You are on page 1of 6

LOBOTOMIJA

Lobotomija je operacija mozga prilikom koje se prekidaju ivana vlakna izmeu eonih renjeva i talamusa i hipotalamusa. Budui da je taj dio mozga odgovoran za prosuivanje, te kontrolu emocija i agresivnosti, odjeljivanje eonih renjeva od ostataka mozga u poetku se primjenjivalo kao terapija za agresivne pacijente. I dok je lobotomija reducirala nasilno ponaanje, stvarala je osobe s razliitim problemima u ponaanju, kao to su ravnodunost, gubitak inicijative, te razliiti stupnjevi smanjenja intelektualnih sposobnosti. Danas se operacije mozga primjenjuju samo u sluajevima kada pacijent ne reagira na tradicionalne metode lijeenja kao to su psihoterapija, lijekovi ili elektrookovi, a proces u kojem su se dijelovi eonog renja naslijepo uklanjali zamijenjen je mnogo preciznijim i humanijim neurokirurkim tehnikama. . Ideja o operaciji mozga kao sredstvu kojim bi se mogli lijeiti psihiki problemi javila se jo u 19.st. Jedan od prvih dokumentiranih opisa selektivnog oteenja eonog renja u ovjeka bio je sluaj Pineas Gagea iz 1868.g. Radilo se o predradniku bostonske eljeznice kojem je prilikom eksplozije na gradilitu katapultirana eljezna ipka prola kroz eone renjeve mozga. Gage je preivio incident, ali je iskazivao drastine promjene u razmiljanju i osobnosti, iako su mu osjetno-motorike funkcije ostale relativno sauvane. Godine 1890. njemaki znanstvenik Friedrich Golz svojim je psima odstranio dijelove eonih renjeva, nakon ega je ustanovio da su postali mirniji i manje agresivni. Inspiriran tim rezultatima Bukhardt je 1892.g. odstranio razliite dijelove korteksa u est schizofrenih bolesnika s halucinacijama, no zbog kriticizma medicinskih autoriteta neurokirurke operacije se do 1935.g. uglavnom vie nisu izvodile. Te je godine u Londonu odran simpozij na kojem su dva znanstvenika sa sveuilista Yale, Carlyle Jacobsen i John Fulton, objavili da su nakon oteivanja prefrontalnog i frontalnog korteksa ( lobotomije ) uspjeli agresivne impanze uiniti mirnima. Jedan od sudionika simpozija bio je i

portugalski neurokirurg Egas Moniz, slavan po svom izumu celebralnoj angiografiji. Monz je nakon Fultonova predavanja ustao i postavio pitanje koje je okiralo sve prisutne. Zbog ega se tjeskobna stanja u ljudi ne bi mogla olakati kirurkim putem?. U listopadu iste godine Moniz je ideju sproveo u djelo. Namjera nije bila unititi same eone renjeve, ve injeciranjem alkohola unititi vlakna koja povezuju ta podruja ( za koja se smatralo da su usko povezana sa socijalnim ponaanjem ) s ostatkom mozga. Iako je svo etvero njegovih pacijenata nakon zahvata bilo smirenije i manje paranoidno, Moniz je priznao da su bili apatini, usporeni, dezorjentirani, te da su patili od munine. Ipak, rezultati su bili dovoljno dobri da ga ohrabre, pa su i pored tih nuspojava mnogi lijenici bili oduevljeni navedenim postupkom. Godine 1936. Moniz i Lima razvili su kirurku metodu prefrontalnu leukotomiju koja je, nakon trepanacije lubanje na nekoliko mjesta, obuhvaala bilateralno presijecanje vlakana koja povezuju prefrontalni korteks s talamusom. U tu je svrhu Moniz konstruirao i poseban instrument, leukotom , na kojem se nalazila stezljiva iana oma, kasnije zamijenjena elinim prstenom, koju je koristio kako bi prekinuo est jezgri u sreditu svake polutke. Svih dvadeset prvih pacijenata preivjelo je postupak bez teih poslijedica i Moniz je bio uvjeren da potencijalne dobre strane lezija u frontalnim renjevima nadilaze manje negativne poslijedice. Moniz je bio cijenjeni znantvenik koji je posvuda uivao veliki ugled, pa su mnoge zemlje uskoro prihvatile leukotomiju kao idealno rijeenje za sve oblike problematinog ponaanja. Meu njima bili su Brazil, Italija te SAD. Osim leukotomije, u to su se vrijeme izvodile jo dvije operacije. Prefrontalna lobotomija takoer se sastojala od buenja rupa, ali ne na vrhu lubanje, ve na elu. Transorbitalna lobotomija ( tzv. ice-pick lobotomija ) bila je operacija na slijepo u kojoj kirurg nije znao da li je uope prekinuo ivana vlakna. Otar objekt poput iljka za led bio bi uveden kroz onu upljinu izmeu oka i gornjeg kapka i kad bi kirurg smatrao da je dosegnuo pravo mjesto, udario bi ekiem po instrumentu. Ovu metodu uveo je Walter Freeman, najvei zagovaratelj tog

naina lijeenja koji je, unato injenici da je bio neurolog i nije bio kvalificiran kao kirurg, tokom svog rada napravio vie od 3 500 ovakvih zahvata. Osim tri navedena tipa lobotomije, postojalo ih je jo mnogo... koliko god razliitih varijacija su tadanji kirurzi mogli smisliti. Nakon to ga je 1939.g. jedan od njegovih pacijenata ustrijelio u lea, Moniz je ostatak ivota proveo u invalidskim kolicima. Budui je imao problema s koordinacijom, svoj je daljnji znanstveni rad posvetio razvoju encefalografije. Ipak, nesumnjivo je da je upravo on leukotomijom, u vrijeme kada za takva stanja adekvatno lijeenje nije postojalo, uspio barem uiniti ivot podnoljivijim i pacijentima i njhovoj okolini. 1949.g. za to je dobio Nobelovu nagradu, to je imalo velik utjecaj na opeprihvaenost leukotomije. Kao rezultat, u naredne e tri godine biti izvedeno vie zahvata nego u prethodnih 14 godina. Moniz je umro 1955.g. nakon to ga je jo jedan od pacijenata nasmrt pretukao. Samo u Americi u razdoblju od 1939.-1951. godine napravljeno je vie od 18 000 lobotomija. Prema nekim podacima, do 1955.g. 40 000 ljudi u SAD-u podvrgnuto je operacijama koje su im nepovratno unitile dijelove mozga, a sve to od strane doktora koji nisu niti bili kvalificirani kao kirurzi. Osim pacijenata koji su patili od razliitih tipova depresija, opsesivnokompulzivnog poremeaja i hipohondrijskih stanja, lobotomija se radila zatvorenicima, roacima koji su zbog raznih razloga proglaavani neuraunjivima ili nepodobnima ( Rosemary Kennedy, sestra amerikog presjednika J.Kennedyja ), homoseksualcima, pobunjenicima, politikim protivnicima ( npr. glumici Frances Farmer koja je simpatizirala komunizam ), itd. Kod nekih pacijenata kojima je dijagnosticirana schizofrenija nije uoen napredak. Objanjenje je bilo da se kod takvih osoba zahvat mora izvriti prije nego postanu apatine ili im se stanje pogora jer se onda ponaaju jednako sa ili bez frontalnih renjeva. U Japanu su ak i problematina djeca, kao i djeca koja su u koli postizala slabije rezultate, bila podvrgnuta lobotomiji. Kada bi se eoni renjevi odstranjivali po roenju, bio bi to kraj patnje u svijetu- samo je jedna od mranih ideja iz tog razdoblja.

JESU LI PACIJENTI BILI IZLIJEENI? Podaci iz Engleske i Walesa iz razdoblja 1942.-1954.g. govore o 10 365 pacijenata koji su bili podvrgnuti leukotomiji jednom. 762 pacijenata podvrgnuto je operaciji vie puta. Ista statistika pokazuje da je meu njima 41% pokazalo znatan napredak ili veliko poboljanje, 28% postiglo je minimalno poboljanje, 25% nije pokazivalo nikakvu promjenu, u 2% sluajeva stanje se pogoralo, a 4% pacijenata je umrlo. Raspon promjena ponaanja koje se vide u lobotomiranih bolesnika je velik. Veina izgubi spontanost, sposobnost planiranja, procjene, odgode nagrade ( ugode ), kajanja, apstraktnog miljenja, kreativnosti, rjeavanja problema, mentalne fleksibilnosti ( nastupa pretjerana korektnost i vezanost za podraaj ), sposobnost izvravanja pravilnog redoslijeda radnji odnosno praenja instrukcija, donoenja stratekih odluka temeljenih na pristupu razliitim rizicima, mogunost istovremene pozornosti za vie razliitih dogaaja i mijenjanje zarita konentraije, kapacitet usvajanja konteksta i sloenih situacija, inhibiciju neposrednih odgovora na podraaje itd. Operacija mozga terapija je koja dovodi do trajnog i nepovratnog oteenja modanih funkcija. Postupak se sastoji od uklanjanja ili oteenja zdravog mozdanog tkiva s ciljem kontrole ponaanja. U razdoblju od kasnih 1930.-ih pa sve do 1970.-ih irom svijeta napravljeno je preko sto tisua ovakvih zahvata kojima cilj nije bila briga za zdravlje ili sreu pacijenata, ve ih se nastojalo utiati i stvoriti prihvatljivijima za okolinu. Operacije su se najee radile bez anestezije ili sredstava za ublaavanje boli. Pacijenti bi prvo primili ekektrookove, a onda bi ih poloili na stol, nakon ega bi im lijenik podignuo kapak i zabio instrument poput iljka za led iznad one jabuice. Kao to je ve spomenuto, frontalni su renjevi svojstveni ljudskim biima. Bez njih, ovjek je nesposoban za civilizirani, kreativni i potpuni nain ivota. Kod lobotomije, pacijent gubi one osobine koje ga ine ovjekom; ljubav, empatija, snaga volje, samostalnost, koncentracija, itd. Ovisno o tome koliko je mozak

oteen, poslijedice su razliite. Bez eonih renjeva i libikog sustava ovjek postaje robot. Prema nekima, neurokirurzi ne nastoje pomoi pacijentu da rijei problem, ili da postane odgovornija, produktivnija i sretnija osoba. Operacije mozga ovog tipa zauvijek unitavaju vjerojatnost da bi pacijent jednog dana mogao postii napredak uz neku drugu, humaniju metodu. Jedine osobe koje imaju koristi od ovakvih zahvata su mentalne institucije, bolnice i osoblje koje je time rastereeno. Cilj ove terapije bio je utjecati na ponaanje pacijenata. Njhova osobnost zauvijek je bila izgubljena. Ako se izvodi protiv volje pojedinca, lobotomija je nedvojbeno etiki sumnjiv tretman, ali kod pacijenata koji su u potpunosti nesvjesni svoje bolesti teko je odrediti to takav bolesnik eli. Povijesno gledano, lako je shvatiti zbog ega su operacije mozga smatrane napretkom. Isto je tako danas jednostavno imati negativan stav prema tome i dovoditi u pitanje injenicu da je Moniz dobio Nobelovu nagradu. Klasina lobotomija danas je zamijenjena humanijim i modernijim neurokirurkim zahvatima poput bilateralne cingulotomije. Ipak, u nekim je zemljama za radikalnu kontrolu nasilnog ponaanja to i dalje doputena metoda ( Japan, Australija, vedska i Indija su meu njima ). U Sovjetskom Savezu, zemlji u poznatoj po zloupotrebi psihijatrije, lobotomija je ukinuta jo 1940-ih godina, i to ne zbog injenice da je bila nedjelotvorna u eliminaciji antikomunista ( za to su koritene metode poput prisilne hospitalizacije ), ve zato to je postojao negativni ideoloki stav. Iako je klasina lobotomija uglavnom odbaena, dananji tretmani lijeenja psihikih pacijenata ukljuuju metode poput elektrokova i sedativa koji ne rijeavaju probleme bolesnika. Oni ublaavaju simptome. Stoga se postavlja pitanje; Je li utiavanje pacijenta lijek?. I postoje li i kad e se pronai drugi naini da se pomogne takvim osobama...?

Iako lobotomija nije bila postupak na rubu znanosti, ve vodea terapija koju su zagovarali brojni vodei i visoko obrazovani psihijatri s uglednih sveuilita, danas se smatra mranom epizodom u povijesti psihijatrije.