica bude otvorena za javnost i na to je odmah pristao predsjednik Povjerenstva prof. Labar, ali prije početka sjednice (kojoj je pribivala i dekanica Čikeš, iako nije član Povjerenstva) novinarima ipak nije dopušten ulaz. Na to sam ja okupljenim novinarima podijelio pisano očitovanje prof. A. Marušić i 6. prosinca 2006. oni su izvijestili o stvarnom stanju slučajeva Kurjak i Marušić i stanju na Fakultetu. Dana 7. prosinca 2006. dekanica Čikeš je poslala svim nastavnicima okružnicu u kojoj ograničava komunikaciju nastavnika s javnošću. 7.4.2. Čikeš 7.4.2. Dekanica Čikeš zanemarila je prijave o curenju podataka s Fakulteta u medije U okružnici se dekanica Čikeš pozvala na „zaštitu povjerljivosti i privatnosti“, a svejedno je nakon toga, usprkos traženjima i upozorenjima i usprkos frazi o "zaštiti povjerljivosti i privatnosti", zanemarila curenje podataka s Fakulteta u medije koje se iz najužega kruga njezinih suradnika dogodilo četiri puta u procesu koji je vodila protiv prof. dr. Ane Marušić zbog „plagijata Anatomije čovjeka“: a) „Večernji list“ – podatci o nalazima Povjerenstva „Štern Padovan-Keros-Bakran, b) „Slobodna Dalmacija“ – podatci o nalazima Povjerenstva za znanstvenoistraživački rad, c) „Večernji list“ – podatci o odluci Suda časti i d) „Večernji list“ – podatci o odbijanju žalbe prof. A. Marušić na sjednici Vijeća Fakulteta 29. siječnja 2008. Takoñer, usprkos službenim traženjima prof. A. Marušić, dekanica Čikeš – u smislu fraze o „zaštiti povjerljivosti i privatnosti“ – nikad nije reagirala na anonimna pisma protiv A. Marušić poslana od članova Fakulteta na domaće i inozemne adrese. (Prljava anonimna pisma stižu sve do proljeća 2010., ukupno šest.) 7.4.3. 7.4.3. Ograničenje slobode govora koju je uvela dekanica Čikeš na njezino traženje potvrdilo je Vijeće Medicinskog fakulteta 12. prosinca 2006. Nakon što sam kao nastavnik Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu zaprimio Odluku dekanice Čikeš od 7. prosinca 2006. o ograničenju slobode govora za nastavnike Fakulteta, dana 11. prosinca 2006. uputio sam joj prigovor na tu odluku i upit vrijedi li ta odluka i za moj rad kao urednika meñunarodnog časopisa Croatian Medical Journal. Dana 15. prosinca 2006. dekanica Čikeš mi je odgovorila da zabrana vrijedi i za urednika jer „službenici Uredništva su i službenici Medicinskog fakulteta“. Kršenje ljudskih prava, Ustava Republike Hrvatske i uredničke slobode na stranu, apsurdnost te zabrane može se vidjeti u ovoj dedukciji: kada bih kao urednik poštovao zabranu dekanice Čikeš, to bi

228

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

značilo da u neugodnim pitanjima nastavnike Medicinskog fakulteta u Zagrebu stavljam u povoljniji položaj nego sve druge autore časopisa. (Sudeći prema daljemu razvoju slučaja Kurjak na Medicinskom fakultetu i Sveučilištu u Zagrebu, vidi se da ta dedukcija nije sasvim iracionalna.) Dana 12. prosinca 2006. dekanica Čikeš zakazala je redovnu sjednicu Vijeća fakulteta, na čijem dnevnom redu nije bilo pitanje slobode govora. No, nakon 2. točke dnevnoga reda, ona je od Vijeća zatražila da potvrdi njezinu Odluku od 7. prosinca 2006., što je Vijeće i učinilo. Odmah nakon toga, dekanica Čikeš je Vijeću predložila da Vijeće kazni prof. A. Kurjaka i mene zbog istupa u javnosti nakon njezine Odluke. Kažnjavanje mene odnosilo se samo na moje javno protivljenje Odluci dekanice Čikeš, a ne ni na kakvo „odavanje podataka“. 7.4.4. 7.4.4. Nakon zabrane koju je donijela 7. prosinca 2006., dekanica Čikeš dana dopustila je prof. dr. Asimu Kurjaku javni nastup dana 10. prosinca 2006. Datum 7. prosinca 2006. odnosio se na dan četvrtak; u nedjelju, 10. prosinca 2006., dakle tri dana nakon odluke dekanice Čikeš o ograničavanju slobode govora, u jednosatnoj TV-emisiji „Nedjeljom u dva“ nastupio je prof. A. Kurjak, koji je s novinarom gosp. A. Stankovićem govorio o optužbi Sir I. Chalmersa. Ja sam, pak, na upit novinara o odluci dekanice o ograničenju slobode govora za „Slobodnu Dalmaciju“ izjavio da joj se protivim jer ugrožava ustavno pravo slobode govora i kani se primjenjivati selektivno i radi zaštite pojedinaca. Na prijedlog dekanice Čikeš Vijeću da kazni prof. Kurjaka i mene, prof. A. Kurjak se jako uzbudio, žestoko se usprotivio kazni i – otkrio da je nakon odluke dekanice Čikeš od 7. prosinca, dekanica 9. prosinca 2006. njemu dopustila nastup u TV - emisiji; da su toga dana triput razgovarali telefonom i dogovarali se o nastupu. Meni dekanica Čikeš nije dala riječ da se branim (nisam član Vijeća), ali je prof. Kurjak toliko ustrajao u obrani od kazne da je dekanica naposljetku povukla svoj prijedlog o kazni – za nas obojicu. Dana 6. veljače 2007. dostavio sam rektoru Bjelišu prijavu o ograničenju slobode govora i dokaze o povezanosti Čikeš-Kurjak, ali oni nisu dosegli Bjeliševu odgovornost i etičnost. 7.4.5. javnoga 7.4.5. Ograničenje slobode javnoga govora dekanica Čikeš je pretvorila u njegovu potpunu zabranu S početkom 2007. državni tajnik prof. Slobodan Uzelac obznanio je meñunarodne ekspertize slučaja „Banfić-Crljen Manestar“. To je bila afera u tijeku koje su urednici CMJ-a optuženi i dvije godine progonjeni, za neki oblik

229

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

krivotvorenja jednoga svojega znanstvenog rezultata. Dana 20. ožujka 2007. novinarka „Slobodne Dalmacije“ traži od prof. A. Marušić i od mene izjavu o tim ekspertizama. Mi smo na to pismeno tražili dopuštenje od dekanice Čikeš, a ona nam je službeno i u pisanom obliku zabranila davanje izjave. Ja sam oba dokumenta o zabrani dostavio novinarki, a ona je objavila zabranu koju je dekanica Čikeš uputila prof. Ani Marušić. Na to je „Slobodna Dalmacija“ donijela reportažu o meñunarodnim ekspertizama i presliku zabrane dekanice Čikeš prof. Ani Marušić da dade izjavu o tim važnim dokumentima, koji vrlo stručno analiziraju dogañaje i oštro osuñuju postupke i stanje na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Dekanica Čikeš je prof. Ani Marušić zabranila dati izjavu iako se tu radilo: 1) o slučaju u kojemu su je dulje od dvije godine lažno optuživali, progonili i blatili ljudi iz kruga dekanice Čikeš (profesori H. Banfić i I. Kostović i njihovi suradnici) za „krivotvorenje“ jednoga znanstvenog rezultata; 2) o meñunarodnim ekspertizama koje je o tim progonima pribavilo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa (MZOŠ, tadašnji državni tajnik prof. dr. S. Uzelac); 3) dekanica Čikeš učinila je to usprkos (u skladu?) činjenici da je prije toga godinu dana skrivala te iste meñunarodne ekspertize, a podržavala progone prof. A. Marušić i njezinih suradnika, podržavala i zataškavala progone prof. dr. Aide Salihagić Kadić i omogućila pravno i moralno upitan izbor kolegice dr. Crljen Manestar. Dekanica Čikeš i rektor Bjeliš odbijali su postupiti u skladu s preporukama danima u ekspertizama i ponašali su se kao da one ne postoje. Istodobno, dekanica Čikeš ih je tretirala kao „nezavršeni slučaj“ i – zabranila tim istim žrtvama timskoga mobbinga javno komentirati i ekspertize i mobbing! Profesorice A. Marušić i A. Salihagić Kadić suzdržale su se od davanja izjave za „Slobodnu Dalmaciju“, kao i prof. dr. Boris Labar, koji je vodio istragu u slučaju Kurjak, a ja nisam, nego sam dao izjavu. Izjavu je dao i prof. dr. Ljubomir Hotujac. Mnogo mjeseci nakon toga, dekanica Čikeš potpisana „za Dekanski kolegij“ prijavila me je Povjerenstvu za stegovni postupak Fakulteta zbog toga kršenja njezine zabrane. Istodobno, za davanje izjave nije prijavila prof. Lj. Hotujca, koji je oštro kritizirao Medicinski fakultet. U prijavi Povjerenstvu za stegovni postupak protiv mene – priložila je članak „Medicinski fakultet u rasulu“, u kojemu je preslikana njezina zabrana prof. Ani Marušić da dade izjavu! A usprkos tome, u mnogo je navrata u javnosti negirala da je zabranila javni govor nastavnika, primjerice, u "Večernjem listu" čak pod velikim naslovom "Apsurd je da zabranjujem javni govor"! Dana 12. svibnja 2008. Povjerenstvo za stegovni postupak Medicinskog fakulteta u Zagrebu osudilo me je „zbog teže povrede radne obveze, te mu se

230

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

izriče stegovna mjera javna opomena“. Ponavljam: članak iz „Slobodne Dalmacije“ od 24. ožujka 2007. dio je dokaznog materijala za tu osudu! U dopisu od 26. ožujka 2007. ja sam dekanici Čikeš objasnio razloge mojega prihvaćanja davanja izjave „Slobodnoj Dalmaciji“ i upozorio je da sam svjestan njezine zloporabe odluke o ograničenju slobode govora od 7. prosinca 2006. i da očekujem da me ne progoni zbog toga postupka, ali ona se po običaju oglušila na taj dopis, a potom me i stegovno (i psihijatrijski) tužila kako je prethodno opisano. 7.4.6. 7.4.6. Rektor Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. Aleksa Bjeliš najprije je zataškao pitanje ograničenja slobode govora na Medicinskom fakultetu u Zagrebu Dana 6. veljače 2007. poslao sam rektoru Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. Aleksi Bjelišu i Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa predstavku o ograničenju slobode govora i traženje da se ono preispita i ukine. Dana 1. ožujka 2007. Ministarstvo me obavijestilo da je moju predstavku poslalo rektoru Bjelišu; a rektor Bjeliš mi je tek nakon inzistiranja dana 23. ožujka 2007. poslao malo e-pismo kojim me obavještava da je moju predstavku poslao – dekanici Čikeš! Nakon toga ni od koga od njih nisam dobio nikakav odgovor o mojoj predstavci, a dekanica Čikeš me tužila (i sudila, to je slučaj u kojemu je zatraženo psihijatrijsko mišljenje o meni) – zbog kršenja zabrane govora. Postupak MZOŠ-a, rektora Bjeliša i dekanice Čikeš, odnosno slanje dokumenata ukrug, nazvao sam „začarani krug akademske korupcije“ i na taj izraz polažem autorsko pravo. 7.4.7. 7.4.7. Rektor Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. Aleksa Bjeliš na kraju je otvoreno podržao ograničenja slobode govora na Medicinskom fakultetu u Zagrebu Nakon što je dekanica Medicinskog fakulteta u Zagrebu prof. Nada Čikeš na sjednici Vijeća Fakulteta od 27. studenoga 2007. pokrenula neutemeljen, nezakonit i neetičan postupak smjene glavnih urednika Croatian Medical Journala, ja sam od nje zatražio dopuštenje za održavanje konferencije za tisak, što je ona odbila. Na to sam se obratio rektoru Bjelišu, ali on se suglasio s odlukom dekanice Čikeš. U odgovoru se pozvao na članak 10(5) Etičkog kodeksa Sveučilišta, tj. da zabranu govora (konferencije za tisak) dekanice Čikeš opravdava „razlozima prevencije i suzbijanja povreda Etičkog kodeksa“. On je, dakle, "ugled" Sveučilišta čuvao – zabranom govora, što odgovara uvjerenju djeteta da ga ne vide kad sebi pokrije oči. No, toliko naivan rektor

231

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

ipak nije niti je mogao biti, što znači da je zabrana govora i na njegovoj razini služila prikrivanju korupcije i bezakonja. Jedan detalj koji ilustrira težinu kršenja etike koja se ovdje otkrila je i ovo: Neposredno nakon što se rektor Bjeliš u potpori zabrane govora pozvao na svoje „preventivno djelovanje“, s Medicinskog fakulteta je u novine plasirana vijest o presudi Suda časti protiv prof. A. Marušić, i to prije nego je prof. A. Marušić podnijela žalbu! Na to sam od rektora Bjeliša tražio da intervenira u skladu sa svojom potporom organičenju govora o predmetima koji nisu završeni i u smislu „prevencije sramote za akademsku zajednicu negovorenjem o njoj“. On se na zahtjev oglušio. „Progoni na medicini“ objavljeni su u „Slobodnoj Dalmaciji“, kao i istina o zabrani govora. Nakon tih obavijesti hrvatskoj javnosti, svakome je trebalo biti jasno da su anonimne, a potom i Čikeš-Kostović-Jakšić optužbe o „plagijatu Anatomije čovjeka“, koje su uslijedile u svibnju 2006., samo nastavak „progona na Medicini“ i „stavljanje selotejpa na usta“ (ovime parafraziram jedan novinski naslov o aferi Banfić-Crljen Manestar) ljudima koje se godinama tuži, istražuje i sudi (sve do razine traženja stručnoga psihijatrijskog mišljenja o meni godine 2008)., a istodobno im se o tome ne dopušta govoriti. 7.4.8. 7.4.8. Ograničenje slobode govora o „nezavršenim slučajevima“ ne vrijedi za samu dekanicu Medicinskog fakulteta u Zagrebu Javno iznošenje neistina i zloporaba položaja za manipuliranje podatcima kojima je obilovao mandat dekanice Čikeš očitovao se i u njezinim tumačenjima pitanja ograničenja, odnosno zabrane slobode govora. U „Večernjem listu“ od 13. travnja 2008. dekanica Čikeš dala je intervju pod naslovom „Apsurd je da zabranjujem javni govor“. Da nema teksta ispod toga naslova, naslov bi bio primjeren; meñutim, dekanica Čikeš opširno opisuje kako se „ograničenje slobode govora odnosi samo na predmete koji nisu dovršeni“, a istodobno govori da je prof. A. Marušić od Suda časti Fakulteta dobila javnu opomenu za plagijat „Anatomije čovjeka“ i da su plagijat utvrdila dva povjerenstva. Na stranu dvostruka neistina o „dva povjerenstva“ (plagijat nije našlo ni jedno!), u to vrijeme – taj slučaj nije bio završen! Slučaj tada nije bio završen – kako je onda dekanica Čikeš smjela o njemu govoriti u novinama? 7.4.9. 7.4.9. Ograničenja slobode govora na Medicinskom fakultetu u Zagrebu podržao je i tadašnji predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora prof. dr. Žarko Puhovski Misleći da dugogodišnji predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora (HHO), prof. dr. Žarko Puhovski vjeruje u prava i jednakost svih ljudi i u snagu i

232

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

važnost civilnog i otvorenog društva, u vrijeme dok je vodio HHO obratili smo mu se prof. Ana Marušić i ja; ona zbog zaštite od nepravednih progona na Medicinskom fakultetu, a ja zbog zabrane govora od strane dekanice Čikeš. Saslušao nas je ljubazno i profesionalno, prof. A. Marušić osobno, a mene telefonom; tražio je da mu pošaljemo dokumentaciju, što smo i učinili. Nakon nekoliko dana viñen je kako na Medicinskom fakultetu posjećuje dekanicu Čikeš i nama se više nikad nije javio. Istinu o topoglednom postupku prof. Puhovskog doznali smo u TV-emisiji gñe Hloverke Novak Srzić (lipnja 2007.) o slučaju Kurjak, u kojoj je sudjelovao i predstavnik HHO, odvjetnik g. Veljko Miljević. Pozivajući se na raspravu i zaključke Upravnog odbora HHO-a, g. Miljević je u emisiji rekao dvije stvari: a) da „ako je 70 ljudi (Fakultetsko vijeće) potvrdilo ograničenje slobode govora, onda je to u redu“ i b) „da su svi procesi na povjerenstvima Medicinskog fakulteta u regularnom tijeku“ (citirano po sjećanju). A nije bilo točno da su „svi procesi u regularnom tijeku“, nego su svi procesi bili preskočeni da bi se sudilo prof. A. Marušić, Povjerenstvo za znanstveni rad dopunjeno je osobama koje će poslije glasovati za krivotvoreni dokument akademika Ivice Kostovića (Ž. Reiner, M. Judaš i Z. Šošić), a potom će Sud časti pod predsjedanjem prof. Branimira Jakšića, uz asistenciju potpredsjednika prof. Andrije Hebranga – osuditi prof. A. Marušić, odbivši joj dati uvid u dokumente optužbe i izbjegavši primiti njezine dokumente. Osim toga, u rečenoj je TV-emisiji obznanjeno da HHO pod predsjedanjem Ž. Puhovskog nikad nije ni riječ rekao u zaštitu nebrojenih žena koje je svojim postupcima oštetio prof. Asim Kurjak, a jest u javnosti nastupao u njegovu obranu. 7.4.10. 7.4.10. Hrvatski Helsinški odbor ipak je osudio ograničenje slobode govora na Medicinskom fakultetu u Zagrebu S odlaskom prof. Žarka Puhovskog s pozicije predsjednika HHO, prof. A. Marušić i ja obraćamo se ponovno, s istom dokumentacijom, v.d. predsjednika akademiku Vlatku Silobrčiću. On se obraća dekanici Čikeš i rektoru Bjelišu, ali oni ni njemu nikad ne odgovaraju na dopis. Naposljetku je akademik Silobrčić taj dopis obznanio na e-portalu Connect, ali čelnike hrvatske akademske zajednice Čikeš i Bjeliša ni to nije ganulo. U dopisu je prof. Silobrčić za postupanje Medicinskog fakulteta prema prof. A. Marušić upotrijebio izraz "šikaniranje". Nakon što je predsjednik HHO postao prof. dr. Ivo Banac, on je u novinama osudio ograničenje slobode govora na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. U „Slobodnoj Dalmaciji“ od 29. prosinca 2007. on je zabranu govora dekanice

233

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

Čikeš nazvao svjetskim presedanom, i dodao: „Doista, takvo što ne bi palo na pamet nikome u zemljama etablirane demokracije.“ Službeno je HHO tek 2008. osudio postupke Medicinskog fakulteta u Zagrebu. No, bolje i to nego šutnja. Ohrabren činjenicom da je konačno netko reagirao, upozorio sam HHO da je njegov član dr. M. Jakovljević, psihijatar i onaj koji je smislio i organizirao moje psihijatrijsko vještačenje (naveo sam dokaze) i da se HHO i prema njemu treba postaviti u skladu sa svojom osudom Medicinskog fakulteta. Na to mi je prof. Banac poslao dopis – da mu oprostim, ali da je stanje u HHO takvo da se ne usuñuje otvoriti pitanje etičnosti M. Jakovljevića! Etički kodeks Sveučilišta u Zagrebu, Pravo na akademsku slobodu Članak 8. (1) Sveučilište priznaje akademsku slobodu temeljnim uvjetom i obilježjem u procesu poučavanja, znanstvenoga istraživanja, umjetničkog rada i stipendiranja. Članovi akademske zajednice u svojim istraživanjima trebaju biti voñeni idejom slobode znanstvenog i umjetničkog stvaralaštva te izvršavati svoje tradicionalno pravo ispitivanja i kritiziranja društvenih vrijednosti i struktura u duhu odgovornoga, objektivnog i poštenoga traganja za istinom, i stjecanja i distribucije znanja. Sveučilište treba zaštititi sve članove akademske zajednice od svakoga pokušaja sužavanja, ograničavanja ili uskraćivanja ove slobode. (2) Sveučilište podupire i potiče slobodu mišljenja i izražavanja mnijenja kao temeljnu vrijednost u svim segmentima sveučilišnoga života i rada. 7.4.11 7.4.11. Oznaka tajnosti javnim dokumentima i podatcima 4.1 Nakon sjednice Fakultetskog vijeća od 27. studenoga 2007., sustavno nam je uskraćivan pristup službenom zvučnom zapisu sjednice Vijeća, na koji smo imali pravo, barem prema tada važećem Poslovniku o radu Fakultetskog vijeća. Prvo, na moje traženje službenog zapisnika i svih materijala predstavljenih Vijeću prema dnevnom redu sjednice od 27. studenoga 2007. godine, nisam dobio odgovor ni nakon požurnica. Drugo, na službeno traženje prof. A. Marušić za uvid u CD-snimku Vijeća od 29. prosinca 2008., na kojoj je prihvaćeno „autentično tumačenje Pravilnika o stegovnoj odgovornosti“ i odbijena njezina žalba Sudu časti, prof. A. Marušić je dobila odgovor od dekanice prof. Čikeš da se radi o osobnim podatcima koji podliježu zaštiti prema Zakonu o zaštiti osobnih podataka te da njezin zahtjev mora sadržavati „svrhu i pravni temelj za korište-

234

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

nje podataka te vrstu podataka koji se traže“. Slučaj je, zbog protuzakonita nedopuštanja pristupa javnim informacijama, na Upravnom sudu presuñen u korist prof. A. Marušić.

7.5. Napadi Uprave Medicinskog fakulteta u Zagrebu na urednike CMJ-a
Praktički nije moguće navesti sve napade na urednike CMJ-a, kao ni sva sramotna postupanja na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, naprosto zato što ih ima previše. Vrlo pojednostavnjeno, od godine 2000., mogu se razaznati tri skupine napada na CMJ, s tim da su sva tri bila pretežno usmjerena na glavnu suurednicu prof. dr. Anu Marušić, no nisu poštedjeli ni mene, niti mlade ljude, izvršne urednike CMJ-a. Kako je vrijeme protjecalo, napadi su bivali žešći i „granali“ su se u druge „slučajeve“, poput „slučaja S. Gamulin“, „slučaja Salihagić-Kadić“, „slučaja knjige 'Medicina iznutra'“, „slučaja Kurjak“, „slučaja Čikeš-Vukičević pokušaja smjene urednika CMJ-a“, slučaja „sloboda govora“, slučaja "Neuron" – sve do 2009. i krivotvorenja podataka i laži na dvije Dekanske konferencije u Osijeku (20. srpnja i 23. rujna) i ometanja rada CMJ-a i mojih znanstvenih novaka. 7.5.1. Vukičević/„Patofiziologija“ 7.5.1. Afera Vukičević/„Patofiziologija“ Prvi slučaj napada na prof. Anu Marušić datira iz 1999., kad je prof. dr. Slobodan Vukičević neutemeljeno, zlobno i nekorektno optužio prije svega akademika Stjepana Gamulina i mene, kao urednike, a neizravno prof. A. Marušić kao jednu od autorica, za nečastan postupak u pisanju udžbenika „Patofiziologija“. Njegov je prigovor razriješen godine 2000., i do 2006. prof. Vukičević nije imao primjedbi. Treba znati da je prof. Vukičević bio mentor prof. A. Marušić, s kojom se razišao 1992. A. Marušić je potom osnovala vlastiti laboratorij i istraživačku skupinu. Godine 1998. CMJ je uvršten u najvažniju medicinsku bazu podataka Medline/PubMed, a 1999. u najselektivniju i najprestižniju znanstvenu bazu podataka Current Contents i Science Citation Index; godine 2001. prof. A. Marušić izabrana je za predsjednicu World Association of Medical Editors. Važnost napada na prof. A. Marušić za udžbenik „Patofiziologija“ očituje se u činjenici da je on nakon rješenja godine 2000. dvaput „obnovljen“! 1. Prvi put je napad obnovljen 2006. (šest godina nakon rješenja pitanja!), kad je „informacija“ o slučaju „Patofiziologija“ dostavljena Povjerenstvu za znanost Medicinskog fakulteta u Zagrebu u „istrazi“ oko „plagijata“ udžbenika „Anatomija čovjeka“ (3. napad na prof. A. Marušić), te je na Povjerenstvu

235

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

razmatrana. Na to je reagirao glavni urednik „Patofiziologije“ akademik Stjepan Gamulin poslavši pismo dekanici Medicinskog fakulteta u Zagrebu prof. Nadi Čikeš i rektoru Sveučilišta u Zagrebu prof. Aleksi Bjelišu. Oni mu na to pismo nikad nisu odgovorili. Zbog razmahivanja afere, on im je pisao ponovno, a oni mu opet nisu odgovorili. Povjerenstvo za znanost o tom se slučaju nije očitovalo, a zapisnici sa sastanaka nikad nisu dostavljeni prof. A. Marušić niti na višestruka službena traženja. 2. „Slučaj 'Patofiziologija'“ obnovljen je i 27. studenoga 2007. (!), na sjednici Fakultetskog vijeća, kada je dekanica Čikeš angažirala prof. S. Vukičevića da „ocijeni“ CMJ i njegove urednike. Uspjela je da Vijeće „zaključi“ da se pokreće smjena urednika, ali je odbila dopustiti optuženima da se očituju, i oglušila se na službene zahtjeve da optuženima dostavi prezentaciju S. Vukičevića. Naposljetku uvodi „pravilo“ da su prezentacije na Vijeću „osobni“ ili „tajni“ podatci, naravno, s namjerom da onemogući pristup kompromitirajućim materijalima. Prof. Vukičević je Vijeću projicirao sliku prof. A. Marušić i opširno objasnio njezino "nepoštenje". Postavlja se pitanje zašto prof. Vukičević nije zaustavljen u svojim nelegalnim napadima na prof. A. Marušić – kad su svi znali da je slučaj „Patofiziologija“ riješen godine 2000., odnosno da ne postoji. To je trebala učiniti čelnica ustanove, dekanica Čikeš i njezin dekanski kolegij. Meñutim, suprotno od toga, ona je svim fakultetskim tijelima, od Povjerenstva za znanost do Fakultetskog vijeća, zatajila pismeno svjedočenje akademika S. Gamulina koje joj je on dvaput slao. Na Povjerenstvu za znanost (kao i članovi Dekanskog kolegija profesori Kostović, Judaš i Geber, te tajnik Fakulteta g. Darko Bošnjak) sudjelovala je u raspravama o „Patofiziologiji“, sudjelovala u uskraćivanju informacija optuženoj prof. A. Marušić o optužbama i procesu, sudjelovala u uskraćivanju zapisnika sa sjednica Povjerenstva i – nakon svega, pozvala prof. Vukičevića kao „neutralnu osobu“ da na sjednici Vijeća od 27. studenoga 2007. napadne CMJ i njegove urednike, pri čemu je on izvrtao podatke i iznosio neistine. Potom dekanica Čikeš nije dopustila urednicima i optuženima A. i M. Marušić da se očituju, nego je ustrajala da Vijeće glasuje o njihovoj smjeni, i pritom nije brojila ni nazočne niti glasove, proglasila je glasovanje legalnim i na koncu je u zapisnik sjednice unijeto da se „prof. M. Marušić jest očitovao“! O svemu tome poslali smo službenu prijavu rektoru Bjelišu, na koju on nije nikad odgovorio. Poslije toga dekanica Čikeš je četiri puta na sjednicama dekanske konferencije tražila promjenu Sporazuma četiri hrvatska Medicinska fakulteta o CMJu, te očitovanja glavnih urednika i "hitne" sastanke Upravnog odbora časopisa. Svi su njezini pokušaji odbijeni od ostala tri dekana i članova Upravnog odbora.

236

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

Iako će to pokušati još mnogo puta, zahvaljujući upravo dekanima ostala tri hrvatska medicinska fakulteta, nikad nije uspjela preuzeti CMJ. 7.5.2. Banfić/Crljen /Crljen7.5.2. Afera Banfić/Crljen-Manestar Napad počinje 2002./2003. ponašanjem i postupcima prof. dr. Hrvoja Banfića pri recenziranju rukopisa Crljen-Manestar i sur. u CMJ-u. Kao glavni urednik zadužen za taj posao, ja sam izdržao pritiske H. Banfića i naposljetku odbio tiskati članak. Članak je trebao Banfićevoj asistentici dr. V. CrljenManestar za napredovanje. U tijeku postupka recenzije rukopisa prof. H. Banfić je pismeno vrijeñao recenzenta akademika S. Gamulina, usmeno mene osobno, (meni) recenzenticu prof. dr. J. Božikov, mene osobno, CMJ, i moju suprugu i glavnu suurednicu prof. dr. Anu Marušić. O tome je dekanici Čikeš pismeno svjedočio akademik S. Gamulin (recenzent članka Crljen Manestar, čija je recenzija izazvala aferu), ali ona je zatajila i zanemarila njegovo svjedočenje i dokumentaciju. Pri odbijanju članka Crljen-Manestar i sur. prof. Banfić mi je zaprijetio da će mi „uništiti ženu (prof. A. Marušić) i izazvati aferu s CMJ-om ako mu odbijem rečeni članak“. 7.5.2.1. 7.5.2.1. Tijek dogañaja O cijelom slučaju članka Crljen-Manestar i sur. postoji u pismohrani CMJ-a potpuna dokumentacija, no dekanica Čikeš i uprava Fakulteta o njoj nikad nije htjela razgovarati. Komentar dekanice Čikeš (pred rektoricom prof. dr. H. J. Mencer) sukoba interesa prof. Banfića bio je: „Odbijanje članka Crljen Manestar prije napada H. Banfića na A. Marušić i suradnike je koincidencija“. Zanemareno je takoñer da autori članka Crljen Manestar nisu imali izvorne istraživačke podatke i da zato nisu mogli ni htjeli modificirati statističku obradbu podataka. a) Prof. Banfić je, nakon što sam mu ja odbio rečeni članak, optužio prof. A. Marušić i njezine suradnike D. Grčević, V. Katavić, I. K. Lukić i N. Kovačić (svi urednici u CMJ!) za krivotvorenje vesternske razložbe prikazane u njihovu članku koji je 2003. objavljen u J. Immunol. Optužba je došla nakon odbijanja njegova članka i prijetnje osvetom. Prof. Banfić nije bio nazočan izradbi sporne vesternske razložbe i za svoje optužbe nije dao nikakve dokaze. Pravila znanstvenoistraživačke čestitosti nalažu da se optužba za znanstveni prekršaj mora napraviti u dobroj namjeri, a ne kao osveta. To su morali znati i direktor Hrvatskog instituta za istraživanje mozga (HIIM) prof. I. Kostović, koji se odmah uključio u aferu podržavanjem prof. Banfića, i prof. Banfić, a posebice dekanica Fakulteta prof. dr. Nada Čikeš.

237

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

b) Prof. Banfić je optužbu napravio nakon prijetnje meni, a takoñer: a) nije ju uputio časopisu J. Immunol. ili Sudu časti Fakulteta (kako su tada nalagali pravilnici Fakulteta), nego je b) od prof. A. Marušić tražio da se ona osobno njemu očituje sa svim podatcima, iako c) sam nije donio ni jedan dokaz da su kolege krivotvorili rečenu vesternsku razložbu niti je bio nazočan ni jednoj fazi njezine izradbe. Ukratko, imao je vrišteći sukob interesa (osveta), nije donio nikakve dokaze za optužbu i prijavu je podnio „sam sebi“, a ne, kako bi trebalo, s primjerenim dokazima, Sudu časti Fakulteta (članak 3. Poslovnika Suda časti). Prof. Banfić je zaobišao postupak propisan općim aktima Fakulteta, a u tome su ga podržali dekanica Čikeš i prof. Ivica Kostović, direktor HIIM-a. Akademik Ivica Kostović pojavit će se i u trećem napadu na prof. A. Marušić, i to kao ključna osoba. c) Prof. A. Marušić je ipak otišla prof. Banfiću i pokazala mu laboratorijske knjige i sve podatke. Na to ju je on vrijeñao i ispratio „novom“ optužbom „da su oni tu sliku krivotvorili u Photoshopu“ (to je takoñer javno rekao i na sastanku Katedre za fiziologiju). Nakon toga joj je poslao pisani poziv da se „javi na nastavak istražnog postupka“. d) Direktor Hrvatskog instituta za istraživanje mozga (HIIM) akademik I. Kostović nikad nije prof. A. Marušić niti njezine suradnike pozvao na razgovor o problemu optužbe H. Banfića, nego je ustrajao da ona doñe na sastanak koji saziva prof. H. Banfić – radi „nastavka istrage“. Kao direktor HIIM-a akademik Kostović nadreñen je prof. H. Banfiću i prof. A. Marušić. Njegovo diskriminatorno ponašanje prijavljeno je Sudu časti godine 2005., ali Sud časti predmet nikad nije niti započeo obrañivati. e) Nakon vrijeñanja na usmenom očitovanju, prof. A. Marušić i suradnici odbili su dalja inzistiranja da se predaju u ruke prof. H. Banfiću. Svi asistenti i znanstveni novaci prof. A. Marušić, a ujedno i urednici-volonteri u CMJ-u, pretrpjeli su nakon toga u Zavodu za anatomiju, HIIM-u i Fakultetu različite oblike nepravde i diskriminacije. U njihovu šikaniranju posebno se isticao predstojnik Zavoda za anatomiju prof. dr. Ivan Vinter, te profesori Banfić i Kostović. f) Navodeći "sumnjivi" članak objavljen u J. Immunol., akademik I. Kostović na Dekanskom kolegiju izbrisao je s popisa kandidata za nagradu za najbolji novački članak dr. I. K. Lukića, koji je (sa suradnicima) publicirao anatomski članak u časopisu The Lancet (čimbenik odjeka 25,8 u 2005. godini). Prosvjed je upućen dekanici Fakulteta prof. dr. Nadi Čikeš, ali nikad nije dobiven odgovor. g) Dekanica Čikeš je nakon toga osobno (njezina vlastita izjava) s dnevnoga reda Vijeća Fakulteta, koji je već bio objavljen na Intranetu Fakulteta, skinula

238

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

točku izbora dr. sc. Vedrana Katavića u znanstveno-nastavno zvanje docenta. Odmah su joj upućeni prosvjed i odgovarajuća dokumentacija, ali ona na njih nikad nije odgovorila. h) Dekanica Čikeš potom je usmeno nagovarala dr. Katavića da se odrekne rečenoga članka, što je on odbio. Ona je ipak potom na Vijeće stavila njegov izbor. No, sa sjednice Vijeća dr. Katavića udaljuje predsjednik Povjerenstva za kadrove prof. Davor Milićić („radi običaja“), a potom prof. H. Banfić, I. Kostović i M. Judaš nesmetano govore ružne stvari o – prof. A. Marušić i – ne dopuštaju izbor dr. V. Katavića. Lažnim argumentima i objedama navode Vijeće da zaključi da Stručno vijeće HIIM-a, pod vodstvom prof. I. Kostovića „riješi slučaj“. i) Prof. A. Marušić je tada bila u inozemstvu i nije član Vijeća; po povratku, dolazi na sjednicu Vijeća, i javno traži od dekanice Čikeš da joj dopusti da se na sljedećoj sjednici Vijeća očituje o optužbama prof. H. Banfića i da se u materijale Vijeća uvrste svi dokumenti i materijali relevantni za taj slučaj. Dekanica Čikeš pred cijelim Vijećem prihvaća molbu, ali na sljedećoj sjednici Vijeća (od 28. lipnja 2005.) nema materijala (iako su na vrijeme dostavljeni), nema točke dnevnoga reda o izboru dr. V. Katavića i – dekanica Čikeš ne dopušta prof. A. Marušić da se očituje. Prof. A. Marušić ustraje da barem dade primjedbu na zapisnik (o iznevjerenom javnom obećanju), članovi Vijeća shvaćaju o čemu se radi i četiri puta glasuju u korist A. Marušić: da dade primjedbu na zapisnik, da se očituje, da se glasuje o izboru dr. V. Katavića i da ga se – izabere. j) Dekanica Čikeš, pod pritiskom ishoda glasovanja Vijeća, daje prof. A. Marušić riječ, ali naglašava da ima „samo tri minute za očitovanje“, a to ponavlja barem dvaput. Prof. A. Marušić se počinje očitovati, ali u času kad počinje pokazivati podatke o spornoj vesternskoj razložbi, akademik I. Kostović izlazi pred nju na podij dvorane „Čačković“, prekida je i govori, s namjerom da ona ne dovrši ni to trominutno očitovanje i članovima Vijeća pokaže dokaze nevinosti, svoje i svojih suradnika. Ja tražim riječ, ali dekanica mi je ne da; na to ja ustajem i Vijeću šutke pokazujem što akademik I. Kostović radi (ometa prof. A. Marušić u očitovanju). Dekanica Čikeš vidi da ja članovima Vijeća pokazujem ružni postupak akademika I. Kostovića, ali on to ne vidi; ona ga prekida, ali on se ne da; nastaje mučna situacija u kojoj je akademik I. Kostović na kraju izgovorio svoju glasovitu rečenicu – koja otkriva srž svih odnosa na Fakultetu: „Ne će meni jedna dekanica govoriti što da radim“. k) Vijeće nakon toga glasuje da se – glasuje o izboru dr. V. Katavića, a potom ga i izabire, na toj istoj sjednici. U oba glasovanja dekanica Čikeš, što je nezapamćeno u povijesti sjednica Vijeća, pita najprije „tko je suzdržan?“ i – prva diže ruku.

239

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

l) Nakon što dekanica Čikeš nije odgovorila na brojne dopise o napadima na pet autora članka u J. Immunol. i svega onoga što je ovdje blago i površno opisano, prof. A. Marušić i prof. dr. Aida Salihagić-Kadić (koja je još jedna žrtva ponašanja i postupaka prof. H. Banfića u aferi izbora dr. V. Crljen Manestar i pitanja njezinih publikacija), svu dokumentaciju o svojim slučajevima, prethodno uzalud urudžbiranu dekanici Čikeš – šalju Ministarstvu znanosti i Rektorskom zboru 2005. godine. Kad u siječnju 2007. meñunarodne ekspertize slučaja Banfić/CrljenManestar budu obznanjene, dekanica Čikeš će se pozivati na mogućnost da „meñunarodni eksperti nisu imali sve dokumente“. Meñutim – jesu ih imali! Naime, upravo ona u cijeloj aferi nije odgovarala na dopise koji su bili upućeni njoj, pa se dokumentacija sastoji od svih dopisa koje je urudžbirano primila i malobrojnih dopisa kojima je na te dopise odgovorila. 7.5.2.2. 7.5.2.2. Meñunarodne ekspertize zlostavljanja prof. Ane Marušić i prof. BanfićManestar Aide Salihagić Kadić u slučaju Banfić-Crljen Manestar Tadašnji državni tajnik prof. dr. Slobodan Uzelac šalje dokumentaciju na meñunarodne ekspertize, i (poslije se doznalo) dolaze tri ekspertize koje su vrlo nepovoljne i neugodne za Medicinski fakultet, dekanicu Čikeš, H. Banfića, I. Kostovića i HIIM. Eksperti potvrñuju korektnost postupka urednika CMJ-a i ispravnost vesternske razložbe osporene od prof. H. Banfića, a ponašanje uključenih kolega prema profesoricama Marušić i Salihagić-Kadić jedan od stručnjaka naziva timski mobing. Jasno identificiraju da je afera nastala zbog osvete prof. H. Banfića zbog odbijanja članka u CMJ-u. Savjetuju neki oblik prinudne uprave na Fakultetu. Sadržaj ekspertiza otkriven je tek nakon godinu dana, jer ih dekanica Čikeš nikad nije pokazala žrtvama ili članovima Vijeća. Kada su ekspertize obznanjene, dekanica Čikeš je njihovo jednogodišnje skrivanje obrazložila navodom da je na njima pisalo „Povjerljivo“. No, jasno je da ju takva oznaka nije trebala ni smjela spriječiti da po ekspertizama postupi. I da obavijesti Fakultetsko vijeće da one postoje – ne dajući ih nužno nikome na uvid. Naknadnom rekonstrukcijom dogañaja na temelju službenih dokumenata, otkriveno je da je dana 5. prosinca 2005. državni tajnik prof. S. Uzelac osobno dostavio ekspertize dekanici Čikeš, tražeći očitovanje i razrješenje slučaja. Dekanica Čikeš krije ekspertize i u tome će uspijevati čitavu godinu dana, sve do siječnja 2007. Tada državni tajnik prof. Uzelac službeno šalje ekspertize profesoricama Marušić i Salihagić-Kadić i rektoru Sveučilišta u Zagrebu. U meñuvremenu se dekanica Čikeš u lipnju 2006. natjecala za drugi dekanski mandat, pri čemu je Vijeću zatajila postojanje meñunarodnih ekspertiza.

240

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

Ekspertize i svi dokumenti povezani s njima dostavljene su od strane MZOŠ-a i rektoru prof. A. Bjelišu u siječnju 2007. Rektor Bjeliš dobio je sve ovdje navedene dokumente i bio je upoznat sa sadržajem afera. Svima uključenima bilo je od početka jasno da je Sveučilište u Zagrebu, i njegovi rektori Mencer pa Bjeliš, ustanova nadreñena Medicinskom fakultetu i da se otamo očekuje rješenje ili barem napor za smirenjem situacije. No, oba su se rektora, i prof. Mencer i prof. Bjeliš ponijeli tako da progonjenima nikad ni na jedan dopis nisu odgovorili! Nakon skandala u javnosti („Slobodna Dalmacija“, 24. ožujka 2007.) dekanica Čikeš javno kaže da „ne priznaje“ ekspertize. MZOŠ joj piše da je takav odgovor neprihvatljiv i moli da okonča slučaj. Nema odgovora. Ministarstvo zahtjev ponavlja nakon godinu dana, ali ona se i na to oglušila. Nacionalni Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju (OEZVO) takoñer je, na zahtjev MZOŠ-a, donio mišljenje o slučajevima profesorica A. Marušić i A. Salihagić Kadić (http://www.azvo.hr/Default.aspx?sec=142). U slučaju prof. A. Marušić jasno se kaže da za optužbu protiv nje nisu dani dokazi i da je prema njoj postupljeno nekorektno; u slučaju prof. Salihagić Kadić MZOŠ-u se preporuča upravni nadzor, jer je u sumnju doveden i jedan dokument upotrijebljen u izboru dr. V. Crljen Manestar. Oba je mišljenja dekanica Čikeš „odbila“, usprkos tome što se OEZVO službeno očitovao da je svoje mišljenje donio na osnovi cjelovite dokumentacije. OEZVO je najviše etičko tijelo u visokom školstvu i dovoñenje u pitanje njegove kompetencije i čestitosti trebalo je razriješiti s Hrvatskim saborom, a ne reći „ne priznajem“ i više se na mišljenja ne obazirati. Na žalost, to nije sve! Ne samo da dekanica Čikeš i rektor Bjeliš nisu razjasnili svoje prigovore pravnom aspektu pribavljanja ekspertiza i nisu ništa poduzeli da barem neformalno riješe strašno stanje na Medicinskom fakultetu, nego je dekanica Čikeš uskoro omogućila treći napad na prof. A. Marušić, a rektor Bjeliš ju je i u tome svesrdno podržao. U svojemu „odbacivanju“ ekspertiza, dekanica Čikeš je, izmeñu ostaloga, neutemeljeno tvrdila da prof. A. Marušić nije došla na sjednicu Stručnoga vijeća HIIM-a u lipnju 2005., što je trebala prema zaključku Vijeća Fakulteta. To je neistina, jer ne samo da je na rečenoj sjednici bila prof. A. Marušić, nego su bili i svi njezini suradnici, koautori na članku objavljenom u J. Immunol.! Netočne informacije (neistine) koje je dekanica Čikeš širila sa svojega službenoga položaja ovdje su za posljedicu imale „zaustavljanje“ rada Suda časti Fakulteta u smislu zaštite prof. A. Marušić i njezinih suradnika od progona od strane profesora H. Banfića i I. Kostovića. Štoviše, ta dvojica, podržani djelovanjem dekanice Čikeš s njezina službenog položaja nastavili su svoje

241

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

napade. Rezultati su, izmeñu ostaloga, nezakonito „kažnjavanje“ prof. A. Marušić i odlazak dr. I. K. Lukića s Fakulteta. Po logici neistine da prof. Ana Marušić nije došla na sjednicu Stručnoga vijeća HIIM-a u lipnju 2005., Sud časti Fakulteta "zamrznuo" je prijavu pet koautora članka u J. Immunol. koje je optužio prof. Banfić, a koji su Sudu časti još godine 2005. (!!) podnijeli prijavu, sa svom dokumentacijom, tražeći ocjenu postupanja i ponašanja profesora H. Banfića i I. Kostovića. Sud časti taj slučaj nikad nije razmotrio, zanemarujući požurnice i dopise koji, na osnovi službenih dokumenata Fakulteta, pobijaju rečenu neistinitu tvrdnju dekanice Čikeš. Ako je prof. A. Marušić dokazala da je bila na rečenom sastanku i o tome je obavijestila Sud časti zašto je on ipak zataškao prijavu protiv H. Banfića i I. Kostovića? Odgovor će otkriti činjenica da to nije jedini, nego tek jedan od 14 slučajeva koje je Sud časti preskočio – da bi 12. prosinca 2007. „sudio“ prof. A. Marušić. 7.5.3. 7.5.3. Afera oko udžbenika „Anatomija čovjeka“ Nakon meñunarodnih ekspertiza slučaja i mišljenja nacionalnog Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju, jasno je da je svaki dalji napad na iste osobe predstavljao samo nastavak prethodnih napada, ali „drugim sredstvima“. (Ekspertize inozemnih stručnjaka su zapravo predvidjele da će se napadi nastaviti!) Medicinski fakultet i Sveučilište u Zagrebu trebali su promptno i odlučno reagirati i zaustaviti – barem te nove napade, prije svega zato što su znali za neutemeljenost i neetičnost prethodnih. U tijeku novoga, trećeg napada, čiji opis slijedi, na Povjerenstvu za znanstveni rad Medicinskog fakulteta u Zagrebu (te u kuloarima) pokušalo se „aktualizirati“ i prethodne dvije optužbe protiv prof. A. Marušić, kako bi se „pojačao“ treći napad. Rektorica prof. H. J. Mencer bila je detaljno upoznata s napadom prof. H. Banfića (drugi napad), a svejedno je anonimni materijal o „Anatomiji čovjeka“ (sljedeći, treći napad), „nakon konzultacije s dekanicom prof. Nadom Čikeš“, dala na Etičko povjerenstvo Sveučilišta. Nakon nastupa na dužnost, sve to je znao i morao je zaustaviti rektor prof. Aleksa Bjeliš. Nakon što je krajem 2005. dekanica Čikeš dobila meñunarodne ekspertize o napadima na urednike CMJ-a u slučaju odbijanja članka i izbora asistentice prof. dr. H. Banfića, dr. sc. V. Crljen-Manestar, nastaje zatišje u napadima na urednike CMJ-a. Do svibnja 2006. ne dogaña se ništa značajno (za ekspertize zna samo MZOŠ i dekanica Čikeš), a onda izbija nova afera – optužba akademkinje J. Krmpotić Nemanić i prof. dr. A. Marušić za „plagijat“ udžbenika „Anatomija čovjeka“. 7.5.3.1. upuć 7.5.3.1. Lažno potpisana optužba upućena medijima Optužba je došla kao anonimna, zapravo – još gora: potpisana je „Studenti prve godine“, ali pismo i dodani materijali jasno upućuju da su to napravili –

242

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

nastavnici Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Pismo je poslano mnogima, a napose medijima, a detaljno ga je prenijela TV Nova i „Jutarnji list“. Tko je sastavio i poslao to pismo? Zar je moguće da netko u vrhovima hrvatske akademske zajednice postupa toliko nečasno? Ako je netko mislio da su urednice „Anatomije čovjeka“ napravile prekršaj, zašto za tuženje nije izabrao regularan put, koji postoji i koji je propisan općim aktima Medicinskog fakulteta u Zagrebu? 7.5.3.2. 7.5.3.2. Sastanak dekanice Čikeš s urednicama udžbenika Dva dana nakon izbijanja medijskog skandala (svibnja 2006.), u domu akademkinje Krmpotić Nemanić, sastale su se ona, dekanica Čikeš i prof. A. Marušić. Akademkinja Krmpotić-Nemanić i dekanica Čikeš sastavile su priopćenje za medije, koje je trebala obznaniti dekanica Čikeš. U priopćenju se odbacuju optužbe iz anonimnoga pisma i osuñuju kao nečasne. Nakon što su se rastale, dekanica Čikeš je sakrila taj dokument i potom – četiri puta prijavljivala anonimno pismo na istragu: Etičkom povjerenstvu Sveučilišta (prijavu je podnijela tadašnja rektorica prof. Mencer „nakon konzultacije s dekanicom Čikeš“), vlastitom ad hoc povjerenstvu profesora R. Štern Padovan/P. Keros/I. Bakran, Povjerenstvu za znanstvenoistraživački rad Fakulteta (zajedno sa „slučajem Kurjak“) i naposljetku Sudu časti Fakulteta. Kako je moguće da dekanica Čikeš, koja je i sama godine 2005. potpisala „Apel“ Sveučilišta da se ignoriraju anonimna pisma, četiri puta prijavljuje jednu od dvije urednice udžbenika na osnovi anonimnog pisma, odnosno još neprihvatljivije – potpisanoga „Studenti prve godine“? 7.5.3.3. 7.5.3.3. Akademik Kostović na kraju potpisuje anonimnu optužbu U cijelo vrijeme „istrage“ u Povjerenstvu za znanstveni rad Fakulteta sjedili su i prof. I. Kostović i njegov vjerni suradnik prof. M. Judaš, iako su obojica imali sukob interesa, prvo po tome što su sudjelovali u aferi Banfić/Crljen Manestar, tj. prethodnom napadu na prof. A. Marušić, a onda po tome što ih je prof. A. Marušić bila prijavila Sudu časti za preuzimanje gradiva iz američkog udžbenika autora Kandella u hrvatski udžbenik koji su oni potpisali kao autori. Svejedno su profesori Kostović i Judaš vrlo aktivno sudjelovali u „istrazi“. Prof. Kostović je „za Povjerenstvo za znanost“ napravio analizu „prepisanoga gradiva“, obojica su dali prijedloge završnoga mišljenja Povjerenstva (Kostovićevo je prihvaćeno većinom glasova), a prije glasovanja o završnom mišljenju prof. Judaš, koji je dotad na sastanke dolazio u funkciji prodekana za znanost (po vlastitim riječima – „ex officio“), prihvatio je i službeno članstvo i pravo glasovanja u Povjerenstvu, i, naravno, glasovao je za „Kostovićev prijedlog“.

243

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

7.5.3.4. 7.5.3.4. Žurno odavanje podataka medijima Povjerenstvo za znanstvenoistraživački rad na kraju je, u slučaju udžbenika „Anatomija čovjeka“ u jesen 2007., većinom glasova usvojilo „nalaz“ – akademika I. Kostovića o stupnju sličnosti dvaju udžbenika. No, unutar jednoga sata nakon završetka sjednice Povjerenstva, netko je novinarki „Slobodne Dalmacije“ dojavio detalje sastanka i ishod glasovanja i ona je te podatke sljedeći dan objavila. Kakav je to fakultet na kojemu se tako nešto može dogoditi? Zašto nije otvorena istraga tko je od članova Povjerenstva to učinio?! 7.5.3.5. 7.5.3.5. Dekanica Čikeš sakrila je 13 dokumenata bitnih za slučaj Dekanica Čikeš nije Povjerenstvu za znanstvenoistraživački rad nikad dala 13 specificiranih urudžbiranih dokumenata koji svjedoče u obranu urednica „Anatomije čovjeka“. Nadalje, s tužbom dekanice Čikeš prof. A. Marušić je od Suda časti dobila samo dvije stranice dvaju završnih mišljenja Povjerenstva za znanost (gdje je „Kostovićev nalaz“ dobio većinu glasova) i ni jedan drugi dokument! Kako ocijeniti nedavanje specificiranih, urudžbiranih i višestruko traženih dokumenata od strane dekanice Čikeš? Kako je moguće da Povjerenstvo za znanost i Sud časti Fakulteta potpuno zanemare ključne dokumente obrane, koji ne samo da dokazuju nevinost optuženih, nego i njihovo etično i ispravno ponašanje? 7.5.3.6. 7.5.3.6. Dekanica Čikeš četiri puta se služila anonimnim pismom Dekanica Čikeš dva je puta tužila profesoricu Marušić (Odboru za etiku Sveučilišta u lipnju 2006. i Sudu časti Medicinskog fakulteta u listopadu 2007.), a dva puta je tražila pregled dokumenata iz anonimnoga pisma koje optužuje urednice „Anatomije čovjeka“ (Ad hoc povjerenstvo Štern-Padovan/Keros/ Bakran i Povjerenstvo za znanstveni rad, a Sud časti još i od sudskoga tumača gñe Zanella). No, u isto vrijeme nije zatražila ekspertizu Povjerenstva za znanstvenoistraživački rad za a) tužbe za preuzimanje dijelova stranih udžbenika od strane autora I. Kostovića i M. Judaša; b) za preuzimanje doma-ćeg tuñega teksta prof. dr. I. Vintera; c) nije za tužbu za svoje vlastito moguće neetično publiciranje – potražila asistenciju Povjerenstva za znanost i/ili Suda časti, kao što je učinila u slučajevima prof. dr. Lj. Hotujca, prof. dr. A. Kurjaka i urednica udžbenika „Anatomija čovjeka“. 7.5.3.7. 7.5.3.7. Sud časti preskočio je 13 slučajeva da bi sudio prof. Ani Marušić Sud časti Medicinskog fakulteta u Zagrebu, pod predsjedanjem prof. dr. Branimira Jakšića, u slučaju suñenja prof. Ani Marušić preskočio/zaobišao /zanemario je barem 13 ranije prijavljenih predmeta – da bi joj sudio po prijavi

244

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

dekanice Čikeš od 12. listopada 2007. Posjedujem imena predmeta, datume i urudžbene brojeve preskočenih prijava. Tajniku Medicinskog fakulteta g. Darku Bošnjaku osobno sam 21. siječnja 2008. uputio dopis s upitom o pravnoj osnovi takvog postupanja Suda časti (izvadak): „Ovime tražim pravno obrazloženu informaciju o takvom načinu postupanja prema svim navedenim prijavama Sudu časti. Podsjećam Vas da ste mi Vi osobno i dekanica Čikeš u Vašemu uredu dali informaciju i jamstva da se sve prijave Sudu časti obrañuju i da će se obrañivati prema datumu prijave. Ja sam to pitanje postavio prilikom traženja moje prijave protiv dekanice Čikeš od 28. siječnja 2007. (ur. br. 02-412-2/07), koja je bila nestala iz stola tajnice Suda časti gñe Lj. Žinić dok je ona bila na bolovanju, a na moje traženje dva mjeseca nakon podnošenja prijave (početak travnja 2007.), gña Žinić me je informirala da ste Vi uzeli prijavu i dali je dekanici Čikeš. Na moje traženje u Vašemu uredu, dekanica Čikeš i Vi potvrdili ste da je moja prijava doista kod dekanice Čikeš, da će je ona vratiti tajnici Suda časti i da će, kao što sam već naveo, sve prijave biti obrañene po redu prijavljivanja. Zaprepašten sam da je upravo u slučaju prijave dekanice Čikeš protiv prof. A. Marušić od 12. listopada 2007. postupljeno drastično suprotno od toga jamstva! Zahtijevam pravno i kolegijalno objašnjenje! Na taj mi upit gosp. Bošnjak nikad nije odgovorio, premda sam mu poslao i požurnicu. Proistječe da je dekanica Čikeš mjesecima skrivala prijavu Sudu časti protiv nje same i da su i ona i tajnik Fakulteta lagali da će se predmeti na Sudu časti rješavati po redu prispjeća. 7.5.3.8. 7.5.3.8. Tko je sakrio detaljnu analizu udžbenika "Anatomija čovjeka"? Ponašanje dekanice Čikeš, akademika Kostovića, Povjerenstva za znanstvenoistraživački rad i Suda časti Medicinskog fakulteta u Zagrebu ilustrira i ovo: u pismu potpisanom „Studenti prve godine“ nalazila se i detaljna analiza svakoga retka dvaju golemih udžbenika – Krmpotić Nemanić-Marušić i Moore. Imala je 10 stranica sitnih slova. U toj analizi nema ni jednoga krivoga zareza, ni krivo napisanoga slova. a) Tko je napravio taj dokument? Studenti prve godine? Ne, to su napravili ljudi koji jako dobro poznaju anatomiju i engleski jezik i koji su u taj posao uložili mjesece rada (radi se o tisućama stranica!). b) Budući da je stigao anoniman/lažno potpisan, prema „Apelu“ hrvatske akademske zajednice, taj dokument se nije mogao upotrijebiti za tužbu, nego je trebalo otvoriti istragu tko ga je napravio i širio pod lažnim potpisom.

245

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

c) Dekanica Čikeš s toga je dokumenta odvojila i sakrila anonimno pismo i ostatak pisma nazvala „dostupnim materijalom“. U razgovoru za „Jutarnji list“ dana 12. svibnja 2006. dekanica Čikeš je priznala da je dobila nepotpisano pismo, a u istom listu dana 6. prosinca 2006. kaže „Postupak nije pokrenut temeljem anonimne prijave već temeljem dostupnih materijala.“ d) Iako je, dakle, tom jezično-pravnom akrobacijom „legalizirala“ anonimni materijal, ona je udžbenik „Anatomija čovjeka“ ipak dala na tri dodatne „ekspertize“: ad hoc povjerenstvu Štern Padovan/Keros/Bakran, Povjerenstvu za znanstveni rad (koje je „analizu“ prepustilo akademiku I. Kostoviću!), te sudskom tumaču gñi Zanella. (Nije mi poznato tko je od gñe Zanella naručio ekspertizu. Sud časti to nije mogao učiniti prije prijave dekanice Čikeš, a ako je Sud časti – nije bilo vremena za ekspertizu jer je „suñenje“ došlo vrlo brzo nakon prijave. Znači da je dekanica Čikeš!) Zašto je to sve bilo potrebno? Bilo je potrebno da bi se kroz tri dodatne „analize“ „nalaz“ o „plagijatu“ nekako „legalizirao“! „Pravno“ je nejasno na kojoj je razini to „postignuto“: Štern Padovan, Kostović ili Zanella? (Tko je sudskom tumaču Zanella platio da pregleda više od 1600 stranica dvaju udžbenika? Je li to fakultetski novac?) e) Analiza u anonimnom pismu mnogo je detaljnija, dublja i stručnija od ostale tri analize; zašto se ona ne spominje u dokumentima Povjerenstva Štern Padovan, Povjerenstva za znanost i Suda časti? (Da se izbjegne neugodna istina da je optužba anonimna, dakle krajnje nečasna, zlonamjerna i – da se nije smjela upotrijebiti za tuženje!) f) Zašto Povjerenstvo za znanost nije prof. A. Marušić dostavilo potpunu dokumentaciju analize udžbenika koju je napravio I. Kostović? (Da se ne bi otkrilo da je I. Kostović prepisao/modificirao analizu iz anonimnoga pisma.) g) Zašto Sud časti nije prof. A. Marušić dostavio ni jednu od tri analize udžbenika, a dekanica Čikeš anonimno pismo? (Zato da se ne bi moglo pokazati/dokazati da su te „analize“ istovjetne ili jako slične „analizi“ iz anonimnoga pisma!) Ne treba zaboraviti da je prijava s anonimnim pismom i cijelim popratnim materijalom, odbačena na Etičkom povjerenstvu Sveučilišta u Zagrebu. 7.5.4. 7.5.4. Suñenje prof. dr. Ani Marušić za „plagijat” udžbenika „Anatomija čovjeka” čovjeka” U ovom napadu na urednike CMJ-a čelništvo Medicinskog fakulteta u Zagrebu pod vodstvom tadašnje dekanice dr. Nade Čikeš uspjelo je nebrojenim trikovima, krivotvorenjima, kršenjem zakona i pravilnika, lažima i korupcijom

246

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

"najdalje stići" – javno ocrniti i osuditi prof. Anu Marušić, pa je nužno malo opširnije navoñenje činjenica i putova i mehanizama zlostavljanja. 7.5.4.1. 7.5.4.1. Činjenice i istina o udžbeniku „Anatomija čovjeka“ Prije svega treba znati da se radi o temeljnom udžbeniku anatomije za studente prve godine medicine. U takvom se udžbeniku donose osnovna znanja. Sjetimo se da je prvi medicinski fakultet osnovan u Bologni 1158., drugi u Padovi 1222., a onaj u Beču 1365.; na njima se kao glavni predmet učila anatomija, poznata još od vremena stare Grčke i arapskih liječnika iz današnjega Egipta. Klasična makroskopska anatomija je, dakle, kao znanost i kao fakultetsko gradivo za studente starija od fizike i kemije, pa i rimskoga prava. Akademkinja Krmpotić Nemanić, najugledniji i najstariji hrvatski anatom, kao ni druga urednica „Anatomije čovjeka“ prof. A. Marušić, koliko god aktivne, uspješne i ugledne, nisu ni jedno slovo gradiva koje su dale u „Anatomiji čovjeka“ – otkrile same. Jednako tako ništa od gradiva u svojemu udžbeniku „Clinically Oriented Anatomy“ nije otkrio ni Keith L. Moore (kojega su urednice „Anatomije čovjeka“ „prepisivale“). Oni su svi sve to prenijeli, i to ne iz izvornih znanstvenih radova (koji i ne postoje), nego iz – drugih, starijih i sve starijih udžbenika, stoljećima unatrag... a) I Moore je preuzimao iz drugih udžbenika Upravo je zbog toga K. Moore u svojemu anatomskom udžbeniku (iz kojeg su dijelove Krmpotić Nemanić i A. Marušić „prepisale“) u impresumu napisao sljedeće: „Izdavači nastoje doći do nositelja izdavačkih prava za sav posuñeni (engl. borrowed) materijal. Ako su nekoga nenamjerno previdjeli, rado će prvom prilikom napraviti potreban dogovor“. Vjerujem da nikome razumnom i neutralnom nakon toga više ne bi padalo na pamet da propituje „originalnost“ udžbenika „Anatomija čovjeka”. b) Stvarno autorstvo udžbenika „Anatomija čovjeka“ „Anatomiju čovjeka“ izdala je sedamdesetih godina prošloga stoljeća „Medicinska naklada“ iz Zagreba s imenom akademkinje Jelene Krmpotić Nemanić kao glavne autorice i urednice (u pisanju udžbenika sudjelovali su i drugi kolege sa Zavoda za anatomiju). Prije toga, postojala su skripta „Anatomija čovjeka“ u kojoj je u impressumu pisalo da su je napravili učenici prof. Drage Perovića, utemeljitelja anatomije na Sveučilištu u Zagrebu. Budući da je akademkinja Krmpotić Nemanić najbliža i najbolja suradnica pok. prof. Perovića, nitko njoj nije postavljao pitanje autorstva, s pravom.

247

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

c) Priključivanje prof. dr. Ane Marušić uredništvu i autorstvu udžbenika S krajem devedesetih godina prošlog stoljeća dolazi novo službeno meñunarodno anatomsko nazivlje, Terminologia anatomica. Izdanje tada važećeg anatomskog udžbenika na Medicinskom fakultetu, ono akademkinje Krmpotić Nemanić, nastalo je sedamdesetih godina prošloga stoljeća i napravljeno je u staroj tehnici, na olovnim pločama, koje su se istrošile, te „Medicinska naklada“ i akademkinja Krmpotić Nemanić odlučuju obnoviti udžbenik „Anatomija čovjeka“ (Krmpotić-Nemanić) i za suradnju mole prof. A. Marušić. Prof. A. Marušić prihvaća, jer ta je ponuda veliki kompliment i čast. Rukopis udžbenika ne postoji u elektroničkom obliku; akademkinja Krmpotić Nemanić zašla je u visoku dob i poslove rada na računalu i sve komunikacije prema „vani“ preuzima prof. A. Marušić (opet sa suradnicima), a sve nadzire, i svaki se detalj referira akademkinji Krmpotić Nemanić i slušaju se neupitno sve njezine upute i želje. Uostalom, to je njezina knjiga, a ona je neizmjerno poštovana – Jelena Krmpotić Nemanić, najuspješnija suradnica legendarnog prof. Drage Perovića – po kome se zove Zavod za anatomiju. d) U knjizi „Anatomija čovjeka“ ima „prepisanih“ dijelova Urednice „Anatomije čovjeka“ nikad nisu tajile da su preuzele oko 10% (u svojoj knjizi) gradiva iz Mooreove knjige. Taj postotak je relativan pojam, jer se radi o prijenosu informacije s engleskog na hrvatski, uz manje ili veće izmjene. e) Urednice „Anatomije čovjeka“ obavijestile su „Medicinsku nakladu“ o preuzimanju dijelova teksta Urednice „Anatomije čovjeka“ na vrijeme su obavijestile „Medicinsku nakladu“ o preuzimanju dijelova teksta iz Mooreova udžbenika i tražile da ona regulira izdavačka prava. Prema definiciji najuglednijeg ureda za istraživačku čestitost, onoga iz SAD, a isto stoji i u Etičkom kodeksu koji je donio hrvatski nacionalni Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju, za prijevaru u znanosti treba dokazati namjeru prijevare. Dakle, ako se nekoga optužuje za plagijat, onda treba dokazati da je nešto namjerno prepisano te da je to prepisivanje zatajeno. U slučaju urednica udžbenika „Anatomija čovjeka“ to nije slučaj. Svojom informacijom hrvatskom izdavaču te prihvaćanjem izdavača da se pobrine za prava prijevoda ili prava copyrighta, odgovornost s urednica, i moralna i pravna, prenesena je na izdavača. Prema američkom pravu, pravo copyrighta uključuje i autorsko i izdavačko pravo i za bilo koje od ta dva prava kontaktira se jedino izdavača, a nikada samoga autora (osim ako se ne radi o modelima prava različitima od prava copyrighta, kao što su licence to publish ili author-financed open-access). Vrijedi uočiti da su oni koji su dvije godine progonili prof. A. Marušić (izmeñu ostalih, profesori Kostović, Judaš i Vinter) takoñer preuzimali materija-

248

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

le iz tuñih udžbenika, a u odnosu na to nisu tražili od svojih hrvatskih izdavača da reguliraju izdavačka prava. I ta prava u njihovim slučajevima nikad nisu ni regulirana! A svejedno su progonili prof. A. Marušić za prekršaj, iako je ona učinila ono što oni nisu: preko hrvatskoga je izdavača tražila i dobila prava. I svejedno je dekanica Medicinskog fakulteta u Zagrebu prof. N. Čikeš dopustila da oni to rade, dapače im je u tome svesrdno pomagala svim svojim postupcima u tijeku skoro četiri godine koliko traje afera oko udžbenika „Anatomija čovjeka“. f) „Medicinska naklada“ (Zagreb) je tražila prava od američkog izdavača Prije prvoga izdanja „Anatomije čovjeka“ godine 2001., potom 2006. i nakon izbijanja afere u svibnju 2006. „Medicinska naklada“ je od američkog izdavača tražila izdavačka prava, točno po meñunarodnim uzusima. Nakon napisa o „plagijatu“ u „Jutarnjem listu“, „Medicinska naklada“ je odmah o svojim postupcima obavijestila javnost. Naposljetku, prilikom otvaranja treće istrage o „plagijatu“ od strane dekanice Čikeš, one na fakultetskom Povjerenstvu za znanstveni rad, „Medicinska naklada“ se očitovala Povjerenstvu, na njegovo službeno traženje. Prof. A. Marušić je glede optužbi, medijskih, kuloarskih, na Katedri i na Fakultetu, dekanici Čikeš poslala svu dokumentaciju tražeći zaštitu, ali ni na jedan joj dopis, osim jednoga, nije uopće odgovoreno. Dekanica Čikeš je od Povjerenstva za znanost i od Suda časti sakrila svu rečenu dokumentaciju. Ta se dokumentacija ne spominje u završnom mišljenju ni jednoga ni drugoga tijela. g) „Medicinska naklada“ (Zagreb) je razriješila pitanje prava s američkim izdavačem Godine 2007. američki izdavač odgovara "Medicinskoj nakladi" i jasno kaže da je na njima krivnja, jer nisu odgovorili na ranije dopise „Medicinske naklade“, i da stoga nemaju nikakvih potraživanja. S američke strane korespondenciju vodi gña A. Gagliardi, Rights Manager, dakle ne može biti viša i pozvanija osoba. Američki izdavač eksplicitno kaže: „I have had a chance to read your email regarding the Moore: Clinically Oriented Anatomy. Let me first apologize for my former colleagues lack of response to your inquiries. I am also sorry that your request in 2006 never reached my desk as it should have. I would have been able to help you way back then. However, I can help you now. I need to know which chapters from the book were translated and the print run on these translations. I think it is safe to say that I only want the information on the new edition since it isn't fair to you to go back to the older edition, especially since you never received any feedback for this translation.

249

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

Yes, you need a translation agreement and you need to pay a fee for the use of the copyrighted material from the Moore book. We are contractually obligated by law to pay royalty to our authors for the use of their material in any printed form and your translated material falls under this. Therefore, I need the following information to determine the royalty fee and to work up the agreement: h) Američki izdavač preuzeti tekst ne smatra prijevodom nego adaptacijom U nastavku prjepiske izmeñu „Medicinske naklade“ i američkog izdavača, gña Gagliardi, kaže da tekst koji su urednice „Anatomije čovjeka“ preuzele iz Mooreova udžbenika ne smatra prijevodom, nego adaptacijom: „As I stated at the time, so much time has passed and the information that you used from the Moore seems to be more of an adaptation as an actual reproduction.“ Potom ponavlja svoje stajalište iz prvoga pisma i nudi suradnju: „I think it is only fair to not look back and to move forward. I would suggest, as I did in October, that you let me know if you are planning on using material from the latest edition of the Moore text in a new edition of your book and we can work on putting together an agreement for future editions.“ i) Pitanje referencija (literature) u „Anatomiji čovjeka“ Ostaje pitanje je li na kraju knjige trebalo nabrojiti udžbeničke izvore. U 1. i 2. izdanju „Anatomije čovjeka“ nije bilo popisa literature jer ni u jednom drugom temeljnom udžbeniku anatomije za studente medicine tiskanim u Hrvatskoj, i starim i suvremenim, nema navedene literature, a i neki strani udžbenici anatomije ne navode literaturu. Činjenica jest da te hrvatske autore nitko nije tužio, a napose ne profesori I. Kostović i I. Vinter, koji pak jesu tužili prof. A. Marušić, iako ni udžbenik akademika Kostovića nema literature! (I – naravno – nema prava izdavača!) Zašto se u anatomskim udžbenicima ne navodi literatura najbolje objašnjava naputak i mišljenje objavljen u časopisu Science and Engineering Ethics, Michael C. Loui: Seven Ways to Plagiarize: Handling Real Allegations of Research Misconduct. Science and Engineering Ethics 2002, Volume 8, Issue 4, 529-539. U članku se kaže: It is unnecessary to include citations and references for common knowledge within a discipline. For example, an author today need not cite Darwin’s Origin of Species to introduce the concept of natural selection. In my opinion, if a fact, concept, or theory is in the undergraduate curriculum or a

250

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

first-year graduate course in the discipline, then it is common knowledge, and no citation is necessary. Naposljetku, odluku o izostavljanju rabljene literature u udžbeniku „Anatomija čovjeka“ donijela je prethodna jedina i ovdje prva urednica „Anatomije čovjeka“ akademkinja Krmpotić-Nemanić. O tome ovdje ne donosim dokaze (koje imam), niti se na taj argument pozivam. No, to je znala dekanica Čikeš, jer je upravo u odnosu na to pitanje, na sastanku Krmpotić Nemanić – Čikeš – A. Marušić u domu akademkinje Krmpotić Nemanić u svibnju 2006., odmah nakon medijskog izbijanja afere, prof. A. Marušić rekla akademkinji Krmpotić Nemanić: „Gospoño profesor, ja znam da je ovo napad na mene i želim da znate da ja Vas nikad u svoju obranu ne ću uvlačiti, niti ću od Vas tražiti ili očekivati da o ičemu svjedočite“. Urednice „Anatomije čovjeka“ su odmah nakon anonimne optužbe i postavljanja pitanja popisa literature u udžbenicima, navele tu i takvu literaturu (uključujući i Mooreovu knjigu) i tražile da „Medicinska naklada“ u neprodane primjerke knjige doda taj popis. Takoñer, u srpnju 2007. izdale su „2. korigirano izdanje“ u kojemu je, uz ostale nužne ispravke pogrješaka i nazivlja, taj popis rabljene literature uključen u udžbenik. j) Pitanje razdvajanja „krivnje“ dviju urednica „Anatomije čovjeka“ Držeći svoju riječ i poštovanje prema dobi i ugledu akademkinje Krmpotić Nemanić, prof. A. Marušić nikad nije tražila njezino svjedočenje niti „krivnju“ pokušavala „podijeliti“. No, negdje u jesen 2006., čuli su se glasovi da je akademkinja Krmpotić Nemanić napisala pismo u kojemu „za svu krivnju možda optužuje prof. A. Marušić“. Na to se prof. A. Marušić nije osvrtala; i dalje je radila s akademkinjom Krmpotić Nemanić, pri čemu su zajedno publicirale nekoliko članaka u uglednim svjetskim anatomskim časopisima (Ann Anat. 2006;188: 459-67. i Clin Anat. 2008;21:158-64.) i pripremile i objavile „2. korigirano izdanje“ „Anatomije čovjeka“. Prof. A. Marušić nikad nije vidjela „pismo akademkinje Krmpotić Nemanić“, iako ga je službeno tražila od Povjerenstva za znanstveni rad Fakulteta i Suda časti u nekoliko navrata 2006. i 2007. godine. Na glavnoj raspravi Suda časti 12. prosinca 2007., predsjednik prof. Branimir Jakšić mahao je tim pismom i iz njega „navodio neke odjeljke“, ali ga nije prof. A. Marušić i njezinu odvjetniku g. Dubravku Maru (Zagreb) htio dati na uvid, niti im je htio dostaviti presliku pisma. Naposljetku se „odjeljci toga pisma“ spominju u presudi Suda časti i u dokumentu kojim se odbija žalba prof. A. Marušić na presudu. A upravo na tome pismu zasniva se „odvajanje“ prof. A. Marušić od prve urednice udžbenika, akademkinje Krmpotić Nemanić!

251

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

Ponavljam, to pismo prof. A. Marušić nikad nije vidjela. Tražila ga je službeno više puta, a nisu ga dali ni njoj ni njezinu odvjetniku! Tako se ne zna, niti je ikad i u jednom dokumentu navedeno kad je pismo napisano ni kome je upućeno. Iako poziciju starije urednice „Anatomije čovjeka“ akademkinje Krmpotić Nemanić ne možemo prosuñivati prema rečenome pismu, postoji jedan drugi, ovaj put javni i službeni dokument prema kojemu se to može učiniti: to je Predgovor „2. korigiranom izdanju“ udžbenika „Anatomija čovjeka“, koje je tiskano u srpnju 2007., dakle nakon tajanstvenoga "pisma akademkinje Krmpotić Nemanić". Iz njega se vidi da je J. Krmpotić Nemanić i dalje starija urednica, i da dvije urednice „Anatomije čovjeka“ zajedno objašnjavaju sve dogañaje, uključivši i korekcije koje su napravile u knjizi. 7.5.4.2. 7.5.4.2. Pravne neistine rabljene u tijeku suñenja dr. A. Marušić Suñenje dr. Ani Marušić zatražila je svojom prijavom dekanica Čikeš. Prijavu je uputila Sudu časti Fakulteta – koji tada nije postojao već više od pola godine (sama ga je ukinula). Umjesto Suda časti, osnovano je Povjerenstvo za stegovne postupke. Posjedujem dokumentaciju koja dokazuje taj i druge brojne topogledne prekršaje dekanice Čikeš, a ovdje ih ne navodim jer su opširni i složeni. Zašto dekanica Čikeš nije prijavu protiv prof. A. Marušić podnijela Povjerenstvu za stegovni postupak? Zato što je znala da Sud časti nakon 7. travnja 2007. više ne postoji (nego samo treba dovršiti stare slučajeve), jer je njegovo ukidanje sama predložila Vijeću Fakulteta, koje ga je prihvatilo na sjednici od 27. ožujka 2007. Ona namjerno nije prijavu podnijela Povjerenstvu za stegovne postupke (nego Sudu časti), jer u članku 40. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti stoji da se prekršaji moraju prijaviti unutar 15 dana nakon saznanja. A bila je svjesna da postoji previše dokaza da je ona još u svibnju 2006. znala za optužbu protiv urednica „Anatomije čovjeka“, a nije ih prijavila! Zašto je dekanica Čikeš s prijavom čekala godinu dana? Kroz tu je godinu radila na tome da "legalizira" anonimu optužbu. Naime, Poslovnik Suda časti, kojemu je dekanica Čikeš mogla odmah, u svibnju 2006. godine, prijaviti moguće kršenje Kodeksa nastavničke etike urednica „Anatomije čovjeka“, jasno odreñuje članak 3, stavak 3. da se anonimne prijave odbacuju. Evo kako je „legalizirano“ anonimno pismo: a) Prijava o „plagijatu Anatomije čovjeka“ najprije je puštena u javnost, kao pismo potpisano „Studenti prve godine“. To se zbilo u svibnju 2006. (!) godine u medijima (TV Nova, „Jutarnji list“), a o njoj je u istom članku u „Jutarnjem listu“ – izjavu dala dekanica Čikeš, jasno je nazvavši „nepotpisanom“!

252

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

b) Dva dana poslije skandala u medijima, u domu prve urednice udžbenika akademkinje Krmpotić Nemanić, sastale su se akademkinja Krmpotić Nemanić, dekanica Čikeš i prof. A. Marušić; dekanica je s gñom akademkinjom sastavila priopćenje za medije i Vijeće Fakulteta prema kojemu se anonimna objeda odbacuje! Odbacuje ju upravo – dekanica Medicinskog fakulteta, prof. dr. Nada Čikeš! Tu je izjavu ona, u dobroj vjeri, ponijela da je provede u djelo, i – nikad je nije objavila (nego ju je sakrila), a umjesto nje, potom je četiri puta prijavljivala – samo prof. Anu Marušić. c) Zajedno s rektoricom Mencer, dekanica Čikeš u lipnju 2006. gura anonimno pismo na Etičko povjerenstvo Sveučilišta u Zagrebu, ali, na osnovi "Apela", ono odbija slučaj. d) U lipnju ili srpnju (datum nepoznat, svi dokumenti sakriveni!) dekanica Čikeš formira ad hoc povjerenstvo profesora Štern Padovan/Keros/Bakran, ali ni ono ne donosi mišljenje koje je njoj potrebno. Samo se vijest pušta u medije ("Večernji list", dan nakon što je Povjerenstvo dekanici Čikeš dostavilo nalaze), ali dokument optužena A. Marušić nikad nije vidjela. e) U rujnu 2006., zajedno s dokumentacijom o plagijatima dr. A. Kurjaka, dekanica Čikeš dostavlja anonimno pismo o "plagijatu" udžbenika "Anatomija čovjeka" Povjerenstvu za znanost Fakulteta. (Pitanje je zašto je osnovni udžbenik za studente dala na Povjerenstvo za znanost?). f) Nakon skoro godinu dana pritisaka i promjena članova, Povjerenstvo većinom glasova usvaja nalaz akademika Ivice Kostovića. (Prije glasovanja Povjerenstvo je rekonstruirano upravo onim osobama koje će za koji tjedan – glasovati za Kostovićev prijedlog.) g) Krajem 2007., na osnovi "nalaza" I. Kostovića, dekanica Čikeš tuži prof. A. Marušić Sudu časti (koji je sama ukinula nekoliko mjeseci ranije). h) Negdje u isto vrijeme (datumi nepoznati, dokument nije nikad dostavljen) dekanica Čikeš anonimno pismo dostavlja na ekspertizu gñi Zanella, sudskom tumaču (ne "vještaku"!), čiji nalaz stiže na dan suñenja prof. Ani Marušić. i) Na suñenju, prof. A. Hebrang maše nalazom Zanella, ali ga ne da iz ruke. Na kraju se krivotvori zapisnik suñenja: sjednica je snimana i rečeno je da će snimka poslužiti kao zapisnik, ali snimka je skrivena, a zapisnik je napisan proizvoljno. A. Hebrang u novinama tvrdi da se je prof. A. Marušić "branila šutnjom", što ne odgovara istini. 7.5.4.3. znanstvenoistraživački Medi7.5.4.3. Dogañaji na Povjerenstvu za znanstvenoistraživački rad Medicinskog fakulteta Ti dogañaji posebice ilustriraju napore dekanice Čikeš da legalizira medijsku objedu potpisanu „Studenti prve godine“. Ukratko:

253

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

a) Na Povjerenstvu je dekanica Čikeš, zajedno s profesorima I. Kostovićem, J. Geberom i M. Judašem – koji su svi članovi Dekanskog kolegija, bila na svim sjednicama, iako ona i dr. Judaš nisu bili članovi Povjerenstva. b) Povjerenstvo nikad nije dostavilo prof. A. Marušić ni jedan dokument, niti na njezina opetovana službena traženja. c) Profesori Kostović i Judaš imali su sukob interesa jer su i sami prethodno bili prijavljeni dekanici Čikeš, a potom i Sudu časti, za neovlašteno preuzimanje materijala iz tuñih udžbenika. d) Dekanica Čikeš imala je sukob interesa, jer je Sudu časti prethodno bila prijavljena za diskriminatorno ponašanje. e) Dekanica Čikeš mijenjala je sastav Povjerenstva dodajući osobe koje su poslije glasovale za „Kostovićev prijedlog mišljenja Povjerenstva“ (profesori Judaš, Reiner, Šošić). f) Dekanica Čikeš Povjerenstvu nikad nije dala 13 dokumenata koje je u svoju obranu specificirala prof. A. Marušić, poslala ih dekanici Čikeš tražeći od nje zaštitu, a dekanica na njih nije (ni) odgovorila. g) U slučaju prof. A. Marušić prekršen je dogovor Povjerenstva iz prethodnih slučajeva (Kurjak, Hotujac) da će sva mišljenja donositi konsenzusom (o čemu je u aferi oko slučaja Kurjak medije izvijestila sama dekanica Čikeš). h) „Analizu“ razmjera „plagiranosti“ udžbenika „Anatomije čovjeka“ proveo akademik I. Kostović, premda je bio u jasnom sukobu interesa, jer je sudjelovao u prethodnom napadu na prof. A. Marušić (slučaj Banfić/Crljen-Manestar), za to je bio prijavljen Sudu časti i o tome su postojale meñunarodne ekspertize, a prijavljen je i za neovlašteno preuzimanje materijala iz tuñeg (američkog) udžbenika (za koje nije tražio ni dobio dopuštenje američkog izdavača!). i) Ne smije se smetnuti s uma da je prof. dr. Branimir Jakšić član Povjerenstva za znanost i predsjednik Suda časti (!), i da je taj isti Sud časti, izmeñu ostalih, zanemario rečene prijave protiv akademika Kostovića, da je poslije te iste prijave preskočio da bi postupio po prijavi dekanice Čikeš protiv prof. A. Marušić, i da su svi oni – Jakšić, Čikeš, Kostović, a i svi drugi članovi Povjerenstva za znanost i Suda časti znali što rade i da su to – uradili. j) U izvješću Povjerenstva nema originalnog dokumenta akademika Kostovića o analizi (jer je zapravo „prepisao“ – anonimno pismo). k) Njegovo malo izvješće koje je na kraju doneseno većinom glasova jasno je krivo (postoci „prepisanoga“ dani na dvije decimale, a brojevi stranica knjiga pogrješni za više od 200).

254

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

l) Kostovićev „nalaz“ i podatak o glasovanju unutar jednoga sata dostavljeni su novinarima („Večernji list“). 7.5.4.4. predsjednika 7.5.4.4. Uloga Suda časti i njegova predsjednika prof. dr. Branimira Jakšića To je onaj isti Sud časti koji je oslobodio prof. dr. Asima Kurjaka u aferi plagijati/Sir I. Chalmers/BMJ. Isti Sud časti odbacio je pokretanje postupka protiv prof. dr. Slobodana Vukičevića u aferi „Beagle“ tumačeći da se radi o „administrativnoj grešci“. Čini se da za osudu prof. A. Marušić nisu bile dostatne „ekspertize“ ŠternPadovan/Keros/Bakran i Povjerenstva za znanstvenoistraživački rad (Kostović), nego su materijale iz anonimnoga pisma dali na treću ekspertizu, sudskom tumaču (a ne vještaku) gñi Zanella pa su i te materijale upotrijebili kao dokaz na Sudu časti, iako: a) Ti materijali nisu bili predani Sudu časti s tužbom dekanice Čikeš, jer se u njoj ne spominju. b) Ti materijali nikad nisu dostavljeni prof. A. Marušić, niti je ona za njih znala kada je od Suda časti pozvana na očitovanje. c) Iz odluke Suda časti vidi se da je datum kada je dekanica Čikeš urudžbirala prijavu protiv prof. Marušić Sudu časti isti kao datum kad je gña Zanella dostavila svoje mišljenje – pa je jasno da se za brzu osudu prof. A. Marušić samo čekalo mišljenje Zanella. d) Želja Suda časti da što brže reagira na tužbu dekanice Čikeš bila je toliko žarka da je preskočio 14 ranije prijavljenih slučajeva, a koji su svi bili prijavljeni u legalnom roku – prije 7. travnja 2007. Nitko nije pitao tko je i koliko je gñi Zanella platio izradbu analize dviju golemih knjiga. Nitko nije spomenuo da se u Etičkom kodeksu Sveučilišta, kao ni u dokumentima Medicinskog fakulteta nigdje ne spominju udžbenici (tj. pitanja njihova plagiranja). Nitko nije pitao zašto je dekanica Čikeš „plagijat“ temeljnog studentskog udžbenika dala na istragu Povjerenstvu za znanost. Iz navedenoga je jasno da je anonimnu optužbu ("studenti prve godine") legalizirala N. Čikeš organizacijski, a I. Kostović potpisom. 7.5.4 Marušić 7.5.4.5. Nakon nelegalnog procesa protiv dr. Ane Maruši Uprava 5. odgovarajuće Fakulteta je promijenila odgovaraju e fakultetske akte Nakon žalbe prof. A. Marušić i rješenja Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa od 28. siječnja 2008. godine (ukidanje odluke Suda časti), uprava Medi-

255

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

cinskog fakulteta je požurila promijeniti odgovarajuće fakultetske akte koji su mogli poslužiti kao dokaz kršenja zakona i etike u procesu protiv A. Marušić. Izmijenjeni su Kodeks nastavničke etike i Poslovnik Suda časti. Poslije mnogo godina malo tko će doći na tako nevjerojatnu misao – da su mijenjani nakon procesa, a promjena služi naivnom, ali učinkovitom skrivanju bezakonja. Sva dokumentacija o tom postupanju upućena je rektoru Bjelišu i Senatu Sveučilišta, bez glasa i traga odgovora. 7.5.5 „Afer Kurjak“ Afera 7.5.5. „Afera Kurjak“ 5. „Slučaj Kurjak“ daleko je veći i sramotniji za Medicinski fakultet i Sveučilište u Zagrebu nego je ovdje opisano, jer se ovdje opisuje samo njegova povezanost s CMJ-om i suñenjem njegovim urednicima. Nažalost, on je hrvatskom ugledu u svijetu nanio golemu štetu i sramotu, za koju su odgovorni dekanica Čikeš i rektor Bjeliš, te svi članovi Suda časti Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Otvoreni napadi na mene počinju ujesen 2006. kad je izbila afera plagijata prof. dr. Asima Kurjaka (u daljem tekstu A. Kurjak), takoñer profesora Medicinskog fakulteta Zagreb. Pri tome sam, na zahtjev British Medical Journala (BMJ), dao na pregled radove A. Kurjaka objavljene u CMJ i meñunarodni su stručnjaci našli tri slučaja neprimjerenog publiciranja. Dana 7. prosinca 2006. dekanica Čikeš uvela je zabranu javnoga govora „za slučajeve koji na Fakultetu nisu dovršeni i zaključeni“, kojoj sam se usprotivio i koju sam „prekršio“. Krajem 2007. zato me je Dekanski kolegij Fakulteta prijavio Povjerenstvu za stegovni postupak, koje me je u svibnju 2008. našlo krivim i kaznilo javnom opomenom. 7.5.5 CMJ7.5.5.1. Optužba da su urednici CMJ-a "namjestili" slučaj Kurjak 5. Kada je krajem ljeta 2006. izbila afera s člankom Sir I. Chalmersa u BMJ o plagijatima prof. dr. Asima Kurjaka, dekanica Čikeš dala je slučaj na istragu Povjerenstvu za znanstvenoistraživački rad Fakulteta. a) Na Povjerenstvu se, meñutim, najprije raspravljalo o optužbi da su urednici CMJ-a, Matko i Ana Marušić – namjestili/naručili taj slučaj „kako bi oblatili Fakultet“. O tome mi je svjedočio predsjednik Povjerenstva prof. Boris Labar, objašnjavajući mi zašto me pita je li Sir I. Chalmers dio ljeta godine 2006. proveo u našoj kući u Baškoj Vodi – gdje smo, navodno, zajedno napisali pismo – Sir I. Chalmersa. (Dr Chalmers nije bio u Baškoj Vodi, niti urednici CMJ-a stoje iza njegova odnosa s prof. A. Kurjakom ili članka koji je on 16. rujna 2006. objavio u BMJ-u.) Koji je to način da se na fakultetskom Povjerenstvu za znanstveni rad – raspravlja o privatnom životu kolega (supružnici Marušić) i da im se podmeće

256

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

da su „namjestili“ slučaj Kurjak, a da ih se pritom niti ne pozove da se o tome očituju? b) Nekoliko dana nakon objave članka u BMJ, Sir I. Chalmers je primio pismo potpisano „FA Vrancic“ koje – brani A. Kurjaka, a kao „većeg plagijatora“ – optužuje prof. A. Marušić. Dr Chalmers to javlja prof. A. Marušić, zajedno traže pošiljatelja pisma i – otkrivaju da F. A. Vrancic ne postoji ni u Hrvatskoj ni u svijetu. Prof. A. Marušić prijavljuje taj dogañaj dekanici Čikeš tražeći zaštitu i istragu, a ne dobiva niti odgovor. Pismo „F. A. Vrancica“ Sir I. Chalmersu pisao je medicinski stručnjak, tj. velika je vjerojatnost da ga je pisao član Medicinskog fakulteta u Zagrebu. U odnosu na „Apel“ Sveučilišta u Zagrebu o anonimnim pismima i na sramotu koju takav čin nanosi hrvatskoj akademskoj zajednici, kako je moguće da dekanica Čikeš nije otvorila istragu o pošiljatelju pisma? Kako to da se barem nije u ime Fakulteta ispričala prof. A. Marušić i Sir I. Chalmersu? c) Na traženje BMJ-a, CMJ pregledava članke A. Kurjaka objavljene u CMJ-u i inozemni eksperti (WAME i COPE) nalaze tri suvišne (engl. redundant) publikacije. U skladu s propisima meñunarodnih uredničkih organizacija, dana 14. ožujka 2007. dostavio sam ih dekanici Čikeš, a ona ih zauvijek sakriva. d) U jesen 2007. Sud časti oslobaña A. Kurjaka od odgovornosti za dokazane optužbe I. Chalmersa, a BMJ na to reagira uvodnikom (od 10. studenoga 2007.) koji kaže da je za sramotu Fakulteta i hrvatske znanstvene zajednice odgovorna – dekanica Medicinskog fakulteta u Zagrebu Nada Čikeš. 7.5.5 Čikeš-Kurjak7.5.5.2. Dokazi o suradnji Čikeš-Kurjak-Bjeliš 5. a) U prosincu 2006. dekanica Čikeš donijela je zabranu komunikacije nastavnika s javnošću, ali na sjednici Vijeća od 12. prosinca 2006. otkriva se da je ona nakon te zabrane ne samo dopustila prof. A. Kurjaku da nastupi u TVemisiji „Nedjeljom u dva“, nego ga je pritom i savjetovala o nastupu. Dan prije nastupa, a dva dana poslije vlastite zabrane; triput su detaljno razgovarali telefonom (svjedočenje prof. A. Kurjaka na sjednici Vijeća!). Na istoj sjednici Vijeća dekanica Čikeš pokušava od Vijeća ishoditi kaznu za mene, samo zato što sam javno izjavio da ne odobravam njezinu zabranu. Dekanica Čikeš pismeno (dopisom meni) i usmeno (na sjednici Vijeća Fakulteta) obznanjuje da zabrana govora vrijedi i za mene kao glavnoga urednika CMJ-a. b) Na početku afere Kurjak, dekanica Čikeš je pokušavala ušutkati predsjednika Povjerenstva za znanost Fakulteta prof. dr. Borisa Labara, u čemu je uspjela, prema njegovoj izjavi.

257

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

c) Na sjednici Vijeća Medicinskog fakulteta Zagreb dana 27. studenoga 2007., pod točkom 1, „Izvješće dekana“ razvila se rasprava o Odluci Suda časti Fakulteta o slučaju prof. A. Kurjaka. Otkrilo se, a to je dekanica Čikeš i javno priznala, da ona Sudu časti nije dostavila tri skupine dokumenata o dodatnim slučajevima neetičnog znanstvenog ponašanja prof. A. Kurjaka: a) moje izvješće od 14. ožujka 2007. o meñunarodnim ekspertizama članaka prof. A. Kurjaka objavljenih u CMJ-u („prvi put čuje za taj dokument“), b) izvješće nacionalnog Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju o pregledu cijeloga opusa prof. A. Kurjaka koje joj je dostavilo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa („procijenila je da njihove nalaze ne treba slati Sudu časti“), te c) skupinu dokumenata koje joj je poslala udruga „Societas rationis sanae“ o doktoratu prof. Kurjaka (njezinu sudbinu nije komentirala). d) Dekanica Čikeš i rektor Bjeliš namjerno nisu odgovorili na upit dr. Harveya Marcovicha, predsjednika COPE-a o tome gdje su nestali (sakrila dekanica Čikeš) dokumenti koje je njegova organizacija za etiku napravila u slučaju Kurjak. On je sve to objavio u glasovitom British Medical Journal. Od jeseni 2006. i izbijanja afere Kurjak, značajno su se pojačali napadi na urednike CMJ-a. 7.5.6 7.5.6. Ostali prekršaji vezani za napade na prof. dr. Anu Marušić 5. Ovdje navodim samo one dogañaje o kojima posjedujem dokaze. Bezbroj usmenih šikaniranja i vrijeñanja A. Marušić ne navodim zato što ih ne mogu ni stvarno dokazati niti primjereno opisati. 7.5.6 7.5.6.1. Napadi prof. dr. Ivana Vintera 5. Kada su u medijima objavljeni napisi o anonimnom pismu protiv urednica „Anatomije čovjeka“, u rujnu 2006. godine predstojnik Zavoda za anatomiju prof. dr. sc. Ivan Vinter samovoljno je, ne dopuštajući glasovanje na sastanku Katedre, skinuo s popisa obvezne literature udžbenik urednica Krmpotić Nemanić i Marušić i stavio ga na popis dodatnih udžbenika. O tome je prof. A. Marušić odmah izvijestila dekanicu Čikeš, prodekana za nastavu i Povjerenstvo za nastavu i tražila poštivanje fakultetskih akata. Na njezine dopise i požurnice za postupanjem prema dopisu nije odgovoreno. U rujnu 2007. godine, prof. I. Vinter, bez sazivanja sastanka Katedre, briše udžbenik sa svih popisa literature za kolegij Anatomije na Medicinskom fakultetu. Prof. A. Marušić prijavljuje postupak Povjerenstvu za stegovni postupak, koje I. Vintera oslobaña, iako se je u tijeku postupka služio krivotvorenim dokumentom.

258

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

7.5.6 slučaju 7.5.6.2. Diskriminacija i krivotvorenje dokumenta u slučaju financiranja 5. nabavke znanstvene opreme Na natječaju za znanstvenu opremu godine 2007. dekanica Čikeš je Vijeću pokazala jedan popis ljudi i novčanih iznosa za malu i srednju opremu, a Ministarstvu poslala drugi – u kojemu su promijenjena mjesta na rang-listi (prof. A. Marušić premještena niže, točno na prvo mjesto koje ne dobiva sredstva za opremu) i promijenjeni (povećani) iznosi sredstava za projekte akademika Kostovića i dr. Frana Borovečkog. Isto tako, profesorici A. Marušić odbila je ne samo dati potporu ustanove za traženje kapitalne opreme, nego i ovjeriti prijavu potpisom. Slučaj je prijavljen Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa i rektoru Bjelišu. Nikad nije došao odgovor. 7.5.6 7.5.6.3. Diskriminacija i šikaniranje pri izboru u više zvanje 5. Natječaj za reizbor prof. A. Marušić u trajno zvanje redovitog profesora objavljen je 2. srpnja 2007. godine. Tek 4 mjeseca nakon završetka natječaja, dva člana stručnog povjerenstva, prof. dr. Ivan Vinter i prof. dr. Slobodan Vukičević, izjavljuju da nisu kompetentni procijeniti članke prof. A. Marušić vezane uz njezin rad u CMJ-u. To su izjavili nakon 4 mjeseca, premda Pravilnik o izboru u zvanje propisuje izradbu izvješća za 30 dana. Obojica su, meñutim, bila članovi povjerenstava koja su provodila prijašnje izbore prof. A. Marušić i tada su bez problema procjenjivali njezine članke vezane uz rad u časopisu. Prof. A. Marušić višestruko je ispunjavala uvjete za reizbor u trajno zvanje – s ukupno više od 100 članaka u časopisima iz Current Contentsa, a od toga od zadnjeg izbora više od 50. (Za reizbor je prema Pravilniku potrebna objava samo jednog novog članka u časopisima iz Current Contentsa!) Meñu člancima objavljenim nakon zadnjeg reizbora nalaze se i 4 članka objavljena zajedno s prof. I. Vinterom, tako da se barem jedan od njih mogao procijeniti kao članak potreban za reizbor. Takav postupak kolega najbolje ilustrira kakvoj je diskriminaciji i mobbingu izložena prof. A. Marušić. Slučaj je prijavljen rektoru Bjelišu, zataškan.

7.6. Nečasno postupanje Suda časti Medicinskog fakulteta u Zagrebu
Teško je povjerovati da su sudovi časti točke posebne nečasti. Budući da sam ja u slučaju Suda časti Medicinskog fakulteta u Zagrebu bio uporan, otkrio sam postupke koje na čast ne služe ni onome koji pomisli da bi se na takvom tijelu mogle dogoditi tako nečasne stvari.

259

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

Ovdje navodim samo ponašanje Suda časti Medicinskog fakulteta, ali isto, slično ili još gore doživio sam i od takvih tijela pri Sveučilištu u Zagrebu i Hrvatskoj liječničkoj komori. 7.6.1. 7.6.1. Preskakanje prethodno prijavljenih slučajeva Sud časti je u svojem postupanju prema prijavi dekanice Čikeš protiv prof. A. Marušić postupio diskriminacijski i u korist prijave dekanice, tako što je preskočio (zaobišao, zanemario ili započeti postupak zaustavio da bi sudio A. Marušić) 14 prijava podnesenih davno prije te dekaničine. Meñu preskočenima bile su i moje prijave i prijave protiv mene, neke po kojima je od mene već bilo traženo očitovanje. 7.6.2. 7.6.2. Suñenje prof. A. Marušić nakon što je Sud časti prestao postojati Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu donio je 7. travnja 2007. godine Pravilnik o stegovnoj odgovornosti nastavnika, suradnika i studenata, prema kojemu Sud časti prestaje s radom, osim za one predmete koji su pred njim pokrenuti prije donošenja Pravilnika. Osim toga, Pravilnik o stegovnoj odgovornosti je člankom 3. odredio da se odnosi i na kršenja Kodeksa nastavničke etike, za što je do 7. travnja 2007. bio nadležan Sud časti. Pravilnik o stegovnoj odgovornosti predvidio je iste mjere za povrjede obveza kao i poslovnik ukinutoga Suda časti. Dekanica Čikeš je prof. A. Marušić prijavila Sudu časti 12. listopada 2007. godine, tj. šest mjeseci nakon donošenja Pravilnika prema kojemu je Sud časti prestao postojati (za nove slučajeve). Dekanica Čikeš je prijavu uputila nenadležnom tijelu premda je znala da je nenadležno. Razlog zašto je tako postupila bilo je to što se po (novom) Praviliniku o stegovnoj odgovornosti prijava može napraviti unutar 15 dana po saznanju o prekršaju, a anonimno pismo protiv prof. A. Marušić obznanjeno je javnosti u svibnju 2006. godine. Sud časti, koji je isto tako trebao znati svoje ovlasti nakon donošenja Pravilnika o stegovnoj odgovornosti, hladnokrvno je zaprimio i, preskačući prijašnje, legalno prijavljene slučajeve, promptno se bacio na obradbu nezakonite prijave dekanice Čikeš. 7.6.3. 7.6.3. „Rješavanje” prijava krajem 2009. Tek ujesen 2009. godine, kada je Sud časti već davno prestao postojati, a zamijenilo ga Etičko povjerenstvo, na čelu s prof. Branimirom Jakšićem, koji je dotad bio na čelu Suda časti, Etičko povjerenstvo donosi mišljenja u slučajevima mojih prijava. Sve moje prijave su odbačene, uz površna, pristrana i ironična objašnjenja. Zbog toga sam uputio predstavku Etičkom savjetu Sveučilišta u

260

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

Zagrebu, te rektoru (A. Bjeliš) i predsjedniku savjeta (B. Jeren) Sveučilišta u Zagrebu. 7.6.4 7.6.4. Zataškavanje/ignoriranje prijava protiv dekanice Čikeš 6. Zbog nečasnog i diskriminacijskog ponašanja dekanice Čikeš, protiv nje sam 24. siječnja 2007. podnio prijavu Sudu časti. Ona je prijavu naslovljenu Sudu časti uzela od tajnice Suda časti, gñe Lj. Žinić i držala je kod sebe nekoliko mjeseci, dok ja to nisam otkrio (upitom gñi Žinić, tajnici Suda časti). Isto mi je potvrdio tajnik Fakulteta gosp. Darko Bošnjak i sama dekanica Čikeš.

7.7. Pokušaji uprave Medicinskog fakulteta u Zagrebu da preuzme CMJ u godini 2009.
Četiri hrvatska medicinska fakulteta vlasnici su CMJ-a, a časopisom upravljaju preko Upravnog odbora. Godine 2008. Upravni odbor je odbio smijeniti glavne urednike CMJ-a, jer dekanica Čikeš nije mogla dostaviti nikakve utemeljene podatke o njihovu nečasnom ponašanju, a nije se usudila dostaviti laži i konstrukcije koje je na Vijeću Medicinskog fakulteta u Zagrebu 27. studenoga 2007., iznio S. Vukičević. Zato je promijenila taktiku i dekanima medicinskih fakulteta u Splitu, Osijeku i Rijeci ("Dekanska konferencija") predložila je da se "Sporazum o CMJ-u" promijeni, na što fakulteti-vlasnici imaju pravo. Promjene je složila tako da se odmah smijene urednici Ana i Matko Marušić. Dekani su predložene promjene Sporazuma odbili, a CMJ je objavio materijale i pozadinu dogañaja, te brojne poruke potpore meñunarodne zajednice. Udruge urednika iz svijeta poslale su apele predsjedniku, premijeru i nekim ministrima Republike Hrvatske, rektoru Sveučilišta u Zagrebu prof. A. Bjelišu i drugim relevantnim čimbenicima hrvatske znanosti i medicine. O aferi su pisali najugledniji svjetski medicinski časopisi, poput Science, Canadian Medical Association Journal i British Medical Journal, te ruski, švedski, norveški, bosanskohercegovački i makedonski medicinski časopisi. Svi su izrazili zgražanje nad ponašanjem čelništva Medicinskog fakulteta u Zagrebu, a napose i poimenice dekanice prof. Nade Čikeš. U svibnju 2008. u ime World Association of Medical Editors u Zagreb stiže dr. Richard Horton, urednik glasovitog The Lanceta, drži predavanje i razgovara s ministrom dr. D. Primorcem i rektorom prof. A. Bjelišem. Organizira sastanak Ane i Matka Marušića i N. Čikeš. Dekanica Čikeš traži da na sastanku bude i S. Vukičević, a ministar D. Primorac šalje državnog tajnika za znanost prof. dr. Dražena Vikić Topića. Dekanica Čikeš odbija obustaviti progone, a S. Vukičević vrijeña M. Marušića i R. Hortona. Pod pritiskom R. Hortona i D. Vikić Topića, dekanica Čikeš ipak daje obećanje o popuštanju pritiska na urednike CMJ-a, koje krši čim je R.

261

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

Horton otputovao: sastanak Dekanskog kolegija na koji je trebao doći prof. Vikić Topić kao jamac dogovora Čikeš-Horton nije održan, a procesi protiv mene i prof. Ane Marušić nastavljeni su prema planu, do osude. Spomenuta reakcija meñunarodne zajednice, koja je otišla sve do razine intervencije na razini tadašnjeg predsjednika Republike g. Stjepana Mesića, premijera g. Ive Sanadera i europskog povjerenika za pridruživanje Europskoj zajednici g. Olija Rehna, odnosi se na izniman ugled koji u svijetu imaju CMJ i njegova glavna urednica prof. Ana Marušić. Osim toga, postoji i stručni aspekt afere, koji je dodatno izazvao meñunarodne reakcije. Naime, Sporazum koji je regulirao rad CMJ-a dobio je u svijetu zavidne pohvale, jer je temeljito, konkretno i jasno definirao slobodu rada, ali i odgovornost urednika za uspješnost časopisa. Intervencije čelništva Medicinskog fakulteta u Zagrebu u sadržaj i filozofiju Sporazuma toliko su natražne, nestručne i pogubne za časopis da je to meñunarodnu zajednicu zgrozilo jednako kao njihovi postupci u slučajevima Kurjak i Marušić. 7.7.1. CMJ7.7.1. Promjena članova Upravnog odbora CMJ-a lanova U tijeku 2008., bez konzultacije s dekanima drugih hrvatskih medicinskih fakulteta ili Uredništva CMJ-a, dekanica Čikeš inicirala je na Vijeću Medicinskog fakulteta u Zagrebu smjenu 3 od 4 zagrebačka člana Upravnog odbora CMJ-a. Bez obavijesti ili razgovora, prije isteka njihova mandata, otpušteni su profesori S. Škrablin Kučić i Ž. Krznarić te g. D. Bošnjak, inače pravnik i tajnik Fakulteta. Zamijenili su ih profesori M. Klarica, N. Henigsberg i D. Prgomet. Jedini zagrebački član Upravnoga odbora koji nije smijenjen je prof. dr. Srećko Gajović. Zašto samo on nije smijenjen? To se može povezati s nizom njegovih poteza koji su suprotni zadaći članova Upravnog odbora definirani Sporazumom o CMJ-u, a to je da osiguravaju uvjete za što bolji rad urednika časopisa. Naime, u tijeku afere oko pokušaja smjenjivanja i sramoćenja glavnih urednika CMJ-a, dr. Gajović je selekcionirano dostavljao dekanici Medicinskog fakulteta u Zagrebu prof. dr. Nadi Čikeš dokumente koje sam Upravnom odboru dostavljao kao glavni urednik časopisa, bilo da sam Upravni odbor informirao o radu časopisa bilo da sam tražio savjet i pomoć. Tako je prof. Gajović dekanici Čikeš dostavio, npr., meñunarodne ekspertize slučaja Banfić/Crljen Manestar i moje popratno pismo, ali ne i npr., financijska izvješća ili dokumente o uspjesima časopisa. (U skladu s time su neprestane sumnje čelništva Fakulteta u poštenje financijskog poslovanja časopisa, te čak i meñunarodno izražene sumnje u kvalitetu časopisa.)

262

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

U tijeku suñenja glavnim urednicima CMJ-a pred Povjerenstvom za stegovni postupak Medicinskog fakulteta u Zagrebu, prof. Gajović je bio svjedok optužbe u slučaju navodnog nezakonitog otuñivanja i dostave PowerPoint prezentacije prof. dr. Slobodana Vukičevića. Prof. Gajović je dekanici Čikeš dostavio prezentaciju prof. Vukičevića koju je kao član Upravnog odbora dobio od mene, a to je dekanici Čikeš poslužilo kao osnova za (drugu) tužbu Povjerenstvu za stegovni postupak. U tijeku procesa prof. Gajović je nastupio kao svjedok optužbe, pri čemu je potvrdio sve navedeno. Nakon prjelaska moje supruge i mene na Medicinski fakultet u Splitu, podnio sam kandidaturu za funkciju dekana Medicinskog fakulteta u Splitu. U svezi s time, prof. Gajović je na javnom sastanku na Medicinskom fakultetu Zagreb izjavio: „... glavni zadatak ovoga (tj., zagrebačkoga) fakulteta je spriječiti da M. Marušić postane dekan u Splitu“. Osobno sam se u svezi s time suočio s prof. Gajovićem i on mi je potvrdio da je to učinio. Naposljetku, presuda Povjerenstva za stegovni postupak Medicinskog fakulteta Zagreb protiv mene objavljena je u glasilu Fakulteta mef.hr u srpnju 2008. Nakon toga je Upravni sud Republike Hrvatske tu presudu poništio i oštrim riječima osudio pokušaj Povjerenstva za stegovni postupak Medicinskog fakulteta u Zagrebu da me psihijatrijski vještači. Zato sam u svibnju 2009. zatražio od glavnoga urednika mef.hr, prof. dr. Srećka Gajovića da na istom mjestu, u srpnju 2009., objavi presudu Upravnog suda, kako bi se s mojega imena skinula ljaga pred članovima Medicinskog fakulteta u Zagrebu. On mi na to traženje nije odgovorio. Zahtjev sam ponovio i njemu i svim članovima Uredništva mef.hr, ali opet mi nitko nije odgovorio. Mnogo mjeseci poslije, kad sam već izabran na funkciju dekana Medicinskog fakulteta u Splitu, prof. Gajović mi je odgovorio da presudu nije mogao objaviti jer sam mu zahtjev poslao elektroničkom poštom. 7.7.2. Anonimna 7.7.2. Anonimna pisma U sklopu napada na prof. Anu Marušić i mene poslano je u javnost ukupno šest pisama, potpisanih jasno lažnim imenima. a) Optužba za plagijat "Anatomije čovjeka" Kako je opisano u prethodnom tekstu, radi se o pismu koje je dekanica Čikeš iskoristila da osudi A. Marušić. Protivno "Apelu" Sveučilišta u Zagrebu, koji je i sama potpisala, a koji zabranjuje osvrtanje na anonimna pisma, dala ga je na dva povjerenstva i jednom plaćenom prevoditelju, a na kraju ga je prepisao i potpisao I. Kostović. Taj je dokument N. Čikeš krajem 2007. dala na nepostojeći Sud časti, koji je nasilno osudio A. Marušić odbivši uzeti u obzir dokumente koje je predložila u svoju obranu i odbivši joj dati dokumente

263

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

optužbe. Po savjetu odvjetnika, zbog nelegalnosti i nasilja, A. Marušić je napustila sjednicu. Sjednica je zvučno snimana, ali je snimka sakrivena, a napisan je neistinit zapisnik. b) Seksualne prljavštine U svrhu uznemiravanja, blaćenja i potpunog uništenja prof. dr. Ane Marušić poslano je još pet anonimnih (lažno potpisanih) pisama: već spomenuto pismo Sir Iainu Chalmersu, 2009. dva pisma meni i jedno dr. Richardu Hortonu i 2010. jedno opće. Sva su toliko odvratna i prljava da njihov sadržaj ovdje ne mogu prepričati. Neka od njih poslana su stotinama hrvatskih intelektualaca. Neposredno prije izbora dekana na Medicinskom fakultetu u Splitu (lipanj 2009.) jedno od njih dobili su kolege u Splitu koji glasuju o izboru dekana. 7.7.3. 7.7.3. Dekanska konferencija u Osijeku 20. srpnja 2009. Da je na toj konferenciji začet novi napad na urednike CMJ-a otkrilo se tek 3. rujna 2009., kad je došlo pismo koje je tadašnji predsjednik Dekanske konferencije prof. dr. Pavo Filaković poslao predsjedniku Upravnog odbora CMJ-a. Pismo nije odgovaralo raspravi i zaključcima Dekanske konferencije. Prema dogovoru četiri dekana pismo je tek trebalo skicirati i usuglasiti, i to na osnovi zapisnika konferencije, a zapisnik tada još nije bio sročen. Poruka pisma bila je, naravno, put prema smjeni urednika CMJ-a, i sasvim se razlikovala od rasprave na Dekanskoj konferenciji. Na otkriće toga nečasnog čina nitko nije reagirao, ali su se pojavili znakovi pritiska da se požuri sa sljedećom Dekanskom konferencijom, jer je dekanici zagrebačkoga Medicinskog fakulteta 1. listopada 2009. istjecao mandat. Tako je sedam dana prije toga roka, opet u Osijeku, organizirana nova dekanska konferencija. 7.7.4. 7.7.4. Dekanska konferencija u Osijeku 23. rujna 2009. Dr. Čikeš je na konferenciji tvrdila da ja ne mogu zamrznuti uredničku funkciju (što sam bio učinio kao novoizabrani dekan Medicinskog fakulteta u Splitu), a da prof. A. Marušić na funkciju glavne urednice nikad nije ni bila izabrana! Optužila je, dakle, javno, pred najuglednijim ljudima hrvatske medicine, prof. A. Marušić da se oko 15 godina lažno predstavljala u zemlji i svijetu kao glavna urednica CMJ-a. Nasreću, odmah je nañen zapisnik o izboru profesorice Marušić pa se odustalo od toga ipak previše riskantnog načina smjene. Za laži i objede nitko se nije ni ispričao niti ih osudio. U nastojanju da nañe nešto čime bi postigla smjenu urednika CMJ-a, dekanica Čikeš je takoñer zatražila od Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa podatke šalje li Ministarstvo novac za CMJ izravno Medicinskoj nakladi i kako ga urednici troše. Ministarstvo je odgovorilo da nikad ni kuna nije

264

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

poslana u Medicinsku nakladu za CMJ i da urednici uredno upravljaju dodijeljenim novcem. U nastojanju da se situacija smiri, ja sam tada podnio ostavku na mjesto glavnoga urednika, iako je zamrzavanje moje funkcije bilo sasvim moguće i legalno. Zagreb je još dvaput pokušavao nešto učiniti u Upravnom odboru, ali nije uspio. Meñutim, situacija se nije smirila ni nakon odlaska dr. Čikeš s funkcije dekana; posebnu aktivnost pokazuju novi članovi Upravnog odbora CMJ-a profesori Klarica i Prgomet. Iako članovi Upravnog odbora nemaju ingerenciju mijenjanja Sporazuma o časopisu, oni ga uporno pokušavaju promijeniti, ponajprije – u smjeru smjene prof. A. Marušić s mjesta glavne urednice.

7.8. Napomene
Ovo nije svjedočenje o vlastitu stradanju, ni optužba odreñenih ljudi, nego iskustvo koje ilustrira finoću, dubinu i pogubnost akademske korupcije. U medicini je ona posebice snažna zato što, osim akademskog ugleda, utjecaja i veza, liječnici s visokim titulama imaju dodatnu moć jer liječe utjecajne i moćne ljude i članove njihovih obitelji. Malo tko na to obraća pozornost, a i kad je obraća mora biti jako stručan i iskusan da prepozna nijanse koje bi mu omogućile da razotkrije pravo stanje stvari i odnosa, interese i dobitke na koje se računa i postupke koji obuhvaćaju sve do uličnog nemorala i klasičnog kriminala. Pokušat ću u svjetlu iznesenih činjenica prikazati kako naizgled bezazleni simptomi otkrivaju tešku bolest. 7.8.1. ČikešCMJ? 7.8.1. Zašto je skupini Čikeš-Kostović trebao CMJ? CMJ je mali i siromašan časopis koji je osnovala i vodi skupina urednikavolontera. Teško je povjerovati da se zbog njega šest godina vodila bitka koja je uključila najviše medicinske i druge akademske krugove, javne radnike, akademike i ministre, s podjelom pozicija posve nevezanih za njihova politička opredjeljenja. Lakše je pretpostaviti da se radilo o osobnim animozitetima i obračunima koji su postupno uključivali sve više osoba. Meñutim, nije tako. Akademska korupcija počiva na nevidljivoj mreži poznanstava, veza, ovisnosti i dugova, a iza svega, naravno, stoji novac. Otkrivanje jedne afere, ugroza jednoga člana te neformalne zajednice, regrutira moćnike koje je izravno teško povezati s onim ugroženim, a oni s te pozicije (i pozicije svoje specifične moći i ugleda), brzo uklanjaju opasnost za svojega kolegu. Afera koju sam ovdje opisao otkriva fascinantnu povezanost ljudi za koje bi malo tko pretpostavio da se uopće poznaju, a nekmoli da su povezani do te mjere da riskiraju ugled i uspješnost svojih titula, ustanova i države kako bi jedni druge zaštitili.

265

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

Osnovni mehanizam zaštite članova klana jest nečinjenje, tj. ignoriranje zakona, pravila i odgovornosti. Najučinkovitije je neodgovaranje na dopise ("šutnja administracije"), lobiranje i pozivanje na akademsku autonomiju (autonomiju sveučilišta). U najblažim slučajevima zviždača se ušutka kakvim akademskim dobitkom, a u najtežima uredi se da sudski predmet ode u zastaru. Vjerujem da tu nema ugovora, formalnih organizacija, čak ni previše skupnih planiranja. Putovi su utabani desetljećima uspjeha bez pravoga rada i označeni sjajem karijera koje blistaju u javnosti, zasljepljujući mogućnost prepoznavanja ičega osim veličine i ugleda. Tek se usporedbom s meñunarodnom scenom, rezultatima i kriterijima vidi gdje smo i koliko je neutemeljen taj ugled, koliko lažno blještavilo. No, o meñunarodnim mjerilima vrsnoće i čestitosti malo se u nas zna i još manje se za njih mari. Negiranje potrebe da se u nas uvedu meñunarodni kriteriji glavno je obilježje korumpirane akademske kulture! Jezik akademskog sporazumijevanja je meta-jezik plemenitaške pristojnosti, franjevačkog nezamjeranja i birano nezanimljive duhovitosti. Moneta nije novac, iako se u biti o njemu radi. No, novac leži tek iza nekoliko slojeva ljubaznosti, usluga, popuštanja, tajne potpore i, iznad svega – strpljivog napredovanja na akademskoj hijerarhijskoj ljestvici. Pozitivan rezultat zajamčen je, osim ako čovjek zbog trenutnog prevladavanja pozitivnih ljudskih osjećaja neoprezno ne uñe u kakvu aferu. Nakon prvih nekoliko godina asistenture živi se dobro, pa sve bolje, a pravi plodovi čekaju tek u sredini druge životne dobi. Vrsnoća nije povezana s materijalnim i akademskim uspjehom. Gubi samo onaj akademski grañanin koji prerano premine. CMJ se svojom kvalitetom, od osnutka 1991., u tijeku deset godina probio na svjetski vrh znanstvenih medicinskih časopisa. Ukratko, uvršten je u "1Aligu" časopisa, što je lijepo, ali ima i dublje značenje: za znanstveno-nastavno napredovanje u hrvatskoj medicini potrebno je objaviti i znanstvene radove u časopisima te razine kvalitete. Tko drži časopis (urednik, ili ljudi koji na njega mogu utjecati) zapravo ima veliku moć i vrlo, vrlo jaku akademsku monetu: prihvaćanjem nevaljalih članaka u časopis u koji oni ne spadaju urednik može kolegama napraviti vrlo velike usluge. Budući da je rad urednika zapravo tajan, za njegove se kriterije ne zna i on svojom voljom može nezasluženima donositi titule, koje njima donose ugled, moć i na kraju, ali ne prekasno – novac. Analiza stanja hrvatske znanosti na meñunarodnoj razini otkriva našu mizernu meñunarodnu poziciju, a pomna analiza časopisa i njihovih članaka i autora, prije ili poslije pokazat će kako su hrvatski urednici vodili časopise i koliko su bili korumpirani. Vjerujem da će i onaj mali i jako odabrani krug čitatelja koji će proučiti ovaj tekst biti impresionirani otkrićem i ove grane hrvatske korupcije.

266

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

CMJ nije varao, pa je na urednike izvršen pritisak. Urednici se nisu dali, pa je preostalo samo da oni na neki način sami odu. Budući da oni nisu htjeli sami otići, preostalo je da ih se otjera. Budući da u posao nije bio uključen novac, nije bilo druge nego ih okriviti, naći nečasnima i smijeniti. Budući da su se oni od optužaba žestoko i organizirano branili, preostalo je samo da ih se proglasi nenormalnima. Tako dolazimo do mene i ove priče. 7.8.2. 7.8.2. Sudionici akademske korupcije Ovdje su navedena razmjerno brojna imena ljudi koji su sudjelovali u napadima na urednike CMJ-a, ali to nipošto nisu svi oni koji su pridonijeli nesreći i zlu. Naveo sam samo osobe vezane uz činjenice o kojima imam materijalne dokaze, a nisam spominjao – sve ostale. Jednostavno rečeno, nitko nam nije pružio ni ruku niti pomoć. Utjehu i ohrabrenje jesu, mnogi, ali to je bilo još bolnije, jer su to radili tajno, a u javnosti su podržavali napadače ili šutjeli. Priča o tim ljudima i dogañajima bila bi mnogo poučnija i zanimljivija od ispričane, ali za nju ovdje nema mjesta, a i bilo bi me stid ne samo sve reći, nego i svega se prisjećati. Osim profesora Milana Taradija, s kojim nisam previše blizak, ni jedan kolega kojemu nije prijetila opasnost nije se nimalo zauzeo ni za nas, ni za pravdu, ni za zakon, ni za ugled Fakulteta, Sveučilišta i Države. Gledao sam velike katolike kako javno lažu, velike Hrvate kako našu nesreću koriste za vlastiti probitak, borce za ljudska prava kako se prave da ne vide, prijatelje koji su nemoćni i neprijatelje kako me hrabre. Lijepe dame koje, na primjer, usrdno brinu o siromašnoj djeci gorko su plakale, ali i prijetile da ih ne spominjem, etičari su špijunirali, a pravnici krivotvorili dokumente. Moćnici koji su mi dugovali karijere lagali su mi u oči, komplotirajući nasamo s kolegama na drugoj strani. Postali smo moneta, moneta akademske korupcije. Prilično vrijedna, ugodno sam se iznenadio. 7.8.3. CMJ? 7.8.3. Tko je vodio napade na CMJ? Osim pitanja "zašto", tijekom opisanih dogañanja često se postavljalo pitanje "tko", tko stoji iza upornih šestogodišnjih pokušaja preuzimanja CMJ-a. Prema količini pojavljivanja i prekršaja moglo bi se pomisliti da su ključnu ulogu imali bivša dekanica Medicinskog fakulteta prof. dr. Nada Čikeš ili rektor Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. Aleksa Bjeliš, ali uvjeren sam da tome nije tako. Oni nemaju tu upornost i nije vjerojatno da mogu ispravno ocijeniti veličinu važnosti upravljanja svjetskim časopisom. Bili su posebno izloženi zbog svojih administrativnih funkcija, ali konce je vukao netko iz sjene, netko tko je znao što hoće postići i koja je vrijednost plijena na koji se ustremio. Pravno i materijalno ne može se utvrditi tko je to bio.

267

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

Takvih majstora nema mnogo, jer za njihovu uspješnost i trajanje treba znanje, inteligencija, čelična volja i hladna glava, a malo tko ima sve to. Njih se nikad ne otkrije i nitko ne zna njihovu vještinu i moć. Navest ću jednu prispodobu. Pri izboru prof. dr. Miroslava Radmana i prof. dr. Ivice Kostovića u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti (HAZU), napisao sam predsjedniku HAZU akademiku Milanu Mogušu pismo koje glasi: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti mora ostati čista i uzorna Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti je u ovoj zemlji najviša i najuglednija znanstvena ustanova, ali time i simbol časti i čestitosti, te intelektualni predvodnik društva. Napose u današnjem vremenu, kad su poljuljane sve društvene vrijednosti, Akademija mora ostati čista i uzorna. To čvrsto vjerujem i držim da to vjeruju i svi grañani Republike Hrvatske. Ovdje se javljam, jer za nekoliko dana Akademija bira svoje nove članove. Meñu kandidatima su i gospoda Miroslav Radman i Ivica Kostović, za koje držim da ne bi trebali postati članovi Akademije. Moja je grañanska, ljudska i znanstvenička, a nadasve domoljubna dužnost da na to upozorim članove Akademije i javnost. Gosp. M. Radman po svojemu znanstvenom opusu zaslužuje biti biran. No, M. Radman je vrlo rano u životu emigrirao, u inozemstvu je napravio cijelu svoju akademsku karijeru i tamo još uvijek živi i radi. Njegovi radovi ne nose ime Hrvatske i ni po čemu nisu hrvatski. Već samo prihvaćanje njegova kandidiranja pljuska je u lice svim hrvatskim znanstvenicima i umjetnicima koji su svoja djela, doduše skromnija, napravili u neizrecivo nepovoljnijim uvjetima. Kandidatura otvara Pandorinu kutiju mogućnosti da se sada u Akademiju kandidira neograničen broj hrvatskih znanstvenika koji žive i rade u inozemstvu, jer su – stvarno bolji od domaćih. Po čemu se onda Akademija naziva hrvatskom? Objašnjenje da Radman ima prijavljen boravak u Hrvatskoj prije je još jedna uvrjeda zdravom razumu, negoli alibi za kandidaturu i mogući izbor. Za znanstvenike poput M. Radmana Akademija ima pozicije dopisnih članova. Možda i gosp. I. Kostović po svojemu znanstvenom opusu zaslužuje biti biran. No, bojim se da su kod njega upitne neke druge stvari. Za vrijeme Domovinskog rata 1991. - 1995. prof. I. Kostović je istodobno obnašao funkcije koje su u temeljnom sukobu interesa. U to je vrijeme, više godina, I. Kostović bio prodekan za znanost i dekan Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, ministar znanosti, potpredsjednik Vlade za humanitarna pitanja i direktor Hrvatskoga instituta za istraživanje mozga (HIIM). U to je vrijeme, po njego-

268

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

vim planovima, inicijativi, predsjedavanju i izvedbi izgrañen velebni HIIM. Izgradnju je posredovanjem Medicinskog fakulteta financiralo Ministarstvo znanosti. I. Kostović njegov je direktor od prvoga dana do danas. U vrijeme njegovih mandata Ministarstvo znanosti kupilo je vrlo skupi ureñaj za nuklearnu magnetnu rezonanciju (NMR), snage 2 Tesla, drugi takav u Europi. Ureñaj je postavljen u HIIM-u, u “privatno-javnu uporabu”, u okviru privatne klinike “Neuron”. U istom je razdoblju za Medicinski fakultet Ministarstvo znanosti nabavilo vrlo skupi elektronski mikroskop, koji je smješten u susjedni Zavod za patologiju. Direktorica toga “centra” jest supruga prof. I. Kostovića, profesorica histologije. Ona vodi i “istraživački centar” u HIIM-u, dakle, radi na tri mjesta. Kćer I. Kostovića, psihologinja, takoñer radi na HIIM-u, gdje je pročelnica jednoga odjela. Naposljetku, sin Krešimir, iako specijalist za kožne bolesti, s ocem objavljuje iz područja istraživanja mozga, što znači da na neki način i on radi u HIIM-u. Valja se prisjetiti da se za mandata I. Kostovića kao potpredsjednika Vlade za humanitarna pitanja u Hrvatskoj dogodila srpska agresija i humanitarna katastrofa širokih razmjera. Problemi te humanitarne katastrofe riješeni su smještanjem prognanika u hotele, što je uništilo i hotele i njih; branitelji su nezadovoljni i ubijaju se, udovice su nezadovoljne, a civilne udruge i meñunarodna zajednica kritične prema tom razdoblju hrvatske povijesti. Srpski zločini nad Hrvatima nisu prijavljeni u Haag (osim Ovčare), pa stradalnici tvrde da danas srpski zločinci šetaju Hrvatskom. Hrvatski zločini nad srpskim civilima zatajeni su od javnosti i nisu procesuirani, pa su danas hrvatski vojnici u Haagu, gdje se, po zapovjednoj odgovornosti, sudi i njima i Hrvatskoj. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti nije odgovorna za prošlost, možda ni za sadašnjost, ali sigurno jest za budućnost Hrvatske. Kakvi budu akademici, biti će i Akademija, a kakva bude Akademija, biti će i Hrvatska. Matko Marušić, hrvatski znanstvenik Naravno, akademik Moguš nije ni odgovorio niti reagirao. Dr. Kostović je izabran, a dr. Radman nije. Poslije sam na HTV rekao da hrvatski narod, napose branitelji iz Domovinskog rata, koje jako bole haški procesi hrvatskim generalima, trebaju upravo akademika Kostovića pitati zašto Hrvatska Haškom sudu nije prijavila ni jedan srpski ratni zločin i zašto se Srbima ne sudi na osnovi nijedne hrvatske tužbe. I onda hrvatski narod, a napose branitelji iz Domovinskog rata, koje jako bole haški procesi hrvatskim generalima, nikad nisu postavili to pitanje, iako ih Haag i dalje jako boli.

269

MATKO MARUŠIĆ: MOJA PRIČA

7.8.4. 7.8.4. Mi Jesmo li se bojali u tijeku tih strašnih šest godina? Zapravo i nismo. Bilo je neugodno, ponajprije meni, jer je u žarištu napada bila moja supruga i jer sam osjećao odgovornost za sudbinu mojih asistenata. No, nakon što je jedan od njih, toliko mlad i čist da svoje snove još uvijek ravna po "Gospodaru prstenova", sasvim ozbiljan, blijed i zgromljen, rekao "Šefe, Vi to ne znate, ali mi ćemo zajedno, kao u "Gospodaru prstenova", braniti vrata po vrata dok na zadnjima svi ne izginemo", znao sam da ne možemo izgubiti. I nismo. Zapravo se niti s prvih vrata nismo povukli. Nismo ni pobijedili. Mi nismo ni išli za pobjedom, što će nam? I – što bi bila pobjeda – da se desetak najuglednijih hrvatskih intelektualaca strpa u zatvor, a još dvadesetak osudi zbog nečasnih radnji? Nismo bili toliko naivni da tako nešto zamišljamo. Ni korupciju nismo slomili, nimalo. Svi su naši progonitelji ostali na svojim pozicijama, čak su i napredovali, najvještiji, naravno, u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti. Časopis jesmo obranili, ali pitanje je što to znači. Na kraju se prilično jasno vidi da ga hrvatska medicinska zajednica nije zaslužila. Dok su nas zli pokušavali uništiti, dobri su šutjeli. A šutnja dobrih ljudi dostatna je da Zlo pobijedi. Čime su onda zaslužili naš skoro dvadesetogodišnji dragovoljan rad i ljubav koju smo časopisu davali? Ipak, važno je da se zna. Da se zna da se može oprijeti Zlu korupcije. Može se.

270

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful