P. 1
Povijest Krscanske Literature

Povijest Krscanske Literature

|Views: 1,844|Likes:

More info:

Published by: Марија Тодоровић on Sep 10, 2011
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

07/12/2013

pdf

text

original

- U vrijeme kada se raña prva kršćanska književnost, u grčko-rimskom svijetu bio je u
tijeku proces mijenjanja pisaćeg materijala i oblika knjige.

- U antici je najvažniji materijal za pisanje bio papyrus, koji je u Egiptu bio u uporabi
već u 4. st. pr. Kr., a koji se pravio od egipatske istoimene biljke. Listovi su se lijepili

jedan na drugoga tako da su sačinjavali svitak dug 6-10 m, a širok 25-30 cm, smotan u

valjak; pisalo se u stupcima s unutarnje i vanjske strane – to je bila knjiga (biblion) ili

svezak (volumen) kao standardna bibliografska jedinica i norma za maksimalnu

veličinu spisa.

- U prvom kršćanskom stoljeću počeo se pojavljivati novi oblik knjige – današnji oblik,
u kojem se listovi slažu jedan na drugoga i povezuju samo na jednoj strani - kodeks.

Kodeks se pravio od pergamenta (od životinjske kože); pergamentni kodeksi su u 4.

st. prevladali i gotovo sasvim istisnuli svitke, posebno u Crkvi. Neko vrijeme su oba

oblika knjige pravljena od oba materijala, tako da je u 2. st. za kršćanske tekstove

prevladavao kodeks od papirusa, a za poganske pergamentni svitak. Ipak, isključivo

sredstvo pomoću kojega su spisi starokršćanskih pisaca prenošeni do izuma tiska (15.

st.) bio je pergamentni kodeks.

- Papyros je prestao biti materijal za pisanje u Europi kada su Arapi 642. g. zavladali
Egiptom, pa je prestao izvoz papyrusa. Papir se u Europi počinje koristiti u 13. st., a

na Istoku ranije – već 1005. g. imamo grčki kodeks napisan na papiru.

- Antika je poznavala pojam izdavanja knjiga – postojale su radionice u kojima su
pisari, kojima je to bilo zanimanje, pisali po diktatu i bili plaćeni po napisanom retku,

a „izdavači“ su o svom trošku davali prepisivati knjige i njima trgovali. Prva

kršćanska književna produkcija (prva tri stoljeća) nije mogla biti dio javnog prometa

knjigama, ali za većinu djela moramo pretpostaviti svojevrsno davanje u javnost.

- Od 6. st. su na Zapadu posebno monasi u samostanima imali skriptorije za
prepisivanje tekstova: prvi se u tom ističe Kasiodorov Vivarium u Kalabriji, a kasnije i

drugi (Monte Cassino, St. Gallen, Reichenau, i dr.); na Istoku je antička tradicija

prepisivanja dulje ostala živa.

- Zanimanje za grčke rukopise na Zapadu se javlja u 13. st., a privatne zbirke su postale
jezgre kasnijih velikih javnih knjižnica. Od antičke literature rukopisna tradicija

8

kršćanskih pisaca je daleko bogatija od one koja nam prenosi spise starih Grka i

Rimljana.

- Kritika teksta je djelatnost u rukopisnoj tradiciji čiji je cilj utvrditi po mogućnosti
izvorni tekst spisa (kakav je bio kad ga je autor izdao) – to se postiže usporeñivanjem

svih rukopisa u kojima je do nas spis došao, te starih prijevoda i citacija iz toga spisa

kod drugih starih autora.

- Pogreške u prepisivanju rukopisa mogu biti: 1) nehotično krivo prepisana riječ iz
predloška, 2) svjesno „ispravljanje“ predloška, 3) izostavljanje (lacuna), 4)

nadopunjavanje teksta (interpolatio).

- Kritičar teksta je prisiljen na stvaranje tzv. konjuktura i kritičkog aparata (iz kojeg će
biti vidljivo kako stoji u rukopisu i što je kritičar ispravio), da bi izdanje bilo

znanstveno uporabljivo.

- Kritika teksta ima tri faze: 1) recensio (utvrñivanje meñusobnih odnosa meñu
rukopisima, grupiranje u tzv. familije da bi se utvrdilo genealoško stablo – stemma

svih kodeksa), 2) examinatio (analiza autorova jezika, davanje prednosti „težem

čitanju“, jer su prepisivači skloni pojednostavljivanju), 3) emendatio (uvoñenje

ispravne lekcije u tekst ili ispravljanje iskvarenog teksta).

- Kod utvrñivanja autorstva prednost imaju izvanjski kriteriji (svjedočanstva samih
kodeksa, eventualne citacije), ali važni su i unutarnji kriteriji (analiza teksta, rječnika,

stila, i sl.).

- Papirologija je posebna znanstvena disciplina koja se bavi proučavanjem tekstova
sačuvanih na papirusu. Na papirusu nalazimo najstariju rukopisnu tradiciju važnu i za

klasičnu literaturu i za Bibliju i za starokršćansku književnost. Za patristiku je važno

da su papirusi posredovali neke starokršćanske spise koji inače nisu sačuvani (Meliton

Sardski, Origen, i dr.).

9

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->