P. 1
Povijest Krscanske Literature

Povijest Krscanske Literature

|Views: 1,845|Likes:

More info:

Published by: Марија Тодоровић on Sep 10, 2011
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

07/12/2013

pdf

text

original

- Kontroverzističi, odnosno protuheretički, spisi kao poseban književni oblik nastali su u
2. st., u cjelini namijenjeni pobijanju odreñenih heretičkih učenja. Ortodoksni
protuheretički pisci u početku su bili kršćanski laici koji nisu nastupali službeno ni
autoritativno, nego samo argumentiranjem, no u drugoj polovici 2. st. javljaju se
službene ili poluslužbene pismene osude pojedinih heretika, koje izdaju autoritativni
forumi kršćanskih Crkvi, biskupi i sinode. Kroz borbu protiv hereza, uz rad apologeta,
naročito se afirmirala i razvila teologija kao posebna funkcija u životu i radu Crkve.

- Hereziologija je teološki rad koji sustavno proučava i izlaže učenje neke hereze, da bi
ga onda podvrgao i sustavnoj kritici, pokazao njegove implikacije, te pomoću
preciznih teoloških kriterija utvrdio njegovu neutemeljenost, neispravnost i eventualnu
pogubnost; hereziologija se razvila iz prvih specifično protuheretičkih spisa. Najveći
pravi hereziolog 2. st. bio je sv. Irenej, biskup iz Lugdunuma (Lyona).

- U borbi protiv hereza sve više se uobličuje i pojam ortodoksije, kao formativnog
elementa crkvenog zajedništva, te su se kristalizirali neki njeni kriteriji. Takoñer je iz
tog sučeljavanja izraslo sve jasnije fiksiranje najtemeljnijih principa kršćanske
teologije koji su na neki način kršćastvu kao takvom bili imanentni – oblikuje se
kanon novozavjetnih svetih knjiga, utvrñuje se unutanji odnos i jedinstvo izmeñu SZ i
NZ.

- Protuheretička polemika 2. st. fiksira u najosnovnijim linijama i pojam kršćanske
tradicije (predaje)
kao najtemeljnijeg principa za prepoznavanje autentičnog sadržaja
kršćanske vjere. Kršćanska predaja nije ezoterijskog karaktera, ne prenosi se kao tajno
znanje, nego u neprekinutom pripovijedanju i vjeri pojedinih kršćanskih zajednica,
kod čega je od temeljne važnosti suglasje svih zajednica (posebno onih osnovanih od
apostola), i u vremenskom i u prostornom smislu, tj. diahroničko i sinhroničko. Bitan
element te tradicije je njezina službenost, osigurana po legitimnoj i neprekinutoj
sukcesiji biskupa
kao jamaca njezine autentičnosti. Naglašavanje apostoliciteta te
tradicije uključuje u sebi vjeru u to da je objava sadržajno zaključena s apostolskim
vremenom , i da više ne može biti objave koja bi donijela novost u sadržajnom smislu.

- Agripa Kastor – djelovao u vrijeme cara Hadrijana (117.-138.), napisao vrlo vrijedno
djelo protiv gnostika Basilida (nije sačuvano).

- Hegesip – Židov iz Sirije ili Palestine; prvi kršćanin (za kojeg znamo) koji je
kršćansku nauku prosuñivao po kriterijima katoliciteta, tj. koji je poduzeo da pravu

108

kršćansku predaju utvrdi u kršćanskim zajednicama osnovanim od apostola i da je
kontrolira pomoću suglasnosti u tim zajednicama. Na temelju saznanja što ih je stekao
na putovanju do Rima napisao je djelo „Uspomene“ u 5 knj., u kojima je iznio
„besprijekornu predaju apostolskog navješćivanja“, a koje je u srži bilo polemički spis
protiv gnostika, s tim da u njemu ima dosta i povijesnih podataka. Najviše rasprava
izazvao je fragment iz njegova djela koji navodi listu rimskih biskupa po redu
nasljedstva; time bi Hegesip bio pisac prvog kataloga rimskih biskupa i začetnik tog
književnog roda, ali to je upitno, budući da njegov katalog ne navodi u svojoj
„Crkvenoj povijesti“ Euzebije Cezarejski, koji je inače bio posebno zainteresiran za
kataloge biskupa na pojedinim značajnim biskupskim stolicama. Bez obzira na to,
očito je da je Rimska Crkva imala veliko značenje za svrhu Hegesipova putovanja i
njegovog djela; za daljnji teološki razvoj važan je zbog načela suglasne tradicije u
Crkvama.

- Soter – rimski biskup (166.-174.), kao pisac poznat iz Euzebija, i to iz fragmenta što
ga je Euzebije citirao iz jedne poslanice Dionizija Korintskog, a koju je ovaj poslao
papi kao odgovor na neku njegovu poslanicu; Soter je prije toga poslao milostinju za
korintsku crkvenu općinu zajedno s jednim pismom koje se, po Dioniziju, čitalo javno
u Korintskoj Crkvi.

- Eleuterije – Soterov nasljednik na rimskoj stolici, koji je pismeno osudio montanizam;
Euzebije kaže da je sv. Irenej, u ime Lionske Crkve u Galiji, molio papu za blaži
postupak prema montanistima.

- Dionizije Korintski – korintski biskup, suvremenik pape Sotera; postojala je zbirka od
sedam njegovih poslanica, koje je on upravio raznim Crkvama, gdje su se one i javno
čitale; po tome se one mogu promatrati kao svjedočanstvo specifičnog načina
duhovnog komuniciranja meñu Crkvama u ono vrijeme, slično kao i poslanice sv.
Ignacija Antiohijskog. Te poslanice Euzebije naziva „katoličkim poslanicama“, iz
čega se vidi njihov općenito priznat autoritet. Tematika poslanica je pobijanje hereza
(posebno Marciona i montanista) i problemi crkvene discipline (zalagao se za
mogućnost pokore i primanja u Crkvu svih koji su pali, čak i u herezu). U pismu papi
Soteru tuži se da mu heretici falsificiraju i zloupotrebljavaju pisma – to je bio znak
uglada Dionizijevih pisama. U pismu Crkvi u Ateni Dionizije piše da je Dionizije
Areopagita, o kojem govore Djela apostolska, bio prvi biskup u Ateni.

- Pinit Kretski – biskup u Knososu, napisao pismeni odgovor Dioniziju Korintskom na
njegovo pismo u kojem ga Dionizije upozorava neka ne stavlja pretjerane zahtjeve
vjernicima u pogledu uzdržavanja od ženidbe, dok se Pinit zalagao za rigoroznije
zahtjeve.

- Filip – biskup u Gordini na Kreti, napisao „praeclarum librum“ protiv Marciona.

- Papa Viktor – napisao nekoliko službenih poslanica u vezi sa sporom oko dana
svetkovanja Pashe protiv maloazijskih kvartodecimanskih Crkava, te pismenu osudu
Teodora kožara iz Bizanta. Taj spor je pokrenuo, čini se, sam biskup Viktor, pozivom

109

da sve Crkve prihvate praksu da se Uskrs slavi u nedjelju. Nakon što je papa Viktor
primio pismo Polikarpa, biskupa u Efezu, u kojem maloazijske Crkve ustraju u svojoj
kvartodecomanskoj praksi, papa je posebnim encikličkim pismom (grammata) objavio
ekskomunikaciju maloazijskih Crkava, što su mnogi biskupi smatrali preoštrim i
preokrutnim, posebno sv. Irenej. Maloazijske Crkve su na kraju ipak ostale u
zajedništvu s ostalim kršćanskim Crkvama.

- Serapion – osmi biskup Antiohije, napisao tri poslanice: jednu protiv „novog
proroštva“, drugu protiv nekog Dujma koji je otpao od kršćanstva u židovstvo, te treću
u kojoj govori da se ne čita Evanñelje Petrovo, jer nije Petrovo i sadrži u sebi neke
doketske primjese.

- Rodon – djelovao u Rimu u vrijeme cara Komoda, bio Tacijanov učenik, prema
Euzebiju napisao različite spise, ali zna se samo za djelo „Protiv Marcionove hereze“
(o diskusiji koju je Rodon imao s Marcionovim učenikom Apelesom), te „Komentar
na Hexaemeron“; namjeravao je napisati i djelo „Problematon epilyseis“, kao odgovor
na Tacijanovo djelo „Problemi“.

- Apolonije – možda biskup u Efezu, napisao spis protiv montanista, gdje posebno
kritizira moralno ponašanje montanističkih proroka; protiv njega je Tertulijan napisao
sedmu dodatnu knjigu svome spisu „De extasi“; Euzebije Apolonija naziva „crkvenim
piscem“.

- Euzebije izvješćuje o protumontanističkom spisu nekom maloazijskog pisca, kojem ne
navodi ime, pa ga se u literaturi obično označava kao Anonimni antimontanist; pisac je
vjerojatno bio biskup ili prezbiter. Od Euzebija znamo i za više drugih imena
protuheretičkih pisaca: Musanus napisao knjigu „braći koje su upala u sektu tzv.
enkratita“, Modesto napisao djelo protiv Marciona, Kandid djelo o Hexaemeronu,
Seksto je napisao protiv gnostika djelo „O uskrsnuću“, Heraklit spis „O Apostolu“, itd.

- Polikrat – biskup u Efezu, poznat po sinodičkom pismu koje je u ime maloazijskih
biskupa poslao papi Viktoru u obranu kvartodecimanske prakse; u pismu se nalaze
važni podaci za povijest maloazijskog kršćanstva.

- Muratorijev fragment – fragment dobio ime po L. A. Muratoriju koji ga je otkrio u
milanskoj Ambrosiani u jednom kodeksu iz 8. st.; to je vjerojatno fragment iz teksta
koji je sadržavao kanon svetih knjiga; sam fragment sadržava samo popis
novozavjetnih knjiga , ali mu i u tom nizu nedostaje početak; vjerojatno nije bio
izvorno napisan na latinskom. Važnost fragmenta je velika, budući da je to najstariji
sačuvani katalog novozavjetnih knjiga – fragment poznaje sva četiri Evanñelja, ali ne
poznaje poslanice Hebrejima, treću Ivanovu, Jakobove, ni Petrove poslanice. Autor se
nije ograničio samo na golo nabrajanje kanonskih knjiga, nego daje i neke
rudimentarne elemente iz kojih će se tijekom vremena razviti tzv. biblijska
introdukcija; autor teološki sažimlje zajedničku srž poruke sva četiri Evanñelja:
Isusovo roñenje, muku, uskrsnuće, conversatio s učenicima, dvostruki dolazak.
Njegova ekleziologija bila je prvenstveno univerzalna - razvrstava Pavlove poslanice

110

uz pomoć ideje o sedam Crkava koje znače jednu jedinstvenu Crkvu po cijelom
svijetu; želi pokazati da je „corpus paulinum“ napisan za sve, a ne samo za konkretne
naslovnike pojedinih poslanica.

111

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->