N. A.

Makin

POVIJEST STAROG RIMA

PRVI

DIO

IZVORI I HISTORIOGRAFIJA STAROG RIMA

Glava I.
IZVORI ZA RIMSKU POVIJEST

Knjievni spomenici iz rimskog doba, koji su nam sauvani veim dijelom u srednjovjekovnim rukopisima, glavni su izvori za povijest starog Rima. U novo i najnovije vrijeme pozornost je usmjerena na ispitivanje arheolokih podataka, kao i natpisa, novca i papirusa. Prouavanje izvora za rimsku povijest, koje daje klasifikaciju izvora za rimsku povijest i koje sebi stavlja u zadatak da sistematizira metode za njihovu interpretaciju, predstavlja posebnu disciplinu, bez ijeg poznavanja nije mogue znanstveno prouavati povijest starog Rima. Osobit znaaj imaju za nas djela antikih povjesniara, koja nam daju povezan prikaz dogaaja itave rimske povijesti. Nisu sva njena razdoblja podjednako jasno osvijetljena u izvorima, niti su svi podaci antikih povjesniara vjerodostojni. Najvee tekoe prua prouavanje najstarijih razdoblja rimske povijesti. Izvora iz toga vremena gotovo da i nemamo. Od djela koja govore o dalekim vremenima rimske povijesti sauvana su nam samo ona koja su nastala u I. st. pr. K. Njihovi pisci nisu prouavali neposredne izvore, ve su izlagali rimsku historijsku tradiciju koja je nastala znatno prije njih, pri emu su se oslanjali na djela svojih prethodnika. Pitanje o tome kako se formirala ta tradicija jedno je od najsloenijih pitanja u modernoj historiografiji. Prvobitni rimski ljetopisi Prva historijska djela koja govore o dalekoj prolosti Rima nisu napisali Rimljani, ve Grci. Meu Grcima su i nastale predaje koje su osnivanje rimske drave vezivale za legendarne dogaaje iz grke povijesti za trojanski rat. U samom Rimu zanimanje za domau historiografiju javlja se neto kasnije. U IV. st. pr. K. padaju tek prvi poeci rimske historiografije, dok se prvi rad iz rimske povijesti pojavio tek tridesetih godina III. st. pr. K.

Najraniji izvori koje su rimski historiari kasnije koristili bili su popisi imena najviih rimskih odlinika magistrata, poredani po godinama. Ti spiskovi nazivani su u Rimu f a s t i m a . Osobit znaaj imali su konzulski fasti. Po imenima konzula raunale su se godine, bez spominjanja imena konzula nije mogao proi nijedan dokument. Takav postupak postojao je od poetka republike, ali slubeni spiskovi pojavili su se tek u drugoj polovici IV. stoljea. Od tog vremena oni su sustavno voeni; to se tie prolih godina, popisi su sastavljeni na osnovu privatnih zapisa, tako da su uz autentine podatke sadravali i iskrivljenja, koja se objanjavaju eljom rimske aristokracije da proslavi svoje pretke. Konzulski fasti predstavljali su za sastavljae rimske povijesti historijsku potku svoje vrste: fiktivni i stvarni dogaaji iz ranih vremena stavljani su u vrijeme upravljanja ovih ili onih konzula Kao i kod mnogih drugih naroda, najraniji rod historiografije bili su kod Rimljana ljetopisi
(Annales). Oni su voeni u sveenikom kolegiju pontifika i prvobitno su predstavljali biljeke u

godinjim popisima magistrata i primjedbe u kalendaru. Kasnije je veliki ponitifik krajem svake godine biljeio imena konzula i ispod njih zapisao najvanije dogaaje koji su se dogodili tijekom godine njihovog upravljanja. Na poetku III. st. pr. K., oigledno poslije putanja plebejaca u kolegiji pontifika, godinji zapisi isticani su u kui jednog od najviih rimskih sveenika velikog pontifika, da ih svatko moe vidjeti (tabulae ontificum). Na osnovu postojeih podataka moe se zakljuiti da su u tim zapisima isticani u prvom redu vani dogaaji u svezi s kultom: udesne pojave i znamenja, a tako isto i vani praznici. U ljetopise su unoeni i dogaaji za koje su bili vezani obredi i znamenja: ratovi, epidemije, skupoa ita itd. Zapisi pontifika nisu ostajali nepromijenjeni, oni su dopunjavani i preraivani; sastavljeni su i zapisi koji se odnose na daleka vremena. Te preraene i dopunjene zapise po godinama izdao je u II. st. pr. K. veliki pontifik Publije Mucije Scevola u 80 knjiga, pod naslovom "Veliki ljetopisi" (Annales Maximi). Po Ciceronovim rijeima oni su poinjali od vremena osnivanja grada Rima. Uz ljetopise pontifika, postojali su razni obiteljski dokumenti i tradicije, koji su prenoeni s koljena na koljeno. Jo u ranoj epohi rimske povijesti nastali su tzv. elogiji (elogia), kratki zapisi koji su sastavljeni u ast uglednih ljudi nakon njihove smrti. Najraniji natpis koji sadri takav elogij sauvan je na spomeniku podignutom u ast vojskovoe iz vremena Treeg samniasnkog rata, konzula iz 298 pr. K. Lucija Kornelija Scipiona Barbata. Za vrijeme sahrane drana su u ast pokojnika posmrtna slova ( laudationes ), koja su takoer zapisivana i uvana. Pjesnici III. stoljea i stariji analisti Sve te podatke iskoristili su rimski pisci koji su obratili svoju pozornost na prouavanje historijske prolosti Rima. Prvi je Kampanac G n e j N e v i j e (274.-206.pr.K.) opisao u stihovima Prvi punski rat, u kome je i sam sudjelovao.U uvodu svog djela Nevije je dao kratke podatke u postanku Rima. Neto kasnije pisao je pjesnik K v i n t E n i j e (239.-169.), koji je u heksametru izloio rimsku prolost. Enijevi "Ljetopisi" zapoinjali su Enejom i dopirali do

pjesnikova vremena. Njegove "Ljetopise", proete patriotizmom, Rimljani su visoko cijenili. Spjevovi Nevija i Enija nisu nam sauvani. Sauvani su samo fragmenti kod kasnijih pisaca. Prvo prozno djelo posveeno rimskoj prolosti napisao je na grkom jeziku rimski aristokrat, konzular i pontifik K v i n t F a b i j e P i k t o r ( kraj III. st. pr.K.). Njegovo djelo nazivano je "Ljetopisi", jer je u njemu bio usvojen red izlaganja dogaaja po godinama. Povijest Fabija Piktora poinjala je sa priom o pojavi Eneje u Italiji, a zavravala sa izlaganjem tijeka dogaaja Drugoga punskog rata. Fabije Piktor dobro je poznavao grke izvore, a obratio je veliku panju i na latinske izvore. On je iz fast uzeo godine upravljanja konzula i po njima izlagao dogaaje. Mnogo tota uzeo je iz jo neobjavljenih ljetopisa pontifik. Fabije Piktor udario je temelje rimskoj analistici. Sam on i njegovi neposredni nastavljai obino se nazivaju starijim analistima. Njihova djela bila su namijenjena uskom krugu Helena koji su se zanimali za rimsku prolost i rimskih dravnika koji su znali grki jezik. Djela starijih analista temeljila su se na prouavanju neposrednih izvora i odlikovala se vjerodostojnou u pogledu dogaaja koji su im bili bliski po vremenu; kod opisivanja pak daleke prolosti oni su u svoja djela unosili legendarni materijal koji su crpli iz djela grkih pisaca i usmenog kazivanja. Kod ovog posljednjeg veliku ulogu igrali su takozvani e t i o l o k i m i t o v i , koji su stvarni radi objanjenja nerazumljivih starih naziva, obiaja i graevina ( npr. legende o Romulu postale su, oigledno, da bi se objasnila rije Rim). Grka povijesna djela utjecala su na obraivanje ovih ili onih povijesnih izvjea, i neki dogaaji iz rimske povijesti izlagani su po analogiji sa epizodama iz grke povijesti (potpuno je mogue da je pria o desetogodinjoj borbi sa etruanski gradom Vejom nastala po analogiji sa desetogodinjom opsadom Troje). Stariji analisti dosljedno su provodili rimsko gledite. Uspjesi Rimljana su preuveliavani, a njihovi neuspjesi su umanjivani. Rimu je gotovo od samog njegovog postanka pripisivan onaj politiki znaaj koji je imao u III. st. pr. K. Dakle, pjesnici i stariji analisti sistematizirali su i zapisali razne podatke o rimskoj prolosti. U njihovom kazivanju ima pored istinitih izvjetaja i dosta legendarnog i izmiljenog. Od njihovih djela sauvani su nam samo neznatni fragmenti. Jedan od posljednjih pisaca koji spadaju u starije analistie bio je M a r k o P o r c i j e K a t o n S t a r i j i (234.-149. pr. K.). On je prvi izloio rimsku povijest u latinskoj prozi ( prije njega analisti su pisali na grkom jeziku). Katonovi "Poeci" ( Origines ) izlagali su povijest Rima od njegovog osnivanja. Za razliku od svojih prethodnika, Katon nije govorio samo o Rimu, nego i o drugim italskim gradovima. Katonovo povijesno djelo nije sauvano; do nas je u cijelosti dola jedino njegova rasprava "O poljoprivredi", koja ima veliku vanost za prouavanje rimske agrarne povijesti. Polibije U II. st. pr. K. stvoreno je na grkom jeziku istaknuto povijesno djelo, koje ima izvanredan znaaj i za helenistiku i rimsku historiju. Pisac toga djela Polibije, rodio se je u Arkadiji, oko 200. pr. K.. Sudjelovao je u politikom ivotu Grke i bio jedan od rukovoditelja Ahejskog

saveza. Poslije Treeg makedonskog rata Polibije je poslan u Rim kao talac. Upoznavanje s Rimom i zbliavanje s predstavnicima rimske aristokracije utjecali su na Polibijeva politika uvjerenja: od protivnika Rimljana on se pretvorio u pobornika rimske vlasti u Grkoj. 150. g. pr. K., poslije esnaestogodinjeg boravka u Rimu, dobio je pravo da se vrati u domovinu, ali Polibije nije dugo ostao u Grkoj. On je krenuo na putovanja i esto se vraao u Rim. Zajedno sa Scipionom Emilijanom bio je u Africi kada su Rimljani sruili Kartagu. Poslije propasti Korinta (146.g. pr. K.) Polibije je uspio da od Rimljana pobjednika dobije neke ustupke u korist pobijeenih, zbog ega su ga slavili u mnogim grkim gradovima. Umro je oko 120. g. pr. K. Polibijeva "Opa povijest" obuhvaala je razdoblje od 264. do 146. g. pr. K. i predstavljala prvu svjetsku povijest. Polibije smatra da se, poevi od odreenog vremena, "dogaaji u Italiji i Libiji isprepleu sa azijskim i grkim i da svi tee jednom kraju" a pod tim krajem podrazumijeva se potpadanje svih naroda bazena Sredozemnog mora pod vlast Rimljana. To je glavna ideja Polibijevog djela, u kome je on htio pokazati da su uspjesi Rimljana neizbjeni i ujedno blagotvorni za druge narode. U sreditu Polibijeve pozornosti nalazi se politika povijest (pitanja socijalnog i gospodarskog ivota dodiruje on samo uzgred ). Veliki znaaj pridaje on politikom ureenju raznih zemalja. Polibije daje prednost takvoj upravi kod koje se razumno kombiniraju razliiti politiki oblici. Takvom idealno obliku uprave, po njegovom, miljenju, pribliava se rimsko dravno ureenje, kod koga su razumno spojeni monarhistika, aristokratska i demokratska naela. U tom lei zakljuuje Polibije, jamstvo rimskih uspjeha. Polibije se moe nazvati jednim od prvih predstavnika takozvane teorije organskog razvoja drutva: svaka se drava, po Polibiju, razvija u skladu s "poretkom u prirodi"; oblici uprave se mijenjaju, iznova raaju i vraaju iskonskom poetku. To se dogaa kako zbog vanjskih utjecaja, tako i zbog "unutarnjeg kvarenja". Polibije ne krije svoja aristokratska uvjerenja; ona osobito jasno dolaze do izraaja kod ocjenjivanja demokracije, koja, po njegovom miljenju, moe prelaziti u anarhiju i tiraniju bez zakona. Unutranje raspadanje grkih gradova predstavlja, po Polibijevom miljenju, uzrok uspjeha Rimljana u Grkoj. Njihove pobjede on ne smatra samo neizbjenim, nego i "najljepim i ujedno najkorisnijim dijelom sudbine". Razlikujui uzroke i povode dogaaja, Polibije nastoji povijesne pojave promatrati u njihovoj uzajamnoj povezanosti. Polibije se kritiki odnosi prema raznolikim izvorima, nastojei svoje izlaganje obrazloi podacima iz dokumenata. On nije uvijek vjerovao ni oevidcima, govorei da su "oi vjerniji svjedoci od uiju". Najvei znaaj pridavao je Polibije vlastitom iskustvu, istiui da se pred povjesniara moraju postavljati veliki zahtjevi: on mora poznavati ljude, predmet o kome pie, biti iskusan u vojnim i politikim stvarima, posjeivati razne zemlje. Uz izvjesne ograde priznavao je Polibije ulogu Sudbine, ali je smatrao da povjesniar mora nalaziti prave uzroke pojavama, a ne objanjavati ih voljom bogova. Veliki znaaj pridavao je Polibije i ulozi linosti u povijesti. Scipion Stariji, Hanibal, Flaminije, Perzej odreivali su, po njegovom miljenju, tijek politikih dogaaja. Kada su Rimljani zauzimali Sirakuzu, oni su raunali da e brzo osvojiti grad, jer su imali mnogo radnih ruku, "ali nisu uzeli u obzir Arhimedovu mo, niti predvidjeli da ponekad jedan um moe vie postii nego masa

ruku". Na povijesni razvitak naroda i njegov nain ivota utjeu, po Polibiju, i prirodni uvjeti. Povijest, po Polibijevom miljenju, slui praktinim ciljevima. Ona mora uiti ljude, obogaivati njihovo iskustvo, pomagati da na osnovu iskustva iz prolosti predviaju budunost. Polibije je prvi uveo pojam "pragmatina povijest", istiui time da on izlae "djela" ( na grkom prxeis ) naroda i monarha, namjenjujui svoje knjige dravnicima. Polibije dogaaje izlae kronolokim redom; ali, poto tretira povijest raznih zemalja i oblasti, on se je ponekad morao vraati na ovaj ili onaj polazni datum. Polibijevo izlaganje nije osloboeno retorikih ukrasa, ali je on kritizirao one povjesniare koji tee jedino zanimljivom izlaganju. Jednu od karakteristinih osobina antike historiografija predstavlja slobodno sastavljanje govora pojedinih historijskih linosti. Takvog sastavljanja govora ima i kod Polibija, ali je on tu metodu zloupotrebljavao manje nego drugi antiki povjesniari. Polibijev rad prua vjerodostojne podatke o dogaajima rimske povijesti s kraja III. i iz prve polovice II. stoljea pr. K. Naalost, Polibijevo djelo nije sauvano u punom obimu. U cijelosti je sauvano samo prvih pet knjiga, u kojima je uglavnom rije o dogaajima iz punskih ratova, zakljuno sa bitkom kod Kane. Od ostalih knjiga Polibijevog rada sauvani su samo fragmenti Posejdonije Od drugih grkih povjesniara iz helenistikog razdoblja najvaniji je Posejdonije (135-45. g. pr. K.), pisac jednog velikog djela koja nam nije sauvano "Historije"; ono takoer nastavlja Polibijevu "Opu povijest". Kao u Polibijevom radu, i kod Posejdonija je rimska povijest vezana uz povijest helenistikih zemlja. I Posejdonije je pristaa rimske aristokracije. On je slavio jednostavnost starih rimskih obiaja i poetak opadanja vidio u irenju raskoi. Posejdonije je teio za tim da ivot i kulturu pojedinih naroda povee sa njihovom povijeu. Posejdnojevo djelo bilo je dobro poznato u Grkoj i Rimu, tako da su ga pisci sljedeih razdoblja prilino koristili. Mlai analisti Poevi od 130-120 g. pr.K. nastaje u Rimu razdoblje mlae analistike. Trudei se vie od svojih prethodnika da im izlaganje bude zanimljivo, predstavnici tog pravca teili su da dogaaje dramatiziraju i razraivali su svoju povijest u detalje. Nastavljajui i razvijajui patriotsku tradiciju svojih prethodnika, mlai analisti su prenosili u daleka vremena suvremene politike i socijalne motive s kraja II. i iz I. st. pr. K. iz vremena irokih socijalnih reformi i graanskih ratova. Mnoge od onih povijesti, punih dramskih scena, iz povijesti borbe patricija i plebejaca, na koje nailazimo u sauvanim djelima antikih pisaca, napisali su mlai analisti, koji su u usta legendarnih i polulegendarnih linosti stavljali politike ideje koje su njih interesirale. Tako, npr. Servije Tulije (VI. st. pr. K. ) u jednom od djela iz ovog razdoblja dri govor koji potpuno

odgovara programu brae Grakha, a patricij Apije Klaudije ( V. st. pr. K. ) navodi iste argumente koje su obino navodili konzervativci s kraja I. i poetka I. st. pr. K. Djela mlaih analista nisu sauvana. Njihov sadraj poznat nam je samo po pisanju kasnijih pisaca.

Ciceron i Cezar Djela M a r k a T u l i j a C i c e r o n a (106 - 43 g. pr. K. ) imaju veliko znaenje za povijest I. st. pr. K. Ciceron nije uspio napisati povijesno djelo, ali on u svojim mnogobrojnim radovima donosi znaajan broj povijesnih podataka. U Ciceronovo vrijeme njegova djela su imala izvanrednu vanost. Ciceron je bio snana politika linost, istaknuti govornik, jedan od najobrazovanijih ljudi svoga vremena. Njegova se djela obino dijele na tri grupe: 1) na govore, 2) pisma i 3) rasprave. Naroito obiman materijal za politiku, socijalnu i kulturnu povijest sadre govori i pisma. Znaaj Ciceronovih pisama sastoji se jo i u tome to nam ona omoguuju tono datiranje nekih dogaaja. Meutim, moramo istovremeno voditi rauna o subjektivnom karakteru Ciceronovih sudova, jer je on sudjelovao u najvanijim politikim dogaajima, esto je precjenjivao svoju ulogu i u vie mahova mijenjao svoju politiku orijentaciju. Mnogobrojne Ciceronove rasprave vane su za prouavanje povijesti kulture. U njima Ciceron obrauje najraznovrsnija ideoloka pitanja ( pitanja filozofije, religije, prava, etike i politike ). Od memoarske literature, koja je bila rairena pred kraj Republike, sauvana su djela G a j a J u l i j a C e z a r a (100 44 g. pr. K. ). Njemu pripadaju "Biljeke o Galskom ratu" i "Biljeke o graanskom ratu". Prvo Cezarovo djelo ima tendenciju opravdavanja akcije u Galiji tj. napad na Gale i njihovo podinjavanje Rimu. U "Biljekama o graanskom ratu" Cezar dokazuje da je njegov raskid sa Pompejem nastao krivnjom njegovih protivnika, koji su izazvali rat, ali su se pokazali nesposobnim da ga vode. Cezarova djela nastavio je njemu bliski vojskovoa Aul Hircije, koji je napisao posljednju (osmu) knjigu o Galskom ratu i posebno djelo o Aleksandrijskom ratu. Nama nepoznati sudionik u Cezarovim pohodima opisao je Afriki rati i rat u panjolskoj. Salustije Pred kraj republikanskog razdoblja napisana su povijesna djela Gaja Salustija Krispa (86 34 g. pr. K.). Porijeklom iz italskog grada Amiterna, Salustije je bio narodni tribun i istupao je protiv senatorske oligarhije. Godine 50. pr. K. iskljuen je iz popisa senatora, ali ga je Cezar vratio u Senat. Kasnije je Salustije sudjelovao u graanskim ratovima, borei se na strani Cezara. 46. g. Cezar ga je imenovao prokonzulom Numidije. Tu je Salustije putem iznuivanja stekao ogroman imetak, koji mu je omoguio da proslavi svoje ime podizanjem velianstvenog parka u Rimu. Poslije Cezarove smrti Salustije se povukao iz politikog ivota i bavio iskljuivo knjievnou. Ugledajui se na Tukidida i Polibija, Salustije je za predmet svojih studija izabrao povijest. Nama su u cijelosti sauvana samo dva njegova djela: "O Katilininoj uroti" i "Jugurtin rat". Tree

Salustijevo djelo nosilo je naslov "Historije" i obuhvaalo je razdoblje od 78- do 67. g. pr. K.; od njega su nam sauvani samo fragmenti. U predgovoru za djelo o Katilini Salustije pie da je sebi stavio u zadatak "da u odlomcima opiepoduhvate rimskog naroda", jer je njegov duh "slobodan od oekivanja i strahovanja u vezi sa strankama u dravi", ali ove Salustijeve izjave ne odgovaraju stvarnosti: iako se povukao iz politike, on je i dalje ostajao cezarovac. Njegovo djelo o Katilini imao je za cilj, da pokae kako Gaj Julije Cezar nije sudjelovao u Katilininom pokretu. Po Salustijevom miljenju, sve nevolje rimske drave proizlaze iz pokvarenosti rimske aristokracije i njene nesposobnosti da upravlja. Salustije je dao ive, ali subjektivne karakteristike povijesnih osoba. U duhu popularnih politikih uenja svoga doba, on je govorio o sretnom ivotu Rimljana u dalekim vremenima, o razumnom upravljanju prvih kraljeva. U istom pravcu govorio je on i o afrikim plemenima, koja ne znaju za kulturu. Salustijev rad se temeljio na vjerodostojnim izvorima. On je iroko iskoristio memoarsku literaturu, kao i Posejdonijeva djela.

Terncije Varon i Kornelije Nepot Za razvoj rimske historiografije vana je bila je i raznolika knjievna djelatnost Marka Terncija Varona (116. 27. g. pr.K. ), jednog od najplodnijih pisaca antikog svijeta. Za povijest je naroiti znaaj imalo njegovo djelo koje je nosilo naslov "Starine ljudskih i boanskih stvari"
( Antiquitates rerum humanarum et divinarum). To djelo nije sauvano, ali ga drugi pisci esto

spominju. Varonovo djelo predstavljalo je kompilaciju, ali ona je sadravala prilian broj vanih i interesantnih podataka. Neka djelomina pitanja Varon je i sam pokuao ispitati. Osobit znaaj pridavao je obradi kronologije. Varon je osnivanje Rima stavio u treu godinu este olimpijade (754. 753. g. pr. K.) , i taj je datum kasnije bio veoma rairen. Varon je prvi uveo u knjievnost biografski anr. On je dao oko 700 skica biografija istaknutih Rimljana i Grka. Od mnogobrojnih Varonovih djela sauvano je u cijelosti njegovo djelo "O poljoprivredi" ("De re rustica") i nekoliko knjiga iz njegove rasprave "O latinskom jeziku" ( "De lingua Latina" ). Poput Varona napisao je Kornelije Nepot ( I. st. pr. K.) biografije znamenitih ljudi, od kojih naroiti znaaj imaju biografije Katona i Atika. Kraj republikanskog razdoblja obiljeen je razvojem beletristike, koja je odrazila burne dogaaje iz posljednjih desetljea republikanskog razdoblja. Tit Livije Od povjesniara koji su pisali na poetku Carstva osobitu popularnost uivao je Tit Livije ( 59. g. pr. K. 17. g.). On se rodio u italskom gradu Pataviji (dananjoj Padovi). Stekao je retoriko obrazovanje, a za razliku od mnogih svojih prethodnika nije sudjelovao ni u politikom ivotu, ni u ratnim akcijama. itavog ivota ostao je retor literat. Ubrzo poslije osnivanja principata Tit Livije je poeo pisati svoju povijest. U predgovoru on ovako definira zadatke svoga

djela: opisati ivot i obiaje starih Rimljana, koji su doprinijeli stvaranju rimske veliine, izloiti kakvim su sredstvima i metodama Rimljani stvorili svoju mo. I Tit Livije je govorio o opadanju morala, ali je, za razliku od Salustija, smatrao da su Rimljani due nego ijedan antiki narod potovali siromatvo i umjerenost; gramzivost i rasko prodrli su k njima kasnije nego drugim narodima. Tit Livije je smatrao da prouavanje povijesti moe pomoi ispravljanju naravi. On slavi legendarne junake rimske republike, koji su rtvovali svoje ivote za domovinu; on visoko cijeni i posljednje republikance, Bruta i Kasija. Politike simpatije Tita Livija ne nalaze se u sadanjosti, ve u prolosti. Meutim, nema osnova za to da se govori o oporbenom stavu Tita Livija prema novom politikom poretku. Slavljenje starine i velikih podviga bila je slubena parola Augustove vlade. Retor i pisac Tit Livije ne ispituje rimsku povijest, nego je izlae. On u potpunosti zavisi od svojih prethodnika, preuzimajui od njih podatke bez ikakvog provjeravanja. Odreeno razdoblje ili neke dogaaje Livije je izlagao po jednom izvoru. U pojedinim sluajevima on je upotrebljavao i ak usporeivao podatke raznih pisaca, ali sam nije istraivao pitanje, nije dolazio do neposrednih izvora, ak ni onda kada su mu bili pristupani. U onim sluajevima kada moemo utvrditi izvore kojima se Livije sluio, moemo se uvjeriti da je on npr., ako ga usporeujemo sa Polibijem samo izlagao posuene podatke. Skladnost i zanimljivost stoje kod Livija na prvom mjestu. Ljepota kakve legende esto ga nagoni da joj rtvuje historijsku istinu. Teko da je mogao vjerovati u svu onu predaju koju iznosi, ali ga je ona privlaila kao umjetnika. Pounom i zanimljivom on je posveivao vie panje nego onom to je historijski vano; zato su fantastine prie o podvizima znamenitih Rimljana, o udesima i znamenjima, zauzimale kod njega vie mjesta nego izlaganje zakona vanih za rimski politiki i socijalni poredak. Junaci Tita Livija esto dre govore sastavljene po svim pravilima retorikog umijea. Pisac se ne trudi da te govore individualizira prema osobama koje ih dre i prigodi povodom koje ih dre. U trenucima opasnosti Livijevi junaci dre duge govore, kao da zaboravljaju na ono to se dogaa. Kod Livija se esto nalaze karakteristike povijesnih linosti; u pogledu stila one su sjajno napisane, ali su, kao i govori, malo individualne. Tit Livije je bio jedan od najpopularnijih povjesniara antike. Politiki smjer Tita Livija je umjereni republikanizam i lojalnost Augustu; mirni ton njegovog pripovijedanja, blistavo i zanimljivo izlaganje odlino su odgovarali ukusima njegovih suvremenika i njihovih potomaka. Njega su itali, oponaali ga, poslije njega ljudi se nisu odluivali na pisanje rimske povijesti na latinskom jeziku, ve su se ograniavali samo na prepriavanje njegovog ogromnog djela. itavo djelo Tita Livija sastoji se od 142 knjige. U izlaganju dogaaja doao je do smrti Augustovog posinka Druza ( 9. g. pr.K.). Kasnije je usvojeno da se itavo djelo dijeli na dekade, po deset knjiga u svakoj. Sauvano je 35 knjiga: u cijelosti prva dekada ( od najstarijih vremena do 293. pr. K. ), trea dekada, etvrta i polovica pete ( knjige 21-45), u kojima se govori o dogaajima iz 218-168 g. pr. K. Sadraj ostalih knjiga poznat nam je po kratkim prikazima kasnijih autora, po izvodima i po pregledu sadraja pojedinih glava. Te takozvane epitomae postoje za sve 141 knjige, sa izuzetkom 136. i 137. Knjige

Nikola iz Damaska i Pompej Trog Sirijac Nikola iz Damaska, koji je ivio na Augustovu dvoru, napisao je "Povijest svijeta" u 144 knjige, u kojoj je bila obuhvaena i rimska povijest. Osim toga, njemu pripada Augustov ivotopis, napisan u apologetskom tonu. I jedno i drugo djelo sauvano nam je u fragmentima. Za vrijeme Augustove vladavine pojavila se prva povijest svijeta na latinskom jeziku. Nju je napisao jedan Gal Pompej Trog. Ona je poinjala od vremena asirskog cara Nina i dopirala do vremena pievog ivota. Dogaaje rimske povijesti on je izlagao od onog trenutka kada su Rimljani zapoeli s prekomorskim osvajanjima, ali je na kraju djela dao i najstariju rimsku povijest. Ovo djelo nije nam sauvano; mi o njemu sudimo na osnovu izvoda i ekscerpata u Justinovoj kronici (II. st. p. K.) Grki povjesniari Augustovog doba U Augustovo doba pojavilo se nekoliko povijesnih djela na grkom jeziku. D i o d o r s a S i c i l i j e (oko 80.-29. pr.K.) napisao je povijest svijeta od najstarijih vremena do 60. g. pr. K. Ona je nosila naslov "Povijesna biblioteka" i slino Polibijevom djelu, sastojala se od 40 knjiga. U sauvanim knjigama (XI.-XX.) izlae se povijest republike od 486 do 301. g. pr. K.; od ostalih knjiga sauvani su samo fragmenti. Osobit znaaj imaju podaci koji se odnose na Siciliju. Odlomci iz Diodorovih djela slue kao glavni izvor za povijest ustanka sicilijskih robova. Diodorovo djelo je tipina kompilacija. Vrijednost podataka zavisi od izvora koje je koristio. Diodor je materijal uzimao iz raznih grkih pisaca, napose iz Polibija i Posejdonija; koristio je i djela starijih analista, koji su pisali na grkom jeziku. U tom pogledu Diodorovi podaci imaju esto vei znaaj nego izvjetaj Livija, koji se zasnivao poglavito na kazivanju mlaih analista. U VII. st. pr. K. pojavila se "Rimska arheologija" od D i o n i z i j a i z H a l i k a r n a s a : Pisac je nastojao pokazati srodstvo Rimljana sa Grcima, mudrost rimskih zakona i rimsko junatvo. Sve je to imalo za cilj da pomiri Grke sa rimskom vladavinom. Dionizije je bio retor po svom obrazovanju, tako da kod njega u prvom planu stoji zanimljivo izlaganje i pitanje stila. Sa tog gledita on je ocjenjivao i druge pisce. Prema svojim izvorima Dionizije se odnosio bez kritike; on je koristio uglavnom radove mlaih analista. Dionizije nije imao jasne predodbe o starom rimskom pravu, on kasnije ustanove ponekad brka sa starim, ali nam ipak usporeivanje njegovih podataka sa podacima iz Tita Livija i odlomcima iz Diodorove "Povijesne biblioteke" prua materijal za prosuivanje o najstarijem razdoblju rimske povijesti. itavo Dionizijevo djelo podijeljeno je na 20 knjiga. U cijelosti je sauvano samo prvih 9 knjiga, od dviju slijedeih ostali su vei fragmenti. U njima je rimska povijest izloena do 443. g. pr. K. Od ostalih knjiga sauvani su samo ekscerpti. Grk S t r a b o n sa Ponta (oko 60. g. pr. K. oko 25. G. p.K.) napisao je u 17 knjiga "Geografiju", u kojoj je, pored geografskih, dao i mnogo povijesnih podataka, tako da se Strabon s punim pravom moe nazvati ocem historijske geografije. Nije nam sauvano Strabonovo povijesno djelo, koje je predstavljalo nastavak Polibijeve "Historije".

10

Rimska historiografija u prvom stoljeu Carstva Glavna panja rimskih povjesniara iz doba Carstva usmjerena je na prouavanje posljednjih godina Republike i prvih desetljea Carstva. U to vrijeme formiraju se osnove politikog pogleda na svijet senatorskog stalea iz doba Carstva, i taj pogled nalazi svoj glavni izraz u historijskoj literaturi. Nezadovoljni gubitkom politikog utjecaja, predstavnici senatorske aristokracije nisu mogli otvoreno istupati protiv postojeeg politikog poretka. Njima je ostajalo jedino da slave prolost, da opravdavaju posljednje heroje aristokratske Republike. Ni izdaleka svi povjesniari nisu imali opreznost Tita Livija, mnogi su ili jo dalje u izraavanju svojih politikih simpatija. Nisu nam sauvana historijska djela iz prvih desetljea principata, tako da o njima moemo suditi samo na osnovu djela kasnijih pisaca. Velej Paterkul i Valerije Maksim Uz oporbenu historijsku literaturu, pojavila su se i djela osoba bliskih carevima. Reimska literatura nije uivala popularnost, zato je u cijelosti sauvana samo rimska povijest Veleja Paterkula, koja je napisana u vrijeme Tiberija. Velej Paterkul je porijeklom iz Kapue, dugo vremena je proveo u vojnoj slubi, zatim je postao senator i stigao do pretorskog zvanja. Velej Paterkul izlae itavu rimsku povijest do 30. g., pri emu je posljednje razdoblje, naroito od Augustovog vremena, napisano u apologetskom tonu i podrobnije od prethodnog. U Tiberijevo doba pojavio se je zbornik Valerija Maksima "O djelima i izrekama dostojnima sjeanja". On je sastavljen uglavnom za retoriare i sadri razne povijesne primjere koji su se mogli upotrijebiti kod sastavljanja govor. Meu raznim priama o rimskoj prolosti nalazimo injenice koje se ne spominju kod drugih pisaca. Prozna djela I. st. Od proznih djela I. st. koja ne spadaju u historijska djela treba spomenuti filozofska djela L u c i j a A n e j a S e n e k e , prirunik za govorniko umijee K v i n t i l i j a n a , agronomski rad K o l u m e l e , djelo P l i n i j a S t a r i j e g o povijesti prirode. Od djela umjetnike proze iz I. st. p. K. treba obratiti naroitu pozornost na P e t r o n i j e v pustolovni roman, poznat pod imenom "Satirikon". "Satirikon" nam daje predodbu o raznim krugovima italskog drutva na poetku Carstva. Kod prouavanja poetka Carstva naroitu ulogu igraju djela pjesnika koja itatelje upoznaju sa politikim raspoloenjem odreenih krugova rimskog i italskog puanstva. Kornelije Tacit Pred kraj I. i na poetku II. st. pada knjievna djelatnost Kornelija Tacita, jednog od najboljih predstavnika rimske historiografije. Tacit se rodio oko 55. g. u vitekoj obitelji, u jednom od

11

italskih gradova ( u Umbriji). Zahvaljujui svome govornikom talentu Tacit se uspio istai; bio je kvestor, 97. g. konzul, 111.-112. g. prokonzul u Aziji. Umro je oko 120. g. Najranije poznato Tacitovo knjievno djelo je njegov "Razgovor o govornicima". Poslije toga napisao je ivotopis svoga tasta, uvenog vojskovoe Agrikole, a zatim etnografsko djelo "Germanija". U posljednjem razdoblju svoje knjievne djelatnosti Tacit je napisao "Historije" i "Anale" dva povijesna djela koja govore o dogaajima iz vremena ranog Carstva, od Augustove smrti pa do kraja Domicijanove vladavine. Ova djela ovjekovjeila su Tacitovo ime. Prijanje djelo "Historije" (u 14 knjiga) govori o dogaajima od 69. g. do Domicijanove smrti (96. g.), u kasnijem djelu "Analima" (u 16 knjiga) izlae se rimska povijest od Augustove smrti do kraja dinastije Julijevaca-Klaudijevaca. Od "Historija" sauvane su 4 knjige i poetak pete; u "Analima" nedostaju u potpunosti 4 knjige (od 7 do 10), sauvana je nepotpuno peta knjiga, i nema kraja esnaeste knjige. Po svom porijeklu Tacit nije bio aristokrat, ali je uspio, bolje nego itko drugi, u svojim djelima odraziti pogled na svijet rimske aristokracije koja se lagano gasila. Tacitov ideal lei u prolosti. Po njegovom miljenju, ljudi su bili sretni samo u dalekoj prolosti, jer su onda ivjeli bez poroka i zloina, i meu njima je vladala jednakost. Zakoni dvanaest ploa za njega su posljednji izraz pravednog prava. On je smatrao da su gotovo svi dekreti koji su poslije toga donoeni bili rezultat nesloge izmeu stalea, da su provoeni silom i imali pred sobom nepravedne ciljeve; drava je poela opadati, izbijali su graanski ratovi. "Otuda - kae on Grasi i Saturnini, pokretai pobuna plebsa". Tek je August uspio zavesti mir, ali je taj mir kotao Rimljane gubitka slobode. Tacit nije vjerovao u mogunost njene potpune obnove. On se zadovoljavao time to su Nerva i Trajan uspjeli spojiti principat i slobodu. Tacit je zavidio onima koji su pisali o republikanskoj prolosti: o ratovima, raspravama konzula sa tribunima, o agrarnim i itnim zakonima. Povjesniar Carstva, po njegovim rijeima, mora pisati o miru, koji je tek rijetko prekidan ratovima, o okrutnim nareenjima, stradanju nevinih i vjerolomstvu prijatelja; "i svaka stvar je oito nalik na drugu, i izaziva gaenje". Tacit je sebi stavio u zadatak da pie bez mrnje i pristranosti ( sine ira et studio). Meutim, teko je nai neko drugo djelo iz antike u kome bi se toliko izraavala povjesniareva pristranost. Didaktizam je kod Tacita izraen jasnije nego kod Polibija i Livija. Cilj se povijesti, po njegovim rijeima, sastoji u tome da se "ne prelazi utke preko vrlina i da se loe rijei i djela plae potomstva i sramote" Vrlina (virtus) je kod Tacita u prvom planu. Od ljudi i njihovih postupaka u prvom redu zavisi tijek povijesti. Motivima kojima se ljudi rukovode pridaje on veliko znaenje. Glavnu panju posveuje on onim osobama koja stoje na elu drave. Zato je prirodno to se car i ivot carskog dvora nalaze kod Tacita u sreditu pozornosti. Njega je zanimao odnos principa prema najviem staleu, on je pratio kako su i zbog ega propadali "pravi" predstavnici rimske aristokracije. Simpatizirajui posljednje republikance, Tacit je osuivao one koji su, pekulirajui niskim strastima vlastodraca, postajali moni, stizali do bogatstva i asti. Tacit u raznim prilikama spominje rimski plebs, italske gradove i provincije, ali ga njihov ivot malo interesira.

12

Na osnovu djela o Germanima moe se pretpostaviti da je Tacit pridavao znaenje prirodnim uvjetima i gospodarstvenom ivotu naroda, ali u povijesnim djelima to ne dolazi do izraaja. Tacit je doputao povijesnu uvjetovanost takvih pojava kao to je prijelaz od republike na carstvo, ali je glavnu ulogu u procesu povijesnih dogaaja pripisivao volji ljudi i njihovim moralnim kvalitetama. Uz to, Tacit je doputao sluajnost u povijesti i utjecaj sudbine. "Ne mogu odluiti kae on na jednom mjestu da li se ljudske strasti razvijaju po sudbini i neizmijenjenoj dunosti, ili zahvaljujui sluaju". Tacit je usvojio tradicionalni oblik ljetopisnog izlaganja (po godinama). I kod njega nailazimo na govore povijesnih osoba, ali ih on ne zloupotrebljava. On ih esto upotrebljava zato da ocijeni kakav dogaaj ili osobu. Ponekad govor karakterizira nastalu situaciju i priprema rasplet; ponekad izlaganje razliitih miljenja izraava povjesniarevo kolebanje. Neke govore Tacit je sastavljao prema autentinim dokumentima. U XI. knjizi "Anala" Tacit, npr. prenosi govor cara Klaudija, odran 48. g. u Senatu; fragmenti iz originalnog teksta toga govora sauvani su nam na natpisu. Usporedba ova dva govora pokazuje da je Tacit tono prenio sadraj govora, ali da ga je jako skratio i izmijenio kompoziciju. Tacit ne navodi nijedan izraz samog govornika. Mi ne znamo tono koje je izvore Tacit upotrijebio. Po uzgrednim njegovim primjerima moglo bi se zakljuiti da je koristio senatske spise, dnevna izvjea koja su u Rimu izlazila, memoare istaknutih osoba, kazivanja svojih starijih suvremenika; ali on najee spominje povjesniare. Tacit se je vie volio koristiti povezanim povijesnim pripovijedanjem, usporeivao je miljenja koja su mu dolazila do ruku i starao se da iz njih izvue ono to je bilo ope kod mnogih povjesniara. Tacit od svojih prethodnika esto uzima i karakteristike, to je Momsenu dalo povoda da kae da je Tacit " ponekad nalazio ive boje na tuoj paleti". Kod Tacita, kao i kod njegovih rimskih prethodnika, nije u prvom planu stajalo istraivanje, ve izlaganje dogaaja. Retorika je izvrila veliki utjecaj na sva njegova djela, ali se injenice koje on navodi ( sa izuzetkom pojedinih netonosti) odlikuju vjerodostojnou. Tacitov pogled na Rimsko Carstvo izvrio je nesumnjiv utjecaj na historiografiju XVIII. XIX. stoljea. Neki njegovi opi zakljuci, npr. njegove misli o izvanrednoj ulozi vojske, koja predstavlja "tajnu vlasti" od velikog su znaenja i za modernog povjesniara. Svetonije Trankvil Mlai Tacitov suvremenik bio je Gaj Svetonije Trankvil ( oko 70.-160.p.K.). o njegovom ivotu malo nam je to poznato. Njegov otac pripadao je vitekom staleu i bio je vojni tribun. Na poetku svoje karijere Svetonije je bio odvjetnik i bavio se je knjievnou; pod Hadrijanom je postao carev tajnik, a kada je napustio tu dunost posvetio se je knjievnoj djelatnosti. Svetonije je napisao mnogo djela, ali nam je u cijelosti sauvano samo "Dvanaest rimskih careva", a nepotpuno "ivotopisi znamenitih retoriara i gramatiara"; od ostalih djela, koja su nam poznata po naslovima, sauvani su samo pojedini fragmenti. ivotopis kao poseban knjievni rod pojavio se je u helenistiko doba. Ovaj rod bio je naroito razvijen u Aleksandriji; u Rimu on vodi porijeklo od Varona. ivotopisi careva izloeni su kod

13

Svetonija prema jednom istom obrascu; na poetku on daje carevu genealogiju, zatim govori o vremenu i mjestu roenja i o djetinjstvu, poslije ega pripovijeda o dolasku na vlast; zatim dolazi opis careve vanjtine te njegova karakteristika, zasnovana na primjerima iz ivota. ivotopis se zavrava opisom smrti. Zanimljivost pripovijedanja stoji kod Svetonija u prvom planu. Same Svetonijeve karakteristike su povrne, a ponekad i proturjene. Svetonije se morao sluiti carskim arhivom, on je koristio memoare, zapisivao svjedoanstva suvremenika. Prema tome, mnoga od njegovih kazivanja zasnovana su na vjerodostojnim podacima. Meutim, on je u prvom redu kompilator, svoje izvore je koristio nekritiki, i zato mnoge njegove tvrdnje nisu vjerodostojne. Svetonije je bio blizak najviim senatorskim krugovima, ali imao identine poglede na Carstvo kao Tacit. On je pristaa monarhije, ali je careve dijelio na dobre i zle. Zahvaljujui zanimljivosti i ivosti izlaganja, ljepoti jezika, jednostavnosti kompozicije djela, Svetonije je uivao popularnost. Na njega su se ugledali ne samo u antici, nego i u srednjem vijeku; njegovi ivotopisi izdavani su u skraenom obliku. Historijske kompilacije i prozna djela II. st. Od drugih povijesnih djela iz doba Carstva treba spomenuti "Povijest" L . A n e j a F l o r a , koja ukratko izlae itavu vojnu povijest Rima, zavravajui sa Augustom; kompilaciju A u l a G e l i j a "Atike noi", gdje su prikupljeni najrazliitiji podaci iz povijesti antike i navedeni odlomci iz djela koja nam nisu sauvana; dakle, skraeni prikaz svjetske povijesti Pompeja Troga, koji je dao Justin. Od kasnijih djela iz II. st., kao povijesni izvor znaajna je prepiska P l i n i j a M l a e g , istaknutog senatora, koji je bio blizak Trajanovom dvoru i neko vrijeme upravljao provincijom Bitinijom. Od manjeg znaaja je Frontonova prepiska, koja pada u vrijeme Antonina Pia i Marka Aurelija.

Grka historiografija I. II. st. p. K., Josip Flavije Pitanja rimske povijesti u razdoblju poslije Augustove smrti obraivala je u raznim dijelovima grka povijesna literatura toga doba. U drugoj polovici I. st. judejski pisac J o s i p F l a v i j e , koji je najprije sudjelovao u judejskom ustanku, a zatim preao na stranu Rimljana, napisao je na grkom jeziku "Povijest judejskog rata", a zatim "Judejsku arheologiju". Znatan dio ovih djela posveen je povijesti Judeje u rimskom razdoblju. Plutarh Pred kraj I. i poetkom II. st. djelovao je Plutarh ( oko 46.-126. g.), iz beotskog grada Heroneje. Plutarh je stekao obrazovanje u Ateni. Nekoliko puta je boravio u Rimu, gdje je imao

14

poznanika meu viim slojevima rimskog drutva i ak dobio titulu konzulara. Pod Hadrijanom je bio prokurator carskih imanja u Ahaji. Plutarh je napisao veliki broj djela. Njemu pripadaju rasprave o najrazliitijim pitanjima (iz etike, religije i dr.). Osobito znaenje za prouavanje rimske povijesti imaju njegovi "Usporedni ivotopisi" ( u njima se usporedno donose ivotopisi istaknutih osoba grke i rimske povijesti). Priznavanje iskljuive uloge velikih ljudi u povijesti i individualizam karakteristini su za shvaanja Plutarha, kao i nekih drugih pisaca iz doba Carstva. Po Plutarhovom miljenju, cilj sastavljanja ivotopisa razliit je od zadatka povjesniara. Biograf treba razotkriti porok i vrlinu, i za to nije dovoljno da uzima u obzir samo sjajne podvige: "Kakav neznatan postupak, rije ili ala mogu esto ovjekov karakter pokazati bolje nego bitka u kojoj je palo vie tisua ljudi". Plutarhove karakteristike nose u veini sluajeva apologetski karakter. U prvom planu stoje kod Plutarha moralistiki zadaci, koji su kod njega naglaeni jae nego kod rimskih povjesniara. Historijska vjerodostojnost nije Plutarhu glavni zadatak, tako da on ak izraava sumnju u mogunost utvrivanja objektivne istine. Usporeivanjem Rimljana sa Grcima Plutarh je htio istai duhovno srodstvo tih naroda. Plutarh nije bio dosljedan pristaa nijedne politike doktrine. On se kretao u okruju rimskih aristokrata i bio pod njihovim utjecajem, ali su na njegovu ideologiju utjecale i helenistike politike teorije, koje daju prednost monarhizmu. On cijeni prave rimske republikanske vrline, ali u isto vrijeme priznaje nunost monarhije. Ocjena nekih osoba, po Plutarhu, zavisi od njenog karaktera, a ne od njene politike uloge. Plutarh, npr., visoko cijeni vou pobunjenih robova Spartaka. U tome se oituje humanizam, koji je svojstven nekim predstavnicima helenizirane inteligencije rimskog doba. Plutarh dijeli njena uvjerenja i predrasude. Religija igra kod njega veliku ulogu. On nikad ne proputa priliku da istie svakovrsna znamenja i uda, vezana za ove ili one povijesne dogaaje. I uz svu svoju subjektivnost, Plutarhovi "Usporedni ivotopisi" imaju veliko znaenje za povjesniara Rima. Plutarh je imao kolosalnu erudiciju. On je koristio djela mnogih grkih i rimskih pisaca. Kod izlaganja dogaaja nastojao je biti toan, ali vjerodostojnost njegovih podataka nije podjednaka, jer se nije uvijek sluio pouzdanim izvorima. Onda kada je nailazio na proturjena podatke, Plutarh nije ispitivao materijal, ve je birao ono saopenje koje je odgovaralo njegovoj tendenciji. Apijan U drugoj polovici II. st. p.K. pojavilo se vano ope djelo iz rimske povijesti, napisano na grkom jeziku. Pisac toga djela, Grk Apijan rodio se je u Aleksandriji, vrio je poasne dunosti u svom rodnom gradu, ali je za vrijeme narodnog ustanka pobjegao iz njega. U Rimu je dobio pravo rimskog graanstva i bio najprije advokat fiska, a zatim prokurator. Apijanovo djelo pribliava se po tipu opim povijestima Polibija i Diodora, ali mu u osnovi nisu kronoloka, ve teritorijalna naela raspodjele gradiva. Apijan donosi povijest pojedinih podruja Rimskog Carstva od poetka borbe s Rimljanima pa do njihovog konanog podinjavanja od strane Rima.

15

Sauvana nam je povijest panjolskih ratova, ratova sa Hanibalom, ratova u Africi (Kartaga i Numidija), povijest sirijskih ratova. Od drugih knjiga ( o razdoblju kraljeva, o Samnianskim ratovima i dr. ) sauvani su samo fragmenti. U svim svojim radovima Apijan provodi potpuno odreenu prorimsku tendenciju. Na poetku svoga djela on kae da ga je na rad ponukalo divljenje prema velianstvu rimske povijesti. U podinjavanju drugih naroda Rimu on vidi volju sudbine. Apijan je pristaa monarhistikog poretka; Cezarovo ubojstvo on smatra grenim i zloinakim djelom, osveta za to ini mu se pravednom; ali on visoko cijeni i neke republikanske djelatnike. Vrijednost Apijanova djela sastoji se u tome to su njemu manje nego njegovim prethodnicima svojstvene moralistike tendencije Rima. Apijan je za svoje radove iskoristio veliki materijal. U povijesti ratova republikanskog doba on je iroko upotrijebio Polibija i Tita Livija, u povijesti graanskih ratova uzimao je materijal, uz nama poznate izvore, i iz nesauvanih djela (Augustova autobiografija, djelo Azijca Poliona i dr.). Meutim, Apijan nije svoje izvore koristio dovoljno paljivo: kod izlaganja pojedinih dogaaja kod datuma i imena ima kod njega dosta zbrke, ne vidi se uvijek jasno red kojim se dogaaji razvijaju, ima netonosti u geografskim podacima. Apijan nije uvijek dosljedan u svojim sudovima. U "Povijesti graanskih ratova" nale su odraz razliite tendencije. Tako on s jedne strane, opravdava Cezara, a s druge visoko cijeni Bruta; brani Oktavijana, u nekim sluajevima velia Antonija. U Apijanovim djelima utjecaj retorike izrazio se uglavnom u sastavljanju govora, kojih je naroito mnogo u III. knjizi "Povijesti graanskih ratova". Dion Kasije Veliku popularnost u antici uivala je "Rimska povijest" Diona Kasija (155- oko 235 g. ). Dion Kasije Kokcejan pripadao je onom sloju senatorske aristokracije koji se pojavio u vrijeme Antonina, kada se poelo iroko prakticirati uvoenje u Senat stanovnika heleniziranih gradova Istoka. Dion Kasije rodio se je u Niceji, stekao retoriku naobrazbu, bio je dvaput konzul, a upravljao je raznim provincijama. "Rimsku povijest" u 80 knjiga pisao je neke 22 godine. Ona je poinjala priama o Eneji i dopirala do 229.g. p.K. Rad na tom djelu pisac je zavrio neto pred svoju smrt. Nama su u cijelosti sauvane samo knjige 36-60 (kraj Republike i prva desetljea Carstva), od prvih knjiga ostali su fragmenti, a od knjiga 61-80 saeti prikazi bizantskog monaha Ksifilina (XI. st.) i ekscerpti kod Zonare ( XII. st.). U nainu izlaganja Dion Kasije ugledao se na Polibija i Tukidida, ali je taj uzor u mnogim sluajevima ostao samo izvanjski. Kod Diona Kasija nema smiljene filozofije povijesti, historijski proces ostaje iracionalan, njega ljudski um ne moe objasniti, dogaaji mogu zavisiti od sudbine i natprirodnih sila. udesno igra kod Dion Kasija veliku ulogu, ak i u onim dijelovima koji su pisani na osnovu njegovih osobnih sjeanja. Pisanju povijesti pristupio je Dion Kasije, po vlastitim rijeima, zato to mu je tako naredila Sudbina, koja mu se javila u snu; ona mu je prorekla i besmrtnost njegova djela.

16

I uz svoje grko podrijetlo i odgoj, Dion Kasije dijelio je poglede rimske aristokracije, premda je na njega utjecala i grka politika publicistika II. st. On je veliao vremena Republike (osobito stare), ali je prijelaz na monarhiju smatrao neizbjenim. Njegova razmiljanja o tome koji oblik vladavine treba smatrati najboljim nala su odraza u govorima Agripe i Mecenata, upuenim Augustu; prvi mu savjetuje da obnovi Republiku, drugi da uvede monarhistiki nain upravljanja. U Mecenatovom govoru nali su odraza politiki pogledi samog Diona Kasija, koji je sanjao o caru biranom od Senata, i Senatu koji e u Carstvu imati poasan poloaj najvieg rukovodeeg organa. Republika igra kod Dion Kasija veliku ulogu. Radi efekta, on dogaaje ponekad ukraava i ak pomalo mijenja. Govori povijesnih osoba kod Dion Kasija veoma su dugaki. Pitanje o izvorima Dion Kasija veoma je sloeno. Nesumnjivo je da je iskoristio veliki izvorni materijal, koji se ne moe svesti na nama sauvana historijska djela. Za rana razdoblja Rima upotrijebio je djela starijih analista. U nekim dijelovima (posljednje doba Republike) dri se Livija, ali se slui i drugim piscima, naroito u onim knjigama koje su posveene graanskim ratovima. Kao izvori za povijest Carstva sluila su Dionu Kasiju uglavnom historijska djela: naroito je opsean bio njegov materijal za Augustovu povijest. Poetak kranske historiografije. Euzebije U IV. st. nastaje kranska historiografija. Biskup palestinskog grada Cezareje, Euzebije, koji je bio blizak caru Konstantinu, napisao je u 10 knjiga "Povijest crkve". Euzebijevo djelo vano je u prvom redu za povijest crkve; za politiku povijest Rimskog Carstva od znaenja su mjesta koja govore o carevima iz druge polovice III. st. Euzebiju pripada i ivotopis cara Konstantina, koji nosi apologetski karakter. Uz to, Euzebije je napisao "Kroniku" kratki pregled dogaaja iz svjetske povijesti, izloen sinkronistiki. I "Povijest crkve" i "Kronika" nale su svoje nastavljae. Oba djela prevedena su na latinski jezik. Rimska historiografija IV. st. Posebno mjesto meu izvorima za povijest Rimskog Carstva zauzima niz ivotopisa careva koji su ujedinjene u zbornik pod naslovom "Scriptores historiae Augustae" (Pisci povijesti august). U tom zborniku donijeti su ivotopisi careva, poevi od Hadrijana pa sve do Numerijana. Sastavljanje tih ivotopisa pripisuje se estorici povjesniara ( Eliju Spartijanu, Vulkaciju Galikanu, Eliju Lampridiju, Juliju Kapitolinu, Trebeliju Polionu i Flaviju Vopisku), o kojima, osim imena, nita vie ne znamo. Neki od tih ivotopisa posveeni su caru Dioklecijanu, drugi Konstantinu. Postoji pretpostavka da je kasniji falsifikat, koji nema nikakve veze sa realnom povijeu, ali je uvjerljivije drugo miljenje. Ova nepretenciozna djela, kojima je cilj bila zanimljivost, napisana su na osnovu ogranienih izvora razliite kvalitete, uz mnoge podatke i direktna izmiljanja. Zbornik je podvrgavan preradama, i po svoj prilici sauvan je u redakciji s kraja IV. st. ivotopisi careva nisu pouzdan izvor, ali, naalost, ostaju za pojedina razdoblja jedini izvor.

17

Karakteristina crta historijske literature IV. st. bila je pojava svakovrsnih skraenih prikaza. Oko 360. g. Sekst Aurelije Viktor, porijeklom iz Afrike, napisao je kratke ivotopise rimskih careva "De Caesaribus". Veliku popularnost stekla je Eutronijeva kompilacija, koja je napisana oko 367. g. po nalogu cara Valensa. Maleno Eutronijevo djelo "Breviarium historiae Romanae", u 10 knjiga, obuhvaa itavu rimsku povijest od osnutka grada Rima do vladavine cara Valensa (364-387). Tijekom mnogih stoljea to je bio opepriznati udbenik rimske povijesti. Iako se kranstvo u IV. st. rairilo meu irokim krugovima stanovnitva Rimskog Carstva, meu aristokracijom i inteligencijom bilo je jo dosta pristaa tradicionalne religije. Tijekom itavog IV. st. vodi se ogorena polemika izmeu pristaa nove religije i privrenika starine. Opa historiografija IV. st. ostaje jo poganska. U to vrijeme ponovo stjeu odreene utjecaj latinska djela. Amijan Marcelin Posljednji veliki predstavnik rimske i itave antike historiografije bio je Amijan Marcelin (oko 330 - 400). Rodio se je u Aleksandriji, u uglednoj grkoj obitelji; kao mladi stupio je u vojnu slubu i sudjelovao u pohodu Julijana Otpadnika protiv Perzijanaca. Po povratku iz Perzije Amijan je dao ostavku na slubu i ivio najprije u svom rodnom mjestu Antiohiji, a zatim u Rimu, posvetivi svoje slobodno vrijeme radu na povijesnom djelu, koje je poznato pod naslovom "Rerum gestarum libri XXXI". Ono je izlagalo rimsku povijest od vremena Nerve do smrti Valensove (96-378). Sauvane su nam posljednje knjige (14-31), koje obuhvaaju razdoblje od 353. do 378. g. Marcelinov uzor bio je Tacit. Amijan Marcelin je svoje izlaganje zapoeo ondje gdje prestaju Tacitove "Historije". U metodi izlaganja, grupiranju materijala i karakteristika povijesnih osoba Amijan ide za Tacitom, ali to nije bilo obino oponaanje. Amijan je samostalan povjesniar, koji se ozbiljno odnosi prema svojim zadacima. On prosvjeduje protiv onih kritiara koji su navikli da u povijesti vide samo obinu zbirku anegdota. Ljudsko pamenje ne moe zadrati itavo mnotvo pojedinih injenica, zato povjesniar mora opisivati vane dogaaje i ne uputati se u sitnice. Istina je glavni cilj povjesniarev, on je ne smije izvrtati. "Za povjesniara koji svjesno preuuje dogaaje rekao bih da obmanjuje isto toliko koliko i onaj koji izmilja ono ega nikad nije bilo". Amijan od povjesniara zahtijeva objektivnost i nepristranost. Zavravajui svoje djelo, on kae: "ini mi se da nigdje nisam svjesno pokuao pokvariti djelo koje je obealo da e kazivati istinu bilo time to bih togod preutio, bilo lano prikazao". Sauvane Amijanove knjige izlau njemu suvremene dogaaje. Kao to se to moe zakljuiti iz raznih pievih navoda, one su napisane na osnovu svjedoanstava oevidaca i sudionika u dogaajima. Pisac visoko cijeni podatke iz dokumenata, ali oni, po njegovom miljenju, kao i dravni akti koji se uvaju u arhivu ne moraju biti vjerodostojni. Amijan je bio vojnik i to se odrazilo na njegovom djelu. Vojnoj povijesti on posveuje veliku pozornost. Govori careva i vojskovoa, koje Amijan navodi, upueni su uglavnom vojnicima. On podrobno opisuje pohode i bitke, i u tim opisima on u odreenom pogledu stoji iznad svog uzora -

18

Tacita. Na kraju svog djela on izjavljuje: "Eto toliko sam ja , nekadanji vojnik i Grk, imao za kazati, u granicama svojih mogunosti, poevi od principata Cezara Nerve pa sve do Valensovog kraja". Veliku panju posveuje Amijan dvorskom ivotu, koji mu je bio dobro poznat. O ivotu irokih slojeva stanovnitva mi nemamo kod Amijana sustavnih podataka; njegovi navodi svode se samo na pojedine primjedbe. Tacitov utjecaj oitovao se u tome to Amijan obraa pozornost na ljudsku linost: Pred nama defilira galerija raznovrsnih tipova, pri emu Amijan u jednim sluajevima daje samo nekoliko snanih poteza, a u drugim podrobnu karakteristiku. Najveom potpunou odlikuju se karakteristike careva. One se donose uz saopenja o smrti, daju moralni lik pokojnika i pregled njegove djelatnosti. Carevi su, po Amijanovom miljenju, odgovorni za mnoge nesree drave. Njegov ideal bio je Julijan Otpadnik (361-163), kod koga je Amijan cijenio junatvo, visoku inteligenciju, tenju za ouvanjem i restauracijom starih rimskih obiaja, ali je ujedno kritizirao Julijanovu vjersku netrpeljivost, koja prelazi u neopravdanu okrutnost. Amijan veoma velia Rim i njegovu prolost. Rim je za njega urbs aeterna vjeni grad; on se uzdigao zahvaljujui junatvu i srei ljudi, koji obino ive u neslozi. Rim je preao svoje mladenako i zrelo doba, on se nalazi u starosti, i svi ga narodi potuju kao gospodara i cara. Amijanovom pogledu nisu mogle izmai crte opadanja, koje su se jasno oitovale u njegovo vrijeme. On ih objanjava porocima malog broja ljudi., njihovom pokvarenou, tatinom i raskoi. On esto osuuje dvorjane, koji radi osobnih interesa vre lo utjecaj na careve. Amijan je dobro poznavao knjievnost i filozofiju, ali je dijelio predrasude svog vremena. Kao veina antikih povjesniara, i on priznaje utjecaj sudbine na ivot ljudi i tijek povijesti. Neizmijenjenu volju udesa moe nam otkriti Temida, koja sjedi na Jupiterovom prijestolju; njoj su podinjeni demoni. Ti se demoni mogu udobrovoljiti i od njih se mogu doznati proroanske rijei. Amijan vjeruje u svakovrsna gatanja i znamenja (istina, on to u svome djelu ne zloupotrebljava). Praznovjerje, uskoa vidokruga i retorika ne smetaju Amijanu da bude znaajan povjesniar. Historiografija V. i VI. st. U historiografiji V. st. nala je odraza vjerska borba koja se vodila meu viim slojevima rimskog drutva. Glavni povod za tu borbu bilo je ruenje Rima od strane Alariha. Pogani su optuivali krane i uporno zahtijevali vraanje kultu starih bogova. U obranu kranstva ustao je biskup sjevernoafrikog grada Hipona A u g u s t i n , koji je napisao polemiko djelo "O dravi bojoj". Na itavu rimsku povijest on gleda kao na neprekidne ratove i meusobne borbe, koje poinju od onog dana kad je Romul ubio Rema. Ovu Augustinovu postavku razvio je i obrazloio panjolski sveenik O r o z i j e , koji je 417.g. napisao djelo pod naslovom "Povijest protiv pogana" (Historia adversus paganos). Po tipu djela to je opa povijest. Ona poinje kratkim opisom Zemlje i priom o stvaranju svijeta, i dopire do pievog vremena. Orozije pobija miljenje onih koji misle da je uzrok svih nesrea bilo naputanje starih bogova. itava povijest Rima ispunjena je zlom i stradanjima. Ako

19

trijumfiraju jedni, trpe nesreu drugi. Posljednji alosni dogaaji samo su odmazda za ranije zloine. injenice koje Orozije navodi uzete su iz raznih skraenih prirunika (iz Flora i drugih kratkih povijesnih prikaza). Orozijevo djelo zanimljivo je po svojoj koncepciji, koja je suprotna onoj to se pojavila jo u vrijeme starijih analista. Zahvaljujui toj koncepciji, Orozijeva kompilacija imala je velikog uspjeha sve do doba renesanse. Drukije tumaenje dao je povjesniar Zosim, koji je otprilike u drugoj polovici V. st. napisao na grkom jeziku "Novu povijest", u kojoj se nabrajaju dogaaji od Augusta do 410.g. Propast poganstva, po Zosimovom miljenju, glavni je uzrok slabljenja rimske moi. Senator Kasiodor ( VI.st ) sastavio je na latinskom jeziku kroniku, u kojoj je dat popis konzula. Njegovu "Povijest Gota", koja nam nije sauvana, iskoristio je gotski povjesniar Jordanis. I dalje su sastavljane kronike na grkom jeziku. Istai emo kompilacije monaha iz XI. st. Ksifilina i monaha iz XII. st. Zonare, u kojima je sauvan prikaz knjiga Diona Kasija koje nam nisu sauvane. Carigradski patrijarh iz IX. st. Focije sastavio je opis 280 djela, snabdjevi ga izvorima iz originala. Iz doba kasnog Rimskog Carstva sauvano je mnogo drugih djela koja se mogu iskoristiti kao povijesni izvori ( djela pjesnika, panegirici carevima, crkvena knjievnost). Posebnu kategoriju izvora ine pravni spomenici iz doba Carstva. Pravna literatura carskog doba bila je opsena, ali je do nas u cijelosti doao samo mali broj zbornika i djela. Ona nisu vana samo za prouavanje rimskog prava. Podaci pravnih spomenika omoguuju nam da rekonstruiramo sliku socijalnih odnosa i politikog poretka u doba kasnog Carstva. Glavne crte antike historiografije Glavni izvor za rimsku povijest jesu historijska djela. Ona nas upoznaju sa tijekom dogaaja rimske povijesti, omoguuju nam da ih vie ili manje tono datiramo i daju nam potrebne podatke o raznim stranama historijskog procesa. Moderna historijska znanost nasljednica je antike historije. Istai emo one crte koju se svojstvene antikoj historiji i koje je moderna znanost razvila. Antika historija stavila je sebi u zadatak da sazna prolost. Njoj je bila poznata ideja razvitka ovjeanstva; najbolji predstavnici antike historiografije teili su za tim da povijesne dogaaje promatraju u njihovoj uzajamnoj povezanosti; to je nalo izraza u ideji ope povijesti, koju je zasnovao jo Polibije. Antiki povjesniari postavili su pitanje i o povijesnoj uzronosti. Oni su formulirali misao o vjerodostojnosti povijesnih izvjetaja i samim time udarili temelj povijesnoj kritici. Sa tim u svezi stajala je tenja za objektivnou izlaganja, iako je ona, zbog itavog niza uzroka, ostala samo idealna elja. Antika historiografija imala je svojih osobitosti, na koje ne treba zaboravljati kad se koristimo njenim podacima. Kod izlaganja mnogih historijskih pojava povjesniari su uvodili iracionalan moment, pozivali su se na sudbinu, ije su odluke smatrali neobjanjivim i neizmjenjivim. Ta ideja predstavlja ostatak religijskog miljenja. Specifinost drutvenog ivota antikog svijeta nala je odraza u tome to su povjesniari u svojim djelima u prvi plan stavljali

20

politiki ivot; socijalne pojave ostale su kod njih u sjeni, a pitanja gospodarske povijesti gotovo da nisu ni doticana. Pojedinim osobama u povijesti pripisivana je izuzetna uloga. Pregled rimske historiografije pokazuje da je krug interesa antikih povjesniara, generalno gledano, bio veoma ogranien. U doba Republike itava se rimska povijest svodila samo na politiku povijest grada Rima (historia Romana), a u doba Carstva to je poglavito historia Augusta, tj. povijest careva. To se stanje malo mijenjalo i onda kad je rimska povijest kad je rimska povijest stavljana u okvire ope povijesti. Treba imati u vidu klasnu uvjetovanost rimske historiografije. Publicistiki motivi igrali su u njoj veliku ulogu, naroito u doba njenog procvata. Na poetku svog razvoja rimska je historiografija bila poglavito aristokratska; demokratske ideje unesene su u nju tek u vrijeme mlae analistike. Uz politiku tendencioznost bilo je i drugih momenata koji su povjesniare republikanskog doba sprjeavali da objektivno prikazuju historijsku prolost a to je elja za uzdizanjem svoga roda, rimske drave i njene prolosti. U doba Carstva povijeu se bave uglavnom predstavnici oporbene senatorske aristokracije. Slavljenje prolih vremena (laudatio temporis acti) glavna je tendencija veine povjesniara toga doba. Pisci koji su bili bliski dvoru i bili apologetski raspoloeni prema caru nisu vrili bitan utjecaj na razvoj historiografije; oni su o republikanskoj prolosti pisali po obrascima koje je stvorila senatorska historiografija. Bitna razlika izmeu antike i moderne historiografije sastoji se u tome to u antici povijest nije smatrana znanou u uem smislu te rijei; ona se nalazila izmeu znanosti i umjetnosti. Povjesniari nisu samo istraivali prolost i utvrivali odreene povijesne zakonitosti, oni su teili za tim da donesu ive slike prolosti, pa su u povijest unosili metode karakteristine za umjetniki rad. Osim toga, povjesniari su pred sobom imali praktine ciljeve: izuavanje povijesti trebalo je da pomoi vojskovoama i dravnicima da pravilno ocijene suvremeno stanje, a obinim smrtnicima da pokae primjere junatva i poroka. To se moralo odraziti i na izboru materijala i na ocjenjivanju historijskih pojava. Kod predstavnika antike historiografije oblik izlaganja imao je esto vee znaenje nego sadraj. Pisci su teili da njihova djela imaju dramatinu i ivu povijest, na obazirui se uvijek na tonost i vjerodostojnost dogaaja koje opisuju. Oni su pribjegavali kontrastima i preuveliavanju, izmiljali su detalje, stavljali svojim junacima u usta govore sastavljene po retorikim pravilima. Nisu svi povjesniari imali umjetniki dar Livija i Tacita: otuda vladavina ablona, naroito kod opisivanja bitaka, karakteristika linosti itd. Oduevljavanje oblikom udaljavalo je povjesniare od istraivakih zadaa. Mali je broj njih poao za primjerom grkih povjesniara Tukidida i Polibija, tako da je tehnika istraivanja ostala na niskom nivou. esto su isti povijesni podaci, pa ak i jedni te isti citati prelazili iz ruke u ruku; oni su uzimani iz raznih hrestomatija, koje su davale historijske primjere za govornike. U antici nije postojao pojam knjievnog vlasnitva, i zato doslovno prenoenje izvora, bez navoenja njegovog pisca, nije smatrano za djelo dostojno osude; u onim pak sluajevima kad je navoen tekst uz spominjanje pisca, taj je tekst esto izostavljan. Jedan od glavnih nedostataka antikih historiara jest podcjenjivanje brojanih podataka. Povjesniari kao da su ih se bojali i, ako si ih i

21

navodili, inili bi to bez ikakvog kritikog provjeravanja. Sve to ini da podaci antikih historiara nisu ni izdaleka pouzdani. Njihovi se sudovi ne mogu primiti bez prethodne kritike. Dokumenti kao izvori. Podaci arheologije Mnoge strane rimske prolosti rimske prolosti mogu se prouiti na osnovu arheolokih podataka i dokumenata. Dananja znanja o pretpovijesnoj Italiji, o kamenom i bronanom dobu, temelje se gotovo iskljuivo na arheolokom materijalu. Isto je tako i o starom narodu Italije Etruanima sauvanom malo knjievnih podataka; zato su iskopavanja dalo mnogo materijala za upoznavanje etruanskog ivota i kulture. Veliko znaenje imaju iskopavanja u podruju samog Rima. Podaci tradicije dobivaju u svjetlu arheolokih podataka drugo znaenje. Izvanredno su vani i arheoloki spomenici naeni na raznim mjestima Italije: u pristanitu Rima Ostiji i na mjestu gdje su nekad bili gradovi Pompeji, Herkulanum i Stabi, koji su propali 79. g. prilikom erupcije Vezuva. Jedino su arheoloki i epigrafski dokumenti omoguili da se proui ivot nekih provincija Rimskog Carstva. Od nekadanjih zapadnih oblasti Rimskog Carstva arheolokim nalazima naroito je bogata sjeverna Afrika. Sauvane su ak ruevine itavog jednog grada ( Tamuradi ), koji je nekad bio zatrpan pijeskom. Iskopavanja na mjestu gdje su se nalazili istoni gradovi Palmira (u Siriji) i Dura-Europopos ( na desnoj obali Eufrata) daju nam predodbu o karavanskim gradovima istone periferije Rimskog Carstva. Natpisi Drugu vrstu spomenika predstavljaju epigrafski spomenici, tj. natpisi. Za najstariji latinski natpis smatra se tzv. "lapis niger" (crni kamen), koji je naen u Rimu na mjestu starog Foruma. On spada u VI. st., u razdoblje kraljeva, ali nije najbolje ouvan, tako da njegovo itanje prua znatne tekoe. Iz doba Republike, naroito iz njenog starijeg razdoblja, sauvano je relativno malo natpisa, od kojih najstariji ne prelaze III. st., ali nam je zato iz doba Carstva sauvan ogroman broj latinskih natpisa ( vie od 100 tisua ). Razlikujemo v o t i v n e n a t p i s e , koji su upueni bogovima, p o a s n e n a t p i s e u ast istaknutih i znamenitih ljudi (u vrijeme Carstva bilo je osobito mnogo natpisa posveeno carevima), m o n u m e n t a l n e n a t p i s e (na zgradama i drugim objektima), n a d g r o b n e n a t p i s e , koji u jednim sluajevima sadre samo pokojnikovo ime, u drugim izlau njegov ivotni put, a ponekad predstavljaju epitaf u stihovima. Zasebnu grupu ine dokumenti u obliku natpisa. To su zakoni, senatske odluke, dokumenti koji potjeu od rimskih careva ili magistrata, odluke gradskih savjeta, kolegija, vjerskih udruenja itd. Iz doba Republike sauvano je nekoliko vanih zakona (npr. Agrarni zakon iz 111. g. pr. K.). Od natpisa iz carskog doba valja istai "Djela boanskog Augusta" (Res gestae divi Augusti). Iz vremena Flavijevaca sauvana je senatska odluka o vlasti Vespazijana; od natpisa iz doba

22

Antonin vani su dokumenti koji se tiu razvitka kolonatskih odnosa; na poetak kasnog doba pada edikt o cijenama koji je izdao car Dioklecijan i koji je vaan za privrednu i politiku povijest dominanta u svom nastajanju. Posljednju kategoriju natpisa ine n a t p i s i n a r a z n i m p r e d m e t i m a ; oni sadre imena majstora koji su te predmete izraivali, vrijeme popravka kakve graevine, posvete bogovima, magijske formule itd. Pitanja rimske povijesti ne tretiraju samo latinski, ve i grki natpisi. Papirusi Od kraja XIX. i poetka XX. stoljea moderni istraivai antike poeli su prouavati grkorimske papiruse. Ovi dokumenti naeni su gotovo iskljuivo u Egiptu (nekoliko svitaka naeno je u Herkulanumu). Oni moderne istraivae upoznaju sa egipatskim ivotom u raznim razdobljima Carstva. Sauvana su privatna pisma, priznanice, ugovori, rauni, naredbe, porezni spiskovi i drugi dokumenti, koji su zanimljivi za povijest privatnog ivota rimskog Egipta, agrarnih odnosa, za povijest rimskih provincijskih ustanova. Uz to, sauvani su papirusi koji sadre dokumente od znaaja za politiku povijest ne samo Egipta nego i itavog Rimskog Carstva (pismo cara Klaudija stanovnicima Aleksandrije; papirus koji sadri Kaligulin edikt iz 212. g. o dodjeljivanju prava graanstva stanovnicima provincija ).

Novac Posljednju kategoriju dokumenata ini novac. Njegovo prouavanje vano je za gospodarsku povijest. Mjesto na kome se pronae rimski novac i koliina tog novca, naena na raznim mjestima, govore o trgovakoj vezi ovog ili onog podruja za rimskim sreditima. Neobino su vane predodbe na novcu. Na ranijem novcu predstavljana su rimska boanstva, simboli koji se tiu kulta ili tradicionalne rimske prolosti (npr. vuica koja hrani djecu). Od kraja Republike na novcu se predstavljaju i politike linosti, koje pokazuju portretsku slinost. Novac iz doba Carstva donosi ikonografiju careva. Pojedine rijei ili izrazi (legende), urezani na novcu, esto predstavljahu politike navode iz ovog ili onog razdoblja. Zbog svega toga je za znanost izvanredno vano istraivanje novca koji spada u razdoblja nedovoljno osvijetljena knjievnim spomenicima ( npr. III. st. p. K.) Prema tome, podaci pomonih disciplina, dopunjujui knjievni materijal, upoznaju nas s vanim stranama javnog ili privatnog ivota i ponekad predstavljaju jedini izvor za pojedina podruja rimske povijesti.

Glava II.

23

HISTORIOGRAFIJA STAROG RIMA

Prouavanje rimske povijesti do poetka XVIII. stoljea Interes za stari Rim, kao i za itavu antiku povijest, pojavljuje se u Europi u doba renesanse. Predstavnici novog kulturnog pokreta humanisti, nastojali su u antici pronai oslonac u svojoj borbi protiv vjerskih predrasuda srednjega vijeka, borbi za harmonian razvoj ljudske linosti. Glavna zadaa humanista sastoji se u tome to su oni znali sauvati od propasti, prikupiti i ak objaviti veliki broj latinskih i grkih rukopisa. Glavna djela antikih pisaca pronaena su i prikupljena uglavnom u XIV.-XVI. stoljeu. Duboki pijetet prema antici nije humanistima doputao sumnju u istinitost antike historijske tradicije. Od djela koja su se pojavila u XVI. st. sauvalo je znanstveno znaenje djelo Karla Sironija, koje je izalo u Baselu i koje sadri popise rimskih konzula po godinama, uz ukazivanje vanijih dogaaja koji su se dogodili ove ili one godine. Ovo djelo udarilo je temelj modernom znanstvenom shvaanju kronologije rimske povijesti Pod kraj XVII. st. pada djelatnost francuskog uenog opata Tillemonta, koji je izdao povijest kranske crkve u 16 tomova i povijest Rimskog Carstva u 6 tomova. Tillemont je imao izvanrednu erudiciju; on je do savrenstva poznavao djela rimskih i grkih pisaca, kao i djela crkvenih otaca. Njegova "Povijest" proeta je kranskim svjetonazorom. Kod vrednovanja careva Tillemont se rukovodi njihovim stavom prema crkvi. Tillemont donosi gotovo iskljuivo politiku povijest. Znaenje njegovih djela sastoji se u sustavnom radu na izvorima: on je prvi usporedio verzije raznih pisaca koje se odnose na odreene injenice. Zahvaljujui tome, Tillemontovi radovi zadrali su svoj znaaj dugo vremena. Jo u XVI. st. Lorenzo Valla izrazio je sumnju u vjerodostojnost nekih podataka Tita Livija; u XVII. st. filozof Perizon ukazivao je na razne pogreke i netonosti u Livijevom djelu. Historiografija XVIII. st. Na poetku XVIII. st. talijanski filozof Vico izrekao je duboke misli, koje su anticipirale postavke historijske znanosti formulirane tek u XIX. str. Veliko znaenje imalo je djelo Loisa de Beaforata koji je od opih primjedbi preao na sustavnu ralambu izvora za ranu rimsku povijest i izvukao zakljuak da rana rimska povijesna tradicija nije bila zasnovana na vjerodostojnom materijalu; ona je bila plod tatine rimskih rodova, koji su nastojali proslaviti svoje pretke. Beaufort nije dao pozitivnu konstrukciju rane rimske povijesti, ali je sasvim odreeno formulirao pitanje o nevjerodostojnosti rimske povijesti u prvih pet stoljea. Prvi ozbiljan pokuaj da se nae smisao u tijeku rimske povijesti i utvrde odreene zakonitosti njenog razvoja pripada poznatom djelatniku i misliocu francuskog prosvjetiteljstva Montesquieu (1698-1755), koji je napisao "Razmatranja o uzrocima veliine i opadanja Rimljana".

24

Komparativno prouavanje povijesti i pravnih normi raznih naroda omoguilo je Montesquieu da izrekne neke ope postavke koje, po njegovom miljenju, objanjavaju razne pojave u rimskoj povijesti. Jednaka podjela imovine, jednostavnost naravi i razumni zakoni uvjetovali su one graanske vrline koju su Rimljane uzdigle iznad njihovih susjeda i dale mu prevlast najprije u borbi sa italskim narodima, a zatim i za vrijeme prekomorskih ratova. Meutim, osvajanja su izazvala imovinsku nejednakost, stvorila borbu stranaka, to je na kraju dovelo do pada slobode. Na itavo doba Carstva Montesquieu gleda kao na vrijeme sve veeg opadanja, politikog i moralnog. Samo zahvaljujui svom vojnom umijeu uspijevali su Rimljani tijekom vie stoljea zadrati navalu barbara, ali kada je pokvarenost naravi prodrla i u vojsku, Rim je pao pod naletima barbarskih plemena. Kod Montesquieua i dalje stoji u prvom planu politika povijest, pri emu on razne etape njenog razvoja stavlja u zavisnost od pravnih normi naroda, ustanova i zakona. Montesquieu utvruje uzajamnu vezu izmeu unutarnje i vanjske politike. Tillemontova i "Povijest Carstva" i Montesquieova "Razmatranja" doprinijeli su pojavi Gibbonovog (1737-1794) djela, koji nosi naslov "Povijest opadanja i propasti Rimskog Carstva". Pisac poinje svoje djelo od doba Antonin i dovodi ga do pada Carigrada 1453.g. Povijest Bizanta za njega je nastavak povijesti Rimskog Carstva. Kao Montesquieu, i Gibbon priznaje i cijeni ast i veliinu graana starog Rima. Meutim, doba Carstva nije za Gibbona bilo vrijeme beznadnog opadanja. Doba Antonin on naziva jednim od najsretnijih razdoblja u povijesti ovjeanstva. Opadanje poinje tek od vremena Komoda (180-192). Despotizam rimskih careva slabi kod naroda duh poduzetnosti; astoljublje i malodunost careva idu na ruku gubitku discipline, vojska nije mogla braniti dravu, tako da su barbari osvojili oblasti zapadne polovice Carstva. Po Gibbonovom miljenju, kranstvo je odigralo negativnu ulogu u ivotu Carstva, slabei duh patriotizma i odvajajui ljude od njihovih graanskih dunosti. Najveu panju posveuje Gibbon politikoj povijesti, ali se zanima i za druge strane ivota; on daje ope podatke o ivotu rimskih provincija, obrauje povijest financija i povijest institucija. Od osobitog su znaaja one glave koju su posveene kranstvu. Gibbon je prvi nastojao dati svjetovnu, nekonfesionalnu povijest kranske Crkve, koju je on izlagao u tijesnoj vezi sa opim tokom dogaaja, i prvi postavio pitanje o uzrocima irenja kranstva. Gibbonovo djelo napisano je na osnovu velikog materijala. O pojedinim problemima povijesti Rimskog Carstva pisao je izrekao niz vanih kritikih primjedbi, koju su dalje razvijane u XIX. st. Pojava "Povijesti opadanja" svjedoi o uspjehu buroaske historiografije; i pored pievih konzervativnih politikih shvaanja (Gibbon je bio jedan od protivnika Francuske revolucije), u tom djelu nazone su ideje prosvjetiteljske filozofije XVIII. st. Gibbon je bio jedna od inicijatora prouavanja bizantske povijesti. Sve do sredine XIX. st. njegovo je djelo ostalo najbolji rad za doba Carstva. Neki dijelovi tog djela zadrali su svoje znaenje sve do naeg vremena. Djela francuskih istraivaa rimske povijesti popularizirala su misli izreene u doba prosvjetiteljstva. Novi smjerovi u prouavanju rimske povijesti pojavljuju se na poetka XIX. st., u vrijeme zavretka Napoleonovih ratova. Povjesniari toga vremena ustaju protiv

25

racionalistikih drutvenih teorija XVIII. st. To je vrijeme romantizma ideoloke struje koje je nala izraza uglavnom u knjievnosti, ali koja je u isto vrijeme izvrila utjecaj i na razvitak povijesti. Romantiare interesira u prvom redu sam narod, njegove specifine crte, koje su nale izraza u predajama i nainu ivota. Drava i pravo bili su za romantiare proizvod povijesnog razvoja. Romantizam vri utjecaj i na razvoj rimske povijesti. Niebuhr i kritiki pravac Osniva novog smjera u prouavanju rane rimske prolosti bio je Barthold Georg Niebuhr (1776.-1831.). Sin putnika-orijentalista, Niebuhr se rodio Kopenhagenu i proveo djetinjasto u Holsteinu, Niebuhr nije bio znanstvenik-profesionalac; on je bio praktini djelatnik. U Danskoj je zauzimao poloaj tajnika ministra financija i ravnatelja Narodne banke. Za vrijeme ratova s Napoleonom pozvan je u Berlin, gdje je dobio namjetenje u ministarstvu financija i istovremeno poeo drati predavanja na novootvorenom Berlinskom sveuilitu; poslije pobjede nad Napoleonom Niebuhr je bio poslanik u Rimu, a od 1825, g. ivio je u Bonnu i predavao na sveuilitu. ivot u Holsteinu upoznao je Niebuhra sa sloenim sustavom agrarnih odnosa u toj oblasti. Praktina djelatnost doprinijela je irenju njegovog politikog obzora. Glavno Niebuhrovo djelo je njegova "Rimska povijest". Ona je poela izlaziti jo 1811. g., ali se njen posljednji, trei tom pojavio tek poslije pieve smrti. Djelo je ostalo nezavreno; izlaganje rimske povijesti dopire u njemu do kraja Prvog punskog rata. Niebuhr je osniva kritike metode u prouavanju povijesti. Vijesti o ranim razdobljima rimske povijesti on smatra nevjerodostojnim, ali za razliku od skeptiar XVII. i XVIII. stoljea, on se ne ograniava na to priznanje. Niebuhr je smatrao da povjesniar treba utvrditi kako je nastala tradicija, i da na osnovu tih istraivanja rekonstruira pravi tijek dogaaja. U duhu romantiara Niebuhr govori o postojanju rimskog epa. On je stvaran i uvan, po njegovom miljenju, po patricijskim rodovima. Na poetku Republike kod Rimljana su se pojavili privatni ljetopisi, a poslije galskog poara sveenici su poeli voditi "Velike ljetopise", koji su posluili kao osnovica za radove analista. Prema tome, i pored nevjerodostojnosti tradicije, u njoj je sadrana historijska jezgra, koje se moe rekonstruirati. Niebuhr pridaje veliki znaaj etnografskoj podlozi na kojoj je izrastao Rim. On iznosi svoju teoriju postanka grada stapanjem opina raznih plemena, i zasniva teoriju o postanku plebsa kao rezultatu osvajanja latinskih naselja od strane rimskih kraljeva. Niebuhr pridaje veliki znaaj etruanskom utjecaju. Prva dva kralja Niebuhr smatra legendarnim; to se pak tie pria o posljednjim kraljevima, iako u njima ima mnogo nevjerodostojnog, one ipak imaju za izvor istinite dogaaje. Jedan za drugim analizira Niebuhr izvjea koja se tiu doba Republike, usporeujui razliite verzije, nastojei odvojiti vjerodostojno od nevjerodostojnog. Veliku ulogu u Niebuhrovim konstrukcijama igra analogija. Niebuhr iroko koristi i podatke iz europske povijesti, kao i podatke o ivotu primitivnih naroda, smatrajui da se zadaci povjesniara ne smiju ograniavati na utvrivanje injenica, ve da on mora prouavati nain ivota odreenog naroda. Treba primijetiti da su sintetike konstrukcije

26

Niebuhru manje polazile za rukom nego kritika analiza izvora, rekonstrukcija pojedinih injenica i karakteristika pojedinih strana socijalne povijesti. On nije dao novo objanjenje itavom toku rimske povijesti, ali je bio osniva kritike metode u historiji i samim time izvrio utjecaj na obradu ne samo rimske povijesti nego i svih podruja historijskog znanja. Niebuhr nije stvorio kolu u strogom smislu te rijei, ali su predstavnici napredne historijske misli primali njegove ideje i njegovu metodu. Problemi ranih razdoblja rimske povijesti postaju jedni od najaktualnijih u europskoj historiografiji. Blie od dugih stajao je Niebuhru Albert Schwegler (1819.-1857.). U kritici rimske tradicije Schwegler je osobit znaaj pridavao etiolokim mitovima (taj pojam je on uveo u znanost), koji su objanjavali obiaje ili osobna imena, ije je pravo znaenje bilo zaboravljeno.

Poetak prouavanje rimske povijesti u Rusiji Niebuhrova shvaanje utjecala su i na razvitak rimske historiografije u Rusiji. Interes za rimsku povijest budi se u Rusiji jo u XVIII. stoljeu. Akademija znanosti izdaje niz prijevoda djel antikih pisaca i modernih djela iz rimske povijesti. Mnoga djela prevode se na poetku XIX. st. Latinski pisci bili su dobro poznati ruskim pjesnicima s poetka XIX. st. i utjecali su na njihovo stvaranje. Niebuhrov utjecaj oitovao se isprva ne na povjesniarima Rima, ve na povjesniarima Rusije (Koenovski, Poljevoj). Sa Niebuhrovim shvaanjima i drugim naprednim idejama zapadnoeuropske historijske misli upoznao je rusku javnost T. N. Granovski (1815.-1855.), tvorac ruske kole u opoj povijesti. Predavanja Granovskog bila su proeta vjerom u napredak, iako povijest, po njegovim shvaanjima, moe ponekad birati krivudave putove; antika se, po miljenju Granovskog, ne moe odvajati od dananjice; u novom vijeku pojavljuju se ista pitanja koja su zanimala i antiku. Granovski je dao niz sjajnih slika iz rimske prolosti. Od njega poinje samostalno obraivanje ope, a naroito rimske povijesti u Rusiji. Uenik Granovskog P. N. Kudrjavcev (1816.1858) posvetio je poseban rad povijesti Italije. On je napisao veu studiju, koja ruske itatelje upoznaje sa Schweglerovim pogledima na rimsku povijest. Njemu pripada niz ogleda, od kojih su naroito popularni bili "Rimske ene. Scene po Tacitu". Poslije Kudrjavceva njegovo mjesto na Moskovskom sveuilitu zauzeo je S. V. Jeevski (1829.1865.). Disertacija Jeevskog "Apolinar Sidon" posveena je kraju antikog svijeta. Jeevski je jedan od malobrojnih pisaca koji su obratili panju na socijalne pokrete u razdoblju kraja Rimskog Carstva. Njegova predavanja "Centar rimskog svijeta i njegove provincije" donosila su interesantne skice iz rimskog provincijskog ivota. Prouavanje rimskih provincija bilo je tada u Zapadnoj Europi tek u povoju. Jeevski izlae zakljuke zapadnoeuropskih istraivaa i izrie svoje miljenje o vezi Rima (centra) s pojedinim provincijama. Na kraju on govori o romanizaciji i o njenoj ulozi u povijesti zapadnoeuropske kulture. Zapadnoeuropska historiografija sredinom XIX. stoljea

27

etrdesetih i pedesetih godina porastao je interes za prouavanje povijesti Rimskog Carstva. Podstrek za to su bili dogaaji u Francuskoj. Pristae Bonapart obratile su panju na povijest Carstva, koga je Napoleon I. smatrao svojim prototipom. On je ak napisao jedno manje djelo o Cezarovim ratovima u Galiji, a njegov neak Napoleon III. izdao je opiran ivotopis Julija Cezara, u kojem je znameniti rimski vojskovoa okarakteriziran kao jedan od najistaknutijih ljudi svjetske povijesti, koje sama Providnost alje na zemlju. Oduevljenje za Cezarovo doba nije karakteristika samo Francuske. Ono nalazi plodno tlo i u njemakim zemljama. Otklanjanje ostataka feudalizma i ujedinjenje Njemake bila su tada najaktualnija pitanja njemakog politikog ivota. U odreenim krugovima njemakih graanskih politiara iri se uvjerenje da ujedinjenje Njemake moe izvriti samo demokratska monarhija. Ta ideja provodi se u Momsenovoj "Rimskoj povijesti", koja je bila iroko rasprostranjena. Theodor Mommsen Theodor Mommsen (1817.-1903.) bio je sin jednog leskog pastora. Zavrio je Pravni fakultet na Kielskom sveuilitu i bio je poslan u Italiju, gdje se je bavio prouavanjem natpisa. Revolucija iz 1848. g. zatekla ga je u Schleswigu, gdje je ureivao list privremene vlade. Poslije revolucije Mommsen je dobio katedru rimskog prava u Leipzigu, ali ga je ofenziva reakcije natjerala na naputanje Njemake, pa je oko dvije godine predavao u Zrichu. Sredinom pedesetih godina Mommsen se vratio iz emigracije, a 1858. g. stvorena je na Berlinskom sveuilitu za njega katedra rimske povijesti. Ubrzo je postao lan Pruske akademije znanosti. Tijekom svog daljnjeg ivota Mommsen je aktivno sudjelovao u politikom ivotu. Dugo godina bio je poslanik Reichstaga, gdje je esto istupao kao aktivni lan liberalne stranke. U vanjskopolitikim pitanjima Mommsen je zastupao reakcionarna ovinistika shvaanja. 1870.-1871. g. napisao je seriju otrih antifrancuskih lanaka. 1897. g., kada se je u Austriji zaotrilo slavensko pitanje, Mommsen je objavio pismo u kome je rekao "Ako eka lubanja nije pogodna za logiku, ona je potpuno pogodna za udarce". Od Mommsenovih djela osobitu slavu stekla je njegova "Rimska povijest". U toku tri godine (1854.-56.) izala su njena prva tri toma. U njima je izlaganje dogaaja dovedeno do bitke kod Tapsusa (46.pr.K.). Ti su tomovi napisani kao popularan rad. Mommsen ne navodi izvore i rijetko kad izraava svoj stav prema drugim povjesniarima. On osvjetljava sve strane rimskog ivota, ali glavno mjesto dodjeljuje politikoj (vanjskoj i unutarnjoj ) povijesti. Pregledi stanja religije, prava, obiaja, privrede, knjievnosti i umjetnosti dati su na kraju pojedinih odjeljaka i samo su izvanjski povezani sa politikom povijeu. Glavna ideja "Rimske povijesti" stoji u tijesnoj vezi sa ideolokom tendencijom njemake historiografije sredine XIX. st. Osvajanje Italije Mommsen obrauje kao "ujedinjenje itavog italskog plemena u jednu dravu", drugim rijeima, kao nacionalno ujedinjenje. Vladajue aristokratske grupe on izjednaava sa pruskim junkerstvom; Mommsen ih kudi i podvrgava kritici, ali se istovremeno negativno odnosi i prema plebsu, koji Mommsen esto s podcjenjivanjem naziva "gomilom" (Menge).

28

Mommsen dri da se Republika pred kraj svog postojanja pokazala nesposobnom da izvri zadatke koji su stajali pred Rimom. Spasitelj Rima, po Mommsenu, bio je Cezar, koji je sebi stavio za cilj podizanje rimske i jako opale helenske nacije. U treem tomu Mommsen raskida sa svakim objektivizmom. Jedanaesta glava predstavlja panegirik Cezaru, svemu to je uradio. On pretvara u ideal ak i to to je Cezar "bio bez ikakve ideologije" tj. to je djelovao bez naela. U koncepciji rimskog razvitka nacionalno ujedinjenje igra kod Mommsena veliku ulogu. Nacionalizam mu je smetao da u nacijama vidi kategoriju odreenog historijskog razvitka. Nacije za njega postoje od iskona, pri emu svaka od njih ima odreene, njoj svojstvene crte. Kod utvrivanja tih crta Mommsen je donosio proizvoljne ocjene, koje su zasnovane na njegovim nacionalistikim simpatijama i antipatijama. On je kod Rimljana cijenio ljubav prema redu i subordinaciji, ali je smatrao da italska nacija nikad nije bila sposobna za umjetnost i duhovno stvaranje i da je to svojstveno samo Grcima i Nijemcima. Njegovi pogledi na Gale bili su uvjetovani stavom koji je njemako nacionalistiko graanstvo pedesetih i ezdesetih godina imalo prema Francuzima. Priznajui Galima hrabrost i druge visoke kvalitete, Mommsen je govorio da oni nisu imali duboke moralne kvalitete, da su, po njegovom miljenju, bili nesposobni za politiku. Mommsen subjektivizam pretvara u naelo. Njegove karakterizacije odlikuju se izvanrednom ivou, on odobrava i kudi postupke povijesnih osoba i grupa. On Cezara usporeuje sa Cromwellom, Atala iz Pergama s Lorenzom Medici, Sulu naziva Don Juanom, a Katona Mlaeg Don Quijotom. Kartaga je za njega London staroga vijeka, Senatorska oligarhija junkerstvo itd. U svojoj tenji da rimsku prolost priblii dananjici, Mommsen je prenosio u prolost crte svoga vremena. Ovo vrijedi ne samo za politiku, niti samo za karakteristika grupa i osoba, ve takoer i za gospodarske odnose. Mommsen govori o postojanju kapitalista jo u V. st. pr. K. Na taj nain, komparativno-historijska metoda pretvarala se u modernizaciju historijskih pojava antikog svijeta. "Rimska povijest" postavlja na nov nain itav niz pitanja. Mommsen se u mnogim stvarima ne slae sa Niebuhrom. On porie svaku vjerodostojnost pria o razdoblju kraljeva. Povijest rane Republike Mommsen izlae blisko tradiciji, ali za potpuno vjerodostojnu rimsku povijest smatra tek povijest od vremena rata s Pirom. Mommsen je podvukao znaenje robovskog rada, ukazao na proces proletarizacije seljatva u vezi sa promijenjenim gospodarskim uvjetima. On je isticao da politika i vojna mo Rima nije bila jednaka u raznim razdobljima povijesti. Treba istaknuti da su neki dijelovi njegovog djela zastarjeli. On je, npr. poricao etruanski utjecaj, nije uzimao u obzir arheoloke podatke kod rjeavanja pitanja postanka Rima. etvrti tom "Rimske povijesti" nije ugledao svjetlo dana. To je dolo dijelom zbog sluajnih okolnosti, a dijelom, vjerojatno, jer se je Mommsen razoarao u jaku vladu jedinstvene Njemake carevine, za koju se je borio. 1885. g. pojavio se je odjednom peti tom, koji se po svojoj metodologiji razlikuje od prva tri. U njemu Mommsen prouava sve rimske provincije, on donosi povijest uprave pojedinih provincija i izlae njihov kulturni ivot. Veliku panju posveuje on vanjskoj politici Rima u svezi s povijesti pojedinih rimskih oblasti i irenjem romanizacije. To je veliki sintetiki rad iz povijesti rimskih provincija, zasnovan uglavnom na epigrafskom

29

materijalu. Nedostatak petog toma predstavlja to to su rimske provincije prikazane izolirano, te se stoga ne dobiva predodba o gospodarskom i kulturnom ivotu Carstva u cjelini. Meutim, i uz sve to, Mommsen je pokazao da se povijest Rimskog Carstva ne moe svesti na povijest ivota careva i povijest grada Rima. Od drugih Mommsenovih vanijih djela treba spomenuti njegovo "Rimsko dravno pravo", koje se sastoji od tri toma ( u pet dijelova ). U tom djelu dat je sustavan pregled rimskih dravnih institucija (magistratura, komicija, Senata, municipalnih vijea ). Umjesto fragmentarnih podataka i zapaanja o rimskom politikom poretku, Mommsen je prvi pokuao rekonstruirati itav sustav rimskog dravnog prava. Pred karaj ivota Mommsen je objavio opseno "Rimsko krivino pravo" (1899.g.). Pojedine Mommsenove rasprave i studije obuhvaale su najraznovrsnije strane rimske povijesti i odnosile su se na sva razdoblja; on se esto vraao na pitanja koja je pokrenuo u "Rimskoj povijesti". Od velikog je znaenja Mommsenova izdavaka djelatnost. Vaan poduhvat predstavljalo je izdavanje latinskih natpisa. ("Corpus inscriptionum Latinarum" ), kome je Mommsen pristupio 1858.g. On je izvrio reviziju dotada objavljenih natpisa i za mnoge od njih dao je vane komentare; neki od njih predstavljaju nove, samostalne studije. Ve 1863. g. izaao je prvi tom, koji je obuhvatio stare republikanske natpise i konzulske faste. Od tog vremena tomovi "Corpus inscriptionum Latinarum" poeli su izlaziti redovito. Pod Mommsenovom redakcijom izali su "Teodozijev kodeks " (Codex Theodosianus), "Digeste" (Digestae) i dr. Mommsenova "Rimska povijest" bila je podvrgnuta kritici ubrzo poslije svog izlaska. Jedan od njegovih kritiara bio je Karl Nitzsch, koji se moe nazvati jednim od istaknutijih predstavnika Niebuhrove kole, iako nije bio njegov neposredni uenik. Nitzsch je izdao studiju o brai Grakho, djelo o rimskoj aristokraciji, a poslije njegove smrti izdana je i "Povijest rimske republike". Nitzsch je takoer bio poglavito pisac politike povijesti, ali on posveuje veliku panju i gospodarskoj povijesti, koju izlae u tijesnoj vezi sa socijalnom povijeu. U sreditu Nitzschove pozornosti stoji povijest seljatva. Dok za Mommsena najvee znaenje predstavlja povijest Cezara, dotle Nitzsch glavnu svoju panju obraa na Grakhe. Mjere brae Grakha, kojim je cilj bilo obnavljanje seljakih zemljoposjeda, trebale su dovesti od ozdravljenja drave; poraz politike brae Grakho doveo je do jaanja borbe izmeu "tvrdoglavog" nobiliteta i "nerazumnih " komicija". Nitzsch se u mnogo emu razilazio sa Mommsenom, naroito kod ocjene Cezara, poriui organizatorsko i konstruktivno znaenje njegove djelatnosti. Francuska historiografija u duba Drugog carstva U Francuskoj je u doba Drugog carstva rimskoj povijesti posveivana velika pozornost. Ministar prosvjete pod Napoleonom III. Duruy objavio je jo 1844. g. prva dva toma svoje "Rimske povijesti". Iako nije bio istraiva, Duruy je ipak dobro poznavao izvore, a njegovo izlaganje odlikovalo se ivou. Dugo vremena sauvali su znaenje posljednji dijelovi njegovog rada, koji su izali osamdesetih godina i bili posveeni povijesti Rimskog Carstva.

30

1864. g. pojavila se je knjiga Fustel de Coulangesa "Antiki grad drava ". Po svojim filozofskim shvaanjima Coulanges je bio pozitivist, i njegovo djelo imalo je zadatak da pokae zavisnost drutvenog poretka od ljudskog miljenja. Osnovu graanskog ivota u Grkoj i Rimu inila je , po njegovom miljenju, religija. Kult predaka, ije je sredite bilo domae ognjite, bio je glavni sadraj te religije. Sve drutvene institucije obitelj, pravo, sud, imovina proistjeu iz religije. Religija objanjava zatvorenost rodovskih saveza, njihovu izoliranost i meusobnu borbu. Patriotizam za antikog ovjeka bila je pobonost, a progonstvo iskljuenje iz domaeg ognjita, sredita obiteljske religije. Meutim, usporedo s kultom predaka razvijaju se i drugi religijski sustavi. Rimsko carstvo i kranstvo razorili su antiku gradsku dravu. Ako zanemarimo idealizam Fustel de Coulangesa i jednostranost njegovog sustava, treba istaknuti da je on bio jedan od prvih znanstvenika koji je ustao protiv modernizacije. Nasuprot rasprostranjenom identificiranju pojava antikog ivota sa modernim ivotom, Fustel de Coulanges je tvrdio da u "u novom vijeku nema nieg to bi sliilo na Grku i Rim, da nieg slinog ne moe biti ni u budunosti". Struktura misli antikog ovjeka drugaija je od nae. On je pokuavao odrediti specifinost antikog grada-drave, rimsku religiju nastojao je povezati sa raznim pojavama socijalnog ivota. U prvim tomovima "Povijesti institucija Francuske", u vie tomova, Fustel de Coulanges opisuje povijest rimske Galije. To je jedan od prvih pokuaja donoenja sustavnog pregleda povijesti jedne provincije u vezi s opim pitanjima povijesti Rimskog Carstva. Francuski povjesniar Gaston Boissier napisao je niz radova iz povijesti rimske kulture. U prvom redu treba spomenuti njegovu studiju "Rimska religija od Augusta do Antonina". Ono to je najdragocjenije u njoj, to je pokuaj da se okarakterizira vjerska ideologija epohe Carstva. I u mnogim drugim svojim djelima Boissier izlae povijest Carstva i nastoji dokazati da je carski reim bio vrst, a oporba prema njemu neuinkovita. Zapadna historiografija kraja XIX. stoljea Osamdesete i devedesete godine su doba procvata i graanske rimske historiografije i ujedno poetak njenog opadanja. U djelima istraivaa pretresaju se nova pitanja, daju generalizacije, usavravaju se metode ispitivanja; novi arheoloki spomenici, natpisi, papirusi omoguili su osvjetljavanje one stane rimskog ivota za koju se inilo da e zauvijek ostati sakrivena od dananjice. Jaanje graanstva nalazi svoj odraz u rimskoj historiografiji. Dolazi do pokuaja da se primjerima iz povijesti antike dokae vjenost kapitalistikog poretka, stvara se niz idealistikih koncepcija kod pitanja o razvitku i propasti Rima. Kod nekih povjesniara znanstveno-progresivne predodbe udno se isprepliu sa reakcionarnim i antiznanstvenim konstrukcijama. Te proturjenosti treba imati u vidu kod donoenja vrijednosnih sudova o graanskoj historiografiji s kraja XIX.st. Jedno od vanih pitanja o kome se polemiziralo u historijskoj literaturi bilo je ope pitanje o karakteru antikog, napose rimskog gospodarstva. Njemaki gospodarstvenik Rodbertus

31

(1805.-1875.) dokazivao je da je antika privreda kuna, jer je zadovoljavala samo potrebe jednog kuanstva. Rodbertusove poglede razvio je njemaki ekonomist Karl Bcher (1847.-1930.). U svom djelu "Postanak narodne privrede" on utvruje tri stadija razvitka privrede: I. Stupanj zatvorene kune privrede, na kome se predmeti troe u istom domainstvu u kome se i proizvode. II. Stupanj gradske privrede, na kome se vri neposredna razmjena izmeu domainstva koje proizvodi i domainstva koje troi. III. Stupanj narodne privrede , na kome predmeti, prije nego to dou do potroaa, prolaze kroz itav niz posrednih karika. U toku svih razdoblja antikog svijeta i u epohi ranog srednjeg vijeka vlada, po Bcheru, kuna ili naturalna privreda. Razmjena je sluajna pojava; nabavljaju se samo luksuzni predmeti. Novac nije opi ekvivalent, nego slui samo kao sredstvo za uvanje blaga. Protiv Bchera ustao je jedan od istaknutih povjesniara starog vijeka Eduard Meyer (1855-1930). U brouri "Ekonomski razvoj starog vijeka" on kae da je antiki svijet proao kroz iste stadije razvitka kao i europsko drutvo, da je antiki svijet imao svoj srednji vijek, svoju epohu procvata kapitalizma i, napokon, doba opadanja, koje se poklapa s poetkom novog srednjeg vijeka. Doba ranog Rimskog Carstva Meyer smatra epohom kapitalizma, dok se u vrijeme kasnog Carstva vri povratak na naturalnu privredu, "kultura presuuje" i antiki svijet propada, "time se zavrava kruni tok antikog razvitka". Na taj nain, Eduard Meyer se pokazuje kao pristaa ciklinosti u povijesti. U lanku "Ropstvo u antici" on otvoreno dokazuje da nema naelne razlike izmeu roba i slobodnog radnika, da se oni razlikuju samo po svom pravnom poloaju. U Meyerovim radovima modernizacija povijesti pretvara se u naelo. Ona slui reakcionarnim ciljevima dokazivanju da je kapitalizam najvii stupanj ljudskog razvoja, da propast kapitalizma znai istovremeno i pad kulture: Eduardu Meyeru pripada niz vanih radova, posveenih opim i posebnim problemima rimske povijesti ( o porijeklu plebsa, o brai Grakho, i Pompeju i Cezaru i dr. ) Modernistiki smjer osamdesetih i devedesetih godina nailazi na naroito irok prijam u njemakoj historiografiji. To je najkarakteristinije za Roberta Phlmanna (1852.-1914.). Njegova "Povijest antikog socijalizma i komunizma" je objavljena u razdoblju od 1893.-1901. U njoj Phlmann tvrdi da je privatno vlasnitvo postojalo od iskona, razvoj ekonomskih i socijalnih odnosa u Grkoj i Rimu doveo je do pojave kapitalizma, a zajedno s njim pojavili su se u antikom svijetu i socijalizma i komunizam. Klasna borba dovodi antiku dravu do opadanja. Samo je "socijalna monarhija", koja stoji iznad klasa, mogla zadrati propast drutva. Kranstvo je sadravalo u sebi komunistike motive, i neke sekte postavljale su esto revolucionarne ciljeve; revolucionarni potresi upropastili su na kraju krajeva Rimsko Carstvo i doveli do pada antikog svijeta. Kapitalizam je za Phlmanna najvii stupanj razvitka; propast kapitalizma znai propast kulture. Nacionalizam i konzervativnost istiu se kod Phlmanna jo vie nego kod Meyera. Meutim, njegov je rad imao nesumnjivog znaenja za prouavanje rimske povijesti. Phlmann je bio jedan od prvih znanstvenika koji su dali sustavnu studiju ideologije zaraenih socijalnih grupa pred kraj rimske Republike.

32

Simptomi krize graanske historiografije postaju naroito primjetni krajem devedesetih godina XIX.. i na samom poetku XX. st. Jednu od crta te krize predstavlja skepticizam, koji vodi ka hiperkriticizmu. Ova pojava najjasnije se zapaa u radovima talijanskog znanstvenika Etore Paisa. Njegova "Kritika povijest prvih pet stoljea rimske povijesti" poela je izlaziti 1898. U njoj se on vraa na pitanja koja su postavili de Beaufort i Niebuhr. Pais porie svaku vjerodostojnost tradicije. Po njegovom miljenju, Rimljani nisu znali za historijsku predaju; nita ne dokazuje da su postojali privatni rimski ljetopisi, ak ni ono to nam je poznato o rimskim ustanovama, uzeto je uglavnom iz izvora prvog stoljea pr. K., koji nam ne mogu dati potpunu predodbu o starom politikom poretku. O ranoj tradiciji Pais tvrdi da su na nju u mnogo emu utjecala grka historijska kazivanja, a osim toga i rimska drama. Primjerice, izvjee o pogibiji 300 Fabijevaca pod Vejom nije nita drugo nego modificirano Herodotovo saopenje o smrti 300 Spartanaca u Termopilima. Duplikaciju Pais smatra jednom od metoda koje su karakteristine za antike povjesniare Rima. Ona se sastojala u tome to se jedno te isto saopenje sa nekim varijacijama ponavlja pod raznim godinama. To je dolazilo otuda to su antiki pisci dogaaj koji im je bio vremenski blizak prenosili u daleku prolost. Tako su, npr., Zakoni dvanaest ploa izmiljeni po uzoru na sudske formule koje je objavio Gnej Flavije ( kraj IV. st. pr. K.). Pais obraa panju i na etnoloka tumaenja raznih imena i naziva. Imena na koja se nalazi u ranoj rimskoj povijesti imaju malo ega zajednikog sa vjerodostojnom povijeu. To su u veini sluajeva boanstva; mitovi o njima brkani su sa realnom povijeu. Tarkvinije je bio boanstvo Tarpejske stijene; pria o Koriolanu je modificirani mit o bogu Marsu itd. Tek od Pirova vremena moe se govoriti o pravoj rimskoj povijesti. Neke Paisove kritike primjedbe imaju i danas znanstveni znaaj, ali njegov skepticizam i hiperkriticizam, u cijelosti odrava nevjerovanje u mogunost da se putem sustavnog i doista znanstvenog prouavanja materijala rijee stoerna pitanja rane rimske povijesti. Simptomatian za kraj XIX. st. je rad Guglielma Ferrera "Propast antike civilizacije". Ovo djelo, koje je izdano na poetku XX. st., pojavilo se je na mnogim europskim jezicima. Pisac je glavnu panju posvetio kraju rimske Republike. Ferrero je stajo donekle pod utjecajem marksizma. On govori o porastu krupnog zemljoposjeda, o proletarizaciji stanovnitva, o degradaciji vieg stalea u vezi sa irenjem pretjeranog luksuza. Meutim, dijalektika metoda je ostala strana Ferreru. Povijest je za njega stihijski proces. Dogaaji su u njoj meusobno povezani, ali se razvijaju nezavisno od volje sudionika u njima. Mali dogaaj moe dovesti do velikih promjena, pri emu su sudionici u tim dogaajima nemoni da promjene njihov tijek. Kod ocjenjivanja graanske historiografije druge polovice XIX.. i poetka XX. st. treba istaknuti niz proturjenih tendencija u njoj. Pored naprednih momenata, uvjetovanih direktnim ili indirektnim utjecajem marksistike teorije, bogaenjem historiografije novim materijalom i suvremenijim metodama istraivanja. opaaju se i reakcionarni motivi. Niz graanskih povjesniara otvoreno prosvjeduje protiv progresa i demokracije, teei zasnivanju ideje vjeitosti kapitalistikog poretka; nailazi se na pesimistike motive; oni nalaze izraza u hiperkritici i skepticizmu, u modernizaciji pojava antikog svijeta i u zamjeni strogog znanstvenog istraivanja impresionistikim izlaganjem.

33

Ruska historiografija kraja XIX. i poetka XX. st. Ruska historijska znanost postigla je u drugoj polovici XIX. i na poetku XX. st. znaajne uspjehe. ezdesetih godina XIX. st. sveuilina nastava nije vie svoena samo na dranje predavanja i popularizaciju rezultata zapadnih znanstvenika. Velika pozornost posveivana je praktinim zvanjima, radu na izvorima, to je doprinijelo pojavi ruskih radova iz ope ( dakle, i rimske ) povijesti. U tom pogledu treba istaknuti djelatnost moskovskog profesora V. I. Gerjea (1831.-1919.), koji je napisao vie radova iz povijesti starog Rima: "Predavanja iz rimske povijesti", raspravu o Augustu i knjigu o blaenom Augustinu. Meutim, glavna zasluga V. I. Gerjea sastoji se uglavnom u njegovim sveuilinim seminarima, zasnovanim na prouavanju izvora. Njegovi uenici bili su takvi istraivai kao to su P. G. Vinogradov i R. J. Viper. Veliki znaaj za obradu pitanja rimske povijesti imala je djelatnost profesor Petrogradskog sveuilita F. F. Sokolova (1841.-1909.) i I. V. Pomjalovskog (1845.-1906.). F. F. Sokolov bio je majstor ralambe povijesnih dokumenata. On je sebe nazivao "faktopoklonikom" i polazio od postavke da u znanosti "nema apsolutno velikog i apsolutno malog, da nema beznaajne ili suvine istine". Radovi F. F. Sokolova obraivali su uglavnom povijest helenizma, ali je on bio tvorac kole ruskih povjesniara antike, iji radovi, zasnovani na briljivom i metodikom ispitivanju izvora, imaju veliko znaenje za prouavanje povijesti starog Rima. I. V. Pomjalovski bio je jedan od najboljih poznavatelja latinske epigrafike, koju je on uveo u sveuilinu nastavu. U svezi s opim uvjetima ruskog ivota, ruski povjesniari posvetili su posebnu pozornost prouavanju agrarnog pitanja u rimskoj povijesti. Jo 1861. g. profesor Moskovskog sveuilita P. M. Leontjev odrao je sveani govor o sudbini zemljoradnikih klasu u Rimu. Od opsenijih radova iz agrarne povijesti koji ni danas nisu izgubili svoje znaenje, treba spomenuti rad I. M. Grevsa (1860.-1941.) "Ogledi iz povijesti rimskog zemljoposjeda, prvenstveno u doba Carstva". U toj knjizi pisac daje karakteristiku rada na tom pitanju i stavlja sebi u zadatak da donese povijest agrarnih odnosa u obliku pojedinanih "privredno-psiholokih ogleda". Pisac detaljno ispituje podatke o Horacijevom imanju, kao obrascu srednjeg posjeda u Augustova doba, i podatke o imanju Pomponija Atika, jednog od najkrupnijih zemljoposjednika s kraja Republike. Agrarnoj povijesti posveena je velika panja u radovima biveg profesora Petrogradskog sveuilita M: I. Rostovceva, koji je kasnije emigrirao iz Sovjetske Rusije. On obrauje agrarne odnose u svojoj disertaciji "Povijest dravnog zakupa u Rimskom Carstvu". Mnoge njegove rasprave posveene su rimskom kolonatu; njega pisac detaljno istrauje u posebnoj monografiji, koja je izala na njemakom jeziku. Panju ruskih znanstvenika privlaili su i postanak Rima i daleka prolost Italije. iroku popularnost stekao je "Uvod u rimsku povijeest" od V. I. Modestova (1839.-1907.). Povjesniar rimske knjievnosti V. I. Mopdestov posvetio je mnogo truda prouavanju i prijevodima Tacita; u

34

posljednjem razdoblju svoga ivota on se veoma zainteresirao za povijest rane Italije. On je poeo opisivanjem spomenika paleolitskog doba koji su naeni na italskom tlu, i postavi sebi za cilj da donese sustavnu povijest prvobitne Italije, namjeravajui je dovesti do poetka rimske povijesti, kako "u Romulov grad ne bi uao praznih ruku, niti sa mitskim i legendarnim priama, koje su stari povjesniari prenijeli ili dijelom izmislili i koje moderni povjesniari tumae na sve mogue naine, nego imajui u rukama injenice kulturnog ivota, koji se postupno razvijao. Arheoloka istraivanja, po Modestvom miljenju, jesu "jedno sasvim znanstveno i danas jedino plodonosno prouavanje. Stoga je taj pravac u stanju postaviti granice onoj bezgraninoj samovolji, sa kojom su epigoni kritike kole (koju je tako slavno zapoeo Niebuhr i koja je povijesnoj znanosti uinila ogromne usluge), izgubivi svako realno tlo pod nogama, pretvorivi prva stoljea rimske povijesti u poprite manifestacije najneobuzdanijeg subjektivizma, nazivajui ga, kao za podsmijeh, znanstvenom kritikom. Djelo Modestova prevedeno je na francuski jezik i nailo je u inozemnoj literaturi na simpatije. Znaaj toga djela sastoji se u sustavnoj obradi materijala i generalizaciji specijalnih studija. Pisac nije uspio svoje izlaganje dovesti do poetka rimske povijesti. Drugi dio svoga djela posvetio je ralambi podataka o Etruanima i Mesapima i u vie rasprava je pretresao pitanje o raseljavanju raznih naroda po Italiji. Ruski znanstvenici su iskoristili otkria na podruju arheologije, epigrafike i papirologije. S. A. ebeljov (1867.-1914.) napisao je dva rada posveena kasnoj Grkoj. Prvi od njih "Iz povijesti Atene (229.31. pr. K.)" - razmatra pitanja koja se tiu kako helenistike tako i rimske povijesti. Pisac svestrano analizira uvjete pada Atene. Ova studija S. A. ebeljeva je znaajna za prouavanje ivota po provincijama u doba Republike. U drugom radu "AHAIKA ( Iz podruja starina provincije Ahaje )" (1903.) nastoji odgovoriti na pitanja koja se tiu povijesti Grke u doba Rimskog Carstva. Pitanje o vremenu pretvaranja Grke u provinciju Ahaju, pitanja koja se tiu provincijske uprave i djelatnosti gradskih ustanova osvijetljena su u tom radu na osnovu strogog i metodikog prouavanja spomenika, uglavnom natpisa, koji, po autorovim rijeima, danas predstavljaju temeljni kamen itave znanosti o klasinoj starini. Od drugih radova S. A. ebeljova koji obrauju rimsku povijest, treba istaknuti njegovu raspravu o makedonskim ratovima. Zakljuci S. A. ebeljova zasnovani su na briljivom i svestranom prouavanju materijala i gotovo svi su uli u znanost kao neprijeporne istine. S. A. ebeljov je svojim istraivanjima izmijenio mnoge dotadanje postavke, npr. ukazao je na niz netonosti u Mommsenovim istraivanjima. Papiroloki materijal iskoristio je M. M. Hvostov, koji je objavio dva rada vana za gospodarsku povijest Rimskog Carstva. Njegova "Povijest istone trgovine grko-rimskog Egipta" (1906) predstavlja svestrano prouavanje povijesti trgovine u svezi s politikim, socijalnim i gospodarskim ivotom pojedinih istonih zemalja. "Tekstilni obrt u grko-rimskom Egiptu" (1914.) obrauje organizaciju tekstilne proizvodnje. M. M. Hvostov je prvi opisao ivot i rad egipatskog tkalca-obrtnika, okarakterizirao njegovo domainstvo, istraio ugovore koji se tiu tkalca egrta, itd. Od specijalnih radova koje su ruski znanstvenici napisali iz povijesti Carstva, skrenuti emo pozornost na djelo E. D. Grima u dva toma "Studije iz povijesti razvitka rimske carske vlasti".

35

Nasuprot Mommsenu, koji je tvrdio da naela ustroja uprave ostaju tijekom trajanja Carstva nepromijenjena, Grim donosi evoluciju carske vlasti. Najvaniji su oni dijelovi drugog toma Grimovih "Studija" u kojima se govori o razvitku politikih teorija i o zavisnosti rimskih teoretiara monarhijske vlasti od njihovih grkih prethodnika. Opa pitanja rimske povijesti obraivana su uglavnom u svezi sa sveuilinim teajevima. Takav teaj bio je kratki prikaz itave rimske povijesti u knjizi harkovskog znanstvenika I. V. Netuila "Pregled rimske povijesti i izvor" (1912.), jednog od snanih ruskih specijalista za ranu povijest Rima. Pitanja rimskog ivota u posljednjim stoljeima Republike i prvim desetljeima Carstva obraena su u "Pregledu povijesti Rimskog Carstva" od akademika R. J. Vipera. "Pod carstvom se u knjizi- kae pisac ne podrazumijeva politiki oblik, tj. carstvo kao ustanova, nego osvajako irenje Rima i Italije, kretanje rimskog kapitala i rimskog oruja". Djelo donosi iv prikaz gospodarskog ivota i klasne borbe. Pisac se nalazio utjecajem revolucije iz 1905. g. i reakcije koja je za njom dola. Na mnogim mjestima svoga djela pisac prosvjeduje protiv reakcionarne demagogije i pokazuje se kao uvjereni pristaa demokratskih naela. On odluno ustaje protiv pogleda rairenih uglavnom pod utjecajem Mommsena, da je carska vlast u Rimu bila demokratska monarhija. Ono u emu se sa piscem ne moemo sloiti je upotreba nekih pojmova. R. J. Viper govori o kapitalu, o rimskim kapitalistima i burzi, upotrebljavajui te pojmove u modernom znaenju. Pitanje socijalne i gospodarske povijesti Rimskog Carstva osvijetljena su u "Ogledima iz povijesti srednjovjekovnog drutva i drave" od akademika D. M. Petruevskog. U knjizi je donesen sustavan pregled gospodarske i socijalne povijesti u doba Carstva. Nakon iscrpne obrade socijalnih odnosa u doba procvata Carstva u I. i II. st. p. K., D. M. Petruevski ralanjuje uvjete koji su doveli do vezivanja stalea za rad, zatim do slabljenja rimske drave i napokon do njenog pada. To je bio jedan od prvih pokuaja donoenja sintetike konstrukcije socijalno-gospodarske povijesti carskog doba. Obrada rimske povijesti u Rusiji u drugoj polovici XIX. i na poetku XX. st. (do Listopadske revolucije) stajala je pod utjecajem zapadnoeuropske historiografije, ali su ruski znanstvenici u specijalnim i opim pitanjima rimske povijesti dali potpuno samostalne studije. Ruska povijesna znanost osjeala je na sebi, poevi od devedesetih godina prolog stoljea, jai utjecaj marksistike teorije nego zapadnoeuropska historiografija. Karakteristinu crtu ruske historiografije predstavlja iroko postavljanje pitanja , pokuaj da se rijee najaktualniji problemi rimske povijesti. Zapadna historiografija XX. stoljea Karakteristinu crtu graanske historiografije s kraja prvog i u drugom desetljeu XX. st. predstavlja odsustvo originalnih konstrukcija. Kao pozitivna pojava moe se istaknuti kritika modernizacije. U djelu M. Bebera "Agrarna povijest starog vijeka" i u prvom izdanju knjige Salviolia "Kapitalizam u antikom svijetu" skrenuta je pozornost na to da nemamo razloga da u

36

antikoj privredi vidimo iste crte koje su svojstvene i modernom kapitalizmu. Protiv hiperkritikih tvrdnji Paisa u pogledu rimske tradicije ustao je u prvom redu De Sanctis, koji je tvrdio da su rimski fasti, i pored falsificiranja, u svojoj osnovi vjerodostojni; galski poar iz 387. g. pr. K. nije mogao unititi sve dokumente, tako da su rimski anali sadravali prilian broj istinitih podataka. Poriui gotovo u potpunosti vjerodostojnost pria o rimskim kraljevima, De Sanctis smatra da pozornost zasluuju mnoge injenice iz rane rimske povijesti. Paisovovom hiperkriticizmu stavlja se nasuprot metodiko istraivanja podataka rimske tradicije, o aktualnim pitanjima rimske povijesti pojavile su se posebne studije, koje su osvijetlile neke strane rimskog ivota. Reakcionarne tendencije, naroito poslije pobjede Listopadske revolucije, sve vie prodiru u buroasku historiografiju. Veoma je rairena bila "socijalno-gospodarske povijest Rimskog Carstva" od profesora M. I. Rostovceva, koju je izdao 1926. g. na engleskom jeziku. Ta je knjiga prevedena na njemaki i talijanski jezik. Rostovcev je nastojao donijeti sustavnu povijest privrede i socijalnih odnosa u doba Carstva, poglavito u II. i III. st. On smatra da je carski reim imao odreenu socijalnu bazu, koja se postepeno irila. Na poetku carevi se oslanjaju na "pobjedniku italsku buroaziju", a kasnije ih podrava "buroazija mnogobrojnih provincijskih gradova". No vladajui sloj uvijek je bio brojno neznatan; po gradovima je voena borba izmeu bogatih i siromanih. To dovodi u III. st. do vojne anarhije, koja je, po miljenju Rostovceva, bila revolucija, jer su u to vrijeme naoruani donji slojevi stanovnitva ("proleteri i seljaci") ustali protiv gradske buroazije i zadali joj poraz. Despotska vladavina istonjakog tipa, koju su zaveli Dioklecijan i Konstantin, nije mogla sprijeiti propast Carstva i itavog antikog svijeta. Doba Carstva obiljeeno je velikim irenjem kulture, zbog ega je kultura "gubila svoj intenzitet", i to je doprinijelo propasti antikog svijeta. Rostovcev prihvaa mnoge reakcionarne postavke historiografije s kraja XIX. i poetka XX. st.: Phlmannovo miljenje o destruktivnom utjecaju revolucije na antiki svijet, miljenje Eduarad Meyera o neizbjenosti propasti kulture i miljenje krajnje reakcionarnog istraivanja O. Zeka o tome da je rimska kultura izgubila svoj intenzitet. Rostovcev je principijelni pristaa modernizacije ekonomike antikog svijeta. Gradsku aristokraciju on svuda naziva buroazijom itd. Njegova reakcionarna modernizacija dolazi do osobito jasnog izraza kod izlaganja krize III. st., ali njegov rad, koji je zasnovan na velikom injeninom materijalu, sadri i niz vanih zakljuaka. Iako se Rostovcev pokazuje kao protivnik marxizma, on u svojim konstrukcijama esto, i protiv svoje volje, polazi od marksistikih postavki. Tako je, npr., on prvi postavio pitanje o promjeni socijalne osnove carskog reima. "Socijalna i gospodarska povijest helenistikog svijeta" od M. I. Rostovceva, koja se pojavila 1941. u tri toma, posveena je socijalnom i ekonomskom ivotu helenistikog svijeta. Ne dotiui se specijalno Rima, pisac govori o ulozi koju je odigralo rimsko osvajanje na Istoku. U djelu se sprovodi misao da je raspadanje helenistikog svijeta rezultat niza veoma sloenih unutarnjih uzroka. Rimsko osvajanje samo je ubrzalo taj proces. Radovi Rostovceva predstavljaju jedan od malobrojnih pokuaja donoenja sintetikih radova iz rimske povijesti u kojima bi pisac provukao odreen stav. Drugi radovi buroaskih znanstvenika predstavljaju veinom kompilacije, koje nemaju vee znanstvene vrijednosti. Od

37

dvadesetih godina XX. st. poinju izlaziti kolektivna izdanja, koja sebi stavljaju u zadatak da donesu itavu povijest ovjeanstva. Takva je francuska edicija "Evolucija ovjeanstva"; ona se sastoji od niza svezaka, koji sadre pregled pojedinih podruja kulture. Od radova posveenih Rimu treba istaknuti: Grenijeeva "Rimskog genija" (pregled rimske kulture od najstarijih vremena do Augusta), preglede politikog ureenja Rima, koji je napisao Omo i rad Loa posveen kraju Rimskog Carstva. U njima su donesene uspjele sinteze novih podataka, ali je uzaludno traiti u njima nova i originalna shvaanja. Prilino potpuno prikazana je rimska povijest u Glotzovoj "Opoj povijesti". Glavni smjer Glotzove "Ope povijesti" je pozitivistiko-liberalan. Znaajni su pojedini zakljuci i generalizacije, ali ne i itava kolekcija, uzeta u cijelosti. Vei znaaj do Gloztzove "Ope povijesti" ima engleska "The Cambridge of old history". Izlaganje rimske povijesti poinje od VII. toma, gdje je ona dana zajedno sa povijeu helenistikih zemalja. U potpunosti su Rimu posveeni tomovi: IX., X., XI. i XII. Ni u ovoj ediciji nee itatelj nai jedinstveno gledite, ali su mnogi dijelovi napisani od najboljih specijalista i zasnovani na novom materijalu. Naroito se istiu radovi Lesta koji se tiu rane rimske povijesti. U pitanju vjerodostojnosti rimske tradicije Lest, koji uzima u obzir i kritika istraivanja i arheoloka otkria, odluno se ne slae sa Paisom i smatra ak moguim da se govori o vjerodostojnosti imen posljednjih rimskih kraljeva. Uspjele su glave francuskog znanstvenika Oloa o vanjskoj politici Rima u III. i II. st. pr. K., lanci Edkoka o Cezaru i , najzad, pregledi provincijskog ivota u dva posljednja toma. Kolektivno izdanje "An Economic Survey od Ancient Rome" (Baltimore-Oxford, 1933.1940.), koje je izalo pod redakcijom T. Franka, predstavlja izbor dokumenata, kao i zbirku studija o pitanjima ekonomske povijesti Rima, uglavnom u doba Carstva. U Njemakoj, poslije dolaska faista na vlast, povijesnu su literaturu preplavile razne knjige o staroj povijesti, u kojima je povijest starog Rima falsificirana. Ne moe se govoriti o nekoj jedinstvenoj koncepciji faistike historiografije, koja bi se oslanjala na izvore i davala znanstveno obrazloenje ovim ili onim postavkama. Faistike kolovoe stavile su povijest starog vijeka u slubu nacistike promidbe, tako da je ona imala zadatak da potkrijepi njihove reakcionarne i agresivne planove. Osobita panja posveena je rasi i rasnom pitanju. Na razvitak italske kulture gledalo se kao na rezultat pojave "vie", arijevske rase na podruju Italije. Rimljanima je dodjeljivana specijalna uloga. Socijalna i gospodarska pitanja smatrana su drugorazrednim, a neki faistiki "povjesniari" ak su poricali postojanje socijalnih motiva u borbi patricija i plebejaca svodei tu borbu na politike i plemenske sukobe. Mijeanje sa drugim narodima, po tvrdnji faistikih pisaca, dovelo je do gubitka "rasne istoe", uinilo Rimljane manje vrijednim i doprinijelo osvajanju Rima od strane Germana. Na to osvajanje faistiki pisci gledali su kao na obnovu Zapadne Europe od strane "istokrvnih" Germana. Povijest ratova odvojena je od socijalne povijesti i promatrana kao "pobjedonosni pohod naroda-osvajaa". Usprkos modernih istraivanja, na povijest rimske vanjske politike gledalo se kao na plansko

38

ostvarivanje ideje svjetske vladavine. Uzdizanje pojedinih linosti dovoeno je u zavisnost od njihovog rasnog tipa, a ne od politikih i socijalnih prilika. Faistiki pisci veliaju rimsku discipliniranost, ljubav prema subordinaciji, a odriu Rimljanima sposobnost za samostalnim stvaranjem na podruju kulture. Sinteza jednog i drugog, po njihovom tumaenju, nalazi se samo kod germanskih plemena. Ovo ovinistiko gledite izraavao je jo Mommsen, ali je ono u faistikoj literaturi dovedeno do krajnjih granica. Prema tome, cjelokupna pozornost faistikih "povjesniara" nije bila usmjerena na upoznavanje povijesti, nego na njeno krivotvorenje. Rimsku povijest krivotvorili su i talijanski faisti, koji su na povijest Italije u novo i najnovije vrijeme gledali kao na nastavak povijesti starog Rima. Svoje imperijalistike pretenzije talijanski su faisti opravdavali primjerima iz povijesti Rimskog Carstva. Najbolji njemaki i talijanski znanstvenici napustili su Njemaku i Italiju, Tako je, npr., postupio veliki istraiva povijesti religije u antikom svijetu Eduard Norden, koji je u posljednje vrijem dao znanstvene studije iz rimske religije. U emigraciji je umro i G. Ferrero. Razotkrivanje faistike pseudoznanosti u pitanjima stare povijesti ostaje jedan od zadataka sovjetske historiografije.

DRUGI
39

DIO

DORIMSKA ITALIJA I NAJSTARIJE RAZDOBLJE POVIJESTI RIMA

Glava III.
PRIRODNI UVJETI STARE ITALIJE
Apeninski poluotok, koji je odavno dobio ime Italija, zauzima sredinji poloaj u sjeverozapadnom dijelu Sredozemnog mora. Sa zapada ga oplakuje Tirensko, a sa istoka Jadransko more. I jedno i drugo predstavljaju dijelove Sredozemnog mora, koje antiki pisci esto nazivaju "unutarnjim" i ak "naim" morem. Crta obale Apeninskog poluotoka manje je razvedena od june obale Balkanskog poluotoka; u Italiji nije bilo velikog broja udobnih luka i otoka blizu obale, kao to je to u Grkoj, gdje je njezin poloaj doprinio razvoju pomorstva u najranijim razdobljima njenog povijesnog ivota. Najugodniji zaljevi Tirenskog mora bili su u Napuljskom zaljevu, gdje su se u povijesno doba nalazila vana pristanita Napulj i Puteoli, i na uu Tibera, gdje je jo u rano rimsko doba nastala luka Ostija. to se tie junog dijela Tirenskog mora, zaljevi i zatoni koje ono oblikuje pogodni su samo za manje brodove, na kojima su vrene krae plovidbe. Nekoliko luka nalazilo se i na obali Jadranskog mora. Du obale tog mora protee se plovna zona velike duine, koja prelazi u pliak, zbog ega su brodovi mogli bacati sidro samo na nekoliko kilometara od obale. Pliak je oteavao prilaz ak i ka izvrsnoj prirodnoj luci u kojoj je leao u rimsko doba vaan luki grad Brindizi. Neto ranije od Brindizija stekao je znaenje Tarent, koji se nalazio na prevlaci izmeu irokog zaljeva i prilino velike lagune. Juno od Tarenta more oblikuje nekoliko manjih luka, oko kojih su leali grki gradovi kolonije. Juni kraj Italije samo je uskim Sicilijskm ili Mesinskim tjesnacem odvojen od otoka Sicilije, koji je u geolokom pogledu takoer nastavak kontinenta. Dok su italski narodi bili malo zainteresirani za veze sa prekomorskim zemljama, Etruani i Grci lako su osvojili najbolje luke Apeninskog poluotoka. U razdoblju VI.-IV. st. pr. K. izmeu raznih naroda koji su nastanjivali Italiju ve se vodi borba za izlaz na more i pomorske putove. Po primorskim mjestima razvija se niz privrednih grana, koje su bile od velikog znaenja za ivot italskih plemena. Tako su se, npr., na uu Tibera odavano nalazile solane. Na mnogim mjestima bili je razvijeno ribarstvo, a po nekim centrima (npr. u Tarentu) vaene su koljke, od kojih je dobivan purpur, koji je sluio za bojenje vunenih tkanina. Sa sjevera odvajaju Apeninski poluotok od ostalih europskih zemalja visoke, teko prohodne Alpe. Apenini predstavljaju ogranak Alpa. Oni se proteu du itavog poluotoka, granajui se na nekoliko vijenaca. Njihov su nastavak Sicilijske planine i Atlas u sjevernoj Africi. Apenini se veim dijelom sastoje od nevisokih planinskih vijenaca; samo neki od njih doseu 2.500 metara

40

nadmorske visine. Planinski vijenci nisu spreavali komunikaciju izmeu raznih podruja Poluotoka u tom pogledu Italija je imala znatnu prednost u odnosu na Grku. Veliku ulogu u raznim geolokim promjenama na Poluotoku odigrali su i vulkani. Na mnogim mjestima tlo Italije je vulkanskog podrijetla. Od vulkana najpoznatiji su Etna na Siciliji i Vezuv na junoj obali Italije. Vezuv je u antici dugo vremena smatran za konano ugaen vulkan, ali je u kolovozu 79.g. p. K. iznenada dolo do strane erupcije, i otada pa sve do danas Vezuv je neprestano aktivan vulkan. Na mnogim mjestima rijeke razne veliine presijecaju talijanske planine. Najvea od njih je rijeka Po ( u antici Padus). U srednjoj Italiji plovna je bila samo rijeka Tiber. Ostale rijeke Apeninskog poluotoka nisu igrale nikakvu vaniju ulogu u privrednom ivotu stanovnitva. Italija se odlikuje blagom klimom, tipinom za mnoge krajeve Sredozemnog mora. Zime su relativno hladne u sjevernom dijelu zemlje, gdje temperatura ponekad pada do 10, pa ak i do -12C. U tom podruju padaline su dosta znaajne, naroito ujesen i zimi, a ni ljeta nisu oskudna kiama. Srednja temperatura u srpnju iznosit 23-25C. Naprotiv, juno od Apeninskih planina, u srednjoj Italiji, zima je znatno toplija, snijeg pada vrlo rijetko, ljeta su toplija i siromanija padalinama nego sjeverni dio poluotoka, a kie padaju samo u proljee i jesen. Najzad, klima june Italije i Sicilije smatra se suptropskom; tu su ljeta arka, za vrijeme njega gotovo uope nema kie, dok je zima topla i blaga. Flora Italije je bogata i raznolika. Uz listopadno drvee, koje je obina pojava za zemlje umjerene klime ( hrast, topola, joha ), tu rastu ipak, zimzeleno drvee ( lovorika, mirta ), a na jugu mogu uspijevati palme, dovezene iz tropskih zemalja. Klimatski i pedoloki uvjeti doprinijeli su velikom irenju raznih kulturnih biljaka, U Italiji su se stalno poele uzgajati itarice. Uzgajanje vinove loze pada jo u pretpovijesno doba. Pod utjecajem Grka vinogradi i maslinici uzgajani su gotovo po itavom poluotoku. Tada su se pojavili i empres i pinija, jedno od najkarakteristinijih drvea za dananju Italiju. U rimsko doba poelo se s uzgajanjem kestena, marelice i breskve, a u srednjem vijeku sa uzgojem dudova, narani i limuna; poevi od XVI. st. uzgajaju se narane, a od XIX. st. i mandarine. Fauna Apeninskog poluotoka nije se razlikovala od ivotinjskog svijeta zemalja Srednje Europe. U antici na Apeninskom poluotoku su ivjele gazele, divokoze, divlji ovnovi; po umama, koje su rasle po planinskim padinama, ivjeli su medvjedi i vukovi. Poljoprivreda je bila glavno zanimanje stanovnika stare Italije. Najplodnije podruje bila je dolina rijeke Po, koja je Rimu pripojena kasnije od ostalih dijelova Italije. Od podruja srednje Italije po svojoj plodnosti bila je osobito na glasu Kampanija, zemlja polj. U srednju Italiju spada i Lacij, koji obuhvaa podruje donjeg toka rijeke Tibera i koji je od susjednih podruja odvojen osrednjim planinama, od kojih su osobito znaenje u povijesti stekle Albanske planine. U svome jugozapadnom dijelu tlo Italije bilo je podlono movarama, i zato je tu zemljoradnja bila mogua samo uz radove na isuivanju. Sjeverno do Lacija prostire se breuljkasto podruje Etrurije. Planinska podruja srednje i istone Italije bila su pogodna uglavnom za stoarstvo; istoni dio Apeninskog poluotoka manje je plodan od zapadnog. Pa ipak su Apulija i podruja june Italije

41

koja se na nju nadovezuju ( Kalabrija, Lukanija, Brutij ) cvjetale u VIII. V. st. pr. K., u razdoblju moi grkih gradova. U rimsko doba u njima se zapaa opadanje, a u doba Carstva to su slabo naseljena podruja u kojim prevladava krupno stoarstvo. U pogledu prirodnih bogatstava Italija je zaostajala za drugim zemljama Sredozemlja. Jedino je Etrurija donekle bila bogata bakrom i olovom, a otok Elba eljezom. Ova okolnost je jo u najstarija vremena prisilila stanovnike Apeninskog poluotoka na uvoz kovina iz drugih zemalja. Gotovo svi pisci antikog svijeta slau se u tome da je Italija zemlja koja je vrlo povoljna za ljudski ivot. Oni govore o prirodnim utvrenjima, o plodnosti tla, bogatoj vegetaciji i sjajnoj klimi. Meutim, priroda italskog tla zahtijeva ulaganje ljudskog rada. Tlo esto zahtijeva ne samo obradu ve i umjetno navodnjavanje, a ponegdje su potrebni i radovi na isuivanju, bez kojih se tlo pretvara u movaru i postaje nepogodno za zemljoradnju, a u movarnim predjelima Italije, kako u antici tako i u novom vijeku, lako se irila malarija.

Glava IV.
NAJSTARIJE STANOVNITVO ITALIJE 1. Prvobitna arheologija Italije
Paleolit i neolit U raznim dijelovima dananje Italije i na Siciliji sauvali su se najstariji spomenici ljudske kulture. Od stanovnika starijeg kamenog doba ( paleolita ), koji su ivjeli po peinama, bavili se lovom i skupljanjem plodova, ostale su kamene sjekire, strugai od kremena i iljci kopalja, ukrasi od kostiju i koljki. Arheoloka iskopavanja svjedoe o tome da su u doba kasnog paleolita pokojnici sahranjivani u plitkim jamama; leevi su bojani crvenom bojom, u grob je stavljano oruje i alat. Pri karaju paleolitskog doba na Apeninskom poluotoku dogodile su se znaajne geoloke i klimatske promjene i postepeno su stvoreni oni prirodni uvjeti koji su karakteristini za povijesnu Italiju. U slijedeoj epohi neolitu pojavljuju se okrugle i ovalne kolibe, grupirane u sela. U to vrijeme javlja se zemljoradnja, pripitomljuju se ivotinje i poinje se izraivati posue od gline, ukraeno cik-cak ornamentom. Leevi su sahranjivani u jamama ili u peinama. Nositelji ove neolitske kulture u Italiji bili su, po svemu sudei, u vezi s centrima egejske kulture. Ovo naroito vrijedi za Siciliju i junoitalske oblasti. Naprotiv, druge oblasti Italije, kao i Korzika, stajale su u vezi s kulturom stare panjolske i transalpskih zemalja.

42

Arheoloka otkria posljednjih desetljea svjedoe o tome da u nekim dijelovima Apeninskog poluotoka i na oblinjim otocima u razno doba nicala kulturna sredita, koja su utjecala jedna na druge. Na osnovu toga moemo govoriti o odreenim linijama opeitalskog razvoja, koji vodi porijeklo od tih starih epoha. Prijelaz na broncu. Kultura teramara. Od druge polovice treeg tisuljea prije Krista poinje prijelaz u eneolitsko ( halkolitsko ) doba. Sa Krete, kao i iz sredinje Europe, prodiru u Italiju zlato i bakar, ali je ovaj posljednji jo luksuzni artikl. Centara halkolitske kulture bilo je u srednjoj Italiji i na otocima. Osobito se istiu ostaci grandioznih graevina na otoku Malti, koje spadaju u ovo vrijeme. Prijelaz na broncu takoer se moe pratiti u raznim podrujima Italije. U Apuliji taj se proces dogaa pod utjecajem Sicilije, koja je stajala u vezi sa centrima kretsko-mikenske kulture. U sjevernim pak podrujima Italije u tom pogledu od naroitog je znaaja pojava novih stanovnika, oko 1800. g. pr. K. Oni su svoja naselja gradili na kolibama (palafitte ) i nastanjivali se prvobitno samo na rijekama i jezerima, ali se kasnije sojenice javljaju i na kopnu. Ostatke tih naselja dananji Talijani nazivaju t e r r a m a r a ( masna zemlja ), pa otuda i itava kultura nosi naziv terramara kultura. Na mjestima teramarra naselja naene su razne graevine od bronce: oruje kuni predmeti, alat i ukrasi; nailazi se na predmete izraene od roga i kostiju. Velike uspjehe u istovremeno postigla je keramika proizvodnja. Stanovnici teramarra stajali su na relativno visokom stupnju kulture. Oni su se bavili stoarstvom, uzgajali rogatu stoku i svinje. U isto vrijeme pojavio se je u Italiji konj, a prvi put su se poela upotrebljavati kola na dva kotaa. Uz stoarstvo vanu ulogu igrala je zemljoradnja. Uzgajana je penica i mahunasto povre. Ve u to vrijeme pada poetak uzgajanja vinove loze i voa. Stanovnici teramarra spaljivali su leeve i pepeo pokojnika uvali u posebnim posudama. Teramarra kultura razvijala se uglavnom u sjevernoj Italiji, ali je utjecala i na druge njene oblasti, npr. na Lacij. Villanova kultura Krajem drugog tisuljea novi migracijski val doveo je u Italiju novu kulturu, koja se po mjesto arheolokih nalaza u selu Villanovi nedaleko grada Bologne u sjevernoj Italiji, naziva " V i l l a n o v a k u l t u r a " . Osnovno obiljeje ove kulture bila je uporaba eljeza, uz broncu. Posue od gline i bronce ukraava se sloenim geometrijskim ornamentom. Za nositelje ove kulture karakteristino je i spaljivanje pokojnika; pepeo je sakupljan u specijalne dvostoaste posude i uvan u grobovima, koji nose naziv tombo a pozzo (grobovi u obliku bunara ). Villanova kultra postojala je otprilike izmeu 1000 i 800. g. pr. K. Arheoloki spomenici koji podsjeaju na nalaze u Villanovi otkriveni su i na drugim mjestima, uglavnom u Podunavlju. Njih

43

uvrtavaju u tzv. "Hallstadtsku kulturu". Potpuno je mogue da su se predstavnici haltatske kulture doselili u Italiju sa obala Dunava. Otprilike u isto vrijeme nastanili su se u oblasti Venecije i Apulije Iliri, to je dovelo do mijeanja raznih etnikih skupina; kao rezultat toga formirale su se razne grane italskih plemena. Najzad, u isto doba u Italiji se pojavljuju i utvrena naselja ograena zidovima, "gradovi" u starinskom znaenju te rijei (oppidia). Upotreba eljeza i podizanje takvih gradova karakteristini su za vii stupanj barbarstva.

2. Etru ani
Porijeklo Etruana Oko VII. st. pr. K. u povijesti Italije poinje etruansko razdoblje. Naa znanje o Etruanima zasnivaju se uglavnom na arheolokim spomenicima otkrivenim u Italiji, prije svega u samoj Etruriji. Pitanja o podrijetlu Etruana, o etruanskom jeziku i o socijalnoj strukturi i znaenju Etruana za kulturni razvitak Italije jesu jedna od najsloenijih i najzamrenijih u itavoj znanosti o antikom svijetu. Sve do danas istraivai zastupaju tri razne teorije o etruanskom podrijetlu, teorije koje u krajnjoj liniji potjeu od miljenja to su ih izrekli antiki pisci. Najrairenijom treba smatrati teoriju istonog porijekla Etruana. Pristae te teorije smatraju da su Etruani doli pomorskim putem u Italiju i nastanili se na obalama Tirenskog mora. Druga teorija tvrdi da su Etruani doli u Italiju s one stre Alpa. Po treoj pak teoriji Etruani su prastari stanovnici Italije autohtoni. O pitanju porijekla Etruana jo u antici nije postojalo jedinstveno miljenje. Herodot govori da su doli iz Male Azije, iz Lidije, jo u XIII. st. pr. K. U skladu sa Herodotom rjeavali su to pitanje Strabon, Plinije Stariji i Tacit. Grki pisac Helanik iz Mitlene smatrao je da su Etruani Pelazgi koji su doli iz Grke i koji su se najprije iskrcali na uu rijeke Po. Dionizije iz Halikarnasa smatrao je Etruane prastarim stanovnicima Italije, autohtonima, jer, po njegovim rijeima, ni u prolosti ni u njegovo vrijeme nije ni kod jednog naroda bilo niti ima jezika i obiaja slinih etruanskim. U novom vijeku Herodotovo shvaanje o istonom porijeklu Etruana razvio je meu prvima Dempster (1579.-1625.), koji se moe smatrati osnivaem etruskologije. Njega su se drali i etruskolozi XVIII. st. U XIX. st. tu teoriju poeli su zastupati i orijentalisti. U potvrdu Herodotovog miljenja navoen je izvjetaj o napadu pomorskih naroda na Egipat. Meu napadaima spominje se i narod Tura. Rue i Maspero identificirali su Ture sa Tursenima ili Tuscima, tj. sa Etruanima. Toj teoriji pruili su podrku i arheolozi. Jedan od uvjerenih njenih pristaa bio je poznati ruski znanstvenik B. I. Modestov, ije je djelo "Uvod u rimsku povijest" steklo veliku popularnost. U posljednje vrijeme miljenje o maloazijskom porijeklu Etruana dijele mnogi arheolozi i povjesniari. U potvrdu te teorije oni se pozivaju na bilingvalni natpis

44

naen na otoku Demnosu, kao i na hetitske dokumente. Pristae te teorije bili su istraivai Omo, Piganjol i Dukati, koji je saeo zakljuke po tom pitanju i odustao od nekih ekstremnih gledita, npr. od tenje da se etruanski nain sahranjivanja dovodi u vezu s maloazijskim, jer je ovaj posljednji kasnijeg porijekla. Drugu teoriju razvio je meu prvima Freret, koji je ukazao na bliskost naziva "Rasena" i "Reti". Niebuhr smatra domovinom Etruana Alpe. Hipotezu o tome da su Etruani doli s one strane Alpa razvijali su Schwengler i Mommsen, od arheologa nju je potkrepljivao Helbig, koji je smatrao da su Etruani doli sa Retskih Alpa i smijenili nositelje Villanova kulture. Od kasnijih povjesniara sline poglede razvijali su Eduard Meyer i De Sanctis. Ovaj potonji vidio je Protoetruane u stanovnicima teramarra. Poslije otkria hetitskih spomenika Norara je iznio hipotezu da su Hetiti i Etruani srodni narodi. Po njegovom miljenju Etruani su se u Italiju doselili iz crnomorskih stepa preko Dunava, Save i Drave. Teorija o autohtonosti Etruana, koja se zasniva na miljenju Dionizija iz Halikarnas, pojavila se kasnije od drugih. Jedan od njenih prvih tvoraca bio je Mikali (1769.-1844.). Od novijih znanstvenika nju su zastupali Veloh i Lest, autor nekih tekstova u "The Cambridge of old history", i dr. Od lingvista tu teoriju razvijali su Talijani Trombetti i istaknuti sovjetski lingvist, N. J. Mar; on je nastojao obrazloiti ovu teoriju zakljucima iz novog uenja o jeziku, koje je on razvio. Poetak prouavanja etruanskog jezika pada u doba renesanse, kad su naene bronane tablice sa etruanskim natpisima. U XVI. st. pojavili su se prvi radovi, koji su teili deifriranju etruanskog pisma. Teko je utvrditi kojoj porodici jezika pripada etruanski jezik. Do danas znanstvenici su uspjeli utvrditi znaenje nekoliko desetaka rijei, ali nam ti rezultati jo ne omoguuju izvoenje bilo kakvog odreenog zakljuka. Neki istraivai smatraju da klju za rjeenje pitanja o karakteru etruanskog jezika treba traiti na Istoku. Mar je iznio pretpostavku da etruanski jezik predstavlja odreeni stadij u razvitku jezika, koji je prethodio pojavi takozvanih indoeuropskih jezika, ali ta postavka jo ne moe sluiti kao dokaz za autohtono porijeklo Etruana, na emu je N. J. Mar insistirao. Pitanja o porijeklu Etruana i o etruanskom jeziku ostaju otvorena. Hipoteza o autohtonom porijeklu Etruana ima odreene osnove. Mogue je da je neka grana najstarijih stanovnika poluotoka inila osnovno jezgro stanovnitva, kome su se mogli prikljuiti doseljenici iz drugih zemalja, a napose iz Male Azije. Mijeanje raznih plemena dovelo je do formiranja Etruana. Socijalni poredak Etruana Ve rani arheoloki spomenici svjedoe o visokom stupnju etruanskog gospodarskog i socijalnog razvitka. Naselja Villanova kulture predstavljaju ostatke rodovskih zaselaka; u Etruriji se meutim pojavljuju gradovi, koji se po svom tipu pribliavaju antikog svijeta. Ti gradovi lee obino na prirodno zatienim mjestima, ograeni su zidovima, pravilno planirani i znatnim svojim dijelom sastoje se od kamenih graevina.

45

Tijekom itave etruanske povijesti odrali su se izvjesni ostaci rodovskih odnosa. Potpuno je mogue da i nazivi nekih etruanskih gradova vode porijeklo od imena utjecajnih rodova. Grad Tarkvinij, npr. moe se dovesti u vezu s rodom Takvinijevaca, etruanski , Tarhna. Podjela rada, razvitak razmjene, osvajanja sve je to doprinosilo raspadanju rodovskog poretka i izdvajanju vladajuih porodica. Socijalni poredak Etruana koliko moemo prosuivati na osnovu oskudnih pisanih izvora i raspoloivih arheolokih spomenika bio je strogo aristokratski; vojniko-sveenika aristokracija ( l u k u m o n i ) inila je povlateni dio drutva, kome su bili podinjeni ostali slojevi stanovnitava. Osobitou etruanskih socijalnih odnosa treba smatrati slobodan poloaj ene, koja je uivala odreene privilegije. Po pretpostavci nekih ispitivaa, rjeavanje mnogih pitanja domaeg ivota zavisilo je od majke, a ne od oca obitelji. Ropstvo se po svemu sudei rano pojavilo u Etruriji. Kao jedan od dokaza za postojanje ropstva mogu posluiti gladijatorske borbe, koje su prireivane na dvorovima etruanskih aristokrata. One su nastale jo u doba kad su zarobljeni neprijatelji prisiljavani da se tuku na grobu poginulih vojskovoa, a kasnije su prireivane radi razonode, pa su ih iz Etrurije preuzeli drugi italski narodi. Sa svojim druinama, koje su se sastojale od robova i zavisnih ljudi, lukumoni su napadali susjedne oblasti i bavili se gusarstvom. Nain sahranjivanja etruanskih lukumona i predodbe na grobovima daju nam odreenu sliku o njihovom nainu ivota, raskoi i svakodnevnici. Etruanskim gradovima upravljali su prvobitno kraljevi. Na osnovu indirektnih podataka moemo zakljuiti da je kraljevska vlast u Etruriiji bila izborna i da ju je tijekom politikog razvitka oslabila aristokracija, zbog ega su u nekim gradovima kraljeve smijenili izborni magistrati. Simboli kraljevske vlasti snopovi prua sa sjekirama stavljenim u njih koje su nosile sluge idui ispred kralja; toga sa grimiznim rubom ( toga praetexta ), kurulno sjedite preli su u Rim od Etruana. Od Etruana su Rimljani preuzeli po svemu sudei i sam pojam najvie vlasti ( imperium ). Etruanski gradovi bili su samostalni gradovi-drave; dvanaest gradova inilo je slobodnu federaciju, koja je vodila jedinstvenu vanjsku politiku. Glavnu ulogu u gospodarskom ivotu Etruana igrala je zemljoradnja. Tlo Etrurije, koje se sastoji uglavnom od tufa, koji lei na stjenovitim oblicima, lako se pretvara u movare, tako da je poljoprivreda mogua samo uz umjetno isuivanje. Etruani u bili prvi narod u Italiji koji je nairoko koristio sustav radova na isuivanju, to je bilo mogue samo uz masovno koritenje radne snage i uz odgovarajuu organizaciju. To je i omoguilo stvaranje drugih grandioznih graevina, iji su ostaci sauvani sve do naeg vremena. U tom pogledu Etruani imaju mnogo zajednikog sa Egipanima i Babiloncima. Etrurija je bila prva zemlja u Italiji u kojoj je postojao krupni zemljoposjed. U Etruriji se rano pojavio gradski ivot, razvili se obrti i trgovina. Etruani su odigrali veliku ulogu u posrednikoj trgovini. Predmete od kovina, izraene u Kartagi, keramiku i poljoprivredne proizvode prevozili su Etruani iz grkih gradova u razne zemlje Sredozemlja. Etruanski brodovi pojavljivali su se ne samo u Kartagi, nego i u Fenikiji. U Grkoj su etruanski trgovci bili

46

poznati jo u VI. st. U to vrijeme u Etruriji se nalazi u optjecaju jonski novac, kasnije etruanski gradovi kuju novac prema grkim uzorima. Tijekom vremena u Etruriji se razvila, poglavito u zapadnim gradovima, i vlastita proizvodnja. Etruani su bili na glasu po visokoj tehnici obrade kovina, koje su oni u odreenomn pogledu razvili do savrenstva. U samoj Etruriji naen je bakar, a na susjednom otoku Elbi eljezo. Visoko je bila razvijena i etruanska keramika. Kultura Etruana O visokom stupnju etruanske umjetnosti svjedoe sauvani sarkofazi sa skupocjenim predodbama, statue , freske i ostaci etruanske arhitekture. Pitanje o porijeklu etruanske umjetnosti sloeno je pitanje, osobito kad je rije o njenim izvorima. Nesumnjivo je da su u etruanskoj umjetnosti postojale crte karakteristine rane italske kulture. Osim toga, Etruani su bili pod utjecajem istonih ( naroito maloazijskih ) podruja Sredozemlja, a zatim pod utjecajem Kartaana i Grka. Poevi od VI. st. pr. K. grka umjetnost je vrila na Etruane ogroman utjecaj, ali ona nije uguila samostalne etruanske crte., koje moda vode porijeklo jo od vremena teramarre i Villanove. Siei iz grke mitologije dobili su u Etruriji specifinu obradu i tumaenje. Jedna od karakteristinih crta etruanske likovne umjetnosti bio je realizam. Nadgrobne predodbe etruanskih aristokrata osloboene su svake idealizacije. Tako je, npr. na jednom od spomenika predstavljen jedan debeli Etruanin. Pri tome je njegova punoa tako naglaena da itava predodba dobiva groteskan karakter. Kod obrade vjerskih siea etruanski umjetnici pokazuju vie ljudskih crta od svojih grkih uzora. Ta je realizam i ak naturalizam karakteristian za predodbu uvene rimske vuice, koja je ispruila njuku, kao da oslukuje. Crte istog anra i uz konvencionalnosti kompozicije, nalazimo i kod etruanske himere, koja pripada kasnijem razdoblju. U etruanskom slikarstvu karakteristini su elementi tzv. "neprekidnih predodbi", kod kojih sie jedne slike slui kao nastavak druge. To je poetak specijalnog "sukcesivno-narativnog" stila u slikarstvu, koji su kasnije razvili rimski umjetnici. Etruanska se arhitektura takoer nalazila pod utjecajem grke, ali se u planu etruanskih gradova i pojedinih graevina zapaa neto samostalno i originalno. Kod Grka su, npr. , hramovi stvarani po uzoru kua za stanovanje, jer je hram smatran rezidencijom boanstva; u etruanskom pak hramu velik znaaj imao je sa svih strana otvoreni portik (trijem), koji je sluio kao mjesto za promatranje neba. Etruanska umjetnost utjecala je na susjedna plemena i doprinijela razvitku raznih grana ljudske umjetnosti, od kojih je isprva naroit znaaj imala kampanijska umjetnost, a kasnije rimska. O karakteru etruanske religije moemo suditi na osnovu nekih rimskih obrada preuzetih od Etruana, a uglavnom na osnovu istih tih spomenika likovne umjetnosti. I u podruju religije Grci su izvrili na Etruane snaan utjecaj, ali, za razliku od grke, itava je etruanska religija

47

obojana mranim tonovima. Misao o zagrobnom svijetu, o odmazdi i stranom sudu igrala je kod Etruana znatno veu ulogu nego kod Grka. Meu etruanskim boanstvima naroito popularnost uivale su dvije grupe od po tri boanstva. U prvu su spadali T i n i j a , U n i i M i n e r v a ; kasnije ona se pretvorila u rimsku kapitolsku trijadu ( Jupiter, Junona i Minerva ). Druga trijada sastojala se od boanstava podzemnog carstva ( Mant, koji odgovara grkom Dionizu ili Hadu, Manija ili Perzefona i najzad boanstvo zemlje, koje odgovara grkoj Demetri. Tinija je smatran za vrhovno boanstvo neba. Uz njega je bilo vijee dvanaestorice najviih bogova i drugih boanstva nieg ranga. Nebo, je po etruanskom uenju, podijeljeno na 16 oblasti, od kojih je svaka nastanjena posebnim boanstvom. Etruani su potovali boanstvo mora, kao i boanstva drugih prirodnih sila. Demonologija je kod njih bila razvijena vie nego kod drugih naroda Italije. Etruanski aristokrati, koji su se bavili gusarenjem i stanovali po nepristupanim zamkovima, naselili su prirodu mranim biima, koja trae da ih ljudi umilostive. Etruanski vjerski kult predstavljao je sloen i razgranat sustav koji je utjecao na susjedne narode. Pored sloenog sustava promatranja okolnih prirodnih pojava, na osnovu kojih se, po vjerovanju Etruana, moe predvidjeti budunost i saznati volja bogova, u etruanskom kultu sauvale su se crte primitivnih obreda, sve do ljudskih rtava. Etruansko umijee tumaenja boanske volje uivalo je naroitu popularnost. Njihovim gatarima, h a r u s p i c i m a , pripisivano je umijee odreivanja budunosti prema utrobi rtvenih ivotinja, prema udarcu groma i drugim prirodnim pojavama. Tako je nastalo posebno uenje, d i s c i p l i n a e t r u s c a , koje je kodificirano u II. st. pr. K. Politika povijest Etruana Politiko jaanje Etrurije pada u drugu polovicu VII. i VI. st. pr. K. U VI. st., u doba etruanske moi, etruanski teritorij dopirao je na sjever do Alpa, a na jugu je obuhvaao Lacij i Kampaniju. U samom Rimu uvrstila se u VI. st. dinastija Tarkvinijevaca, dok je u Kampaniji centar etruanskog utjecaja bio grad Kapua. Etruanki grad Adrija dao je naziv itavom moru koje oplakuje obale poluotoka. Poetak raspadanje "etruanske drave" pada pod kraj VI. st. pr. K. Slabljenje njene moi izazvano je kako unutarnjim tako i vanjskim uzrocima. Etruanska federacija nikad nije bila vrsta. Meu gradovima postojalo je stalno suparnitvo. Nije moglo biti unutarnjeg mira ni u pojedinim etruanskim sreditima, ije je blagostanje poivalo na pretjeranom iskoritavanju niih slojeva stanovnitva. Tijekom vremena izmijenio se i vanjski poloaj etruanske drave. Odnosi izmeu Grka i Etruana nikad nisu bili mirni i sve vie su se zaotravali to su Etruani dalje nadirali na jug, u Kampaniju. Etruani su bili u savezu sa Kartaanima, vjenim suparnicima Grka. Kraj VI. i poetak V. st. pr. K. okarakteriziran je jaanjem politike aktivnosti Grka na itavom Sredozemlju. Istovremeno s tim dogaa se i borba italskih naroda za osloboenje od etruanske hegemonije. Na sjeveru Etruani su morali voditi teku borbu sa keltskim plemenima, koja su se

48

poela pomicati prema jugu. Teritorij etruanske drave se smanjivao, slabila je i unutarnja veza izmeu gradova etruanske federacije, ali su Etruani u podruju kulturnog razvoja Italije i dalje igrali dominantnu ulogu, sve do poetka IV. st.; tek tada ustupaju oni svoje mjesto susjednim plemenima, naroito Rimljanima, ija mo i kulturno znaenje sve vie rastu. Sredinom I. st. pr. K. etruanska narodnost izgubila je svako znaenje, a ubrzo zatim zaboravljen je i etruanski jezik.

2. Grki gradovi u Italiji i na Siciliji

Veliku ulogu u razvitku italske kulture odigrale su grke kolonije. Grka kolonizacija poinje u VIII., a zavrava se u VI. st. pr. K. Razdoblje grke prevlasti na jugu Italije pada u prvu polovicu V. st. Oni su 480. g. kod Himere, odnijeli pobjedu nad Kartaanima stalnim svojim protivnicima, a poslije nekoliko godina (474.) u pomorskoj bitci nedaleko Kume, pobijedili su saveznike Kartaana Etruane. Meutim, od druge polovice stoljea grki gradovi poinju slabiti. Uzrok tome lei u socijalnim odnosima, u klasnoj borbi koja je voena po pojedinim polisima i koja je ponekad dovodila do estokih i krvavih sukoba meu gradovima. U mnogim grkim gradovima u Italiji prevladavale su aristokratske grupe. Jo krajem VI. st. aristokrati grada Krotona sruili su bogati grki grad Sibaris, u kome je postojao demokratski poredak. Pored unutarnje borbe i meusobnih sukoba, na slabljenje Grka veoma je utjecalo jaanje lokalnih italskih plemena: Samniana, Lukanaca i Brutijaca. Oko 421. g. Samniani su odnijeli prevlast nad Grcima, i od tog vremena gradovi kao to su Tarent, Turij i Regij se nisu mogli suprotstavljati njihovim udarima. Kasnije, na poetku III. st. pr. K., grki su gradovi doli u sukob s Rimom, i taj se sukob zavrio gubitkom njihove samostalnost. Na Siciliji Grci su morali voditi borbu s Kartagom, koja je svoje posjede na otoku proirila na raun grkih gradova. Grki gradovi u Italiji i na Siciliji bili su poglavito zemljoradniki centri. Poljoprivredni proizvodi izvoeni su u Grku, odakle su dolazili obrtniki proizvodi. Grci iz Italije doprinijeli su irenju viih oblika poljoprivrede na Apeninskom poluotoku. Od njih su Talijani preuzeli naine uzgajanja vinograda i maslinika. Zahvaljujui junoitalskim gradovima, u Italiju je prodirala grka roba i razvijala se obrtnika proizvodnja. U povijesti grke kulture zapadni grki gradovi u Italiji i na Siciliji odigrali su veliku ulogu. Na Zapadu razvijali su se razni filozofski sustavi. Na Siciliji je rano ponikla retorika, koja je odigrala vanu ulogu u grkom obrazovanju. Sjajno kovani novac, ostaci velianstvenih graevina na Siciliji i u junoj Italiji svjedoe o visini zapadne grke kulture. Grke socijalne i politike ustanove, grka tehnika, kiparstvo, religija i mitologija, kao i umjetnost i literatura izvrili su ogroman utjecaj na kulturu Italika. Posebnu ulogu odigrao je grad Kuma u Kampaniji. Odatle su Etruani preuzeli grki alfabet i mnoge grke obiaje i vjerovanja.

49

Za stanovnike Kampanije grki utjecaj imao je izvanredan znaaj. Pod utjecajem Grka tu je stvorena posebna kampanska kultura, ija se specifinost sauvala i poslije osvajanja Kampanije od strane Rima.

4. Italska plemena
Stanovnitvo Italije odlikovale se u etnikom pogledu neobinim arenilom. Plemena koja su u povijesno doba stanovala na Apeninskom poluotoku pojavila su se na njemu u razna vremena: jedna od njih sauvala su crte italskog eneolita, a druga su bila neposredni nasljednici stanovnika Villanova kulture. Kasnije je izvreno mijeanje raznih plemenskih grupa, to je dovelo do formiranja i irenja italskih jezika, koji su potisnuli arhaine dijalekte. Sredinom prvog tisuljea pr. K. veinu domaeg stanovnitva Italije inili su Italici; od njih su osobito znaenje stekla s a b e l s k a p l e m e n a , U m b r i , O s c i i L a t i n i . U isto vrijeme, na krajnjem sjeveru i jugoistoku Italije odrali su se narodi ilirskog, balkanskog i inog porijekla, ( V e n e t i , J a p i g i i d r . ), koji nisu igrali bitnu ulogu u povijesti stre Italije. U najstarije doba svako je pleme ivjelo izoliranim ivotom. Dugo vremena Italici su zadrali crte poretka prvobitne zajednice. Plemena su se dijelila na rodove. Za razliku od Etruana, crte rodovskog poretka, koje su se sauvale kod Italika, svjedoe o vladavini patrijarhalnog naina ivota. Prirodni prirast stanovnitva pri niskom stupnju razvoja dovodio je do prenaseljenosti i prisiljavao pojedina plemena da trae nova mjesta boravita. Dugo vremena odrao se kod nekih italskih plemena obiaj svetog proljea ( ver sacrum ). On se sastojao u tome to je u proljee grupa mladih ljudi nekog plemena , zajedno s domaim ivotinjama, kretala u potragu za mjestom novog naselja. Plemena su jo zadrala ostatke totemizma, i to je nalo odraza u priama o seobi Picena, koje je toboe u novu postojbinu doveo djetli ( picus ); bik je vodio Samniane , vuk Hirpine itd. Umbri su imali svoja naselja u gornjem toku rijeke Tibera. Oni su ivjeli u utvrenim selima i bavili se stoarstvom. Svako od tih sela ivjelo je izdvojeno; plemenskog ujedinjavanja nije bilo. Arheoloki nalazi pokazali su da je kod Umbra, moda jo od vremena naselja Villanova kulture, postojao obiaj spaljivanja pokojnika. Od sabelske grupe plemena najbrojniji su bili S a m n i a n i . Jedan njihov dio pokorio je O s k e , koji su nastanjivali Kampaniju, i mijeanjem Oska i Samniana nastali su K a m p a n c i , koji su pod grkim utjecajem, kao to je naprijed ve reeno, stvorili kampansku kulturu. Meutim, veina Samniana zadrala je crte poretka prvobitne zajednice, bavila su u srednjem dijelu Apeninskih planina stoarstvom i spadala u najratobornija italska plemena. Za razliku od Umbra, kod sabelskih plemena postojao je obred sahranjivanja pokojnika. Ova opaska arheologa od velikog je znaenja za odreivanje teritorija koji je zauzimala ova ili ona grana italskih plemena.

50

U povijesno doba stvara se samnianska federacija, koja je obuhvaa razna sabelska plemena i pruila otvoren otpor Rimljanima. Osobit znaaj stekla je u povijesti Italije l a t i n s k a grana italskih plemena. Za razliku od drugih oblasti, oblast juno od donjeg toka rijeka Tibera, Lacij, poela se naseljavati relativno kasno. Najraniji arheoloki spomenici naeni u Albanskim planinama i na mjestu budueg grada Rima padaju, po miljenju arheologa, na poetak prvog tisuljea i stoje nesumnjivo u vezi sa ranim stanovnicima Villanova kulture, ali stil ornamentike, kao i praksa spaljivanja mrtvaca i uvanja pepela pokojnika u posudama oblika kolibe govore u utjecaju ranije, teramarra kulture. Latini su se od davnina bavili zemljoradnjom. Oni su rano nauili isuivati zemljite, bez ega zemljoradnja u Laciju ne bi bila mogua. Glavnu poljoprivrednu kulturu inila je pirika; relativno rano poeo je uzgoj vinove loze. Veliku ulogu odigralo je stoarstvo. Na planinskim padinama Lacija pasla su stada krava, ovaca i svinja. Konji su se pojavili kasnije od drugih domaih ivotinja. I kod Latina, kao i kod umbrosabelskih plemena, sauvale su se crte prvobitne zajednice. Oni su stanovali u utvrenim naseljima ( oppidia ) "gradovima". Tradicija je znala za trideset takvih naselja, sa A l b a L o n g o m na elu. Federacija latinskih gradova stvoren je relativno rano. Ona je imala zajednike svetinje: hram Jupitera Lacijarija, gaj kraj Ferntinskog izvora, hram Junonin u Laviniji i svetite Dijanino na obli Nemejskog jezera. Latini nisu bili jedini stanovnici Lacija. Arheoloka otkria ukazuju na to da se u to doba pored spaljivanja mrtvaca nailazi i na sahranjivanje mrtvaca, koje je prakticiralo pleme sabelskog porijekla. Istraivai smatraju da su to bili S a b i n j a n i , koje esto spominju nai izvori. U gornjim podrujima Lacija stanovali su E k v i , H e r n i c i i V o l a n i , koji su po svemu sudei bili bliski Latinima.

Glava V.
RIM U DOBA KRALJEVA 1. Poetak grada Rima
Meu gradovima Lacija osobit znaaj stekao je grad Rim. Nisu sauvani nikakvi vjerodostojni podaci o njegovom porijeklu. Meu Grcima Italije i Sicilije bile su jo od davnina rairene prie koje su italsku prolost vezivale za legendarnu grku povijest. Stvara se legenda o boravku Odiseja u Italiji. Naroitu popularnost stjee tradicija o putovanju u Italiju Trojanca Eneje. Na tu tradiciju prvi put nailazimo u V. st. pr. K.; kasnije Grci razrauju tu verziju, a zatim je primaju rimski pisci. O osnivanju Rima legenda pria sljedee. Jednog od Enejinih potomaka, kralja Numitora, zbacio je s prijestolja njegov brat Amulije, Numitorovog sina Amulije je pogubio, a njegovu ker Reju Silviju, iz straha da se od nje moe roditi zakoniti nasljednik, posvetio je za vestalku, jer su one bile dune poloiti zavjet djevianstva. Meutim, Silvija je sa samim bogom Marsom rodila

51

dva sina blizanca Romula i Rema. Da bi se njih oslobodio okrutni Amulije je naredio da se bace u Tiber. Braa-blizanci bili su na udan nain spaeni; val ih je izbacio na obalu; oni nisu umrli od gladi, jer ih je nahranila vuica. Djecu je odgajao kraljev pastir, kod koga su blizanci i ivjeli do punoljetstva. Na kraju su braa saznala istinu o svom porijeklu, zbacili s prijestolja Amulija i ubili ga te rehabilitirali svoga djeda. Sami su osnovali novi grad, koji je u ast starijeg brata nazvan Rim ( Roma ). Meutim, izmeu brae je izbila svaa i Romul je ubio Rema. U pogledu vremena osnivanja grada u antici nije postojalo jedinstveno miljenje. Iznoeno je nekoliko datuma; od njih je naroito rairen datum koji je zastupao Varon, po kome osnivanje Rima pada u 754.-753. g. pr. K. Legendarni podaci, zasnovani na kasnijim domiljanjima, nisu nam dovoljni da bismo mogli spoznati pravu povijesti najranijeg razdoblja rimske prolosti. Vei znaaj imaju arheoloki podaci, koji nam dodue ne omoguuju da rekonstruiramo ranu povijest Rima, ali nam doputaju izricanje niz vie ili manje vjerojatnih misli o njegovom porijeklu. Stari Rim leao je na lijevoj obali Tibera, otprilike 25 km od njegovog ua. U doba carstva prostirao se na sedam breuljaka: Kapitol
(Capitolinus ),

Aventin Rim je

(Aventinus ), Palatin ( Palatinus ), Kvirinal (Quirinalis ),Viminal ( V i m i n a l i s ) , E s k v i l i n ( E s q u i l i n u s ) i C e l i j ( C a e l i u s ) . Stari

obuhvaao i jedan dio breuljka Janikula na desnoj obali Tibera. Ostaci prvih naselja na teritoriju budueg grada padaju na poetak prvog tisuljea. Najpogodniji za naselje bio je Palatinski brijeg, sa tri strane okruen strmim stijenama i tako samom prirodom zatien od napada. Oko 1000. g. pr. K. na Palatinu se pojavljuju stanovnici koji spaljuju pokojnike i pepeo uvaju u naroitim posudama. Nain sahranjivanja palatinskih stanovnika ima mnogo slinosti sa albanskim nainom sahranjivanja, na osnovu ega se izvodi zakljuak da su se na Palatinu nastanili Latini koji se iselili iz Albe. Kasnije Kvirinal i Kapitol zauzimaju drugi stanovnici, koji svoje pokojnike zakopavaju u zemlju. Ove stanovnike moderni znanstvenici smatraju Sabinjanima, koji se esto spominju u priama o ranim stojeima rimske povijesti. Po svemu sudei u VIII. st. pr. K. dolazi do ujedinjenja sela koja su leala na brjegovima, i taj savez nosi naziv Septimonium ( Sedmobrjeje ). Osnivanje grada u pravom smislu te rijei arheolozi datiraju u VII. st. pr. K. To je bio kvadratni Rim ( Roma quadrata ), koji spominju neki izvori. U povijesno doba tako je nazvano mjesto na Palatinskom breuljku koje je bilo ograeno i potovano kao svetinja. Naziv Roma ( Rim ) prvobitno se odnosio vjerojatno na grad koji je leao na Palatinu. Vremenom je on obuhvatio i druge breuljke, sa izuzetkom Aventina, koji je prikljuen tek u IV. st. Isuuje se ranije movarni Forum; oko grada se diu zidovi. Gradska granica nosila je naziv pomerium. Sama rije "Rim" ( Roma ) etruanskog je porijekla. Neki znanstvenici dovode je u vezu sa genitilnim etruanskim imenom ruma. Prema tome, Rim nastaje sjedinjavanjem latinskih seoskih zajednica sa sabinjanskim. Osim toga, jo od ranog vremena sudjeluju u ivotu grada i Etruani, koji su Rim podvrgli najprije kulturnom, a zatim i politikom utjecaju.

52

Tako izgleda povijest postanka Rima, na osnovu arheolokih podataka i nekih opih misli izreenih na osnovu kritike knjievne tradicije.

2. Sedam rimskih kraljeva

Nai literarni izvori sadre detaljno izlaganje rimske povijesti u prvom njenom razdoblju, koje se naziva r a z d o b l j e m k r a l j e v a . To izlaganje sadri legendarni materijal, koji samo u pojedinim svojim momentima odraava objektivnu stvarnost. Tradicija pria o sedam rimskih kraljeva. Prvom kraju, R o m u l u , pripisuje se osnivanje rimskih institucija: on je graane podijelio na patricije i plebejce, stvorio kurije, osnovao Senat, organizirao vojsku. U priama o Romulu esto se spominju Sabinjani. Ubrzo poslije osnivanja grada, pria tradicija, Rimljani, koji nisu imali ena, pozvali su na igre susjedne Sabinjane. Za vrijeme praznika oni su oteli njihove keri. Rasreni Sabinjani su krenuli u rat na Rimljane, ali ih kerizarobljenice izmire sa svojim muevima. Poslije toga se svije drave rimska i sabinska ujedinjuju, i Romul vlada zajedno sa sabinskim kraljem Titom Tacijem sve do smrti ovog potonjeg. Romul vodi uspjene ratove protiv susjednih gradova. O njegovoj smrti navode se dvije verzije: po jednoj, on je bio iv odnesen na nebo, a po drugoj ubijen od patricija. Romulov nasljednik, Sabinjanin N u m a P o m p i l i j e , po podacima tradicije, vodi miroljubivu politiku. Njemu se pripisivalo osnivanje raznih kultova, stvaranje sveenikih kolegija, kao i kolegija obrtnika. Trei rimski kralj T u l H o s t i l i j e , prikljuio je Rimu Alba Longu; stanovnici toga grada dobivaju pravo rimskog graanstva. Za borbu protiv Alba Longe vezana je legenda o Horacijima i Kurijacijima. Horaciji su bili braa-blizanci, Rimljani, Kurijaciji takoer braa-blizanci, Albanci. Albanski voa i Tul Hostilije ugovorili su da dvoboj izmeu pojedinih ratnika rijei ishod borbe. Sa rimske strane javila su se braa Horaciji, sa albanske Kurijaciji. Dva Rimljanina ranila su trojicu Kurijacija, ali su i sami bili ubijeni. Trei Horacije uspio je savladati svoje protivnike; trijumfirajui; iao je ispred vojske i nosio oruje ubijenih protivnika. Ali, njegova je sestra, koja je bila zaruena za jednog Kurijacija, u znak alosti rasplela kosu i dozivala svog mladoenju. Zato ju je razljueni Horacije ubio. Zbog toga je bio pozvan na sud, a oekivala ga je smrtna kazna.. Ali, Horacijev otac se obratio narodu, i narod ga je oslobodio. Poslije Tula Hostilija vladao je A n i k o M a r c i j e , koji je zadao poraz Latinima, sagradio most preko rijeke Tibera i na njegovom uu osnovao pristanite Ostiju. Nakon njega kralj je bio T a r k v i n i j e S t a r i ( P r i s k o ) , koji se doselio iz Etrurije. On je sagradio cirkus, za njegove vladavine udaren je temelj Kapitolskom hramu i sagraen veliki kanal ( cloaca maxima ). On je morao voditi rat protiv Latina i Etruana. Tarkvinija Starog naslijedio je njegov odgajatelj, sin jedne robinje S e r v i j e T u l i j e , za ije je ime vezana reforma graanstva, pobjeda nad gradom Vejom i zidanje Dijaninog hrama. Njega je ubio zet T a r k v i n i j e O h o l i , mu njegove keri Tulije.

53

Tarkvinije Oholi smatra se posljednjim rimskim kraljem. Tradicija ga portretira kao tiranina, koji se okrutno obraunavao sa svojim podanicima i time izazvao ope nezadovoljstvo. Njegov sin obeastio je enu svoga roaka Tarkvinija Kolatina Lukreciju. Ova je to ispriala svome muu i izvrila samoubojstvo. Nedjela Tarkvinijevaca i smrt Lukrecije izazvali su ustanak, koji se zavrio progonstvom Tarkvijijevaca i padom kraljevske vlasti u Rimu. Postoji vie ili manje vjerojatno objanjenja za razne momente rimske tradicije o razdoblju kraljeva. Gotovo sva imena kraljeva nose etioloki karakter. Romul je bio eponim grada Rima ( etruanski ruma, latinski Roma, otud Romulus ). Prvobitno ime eponima grada Rima bio je Rom ( Rhomos ). Potom se uz njega pojavljuje Romul ( Romulus ). Iz ta dva imena stvara se legenda o dvojici brae Romulu i Remu. Ime Nume Pompilija dovodi se u vezu sa rijeju numen ( boanstvo ) i sa plebejskim rodom Pompilijevaca. Ime Tula Hostilija moglo je nastati kao objanjenje imena zgrade Hostilijeve kurije. To ime stoji u vezi sa plebejskim rodom Hostilijevaca, isto onako kao ime Anka Marcija sa uglednim plebejskim rodom Marij. Ime Servija Tulija dovodi se u vezu sa patricijskim rodom Servilij. Ali, treba istaknuti da je izvjestan broj legendi odraz historijske stvarnosti. Prie o otmici Sabinjanki, o Titu Taciju bile su odjek sinoikizma Rimljana sa Sabinjanima. Prie o Tarkvinijevcima odraavaju razdoblje etruanske vladavine u Rimu, koji pada u VI. st. pr. K. Samo ime Tarkvinije moe se smatrati historijskim. U etruanskom gradu Ceri postojao je u historijsko doba rod Tarkvinijevaca. Na jednom etruanskom natpisu spominje se Cnev Tarchu Rumach, to znai "Gnej Tarkvinije Rimski". Mogue da je to bio jedan od potomaka dinastije Tarkvinijevaca, prognane iz Rima. Mnoge legende nastale su u patricijskim rodovima i vodile porijeklo od dalekih historijskih dogaaja. Meu takve treba uvrstiti predaju o Horacijima i Kurijacijima. Titu Liviju nije bilo jasno koji su od njih bili Rimljani a koji Albanci. Oba roda su se sebe smatrali glavnim sudionicima u vanom dogaaju ruenju grda Alba Longe. Epizoda sa suenjem Horaciju objanjavala je starinsko pravo rimskih graana da se obraaju narodnoj skuptini s apelacijom na odluku magistrata ( ius provocationis ). Legenda je sa rodom Horacija dovoena u vezu zato to su samo predstavnici toga roda prinosili svake godine 1. listopada rtvu Janusu i Junoni, na naroitom mjestu, koje se zvalo Tigillum sororium ( Sestrinska gredica ); porijeklo toga naziva bilo je nejasno u povijesno doba, pa se zato pokuavalo vezati za Horacijevo ubojstvo sestre. Uz etioloke mitove, na formiranje rimske tradicije utjecala su grka historijska kazivanja. Neke legende odraavaju razne politike tendencije rimskih politikih stranaka II. I. st. pr. K. ( po aristokratskoj verziji, Romul je bio iv odnesen na nebo, a po demokratskoj ubijen od patricija ). Treba primijetiti da u posljednje vrijeme skepticizam u pogledu itave tradicije o vremenu rimskih kraljeva ustupa mjesto priznavanju nekih momenata nevjerodostojnima. Tako Lest u "The Cambridge " smatra vjerodostojnim imena svih kraljeva osim Romula. Po njegovom miljenju, kraljeva je bilo vie od sedam, ali su nam se sauvala samo imena posljednjih meu njima.

54

Pojedine prie o kraljevima odraavaju vjerodostojnu stvarnost i ne mogu sluiti kao osnovica za prouavanje rimske povijesti ranog razdoblja.

Drutveni odnosi u razdoblja kraljevstva Kod utvrivanja glavnih crta drutvenih odnosa u razdoblju kraljevstva od velikog su znaenja razni ostaci najstarijih ustanova, koji su se u rimskom poretku zadrali i u naredno doba. Sam institucija kraljevske vlasti i dalje je postojala u linosti jednog od najviih sveenika, koji je nosi naziv rex sacrorum. Rod i porodica Doba kraljevstva bilo je prijelazno doba izmeu poretka prvobitne zajednice i klasnog drutva. Osnovna drutvena jedinica bio je patrijarhalni rod. Ostaci rodovskih odnosa odrali su se i u povijeno doba. lanovi roda bili su povezani uzajamnim pravom naslijea. Imali su zajednike vjerske blagdane, kao i zajedniku riznicu. U ranije doba rod je imao zajednike zemljine posjede. lanovi roda morali su se uzajamno zatiivati. Crte rodovskog poretka sauvale su se u rimskim imenima. Imena Rimljana sastojala su se od dva, a u kasnije doba esto od tri i vie dijelova. Prvi dio je osobno ime ( praenomen ), drugi gentilno ime ( nomen ); trei dio imena, koji se kasnije pojavio, nadimak ( cognomen ), oznaavao je granu roda, ili se odnosio samo na konkretnu osobu, npr. Publije ( osobno ime ) Kornelije ( gentilno ime ) Scipion ( nadimak koji se odnosi na granu roda ) Afriki ( poasni individualni nadimak ) Stariji ( za razliku od drugog, Mlaeg ). U kraljevsko i rano republikansko doba postojalo je samo osobno i gentilno ime. Pojedine porodice mogle su primati u rod strance, i ovi su postajali lanovi roda. Poglavari rodova ( principes ) bili su po svemu sudei izborni. Rodovi su se dijelili na porodice. I poslije raspadanja prvobitne zajednice odrali su se odreeni elementi gentilne organizacije. Iako su veze meu lanovima roda znatno oslabile i mada je nestalo mnogih institucija gentilnog poretka, ipak su se mnoge crte toga poretka i dalje zadrale u vidu ostataka. Rodovi su se pretvorili u izolirane korporacije. to su vie slabile rodovske veze, to vie je jaala rimska porodica ( f a m i l i a ) , koja je tijekom stoljea bila osnovna gospodarska i drutvena jedinica. Na njenom elu stajao je o t a c porodice ( pater familias ) . Njegova vlast nad linou ene i djece bila je neograniena. On je nad njima imao pravo ivota i smrti ( ius vitae ac necis ). Sve osobe koje su se nalazile pod oevom vlau zvale su se a g n a t i . Meu njih nisu spadali samo oni koji su stajali u krvnoj vezi s ocem porodice, nego i posinci, kao i ene koje su se udale za djecu i unuke oca porodice. Pored pojam agnatstva, u rimskom obiteljskom pravu postojao je i pojam k o g n a t s t v a . Kognatima su nazivane osobe koje su stajale u krvnom srodstvu. Prema tome, ker koja se udala i dalje je zadravala kognatske veze sa svojim roacima, ali je ujedno prelazila u agnate druge porodice.

55

U doba kraljeva javlja se i ropstvo, ali mi nemamo nikakvih podataka ni o broju robova, ni o njihovom poloaju. Moemo samo rei da je robova bilo relativno malo i da je ropstvo nosilo patrijarhalni karakter; robovi su bili najnii lanovi porodice i pribavljani su uglavnom ratovima. U to doba nastaje i poseban oblik odnosa, koji se sauvao tijekom itave rimske povijesti, mijenjajui pri tome svoju socijalnu sr: neki lanovi roda postajali su p a t r o n i , tj. uzimali su pod svoju zatitu pojedine osobe, koje su se sa svoje strane obvezivale da e biti vjerne i poslune ( k l i j e n t i ) . Ta je veza bila osobna, zasnovana na vjernosti ( fides ) klijenta i patrona. Njeno starinsko porijeklo dokazuje to to je u Zakonima dvanaest ploa prekraj vjernosti od strane patrona smatran za vjerski prijestup. Kurije i tribusi Broj lanova roda bio je nejednak. Postojalo je uvjerenje da je npr. broj Flavijevaca na poetku Republike iznosio oko 300 lanova. Rod Klaudijevaca, zajedno s klijentima, brojao je u isto to vrijeme 5 tisua ljudi. Kao to su se u Grkoj rodovi grupirali u fratrije, a fratrije u file, tako je i u Rimu deset rodova inilo k u r i j u , a deset kurija t r i b u s ( pleme ). Tri tribusa Ticiji, Ramni i Luceri inile su rimski narod ( p o p u l u s R o m a n u s ) . Potpuno je mogue da je tribus Ticija sabinskog porijekla i da u prii o Titu Ticiju postoji zrno povijesne istine. Komicije Rani Rim jo zadrava crte vojne demokracije. Radi rjeavanja najvanijih pitanja rimski se narod sakupljao u kurijama, i te su se skuptine nosile naziv k u r i j a t s k e k o m i c i j e
( c o m i t i a c u r i a t a ) . Neki znanstvenici usporeuju rimske kurije sa "mukim kuama", na

koje se nailazi kod nekih suvremenih naroda na niskom stupnju kulture. U kurijama su sudjelovali svi odrasli mukarci. Kurijatske komicije rjeavale su pitanja koja se tiu kulta, obiteljskih odnosa i ivota itave zajednice. Po svemu sudei, u komicijama su vreni izbori kraljeva i donoene odluke o objavljivanju rata. Komicije su mogle suditi graanima ako bi bili optueni za teke zloine. Na komicijama su otvarani testamenti, vrena usinovljenja i primani novi rodovi u sastav zajednice. Na komicije se narod skupljao po kurijama, i svaka je kurija imala jedan glas. Kraljeva vlast Na elu svake zajednice stao je kralj ( rex ), koji je bio vojskovoa, vrhovni sveenik i predsjedao je odreenim sudovima. Vanjska obiljeja kralja bila su: grimizni ogrta, zlatna dijadema, skiptar s orlom, stolica od slonove kosti ( sellla curulis ). Ispred kralja ilo je 1 2 l i k t o r a , koji su nosili svenjeve prua s utaknutim sjekirama. Gotovo sve te institucije, tj. obiljeja vrhovne vlasti, bile su preuzete od Etruana; od njih vodi porijeklo vjerojatno i pojam

56

najvie vlasti ( imperium ), koju je imao kralj. Iz svih podataka proizlazi, da su kralja birale komicije i da je njegova vlast bila ograniena. Senat Pored kralja nalazio se Senat. Po tradiciji, on se prvobitno sastojao od 100 ljudi, a zatim je broj njegovih lanova povean na 300. Rije "Senat" ( Senatus ) dolazi od senex starac. Po svemu sudei, Senat se u rano doba sastojao od starjeina rodova. To je vijee staraca, na koje se na ranom stupnju razvoja nailazi kod mnogih naroda. Sve odluke kurijatskih komicija morale su dobiti suglasnost Senata ( auctoritas patrum ), koji je bio uvar tradicija predaka (mos maiorum) i kraljev savjetnik u vanim pitanjima. lanovi Senata nazivani su oevima ( patres ). Pred kraj kraljevstva pojavile su se slubene osobe koje je imenovao kralj. Tako je kralj za vrijeme svog odsustva imenovao prefekta grada ( praefectus urbis ), kome je povjeravao upravu Rimom. Patriciji i plebejci Punopravni lanovi rimske zajednice, ujedinjeni u rodove, pretvorili su se postepeno u povlateni dio drutva. Oni su se zvali p a t r i c i j i m a ( patricii oni, koji imaju oeve ) i isprva su samo oni inili rimski narod
( populus Romanus ). Patriciji su stavljani nasuprot

p l e b e j c i m a . Pretpostavlja se da samo rije p l e b s dolazi od pleo punim i da znai mnotvo. Po pitanju porijekla plebejaca postoje razne teorije. Prvi pokuaj znanstvenog objanjenja porijekla plebejaca nainio je Niebuhr; on je tvrdio da je rimski plebs nastao od stanovnika oblinjih sela, koje su prvi rimski kraljevi pokorili i doveli u Rim. Oni su bili slobodni, ali nisu imali nikakvih prava niti su mogli stupati u brak sa patricijima. Od vremena Anka Marcija plebejci su inili brojno slobodno stanovnitvo, koje nije imalo svoje organizacije sve do reformi Servija Tulija. Ruski znanstvenik D. L. Krjukov smatra da je jo od najstarijeg vremena postojala razlika izmeu religije patricija i religije plebejaca. Prva je simbolina religija, dok se druga odlikuje antropomorfizmom, koji se razvio pod etruanskim utjecajem. Niebuhrovu teoriju osnovao je Ihne; on je u plebejcima vidio bive klijente rimskih patricija; to su, po njemu, bili starosjedioci, koje su patriciji poslije osvajanja stavili u kmetsku zavisnost i koji su kasnije dobili slobodu. Teoriji Ihnea pribliava se i Mommsen. Po njegovom miljenju, plebs je nastao od klijenata i od stranaca koji su se doselili u Rim. Isprva su klijenti uivali zatitu zajednice samo preko svojih patrona, ali je s jaanjem i razvitkom drave klijente titio neposredno kralj; razlika izmeu graana i negraana postepeno se gubila. Plebs, tj. mnotvo, masa, stajao je nasuprot punopravnim graanima sve do takozvane reforme Servija Tulija, koja je zavrila proces stapanja ovih dvaju slojeva stanovnitva. Fustel de Coulange, koji je kult predaka smatrao glavnom odlikom antikog grada, drao je da se u ono doba kad se zajednica sastojala od porodica, ija je osnovica bio domai kult, zbog raznih uzroka pojavio novi drutveni sloj, koji je bio lien kulta i

57

ognjita. Ovo stanovnitvo, izvan osnovnih grupa, stanovnitvo na koje se ne nailazi samo u Rimu, ve i u drugim antikim gradovima, upravo je i postalo plebs, koji je na kraju krajeva ukljuen i rimsku zajednicu. Posebna je teorija Edarda Meyera; po njegovom miljenju podjela rimskog stanovnitva na patricije i plebejce rezultat je gospodarske diferencijacije stanovnitva, koja se zadrala u svim antikim gradovima. Pitanje o porijeklu plebejaca esto je obraivala i specijalna historijska literatura, koja se pojavila krajem XIX. i poetkom XX. st. Izricane su hipoteze o razliitom etnikom podrijetlu patricija i plebejaca. Zoeller je u patricijima vidio sabinjanske osvajae, a u plebejcima prastaro latinsko stanovnitvo. J. G. Cuno je smatrao da je Rim bio isti onakav etruanski grad kao Veja i Fidena. Patricijski rodovi bili su potomci etruanskih osvajaa, a plebejci pokoreni latinski stanovnici, koji su postepeno postigli svoje osloboenje. Oberziner je u plebejcima vidio mjesno stanovnitvo, koje se nalazilo na niskom stupnju kulture: ono se bavilo lovom i ivjelo po peinama; osvajai su bili Italici, koji su znali za zemljoradnju. Po Binderu, lokalni stanovnici, Latini, su plebejci, a patriciji druga plemena, osvajai, koji su zauzeli dominantan poloaj. Kod ocjenjivanja raznih teorija o porijeklu plebsa moramo, prvo, rei da je osvajanje, nesumnjivo, odigralo vanu ulogu u formiranju plebsa. Rimski gospodarski poredak jo nije bio toliko razvijen da bi formiranje plebsa moglo biti rezultat gospodarskog raslojavanja ( kao to je to mislio E. Meyer): u tradiciji nije ostalo nikakvog traga o tome da su plebejci potomci kmetovaklijenata ( kao to su mislili Ihne i Mommsen ). Gospodarstvo Gospodarsku osnovicu zajednice inila je poljoprivreda. Po predaji, prilikom osnivanja grada Romul je razdijelio zemlju izmeu graana pri emu je svaki graanin dobio po dva jugera ( juger je iznosio oko hektara ), s tim da taj zemljini posjed prelazi u nasljedstvo ( heredium, od rijei heres nasljednik ). Po svemu sudei, ovdje je rije o poljoprivrednom gospodarstvu i zemlji oko njega. Znatan dio zemljita bio je kolektivno koriten; on je inio tzv. a g e r p u b l i c u s . Temelj moi patricija predstavljalo je stoarstvo ( nije sluajnost to rije pecunia novac dolazi od rijei pecus stoka ). Plebejci su se bavili najvie zemljoradnjom; kod njih se vlasnitvo nad zemljom pojavilo vjerojatno ranije nego kod patricija. Trgovina i obrt poeli su se razvijati u etruanskom razdoblju, kada se Rim pretvorio u znatan trgovaki centar, ali su oruje i razni alati izraivani od bakra, a eljezo je sve do VI. st. bilo u slaboj uporabi. Obrt i trgovina nalazili su se u rukama plebejaca i stranaca. Ipak treba istaknuti da imovinske razlike u to vrijem jo nisu bile znatne, da se nain ivota patricija odlikovao jednostavnou i da je Rim i dalje imao obiljeje seljakog grada.

4. Etru ansko osvajanje i reforme Servija Tulija

58

Od VII. st. pr. K. poinje jaanje etruanskih gradova, koji svoj utjecaj ire na dolinu rijeke Po, na Picenum, Lacij i Kampaniju. Moderni istraivai smatraju da pria o dinastiji Tarkvinijevaca svjedoi o etruanskoj vladavini u Rimu, koja meutim nije mogla zaustaviti samostalni politiki razvitak Rima. Nasljedniku Tarkvinija Starog, Serviju Tuliju ( po tradiciji VI. st. ), pripisuje se reforma drutvenog poretka. Brojna nadmo plebsa, njegov sve vei gospodarski znaaj i, najzad, injenica da su plebejci vrili vojnu slubu usporedo sa patricijima i da su, kao i ovi, nabavljali sebi ratnu opremu o svom troku sve je to dovelo do toga da su plebejci bili uvrteni u populus
Romanus i da su svi ljudi sposobni da nose oruje bili podijeljeni na pet klasa, prema visini

imovinskog cenzusa. Svaka je klasa davala odreeni broj vojnih jedinica ( centurij ). Svaka klasa imala je odreeno oruje. Od prve klase zahtijevano je puno teko naoruanje: kaciga, okrugli tit, koljenice, oklop ( sve od bronce ), ma i koplje. Od ostalih klasa zahtijevano je manje; graani pete klase bili su naoruani samo prakama i nosili su rezervu kamenja za bacanje. Od osoba koje su posjedovale isti cenzus kao i graani prve klase formirano je 18 centurija konjanika. Na taj nain prema podacima tradicije, izvedena je sljedea podjela graanstva: Konjanici Prva klasa Druga klasa Trea klasa etvrta klasa Peta klasa Proleteri cenzus 100.000 asa cenzus 100.000 asa cenzus 75.000 asa cenzus 50.000 asa cenzus 25.000 asa cenzus 11.000 asa daju 18 Ukupno centurija 98 daju 80 centurija daju 22 centurija Ukupno daju 20 95 centurija daju 22 centurije daju 30 centurija daju 1 centuriju Ukupno 193 centurije

Oni koji nisu imali nikakvog cenzusa inili su klasu proletera. Pioniri i glazbenici formirali su etiri centurije ( koje su glasovale zajedno s ostalim klasama ), a proleteri jednu centuriju. Centurije nisu bile samo vojne, nego i politike jedinice. Skupljajui se na skuptine, graani su se dijelili na centurije, i svaka je klasa dobivala onoliko glasova koliko je davala centurija; prednost je imala prva klasa, kojoj je zajedno s konjanicima ) pripadalo 98 od 193 centurije. Glasovanje mahom nije dolazilo ne samo do posljednjih, nego ak ni do srednjih klasa. Pored podjele graanstva na klase, Serviju Tuliju se pripisuje podjela Rima na teritorijalne tribuse. Osobit znaaj u novom ureenju dobile su c e n t u r i j a t s k e k o m i c i j e ( c o m i t i a

59

c e n t u r i a t a ) , u kojima je glavnu ulogu igralo imovinsko stanje, a ne porijeklo; skuptine po

kurijama izgubile su svoj raniji znaaj. Treba, meutim, istaknuti da rodovska aristokracija nije izgubila svoj utjecaj.

5. Rana rimska religija

Na ranom stupnju razvitka, u prijelazu od poretka prvobitne zajednice na klasno drutvo, religija je igrala izvanrednu ulogu u privatnom i javnom ivotu Rimljana. Rimska religija nikad nije predstavljala savren sustav. Ostaci starinskih vjerovanja postojali su u njoj paralelno sa vjerskim predodbama uzetim od narod na viem stupnju kulturnog razvitka. Ostaci totemizma U rimskoj religiji, kao i drugim italskim kultovima, sauvali su se ostaci totemizma, o tome svjedoe legende o vuici koja je odgojila osnivae Rima. Za vuka su ( latinski, vuk lupus ), po svemu sudei bili vezani i praznici Luperkalija, i posebno svetite Luperkal, posveeno Faunu, sveeniki kolegij luperci itd. Druga boanstva takoer su imala sebi posveene ivotinje. Djetli, vuk i bik bili su ivotinje posveene Marsu, guske Junoni itd. Treba istaknuti da se u Rimu povijesnog doba nisu mogle zapaziti crte totemistikih kultova koji pretpostavljaju identificiranje ivotinje sa praroditeljem roda. Taj stadiji duhovnog razvitka italska su plemena ve bila prela. Rodovski kultovi u porodina religija U rimskoj religiji znatnu ulogu igrali su rodovski kultovi. Pojedina boanstva, pokrovitelji rodova, stekla su operimsko znaenje i postala personifikacije raznih prirodnih sila. U procesu povijesnog razvitka porodica je u Rimu postala osnovna drutvena jedinica. Taj proces naao je svog odraza u religiji. Svaka porodica imala je svoje svetinje, svoje bogovepokrovitelje, svoj kult. Sredite tog kulta bilo je ognjite; pred njim je p a t e r f a m i l i a s vrio sve obrede, koji su pratili vaan dogaaj, npr. pred ognjitem je otac porodice proglaavao novoroene za svoje dijete. Kao uvari kue potovani su p e n a t i , koji su se starali o blagostanju i napretku porodice. Ti dobri duhovi su stanovnici kue. Izvan kue starali su se o porodici i njenoj imovini l a r i , iji su rtvenici podizani na rubovima zemljinih posjeda. Svaki lan porodice imao je svoga " g e n i j a " , koji je smatran izrazom snage odreenog ovjeka, njegove energije, sposobnosti, izrazom itavog njegovog bia, i u isto vrijeme njegovim uvarem. Genija oca porodice potovali su svi ukuani. To je bi g e n i u s f a m i l i a e i l i g e n i u s
d o m u s . Majka porodice takoer je imala svoga genija, koji je nazivan J u n o n o m . Junona je

uvodila nevjestu u kuu, ona je majci olakavala poroaj. Svaka kua imala je mnotvo drugih boanstava koja je uvaju. Osobit znaaj stekao je bog vrata J a n u s , koji je uvao ulaz u kuu. Porodica se starala o umrlim precima. Predodbe o zagrobnom ivotu nisu bile razvijene kod Rimljana. Poslije smrti ljudski duh, po vjerovanjima Rimljana, i dalje ivi u istom grobu u koji

60

su pokojnikovi roaci stavili njegov pepeo i na koji donose hranu. To donoenje hrane bilo je u prvo vrijeme veoma skromno; zdjelice, kolai natopljen u vino, pregrt boba. Umrli preci o kojima se staraju njihovi potomci bili su dobra boanstva m a n i . Ako se potomci o pokojnicima ne bi starali, ovi bi postajali zle i osvetoljubive sile l e m u r i . Genij predaka bio je inkarniran u ocu porodice, ija je vlast ( potestas ) dobivala time religiozno opravdanje. Animizam Krug vjerovanja koja se odnose na porodinu i rodovsku religiju, kao i predodbe o zagrobnom ivotu, karakteriziraju rimsku religiju kao religiju koja je u svojoj osnovi animistika. Osobitost rimskog animizma inile su njegova apstraktnost i bezlinost. Geniji kue, penati i lari, mani i lemuri su bezline sile, duhovi od kojih zavisi blagostanje porodice i na koje se moe utjecati molitvama i prinoenjem rtava. Zemljoradniki nain ivota Rimljana naao je odraza u oboavanju prirodnih sila; ali je starinska rimska religija daleko od antropomorfizma; njoj nije bilo svojstveno personificiranje prirode u obliku boanstava s ljudskim osobinama, i u tom pogledu ona predstavlja potpunu suprotnost grkoj religiji. Za rimski animizam naroito su karakteristine predodbe o posebnim mistinim silama koje se nalaze u prirodnim pojavama; te sile predstavljaju upravo boanstva
( numina ), koja ovjeku mogu donositi korist i tetu. Procese koji se dogaaju u prirodi, npr.

klijanje sjemena ili sazrijevanje ploda, Rimljani su zamiljali u obliku posebnih boanstva. Razvitkom javnog i politiko ivota ulo je u obiaj da se deificiraju takvi apstraktni pojmovi kao to su nada, ast, sloga itd. Dale, rimska su boanstva apstraktna i bezlina. Iz mnotva bogova izdvojili se oni koji su stekli znaaj za itavu drutvenu zajednicu. Rimljani su se nalazili u stalnoj interakciji sa drugim narodima. Oni su od njih preuzeli neke vjerske predodbe, ali su i sami utjecali na religiju svojih susjeda. Rimski panteon Jedan od starinskih rimskih bogova bio je J a n u s . Od boanstva vrata, budnog vratara, on se pretvorio u boanstvo svakog poetka, u prethodnika Jupiterovog. On je predstavljan sa dva lica i kasnije je za njega vezivan princip mira. Relativno rano pojavilo se trojstvo: J u p i t e r , M a r s , K v i r i n . Jupiter je potovan kao boanstvo neba gotovo od svih Italika. Za Jupitera vezivana je i predodba o najviem boanstvu, ocu bogova. Uz njegovo ime stavlja se kasnije epitet pater ( otac ), a pod utjecajem Etruana on se pretvara u najvie boanstvo. Njegovo ime prate epiteti "Najbolji" i "Najvei"
( Optimus Maximus ). U klasino doba Mars je bio boanstvo rata, zatitnik i izvor rimske moi,

ali je u daleka vremena i on bio agrarno boanstvo genij proljetne vegetativnosti. Kvirin je bio njegov dvojnik. Kult V e s t e , uvarice i zatitnice domaeg ognjita, bio je jedan od najvie potovanih u Rimu.

61

Posudbe iz kruga vjerskih predodba susjednih plemena poinju prilino rano. Kao jedna od prvih poela se tovati latinska boginja D i j a n a zatitnica ena, boginja mjeseca i vegetativnosti, koja se svake godine obnavlja. Hram Dijane na Aventinu sagraen je, po predaji, za vrijeme Servija Tulija. Relativno kasno poela se tovati druga latinska boginja V e n e r a , zatitnica vonjaka i u isto vrijeme boanstvo obilja i procvata prirode. Veliki dogaaj u povijesti rimske religije bilo je zidanje na Kapitolu hrama posveenog trojstvu: J u p i t e r u , J u n o n i i M i n e r v i . Zidanje hrama, stvorenog po etruanskom obrascu, tradicija pripisuje Tarkvinijevcima, a njegovo posveenje stavlja u prvu godinu Republike. Od tog vremena kod Rimljana se pojavljuju likovne predodbe bogova. J u n o n a je isprva takoer bila starinska italska boginja, ona je smatrana za genija-uvara ene, prela je u Etruriju pod imenu Uni, i vrativi se u Rim, postala jedna od tovanih boginja. M i n e r v a je bila takoer italska boginja koju su Etruani preuzeli; u Rimu se ona pretvorila u zatitnicu obrta. Uz kapitolsko trojstvo, Rimljani su od Etruana preuzeli i tovanje drugih boanstava. Neka od njih bila su prvobitno zatitnici pojedinih etruanskih rodova, a zatim stekla openarodni znaaj. Tako je, npr. Saturn prvobitno tovan u etruanskom rodu Sartijevaca, a kasnije stekao ope priznanje. Kod Rimljana on je tovan kao boanstvo usjeva, njegovo ime vezivano je za latinsku rije sator sija. On je prvi dao ljudima hranu i prvobitno upravljao svijetom; njegovo doba bilo je zlatno doba za ljude, o prazniku Saturnalija svi su postajali jednaki; nije bilo ni gospodara, ni slugu, ni robova. Kasnije stvorena legenda imala je, vjerojatno, za cilj, da opravda smisao praznika Saturnalija. V u l k a n je tovan najprije u etruanskom rodu Velcha-Voca. U Rimu on je bio bog vatre, a zatim zatitnik kovakog obrta. Od Etruana Rimljani su preuzeli ritual i onaj specifini sustav praznovjerja i gatanja koji je bio poznat pod imenom d i s c i p l i n a e t r u s c a . Meutim, jo u rano doba utjecale su na Rimljane i grke vjerske predodbe. One su bile preuzete iz grkih gradova u Kampaniji. Grke predodbe o pojedinim boanstvima vezivane su za latinska imena, C e r e r a ( Ceres hrana, plodovi ) asocirala se sa grkom Demetrom i pretvorila u boginju biljnog carstva, a osim toga i u boginju mrtvih. Grki bog vinogradarstva, vina i veselja Dioniz poeo se nazivati L i b e r o m , grka Kora, ker Demetrina, pretvorila se u L i b e r u . Trojstvo: Cerera, Liber i Libera tovani su po grkom uzoru i bili su plebejska boanstva, dok su hramovi kapitolskog trojstva i Veste bili patricijska vjerska sredita. Od Grka prelazilo je u Rim tovanje Apolona, Hermesa ( u Rimu Merkura ) i drugih boanstava. Rimski panteon nije ostao zatvoren. Rimljani su primali u njega i druge bogove. Tako su se oni za vrijeme ratova esto nastojali doznati kojim se boanstvima mole njihovi protivnici, da bi te bogove pridobili na svoju stranu. itav niz praznika stajao je u vezi sa porodinim i javnim ivotom, sa spomenima na pokojnike, sa poljoprivrednim kalendarom. Zatim se pojavljuju specijalni vojni praznici i najzad praznici obrtnika, trgovaca i pomoraca.

62

Istovremeno sa podizanjem kapitolskog hrama, ili ubrzo poslije toga, u Rimu su se, po etruanskom uzoru, poele prireivati igre ( ludi ), koje su se prvobitno sastojale od kolskih trka i natjecanja atletiara. Rimski kult U rimskim vjerskim obredima i obiajima nali su svog odraza veoma stari stadiji religijskog razvitka. itav niz vjerskih zabrana potjee od prastarog tabu. Tako, npr. bogosluenju Silvanu ( boanstvu ume ) nisu mogle nazoiti ene, a na praznik Dobre boginje ( Bona dea ), naprotiv, nisu mogli mukarci. Neke sveenike dunosti bile su vezane za najraznovrsnije zabrane: Jupiterov flamin nije smio gledati oruanu vojsku, nositi prsten i pojas; prekraji nekih zabrana, npr. zavjeta djevianstva od strane djevica-vestalki, kanjavani su smru. Veliku ulogu u rimskom kultu igrale su svakovrsne magijske radnje i rijei. Kult se kod Rimljana sastojao od prinoenja rtava u ivotinjama i biljnim plodovima, od molitvi i specijalnih ritualnih radnji. Molitva je Rimljaninu bila sredstvo za magijski utjecaj na boanstvo ili na neku pojavu. Bogu je prinoena odreena rtva, a on je bio duan molitvu ispuniti. Molitve su se sastojale od mnogo rijei, jer su se eljeli predvidjeti svi sluajevi i da se bogovima ne dopusti mogunost da trae iznad obeanog. Ako se ne kae "primi na dar ovo vino koje ti prinosim", bog moe pomisliti da mu se obeava sve vino to se nalazi u podrumu. Starinska legenda kae kako se Numa Pompilije pogaao s Jupiterom: "Prinijeti e mi na rtvu glavu" zahtijeva Jupiter. "Vrlo dobro, - odgovorio je kralj dobiti e glavicu bijelog luka, koju u smjesta iupati iz svog vrta". "Ne, ja podrazumijevam neto ljudsko". "Dobro, dobiti e ljudsku kosu". "Ali ne, ja hou neto ivo". "U redu, na sve to dodati emo jednu malu ribu". Jupiter je prasnuo u smijeh i na sve pristao. Rimske molitve bile su liene ekstaze. Za Rimljane to je bilo praznovjerje ( superstitio ). Prema bogovima, kako prema svojim porodinim, tako i prema onim itave zajednice, treba uvati vjernost i pobonost, to je izraavano rijeju pietas. Rimska religija nije imala odreenih etikih normi. Ono to je kod nje bilo glavno, to je strogo vrenje obreda i pridravanje svih zabrana. Kasnije ( u I. st. pr. K. i dalje ) rimski su pisci rije religio izvodili od glagola religare, to znai vezivati, privezivati.

Postanak sveenikih organizacija Kao u Grkoj, ni u Rimu se nije razvijalo profesionalno sveenstvo, zatvoreno u poseban stale. Religija u Rimu nije odvajana od drave, ve je sa njom inila jednu cjelinu. Sveenici su takoer slubene osobe, koje vre odreene funkcije. Oni su udrueni u posebna bratstva, koja se popunjavaju uglavnom putem kooptacije. Jedno od starih udruenja bio je k o l e g i j a r v a l s k e

63

b r a e ( brae oraa ), koji su odravali svoj praznik u ast boginje plodnosti. Sauvani su protokoli tog praznika; u jednom od njih navodi se ritualna pjesma, koja nam je sauvala starinski latinski jezik. Osobito znaenje nakon pada kraljevske vlasti stekli su p o n t i f i c i , na koje postepeno prelazi funkcija vrenja nadzora na itavim vjerskim ivotom, javnim i privatnim bogosluenjem. Pod etruanskim utjecajem stekla su popularnost gatanja. U osobito vanim sluajevima vojskovoe u ratu i starjeine u samom Rimu obraali su se h a r u s p i c i m a , koji su odgonetavali volju bogova po letu ptica i po tome kako svete kokoi kljucaju zrno. Po predaji, u vrijeme Tarkvinija Oholog u stvari, vjerojatno u prvim godinama Republike u Rimu su se pojavile takozvane S i b i l i n e k n j i g e , ije se sastavljanje pripisivalo proroici Sibili iz Kume. Te su knjige sadravale razna grka proroanstva. Sibilinim knjigama obraalo se u izuzetnim sluajevima. Njihovo uvanje povjereno je sveenicima i interpretima. Meu osobitostima rimske religije spada i podjela dan na takve u koje je doputeno sazivati skuptinu, sklapati ugovore i dr. ( d i e s f a s t i ) , i na takve u koje sve to nije doputeno
( d i e s n e f a s t i ) . S druge strane , dani su dijeljeni na praznike i radne; bilo je nesretnih itd.

Tako je stvoren specijalni vjerski kalendar, koji je spadao u nadlenost pontifik. U razdoblju kraljevstva udareni su temelji rimskom pravu. U to doba pojavljuje se podjela prava na f a s i i u s . Fas obuhvaa boanske propise, ius propise vlasti i ujedno sud. U rano doba fas je obuhvaao iroko podruje; meunarodne odnose, kaznene prijestupe, sklapanje braka, usinovljenje, razne ugovore, utvrivanje granice sve je to bilo vezano uz religiju. Izvor formiranja prava bio je obiaj, a uvar obiaja sveeniki kolegij pontifik.

64

TREI

DIO

DOBA RANE REPUBLIKE

Glava VI.
OSNIVANJE REPUBLIKE I BORBA STALEA U V. STOLJEU PR. K.
Poslije pada kraljevske vlasti ( po tradiciji 509. g. pr. K. ) u Rimu je osnovana Republika. Na elu drave stajala su dva izborna konzula, koji su mijenjani svake godine. Zadrane su narodne skuptine ( comitia ); kao i ranije, funkcioniralo je vijee staraca Senat; rodovska aristokracija u to vrijeme ponovo jaa, a sljedee razdoblje obiljeeno je kao doba estoke klasne borbe, borbe izmeu patricija i plebejaca. U osnovi te borbe lei borba za zemlju. Jo u ranim etapama zapaa se koncentriranje zemlje u rukama patricija i oduzimanje vlasnitva nad zemljom plebejcima. Prirodna posljedica toga to je plebsu ostajalo malo zemlje je porast njegove zaduenosti. Povijest tog razdoblja govori o agrarnim odnosima, donesenim pod pritiskom plebsa, kao i o zakonima koji ograniavaju zelenatvo. U isto vrijeme vodi se borba za proirenje politikih prava plebejaca. Plebejci su uivali prava rimskog graanstva: oni su sluili u vojsci, sudjelovali u narodnoj skuptini, ali nisu mogli biti birani za konzule, niti biti lanovi Senata. Tijek borbe plebejaca za izjednaavanje u pravima s patricijima zatamnjen je kasnijim izmiljanjima, nastalim u II. i I. st. pr. K., koja u duboku starinu prenose odnose karakteristine za posljednja stoljea Republike. Nai izvori ukazuju na sljedee etape te borbe. Prva secesija i osnivanje tribunata Jedan od prvih krupnih sukoba patricija i plebejaca dogodio se je 494. g. pr. K. ( po drugim podacima - 471.g. ). Tit Livije govori da su plebejci, nezadovoljni zbog ugnjetavanja od strane patricija, a naroito zbog odluka o dugovima, odbili krenuti u pohod protiv Ekva i da su se povukli na Sveto brdo. Patriciji su uputili na Sveto brdo Menenija Agripu, koji je uivao potovanje meu plebejcima. On je pobunu plebejaca usporedio s odbijanjem pojedinih organa ovjejeg tijela da pribavljaju hranu eludcu; zbog toga, pojedini su udovi sasvim oslabili. Pomou tog primjera, kae Tit Livije, Menenije je izmijenio raspoloenje plebejaca, pa je dolo do pomirenja. Patriciji su bili prisiljeni pristati na ustupke i sloili su se sa tim da plebejci biraju svake godine svoje predstavnike, narodne tribune koji su imali dunost braniti interese plebejaca od samovolje patricijskih magistrata.

65

U godinu 486. tradicija stavlja projekt agrarnog zakon vojskovoe Spurija Kasija, koji je predlagao da se osvojena zemlja podijeli plebejcima; on je radi toga optuen da tei tiraniji i pogubljen. Zakonik dvanaest ploa Sredinom V. st. plebejci u borbi s patricijima postiu odreene uspjehe. Godine 451., po tradiciji, pod pritiskom plebsa izabrana je komisija od deset ljudi, sa zadaom da zapie zakone
( decemviri legibus scribundis ). Ona se sastojala od uglednih patricija i dobila je iroke ovlasti.

Decemviri su imali izvanrednu vlast. Za tu godinu nisu bili izabrani ni konzuli, ni narodni tribuni. Prve godine kodificirani rad nije bio zavren, pa je sljedee godine izabrana druga komisija, koja se takoer sastojala od deset ljudi, ali su petorica od njih bili plebejci. Druge decemvire tradicija prikazuje kao uzurpatore, koji su djelovali ne samo protiv plebejaca, nego ak i protiv patricija. To je dovelo do drugog povlaenja ( secesije ) plebejaca iz Rima. Kao neposredan povod za to tradicija smatra pokuaj decemvira Apija Klaudija da nezakonito lii slobode kerku jednog plebejca, Virginiju. Samo je intervencija uglednih graana sprijeila izbijanje graanskog rata. Godine 449. izmeu zaraenih stalea sklopljen je sveani mir. Obnovljene su ranije magistrature i potvrena prava plebejaca a na prvom mjestu zakon o provokaciji ( ius provocationis ), na osnovu kojeg je svaki graanin mogao apelirati na Narodnu skuptinu povodom kakve nepravedne odluke magistrata ( najvie slubene osobe ). Zakoni koje su decmviri zapisali bili su objavljeni, da bi svakome mogli biti dostupni. Ti su zakoni poznati u povijesti pod imenom Z a k o n i k d v a n a e s t p l o a ( L e x d u o d e c i m t a b u l a r u m ) . Oni pretpostavljaju zapisano obiajno pravo. Po rijeima Tita Livija, Dvanaest ploa bile su osnovni izvor rimskog prava kako javnog, tako i privatnog ( fons omnis publici privatique iuris ). Oni utvruju obveznost sudskog postupka. Pozvani se mora javiti na sud. Zakoni dvanaest ploa poinjali su rijeima "Ako je tko pozvan na sud, neka ide" (Si in ius vocat, ito ). Meutim, vlasti ne poduzimaju mjere da dovedu okrivljenog; tuitelj ga mora sam privesti. Sud predstavlja u prvom redu parnienje, dravni organi reguliraju sudski proces i pojavljuju se takoer u ulozi suca-izmiritelja. Ali, Zakonik dvanaest ploa pretpostavlja obvezno izvravanje odluka donesenih od strane sudskih vlasti. Zakonik svjedoi o uspjehu svjetovnog prava ( ius ), ali je, u isto vrijeme, sudski postupak ispunjen nizom formalnosti i rituala, ije nepridravanje moe dovesti do gubitka parnice. Zakonik dvanaest ploa odraava u svojim odredbama razvitak razmjene. Oni znaju za jedan od osnovnih naina stjecanja vlasnitva m a n c i p a c i j u . To je bio specijalni obred, koji pretpostavlja obveznu nazonost dobitnika stvari i ranijeg vlasnika ( otuivaa ). Osim toga, moralo je nazoiti pet punoljetnih graana, kao svjedoka, i esti, koji je drao bakrenu vagu. Dodirujui rukom predmet koji mu ju je predavan, novi vlasnik je udarao komadom bakra ( koji je simbolizirao plaanje za stvar ) o vagu, predavao ga otuivau i izgovarao odreenu formulu.

66

Zakonik dvanaest ploa poznaje podjelu svih stvari na dvije kategorije: na stvari koje se otuuju putem mancipacije ( res mancipi ) i na stvari koje se ne smiju prodavati putem mancipacije ( res nec mancipi ). Definicija tih pojmova poznata nam je iz djela pravnika carskoga doba. Oni su u prvu kategoriju ( res mancipi ) uvrtavali nepokretnu imovinu ( zemlju i zgrade ) u granicama Italije, robove i etveronone ivotinje koje slue za prenoenje tereta ( konje, volove, magarce i mule ) i poljoprivredne usluge ( pravo na prolaenje, tjeranje stoke i sprovoenje vode preko susjednog zemljinog posjeda ). Druge stvari uvrtavane su u res nec
macipi; one se nisu mogle predavati putem mancipacije. Sve to svjedoi o razvitku privatnog

vlasnitva, u prvom redu vlasnitva na stvari iz seljake domene. U to doba raa se pojam o neogranienoj k v i r i t s k o m v l a s n i t v u ( d o m i n u m e x
i u r e Q u i r i t i u m ) , koju , po uenju kasnijih pravnika mogu imati samo Rimljani i koju

uvaju rani rimski zakoni. Naruavanje vlasnitva okrutno se kanjavalo. Onaj tko bi preko noi napasao stoku ili eo na tuoj njivi, obraenoj plugom, osuivan je da bude rtvovan podzemnim bogovima i pogubljivan. Smrtna kazna prijetila je i potpaljivaima, kao i onima koji bi poinili krau za vrijeme noi. Za krau izvrenu danju, za svojevoljnu sjeu drveta i druge sline prijestupe propisivana je velika novana kazna. Zakonik dvanaest ploa priznaje slobodu oporuke, ali je naelo kolektivnog ( rodovskog ) vlasnitva i dalje postojalo. Ako rimski graanin umre bez oporuke, po Zakoniku dvanaest ploa nasljeivali su ga "njegovi nasljednici" ( sui heredes ), pod kojim su podrazumijevane osobe koje se nalaze neposredno pod pokojnikovom oinskom vlau. Ako nema nasljednika, imovina je prelazila na najblie agnate, a ako nema agnata, na suplemenike ( gentiles ). Kolektivno dravno vlasnitvo ( ager publicus ) Zakonik dvanaest ploa ne spominje. Znatnu panju posveuje Zakonik dvanaest ploa dunikom pravu. Najstariji oblik dunike obveze bio je n e x u m ( ropstvo za dug ). Po toj obvezi dunik
( n e x u s ) je, ako ne plati dug, potpadao pod vlast svoga vjerovnika, u iji je posjed prelazila

dunikova imovina i djeca. Formalno, nexus se od ostalih robova razlikovao time to je dobivao slobodu im isplati dug. I pored sve okrutnosti dunikog prava, Zakonik dvanaest ploa je ograniavao kamatnu stopu, utvrujui maksimum od 8 % godinje kamate. Zakonik dvanaest ploa dodiruju i obiteljske odnose. Otac porodice ( pater familias ) uivao je neogranienu vlast. On moe svoju djecu prodati u ropstvo. Istina, sin se mogao prodavati u ropstvo samo tri puta. Ako bi poslije toga dobio slobodu, nije vie potpadao pod oevu vlast. Zakonik dvanaest ploa upoznaju nas sa sustavom kazni za razne krivnje. Pored starinskog t a l i o n a ( talio odmazda ), spominju se novane kazne. Te novane kazne naplaivane su u asovima, koji su u to vrijeme predstavljali komade bakra ( aes rude ). U Zakoniku se zrcalila imovinska diferencijacija rimskog drutva. Oni govore o bogatima ( assidui ) i siromanima
( proletarii ).

67

Zakonik dvanaest ploa ne dotie se dravnog poretka, ali utvruje itav niz mjera policijskog karaktera ( zabrana sahranjivanja u starom gradu, utvrivanje irine putova itd. ). Tekst Zakonika dvanaest ploa nije nam sauvan. Njihov sadraj rekonstruira se na osnovu citata kod raznih rimskih pisaca i pravnika. Neki istraivai stavljaju Dvanaest ploa u kasnije razdoblje. ( Pais na poetak II., a Lamberg ak na poetak II. st. pr. K. ); meutim, jezini arhaizam u sauvanim citatima iz Dvanaest ploa, primitivni oblici odnosa ( npr. naelo taliona ) govore u prilog autora koji Zakonik stavljaju u rano razdoblje. Meutim, nije iskljuena mogunost da je na rimske pravne odnose utjecalo zakonodavstvo razvijenijih junoitalskih gradova. Zakonik dvanaest ploa zrcali socijalne odnose rimskog drutva u vremenu njegovog prijelaza na robovlasnitvo. Ropstvo je bilo ve veoma raireno. Ono se moe protegnuti na graane, ak i na lanove porodice; u isto vrijeme, ono jo nosi patrijarhalni karakter. Razvija se privatno vlasnitvo, ali je njeno prodiranje u graanski ivot usporeno postojanjem kolektivnog, gentilnog vlasnitva. Kapulejevi zakoni Zakonik dvanaest ploa potvrivao je starinsku zabranu sklapanja brakova izmeu patricija i plebejaca. Po podacima tradicije, ta je zabrana skinuta tek 445.g., po zakonu koji je podnio tribun Kapulej, i brakovi sklopljeni izmeu patricija i plebejaca priznavani su za zakonite. Drugi Kapulejev projekt zakona predviao je biranje konzula iz redova plebejaca; ovaj projekt nije proao, ali su od 444. g. umjesto konzula birani vojni tribuni sa konzulskom vlau. Ovu dunost mogli su vriti i plebejci. Vojni tribuni ispoetka nisu birani svake godine, nego su se njihovi izbori smjenjivali sa izborima konzula, ali su na poetku IV. st. pr. K. vojni tribuni zamijenili konzule za prilino dugo vrijeme. Sa Kapulejevim zakonom zavrava se prvo razdoblje borbe izmeu patricija i plebejaca. Uspjesi plebejaca uvjetovani su prije svega porastom njihove gospodarske moi i njihovom ulogom u vojsci, ali je jednim dijelom uspjesima plebsa doprinijelo i to to meu patricijskim rodovima nije bilo sloge. Pojedini rodovi vode ak i samostalnu vanjsku politiku. Tako je 477. g. u borbi protiv Veje poginulo 306 Fabijevaca, koji su, oigledno, pokuali nezavisno od drave osnovati koloniju. Po Mommsenovom istraivanju, od poetka Republike do sredine V. st. nestalo je najmanje 20 patricijskih rodova. Poslije Kapulejskog zakona dolazi do konsolidacije patricijata u borbi protiv plebsa, uslijed ega se raspre i sukobi meu rodovima stiavaju.

Glava VII.

68

VANJSKA POLITIKA RIMA Od POETKA REPUBLIKE DO EZDESETIH GODINA III. ST. PR. K. 1. Odnos Rima prema susjednim plemenima i najezda Gala
Borbe s Etruanima Antiki pisci prikazuju rimsku zajednicu poslije progonstva Trakvinijevaca kao jaku dravu. Meutim, teko da se njihovi opisi mogu smatrati vjerodostojnim. Protjerivanje Etruana i uporna borba s njima, koja je zatim dola, doveli su do slabljenja Rima i do jaanja susjednih latinskih gradova. Na osnovu tradicije moe se zakljuiti da je za Rim naroito teka bila borba sa P o r s e n o m , kraljem etruanskog grada Kluzija. Porsena je opkolio Rim, poruio utvrde i sklopio mir pod uvjetima nepovoljnim za Rim. Meutim, Etruanima nije polo za rukom da se ponovo uvrste na lijevoj obali Tibera, jer su naili na otpor od strane Latina, kojima su pruili pomo Grci iz Kume. Za taj rat Rimljani su vezivali niz legendi, koje opisuju junatvo i patriotizam njihovih predaka. Kada su Rimljani pod pritiskom Etruana poklekli i pobjegli preko mosta, Horacije Kokle, titei odstupnicu, borio se je sa jo dvojicom hrabrih Rimljana protiv mnotva neprijatelja. Mladi M u c i j e S c a e v o l a odluio je ubiti Porsenu. On je prodro u neprijateljski tabor, ali umjesto kralja ubio je pisara, koji je sjedio uz njega. Porsena je predloio Muciju da izrazi suut, prijetei mu okrutnim mukama, ali je on stavio desnu ruku u vatru i nije od sebe pustio ni glasa dok mu je ruka gorjela. Ovo je Porsenu ponukalo da s Rimljanima sklopi astan mir. Patricijka, djevojka Klelija bila je predana Porseni kao taoc. Prevarivi strau, ona je zajedno s drugim Rimljankama preplivala Tiber i vratila se u Rim. Ali, Senat je, bojei se da Porsena ne shvati ugovor prekrenim, vratio Kleliju natrag. Porsena je odao priznanje njenoj hrabrosti i dozvolio joj da se zajedno sa nepunoljetnim taocima vrati u domovinu. Sugraani su Kleliji podigli spomenik na konju. Te legende uvane su po patricijskim rodovima i nosile su etioloki karakter. Legenda o Muciju imala trebala je objasniti porijeklo nadima Scaevola "Ljevoruki", a legenda o Kleliji je trebala objasniti kip djevojke na konju, koji se nalazio u gornjem dijelu Svete ulice. Rim i latinski gradovi U godinu 496. tradicija stavlja pobjedu Rimljana nad Latinima kod R e g i l s k o g j e z e r a . Ovo svjedoanstvo teko moe biti vjerodostojno, jer je pobjeda mogla biti samo djelomina. Uskoro je ( 493. ) konzul Spursije Kasije sklopio savez sa federacijom latinskih gradova. Rim se u to vrijeme nije izdvajao iznad ostalih gradova latinske federacije; zajedno sa stanovnicima ostalih latinskih gradova Rimljani su se borili u vojsci federacije pod zapovjednitvom latinskih diktatora.

69

Borba s Ekvima i Volscima Zajedniki neprijatelji Rimljana i Latina bili su Ekvi i Volsci. Rimski izvori detaljno se zadravaju na borbi s njima, ali je u tim pripovijedanjima mnogo nevjerodostojnog. Za te ratove vezan je niz popularnih legendi. Naroito je mnogo sporova meu povjesniarima izazvala legenda o K o r i o l a n u . Marcije Koriolan, koji se odlikovao hrabrou i koji je svoj nadimak dobio zbog uspjenog juria na grad Volska Koriol, bio je uvjeren aristokrat, protivnik plebejaca i njihovih zatitnika narodnih tribuna. U Rimu je vladala glad, i ito se moralo kupovati od susjeda. Ali, uskoro je ito dobiveno od sicilijskog tiranina, i onda se poelo postavljati pitanje, po kojoj ga cijeni treba prodavati plebejcima. Koriolan je predloio da se ito po staroj cijeni prodaje samo u tom sluaju ako plebejci pristanu na ukinue institucije narodnih tribuna. Ovaj prijedlog izazvao je pobunu plebsa, i Koriolan je bio primoran na bijeg iz Rima. On je preao na stanu Volska i brzo ih poveo protiv svoga rodnog grada. Rimljani nisu mogli pruiti otpor, pa su morali povesti pregovore, ali je Koriolan postavio takve uvjete da se na njih nije moglo pristati. Onda su Koriolanu pristupile rimske patricijke meu kojima su se nalazile njegova majka i ena. Pred njihovim molbama izdajnik nije mogao izdrati i naredio je svojoj vojsci da odstupi. Zahvalni Rimljani podigli su u ast matrona hram enske sree ( Fortuna muliebris ). Niebuhr je prvi ukazao na niz anakronizama u prii o Koriolanu i uvrstio je u red legendi koje predstavljaju odraz dogaaja znatno kasnijih od vremena u koje ih legenda stavlja. Mommsen je istakao niz neslaganja u toj prii i iznio pretpostavku da je motiv za njen nastanak bila elja plebejskih rodova Vetrurija i Volumnija, od kojih su vodili porijeklo Koriolanova majka i ena, da istaknu svoje starinsko podrijetlo. U isto vrijeme, plebejci su irenjem i ukraavanjem te legende naglaavali svoju snagu. Postanak legende Mommsen je stavljao u III. st. pr. K. Drugi istraivai ukazivali su na etioloki karakter legende o Koriolanu ( objanjenje podizanja hrama enskoj srei ). Za borbu protiv Volana i Ekva vezan je legenda o L u c i j u K v i n k c i j u C i n c i n a t u . Zamijenivi konzula koji je pao u boju, on je pobijedio Volane, pomirio patricije i plebejce, pa se povukao u seosku samou, gdje je vlastitim rukama obraivao njivu, koja se sastojala od 4 jugera ( oko 1 hektara ). Kad su se rimskim zidovima ponovno primakli Ekvi, zajedno sa Sabinjanima, odlueno je da se Cincinat izabere za diktatora. Izaslanici Senata zatekli su Cincinata na radu kopao je jarak ( ili orao njivu ). Obukavi togu, Cincinat je sasluao poruku izaslanika, preuzeo zapovjednitvo nad vojskom i odnio pobjedu. Ova legenda imala je trebala naglasiti stroge naravi i obiaje rimskih predaka, koji su udarili temelje rimskoj moi u Italiji. Borba sa Vejom

70

Tijekom dugog vremenskog razdoblja voeni su ratovi sa etruanskim gradom Vejom i s njenim saveznikom Fidenom. Posljednji rat s Vejom trajao je deset godina (406.-396.). Taj rat uspio je zavriti diktator Marko Furije Kamil, koji je zauzeo Veju na juri. Najezda Gala Ubrzo poslije pobjede Rimljana nad Vejom Srednja je Italija bila izloena napadu Gala ( Kelta ). Posljednjih desetljea V. st. keltska plemena su prela Alpe i naselila dolinu rijeke Po. Godine 387. ( ili, po drugoj verziji 390. ) keltski doseljenici, vjerojatno pleme Senona, preli su Apenine, upali u Srednju Italiju i opkolili etruanski grad Kluzij. Njegovi stanovnici obratili su se za pomo Rimu. Po tradiciji, Rimljani su uputili poslanike, koji su imali zadatak da od Gala zatrae da ne napadaju ljude koji im nisu uinili zla. Meutim, poslanici se nisu ograniili na pregovore, nego su se upustili u borbu, i to je posluilo kao povod za pohod Gala protiv Rimljana. Kod rjeice A l i j e , pritoke Tibera, Rimljani su pretrpjeli poraz, i put za Rim bio je otvoren. Gali su zauzeli i opljakali grad. Ostao je sauvan jedino Kapitol, jer su njegove branitelje, po predaji, u trenutku neoekivanog napada Gala za vrijeme noi probudile J u n o n i n e g u s k e . Rimljani su bili prisiljeni platiti otkup. Kelti su se povukli iz Rima, vjerojatno zato to su njihovim vlastitim naseljima zaprijetila alpska plemena. Ali, tradicija to dovodi u vezu s akcijama osvajaa Veje Kamila, koji je imenovan za diktatora. Pod Kamilovim vodstvom Rim je poslije rata s Galima bio izgraen i utvren. Posljedica galske najezde bilo je slabljenje rimskog utjecaja u Laciju i privremeni raskid sa federacijom latinskih gradova, koja u to vrijeme postaju jaa i vra. Oko Rima podiu se vrsti zidovi, iji su se ostaci sauvali sve do danas. Sljedeih godina Rimljani su morali voditi borbu sa Ekvima, Volscima i Etruanima; njima je polo za rukom da iz tih ratova iziu kao pobjednici. Opasanost od nove galske najezde doprinijela je uvrenju latinskog saveza, kome je pristupio i Rim, sa podjednakim pravima. Sredinom IV. st. Rim ve predstavlja moan grad-dravu u Laciju. Godine 354. Rim sklapa savez sa Samnianima, a 348. g. ugovor s Kartagom. Iste godine Rimljani su uspjeli odnijeti pobjedu nad Galima, sa kojim je poslije nekoliko godina ( 332. ) zakljuen mirovni ugovor.

2. Rimsko pokoravanje Italije i borba s Pirom

Pripajanje Kampanije Savez Rima sa Samnianima nije bio trajan. Samnitska federacija obuhvaala je vei teritorij od latinskog i samnitski vojnici odlikovali su se hrabrou, ali se prednost latinske federacije, na ijem je elu stajao Rim, sastojala u njenoj veoj centralizaciji, a i u gospodarskom pogledu stajali su Rimljani i njihovi saveznici iznad Samniana, kod kojih je jo bilo crta poretka prvobitne zajednice. Jo od davnih vremena Samniani su vrili pritisak na stanovnike Kampanije; a kada su na to plodno podruje poeli pretendirati Rimljani, izmeu Rimljana i

71

Samniana dolo je do sukoba. Po rimskoj tradiciji, Kampanci su, ugroavani od Samniana, stupili pod vlast Rimljana, to je i dovelo do P r v o g s a m n i t s k o g r a t a ; on je trajao od 343. do 341. g. i zavrio je rimskom pobjedom. Prianja antikih autora o Prvom samnitskom ratu izazvala su niz kritikih primjedbi istraivaa. Taj rat ne spominje se u najstarijoj tradiciji, koja je sauvana kod Diodora. Niebuhr i Mommsen poricali su i samu injenicu da je Prvi samnitski rat postojao te su smatrali da je dolo do zajednikog djelovanja Rimljana i Samniana protiv Latina. Meutim, neki istraivai ne smatraju vjerodostojnim detalje kazivanja o Prvom samnitskom ratu, ali smatraju da nije mogue poricati injenicu da je u tom razdoblju dolo do sukoba izmeu Rimljana i Samniana. Latinski rat Godine 340. g. digli su ustanak Latini, koji su bili podinjeni Rimu i koji su pretendirali na podjednaka prava s Rimljanima u latinskoj federaciji; njima su se prikljuili Kampanici. Ali, 338. g. taj tzv. Latinski rat zavrio je pobjedom Rima. Latinski savez prestao je postojati. Gradovi najblii Rimu postali su njegovi sastavni dijelovi, a stanovnici ostalih latinskih naselja izjednaeni su sa Rimljanima u pogledu graanskih prava ( oni su dobili ius commerci pravo da se bave trgovinom i da stjeu vlasnitvo, neki od njih i ius connubi pravo sklapanja brakova sa rimskim graanima ), ali nisu dobili pravo glasa u Narodnoj skuptini. Samo su dva grada ( Tibur i Preneste ) smatrana rimskim saveznicima. Tako je udaren temelj l a t i n s k o m g r a a n s t v u .

Samnitski ratovi Godine 327. poeo je D r u g i s a m n i t s k i i r a t ( 3 2 7 . 3 0 4 . ) . Povod za ovaj rat bilo je rimsko osvajanje kampanskog grkog grada Napulja. Poetak rata, dok su Rimljani djelovali protiv samnianskih garnizona po kampanskim gradovima, bio je uspjean po Rim. Na stranu Rimljana preli su Lukanci i Apulci. Oni su trebali upadati u Samnij s istoka, dok je Rim vodio operacije na zapadu. Meutim, Rimljanima je bilo izvanredno teko voditi rat protiv federacije sabelskih plemena po planinskim predjelima, na koje oni nisu bili navikli, pa je poslije prvih uspjeha doao teak poraz. Godine 321. rimska vojska, zatvorena u K a u d i j s k i k l a n a c , bila je prisiljena na predaju. Rimljani su morali poloiti oruje i proi " i s p o d j a r m a " . (Sramotna stara ratnika ceremonija za pobijeene, pobijeeni su vojnici prolazili kroz vrata, iugum, napravljena od kopalja ). Poslije tog poraza Rimljani su morali napustiti zauzete gradove i ostaviti 600 taoca sve do sklapanja mira. Preokret u ratnim operacijama nastao je tek 316. g. kada su Rimljani promijenili taktiku, reorganizirani vojsku, stvorili manje, pokretne postrojbe, naoruane kratkim kopljima i maevima. Poslije tih reformi rimska vojska je odnijela nad Samnianima i njihovim saveznicima niz pobjeda. Po miru, koji je sklopljen 304. g., Rimljani su dobili niz teritorija za osnivanje kolonija, ali je samnitska federacija

72

ostala sauvana, i Rim je ponovo sklopio s njom ugovor. Pred kraj Drugog samnitskog rata konano su potpali pod Rimljane Hernici i Ekvi. Godine 299., poslije dugog razdoblja, Gali su, udruivi se s Etruanima, doli do samog rimskog teritorija. Teak poloaj Rimljana iskoristili su Samniani i ponovo uvrstili svoj poloaj u Lukaniji, koja je prije toga bila rimski saveznik. To je posluilo kao povod za T r e i s a m n i t s k i r a t ( 2 9 8 . 2 9 0 . ) . Ratne operacije voene su po raznim podrujima Italije. Osobito opasan bio je poloaj Rimljana na sjeveru, u Umbriji, gdje se je samnianska vojska, pojaana galskim postrojbama, trebala spojiti s Etruanima. Meutim, kada su Rimljani upali u Etruriju, Etruani su napustili Kelte, a nad Samnianima i Galima Rimljani su u bitci kod S e n t i n u m a ( 296.) odnijeli presudnu pobjedu, koja je u stvari i odluila sudbinu Italije. S Etruanima je sklopljen mir, a rat sa Samnianima zavrio se je pobjedama rimskog vojskovoe Manija Kurija Dentata. Samnij je bio prisiljen zakljuiti savez s Rimom. Sabelska federacija bila je ratom toliko oslabljena, da su Rimljani potpuno pokorili Sabinjane. Vei dio njihovog teritorija preao je u ruke pobjednika, a preostali gradovi uli su u sastav rimske drave kao civitates sine suffragio, tj. kao gradske opine bez prava glasa. Predali su se i stanovnici Picena. U njihovom podruju, na obali Jadranskog mora, osnovan je latinska kolonija Adrija, koja je udarila temelj rimskoj moi na istonoj obali Italije. Rimljani su sada bili gospodari Srednje Italije. Poslije sjajne pobjede Rimljana u bitci kod V a d i m o n s k o g j e z e r a ( 2 8 8 . ) galska su plemena bila odbaena na sjever, a etruanski gradovi bili su prisiljeni na zakljuivanje saveza s Rimom. Junak treeg samnitskog rata, Manije Kurije Detant, bio je "skorojevi" ( homo novus ), koji se na visoki poloaj popeo zahvaljujui svojim osobnim kvalitetama i podrci od strane plebsa, a ne rodovskim vezama. Njegov je ivotopis tijekom vie stoljea sluio kao uzor rimske jednostavnosti i umjerenosti u privatnom ivotu. Izvori govore da je on, poslije osvajanja Samnija, uzeo sebi takav komad zemlje koji posjeduje najsiromaniji meu graanima i da ga je sam obraivao. Jedan od istaknutih vojskovoa na poetku rata bio je Lucije Kornelije Scipion Barbatus, koga spominje Tit Livije i iji nam je nadgrobni spomenik sauvan. To je najraniji rimski natpis koji spominje ime jedne povijesne osobe.

Rim i Tarent Poslije pobjede nad Samnianima Rimljani su doli u neposredan dodir s junoitalskim grkim gradovima. Najsnaniji grki grad u Italiji na poetku III. st. pr. K. bio je Tarent, koji je bio na glasu po svojem bogatstvu, a predano je uvao svoju dravnu nezavisnost. Politiko ureenje toga grada bilo je isprva strogo aristokratsko, ali se kasnije u Tarentu uvrstila demokracija, meutim, vlast je i dalje bila u rukama bogatijih trgovaca i vlasnika brodova. Tarent nije imao svoju vojsku, nego se koristio uslugama grkih plaenika.

73

Na grke gradove napadali su Lukani, Turij se obratio za pomo Rimu. Rimljani su mu poslali u pomo vojsku, koja je odnijela pobjedu nad Lukanima, poslije ega je u Turiju ostao rimski garnizon. Ubrzo poslije toga rimski brodovi koji su krenuli u Jadransko more usidrili su se u Tarentskom zaljevu. Tarenani su u tome vidjeli prekraj ugovora koji su prije toga sklopili s Rimljanima, napali su rimske brodove i jedan njihov dio potopili. Zatim su Tarenani zauzeli Turij i prisilili rimski garnizon na naputanje grada. Na to su Rimljani uputili u Tarent poslanike, ali su oni tamo bili izloeni uvredama, to je Rimljanima posluilo kao povod za objavu rata
( casus belli ).

Rat s Pirom Radi bore protiv Rima Tarent je pozvao epirskog kralja Pira, jednog od monih vojskovoa toga vremena, koji je sanjao o stvaranju jake zapadne drave i rado prihvatio prijedlog Tarenana. Godine 280. on se iskrcao u Italiji, s vojskom koja se sastojala od 22.000 dobro obuenih pjeaka, 3.000 konjanika i 20 ratnih slonova, koji su predstavljali novost u ratnoj tehnici toga doba. Prva bitka izmeu Rimljana i Pira, koja je zavrila Pirovom pobjedom, dogodila se iste godine, blizu Herakleje. Veliku ulogu odigrali su u njoj ratni slonovi, s kojima se Rimljani jo nisu znali nositi. Poslije te pobjede na Pirovu stranu preli su Lukani i Samniani. Pod njegovom vlau bili su gotovo svi junoitalski grki gradovi. Proavi kroz Samnij i Kampaniju, Pir je uao na teritorij Lacija, ali nije naiao na podrku od strane Latina, Rimljani su pak koncentrirali u Laciju znatne vojne snage, i Pir je bio prisiljen okrenuti svoje postrojbe i vratiti se u Tarent. Slijedee, 279. g., Pir je odnio novu pobjedu nad Rimljanima kod A u s c u l u m a , u Apuliji, ali ga je ona kotala tako velikih gubitaka ( " P i r o v a p o b j e d a " ) da je morao uputiti u Rim poslanike s ponudom za sklapanje mira, ali je Senat odbio tu ponudu. Rim je u to vrijeme stupio u pregovore s Kartagom i sklopio s njom ugovor, po kome su se obje strane obvezale da e jedna drugoj pomagati i da nee sklapati sa Grcima mir bez uzajamnog sporazuma. Uskoro se Pir zavadio s Tarenanima, i napustivi Italiju, krenuo traiti sreu na Siciliji, kamo su ga pozvali stanovnici grkih gradova. Piru je ispoetka polo za rukom osvojiti gotovo sve kartake posjede na Siciliji. On se nosio milju da na elu velike mornarice napadne protivnika u samoj Africi i da mu tamo nanese odluan udarac, ali je to zahtijevalo ogromnih rtava od strane sicilijskih grkih gradova. Pir se je na Siciliji poeo ponaati isto onako kao to su se helenistiki kraljevi ponaali u podinjenim zemljama; zbog toga su sicilijski Grci, nezadovoljni Pirom, stupili u vezu s Kartagom. Kartaka vojska ponovo se pojavila na Siciliji, i Pir se uskoro vratio u Italiju. U njegovom odsustvu Rimljani su s promjenljivim uspjehom vodili borbu s Tarenanima, koji su se nalazili u tekom poloaju. Pirova pojava u Italiji najprije je natjerala Rimljane da se povuku, ali je 2 8 5 . g . , k o d B e n e v e n t a , dolo do odlunog sukoba izmeu vojske epirskog kralja i Rimljana, kojima je zapovijedao junak Treeg samnitskog rata Manije Kurije Dentat. Rimski strijelci su uspjeli poplaiti slonove, nagnati ih u bijeg i rastrojiti redove Pirove vojske.

74

Rimljani su odnijeli pobjedu i stekli ogroman plijen. Pir je bio primoran na povratak u Epir, i uskoro je poginuo za vrijeme borbe s Makedoncima u peloponeskom Argu ( 272.g.) 272. g. garnizon koji je Pir ostavo u Tarentu predao se je Rimljanima. Tarenani su morali predati Rimljanima svoje brodove i poruiti zidove. Iste godine potpali su pod vlast Rima i S a m n i a n i , L u k a n i i B r u t i j i , koji su ratovali na stani Pira. 270. g. zauzeli su Regij, u kome se bila uvrstila jedna odmetnuta kampanska legija. 265. g. Rimljani su zauzeli etruanski grad V o l s i n i j , ime je osvajanje Italije bilo zavreno. Prema tome, osvajanje Italije od stane Rima, koje je poelo pokoravanjem Lacija, trajalo je preko 200 godina. Ne moe se govoriti o neprekidnoj pobjedonosnoj ofenzivi Rimljana, jer je Rim esto trpio poraze. On je s jedne strane morao voditi borbu sa protivnicima koji su po svom drutvenom razvoju bili nie od Rimljana; kod veine italskih plemena jo je postojao rodovski poredak. S druge strane, Rimljani su se borili s narodima koji su u kulturnom pogledu stajali iznad njih sa Etruanima i italskim Grcima. Ali, kod tih naroda nije bilo politikog jedinstva, a njihova vojska sastojala se uglavnom od plaenika. Zato su se i oni morali pokoriti Rimu. U rimskim uspjesima veliku ulogu odigrala je diplomacija: naelo d i v i d e e t i m p e r a zavadi pa vladaj bilo je rukovodei princip vanjske politike Rima. Gotovo u svakom ratu Rim djeluje u savezu s nekim plemenima i gradovima. On esto razvrgava savez svojih protivnika, i to mu osigurava pobjedu. Na rezultat rimskih pobjeda ne moe se gledati kao na nacionalno ujedinjenje Italije ( kao to je to smatrao Mommsen ); to je bilo osvajanje, a posljedica tog osvajanja bilo je stvaranje federacije plemena i gradova, podinjenih Rimu.

Glava VII.
DEMOKRATIZACIJA POLITIKOG PORETKA RIMSKE REPUBLIKE U IV. I NA PO. III. ST. 1. Svr etak borbe izmeu patricija i plebejaca
Vanjska politika V.-III. st. bila je najprije borba za hegemoniju u latinskom savezu, zatim borba za pokoravanje Lacija i slabljenje moi susjednih gradova-drava i, najzad, borba za politiku prevlast Rima na Apeninskom poluotoku. Ali, to je u isto vrijeme bila i borba za proirenje zemljinog fonda rimskih graana, tzv. dravne zemlje ( a g e r p u b l i c u s ) . Ubrzo poslije ruenja Veje na mjestu toga grada osnivaju se etiri seoska tribusa. U godinu 357. tradicija stavlja osnivanje dvaju seoskih tribusa na teritoriju Volsca. Sa irenjem svog teritorija Rim osniva kolonije u podrujima koja se ne nalaze neposredno uz rimske posjede. Najzad, jedan dio osvojenog zemljita ostao je nepodijeljen, i rimski su graani dobivali pravo okupacije ( tj. pravo slobodnog uzimanja dravne zemlje ).

75

Glavninu rimske vojske, koja se naoruavala o vlastitom troku, inili su plebejci. Nai izvori oslikavaju secesije ( odlazak plebejaca iz Rima ) iz 494. i 450. g. kao vojne trajkove. Poslije 445. g. aristokracija jaa, jednim dijelom na raun starih latinskih rodova i rodovskog plemstva nekih kampanskih gradova. Izvori govore o razraunavanju patricija sa politikim voama plebejaca. Tradicija govori da je 439. g. optuen da tei ka tiraniji i ubijen Spurije Melije, koji je za vrijem gladi dijelio siromanima ito. Isti udes zadesio je 384. g. i Marka Manlija, zbog pomoi pruenoj dunicima. Slino prii o Spuriju Kasiju, mogue je da i vijesti o pokuajima Melija i Manlija padaju u kasnije vrijeme i da su ih rimski analisti uljepali, ali je nesumnjivo da je u prii o Manliju Kapitolskom nalo odraza jaanje klasne borbe poslije galske katastrofe.

Zakoni Licinija i Sekstija Znaenje plebsa raslo je za vrijeme gotovo neprekidnih ratova sedamdesetih i ezdesetih godina IV. stoljea, i patriciji su morali pristati na nove ustupke. Godine 367. usvojeni su zakon Licinija i Sekstija. Po prvom od njih, uspostavljena je vlast konzul, umjesto kojih su dotada birani vojni tribuni sa konzulskom vlau; pri tome, jedan od konzula morao se obvezno birati iz redova plebejaca. Drugi zakon doputao je svakom graaninu da od dravne zemlje okupira najvie 500 jugera. Trei zakon sproveden je u interesu dunika: kamata na pozajmice uraunavana je u visinu duga, pri emu se preostali dio duga mogao platiti tijekom tri godine. Izvori govore da su Licinije i Sekstije tek poslije desetogodinje borbe postigli potvrdu svojih zakonskih projekata. Sekstije je bio prvi konzul izabran iz redova plebejaca. Licinije je ubrzo poslije 367. g. osuen, jer je bio optuen da je prekrio agrarni zakon donesen na njegovu inicijativu. Zakoni o konzulima ne pobuuju sumnju, jer se poslije 367. g. u konzulskim fastima pojavljuju imena plebejaca. Sumnju je izazvala vjerodostojnost drugog zakona; neki znanstvenici ukazivali su na to da u IV. st. ne moe biti rijei o parcelama od 500 jugera. Nise, De Sanctis, Beloh i drugi istraivai stavljali su ovaj zakon u kasnije razdoblje ( pod kraj III. i ak u II.st. ). Meutim, tradicija sasvim odreeno vee utvrivanje maksimuma okupirane zemlje za zakone Licinija i Sekstija. Suvremeni istraivai, npr. Teni, Frank i Lest, ne vide osnovu za sumnju u vjerodostojnost agrarnog zakona Licinija i Sekstija. Frank istie da je razvitak ekstenzivne stoarske privrede doveo do toga da su pojedine osobe okupirale sve vee parcele dravne zemlje. Petelijev zakon U vrijeme Drugog samnitskog rata donesen je Petelijev zakon (326. g. ) po kome je dunik pred vjerovnikom odgovarao svojom imovinom, a ne svojom linou. Time je ukinuto duniko ropstvo u Rimu i nexum je izgubio svako praktino znaenje.

76

Cenzura Apija Klaudija Veliku ulogu odigrala je djelatnost cenzora iz 312. g. Apija Klaudija. On je izgradio prvu cestu ( v i a A p p i a ) , koja je Rim spojila sa Kapuom a odigrao je i znaajnu ulogu u borbi sa Samnianima. Dao je sagraditi i prvi vodovod, kojim je u Rim dovodio vodu za pie. Apije Klaudije bio je u neprijateljstvu sa Fabijevcima, koji su tada igrali vanu ulogu u politikom ivotu Rima. On se nije slagao ni sa nekim predstavnicima plebsa, npr. sa uvenim vojskovoom Maijem Kurijem Dentaatom. Apije Klaudije potpomagao je osloboenike i gradske plebejce i po svemu sudei titio interese trgovako-zelenakih krugova. U svojstvu cenzora Apije Klaudije je, kao protuteu staroj aristokraciji, uveo u Senat osobe iji su roditelji bili osloboenici. Osim toga, on je dopustio siromanim graanima da se upisuju ne samo u gradske nego i u seoske tribuse. To je stvaralo povoljne uvjete za osloboenike; ne posjedujui zemljino vlasnitvo, oni su se mogli upisati u svaki tribus i na taj su nain dobivali mogunost utjecanja na odluke narodnih skuptina. Na osnovu toga moe se rei da je novani cenzus stvarno bio izjednaen sa zemljarinom. Potpuno je mogue da u to vrijeme pada konana redakcija tzv. Servijevog ustava. Apiju Klaudiju pripisuje se i niz drugih mjera. On je usavrio latinski alfabet, prevrio kult Herkula iz privatnog u operimski, bio jedan od osnivaa pravne znanosti. Kada je Pir uputio svoga poslanika u Rim, u namjeri da privoli Senat na mir, Apiije Klaudije, koji je tada bio u dubokoj starosti i izgubio vid, odrao je govor, poslije kojeg je Senat odbacio prijedloge za mir epirskog kralja. Za ovaj Klaudijev govor znao je jo Ciceron; to je bio jedan od prvih primjera rimskog politikog govornitva. Godine 304. edil Gnej Flavije, sin jednog osloboenika, koji se nalazio pod pokroviteljstvom Klaudija, objavio je sudski postupak ( legis actiones ) i proglasio kalendar. Ova mjera bila je uperena protiv sveenikog kolegija pontifik, koji su smatrani za jedine poznavatelje i tumae prava i u ijoj se nadlenosti nalazio kalendar, sa sloenim sustavom radnih i neradnih dana. Na poetku IV. st. pr. K. plebejcima su bile pristupane sve dunosti, a 300. godine donesen je zakon brae Ogulnuja , po kome su plebejci dobili pristup u kolegij pontifika i augura. Hortenzijev zakon Godine 287. pr. K. politika borba u Rimu ponovno se zaotrila. Pobunjeni plebejci iselili su se na Janikul ( breuljak na desnoj obali Tibera ). Izabran za diktatora, Kvint Hortenzije proveo je zakon po kome su odluke plebsa, donesene u tributskim komicijma, imale snagu zakona, tako da im nije bila potrebna suglasnost ( auctoritas ) Senata.

2. Dravni poredak Rima na poetku III. stoljea

77

Politika povijest V.-IV. st. obiljeena je jaanjem republikanskog poretka i borbom plebejaca za njegovu demokratizaciju. Meutim, bez obzira na uspjeh plebsa, dravni poredak je u svojoj osnovi i dalje ostao aristokratski. Komicije Rimska zajednica imala je tri vrste narodnih skuptina. K u r i j a t s k e k o m i c i j e izgubile su svoje znaenje jo na poetku Republike. U njihovoj nadlenosti ostalo je samo odluivanje o nekim pitanjima obiteljskog prava, kao to su: usinovljenje, sastavljanje oporuka i obred davanja najvie vlasti ( imperium ) magistratima, obred koji se svodio na istu formalnost. Pred kraj Republike kod te ceremonije lanove kuirijatskih komicija zamjenjuju tri augura sa tridesetoricom liktora, koji vjerojatno predstavljaju kurije. C e n t u r i j a t s k e k o m i c i j e , koje su sazivali najvii magistrati ( konzuli, diktatori, pretori ), i dalje su se skupljale po centurijama, kako je to bilo utvreno reformom Servija Tulija. U rano doba vojni ustroj poklapao se s politikom. Kasnije se to stanje zadralo kao ostatak iz prolosti. Skuptina po centurijama sazivana je izvan gradskih granica, na Marsovom polju. Graani su se skupljali u zoru, prvobitno, svi su oni bili naoruani. Glasovalo se po centurijama, pri emu je svaka centurija imala jedan glas. Odluka centurijatskih komicja bila je zakon ( lex ), koji je stupao na snagu tek poto ga formalno odbori Senat (auctoritas patrum ). Poslije izdavanja Hortenzijevog zakona, zakonodavna djelatnost postepeno prelazi na tributske komicije, samo su pitanja rata i mira razmatrana uvijek na centurijatskim komicijama. Po Servijevom ureenju presudno znaenje u tim komicijama imali su graani sa visokim imovinskim cenzusom. Sredinom V. st. stekle su znaenje skuptine po tribusima t r i b u t s k e k o m i c i j e
( c o m i t i a t r i b u t a ) . Prvobitno, u njima su sudjelovali samo plebejci, koji su se skupljali

po tribusima da izaberu plebejske magistrate. Kasnije su, uz plebejske skuptine (concilia plebis), sazivane po tribusima skuptine svih graana. Nekada su tributske komicije birale smo nie magistrate, ali se tijekom vremena njihova uloga u zakonodavnoj djelatnosti Republike poveala. Poslije niza zakona, od kojih je posljednji sproveo Hortenzije 287. g., utvreno je da odluke plebsa, donesene po tribusima, imaju snagu zakona, tj. da se izjednaavaju sa odlukama centurijatskim komicija. Tributske komicije sastajale su se na raznim mjestima: na Forumu, na Kapitolu, odravane na Marsovu poolju. Njih su sazivali i njima predsjedali k u r u l n i m a g i s t r a t i ( konzul, diktator, pretor, kurulni edil ), ili p l e b e j s k i m a g i s t r a t i ( narodni tribun, plebejski edil ). U prvom sluaju skuptine su se zvale c o m i t a t r i b u t a , u drugom c o n c i l i a p l e b i s . Glasovalo se po tribusima. Uziman je u obzir glas svakog pojedinog tribusa. Ako se za prijedlog izjanjavala veina tribusa, on je postajao zakon. Najprije je odluka nazivana p l e b i s c i t u m , kasnije l e x p l e b e i v e
s c i t u m ili samo l e x .

Na narodnim skuptinama vreni su izbori magistrata i odluivalo se samo o najvanijim pitanjima. Dnevni red sastanka iskljuivao je mogunost svestrane ralambe pojedinog pitanja.

78

Sfera kompetencija raznih vrsta narodne skuptine nije bila tono razgraniena. Zbog toga je neposredan utjecaj naroda na politiki ivot bio ogranien. Rimski su graani bili u stvari lieni politike inicijative, jer se na narodnim skuptinama odluivalo samo o onim pitanjima koja su postavljali magistrati, koji su i sazivali skuptine. O pitanjima dnevne politike odluivali su magistrati i Senat. Magistrature Magistrature su se dijelile na redovne i izvanredne. Magistrat, kao to to govori sama rije ( magister starjeina), stoji iznad naroda; zajedno s narodom on je nositelj dravne "veliine". Uvreda njega izjednaava se s uvredom veliine rimskog naroda. Dokle god vri dunost, magistrat se ne moe pozvati na odgovornost niti smijeniti. Vrenje dunosti magistrata nije sluba, ve honor ast, potovanje. Sve su magistrature bile besplatne, izborne, vezane za rok ( osim cenzora svi redovni magistrati birani su na godinu dana ); osim diktature sve su bile kolektivne. Opi pojam vlasti oznaavao se terminom potestas, najvia pak vlast, koja je obuhvaala vrhovno zapovjednitvo nad vojskom, najviu graansku vlast, kao i odreene vjerske dunosti ( pravo auspicija ) nosila je naziv imperium. Redovne magistrature Ispoetka su d v a k o n z u l a ( koji su se zvali i praetores, iudices ) bili jedini izborni magistrati; njima je pripadala sva vlast. Poslije pojave drugih izbornih slubenih osoba konzuli ostaju najvii magistrati, njima pripada imperium maius, tj. najvia graanska vlast, a za vrijeme rata zapovijedaju vojskom. Po zakonima Licinija i Sekstija ( 367.), jedan konzul biran je iz redova plebejaca. Konzule su birale centurijatske komicije. Kao znak najvie vlasti, ispred konzula je ilo 12 liktora sa snopovima prua ( fasces ), u koje su izvan gradske granice stavljane sjekire. Izvan Rima konzul je imao neograniene ovlasti u svakom pogledu, ukljuujui u to i pitanje ivota i smrti rimskih graana; u gradu pak prava konzula bila su ograniena odreenim normama. Godine 886. patriciji su ishodili pravo da centurijatske komicije biraju iz njihovih redova jednog p r e t o r a , koji je imao imperium minus i bio mlai kolega ( collegia minor ) konzul, njihov zamjenik. Glavna dunost pretora bila je custodia urbis, tj. uvanje reda u gradu, a iz toga je proistjecala kaznena i graanska jurisdikcija, koja je kasnije postala osnovna kompetencija pretora. Dunost pretora postala je pristupana i plebejcima 337. g. Ispred pretora ilo je 6 liktora, a kad je on vrio suenje u Rimu, pokraj njega su nalazila se dva liktora. Od 443. g. centurijatske komicije birale su dva c e n z o r a , prvobitno samo iz redova patricija. Oni su birani jednom u pet godina, sa vlau od godinu dana. U njihovoj kompetenciju spadalo je odreivanje cenzusa i podjela graana na tribuse i centurije, a po zakonu Ovinija ( oko 312. g. ) oni su poeli sastavljati i spiskove senatora. U svezi sa tim dunostima razvija se nova funkcija

79

cenzora nadzor nad udoreem ( cura morum ). Najzad, cenzori sudjeluju u financijskoj upravi Republike ( odreivanje veliine poreza, carina itd. ). Dunost cenzora bila je pristupaan i plebejcima od 351. g. a zakon Publija Filona iz 339. nalagao je da jedan od cenzora obvezno mora biti plebejac. Na odluke cenzora narodni tribuni nisu imali pravo albe. Njihova vlast oznaavana je kao potestas; oni nisu imali imperium, kao konzuli i pretori, tj. nisu imali pravo zapovijedanja vojskom. Za tu dunost birani su istaknuti graani, esto oni koji su prije toga ve vrili konzulski dunost; tijekom vremena cenzura je stekla velik znaaj u politikom ivotu Rima. Osobit znaaj imao je t r i b u n a t . Pitanje o porijeklu tribunata rjeava se razliito. Eduard Meyer smatrao je tribunat starinskom plebejskom dunou, koja se pojavila mnogo prije secesije plebejaca. Na starost ove ustanove ukazuje to to je tribun bio sacrosanctus, tj. neprikosnoveni, tako da je akt uperen protiv tribuna smatran prekrajem vjerskih zabrana. Prvobitno su etiri tribuna zastupala etiri tribusa. Poslije secesije plebejaca tribunat je bio priznat za opedravnu dunost. Veina suvremenih istraivaa dovode narodni tribunat u vezu sa vojnim tribunatom. V o j n i t r i b u n i bili su zapovjednici plebsa. Oni su odigrali veliku ulogu u plebejskim trajkovima. Novostvorena dunost dobila je popularno ime. Ovo objanjenje zasluuje pozornost. Narodne tribune birale su plebejske skuptine po tribusima. Ova dunost bila je pristupaan samo plebsu. Isprva su birana dva ( po drugoj verziji - etiri ), a kasnije deset tribuna. Linost tribuna smatrana je neprikosnovenom. Glavna funkcija narodnih tribuna bila je zatita interesa plebejaca ( ius auxilii ). Iz toga proistjee pravo mijeanja u rad svih magistrata ( ius
intercessionis ), osim rada diktatora i cenzora. Veto ( zabranjujem ) narodnog tribuna ukidalo je

naredbu magistrata, odluku narodne skuptine i Senata. Narodnim tribunima pripadalo je ak pravo uhidbe magistrata ( ius prensionsi). Stan tribun bio je utoite za svakog plebejca; on je morao biti otvoren i danju i nou. Meutim, vlast tribuna prestajala je izvan gradskih zidina. Tribuni su imali pravo sazivanja plebejske skuptine ( "pravo da rade s plebsom" ius agendi
cum plebe ). Oni su mogli ulagati prosvjed na odluke Senata, ali prvobitno nisu imali pravo

govoriti u Senatu, nego se samo nalaziti ispred vrata prostorije u kojoj je odravana senatska sjednica. Kasnije su tribuni dobili pravo ulaska u Senat, sudjelovanja u diskusiji i ak sazivanja senatske sjednice ( ius agendi cum patribus ). Sredinom IV. st. tribuni su ve uivali to pravo. Tribuni nisu bili magistrati u strogom smislu te rijei. Zajedno s tribunima uvedena je dunost plebejskih e d i l a , koji su isprva bili pomonici narodnih tribuna. Edili su prvobitno bili uvari hrama boginje Cerere. Od 366. g. uz dva plebejska edila, birana su jo dva kurulna edila najprije samo iz redova patricija, ali su oni vrlo brzo obrazovali s plebejskim edilima jedan kolegij. Glavne dunosti edila bile su: cura urbis nadzor nad redom u gradu; cura annonae staranje o prehrani grada i nadzor nad trgovima; cura
ludorum briga o prireivanju javnih igara. Edile su birale tributske komicije.

K v e s t o r e su prvobitno postavljali konzuli; oni su bili njihovi pomonici. Od godine 447. tributske komicije birale su etiri kvestora. Od 409. g. ta je dunost bila pristupana i plebsu.

80

Kvestori su upravljali dravnom blagajnom, vodili knjige prihoda i rashoda, bili uvari dravnog arhiva, pratili konzule pri pohodima i upravljali vojnom blagajnom, kao i podjelom i prodajom ratnog plijena. Diktator Od izvanrednih magistratura treba spomenuti diktatora. Vrijeme uvoenja ove dunosti nije poznato. Po svemu sudei, ona spada u broj latinskih magistratura. Formalno, diktator je postavljan od strane konzula, a stvarno biran je od strane Senata. Postavljanju diktatora pristupalo se u sluaju izvanrednog stanja ( rat, unutarnji nemiri itd. ). Vlast diktatora bila je ograniena samo rokom ( najvie est mjeseci ). Njemu su bili podinjeni svi magistrati. Veto narodnih tribuna nije imao snagu u pogledu njegovih naredbi. On je imao svu vlast ( summum
imperium ). Diktatori su isprva birani iz redova patricija; prvi diktator iz redova plebejaca

imenovan je 356. g. Diktator je nazivan i magister populi. Kao znak njegove izvanredne vlasti, ispred njega je ilo 24 liktora sa snopovima u koje su bile umetnute sjekire. On je obino odreivao sebi pomonika, zapovjednika konjice ( magister equitum ). Senat Senat je imao osobito znaenje u ivotu rimske drave. U njega su ulazili uglavnom bivi magistrati. Spisak senatora sastavljao je najprije konzul, a potom je ta dunost prela na cenzore. Spisak je nosio naziv album, u njega su se senatori zapisivali strogo utvrenim redom, prema rangu. Najprije su unoeni bivi konzuli ( consulares ), zatim bivi pretori ( praetori ) itd. Senator koji se nalazio na elu spiska nazivan je princeps Senatus. Senat su mogli sazivati najvii magistrati: diktator, konzul, pretor. Kasnije su to pravo dobili i narodni tribuni. Poslije izvjea magistrata koji je Senat sazvao, pristupalo se raspravi. Svaki od senatora, po redu kojim je unesen u spisak, iznosio je svoje miljenje, poslije ega se pristupalo glasovanju i donoenju odluka ( Senatus consultum, decretum ). Formalno, Senat je bio savjetodavna ustanova magistratima, stvarno pak, on se pretvorio u najviu ustanovu Republike. On je odluivao o pitanjima religije i kulta, dravnih financija, unutarnje sigurnosti. U njegovim rukama nalazila se vanjska politika. Narodna skuptina samo je formalno odluivala o pitanjima rata i mira. Od samog poetka Republike Senat je bio glavni oslonac aristokracije. Sveenike dunosti Pitanja religije nisu u Rimu bila odvojena od politikog ivota. Svi najvii magistrati imali su ove ili one vjerske funkcije. Sveenstvo kao stale nije postojalo u Rimu. Sveeniki kolegiji bili su magistrature svoje vrste, ali samo vjerske magistrature. Osobito znaenje stekao je kolegij pontifik (najprije je imao tri a kasnije est lanova), a meu njima se isticao njegovo poglavar veliki pontifik ( pontifex maximus ).

81

Ovlasti velikog pontifika bile su raznovrsne. U vjerskom pogledu on je bio neka vrsta patera familiasa rimske drave. On je vrio razne vjerske ceremonije, prisustvovao vjerskim obredima koje su vrili razni magistrati, davao savjete magistratima u svezi pitanja kulta, rukovodio kalendarom, vodio anale itd. Po svim pitanjima on se savjetovao sa kolegijem pontifika. Veliki pontifik ivio je u kui koja je, po predaji bila dvorac Nume ( Regia ). Pontifici su postavljani putem kooptacije, a veliki pontifik, od kraja III.st. pr. K., biran je na posebnim komicijama. Pontifik je bio tijesno povezan sa aristokracijom i zastupao njene interese; ali kao rezultat djelatnosti Gneja Flavija, prava pontifika bila su poneto ograniena, a 300. g., po zakonu Ogulnija, pontifikat je bio otvoren i za plebejce. No, treba istaknuti da je prvi pontifik-plebejac bio imenovan tek 252. g. Ostatak kraljevske vlasti zadrao se u tituli r e x s a c r o r u m . To je bio u prvom redu sveenik Janusa, ali je imao i druge funkcije. Rex sacrorum je bio podinjen velikom pontifiku, Za tu dunost birani su uvijek patriciji. Sveenici raznih hramova nosili su naziv f l a m i n a . Meu njima osobito znaenje imali su flamin Jupitera ( flamen Dialis ), flamin Marsa ( flamen Martialsi ) i flamin Kvirina ( flamen
Quirinalis ).

U povijesti meunarodnih odnosa veliku ulogu odigrao je sveeniki kolegij f e c i j a l a . On je nastao u kraljevsko doba i glavna njegova dunost bila je uvanje i provoenje fecijalnog prava
( ius fetiale ), pod kojim se podrazumijevao skup svih obreda i obiaj koji se tiu meunarodnih

odnosa. Kolegiji fecijala postojali su ne samo u Rimu, nego i u drugim srednjoitalskim gradovima. Obiaji i obredi fecijalnog prava bili su zajedniki Rimljanima i drugim Italicima. Fecijali su vrili dunost poslanika, oni su vrili obrede kojim je popraivana objava rata i sklapanje mira, i samo onda kada su ti obredi strogo izvravani, rat je smatran pravednim ( bellum
iustum ), a ugovor valjanim.

Velik ugled meu Rimljanima uivale su s v e e n i c e b o g i n j e V e s t e ( virgines

vestales ). Poseban kolegij sveenika, koji se sastojao isprava od dva, a poevi od IV. st. od

deset ljudi, rukovodio je Sibilinim knjigama. Osim toga, postojao je i k o l e g i j a u g u r , sveenika-vidovnjaka. Auguri su imali odreen utjecaj i na politiki ivot, jer su se Rimljani rukovodili njihovim tumaenjima raznih gatanja i znamena kod odreivanja rokova za skuptine i za kretanje u pohod. Dugo vremena auguri su birani iz redova patricija, i tek su po zakonu Ogulgija plebejci dobili pristup u kolegij augura.

3. Rimsko dru tvo na poetku III. st. pr. K.

Pristup plebejaca u sve magistrature, osim nekih sveenikih dunosti koje nisu imale politikog znaenja, nije jo znaio punu demokratizaciju rimskog dravnog poretka. Odsustvo nagrada za vrenje magistratura bilo je jamstvo da u njih nee ui siromani plebejci. Birani su samo bogati plebejci. Krajem IV. st. preostali patricijski rodovi, zajedno sa gornjim slojem

82

plebejaca, formirali su privilegiranu socijalnu grupaciju n o b i l i t e t , iz ijih su redova obino birani magistrati. Pojam nobilitet ( nobilitas ) ima razliito znaenje u latinskom jeziku. On ponekad znai aristokracija uope, a ponekad ima ue znaenje. Neki istraivai istiu da nobiles nisu nazivani svi predstavnici senatorskog stalea, nego najistaknutiji, oni koji vode porijeklo od ljudi koji su vrili konzulsku dunost. Ovo miljenje ima osnova, ali mi rije nobilitet upotrebljavamo za oznaku itave rimske senatorske aristokracije. U tom smislu taj termin upotrebljava veina autora. Nobilitet Patricijat nije izgubio svoj politiki znaaj. Njegov utjecaj poivao je na krupnom zemljinom vlasnitvu, na razvijenim klijentskim vezama, na uzajamnoj podrci predstavnika istog roda. Nekim rodovima bila je svojstvena odreena politika linija. Tako se Fabijevci pokazuju kao nepomirljivi pristae aristokratske politike. Za Emilijevce karakteristina je politika kompromisa sa plebejcima itd. Istaknuti predstavnici utjecajnih rodova vrlo esto dovode na najvie poloaje svoje blie i dalje roake i osobe koje s njima stoje u klijentskim vezama. Jaanjem plebsa, uz patricijske pojavljuju se i ugledni plebejski rodovi, ija se politika malo razlikuje od politike patricijskih rodova. U IV. st. osobit utjecaj imaju rodovi Licinija, Livija i Genucija. Sluajevi da se istiu takvi ljudi kao to je Manije Kurije Dentat, koji nisu stajali u vezi s patricijskom ili plebejskom aristokracijom, predstavljali su iznimku. Rimski nobilitet stajao je u tijesnoj vezi s aristokratskim rodovima latinskih i nekih italskih naroda. U rano doba latinski i sabinjanski rodovi uli su u sastav patricijata. Ali, rod Klaudijevaca bio je, po svemu sudei, posljednji koji je postigao tu poast. Sredinom V. st. latinski, a kasnije i razni italski rodovi, uvrtavani su u rimki plebs. Neki od njih uli su u sastav rimskog nobiliteta ( Ogulniji i Perperni bili su porijeklom iz Etrurije, Fulviji i Mamiliji iz Tuskula, Atiliji iz Kampanije itd. ), dok je sa drugim rodovima rimski nobilitet bio u srodnikim i poslovnim vezama. Pojedini rodovi bili su meusobno vezani ugovorom "gostoprimstva" ( hospitium ). Gospodarstvo S italskim gradovima koji su uli u sastav rimske drave bili su Rimljani u ivim trgovakim vezama, a poetak III. st. okarakteriziran je razvitkom trgovakog i zelenakog kapitala. U vezi s razvitkom novane privrede u Rimu se pojavljuje kovani novac najprije bakreni, zatim srebreni. Dugo vremena bili su kod Rimljana u optjecaju komadi neobraenog bakra ( aes rude ). Redovno kovanje bakrenih asova pada u drugu polovicu IV. st. Za vrijeme rata sa Samnianima i s Pirom u Rimu su u optjecaju s r e b r e n e d r a h m e iz Kampanije i Velike Grke. Poslije pobjede nad Pirom, 268. g., Rimljani su preli na kovanje srebrnog novca. Odnos srebra prema bronci bio je 1:120. Kao jedinica rimskog novanog sustava utvren je d e n a r i j , koji je odgovarao antikoj drahmi i vrijedio je koliko i 10 bronanih asova. Sitan srebrni novac bio je s e s t e r c i j , koji je iznosio denarija. Po uzoru na grke gradovima, Rim kasnije prelazi na kovanje novca i to

83

svjedoi o tome da su u Rimu, i pored razvitka trgovine i znatnog irenja zelenakih poslova, i dalje prevladavali odnosi naturalnog gospodarstva. Robovlasnitvo je hvatalo korijena u privredi. Broj robova jo nije bio znatan, ali su ratovi poveavali njihov priljev; porez na osloboene robove, uveden 357. g. ukazuje na razvitak trgovine robovima. Osnovu gospodarstva ini zemljoradnja. Za VI. st. karakteristino je postojanje dravnog kolektivnog vlasnitva i razvitak privatnog vlasnitva. Smisao rimskog agrarnog zakonodavstva kako ranog tako i kasnog sastoji se na prvom mjestu u tome da se to vei broj graana opskrbi nasljednom zemljom. Razvitak robovlasnitva i zelenatva vodi koncentraciji zemljinog vlasnitva i pokuajima njegovog irenja na raun dravnog zemljinog fonda ( ager publicus ). Ali, voe plebsa ustaju protiv tih pokuaja, branei interese seljatva. Osvajanja, praena konfiskacijom zemlje pokorenog stanovnitva samo su usporavala taj proces, ali ga nisu mogla zaustaviti, jer su najbolja zemljita prisvajali predstavnici nobiliteta, meu kojima se esto nalaze ak i oni koji su istupali na strani plebejaca. Moemo kao primjer navesti Licinija, koji je bio osuen zato to je prekrio zakon o zemljinom maksimumu, donesen na njegovu inicijativu. Razvitak robovlasnitva i razmjene vodi jaanju zelenakog kapitala. Plebejci su uspjeli izboriti ukidanje dunikog ropstva, ali zakoni protiv zelenatva ( koji su esto ponavljani ) nisu mogli zaustaviti njegov sve jai pritisak. Borba patricija i plebejaca dovela je do izjednaenja nieg stalea u politikim pravima. Od toga je u dobitku bio prije svega gornji sloj plebsa, koji se ujedinio sa preostalim patricijskim rodovima. Plebejska masa postigla je priznanje prava linosti, ali se njen ekonomski poloaj nije poboljao. Izlaz iz tog stanja plebejci su traili u osvajanjima. U nekim sluajevima plebs je bio agresivniji od senatorskog stalea. Rimski graani i Latini Stanovnitvo Rima i osvojenih podruja dijelilo se na nekoliko grupa, koje su se razlikovale po stupnju prava koja su uivale. Sva prava uivali su rimski graani ( cives ). Njih su karakterizirale slijedee crte:
i u s c o n n u b i pravo braka tj. pravo stupanja u kviritski brak, koji su pratile odreene

pravne posljedice ( oinska vlast , pravo djece na nasljedstvo oca obitelji i dr. ),
i u s c o m m e r c i i puno imovinsko pravo, zajedno s pravom obraanja rimskom sudu

radi zatite svojih materijalnih interesa,

i u s s u f f r a g i i pravo glasa, tj. pravo sudjelovanja na narodnoj skuptini, i u s h o n o r u m pravo postavljanja svoje kandidature za magistrature.

Poetkom III. st. patriciji i plebejci nisu se razlikovali po svojim pravima. Oni su bili punopravni graani ( cives optimo iure ). Kategoriju nepunopravnih graana ( cives non optimo
iure ) inili su osloboenici ( libertini ); oni nisu imali pravo braka ( ius connubii), nisu imali

pravo postavljanja kandidature za magistrature ( ius honorum ) i bili su ogranieni u pogledu

84

prava glasa ( ius suffragii). Oni su sudjelovali jedino na tributskim komicijama, i to samo u etiri gradska tribusa. Pojam " L a t i n i " odnosio se prvobitno na stanovnitvo slobodnih latinskih gradova. Po ugovorima sa Rimom, oni su imali ius commercii ( imovinsko pravo ), a neki od njih i ius
connubii ( pravo braka ).

Poslije Latinskog rata ( 340.-338.) neki stanovnici gradova Lacija dobili su pravo rimskog graanstva, dok su drugi i dalje nazivani Latinima. Oni su zadrali pravo braka i imovinsko pravo, kao i Rimljani, ali nisu uzimali nikakvog uea u rimskom politikom ivotu. Tako je stvorena kategorija latinskog graanstva, koja se protee na razliite kategorije stanovnitva. Robovi nisu uivali nikakvu zatitu drave. Oni su bili iskljueni iz graanskog ivota. Sa stajalita rimskih robovlasnika, izmeu roba i ivotinje nema nikakve razlike; gospodar je raspolagao ivotom i smru svojih robova. Za razliku od grkih drava, u Rimu rob nije mogao nai utoita, nitko mu nije mogao pruiti zatitu. Italija nakon rimskog osvajanja Osvajanje italskih plemena i gradova jo nije znailo stvaranje strogo centralizirane drave. Gradovi i plemena i dalje su ivjeli samostalnim, izdvojenim ivotom. Rim je i dalje bio graddrava, sa kojom su podinjeni gradovi stajali u ugovornim odnosima. Taj ugovor ( foedus ) bio je prisilan. Razna plemena i gradovi nisu u tu federaciju uli s podjednakim pravima. Nekima od njih ( malom broju ) dodijeljeno je pravo rimskog graanstva. Takvi gradovi nazivani su m u n i c i p i j i m a . Municipiju sa sauvali autonomiju u pitanjima unutarnjeg ivota. Neki od njih uivali su puna prava, dok drugi nisu imali politikih prava njihovi graani nisu mogli sudjelovati u rimskim komicijama oni su bili gradovi bez prava glasa
( civitates sine suffragio ). Ispod gradova koji su dobili rimsko graanstvo stajali su gradovi koji imaju latinsko

graanstvo. Treu kategoriju inili su saveznici ( socii). U njih je spadala veina gradova. Uvjeti ugovora o savezu nisu bili jednaki. Ope obiljeje je bilo da su svi savezniki gradovi gubili pravo samostalne vanjske politike i oni su bili obvezni davati vojsku, koja je obrazovala posebne pomone odrede. Posebnu kategoriju gradova inile su k o l o n i j e . Prve kolonije osnovao je latinski savez. Meu kolonistima moglo je biti i Latina i Rimljana. Kasnije su sami Rimljani osnivali kolonije koje su nazivane latinskim. To su bile vojno-zemljoradnike naseobine, osnovane u novoosvojenim podrujima. Kolonije su imale autonomiju, ukljuujui u to i pravo kovanja novca, i gradsko ureenje koje je podsjealo na rimsko. Osobe koje su u latinskim kolonijama vrile godinje magistrature dobivale su pravo rimskog graanstva. U latinske kolonije odvoeno je od 2 do 6 tisua ljudi. Svaki kolonist imao je posjed od 30 do 50 jugera i bio je duan vriti garnizonsku slubu. U najvii rang spadale su kolonije rimskih graana. U doba rane Republike one su predstavljale vojne baze na morskim obalama. Takve su bile Ostija, Ancij, Sena Galika i dr. One

85

su na poetku vjerojatno imale svoje uprave; kasnije, njima su upravljali duumviri, koji podsjeaju na rimske konzule, savjet dekuriona, koji odgovara rimskom Senatu. Glavni cilj kolonija u to doba bio je strateki. Razbacane po raznim mjestima osvojenih teritorija, one su trebale tititi rimske interese, sprjeavati stanovnitvo od moguih akcija protiv Rima, a u sluaju ustanka pomagati u njegovu guenju. Rimska vojska na poetku III. stoljea Za svoje uzdizanje Rim je najvie dugovao snanoj i discipliniranoj vojsci. U najstarije doba rimska vojska, koja se dijelila prema rodovima i plemenima, sastojala se od kognata sposobnih za vojsku. Tijekom povijesnog razvoja pojavljuje se graanska vojska, koja se sastoji poglavito od seljaka; u tu vojsku pozivano je itavo slobodno stanovnitvo; ona se dijelila prema imovinskom cenzusu. Tradicija tu podjelu na klase pripisuje Serviju Tuliju, ali je ona bila rezultat dugog povijesnog razvoja. U ranom razdoblju Republike pored imovinske podjele pojavljuje se i podjela prema starosti. Svi graani od svoje 17 do 46 godine bili su duni sudjelovati u svim pohodima, pa ma kako se esto oni poduzimali. Mobilizaciju vojske vrili su konzuli, koji su vojsku popunjavali na osnovu cenzorskih spiskova. Osnovna vojna jedinica rimske vojske bila je l e g i j a , koja se sastojala obino od 4.500 ljudi, od kojih 3.000 teko naoruanih pjeaka, 300 konjanika i 12000 lako naoruanih. Teko naoruana pjeadija dijelila se na tri grupe: najmlai su se zvali h a s t a t i ( hastati od hasta koplje ), ljudi srednje dobi p r i n c i p i ( principes ), a najstariji po godinama t r i a r i j i ( triarii ). Hastat i princip bilo je u legiji po 1.200, a triarija 600. Legija se isprava dijelila samo na c e n t u r i j e , a pred kraj ovog razdoblja ( po svemu sudei tijekom Samnitskih ratova) legija se sastojala od 30 m a n i p u l a , a svaki manipul od dvije centurije. Centurijom je zapovijedao c e n t u r i o n s a t n i k , pri emu je jedan od centuriona zapovijedao desnim, a drugi lijevim krilom manipula; ponekad je pak jedan centurion zapovijedao itavim manipulom. Svakoj legiji pridodavana je k o n j i c a , koja se dijelila na deset t u r m i , po 30 ljudi u svakoj. Vii zapovjednici u vojsci bili su vojni tribuni, koje su u prvo vrijeme imenovali konzuli, a zatim ih birala narodna skuptina. Do doba Punskih ratova glavne oruane snage Rimljana sastojale su se od etiri legije, ali pored rimske vojske sve vee znaenje stjeu trupe saveznika, koji su bili duni davati odreene kontingente. Boj su zapoinjali lako naoruani pjeaci ( velites ), koji bi bacali koplja na neprijatelja, pa se zatim povlaili na krila, na kojima je bila rasporeena konjica. Poslije toga su stupali u boj hastati, za njima principi, a triariji su sudjelovali u bitkama samo u izuzetnim sluajevima. Kao oruje sluili su ma, kratko i dugo koplje, a za obranu od neprijatelja Rimljani su upotrebljavali tit i navlaili na sebe oklop i ljem. Veliku ulogu igrali su rimski utvreni l o g o r i , koji su podizani po odreenom planu. Oni su sluili kao konaita ili kao utoita u sluaju odstupanja; pored toga, logori su bili uporite u svim vojnim operacijama.

86

S t e g a je imala osobito velik znaaj u vojsci. Nju nije podrivala politika i socijalna borba koja se vodila u Rimu. U pohodu vojnik je bio u potpunosti podinjen svom zapovjedniku. Stega je odravana strogim kaznama. Zapovjednik vojske, konzul ili pretor, a pogotovo diktator, mogao je po svom nahoenju podvrgnuti krivca smrtnoj kazni izvan granica grada Rima nije bilo prava apelacije na narodnu skuptinu, niti je tamo imala snagu vlast tribuna. Centurioni su mogli po svom nahoenju kanjavati vojnike za svaki prijestup. U vojsci su iroko primjenjivane tjelesne kazne. Ali, disciplinu nisu odravale smo kazne. Rimska se vojska sastojala od slobodnih ljudi, zainteresiranih za pobjedu nad neprijateljem, jer se radilo o obrani rodnog grada ( kao to je to bilo za vrijeme galske najezde ili rata s Pirom ), ili pak o osvajanju novih zemljita za njive i panjake. Rano se uvodi vojnika plaa ( stipendium ). Po predaji, jo u doba Treeg samnitskog rata, za vrijeme osvajanja sabinske zemlje, Rimljani su, po rijeima Fabija Piktora, koje navodi Strabon, prvi put, "okusili bogatstvo". U rimskoj vojsci pored kazni postojale su i nagrade. Vojskovoa koji ima imperium i koji je dobio rat protiv vanjskog neprijatelja, objavljen po odreenim pravilima, stjecao je pravo na t r i j u m f , kako se zvala sveana povorka, u kojoj je vojskovoa s lovorovim vijencem i u grimiznoj, zlatom ukraenoj togi, na kolima ulazio u Rim, praen pobjednikom vojskom. Procesija se zavravala na Kapitolu, gdje se je sveano prinosila rtva. Mali trijumf nazivan je o v a c i j o m . U tom sluaju vojskovoa je ulazio u Rim na konju ili pjeice, na glavi je imao mirtin vijenac i bio je odjeven u obinu togu. Vojnici i asnici koji bi se istakli u borbama, mogli su dobiti razne nagrade: Za spaavanje rimskog graanina dobivali su vijenac od hrastovog lia ( corona civica ); zlatnim vijencem nagraivan je onaj tko bi se prvi popeo na zid neprijateljskog grada ( corona muralis ) itd. esti ratovi doprinijeli su tome da je vojni ivot bio svakodnevna pojava, da se vojnici nisu odvikavali od vojne slube, ve se eliili i stjecali ratno iskustvo. Viem staleu Rimljana samo je sluba u vojsci mogla otvoriti politiku karijeru. U III. st. vojna se sluba jo nije bila pretvorila u profesiju; vojska je uvala raniji seljaki karakter, tako da je poslije pohoda veina vojnik teila povratku kui.

4. Razvitak rimskog prava

Od pojava kulturnog ivota ovog vremena osobito znaenje ima razvitak rimskog prava. Glavni izvor i dalje je bio Zakonik dvanaest ploa; njemu su se pridruili zakoni ( leges ) koje su donosile centurijatske i tributske komicije. Tumaenje zakona i rjeavanje raznih pravnih pitanja i dalje su bili u rukama pontifik. Vlasniki odnosi, koji su se rano razvili, nalaze svoj odraz u pravnim normama. Pravo vlasnitva oznaavano je obino spominjanjem vlasnikog imena u genitivu i rijeima "po kviritskom pravu" "ovo je rod Sempronija po kviritskom pravu" ( hic
homo Sempronii ex iure Quiritium"). Kasnije je za oznaku vlasnitva upotrebljavana rije
dominium. Glavni nain stjecanja u toku itavog ovog razdoblja i dalje je bila m a n c i p a c i j a .

87

Meutim, pojavile su se i druge vrste prijenosa. Jedan od njih bio je fiktivan sudski spor ( tzv.
in iure cessio). Otuiva i dobitnik odlazili bi magistratu, i onaj koji eli stei stvar izjavljivao bi

da stvar pripada njemu. Magistrat bi pitao prijanjeg vlasnika hoe li proturjeiti. Ovaj bi utio ili odgovarao negativno. Na ovaj nain mogle su se stjecati kako res mancipi tako i res nec mancipi; ali su res nec mancipi prelazile u vlasnitvo i poslije obine predaje ( traditio ), ako je za takvu predaju bilo zakonske osnove ( kupovina, predaja i miraz itd. ). Najzad, stvari su mogle postati vlasnitvom na osnovu davnanjeg posjedovanja ( usuacapio ). Najstarija vrsta obveznih odnosa bio je, kao to smo vidjeli , nexum, koji je poslije Petelijevog zakona izgubio svaku valjanost. Imovinski obrt postao je pokretniji zahvaljujui pojavi novca; stvari su poele ee prelaziti iz ruke u ruku. Novi obvezni odnosi zaogrnuti su u manje sveane forme, ali su i za njih karakteristini formalizam i konvencionalnost. Jedna od najvanijih vrsta novih obveznih ugovora bila je s t i p u l a c i j a
( stipulatio ) . Ona se sastojala u

odreenom pitanju vjerovnika i u odreenom odgovoru dunika. Prvi je pitao : "Obeava li da e mi dati sto? Drugi je govorio "Obeavam da u ti dati sto" ( "Spondesne mihi centum
dare"? "Spondeo tibi centum dare "). Pitanje i odgovor morali su se davati neizostavno

usmeno, i to odreenim rijeima; u protivnom sluaju pogodba je smatrana nevaeom. Postepeno se javljaju i drugi oblici obveznih odnosa, kod kojih konvencionalnost igra manju ulogu. U obiteljskom pravu u doba rane Republike dogaa se relativno malo promjena. Oinska vlast
( patria potestas ) ostaje nenaruena. Neke promjene zapaaju se u pravnim odnosima meu

suprunicima. Najstariji oblik braka bio je vjerski obred, u kome su sudjelovali veliki pontifik, Jupiterov flamin i deset svjedoka. Mladoenja i nevjesta prinosili su bogovima za rtvu pirov kola ( tar ), po kome se itav obred nazivao confarreatio. Po svemu sudei, takav brak mogli su sklapati samo patriciji. Pored ovog vjerskog, postojao je i svjetovni oblik braka, koji se sastojao u fiktivnoj prodaji nevjeste mladoenji ( coemptio ). Vren je obred mancipacije, i nevjesta je prelazila u vlast mua. Brak se mogao sklopiti i bez ikakvih obreda: ena koja bi proivjela godinu dana u muevljevoj kui dolazila je pod njegovu vlast. Ta vlast kao da se stjecala davnanjim posjedovanjem. Tijekom vremena sklapani su i takvi brakovi u kojim ena nije stupala pod muevljevu vlast
( matrimonium sine manu mariti ). Jo je Zakonik dvanaest ploa odreivao da ena koja ne eli

nad sobom imati vlast mua mora svake godine odlaziti iz kue na tri noi i na taj nain prekidati davnanje posjedovanje. Brakovi bez muevljeve vlati karakteristini su naroito za kasnija razdoblje rimske povijesti. Razvitak odnosa vlasnitva nalazi svoj odraz i u nasljednom pravu. Vlasnik je mogao u posebnoj oporuci ( testamentum ) naznaiti kome pripada njegova imovina nakon smrti. On je mogao pojedinim osobama uskratiti dijelove svoje imovine ili pojedina prava ( takva uskraivana nazivana su legata ). Ako je pak vlasnik umirao bez oporuke, stupao je snagu propis Zakonika

88

dvanaest ploa: u prvom redu priznavana su prava najbliim nasljednicima, zatim agnatima i najzad kognatima. Sudski postupak toga doba odlikuje se istim formalizmom i konvencionalnou kao i svi poslovni odnosi. Svaka tuba morala je biti zasnovana na zakonu i izraena rijeima zakona. Pontifici su sastavili tubene formule za razne sluajeve, i samo se tim formulama moglo sluiti tijekom sudskog postupka. Te su formule nosile naziv legis actiones. Izgovaranje formula praeno je odreenim gestama, koje su takoer bile neizmjenjive i obvezne. Sudski postupak dijelio se na dvije faze. Najprije je predmet razmatrao magistrat, a zatim sudac. U prvoj polovici postupka pred magistratom se izgovarala tubena formula. Vrste i oblici postupka pred magistratom bili su strogo odreeni i nazivani su takoer legis actiones. Jedan od tih oblika bio je sudski postupak putem zaloga ( legis actio sacramento ). To je postupak-oklada. Stranke u parnici javljale bi se magistratu, odreivale zalog, i svaka stranka bi rijeima uobiajene formule, praenim odreenim radnjama, izjavljivala da ima pravo na nju. Magistrat nije raspravljao o stvari niti donosio odluku. On je izgovarao odreene rijei i zajedno sa stankama odreivao suca ili suce od privatnih osoba, koje su donosile odluku o tom tko je izgubio zalog (okladu). Isti formalizam karakteristian je i za ostale legis actiones. Djelatnost Gneja Flavija , koji je objavio legis actiones, olakala je postupak, ali je starinski formalizma i dalje postojao.

89

ETVRTI

DIO

PRETVARANJE RIMA U NAJJAU DRAVU NA SREDOZEMNOM MORU

Glava IX.
PUNSKI RATOVI 1. Dru tveni poredak u Kartagi
Nakon osvajanja Italije i pobjede nad Pirom, Rim se pretvorio u jednu od najjaih drava u zapadnom dijelu Sredozemnog mora. Nije sluajnost to Egipat 273. g. pr. K. uspostavlja s Rimom diplomatske veze. Porast rimske moi doveo je do sukoba Rima s Kartagom najjaom zapadnom dravom u to vrijeme. Sjeverozapadna obala Afrike bila je jo od davnih vremena kolonizirana Fenianima; pored drugih gradova, tu se je razvila i Kartaga, kolonija fenikog grada Tira; leala je na obali jedne pogodne luke, dananjeg Tuniskog zaljeva. Osnivanje Kartage obino se stavlja u 814. g., ali uzdizanje Kartage poinje ve od VI. st. Utika, najstarija fenika kolonija u Africi, izgubila je svoj prijanji znaaj i potpala pod vlast Kartage, kojoj su se podinili i drugi feniki gradovi na sjevernoafrikoj obali. Malo pomalo Kartaga je proirila svoj utjecaj i na druga podruja zapadnog dijela Sredozemnog mora; ona je sebi podinila gradove u panjolskoj i na Siciliji, njoj su pripadali i najvaniji otoci zapadnog Sredozemlja. Pred kraj IV. i na poetku III. st. pr. K. Kartaga se je pretvorila u najjau dravu zapadnog svijeta. Gospodarsku osnovicu njene moi inila je posrednika trgovina. Kartaki trgovci dovozili su u zapadne i istone luke Sredozemnog mora cink iz Britanije, zlato i slonovu kost iz junih podruja Afrike, kovine sa Sardinije i iz panjolske, jantar iz sjevernih zemlja, robove iz raznih podruja i drugu najraznovrsniju robu. Veliku ulogu u kartakom gospodarstvu igrala je poljoprivreda. Sama Kartaga, kao i mnogi drugi feniki gradovi na sjevernoafrikoj obali, leala je na plodnom tlu. Domorodako berbersko stanovnitvo, kome je prvobitno pripadala ta plodna zemlja, pretvoreno je u zavisne posjednike; znatan dio zemljita kartake aristokracije obraivali su robovi. Kartaani su prvi primijenili u velikim razmjerima rad robova u poljoprivredi i stvorili metode za raznoliko koritenje robovskog rada. Kod njih se pojavila specijalna literatura posveena agronomskim pitanjima. Osobitu popularnost uivao je rad Magona, koji je bio preveden na grki, a zatim i na latinski jezik. Politiki poredak u Kartagi bio je o l i g a r h i j s k i . Na elu drave stajala su d v a s u f e t a , koje je birala narodna skuptina i po ijim je imenima nazivana godina, ali je najvia vlast bila u rukama aristokratskog V i j e a , koje se sastojalo od 30 ljudi. Postojale su i druge ustanove, od

90

kojih je naroit znaaj imao kontrolni organ v i j e e s t o e t v o r i c e , koje je podsjealo na spartanske efore. Narodna skuptina, koja je birala slubene osobe, nije imala politiki znaaj. itavom politikom, kako vanjskom tako i unutarnjom, rukovodila je p l u t o k r a c i j a . Aristotel, koji je opisao kartako politiko ureenje, istie da se u Kartagi bogatstvo cijeni vie od vrline. Kartaka vojska bila je plaenika i sastojala se od najraznovrsnijih elemenata: u njoj su sluili Libijci, Kelti, Italici, Grci. Postrojbama su ponekad zapovijedali istaknuti Kartaani, a ponekad plaeniki zapovjednici. Dogaalo se da su kartake vojskovoe djelovale nezavisno od vladajue oligarhije i da su s njom dolazile u sukob. Veina slobodnog stanovnitva bila je u politikom pogledu bespravna. Osim poljoprivrede, zasnovane na racionalnim naelima, Kartaga je malo ega novog unijela u antiku kulturu. U kartakoj religiji, koja je nastavljala tradicije starih Feniana, bilo je mnogo arhainog, sve do ljudskih rtava, prinoenih u ast boga rata M o l o h a . Glavna boanstva bili su bog neba B a a l i boginja mjeseca T a n i t . Njihovi sveenici i sveenice bili su lanovi istaknutih kartakih obitelji. U podruju umjetnosti i arhitekture Kartaani nisu stvorili nita samostalno. Za njih je karakteristino eklektiko mijeanje grkih i istonih uzora.

2. Prvi punski rat

Kartaki posjedi irili su se po itavom zapadnom dijelu Sredozemlja. U panjolskoj su Kartagi pripadali Gades, Malaka i Abdera. Velik znaaj za Kartagu imali su posjedi na Siciliji. Kartaani su se uvrstili na zapadnoj polovici Sicilije i esto su pokuavali proiriti svoju vlast i na istoni dio otoka. Ofenzivu Kartaana u IV. st. suzbijali su sirakuki tirani, ali je krajem osamdesetih godina III. st. pr. K. znatan dio Sicilije potpao pod utjecaj Kartage. Sredinom ezdesetih godina III. st. u Sirakuzi je vladao tiranin Hijeron II., koji je uzeo titulu kralja i sebi postavio za cilj obnavljanje grke moi na Siciliji. U prethodnom razdoblju, jo mnogo prije nego to e se pretvoriti u snanu italsku dravu, Rim je stupio u trgovake veze s Kartagom. Rani ugovori izmeu Rima i Kartage Prvi ugovor Rima sa Kartagom Polibije stavlja u VI. st., u prvu godinu Republike, ali je potpuno mogue da on pada u kasnije vrijeme. Drugi ugovor zakljuen je 348. g., a trei 279. g., za vrijeme rata sa Pirom. Rani ugovori regulirali su pitanja koja su uglavnom bila u svezi s trgovinom i pomorstvom. Ugovor pak iz 279. g. bio je uperen protiv Pira. Rimsko-kartake suprotnosti

91

Odnosi izmeu Rima i Kartage bitno su se pogorali nakon to je Rim stao na elo federacije italskih zemlja i Velike Grke, koja je uvijek bila u neprijateljstvu sa Kartagom. Padom Tarenta i slabljenjem Sirakuze, Kartaga je neogranieno zavladala zapadnim dijelom. Rimski vladajui slojevi nisu mogli dopustiti da taj dio Sredozemnog mora bude za njih zatvoreno kartako more. To su bile osnovne suprotnosti, koje su i dovele do P r v o g p u n s k o g r a t a ( 2 6 4 . 2 4 1 . ) . Interesi obiju drava sukobili su se na Siciliji, i borba za vladavinu nad sicilijskim podrujima trajala je preko 20 godina. Mamertini Povod ratu bio je sljedei. Kampanski plaenici, koji se sebe nazivali sinovima Marsa, ili Mamertinima, zauzeli su osamdesetih godina III. st. Mesanu i opljakali susjedne gradove. Hijeron II., koji se uvrstio u Sirakuzi, krenuo je protiv Mamertina i opsjeo Mesanu. Jedan dio Mamertina obratio se je Kartagi, molei je za zatitu, dok je druga grupa Mamertina, pozivajui se na krvno srodstvo, potraila pomo od Rima. Kartaani su zauzeli mesanska gradska utvrenja. Zauzimanje Mesane od strane Kartaana bilo je, nesumnjivo, opasno po rimsku dravu, jer je moglo imati za posljedicu osvajanje Sirakuze, pa prema tome i prelazak itave Sicilije u ruke Kartage. Ako bi Kartaani zadrali Mesanu, onda bi samo uski morski tjesnac dijelio rimske posjede od jakog i opasnog protivnika. Rimski Senat kolebao se je i nije donosio odreenu odluku. Ali je narodna skuptina, priznavi Mamertine za rimske suplemenike, odluila da im se prui pomo. Na odluku narodne skuptine utjecali su vez sumnje predstavnici senatorskih obitelji, koje su bile povezane sa sabelskim plemenima, srodnim Mamertinima, a tako isto i sa trgovakim grkim gradovima (npr. Atiliji, koji su vodili porijeklo iz Kampanije, i Otaciliji od sabelskih plemena). Poetak ratnih operacija Godine 264. rimske su se postrojbe prebacile na Siciliju, osvojile Mesanu, razbile najprije Kartaane, a zatim i Sirakuane, i pristupile opsadi Sirakuze. Mnogi grki gradovi preli su na stranu Rimljana, i Hijeron je bio prisiljen sa Rimom sklopiti mirovni ugovor, po kome je morao vratiti zarobljenike i platiti sto talenata u srebru. Mir i savez sa Hijeronom olakali su daljnje voenje rata, jer su sada Rimljani dobivali hranu za svoje legije na licu mjesta. Zauzimanje Agrigenta 262. g., poslije estomjesene opsade, Rimljani su zauzeli grad Agrigent jedan od najsnanijih sicilskih centara. Rimljanima je u ruke pao veliki plijen, 25.000 zarobljenika prodano je u ropstvo. Ali su uspjesi na Siciliji bili paralizirani akcijama kartake mornarice, koja je gospodarila morem i mogla nesmetano napadati italske obale. Rimljani, a naroito njihovi saveznici, imali su malo brodova i zato su pristupili izgradnji ratne mornarice, Nova rimska mornarica sastojala se je od velikih laa, opskrbljenih specijalnim mostovima za pristajanje. Za

92

vrijeme bitke rimski je brod pristajao uz neprijateljski i stavljao na njega most, preko kojeg su legionari prelazili na neprijateljski brod i zapoinjali borbu kao da su na kopnu. Bitka kod Mila Prva pomorska bitka kod L i p a r s k i h o t o k a bila je nepovoljna po Rimljane, ali je zato ubrzo poslije toga, u bitci kod M i l a , blizu tih istih otoka, konzul Gaj Duilije odnio pobjedu na kartakom mornaricom ( 260. g. ). Presudno ulogu za vrijem bitke odigrala je tehnika novost na rimskim brodovima ( mostovi za pristajanje ). Duilije je proslavio trijumf; u ast pobjede podignut je stup, ukraen dijelovima kljunova razbijenih brodova ( columna rostrata ). Prevaga u ratu na moru bila je na stani Rimljana, i oni su odluili napasti Kartaane u samoj Africi. Regulova ekspedicija 256. g. opremljena je i u Afriku upuena velika ekspedicija, s konzulom Markom Atilijem Regulom na elu. Kod r t a E k n o m a dolo je do jedne od najveih pomorskih bitaka u antici; u njoj je kartaka mornarica bila razbijena, poslije toga Rimljani su se iskrcali na afrikoj obali. Njihove su trupe isprva djelovale uspjeno, i Regulu je polo za rukom odvojiti od Kartaana domorodaka plemena koja su se nalazila pod njihovom vlau. Kartaani su poveli pregovore o miru, ali je Regul postavio takve uvjete da su oni odluili nastaviti rat. Unajmljeni su novi odredi grkih plaenika na elo s Lakedemonjaninom Ksantipom. U sukobu s ovom novom kartakom vojskom Rimljani su bili do nogu potueni. Od itave velike vojske spasilo se bijegom samo dvije tisue ljudi. Sam Regul pao je u zarobljenitvo, gdje je i poginuo. Kao vrhunac svega, rimska mornarica koja se vraala iz Afrike u Italiju bila je gotovo sasvim unitena u velikom nevremenu.

Posljednje razdoblje rata Popritem vojnih operacija ponovo je postala Sicilija. Rimska je mornarica nekoliko puta stradavala od bur, i Rimljani su morali iznova graditi brodove. Ali, Kartaani nisu znali iskoristiti svoju prednost na moru. Zato su Rimljani, zahvaljujui sjajnim kvalitetama svog pjeatva, potisnuli Kartaane u sjeverozapadni dio Sicilije, tako da su ovima ostala samo dva velika pristanita Lilibej i Drepanon. Kartake pozicije postale su bolje od 247. g., kada je na Siciliju stigao mladi i energini vojskovoa H a m i l k a r B a r k a s , koji je reorganizirao kartaku vojsku. On nije samo pruio Rimljanima energian otpor, ve je i sam preao u ofenzivu. Zauzevi tvravu Eriks, Hamilkar nije dao mira neprijatelju. Tada su Rimljani, uz velika odricanja i iskoritavanje svih dravnih i privatnih potencijala, sagradili novu mornaricu, kojoj je 242. g. na elo stao konzul G a j L u t a c i j e K a t u l . Kao rezultat toga, jo iste godine Rimljani

93

su zauzeli gradove Lilibej i Drepanon, a slijedee, 241.g., Gaj Lutacije Katul zadao je kartakoj mornarici presudan poraz u bitci kod E g a t s k i h o t o k a . Uskoro poslije toga Hamilkar i Lutacuije Katul sklopili su mirovni ugovor. Odmah zatim na Siciliju je poslana komisija, koja je formulirala konane uvjete mira; Kartaga je morala u roku od deset godina isplatiti kontribuciju od 3.200 talenata, napustiti Siciliju i vratiti zarobljenike. Ustanak u Kartagi Rat je Kartagu stajao ogromnih sredstava; kartaka blagajna bila je ispranjena, te se nisu mogle ispatiti kartake vojne postrojbe. To je dovelo do ustanka plaenika, kojem su se prikljuili robovi i podjarmljeni Libijci. Na elu ustanka nalazili su se Libijac Maton i rob iz Kampanije Spendije. Ustanike su potpomagali feniki gradovi, meu kojima i Utika, kojoj je teko padala kartaka hegemonija. Ustanak, koji je zapoeo u zimu 241.g., trajao je vie od tri godine. Za njegove guenje zasluan je Hamilkar Barkas. Za vrijeme ustanka Rim je ostao neutralan, ali nakon njegovog guenja iskoristio je slabost Kartage i zauzeo Sardiniju i Korziku. Organizacija prvih provincija Prekomorski teritoriji organizirani su po drugaijim naelima nego italska podruja u kojima je bio dosljedno sproveden princip prisilne federacije. Sicilski posjedi, Sardinija i Korzika, odsada su nazivani rimskim p r o v i n c i j a m a . Pojam "provincija " ( provincia ) znaio je prvobitno mandat ( obino vojni ) koji je davan najviem magistratu. Sada se ta rije poela upotrebljavati i za osvojene teritorije. U prvo vrijeme Rim nije zavodio nikakav odreeni sustav provincijske uprave. Osvojeno podruje nalazilo se pod vlau rimskog magistrata, koji je njome neogranieno upravljao. Podinjeni gradovi ( sa odreenim iznimkama ) morali su plaati velike poreze. Jedan dio osvojenog teritorija proglaavan je za dravnu zemlju ( ager publicus ). Rimljani su mnoge stvari preuzeli od Kartaana i od sirakuke drave, koji su sa svoje strane, preuzeli s Istoka helenistiki sustav uprave nad pokorenim narodima, za koji je karakteristina podjela osvojenih podruja na privilegirane gradove i na bespravno seosko stanovnitvo.

3. Unutarnja i vanjska politika Rima u razdoblju izmeu Prvog i Drugog punskog rata ( 241. 218. g. pr. K. )
Poslije prvog Punskog rata Rim je zauzeo jedno od istaknutih mjesta meu dravama Sredozemlja. Sve do dvadesetih godina III. st. Rimljani su bili izvan onih neobino sloenih vanjskopolitikih odnosa koji su karakteristini za helenistike drave toga doba. Prvi sukob interesa Rima i Grke pada u 229. g., kada je poeo Prvi ilirski rat. Ilirski ratovi

94

U to vrijeme na sjeveroistonim obalama Jadranskog mora ojaala je ilirska drava, koja je predstavljala federaciju raznih plemena. Iliri su se bavili gusarstvom i pljakali brodove koji su prolazili Jadranskim morem. Od ilirskih gusara stradali su i italski trgovci. Rimski Senat ustao je u obranu njihovih interesa. Kraljici T e u t i , koja je vladala Ilirijom, upueno je poslanstvo, ali su rimski zahtjevi bili odbijeni, a jedan od poslanika ubijen. To je posluilo kao povod za Ilirski rat. Za vrijem Ilirskog rata Rimljani su djelovali u zajednici s Ahajskim i Etolskim savezom, i zato je sljedee, 228. g., odnesena pobjeda na Ilirima i zakljuen mir, po kome je Teuta izgubila znatan dio svoga teritorija; Ilirima je oduzeto pravo slobodne plovidbe; osim toga, morali su plaati danak. Otok Korkira , Epidamnos i drugi gradovi na jadranskoj obali uli su jo 229. g. u sastav rimskog saveza. Ne mijeajui se jo u unutarnje stvari grkih gradova, Rim je ipak stupio s njima u redovne diplomatske odnose. U Korint i Atenu upueno je rimsko poslanstvo, kome je ukazana dotad neviena ast; poslanicima je doputeno sudjelovanje na Istamskim igrama i na Eleuzinskim praznicima. Prema tome, Rimljani su priznavani za Helene. 219. g. Rimljani su vodili tzv. D r u g i i l i r s k i r a t , u kome su zadali poraz D e m e t r i j u F a r a n i n u , svom prijanjem savezniku, koji se pobunio protiv njih. Uspjesi Rimljana na ilirskoj obali zadirali su u interese najjae balkanske drave Makedonije, i morali su kasnije neizbjeno dovesti do sukoba. Reforma komicija Istovremeno sa vanjskim jaanjem Rima dogaa se i niz promjena u unutarnjem ivotu. Razdoblje nakon Prvog punskog rata obiljeeno je odreenim jaanjem uloge plebsa. Izmeu 241. i 222. g. izvrena je reforma centurijatskih komicija. Umjesto stare Servijeve podjele, svaki od 35 tribusa morao je ubudue davati po 2 centurije od svake klase. Na taj su nain sve klase dobile podjednak broj centurija i prema tome podjednak broj glasova u Narodnoj skuptini. Ukupan broj centurija iznosio je 373 ( 35 x 10 + 18 centurija konjanika + 4 centurije pionira i glazbenika + 1 centurija proletera ). Po Servijevom ustavu, odluka u komicijama mogla se donositi samo glasovima centurija prve klase i konjanika. Po novom sustavu bila je potrebna veina u 187 centurija. Prema tome, ova je reforma davala odreenu prednost graanima druge i tree klase; to se tie slabo osiguranih graana, oni su kao i prije toga bili lieni politikog utjecaja, i rimski je ustav i dalje ostao aristokratski. U to vrijeme dogaaju se i neke druge promjene u rimskom ustavu. Od 242. g. bira se drugi pretor; on rukovodi sudskim parnicama koje se vode izmeu stranaca, ili izmeu Rimljana i stranaca ( praetor qui inter peregrinos ius dicit ). Od 227. g. biraju se jo dva pretora, radi uprave nad provincijama: jedan za Siciliju, drugi za Sardiniju i Korziku. Gaj Flaminije

95

Demokratski pokret toga vremena vezan je za djelatnost Gaja Flaminija. Kao narodni tribun ( 232. g. ) Flaminije je sproveo zakon o podjeli meu graanima galske zemlje osvojene 285. g.
( a g e r G a l l i c u s ) . Flaminije je morao voditi borbu sa udruenom i energinom oporbom

senatora, na ijoj se strani nalazio ak i njegov otac, koji je prijetio da e prema svome sinu primijeniti oinsku vlast. Podjela zemlje izazvala je rat s Galima (225.-222. g.), koji je zapoeo upadom Gala u Etruriju. Na poetku rata Rimljani su pretrpjeli poraz, ali je ve 224. g. nad Galima odnesena pobjeda. Godine 223. Gaj Flaminije je kao konzul krenuo u pohod i razbio Gale, a sljedee godine, poslije niza uspjelih bojeva, rat je bio priveden kraju. Poslije pobjede nad Galima u novoosvojenom podruju osnivaju se kolonije ( Placentia, Cremona ) i time udara temelj romanizaciji doline rijeke Po, glasovite po svojoj plodnosti. 220. g. Flaminije je izabran za cenzora, Uz njegovu podrku donesen je zakon narodnog tribuna Klaudija, po kome je senatorskim porodicama zabranjeno posjedovanje brodova u koje moe stati vie od 300 amfora ( 90 hektolitara ). Ovim se nobilitet odvaja od pomorske trgovine, koja prelazi uglavnom u ruke vitezova. Pod vitezovima su podrazumijevani Rimljani zapisani u 18 konjanikih centurija ( eques - konjanik, vitez ). Po pravilu, oni su pripadali najosiguranijim plebejcima koji jo nisu proli kroz magistrature i koji nisu bili uneseni u senatorski spisak. Od vremena Flaminija i Klaudija u ruke vitezova prelaze postepeno trgovako-zelenaki poslovi, dok gospodarsku podlogu nobiliteta i dalje ini krupni zemljini posjed.

4. Drugi punski rat

Hamilkar Barkas i njegovi nasljednici u panjolskoj Ubrzo nakon sloma ustanka plaenika i robova Hamilkar Barkas je prenio svoju djelatnost u panjolsku; on se nadao da e tamo proiriti i ojaati kartake posjede, raunajui da e mu iskoritavanje prirodnih bogatstava Pirenejskog poluotoka omoguiti jaanje vojne moi za budui rat s Rimom. Pirenejski poluotok oduvijek je bio na glasu po nalazitima plemenitih kovina i po plodnosti svoga tla. Glavninu njegovog stanovnitava inila su iberska plemena, koja su se nalazila na razliitom stupnju kulturnog razvitka. U sjeverna podruja prodrli su Kelti, koji su se jednim dijelom izmijeali sa Iberima. Neka plemena, naroito juna, bila su nositelji specifine iberske kulture, koja je i pored inozemnih utjecaja ipak uvala svoje originalne crte. Plemena koja su stanovala na Pirenejskom poluotoku odlikovala su se borbenou, i neka od njih branila su svoju nezavisnost tijekom vie stoljea. Fenike naseobine pojavile su se na Pirenejskom poluotoku prilino rano, ali im Kartaga sve do gubitka Sicilije nije posveivala veu pozornost. Hamilkar je poeo uspjeno provoditi u ivot svoj naum, guei otpor lokalnih plemena; ali je on 229. g. poginuo, i vojska je za svoga vou izabrala njegovog zeta H a z d r u b a l a . On je nastavio djelo svoga prethodnika i osnovao grad N o v u K a r t a g u , koja nije bila samo snana vojnika utvrda, nego i vana trgovaka luka.

96

Rimljani su bili uznemireni prodiranjem Kartaana na sjever panjolske. U panjolsku je upueno rimsko poslanstvo i 226. g. je sa Hazdrubalom zakljuen ugovor, po kome su se Kartaani obvezali da nee prelaziti rijeku Ibar ( Ebro) u vojne svrhe. Ovaj ugovor bio je nesumnjivo povoljniji za Kartagu, jer joj je priznavao pravo na vei dio panjolske. Unutarnji dogaaji u Rimu, kao i rat sa Galima nisu Rimljanima davali mogunost pruanja ozbiljnijeg otpora jaanju kartake moi u panjolskoj. 221. g. Hazdrubal je bio ubijen . Na njegovo mjesto izabran je Hamilkarov sin H a n i b a l , kome je tada bilo svega 25 godina. I pored svoje mladosti, Hanibal je ve bio zreo vojskovoa, odgojen u mrnji prema Rimu. Kada je preuzeo zapovjednitvo, on je smatrao da je kartaka vojska spremna za borbu s Rimljanima. I Rimljani su se spremali za rat. Oni nisu imali neposrednih interesa u panjolskoj, ali je jaanje Kartaana predstavljalo opasnost po njih. Uz to, na rat su ih poticali grki stanovnici grada Masilije, davnanji suradnici Kartaana, koji su se sada umijeali u sferu njihovog trgovakog utjecaja.

Povod ratu Od obalnih gradova panjolske koji su leali juno od Ebra samo se S a g u n t , helenizirani iberski grad nije pokoravao vlasti Kartage, nego je stupio u savez s Rimom. Pod izgovorom da je Sagunt napao na jedno od plemena podinjenih Kartagi, Hanibal je otpoeo opsadu grada. Stanovnici Sagunta pokazali su se vrstim i itavih osam mjeseci branili su svoju nezavisnost. Nakon to su ga Kartaani ipak zauzeli ( 219.g. ), Rimljani su uputili u Kartagu poslanstvo i zahtijevali da im se preda Hanibal. Prepirka izmeu rimskih poslanika i lanova kartakog Senata nije ni do ega dovela. Kartaani su odbili ispuniti rimske zahtjeve i samim tim prihvatili rat. Hanibal u Italiji Strateki plan Rimljana bio je unaprijed isplaniran. Oni su namjeravali voditi rat na protivnikom teritoriju, i u tu svrhu jedna rimska vojska se je imala iskrcati u Africi, a druga u panjolskoj. Ali je Hanibal pretekao Rimljane. On je smatrao da je najuinkovitije Rimljane napasti u samoj Italiji. Sa Galima, koje je Rim neposredno prije toga pokorio, stupio je u savez, i oni su mu obeali pomo. Osim toga, Hanibal je raunao da e italski saveznici poslije prvih njegovih pobjeda otpasti od Rima i prei na njegovu stranu. Da bi ostvario taj plan, trebalo je izvriti dotad nevien suhozemni prijelaz sa Pirenejskog poluotoka u Italiju preko Pireneja i Alpa, i Hanibal se odluio na ovaj opasan pohod. U proljee 218. g. Hanibal je s velikom vojskom krenuo iz Nove Kartage, preao Pireneje i marirao du morske obale, naseljene keltskim plemenima. Njemu je uspjelo s nekim domorodakim plemenima sklopiti sporazum, dok je sa drugima morao ratovati. Galska plemena nisu mogla sprijeiti Hanibala da prijee rijeku Ronu. Osobito teak bio je prijelaz preko Alpa. Ali je genijalni kartaki vojskovoa, premda po cijenu velikih gubitaka, uspio savladati sve

97

prepreke koje su mu na put stavljali otra alpska priroda i neprijateljska keltska plemena. S ove strane Alpa Hanibal je dobio ranije obeanu pomo Gala, koji su bili nezadovoljni rimskom vladavinom. To mu je omoguilo odmaranje svoje vojske; njihov broj veoma se smanjio; od velike vojske ostalo je svega 20.000 pjeaka i 6.000 konjanika. Prijelaz Hanibalove vojske preko Alpa predstavljao je za Rimljane potpuno iznenaenje. Bitke kod Ticina i kod Trebije Konzul iz 218. g. P u b l i j e K o r n e l i j e S c i p i o n ve se kretao u pravcu panjolske, radi borbe s Hanibalom, ali se je morao zadrati u sjevernoj Italiji, gdje su se pobunili Gali. Vijest o Hanibalovom kretanju zatekla ga je u Masiliji i prisilila na odustajanje od panjolskog pohoda. On je isuvie kasno krenuo k Roni, i zato nije mogao sprijeiti Hanibala da prijee rijeku. Otpremivi svoga brata Gneja u panjolsku, on se vratio u Italiju, da bi do alpskih prolaza stigao prije Hanibala. Drugi konzul, T i b e r i j e S e m p r o n i j e L o n g , bio je opozvan sa Sicilije. Na taj nain, odustalo se od afrike ekspedicije. U bitci kod rijeke T i c i n a Hanibal je razbio Scipionove postrojbe. Onda su se konzulske vojske sjedinile i napale Hanibala blizu rijeke T r e b i j e , ali su i tu pretrpjele poraz. Vijest o neuspjesima dviju konzulskih vojski predstavljala je za Rimljane potpuno iznenaenje i izazvala u Rimu borbu raznih politikih grupacija. Prevlast su odnijele demokratske skupine, koje su 217. g. izabrale za konzula popularnog javnog radnika G a j a F l a m i n i j a . Bitka kod Trazimenskog jezera Poslije poraza Rimljana kod Trebije otpoeo je opi ustanak keltskih plemena u sjevernoj Italiji, Hanibalov plan pokrenuti Gale, nezadovoljne Rimom bio je ostvaren, keltski ustanici poveali su za vie od dva puta njegovu vojsku. U proljee 217. g. Hanibal je napustio zimski logor, da bi nastavio ofenzivu na Italiju. Rimske trupe, koncentrirane u Ariminu i Areciji, trebale su braniti prolaze preko Apeninskih planina, ali je Hanibal proao kroz movarnu nizinu rijeke Arno. Kartaka vojska marirala je etiri dana i tri noi do pojasa i grudi u vodi, a vojnici su se mogli odmarati samo na leevima uginulih konja. Ovaj prijelaz kotao je Hanibala veoma skupo; nastradalo je mnogo vojnika, uginulo mnogo konja a ostao je samo jedan slon. Sam vojskovoa izgubio je oko. Ali kao rezultat ovog stranog prelaska Hanibalova je vojska zaobila utvrene poloaje Rimljana. Zaobiavi Flaminijevu vojsku, Hanibal je krenuo dalje na jug, na Rim, pustoei sve oko sebe. Flaminije je odluio stii neprijatelja. Ne ekajui svoga kolegu, koji mu je iao u pomo, on je raunao da e vlastitim snagama postii uspjeh i opravdati svoju misiju. Krenuo je za neprijateljem, bez dovoljnih mjera opreza; zato su njegove akcije bile poznate Hanibalu, koji je imao dobro organiziranu izvidnicu. Flaminijev put vodio je kroz usku dolinu, koja je leala izmeu planina i T r a z i m e n s k o g j e z e r a . Hanibal je preko noi proao kroz dolinu, zauzeo uzvisine i rasporedio svoje trupe iza breuljaka koji su se nalazili na rubu ravnice. Bilo je tmurno jutro. Kada je rimska vojska izbila, nita ne slutei, na put pokraj obale, iznenada su je sa svih

98

strana napale Hanibalove postrojbe. Na samom poetku boja ubijen je Flaminije. Jedan dio rimske vojske bio je sasjeen, a drugi je konjica bacila u jezero. Samo je jedan odred, od oko 6.000 ljudi, zauzeo brijeg, ali se, opkoljen od neprijatelja, predao pod uvjetom da dobije slobodan odstup. Zadravi Rimljane u zarobljenitvu, Hanibal je pustio saveznike kuama, istiui da on nije doao ratovati protiv Italika, ve protiv Rimljana, za osloboenje Italika. U toj bitci poginulo je ukupno 15.000 Rimljana. Poslije pobjede kod Trazimenskog jezera Hanibal je krenuo ka obali Jadranskog mora, da bi sebi osigurao prekinutu vezu sa Kartagom. Proavi kroz Umbriju i Picenum, koje je opustoio, Hanibal se zaustavio u Apuliji, gdje je pustio svoje trupe da se odmore i gdje je reorganizirao pjeatvo po rimskom uzoru. Fabije Maksim i njegova taktika Vijest o trazimenskoj katastrofi izazvala je u Rimu, kako kae Polibije, opu potitenost. U toku nekoliko dana Senat je vijeao o novonastalim prilikama. Flaminijev poraz doprinio je jaanju aristokratske stranke. Senat je odluio imenovati diktatorom K v i n t a F a b i j a M a k s i m a , koji je bio poznat po konzervativnim nazorima. Fabije je napravio novi ratni plan, usmjeren na iscrpljivanje protivnika, koji se nalazi u tuoj zemlji. Po Plinijevim rijeima, Fabije je bio svjestan toga da su "Kartaani raskinuli sve veze iza sebe i da je pobjeda jedina mogunost spasa. Poloaj rimske vojske bio je sasvim drugaiji. Zato je Fabije predviao neizbjean poraz u presudnoj bitci ali je bio neodluan da se u nju upusti. Shvativi u emu se sastoje prednosti njegovog poloaja u usporedbi s neprijateljem, on je na njih jedino i raunao, i u skladu s njima je vodio rat, a ta prednost Rimljana sastojala se u neiscrpnim priuvama i brojnoj prevazi njihove vojske." Fabije je izbjegavao presudne sukobe. On je uznemiravano neprijatelja sitnim arkama, napadajui u prvom redu kartaku komoru. Ali ovakva Fabijeva taktika, zbog koje je prozvan C u n c t a t o r o m ( O k l i j e v a l o m ) , nije nailazila na simpatije u demokratskim krugovima Rima; oni su bili krajnje nezadovoljni gubitkom nizine rijeke Po, koja je poslije Flaminijeve reforme i posljednjeg galskog rata bila naseljena rimskim kolonistima. Osim toga, seljatvo Rima i Italije bilo je nezadovoljno time to je Hanibal, koga nisu putali blizu velikih gradova, pustoio seoska naselja. Protivnik Fabijeve taktike bio je ak i njegov najblii pomonik, zapovjednik konjice Marko Minucije, kome je za vrijeme Fabijevog odsustva polo za rukom da u jednoj sluajnoj arki zada Kartaanima poraz. U Rimu je to nailo na tako veliki odjek da je Minucije usprkos svih obiaja bio izabran za drugog diktatora. Ali je Hanibal ubrzo razbio Minucija, i samo je Fabijeva pomo spasila njegove trupe od propasti. To je pokazalo koliko je pravilna bila taktika partizanskog rata koju je vodio Fabije Maksim. Njegova zasluga sastojala se je i u tome to je zadrao rimske saveznike. Hanibal ih nije uspio privui na svoju stranu. Osiguranje zaliha bio je jedan od najvanijih Hanibalovih zadataka. Iz Apulije on je krenuo u Samnij, a odatle preao u Kampaniju. Fabije mu nije uspio preprijeiti put, kad se on vraao iz Kampanije. Poto je osigurao zalihe, Hanibalova se vojska vratila u Apulijeu, gdje je Hanibal

99

proveo zimu 217. / 216. g. Za konzula u 216. g. izabrani su L u c i j e E m i l i j e P a u l , pristaa taktike Fabija Maksima, i G a j T e r e n c i j e V a r o n , kandidat demokratskih krugova i pristaa odlunih vojnih operacija. Varonova taktika dovela je do jedne od najpresudnijih bitaka u antikoj povijesti. Bitka kod Kane U ljeto 216. g. na rijeci Aufidu kod Kane (Apulija) rimska se vojska sukobila sa Hanibalom. Ona je bila brojno nadmonija od kartake vojske, ali je Hanibal imao jaku konjicu. Osim toga, rimska vojska nije imala jedinstvenog zapovjednitva. Na njenom elu nalazila su se dva zapovjednika, koji su izmeu sebe bili suradnici i koji su se trebali uhvatiti u kotac sa genijalnim kartakim strategom. Hanibal je rasporedio svoje trupe u obliku polumjeseca. U sreditu su se nalazili Kelti, a na bokovima odabrani odredi kartakog pjeatva i konjica. Malobrojna rimska konjica bila je razbijena i odbaena jo na samom poetku bitke. Kelti su pak prigodom napada ustuknuli, ali kada su ih rimski legionari poeli potiskivati, Hanibal je stavio u pokret protiv rimskih bokova odabrano afriko pjeatvo. Rimljani su bili opkoljen te su formirali krug i pokuali se braniti, meutim, nisu izdrali a bojni redovi su im se raspali. Otpoelo je ope istrjebljivanje rimske vojske. Gubici Rimljana bili su ogromni. Od vojske koja je brojala preko 50.000 ljudi spasilo se, kako kau neki izvori, samo 14.000. Ubijeno je mnogo vojnih tribuna i senatora koji su se nalazili u vojsci. Meu poginulima bio je i konzul Lucije Emilije Paul. Znatan dio rimske vojske ostao je na bojitu, mnogi su dopali zarobljenitva, a samo je neznatan dio trupa spaen bijegom. Meu ovima bio je i konzul Terencije Varon. Ostatke razbjegle vojske zaustavio je i doveo u red mladi vojni tribun P u b l i j e K o r n e l i j e S c i p i o n . Ostavi bez vojske, Rimljani su bili spremni na to da e Hanibal napasti Rim; uinjeno je sve da se stvore odredi sposobni za borbu. U vojnu slubu pozvani su svi graani koji su ostali u Rimu, od sedamnaeste godine navie. Senat se odluio na krajnje sredstvo; dvije legije sastavljene su od robova, koje je drava kupila. Ali je Hanibal, koji je takoer bio veoma oslabljen gubicima, iskoristio poraz Rimljana u prvom redu u diplomatske svrhe. On je najprije pokuao stupit u mirovne pregovore sa Rimom, ali poto je Senat odbio s njim pregovarati, postigao je najzad ono na to je i raunao kad je organizirao pohod protiv Rima; mnoga plemena i gradovi srednje i june Italije ili su preli na njegovu stranu, ili su se kolebali. Svuda su odnosile prevagu antirimske snage. U Kamapaniji Hanibalu je prila Kapua, ali su Kuma, Napulj i Nola ostale vjerne Rimu. Neko vrijeme ( 209.g. ) ak je dvanaest latinskih kolonija odbilo dati vojsku za borbu protiv Hanibala. Ubrzo nakon bitke kod Kane Hanibal je zakljuio savez s makedonskim kraljev Filipom V., koji je trebao stupiti u borbu protiv Rima. Na Siciliji protiv Rima je ustao sirakuki vladar mladi Hijeronim. Prvi makedonski rat Poslije poraza kod Kane Rimljani su izbjegavali presudne bitke u samoj Italiji. Oni su se ograniavali na pruanje pomoi gradovima koji su stajali na njihovoj strani, ometali su Hanibala

100

kod nabavljanja hrane i sprjeavali su mu dovoenje pojaanja iz Kartage. Glavna panja i napori Rimljana bili su koncentrirani na voenje ratnih operacija izvan Italije. U Iliriji je Filip V. otpoeo rat protiv Rima ( 215. g. ) . Ali su Rimljani putem diplomatskih pregovora uspjeli uvui u borbu protiv Makedonije Etolski savez i neke druge grke gradove, a zatim je antimakedonskoj koaliciji pristupio i pergamski kralj Atal I. Godine 205. zavren je taj rat, koji je dobio naziv Prvi makedonski rat, i zakljuen je mir, po kome su Rimljani morali Filipu ustupiti neke teritorije u Iliriji. Ali su glavni ciljevi rimske diplomacije bili postignuti: rat se vodio uglavnom na teritoriju Grke, vodili su ga veim dijelom rimski saveznici, a to je glavno Rimljani su uspjeli sprijeiti napad Filipa V. na Italiju i tako onemoguiti njegovo pruanje pomoi Hanibalu. Rimsko osvajanje Sicilije Na Siciliju ju upuen M a r k o K l a u d i j e M a r c e l , koji je 213. g. opsjeo S i r a k u z u . Ali je bilo teko zauzeti grad, jer je on imao sve to mu je bilo potrebno, a kod podizanja obrambenih utvrda aktivno je sudjelovao i glasoviti fiziar i matematiar antike A r h i m e d . Tek ujesen 211. g. uspjeli su Rimljani osvojiti Sirakuzu. Grad je bio preputen vojnicima na pljakanje, i meu mnogim drugim stanovnicima poginuo je i Arhimed. Rimljani su iz Sirakuze odnijeli i bogat plijen, mnotvo umjetnikih spomenika i drugih dragocjenosti grke i helenistike batine. Poslije pada Agrigenta ( 210. g. ) Rimljani su zavladali itavom Sicilijom. Borba u panjolskoj Poevi od 218. g. ratne operacije nisu prekidane ni u panjolskoj.Tamo je bio upuen Gnej Kornelije Scipion, a zatim (217. g. ) je njemu u pomo stigao njegov brat Publije ( konzul 218. g., pobijeen od Hanibala ). Rimljanima je najprije uspjelo povesti ofenzivu; oni su zauzeli Sagunt i stekli sebi saveznike meu lokalnim plemenima. Ali se je 211. g. situacija izmijenila. Oba Scipiona bila su poraena od Hanibalove brae i poginula su u borbi. Rimljani su smatrali nunim osloboditi panjolsku od Kartage, odakle su oni dobivali srebro i gdje su novaili vojnike. Zato je 210. g. u panjolsku upuena nova ekspedicija; na njeno elo postavljen je P u b l i j e K o r n e l i j e S c i p i o n , sin konzula iz 218. g., koji se, usprkos svoje mladosti, istako u bitkama kod Ticina i Kane, i koji je uivao veliki ugled. Posebnom odlukom Narodne skuptine Scipionu je dodijeljen imperium i dana su mu prava prokonzula. To je bio prvi sluaj u rimskoj povijesti da se imperij dodjeljuje privatnoj osobi, a ne magistratu. Scipion je uspjeno djelovao. Godine 209. zauzeo je glavnu kartaku bazu u panjolskoj Novu Kartagu. Tvrava je bila nepristupana s kopna; Scipion je iskoristio oseku, i Rimljani su prodrli u onaj dio tvrave koji je bio okrenut prema moru. Neka domorodaka plemena, nezadovoljna kartakom upravom, djelovala su u savezu s Rimom. Scipion nije mogao sprijeiti Hanibalovog brata Hazdrubala da povede vojsku u Italiju, ali je 206. g. prisilio Kartaane na prekid otpora u panjolskoj, i Rimljani su zavladali junim dijelom Pirenejskog poluotoka.

101

Hanibal ante portas U samoj Italiji takoer je postepeno nastupao preokret. Poto su Rimljani postigli odreen uspjehe i oduzeli pojedine gradove Hanibalu, oni su 212. g. pristupili opsadi K a p u e . Grad se nije predavao, nadajui se Hanibalovoj pomoi. U proljee 211. g. kartaki vojskovoa pojavio se je pred gradom, ali Rimljani nisu prekidali opsadu. Onda, da bi odvratio panju Rimljana, Hanibal se uputio prema Rimu. Ovo je izazvalo paniku kod gradskog stanovnitva. Rijei " H a n i b a l p r e d v r a t i m a " ( H a n i b a l a n t e p o r t a s ) ule su vremenom u poslovicu. Meutim, opsada Rima po svemu sudei nije ulazila u Hanibalov plan, jer se on, pribliivi se gradu, zadovoljio time to je opustoio ogromna polja i imanja izvan grada, pa se zatim , poto je neko vrijem proveo ispod grada, povukao od Rima u Kampaniju i krenuo u junu Italiju. Ubrzo poslije toga grad Kapua bio je prisiljen na kapitulaciju te je okrutno kanjen. Pad Kapue pokolebao je Hanibalov autoritet meu njegovim italskim saveznicima. 209. g. osamdesetogodinji Fabije Maksim zauzeo je Tarent. Hanibalov plan sastojao se je u toma da se sjedini sa bratom Hazdrubalom, koji mu je iz panjolske vodio pojaanja. Ali je Hazdrubal 207. g. kod rijeke M e t a u r a pretrpio poraz i bio ubijen. Od tog trenutak poloaj Hanibala, koji nije dobio potrebnu podrku od kartake oligarhije ( jer se ona bojala jaanja istaknutog vojskovoe ), postao je osobito teak. Bitka kod Zame Poslije panjolskih pobjeda Scipionov autoritet je porastao; on je izabran za konzula u 205. g. Godine 204. Scipion se iskrcao u Africi, nedaleko Utike, s vojskom od 30.000 ljudi, u kojoj je bilo oko 7.000 dobrovoljaca-veterana. Kartaki Senat opozvao je Hanibala iz Italije. Posljednja bitka, koja je konano odluila ishod rata, odigrala se 2 0 2 . g . blizu grada Z a m e . Veliku pomo pruio je Rimljanima susjed Kartage, numidski kralj Masinisa. On je Rimljanima ustupio izvrsnu konjicu. U bitci kod Zame Hanibal je pretrpio prvi i posljednji poraz u svom ivotu i Kartaga nije mogla dalje pruati otpor. Sklapanje mira 201. g. sklopljen je mir, po kome je Kartaga zadrala samo svoje posjede u Africi. Ona nije smjela voditi rat u drugim zemljama, a u Africi je mogla ratovati samo uz doputenje Rima. Kartaani su morali u roku 50 godina isplatiti kontribuciju u visini od 10.000 talenata. Oni su izgubili itavu mornaricu ( s izuzetkom 10 straarskih brodova ) i morali su Rimu predati taoce. Znatnu prednost dobio je Masinisa, ija je kraljevina ojaala na raun numidskih plemena kako slobodnih, tako i onih koji su dotada bili zavisni od Kartage. Mo Kartage bila je slomljena. Posljedice Drugog punskog rata

102

Poslije sklapanja mira Hanibal je svu svoju panju posvetio ureenju svoje drave. Pod njegovim utjecajem sprovedene su demokratske reforme, pravilna kontrola nad financijama omoguila je isplaivanje kontribucije Rimljanima, a pritom graani nisu bile optereeni pretjeranim porezima. Ali je ta djelatnost izazvala nezadovoljstvo oligarhijske stranke u Kartagi i poveala oprez Rimljana. Godine 195. Hanibal je morao pobjei iz Kartage, i sve do posljednjeg dana nije ga naputala misao o osveti Rimu. Scipionova afrika ekspedicija zadala je konaan udarac kartakom vojskovoi, ali je njegova sudbina bila odluena jo u Italiji. Usprkos uspjesima na poetku rata, Kartaani nisu mogli slomiti otpor Rimljana, koji su branili svoj teritoriji. Polibije je ispravno ukazao na to da se je "prednost Rimljana sastojala u neiscrpnosti priuva i u brojnoj prevazi njihove vojske". Rimljani su se borili na svom teritoriju i branili svoju zemlju; njihova vojska sastojala se je od slobodnih graana. Hanibal je pak djelovao na tuem teritoriju, imajui pod sobom uglavnom plaenike. Ovaj rat pokazao je sve nedostatke sustava plaenikih vojski, sastavljenih od raznih plemena. Hanibalove nade da e saveznici otpasti od Rima opravdale su se samo djelomino i za kratko vrijeme. im su Rimljani poeli odnositi pobjede, na njihovu su stranu ponovo poeli prelaziti italski saveznici, koji se vjerojatno nisu nadali da e osvajanje Italije od tuinaca poboljati njihov poloaj. Najzad, kartaka oligarhija nije Hanibalu pruila potrebnu pomo. Rimljani se nisu ograniili samo na obranu svog teritorija. Drugi punski rat, osobito u svojoj drugoj fazi, bio je osvajaki rat. Za vrijeme tog rata prvi put su se oitovale one politike tendencije, koje su kasnije odigrale veliku ulogu u sudbini Rima. Rimski ustav pokazao se nepogodnim za izvanredne ratne prilike. Imenovanje Scipiona i utvrivanje u panjolskoj, njegova ekspedicija u Afriku, podrka plebsa Scipionu sve je to proturjeilo rimskim politikim tradicijama. U Senatu je jo igrala veliku ulogu konzervativna skupina Fabija Maksima Cunctatora, princepsa Senata, koji je bio priznat za spasitelja domovine. Ali poslije njegove smrti nobilitet je morao priznati autoritet Scipiona, koji je zbog vojnih pobjeda prozvan A f r i k i m
Africanus ). (

Poslije Drugog punskog rata Rim je proirio svoje prekomorske posjede. Njemu je pripala juna Italija; poslije 210. g. u njegovim rukama nalazila se itava Sicilija. Rim je postao najmonija drava u zapadnom dijelu Sredozemnog mora. Punski ratovi razlikuju se od prethodnih ratova tim to borba nije voena za ujedinjenje italskih plemena oko Rima, nego za osvajanje novih teritorija, za stjecanje robova, za ponovnu podjelu zemalja u zapadnom dijelu Sredozemlja. Prema tome, punski su ratovi obiljeili novu etapu u povijesti Rima. Oni su predstavljali poetak niza osvajakih ratova koje su Rimljani kasnije vodili. Drugi punski rat doveo je ne samo do promjena u vanjskom poloaju Rima, nego i do znatnih unutarnjih promjena. Vojne operacije esto su dovodile do pustoenja nekih krajeva. Gradovi i podruja koji su se odmetnuli od Rima podvrgnuti su egzekuciji, praenoj konfiskacijom zemlje. Od vremena Drugog punskog rata pojaava se kontrola Senata nad italskim saveznicima. Dok su rimske vlasti do tog vremena vodile rauna o autonomiji italskih gradova, dotle je od poetka II. st. rimski Senat paljivo motrio na sve to se dogaa u italskim podrujima. Kaznene ekspedicije guile su pokuaje

103

ustanaka, kao i nemire robova u raznim pokrajinama Italije. Krnjena su prava saveznika ( osobito u vojsci ). Rimljani poinju na njih gledati kao na svoje podanike. Uostalom, pojedine mjere nailaze na podrku municipalne aristokracije, koja je u rimskom Senatu vidjela bedem protiv nemirnih demokratskih elemenata. Ove promjene u rimskom gospodarstvu i socijalnim odnosima za vrijeme i nakon Drugog punskog rata osobito su se jasno oitovale sredinom II. stoljea.

Glava

X.

RIM I HELENISTIKE DRAVE U PRVOJ POLOVICI II. ST. PR. K. 1. Rim i Istok na kraju III. i poetkom II. st. pr. K.
Za vrijeme Ilirskog rata, a jo prije za vrijeme prvog rata s Makedonijom koji je voen u isto vrijem kad i Drugi punski rat, Rim se je morao umijeati u one izvanredno sloene vanjskopolitike odnose koji su nastali u helenistikim zemljama. Odnosi izmeu Rima i helenistikih zemlja ine glavni sadraj rimske vanjskopolitike povijesti u vrijeme nakon pobjede Rima nad Hanibalom. Ope prilike u helenistikim zemljama na kraju III. st. karakteriziraju se obino kao ravnotea sila. Ova neodreena karakteristika ima odreenih osnova. Glavne helenistike drave i dalje su bile: Egipatska kraljevina Ptolomeida ( Lagida ), Sirijska kraljevina Seleukida i Makedonska kraljevina, kojom su vladali potomci Antigona Gonata Antigonidi. Egipatska kraljevina Kraljevina Lagida predstavljala je centraliziranu politiku tvorevinu, koja je posjedovala ogromne izvore sredstava. P t o l o m e j I . S o t e r ( 305. 283. ) odrekao se meu prvima tenje za svjetskom vladavinom i obratio panju na konsolidaciju i jaanje svoje drave; ali su i on i njegovi najblii nasljednici, oslanjajui se na veliku plaeniku vojsku, vodili agresivnu vanjsku politiku u istonom dijelu mediteranskog bazena. Pod njihovom vlau nalazili su se: Cirenaika, veliki dio sirijske oble Sredozemnog mora, otok Cipar, kao i niz primorskih gradova u Egejskom moru. Ali posljednjih godina III. st. vanjskopolitiko znaenje Egipta poinje opadati, a pod vladavinom Ptolomeja IV. Filopatora, uglavnom zbog unutarnjih sukoba Egipat je, i uz pobjede koje je odnio nad Antiohom III. Sirijskim, izgubio svoj prijanji utjecaj. Kraljevina Seleukida

104

Najprostranija helenistika drava bila je kraljevina Seleukid, koja se isprva prostirala od Sredozemnog mora do granica Indije; ali se ona sastojala od podruja koja su bila razliita u privrednom, kulturnom i etnikom pogledu i u kojima su postojala jaka centrifugalna nastojanja. Seleukidi nisu mogli zadrati u svojim rukama itav teritorij koji su naslijedili poslije smrti osnivaa dinastije. Helenizacija je istone pokrajine najmanje zahvatila. U njima vlast nasljednika Aleksandra Makedonskog nikad nije bila vrsta. Sredinom III. st. u sjeveroistonim podrujima nastaje Partska kraljevina; njeni osnivai pripadali su polunomadskim narodima koji su ivjeli u stepskom pojasu istono od Kaspijskog jezera, u oazama dananjeg Turkmenistana. Pleme Parta naputa rodne stepe i, poevi od sredine III. st., oduzima Seleukidima niz istonih satrapija. Tako je udaren temelj kraljevini Parta, ije je osnivanje bilo posljedica reakcije na helenizam. Vanjsko slabljenje i unutarnju borbu u samoj kraljevini Seleukida iskoristili su sitni maloazijski dinasti. Osobito veliko znaenje stekla je P e r g a m s k a k r a l j e v i n a . Njena prijestolnica grad Pergam, pretvara se u jedan od najsnanijih kulturnih sredita helenistikog Istoka. Diplomacija pergamskih kraljeva imala je za cilj odravanje ravnotee u sustavu helenistikih drava. Osim Pergama, svoju samostalnost su ouvale i druge maloazijske drave P o n t , B i t i n i j a , K a p a d o k i j a , G a l a t i j a i trgovaka republika R o d o s . Nezavisna od helenistikih drava bila je Bosporska kraljevina, koja se nalazila pod vlau kraljeva iz dinastije Spartokida. Sredite drave bio je Pantikapej ( dananji Ker ); u njezin sastav ulazili su poluotoci Ker i Taman, kao i podruja du donjeg toka rijeka Kubana. Unutarnja borba ( po svemu sudei, uglavnom dinastika ) i borba s barbarima ( Skitima i Sarmatima ) u III. st. jo nisu potkopale gospodarsko blagostanje Bosporske drave. Tome su doprinijele ive trgovake veze sa gradovima balkanske Grke i Male Azije, s Rodosom i drugim helenistikim zemljama. Usprkos konkurencije Egipta, crnomorski su gradovi i dalje bili trgovci itom; pored ita, izvozila se riba, stoarski proizvodi, robovi, plemenite kovine i skupocjena krzna. Makedonska kraljevina i Grka Makedonska kraljevina ojaala je poslije uvrivanja na prijestolju Antigona Gonata ( 276. g. ). Po svojem teritoriju i materijalnim izvorima Makedonska je kraljevina zaostajala iza dviju ostalih velikih monarhija. Makedonski kraljevi nastavili su tradicije Filipa II. i Aleksandra, oslanjajui se na lokalnu aristokraciju i na discipliniranu vojsku, povezanu sa narodom, nasuprot helenistikim dravama Sirije i Egipta, gdje su domaem stanovnitvu nametnute tuinske vladavine. Makedonski kraljevi vodili su dugotrajnu borbu sa drugim dravama za hegemoniju nad grkim gradovima i otocima Egejskog mora. Nakon gubitka svoje nezavisnosti Grka je proivljavala razdoblje opadanja. Kratki period oivljavanja grkog obrta i trgovine, nastao u svezi s pohodima Aleksandra Makedonskog, nije dugo trajao. Zbog razvitka novih gospodarskih centara na Istoku, kao i zbog porasta grkih gradova ne periferiji, stari grki centri gube svoj prijanji gospodarski znaaj; meutim, u meunarodnoj politici helenistikih drava grki gradovi

105

igraju znaajnu ulogu. Atena, koja je od 229. g. uivala politiku slobodu, sauvala je svoj znaaj kulturnog centra, ali nije igrala nikakvu vaniju ulogu u vanjskoj politici. Dva grka saveza Ahajski i Etolski teili su uvrenju svog poloaja, koristei se vanjskopolitikim proturjenostima. Dugo vremena Ptolomeji su podravali te saveze, da bi oslabili Makedoniju, ali radi borbe protiv spartanskog kralja-reformatora Kleomena III., Ahajski savez napustio je svoju tradicionalnu politiku i stupio u savez s Makedonijom, plaei se jaanja revolucionarnodemokratskih struja na Balkanskom poluotoku; na strani Makedonije on se je borio za vrijeme Prvog makedonskog rata ( 215.-205. g. pr. K.). Zahvaljujui savezu sa Ahejcima Filip V. je vrio utjecaj na grke gradove. Borbu grkih gradova za slobodu potpomagali su Pergam i Rodos, koji su se plaili da Makedonija ne monopolizira trgovinu u podruju Helesponta i Crnog mora, pa su teili njenom slabljenju i uvanju postojei odnosa. Savez Filipa V. sa Antiohom III. Realna opasnost od naruavanja dotadanjeg sustava ravnotee nastala je krajem III. st. Poslije uspjelih pohoda na Istoku Antioh III. Sirijski uvrstio je poloaj svoje kraljevine i teio je proirenju njenih granica na zapadu. Kada je umro Ptolomej IV. i kao nasljednik ostao njegov etverogodinji sin Ptolomej V. Epifan, kraljevi Sirije i Makedonije Antioh III., i Filip V., sklopili su savez, koji je za glavni cilj imao podjelu izvanegipatskih posjeda Ptolomeida i ofenzivu na male nezavisne drave. Antioh je upao u junu Siriju, a Filip V. osvajao je posjede Ptolomeida na sjeveru Egejskog mora. Rimska diplomacija na poetku III. st. Male istone drave ( Pergam, Rodos, Atena ), kao i Egipat, koji je u to vrijeme oslabljen u vojnom pogledu, obratili su se za pomo Rimu. Jaanje jedne od drava ili obiju agresivnih drava na raun malih susjeda, tj. naruavanje tradicionalnog sustava ravnotee, nije ilo u prilog Rimu, kojemu je za vrijeme Drugog punskog rata zaprijetila opasnost od makedonske invazije na Italiju. Prema tome, od poetka III. st. Rim vodi aktivnu vanjsku politiku. Vanjskopolitikim stvarima rukovodi Senat. Narodna skuptina zadrala je u naelu vrhovna prava objavu rata i sklapanje mira, ali su njoj podnoene na potvrdu ve gotove odluke; samo su se u rijetkim sluajevima njene odluke kosile s odlukama Senata. U vezi s novim prilikama oblikuju se i usavravaju metode rimske diplomacije. Diplomacija je odigrala prilino veliku ulogu i u doba borbe Rima za hegemoniju u Italiji, i u vrijeme punskih ratova. U III. st. Rimljani su mnogo to preuzeli iz postojee diplomatske prakse helenistikih zemlja ( parola borbe za slobodu grkih gradova, sustav protektorata, podjela sfera utjecaja ). Kao ni ostale zemlje antikog svijeta, ni Rim nije imao stalnih diplomatskih predstavnika nalik na dananje poslanike i konzule. Veliku ulogu u diplomatskom ivotu igrale su delegacije. Isprva dunost poslanika vre sveenici fecijali, ali tijekom vremena fecijalima ostaje smo vrenje tradicionalnih vjerskih obreda koji su pratili razne vanjskopolitike akte, dok se

106

pregovori i druge diplomatske misije povjeravaju posebnim poslanicima ( legationes ), koje imenuje i kojima rukovodi Senat i koja se sastoje od njegovih lanova. Poslanstva su uivala posebne privilegije, linost poslanika smatrana je svetom. Ubojstvo ili uvreda poslanika esto su sluili kao povod ratu. U to vrijeme u Rimu se formiraju obiaji u svezi s prijemom poslanika.

2. Drugi makedonski rat

Istupanje Rima protiv Makedonije pada u 200. g. i predstavlja poetak rimske agresije na Istoku. Mijeanje Senata u istone stvari nailo je isprva na opoziciju u Narodnoj skuptini. Vojnim operacijama u Makedoniji prethodili su sloeni diplomatski pregovori. U Rim su dolazile delegacije helenistikih kraljevina i gradova. Rimski poslanici imali su zadatak odreivanje pozicija pojedinih drava u predstojeem ratu. Filipu je postavljen ultimatum, u kojem je od njega zatraeno vraanje egipatskom kralju posjeda koje je osvojio, prekid ratnih operacija protiv Grka i da sporna pitanja izmeu makedonskog kralja, Pergama i Rodosa mora rijeiti arbitrani sud. Filipovo odbijanje ispunjavanja ovih zahtjeva posluilo je kao povod ratu. Antimakedonska koalicija Protiv Filipa je formirana znaajna koalicija. Osobito aktivnu ulogu u njoj igrali su Pergam i Rodos. Pergamski kralj Atal I. nastojao je svoju kraljevinu pretvoriti u maloazijsku dravu koja po svom znaenju ne bi zaostajala za Makedonijom, a Rodos je jo uvao svoje dominantno trgovako znaenje u bazenu Egejskog mora. Tijekom rata koaliciji su se pridruili Etolci, a za njima preao je na stranu Rima i Ahajski savez. Veliki uspjeh rimske diplomacije predstavljalo je sklapanje sporazuma sa Antiohom III., po kome Rim de facto nije imao nita protiv Antiohovog osvajanja, dok se Antioh, sa svoje strane, obvezivao da nee voditi rat u Europi, tj. da nee pomagati Filipu za vrijeme njegovog rata sa Rimom. Bitka kod Kinoskefala !99. g. pr. K. Rimljani su poeli ofenzivu preko Ilirije. Ali su na poetku vojne operacije bile bez rezultata. Na moru je protiv gradova makedonske obale djelovala saveznika mornarica. irenje koalicije, ukljuivanje Etolskog i Ahajskog saveza u nju, ojaalo je pozicije Rima, i 197. g., u bitci kod K i n o s k e f a l a ( u Tesaliji), rimske su postrojbe pod zapovjednitvom T i t a K v i n k c i j a F l a m i n i n a nanijele Filipu V. presudan poraz. Etolci su insistirali na nastavljanju rata do potpunog unitenja Makedonije, ali je Flaminin najprije zakljuio s Filipom primirje, a zatim je Filip bio prisiljen na uvjete za mir koje mu je Rim predloio. Po tim uvjetima Rim nije dobivao nikakav novi teritorij, a Filip se odricao svih svojih osvojenih teritorija, morao je Rimu platiti 1000 talenata kao naknadu za ratne trokove, Rimljanima je morao predati svoju mornaricu, sa izuzetkom 6 brodova, i bio je obvezan svoju suhozemnu vojsku smanjiti na 5.000 ljudi. Ali najvanija toka u uvjetima za mir bilo je priznavanje slobode grkim gradovima.

107

Rimska politika u Grkoj 196. g. na Istamskim igrama Flaminin je proglasio slobodu grkih gradova. Rijei njegovog edikta doekane su sa izvanrednim entuzijazmom. Glasnik ih je morao dvaput ponoviti, i poslije drugog itanja, kae Polibije, "nastala je takva eksplozija aplauza, da to dananji itatelj teko moe sebi predoiti". Okupacija raznih podruja Grke za vrijeme Drugog makedonskog rata dovodila je pravog pustoenja grkih naselja. Usprkos tome, Flaminin je u Grkoj stekao veliku popularnost. U jednom od gradova on je ak bio deificiran, pa je prema tome bio prvi Rimljanin kome su ukazane boanske poasti. U unutarnjoj politici Grke Flaminin je potpomagao aristokratske stranke. U ime svih Grka objavljen je rat spartanskom tiraninu Nabisu, ija je djelatnost predstavljala opasnost po aristokratske krugove grkih gradova, jer je Nabis, po Polibijevim rijeima, "protjerivao graane, oslobaao robovepretvorio svoju dravu u neku vrstu neprikosnovenog utoita za one koji bi pobjegli iz svoje domovine". 195. g. Nabis je bio potuen i morao je primiti uvjete koje mu je postavio Flaminin. Sljedee godine rimske su postrojbe napustile teritorij Grke. U svojim odnosima prema grkim gradovima Rimljani su se sluili politikom helenistikih drava, koje su Grcima proglaavale slobodu, da bi time oslabile svog monog protivnika. Rimljani su tu politiku sproveli u velikim razmjerima.

3. Sirijski rat
Diplomatski sukobi Antioha III. sa Rimljanima Ugovor sa Rimom nije Antiohu smetao da ostvari svoje agresivne namjere. Dok se na Balkanskom poluotoku vodio Drugi makedonski rat, on je osvojio posjede Ptolomeida najprije u Siriji, a zatim u Maloj Aziji, pa je onda preao Helespont i na europskoj obali poeo zauzimati gradove koje je Filip osvojio i koji su potom bili proglaeni samostalnim. To je dovelo do prvog diplomatskog sukoba izmeu Antioha i Rimljana. Listopada 196. g. rimski poslanici sastali su se u Lizimahiji s Antiohom. Sastanak je najprije imao prijateljski karakter, ali su se tijekom pregovora odnosi zaotrili. Rimljani su insistirali na tome da Antioh vrati egipatskom kralju gradove koje je okupirao i, kao zatitnici grke slobode, zahtijevali su od njega oslobaanje grkih gradova u Maloj Aziji i Europi. Antioh je osporavao Rimljanima pravo mijeanja u grke stvari, a kad su na konferenciji uzeli rije predstavnici azijskih gradova, on je odbio odgovoriti na njihove prigovore i potom je napustio pregovore. Senat je odbacio Antiohov prijedlog za sklapanje ugovora . Obje strane smatrale su sukob neizbjenim. Antioh je pruio utoite starom i uvjerenom protivniku Rimljana Hanibalu, koji je 195. g. pobjegao iz Kartage. Hanibal je Antiohu predloio plan za stvaranjem antirimske koalicije i upad

108

saveznikih trupa u Italiju. Po tom planu i Kartaga je trebala uzeti uea u ratu protiv Rimljana. Meutim, iako je ukazivao panju svom gostu, Antioh nije pristupio ostvarenju tog plana. On je smatrao da je uinkovitije otpoeti vojne operacije u Grkoj, gdje je u to vrijeme sve vie hvatalo maha razoarenje u oslobodilaku politiku Rima. Rimljanima su osobito bili nezadovoljni Etolci, koji su smatrali da su nedovoljno nagraeni za svoje uee u Drugom makedonskom ratu. Etolci su pozvali Antioha kao zatitnika helenske slobode, i on se 192. g. prebacio u Grku. Ali su njemu prili samo gradovi od drugorazredne vanosti. Ahajci su stajali na stani Rimljana. Rim je obeanjima postigao to da je Filip ostao lojalan prema ranijim ugovorima i ak pomagao Rimljane. Rimu su pruili pomo i Rodos i Pergam. Pod pritiskom rimskih trupa Antioh je morao napustiti Grku. Uskoro je grka mornarica, koja je bila saveznik, odnijela pobjedu na moru, i rat se prenio u Malu Aziju. 190. g. tamo je poslan Lucije Kornelije Scipion, kojega je kao legata pratio njegov brat Publije, glasoviti sudionik u Drugom punskom ratu; ovaj je u stvari postao glavni rukovoditelj vojnih operacija i diplomatskih pregovora. Bitka kod Magnezije i mir sa Antiohom U bitci kod Magnezije, 190. g. Antioh je bio do nogu potuen. Maloazijski gradovi otpali su od njega, i on je bio primoran moliti za mir. Publije Scipion odredio je uvjete mira i poslao ih u Rim na potvrdu Senatu. Mir je konano zakljuen u Apameji, 188. g. Antioh se je morao povui iz Taura i u roku od 12 godina isplatiti 15.000 talenata; on se obvezao da e imati svega 10 brodova i da nee drati ratne slonove. Poslije Sirijskoga rata Rimljani nisu stekli nikakve nove teritorije, ali je zato znatno proirio svoj teritorij pergamski kralj Eumen II., a Rodos je dobio zemljita u Maloj Aziji. Neki maloazijski gradovi proglaeni su slobodnim. Antiohovi pak maloazijski saveznici ( Galti, Kapadokijci i drugi ) bili su smanjeni i oslabljeni. U Galtiju je, npr., jo prije sklapanja mira upuena jedna ekspedicija, koja je opljakala zemlju i odnijela bogat plijen. Po mirovnom ugovoru Antioh je bio duan predati Rimu Hanibala. Ovaj je pobjegao u Bitiniju i ivio tamo nekoliko godina, ali kad je doznao da ga je bitinski kralj izdao i da je kua opkoljena od ubojica (183. g.), popio je otrov, koji je stalno nosio sa sobom. Iste godine umro je i njegov pobjednik Scipion Afriki.

Posljedice Sirijskog rata Poslije Sirijskog rata monarhija Seleukida izgubila je svoj prijanji znaaj. Jedna od posljedica Antiohovog poraza bila je antihelenistika reakcija. Seleukidi su izgubili vlast nad Armenijom i drugim podrujima, koja su se pretvorila u samostalne kraljevine. Antioh III., pokuao je obnoviti svoju vlast u Iranu, ali je umro u Elimandi, za vrijeme dok je pljakao hram Belov. Otpadanje istonih podruja nastavilo se pod nasljednicima Antioha Velikog. Za vladavine energinog kralja M i t r i d a t a I . ( oko 160. 138. ), pravog osnivaa partske moi, poela je energina ofenziva Parta na istona podruja kraljevine Seleukida. Midridat je znatno proirio granice

109

svojih posjeda. Partska drava se pretvarala u jednu od najjaih istonih drava. Nezavisno, jedan od drugog, Rim i Partska drava zadavali su udarce monarhiji Seleukida, koja je postepeno gubila svaki politiki znaaj. Antihelenistika reakcija zahvatila je i unutarnja podruja monarhije Seleukida. Izraz te reakcije bio je oslobodilaki rat u Judeji ( 166.-164.) pod rukovodstvom Makabeja, koji se zavrio pobjedom ustanika i obnovom samostalne Judejske kraljevine. Njenu samostalnost priznao je i Rim, koji je posebnom poslanicom, upuenom istonim dinastijama, potvrdio da se judejski vladari nalaze u prijateljstvu s Rimom, Bez mijeanja rimske diplomacije nije odsada mogao proi nijedan iole vanije dogaaj u helenistikim zemljama.

3. Trei makedonski rat

Perzej i njegovi saveznici Poslije poraza kod Kinoskefala snaga Makedonije nije bila slomljena. Filip je ulagao sve napore u obnovu nekadanje moi Makedonije. On je znao izigrati uvjete mirovnog ugovora koji je brojnost makedonske vojske ograniavao na 5 .000 vojnika. Svake godine Filip bi obuio po 4 tisue vojnika, pa ih zatim putao kuama i novaio nove. Znajui to, Rimljani su sa svoje strane nastojali sprijeiti makedonski preporod. Oni su podravali Filipovog sina Demetrija, koji je bio naklonjen Rimljanima. Ali je Perzej, drugi Filipov sin, protivnik Rimljana, uspio ukloniti svoga brata, pa je poslije oeve smrti on postao makedonski kralj. Perzej je poeo prikupljati snage za borbu protiv Rima, sklapao je saveze i stupao u pregovore s onima, koji su bili nezadovoljni Rimom. Mnogo simpatizera naao je on u Grkoj. Pokroviteljstvo nad Helenima, koje je Flaminin proglasio, pretvorilo se u strogo tutorstvo i sustavno mijeanje Rima u unutarnje stvari grkih gradova. Rimljani su gotov svuda podravali oligarhijske grupe. Zato su demokrati bili proeti antirimskim stavovima i rado pruali podrku Perzeju. Tako je stvorena ozbiljna antirimska koalicija, koja je predstavljala opasnost ne samo za Rim nego i za njegove saveznike, npr. za pergamskog kralja Eumena II. On je posjetio Rim i uzeo uea u stvaranju plana za borbu protiv Perzeja. Perzej je bio optuen da napada na rimske saveznike, ali Rim jo nije bio spreman za otpoinjanje vojnih operacija. Diplomatska priprema rata protiv Perzeja Rimljani su prije svega teili da diplomatskim putem odloe poetak rata. Rimsko poslanstvo uspjelo je nagovoriti Perzeja da otpone nove pregovore sa Senatom, a u isto vrijeme rimska je delegacija uloila sve napore da razbije Perzejevog saveznika, federaciju beotskih gradova. Perzejeve pobude za mir bile su odbaene, i tako je otpoeo T r e i m a k e d o n s k i r a t ( 171. 167 ). Poetak rata bio je povoljan po Perzeja. U rimskoj vojsci nije bilo dovoljno discipline, a Perzejevi apeli raznim dravama i molbe za pomo nailazili su na simpatije. Onda su Rimljani

110

uputili u Makedoniju pojaanja, pod zapovjednitvom Lucija Emilija Paula, sina konzula iz 216. g., koji je poginuo kod Kane. Bitka kod Pidne i zavoenje rimskog protektorata nad Makedonijom U bitci kod P i d n e ( 168.) Perzejeve trupe bile su potuene; sam on uspio je najprije pobjei, ali je zatim bio prisiljen predati se Rimljanima. Pobjeda Rimljana nad Perzejem bila je daljnji korak na putu ka uvrivanju njihove hegemonije u Grkoj. Uvjeti za mir nisu samo liavali Makedoniju samostalnosti, ve su i okrutno kanjavali one koji su pomagali Perzeja, ili ga ak samo simpatizirali. Makedonija je bila podijeljena na etiri gradska okruga. Svaki okrug proglaen je samostalnim, ali je imao svoj novac i nije smio stupati u odnose sa drugim makedonskim okruzima. Stvarno uzevi, Makedonija je pretvorena u vazalnu dravu i bila je duna plaati danak Rimu. Perzejevi saveznici epirski gradovi bili su uniteni i 150.000 njihovog stanovnitva prodano je u ropstvo. Tisuu najistaknutijih graana Ahajskog saveza ivjelo je u Rimu i Italiji kao taoci. Rodos je, zbog toga to su njegovi predstavnici otvoreno izraavali nezadovoljstvo ratom, izgubio svoje posjede na kontinentu, koji su mu donosili veliki prihod. Osim toga, otok Delos proglaen je za slobodnu luku ( porto franco ), to je zadalo nenadoknadiv udarac Rodosu koji je dotle ubirao ogromne luke pristojbe. Pergamski kralj Eumen, za koga se je sumnjalo da je stajao u tajnim vezama sa Perzejom, nije bio nagraen i izgubio je svoj prijanji utjecaj. Rimska diplomacija nakon Treeg makedonskog rata Poslije Treeg makedonskog rata vanjska politika grkih i istonih drava dospjela je u potpunu zavisnost od rimskog Senata. Kao rezultat tih pobjeda, Rim je postao jedina mona drava na Sredozemlju. U to vrijeme jasno se oitovao duboki jaz izmeu slubenih parola i pravih ciljeva rimske diplomacije. Na ideoloko uobliavanje slubenog rimskog programa vanjske politike izvrila je nesumnjiv utjecaj stoika filozofija, koja je u II. st. pr. K. bila u modi. Libertas ( sloboda ),
humanitas ( ovjenost ), iustitia ( pravednost ), fides ( vjernost ) - to su naela kojima se je

rukovodila slubena rimska diplomacija. U stvari, rimska je politika bila egoistina, ona je vodila rauna samo o rimskim interesima. Proglaavajui sebe za pristae helenske slobode, Rimljani po pojedinim gradovima organiziraju i potpomau romanofilske stranke, oslanjajui se obino na aristokraciju i oligarhiju, oni organiziraju ustanke po stranim dravama, podravaju u njima separatistika nastojanja; rimski diplomati tajno sudjeluju u dinastikim rasprama, starajui se da dovedu na prijestolje svoga tienika ili da oslabe dravu dvorskim sukobima. Ukoliko rimski utjecaj vie jaa, utoliko rimski diplomati odlunije poinju razgovarati s kraljevima koji su de iure bili nezavisni. Godine 169. Antioh IV. Epifan napao je na Egipat. Egipatski kralj obratio se je rimskom Senatu, i u Egipat je upueno poslanstvo, koje je imalo zadatak da od Antioha zatrai da njegove trupe odmah napuste Egipat. Polibije pria da je Antioh,

111

kad mu je javljeno da je poslanstvo stiglo, iziao u susret i pruio ruku glavnom poslaniku Popiliju. Ali je ovaj umjesto odgovora na pozdrav predao kralju zahtjev Senata i, nacrtavi oko njega krug, rekao da kralj nee izii iz tog kruga prije no to mu d odgovor. Zbunjeni kralj morao je pristati na rimske zahtjeve. Dok su se Rimljani na poetku II. st. pr. K. nastojali odrati status quo, sustav ravnotee, sredinom stoljea prilike se mijenjaju. Zajedno s rimskim politiarima i rimskim vojnim snagama na Istok prodiru rimski i italski poslovni ljudi, i rimsko-italski zelenaki kapital poinje igrati vidljivu ulogu u ivotu helenistikih zemalja. To nailazi na svoj odraz i u politici. Poslije rata s Perzejem Rim naputa politiku jaanja slabih drava na raun monih susjeda i prelazi na pripremanje aneksije oslabljenih drava.

Glava XI.
VANJSKA POLITIKA RIMA NA ZAPADU U PRVOJ POLOVICI II. ST. PR. K. OSVAJANJE MAKEDONIJE I GR K E
Konano osvajanje sjeverne Italije i otoka Sardinije i Korzike Za vrijeme Drugog punskog rata znatan dio galskih plemena u podruju doline rijeke Po borio se je na stani Hanibala. Rimske naseobine veoma su nastradale za vrijeme rata. Ratovi u sjevernoj Italiji obnovljeni su one godine koje je sklopljen mir s Kartagom ( 201. g. ), a potom je dolo do novog ustanka, kome su s pridruili ak i Liguri. Borba je trajala od 191. g. i zavrila se okrutnom guenjem ustanka. Keltski okruzi ostali su samo sjeverno od rijeke Po. Oni su trebali sluiti kao brana protiv transalpinskih Kelta, ali se i u tom podruju brzo irila romanizacija. Polibije, koji je ta mjesta posjetio ezdesetih godina II. st. pr. K., pie da je samo mali broj sela sauvao keltski karakter. U dolini rijeke Po osnivaju se kolonije, od kojih su najglasovitije bile Bologna, Parma i Mutina. Ratovi u Liguriji, na Korzici i Sardiniji imali su za cilj uvrenje rimske vlasti u tim podrujima. Ti su ratovi bili obiljeeni posebnom okrutnou. Tiberije Sempronije Grakho, otac buduih tribuna, dijelom je pobio, a dijelom zarobio oko 80 tisua Sardinjana. Pretvoreni u roblje, oni su prodavani po tako niskoj cijeni da je nastala izreka: "Jeftin kao Sardinjanin". Ratovi u panjolskoj U panjolskoj su se Rimljani uvrstili jo 206. g. Ali se njihov utjecaj tamo ograniavao uglavnom na primorsko podruje. Uporita rimske vladavine bili su gradovi Tarakon, Nova Kartaga i Sagunt. Da bi uvrstili svoju vladavinu Rimljani su osnivali vojne naseobine. 197. g. od rimskih posjeda u panjolskoj formirane su dvije provincije, i za upravu nad njima birana su dva pretora ( tj. ukupan broj pretora poveao se na est ) . Dok su se Rimljani za vrijeme Drugog punskog rata borili s Kartaanima na Pirenejskom poluotoku, neka lokalna plemena pruala su im podrku. Ali to nije znailo da su se ona odricala

112

svoje nezavisnosti. Rimljani su doli u sukob sa hrabrim plemenima, koja su ustrajno branila svoju nezavisnost, te su Rimljani morali s njima voditi borbu pod tekim i za njih nepovoljnim uvjetima. Voe tih plemena primjenjivale su u borbi sa osvajaima metode partizanskog rata. Rimljani su morali osvajati okrug po okrug, osobito teka bila je borba po planinskim podrujima, tako je sjeverozapadni dio poluotoka bio pokorene tek na poetku Carstva. 197. g. otpoeo je ustanak u panjolskoj, a 195. g. za njegovo guenje poslana je vojska pod zapovjednitvom konzula Marka Porcija Katona, koji je tekom mukom uguio ustanak i okrutno se obraunao sa ustanicima. Katon je donio niz mjera kojim je reguliran sustav provincijske uprave. On je uveo porez na rudnike srebra i eljeza. Od 194. do 189. g. voen je rat protiv Luzitanaca, a 186. g. izbio je ustanak Keltiberaca; njega je 197. g. konano uguio ve spomenuti Tiberije Sempronije Grakh, koji se odlikovao diplomatskim talentom. Grakh se je znao ophoditi sa domaim kneevima, primao ih je u rimsku slubu i istovremeno uvrivao granice rimskih posjeda u panjolskoj, ali takve prilike nisu dugo trajale. 154. g. otpoeo je novi ustanak Luzitanaca, kome su se pridruili Keltiberci i druga plemena. Netalentiranost rimskih vojskovoa, vjerolomstvo prema plemenima koja su stajala u prijateljskim odnosima s Rimom, kao i niim motivirano krenje ugovor s domorodcima doprinijeli su tome da je rat u Luzitaniji doveo u pitanje vladavinu Rimljana u tom podruju. 150. g. pretor Servije Sulpicije Galba prodro je u zemlju Luzitanaca i zakljuio s njima mir; ali poto su poloili oruje, znatan dio njih bio je pobijen ili prodan u ropstvo. Onda su Luzitanci ponovo digli ustanak i za predvodnika izabrali V i r i j a t a , koji je prije toga bio obian pastir. Virijat se pokazao kao talentiran vojskovoa i izvrstan organizator. itavih devet godina on je ostao nepobijeen. 141. g. prokonzul Fabije Maksim Servilijan bio je prisiljen Virijata priznati za kralja. Ovaj ugovor bio je u Rimu potvren, ali zatim prekren; u Luzitaniju su ponovo poslane znatne vojne snage. Ali je samo izdaja oslobodila Rimljane toga opasnog protivnika: ljudi iz Virijatove okoline, koje su Rimljani potkupili , ubili su ga u atoru na spavanju ( 139. g. ). Dugotrajni ratovi u panjolskoj bili su posljedica upornog otpora lokalnih plemena, kao i unutarnjeg stanja u rimskoj dravi, a prije svega u vojsci. Nain popunjavanja vojske i dalje je bio stari. Legije su se sastojale od seljaka, ije je propadanje dobivalo masovan karakter; vojnik nije mislio na ratove i osvajanja, nego na povratak u domovinu; zbog toga je stega poela naglo poputati. Uz to je vladavina nobiliteta bila povezana s posebno utvrenim redom kod zauzimanja magistratura i postavljanja na zapovjednike poloaje. esto su najtalentiraniji vojskovoe i politiari potiskivani u zadnji plan, a na njihova mjesta dolazili su utjecajni ljudi bez talenta. Poslije pobjede na Virijatom centar ustanka postao je grad Numancija. 137. g. rimska vojska , koja je opsjedala grad, bila je od Numantinaca opkoljena, usprkos svoje brojne nadmoi. Konzul Mancin bio je prisiljen na kapitulaciju i poslao je u Numanciju kvestora Tiberija ( budueg tribuna ), radi voenja pregovora. Grakh je uspio zakljuiti ugovor po kome je rimskoj vojsci zajamena sloboda odstupa, ali je itava logorska imovina pripala Numantinicma. Senat nije priznao taj ugovor; on je, po starim obiajima, odluio konzula Mancina predati neprijatelju, ali Numantinci nisu htjeli primiti Mancina. U panjolsku je poslan, u to vrijeme uveni , P u b l i j e K o r n e l i j e S c i p i o n E m i l i j a n , koji je 133. g. pokorio Numanciju.

113

Uzroci Treeg punskog rata Poslije Drugog punskog rata Kartaani su bili prisiljen na odricanje od vanjske ekspanzije. U politikom pogledu Kartaga se pretvorila u dravu drugog reda. Ali bilo je teko savladati njenu gospodarsku mo. Poslije gubitka kolonija i smanjenja trgovakog prometa osobito znaenje stekla je kultura vinove loze, kao i maslinovog drveta. Samim tim Kartaga se postepeno oslobaala od uvoza vina i ulja sa otoka Rodosa i Sicilije. Kartaga je poela izvoziti veliku koliinu vina i ulja, i postala je opasan konkurent rimskim zemljoposjednicima, koji su uzgajali vinovu lozu i maslinu. S nezavisnou Kartage nisu se mogli pomiriti ni trgovaki krugovi Rima. Velike uspjehe postigla je u tom razdoblju Numidska kraljevina, koja je od poraza Kartage bila u viestrukom dobitku. Za vrije vladavine Masinise u Numidiji rastu stari i niu novi gradovi, jaa redovna vojska a Numidija jaa i u gospodarskom pogledu. Brodove natovarene itom Masinisa je slao ak u Egejsko more, na otok Delos Izmeu Kartage i Numidije dolazilo je do stalnih sukoba, u kojima je Rim uvijek podravao Numidiju. Umjereni vanjskopolitiki program Scipiona, koji se zalagao za stvaranje sustava zavisnih i poluzavisnih drava, nalazi sve manje pristaa, i poslije pobjede na Perzejem osvajaka politika prema Kartagi nailazi na simpatije kod raznih grupa vladajue klase rimskog drutva. Izraz tih nastojanja bio je M a r k o P o r c i j e K a t o n ( S t a r i j i ) , koji je proveo neko vrijeme u Kartagi i uvjerio se u njeno bogatstvo. Blagostanje kartake poljoprivrede nije davalo mira Katonu; on se zalagao za potpuno unitenje Kartage, i njegovi govori u Senatu redovno su se zavravali rijeima: "Ceterum censeo Carthaginem delendam esse". ( Uostalom, ja smatram da Kartagu treba razoriti ). Stalni napadi Masinise doprinijeli su tome da je u Kartagi ojaala stanka patriota, koja je polagala nadu u to da e Rimljani pretrpjeti porazu panjolskoj. Jedan od Masinisinih napada Kartaani su doekali pruanjem otpora. Rimljani su u tome vidjeli prekraj uvjeta ugovora zakljuenog 201. g. i ma da su Kartaani, koji su u sukobu s Masinisom pretrpjeli poraz, odluili pristati na kapitulaciju, Rimljani su im ipak objavili rat. U Kartagi se u to vrijeme na vlasti nalazila stanka koja se zalagala za mir i koja je bila spremna na svake ustupke. Ali kada su rimski konzuli, koji su stigli u Utiku, pored drugih zahtjeva naloili Kartaanima da napuste grad i da se nastane na mjestu najmanje 15 kilometara udaljenom od mora, Kartaani su s negodovanjem odbili taj zahtjev i odluili su grad braniti do kraja. Opsada Kartage Poduzete su sve mjere za obranu grada. Rimljani su namjeravali Kartagu zauzeti na juri, ali su njihovi pokuaji ostali bez rezultata. Moralo se pristupiti trajnoj opsadi. I ovdje, kao i u panjolskim pohodima, rimske trupe nisu bile ni izdaleka tako sposobne za borbu kao nekada.

114

Pokazalo se da je Kartaga nepristupana tvrava, a za vrijeme opsade Kartaani su prisiljavali pojedine rimske odrede na povlaenje. Tako je to trajalo do 147. g., kada je u Afriku poslan P u b l i j e K o r n e l i j e S c i p i o m E m i l i j a n . Stigavi u Afriku, Scipion je najprije uvrstio stegu u vojsci, a zatim je poduzeo sve mjere kojima je presjekao svaki pristup Kartagi. Opkoljeni branitelji Kartage bili su odsjeeni od vanjskog svijeta, i opskrba namirnicama je prestala. Kartaka voska koja se nalazila izvan grada bila je potuena. Ugledni vojni zapovjednik Hazdrubal, koji je rukovodio obranom Kartage, poeo je moliti za mir. Ali Scipion nije na to pristao, i u proljee 146. g. otpoeo je juri na grad. Pad Kartage itavih est dana bjesnjela je borba po ulicama grada. Tek sedmog dana uspjeli su Rimljani zauzeti Birsu akropolu Kartage. Hazdrubal se sa svojom obitelji i rimskim prebjezima sklonio u Eskulapov hram, spremajui se na samospaljivanje. Ali u odlunom trenutku kartaki vojskovoa nije izdrao. On je istrao iz hrama i na koljenima zamolio Scipiona da mu potedi ivot. Hazdrubalova ena, kada je to ugledala, sarkastino je poeljela svom muu da spasi svoji ivot, gurnula djecu u vatru, pa se za njima i sama bacila u plamen. Scipion je htio sauvati grad, ali na zahtjev Senata Kartaga je bila do temelja poruena. Grad je spaljen, a zatim sravnjen sa zemljom; na gradski teritorij baena je anatema, i za vjena vremena zabranjeno je naseljavanje na njemu. Stanovnici su prodani u ropstvo. Jedna senatska komisija odluila je da se znatan dio kartakih posjeda pretvori u rimsku provinciju Afriku; velik dio zemljita proglaen je dravnim ( ager publicus ), stanovnici su morali plaati porez
( stipendium ). Samo su neki gradovi ( Utika, Hadrumetum i dr. ), koji su pruili pomo Rimu,

zadrali slobodu i ak dobili jedan dio kartakog teritorija. Povean je teritoriji numidske kraljevine; njome su vladali sinovi Masinise, koji je umro za vrijeme Treeg punskog rata u dubokoj starosti. Pokoravanje Makedonije i Grke Prilike koje su nastale u Makedoniji poslije pobjede nad Perzejem nisu bile dugotrajne. Izmeu okrug nastajali su razdori, a posljedica toga je bila rimska intervencija. Nezadovoljstvo stanovnitva iskoristio je neuki Andrisk, koji se lano predstavljao kao Filip, Perzejev sin. Njega su priznali stanovnici Trakije i pruili mu pomo. Lani Filip uao je u Makedoniju, gdje ga je veina stanovnitva doekala sa oduevljenjem. Rimska legija, poslana protiv njega, bila je potuena ( 149. g.). Rimljani su morali u Makedoniju uputiti nove trupe. Uz pomo pergamskog kralja Atala II. Rimljani su potukli trupe lanog Filipa; Makedonija je prikljuena Rimu i p r o g l a e n a z a r i m s k u p r o v i n c i j u ( 1 4 8 . ) . Novoosvojeno podruje imalo je za Rimljane veliki strateki znaaj. Ono je titilo Grku od upada barbara. Iz njega su Rimljani esto otpoinjali svoje ekspedicije na sjeveroistok; u tu svrhu oni su od Draa do Soluna izgradili cestu, koja je Jadransko more povezivala sa Egejskim.

115

U to vrijeme po grkim gradovima vodi se ogorena klasna borba; uz to su pojedini gradovi bili u meusobnom sukobu. Svuda su postojale pristae i protivnici Rimljana. 149. g. Sparta se odvojila od Ahajskog sveza, i to je posluilo kao povod ratu. Rimljani su stali na stranu Sparte, dok je Ahajski savez, uglavnom pod pritiskom demokratskih elemenata, objavio Rimu rat. U odlunom trenutku strateg ahajskog saveza Diaj uputio je sirotinji poziv da u vojsku stupa svatko tko je sposoban nositi oruje, i ukljuio je u sastav trupa 12.000 robova, roenih u Grkoj. Bogataima je razrezan izvanredni porez. Odluna bitka odigrala se je na I s t m u . Ahajci su bili potueni, i G r k a j e p r i k l j u e n a R i m u . Po direktnom nareenju Senata Korint je 146. g. poruen, a njegovi stanovnici prodani u ropstvo. Grki su gradovi slubeno zadrali slobodu, ali su stavljeni pod kontrolu makedonskog namjesnika, a na neke od njih udaren je poseban namet. Samo su Sparta i Atena proglaene samostalnim gradovima. Prikljuenje Pergamske kraljevine Odmah iza Makedonije i Grke ista sudbina zadesila je i Pergamsku kraljevinu. Jo od vremena rata s Perzejem Eumen II. bio je kompromitiran u oima Rimljana. Pod nasljednicima Eumena II. Pergam postepeno gubi svoje znaenje pomorske sile u vodama Mediteranskog bazena, a utjecaj Rima sve vie jaa i iri se. Pod Atalom III. ( 138.-133.) rimski zelenai ve gospodare u Pergamu. 133. g. kralj Atal, koji je, po svemu sudei, podinjavanje Rimljanima smatrao neizbjenim, oporuno je ostavio svoju kraljevinu Rimu; u oporuci je osigurana sloboda nekim gradovima, u prvom redu Pergamu. Pobude za ovaj ustupak nisu nam dovoljno jasne. Potpuno je mogue da je odreenu ulogu odigao pokret donjih slojeva stanovnitva; rimska okupacija trebala je pruiti pomo robovlasnicima u borbi protiv nezadovoljnih elemenata. Ali Rimljani nisu odmah mogli preuzeti novi teritorij. U Pergamu je izbio ustanak robova pod rukovodstvom Aristonika, koji se pojavio kao pretendent na prijestolje. Tek poslije uporne borbe Rimljani su uspostavili u Pergamu svoju vlast. Prijanja Pergamska kraljevina pretvorena je u provinciju Aziju. Rimske provincije Sredinom II. st. Rim je predstavljao ogromnu dravu; svi posjedi izvan Italije smatrani su njegovim provincijama. U prvo vrijeme Rimljani nisu imali nikakvih pravila za upravljanje provincijama. Onaj kome bi bilo povjereno voenje rata, upravljao bi i osvojenom zemljom. Kasnije su stvaraju etiri nove dunosti provincijskih pretora, kojima se povjeravala uprava nad odreenim provincijama ( od 227. g. biraju se dva pretora za upravu nad Sicilijom i Sardinijom, od 197. g. dva pretora za panjolske provincije ). Provincijski pretori, kao i drugi magistrati, birani su na godinu dana. Ali se rok upravljanja provincijom mogao produiti posebnom Senatskom odlukom ( prorogatio imperii ). U provincije su ponekad slani bivi magistrati, kao i osobe koje jo nisu stekle najvie magistrature. Namjesnik

116

koji provincijama upravlja poslije isteka magistratskih ovlasti ili prije dobivanja magistrature smatran je za promagistrata. On je dobivao titulu prokonzula ( pro consule ) ili propretora ( pro
praetore ). U granicama povjerenih provincija namjesnici su imali istu vlast ( imperium ) kao i

svi najvii magistrati, ali izvan granica svoje oblasti oni su bili privatne osobe. Zajedno s magistratom u provinciju je slan i kvestor, koji je vodio i financijske i privredne poslove. Osim toga, pokraj provincijskog magistrata obino su se nalazili senatori u svojstvu legata. Sustav uprave provincijama formirao se postepeno. Nije bilo nikakvih opih zakonskih odredbi koje bi se odnosile na upravu i poloaj svih provincija. Postojali su pojedini statuti za ove ili one provincije ( leges provinciae ), koje su odreivali Senat ili upravnici provincija. Stupajui na dunost, provincijski magistrat izdavao je obino edikt ( edictum provinciale ), u kome je naznaavo kojim e se naelima rukovoditi pri upravljanju. Poloaj gradova koji ulaze u sastav provincije bio je razliit. Veliki dio gradova spadao je u kategoriju zavisnih gradova ( civitates stipendiariae ); oni plaaju porez ( stipendium,
tributum), pokoravaju se upravniku provincije i zadravaju autonomiju kod odluivanja o

lokalnim pitanjima. Pored njih, postojali su slobodni gradovi ( civitates liberae ), koji su se dalje dijelili na vie kategorija. Prava grada, njegova sloboda ( libertas ) mogli su biti utvreni posebnim saveznikim ugovorom ( foedus ); onda je grad smatran saveznikim ( civitates
foederatae ). Oni su uivali punu autonomiju, nisu plaali poreze, ali su za vrijeme rata bili

duni davati trupe ili brodove. U pojedinim sluajevima gradovima je jamio slobodu sam Senat. Takvi su gradovi uivali autonomiju, zadravali pravo gradnje brodova, ali su pritom jedni od njih bilo osloboeni porez ( civitates liberae et immunes ), dok su drugi morali polagati odreen novani iznos. Prema tome, kod organiziranja provincija Rimljani su postupali po naelu: " d i v i d e e t i m p e r a " ( p o d i j e l i p a v l a d a j ) . Na provincije su Rimljani gledali kao na "posjed", kao na "imanja rimskog naroda" ( praedia populi Romani ), u prvom redu kao na izvor svojih prihoda. Odreen dio zemljita ( teritorij Kartage i Korinta, panjolski rudnici i dr. ) pretvoren je u "dravnu zemlju" ( ager publicus ), i pretori su ga davali pod zakup. Podinjeni gradovi bili su duni plaati neposredni porez
( tributum, stipendium ), koji je ponekad ubiran u naturalnom

obliku ( vectigalia ) u vidu desetine ( na Siciliji ). Osim toga, gradovima su razrezivani posebni porezi, koji su se sastojali uglavnom od carinskih poreza. Izdravanje upravnika provincije padalo je na teret mjesnog stanovnitva. Na njegova plea padala je i ishrana trupa koje su smjetene u provinciji, a tako isto i svi rashodi za lokalne potrebe. U mnogim sluajevima Rimljani su ostavljali stari porezni sustav. Zbog metoda ubiranja dabina koje su Rimljani prakticirali rastao je teret poreznih obveza. Oni su uveli sustav zakupa poreza, koji je prakticiran po helenistikim zemljama i koji su Rimljani preuzeli, po svemu sudei, sa Sicilije. U Rimu su osnivana otkupna drutva ( societates
publicanorum ), koja su dravi unaprijed isplaivala odreeni iznos, koji je ona zatim naplaivala

od lokalnog stanovnitva uz veliku dobit. Kakvi su mogli biti rezultati djelatnosti p u b l i k a n a ,

117

moe se vidjeti iz rijei Tita Liivja: " Tamo gdje se pojave publikani, ili se javno pravo pretvara u praznu frazu, ili saveznicima ne ostaje nimalo slobode". Upravnici provincija, koji su vodili porijeklo od senatora, pribjegavali su svakovrsnim iznuivanjima, da bi se obogatili na raun provincija. Stanovnici provincija nisu imali pravo albe na svog magistrata za sve vrijeme dok se nalazio na vlasti; oni su se mogli aliti na upravnikove odluke tek poto ovaj preda svoju punomo. 149. g. po Kalpurijevom zakonu, uvedeni su posebni sudovi, tzv. stalne sudske komisije za razmatranje sluajeva iznuivanja ( quaestiones perpetuae de rebus repetundis ), ali su u tim komisijama zasjedali senatori, koji su predstavnike svog stalea esto oslobaali od suenja, usprkos materijalnih dokaza. Zbog osvajanja i eksploatacije provincijskog stanovnitva izmijenio se poloaj rimske drave i raznih slojeva njenog stanovnitva. Ratovi su bili praeni stjecanjem velikog plijena i zarobljenika, koji su pretvarani u robove. U vijestima o trijumfima rimskih vojskovoa govori se o ogromnim koliinama zlata i srebra, skupocjenog posua, novca; sve je to noeno ispred trijumfatora kao plijen. Iz provincije su, obino preko otkupnih kompanija, pritjecali u rimsku blagajnu godinji prinosi lokalnog stanovnitva s dravnog zemljita, svakovrsne carine i druge vrste prihoda. Porast dravnog dohotka bio je toliko znatan da su Rimljani poslije bitke kod Pidne ( 168. g. ) prestali plaati neposredni porez ( tributum ) koji je do tog vremena ubiran u vojne svrhe.

Glava XII.
RIMSKO DRUTVO SREDINOM II. ST. PR. K. 1. Nobilitet i vitezovi

Polibije o rimskom politikom poretku

Pretvaranje Rima u svjetsku dravu izazivalo je divljenje kod saveznika. Polibije je na poetku svog djela napisao : "Ima li igdje toliko lakomislenog ili nemarnog ovjeka koji ne bi elio da se zna na koji je nain i pri kakvom drutvenom ureenju gotovo itav poznati svijet potpao pod jedinstvenu vlast Rimljana u toku od nepune pedeset i tri godine? " ( od kraja Dugog punskog rata do pobjede nad Makedonijom ). Sam Polibije nastoji uzdizanje Rima objasniti njegovim savrenim politikim ureenjem. On smatra da su u rimskom dravnom poretku spojena sva tri oblika uprave: monarhija, aristokracija i demokracija. Ova kombinacija razliitih oblika uprave predstavlja, po Polibiju, jamstvo uspjeha Rima u vanjskoj i unutarnjoj politici. Tako je glasio odgovor teoretiara koji je bio sklon tome da pojave drutvenog ivota objasni na osnovu politikih teorija rairenih u doba helenizma. Na osnovu Polibijevog izlaganja konkretne povijesti

118

moe se izvesti zakljuak da je za doba koje je ono opisivao karakteristina v l a d a v i n a nobiliteta. Rimska aristokracija na poetku II. st. Narodna skuptina i dalje je ostala najvia ustanova u dravi. U pojedinim sluajevima ona je odbacivala odluke Senata, birala ponekad na najvie dunosti osobe koje nobilima nisu bile po volji, ali su takvi sluajevi bili prije iznimka nego pravilo. Najvii magistrati stvarno su imali slubeno gotovo neogranienu vlast, samo to je rok trajanja njihove vlasti bio ogranien, a njihov izbor zavisio od senatske veine. Gaj Flaminije bio je jedan od posljednjih snanih politiara proizalih iz redova plebejaca. Kratko vrijeme prije Drugog punskog rata i u prvom njegovom razdoblju demokratski pokret je ojaao, i demokratske grupacije vrile su odreen utjecaj na tijek dogaaja; ali uslijed itavog niza okolnosti, za vrijeme Hanibalove najezde uloga Senata je porasla, u sljedee doba njegov se utjecaj jo vie pojaao. On je rukovodio itavom vanjskom i unutarnjom politikom. Senat je sluio kao glavni oslonac nobiliteta. Meu nobilima dominantan poloaj i dalje su zauzimali najstariji patricijski rodovi: Emiliji, Korneliji, Klaudiji, Valeriji. Neki patricijski rodovi gube svoje znaenje i postepeno silaze s pozornice. U to vrijeme pojedini plebejski rodovi stjeu veliko znaenje. Meu njima isticali su se naroito Liviji, Cecilijij, Meteli, Semproniji i dr. U prethodno doba senatorska aristokracija nije popunjavana samo plebejcima, ve takoer i predstavnicima latinskih, pa ak i kampanskih gradova. Od kraja III. st. prilike su se promijenile. Pristup novim lanovima u Senat bio je otean. Onaj tko ne pripada Senatorskoj aristokraciji mogao je stii od najviih poloaja samo u izuzetnim sluajevima. To su bili "skorojevii" ( homines novi ). Predstavnici nobiliteta dijelili su se na razne grupacije; "patricije", koje su se ponekad razilazile u pitanjima politike, ali koje su najee konkurirale jedne drugima u borbi za dobivanje najviih magistratura, vanih sveenikih dunosti itd, Pojedine porodice i rodovi sklapali su koalicije, utvrivali politike saveze dinastikim brakovima, pruali jedni drugima podrku ako bi netko od lanova odreene politike grupacije odgovarao pred sudom. Nekadanja jednostavnost ustupila je mjesto raskoi. Aristokratske obitelji starale su se o svom prestiu; u oima javnog mnijenja veliki utjecaj imala je starost odreenog roda i ugled njegovih predaka. Porodini zapisi esto su krivotvoreni, broj uglednih roaka je umnoavan, pojavljivali su se preci kojima su pripisivani fantastini podvizi. Postojanosti porodinih tradicija doprinosilo je pravo dranja votanih likova predaka ( ius
imaginum ). Oni su uvani u glavnom dijelu kue, u atriju, i iznoeni su za vrijeme sveanih

procesija prilikom sahrane. Senatori su nosili tuniku sa irokim grimiznim rubom, duboke cipele sa etiri remena i zlatni prsten. Njihove kue bile su prepune klijenata, koji su svuda pratili svoga patrona. Bogate aristokratske kue imale su ogroman broj klijenata iz redova gradskog i seoskog stanovnitva. Svi osloboenici postajali su klijenti. Oni su na izborima glasovali za svoga patrona, vrili agitaciju

119

za njega, a sa svoje strane, patron se zalagao za klijenta na sudu, potpomagao ga svojim darovima. Gospodarsku osnovicu moi nobiliteta inio je krupni zemljini posjed. Privilegirani poloaj nobiliteta poveavao je izvore prihoda njegovih predstavnika. esti pohodi u daleke zemlje bogatili su vojne zapovjednike iz redova senatorskog stalea. Ogromne prihode donosila je uprava provincijama, koja se nalazila u rukama senatorskog stalea. Klaudijev zakon iz 220. g. pr. K., koji je ograniio trgovake aktivnosti nobiliteta, doprinio je tome da je nobilitet prihode od ratova i pljake provincija ulagao u zemlju. Scipion Stariji i Katon Za rimski politiki ivot prve polovice II. st. pr. K. karakteristina je borba u samom nobilitetu. U vrijeme Drugog punskog rata osobit utjecaj meu senatorima vrio je Kvint Fabije Maksim, prozvan Cunctatorom. Kao princeps Senata, on je vrio snaan utjecaj na nobilitet. Poslije Fabijeve smrti uivao je izvanredan autoritet P u b l i j e K o r n e l i j e S c i p i o n A f r i k i S t a r i j i . Od 199. do 184. g. on je bio princeps Senata, pod njegovim utjecajem voena je vanjska i unutarnja politika. U vanjskoj politici on je bio protivnik stvaranja novih provincija i zalagao se za jaanje rimske moi putem stvaranja sustava vazalnih drava, zavisnih od Rima. U unutarnjoj politici Scipion je bio pristaa senatskog sustava uprave, ali je u isto vrijeme postavio sebi za cilj olakanje vojne slube i smanjenje neposrednih poreza. Scipion je bio popularan meu svojim bivim vojnicima, koji su s njim izveli prilian broj vojnih pohoda, a tako isto i meu plebejcima, gdje je imao brojnu i razgranatu klijentelu. Scipion je vodio odreenu dinastiku politiku. Predstavnici roda Kornelijevaca esto zauzimaju u to vrijeme najvie poloaje. Sa mnogim drugim rodovima ( npr. Emilijevcima ) Kornelijevci su bili u prijateljskim i rodbinskim vezama. Ali je ipak meu senatorskom oligarhijom postojala i jaka oporba protiv Scipiona. Prema njemu su bili neprijateljski raspoloeni Fabijevci i porodice koje su bile povezane s njima. Dugo vremena Scipionov protivnik bio je Tiberije Sempronije Grakh, otac buduih tribuna. Pobjednik FIlipa V.- Tit Kvinkcije Flaminin, izabran je za konzula za 198. g., protiv elje Scipiona, koji se zalagao za druge kandidate. U Sirijskom ratu Publije Scipion sudjelovao je kao legat u stoeru svoga brata Lucija; poslije ovog rata njegovo znaenje poinje opadati. 187. g. od Lucija Scipiona zatraeno je polaganje rauna o upotrebi novca dobivenog iz sirijskog plijena. Publije je taj zahtjev smatrao poniavajuim i demonstrativno je unitio raune. Ali su napadi uskoro obnovljeni; 184. g. komicije su Lucija osudile na plaanje velike svote novca, a kad je on to odbio, namjeravali su ga odvesti u tamnicu. Umijeao se Publije, koga je podravao narodni tribun Tiberije Grakh. On je bio u neprijateljstvu sa Scipionima, ali je smatrao da je odluka komicija nepravedna, i on je uloio veto na odluku o Lucijevom uhienju. Kazivanje o procesu protiv Scipiona nije potpuno vjerodostojno, ali ono u odreenoj mjeri odraava gubitak politikog utjecaja Scipion

120

Jedan od najdosljednijih Scipionovih protivnika bio je M a r k o P o r c i j e K a t o n S t a r i j i . Po svom porijeklu on nije pripadao aristokraciji ( njegova porodica vodila je porijeklo iz Tuskula ), ali kada je postigao senatorske poloaje, on se pokazao vatrenim pobornikom starine i braniteljem aristokratskih privilegija; istovremeno Katon je istupao protiv pojedinih predstavnika nobiliteta, govorio je sa njima otro i vrlo urno ukazivao na njihove poroke. Meutim, Katonu konzervativizam nije smetao da zastupa interese robovlasnike privrede, koja se brzo razvijala, i zelenakog kapitala. On je insistirao na tome da se Kartaga srui; u panjolskoj on je provodio politiku suprotnu Scipionovoj; podruja onih ustanikih plemena koja su smatrana rimskim saveznicima prikljuena su provinciji. Dok su se Scipioni zalagali za prikljuenje Rima helenistikoj kulturi, dotle je Katon bio zatitnik starih rimskih obiaja. On je bio revoltiran time to je u Rim stigla atenska delegacija predstavnika triju filozofskih kola, sa akademiarem Karneadom na elu, povodom sukoba izmeu Atene i Orona ( 155. g. ). Katon se bojao da e nova uenja, koja su pobudila ogroman interes u rimskom drutvu, tetno utjecati na istou naravi. Tijekom mnogih godina Katon se borio protiv raskoi. 184. g. on je izabran za cenzora. Katonova cenzura stekla je osobito znaenje. On je uveo porez na luksuz; neki senatori, iju je vladavinu Katon smatrao nedostojnom tog visokog zvanja, nisu uneseni u nove spiskove. Smanjen je i broj vitezova. Strogost Katonove cenzure ula je u poslovicu. Protiv njega udruile su se razne grupe nobiliteta. Cenzori izabrani za sljedei rok ukinuli su mnoge Katonove reforme. Katon Stariji doivio je osamdeset i pet godina i umro je iste godine koje je poeo posljednji rat s Kartagom, rat za koji se je on tako dugo i zduno zalagao. Zakoni Vilija Pad Scipiona, kao i ukidanje Katonovih mjera, svjedoe o jo veem jaanju senatorske oligarhije. Jaanje Senatorske oligarhije odrazilo se u zakonodavstvu prve polovice II. st. Zakon Vilija ( 180. g. ) utvrdio je red za dobivanje magistratura. Najvie magistrature ( konzulat, preturu ) mogli su zauzimati smo oni koji su prethodno proli kroz nie izborne dunosti ( kvesturu, edilitete ). Pretendent za prvu magistraturu nije mogao bit mlai od 28 godina. Izbornim dunostima mogla je prethoditi vojna sluba. Prema tome, pretorom se nije moglo postati prije 40., konzulom prije 43. godine ivota. Ovim zakonom se htjelo pomoi oligarhiji u njihovoj borbi protiv ljudi popularnih meu plebsom. Kod zauzimanja magistratura veliku ulogu odigrao je odreeni red, koji je utvrivala vladajua oligarhija. Na najvie dunosti, po pravilu, dospijevali su predstavnici aristokracije osrednjih sposobnosti. Energini ljudi, kao Tiberije Sempronije Grakh, predstavljali su izuzetak. Uloga vitezova Ogranienje pristupa u najvii stale dovodilo je do jaanja nearistokratskog gornje sloja plebsa vitezova.

121

U rukama vitezova nalazio se zakup provincijskih poreza. Meu sudionicima u otkupnim kompanijama ( societates publicanorum ) moglo je biti i ljudi srednjeg stanja, koji su ulagali svoj udio i razmjerno njemu dobivali prihode; ali su glavnu ulogu igrali vitezovi. Kod ubiranja provincijskih poreza, pored zloupotreba svake vrste, oni su pribjegavali zelenatvu. Zahtijevali su trenutnu isplatu poreza, u sluaj pak da porezni obveznici nisu imali sredstava za trenutnu isplatu, vitezovi su im traene iznose davali na zajam uz visoke kamate, i po isteku roka naplaivali novac najokrutnijim sredstvima. Zelenake operacije u Rimu prelaze u ruke vitezova, a tako isto i vanjska trgovina. Zavaljujui zakupima poreza i izuzetnom poloaju rimskog trgovakog i zelenakog kapitala u provincijama, bogatstvo vitezova sve je vie raslo. Vitezovi se postepeno izdvajaju od osnovne plebejske mase i formiraju poseban stale. Kao nobilitet, i vitezovi su pripadali najviem sloju robovlasnikog drutva. I vitezovi i nobili eksploatirali su provincije. Nobili su preko svojih posrednika sudjelovali u svakovrsnim zelenakim operacijama i trgovakim pekulacijama, a vitezovi su, sa svoje strane, posjedovali zemlju u Italiji i provincijama. Ali ipak, prvi su uglavnom bili zemljina aristokracija, a drugi novana aristokracija. I pored zajednikih interesa, izmeu senatorskog stalea i vitezova postojalo je prilino mnogo proturjenosti, i zato su vitezovi sudjelovali u mnogim antisenatorskim koalicijama.

2. Italska poljoprivreda sredinom II. st. pr. K.

Usprkos osvajanja i razvitka trgovako-zelenakog kapitala, poljoprivreda je i dalje bila osnovna grana italskog gospodarstva. Katonova rasprava "O poljoprivredi " Jedan od glavnih izvora koji nam daju predodbu o italskoj poljoprivredi u II. st. pr. K. je rasprava Katona Starijeg "O poljoprivredi". Obraujui razna zanimanja, Katon daje prednost zemljoradnji. "Kada su nai preci hvalili dobrog ovjeka kae on oni su ga hvalili kao dobrog zemljoradnika". "Od zemljoradnik postaju i najhrabriji junaci i najpoduzetniji vojnici, sama zemljoradnja je najpobonije i najtrajnije zanimanje, a ljudima koji se njoj predaju, najmanje su svojstvene zle misli". Trgovina se Katonu ini riskantnim zanimanjem, a zelenatvo zanimanjem nedostojnim graanina. Iako branitelj starinskog Rima, iji su socijalni oslonac inili srednji i sitni vlasnici, Katon je pojmu "dobri zemljoradnik" ( agricola bonus ) davao sasvim drugaiji sadraj. Iz njegovih misli o tom pitanju moe se zakljuiti da pod "dobrim zemljoradnikom" on nije podrazumijevao seljaka iz starih vremena, ve zemljoposjednika koji primjenjuje robovski rad i koji je povezan sa tritem. U Katonovoj raspravi odrazile su se one znaajne promjene koje su se dogodile u italskoj poljoprivredi u tom razdoblju.

122

Katon je pristaa intenzivne poljoprivrede proizvodnje. Pritom on ne smatra sve vrste kultura podjednako unosnim. Govorei o unosnosti, on na prvo mjesto stavlja kulturu vinove loze
( vinea ), na drugo povrtlarstvo ( hortus ), na tree saenje vrbe ( salictum ), na etvrto

uzgoj maslina ( olivetum ), na peto panjak ( salictum ), i tek se na estom mjestu nalazi kod njega itna oranica ( campus frumentarius ). Termin v i l l a upotrebljava Katon za oznaku seoskog domainstva srednjih razmjera. U istom znaenju upotrebljava se u drugim izvorima rije f u n d u s , od koje je potekao pojam l a t i f u n d i j e ( l a t i f u n d i u m ) , to znai krupan posjed. Katon govori o dva tipa villa: o villi od 240 jugera ( oko 60 ha ), zasaenoj maslinama, i o villi od 100 jugera ( oko 25 ha ), zasaenoj vinovom lozom. Potpuno je mogue da se ove ville nalaze u blizini jedna druge, ili da ak predstavljaju dijelove istog posjeda. Katonovi savjeti tiu se najraznovrsnijih pitanja poljoprivrede: on govori o uzgoju maslinovog drvea i vinove loze, o uzgoju itarica i stoarstvu. Dobar domain treba se starati na prvom mjestu o dobroj obradi zemlje: "to znai dobro obraivati njivu ? Dobro orati.- to na drugom mjestu? - Orati. to na treem? Gnojiti." Katon daje itav niz savjeta, kada i kako treba gnojiti njive. Ne gnoje se samo zasijane povrine; da bi se osigurala dobra kosidba, treba gnojiti i panjake, istiti ih od korova. Pravila za sjetvu, etvu, vridbu, izbor i ureenje gumna, uvanje gotove ljetine sve to paljiv domain mora predvidjeti. Uzgoj vinove loze i maslina, cijeenje vina i maslinovog ulja, njihovo uvanje i, najzad, prodaja sve je to predmet Katonovog prouavanja. On daje recepte pomou kojih italski domain moe cijediti vino koje nee biti gore od vina sa otoka Kosa. On takoer savjetuje kako ga najunosnije plasirati na trite. Kod Katona se nalaze savjeti i za uzgoj voa. On predlae da se sa posebnom panjom uzgaja stoka i daje savjet kao treba graditi staje, drati i hraniti stoku. Katonova djela ne sumiraju samo iskustvo italskih zemljoposjednika. Iako protivnik sveg inozemnog, pisac je koristio savjete helenistikih agronoma i radove svojih konkurenata, kartakih agronoma. Katonovo djelo ne sadri samo racionalne savjete o poljoprivredi. Ono u isto vrijeme ui vlasnika imanja kako se treba moliti bogovima, kako se pogaati. Njegova knjiga predstavlja zbornik istaknutih savjeta, ije izvrenje osigurava uspjeh poljoprivredniku. Mnogo panje posveuje on tome kako treba izgraditi vilu, kako upravljati imanjem i organizirati rad. Pitanju o racionalnom koritenju radne snage on takoer posveuje veliku panju. Dobar poljoprivrednik to je robovlasnik koji mora do maksimuma iskoritavati radnu snagu svojih robova, koji ine glavni kontingent radne snage. Broj robova relativno je mali: u masliniku 13, u vinogradu 16. Ali treba imati u vidu da Katon govori o "idealnim vilama", a da je stvarno robova po imanjima bilo daleko vie. Robovlasnik iz robova mora izvlaiti maksimum vika proizvoda; ako je rob ostario ili se razbolio, ne treba ga vie drati, ve ga treba prodati kao stara zaprena kola, stari alat ili neto drugo suvino u domainstvu. Robovi ne trebaju sjediti bez posla: ako je kino vrijeme, treba ih zaposliti na drugim poslovima, npr. na pranju baava, izbacivanju gnojiva, na ienju sjemena, pletenju uadi i sl. Robovi nemaju praznika; na seoske praznike, kad je zabranjeno raditi na njivi, robovi trebaju popravljati ceste, okopavati povrtnjak, istiti prostorije. Neki robovi, po svemu sudei oni

123

nepouzdani, radili su, po kartakom primjeru, u okovima. Izdravanje robova svodi se na minimum. Njima se daje relativno mnogo kruha do 5 funti ( rimska funta = 327.5 grama ) dnevno, u vrijeme tekih radova, ali im se zato ne daje gotovo nikakvo kuhano jelo; njima se daje kiselo vino i ulje najgore kvalitete. Od odjee robovima se daje svega jedna tunika i jedan ogrta za cijelu godinu. Sam gospodar ne ivi uvijek u vili. Imanjem upravlja upravitelj v i l l i c u s , postavljen iz redova robova. Nabrajajui dunosti vilikusa, Katon istie da on mora paziti na raspoloenje robova. Iz pojedinih Katonovih primjedbi moemo utvrditi da je bijeg robova bio obina pojava, a da bi robove drao u pokornosti, Katon je, po Plutarhovim rjeima, "stalno nastojao meu robovima poticati razdor, jer je slogu smatrao opasnom i bojao je se". Poljoprivredni radovi nose sezonski karakter, pa bi stoga bilo nerentabilno izdravati robove itavu godinu, da bi se oni iskoristili u toku jednoj kratkog vremena. Zato Katon predvia i koritenje slobodne radne snage. Govorei o izboru imanja, Katon predvia potrebu da na datom mjestu postoje slobodni radnici. Mi doznajemo da berbu maslina uzimaju na sebe, po pogodbi, kompanije radnika sa strane. Ponekad je etva ita povjeravana slobodnim radnicima, moda seljacima slabog imovnog stanja koji su ivjeli u blizini, i to ivjeli od odreenog, obino neznatnog dijela etve. irenje intenzivnih oblika poljoprivrede Katonovo djelo daje nam pravo da izvedemo zakljuak o irenju intenzivnih oblika poljoprivrede u Italiji u II. st. pr. K. Kada govori o izboru imanja, Katon savjetuje da se obrati panja na to, postoji li "u blizini kakav vaniji grad, more, plovna rijeka ili dobar prometni put". Drugim rijeima, on ima u vidu u prvom redu domainstvo u okolici grada. Iz pojedinih njegovih primjedbi moe se zakljuiti da vila o kojoj on govori lei nedaleko Rima, u Laciju ili Kampaniji. U udaljenijim podrujima i dalje su zadravali svoje znaenje uzgoj itarica i stoarstvo. Katonova rasuivanja rentabilnosti pojedinog domainstva i razni njegovi savjeti svjedoe da se sa priljevom jeftinog prekomorskog ita u Italiju uzgoj itarica postaje nerentabilan, to je imalo velikog znaenja za rimsku socijalnu povijest sljedeeg razdoblja. Pored srednjih intenzivnih poljoprivrednih domainstava tipa Katonovih vila, na poetku II. st. pojavljuju se krupna ekstenzivna domainstva. To je bila jedna od posljedica Drugog punskog rata. Dravni zemljini fond ( ager publicus ) porastao je i na raun zemljita zaputenih za vrijeme rata, i na raun zemljita konfisciranih od nepokornih saveznika. Veliki dio tog fonda dospio je u ruke krupnih posjednika. Ovo je osobito karakteristino za junu Italiju, koja je u veoj mjeri od ostalih dijelova Poluotoka ostala bez ljudi i postradala za vrijeme Hanibalovog rata.

3. Obrt i trgovina

124

Novi gospodarski odnosi utjecali su i na razvoj italskog obrta. U Rimu i raznim italskim gradovima postojale su radionice ( po svemu sudei sitne ), koje su radile za podmirivanje potreba poljoprivrednika. Pojedini gradovi specijalizirali su se za proizvodnju ovih ili onih predmeta, potrebnih u poljoprivredi. Katon kae da su tunike, ogrtai i obua za robove kupovani u Rimu; u Kapui i Noli ( u Kampaniji ) nabavljana su vjedra, urne za maslinovo ulje i vino te razno bakreno posue. Kampanija i Etrurija bile su podruja u kojim je obrtnika proizvodnja bila razvijenija nego u ostalim podrujima. U Etruriji toga vremena zapaa se opadanje keramikog obrta, ali se zato i dalje razvija tehnika obrade metala, izrauju bronani i eljezni predmeti za domau upotrebu i orua za rad. Obrtnike radionice zadovoljavale su uglavnom potrebe lokalnih poljoprivrednika i stanovnika okolnih gradova. Luksuzni predmeti dovoeni su u Italiju iz Grke i drugih zemlja helenistikog Istoka. Zapadne pak zemlje dostavljale su poljoprivrede proizvode. Uvoz je u znatnoj mjeri premaivao izvoz. Meutim, promjene koje su se dogodile u poljoprivredi utjecale su i na italsku trgovinu; italsko vino pojavljuje se u raznim podrujima Egejskog mora, osvajajui sebi trita i potiskujui grka vina. O tome svjedoe natpisi sa Delosa i velika koliina fragmenata amfora za vino sa italskim igovima. Trgovaka sredita na Istoku Glavni trgovaki centi nalazili su se na Istoku. Izvanrednu ulogu u svjetskoj trgovini igrao je u III. i II. st. pr. K. R o d o s . Poslije 167. g. stekao je veliko znaenje D e l o s , na kome su se sastajali trgovci iz raznih zemlja i gdje su postojala razliita udruenja Italika, uglavnom profesionalnog i vjerskog karaktera. Pad Kartage doprinio je jo veem jaanju Delosa. Rimska osvajanja otvorila su iroko polje rada uglavnom Grcima iz june Italije i kampanskim trgovcima. U sve mogue pekulacije bili su uvueni i razni slojevi rimskog stanovnitva. Prvo mjesto zauzimali su, razumije se, vitezovi. Ali su u tome sudjelovali i nobili, koji su poslovali u prvom redu preko svojih klijenata. ak se i apologet poljoprivrede Katon, kao to se vidi iz njegove biografije koju je napisao Plutarh, bavio unosnim trgovakim pekulacijama. On je kupovao i preprodavao produktivna jezera, mjesta pogodna za gradnju valjaonica sukna, davao novac na zajam, pri emu su kao zalog sluili brodovi itd. Poto pomorski promet nije bio uvijek pouzdan, Katon je stvarao kompanije, od kojih je svaka opremala brodove za prijevoz robe. Njegova materijalna sredstava bila su podijeljena na vie kompanija. Time je rizik od gubitak novca u sluaju propasti brodova bio smanjen, a izgled za profit povean. Izmijenilo se i financijsko stanje rimske drave. Sve do 200. g,. Rim je osjeao odreen nedostatak u srednjoj moneti, ali poslije osvajanja, naroito poslije prikljuenja panjolske s njenim bogatim srebrenim rudnicima, rimska je drava stekla mogunost da u potpunosti osigura srebrenu podlogu svoga novanog sustava. Za vrijeme Hanibalovog rata bronani as je spao od dvije na jednu unciju, a sada se njegova teina smanjila na pola uncije ( uncija = 27.29 grama ). As je poeo igrati ulogu sitnog novca.

125

Razvoj zelenatva Priljev zlata i srebra doprinio je razvoju zelenatva. Ljudi koji su poslovali novcem otvarali su mjenjanice; one su odgovarale bankarskim kontoarima s kraja srednjeg i poetka novog vijeka. Vlasnici tih mjenjanica, a r g e n t a r i j i ( a r g e n t a r i i ) , bili su uglavnom osloboenici ili stranci, veim dijelom Grci. Oni su uvijek raspolagali gotovim novcem, pratili stanje na tritu novca, vrili razmjenu moneta, odreivali njihovu kvalitetu, uvali i prenosili novane iznose s rauna jednog ulagaa na raun drugog i davali novac na zajam, uz kamatu. Ali ne treba preuveliavati znaaj argentarija; u Rimu nije bilo pravog kredita, i sve su novane operacije nosile poglavito zelenaki karakter.

4. Rimsko robovlasni tvo sredinom II. st. pr. K.

Izvori ropstva Robovlasnitvo je postojalo u Rimu od najstarijih vremena, ali je ropstvo svoj klasini oblik dobilo u vrijeme Punskih ratova. Svako osvajanje bilo je praeno odvoenjem u zarobljenitvo i prodajom u roblje desetina tisua robova ( 167. g. pretvoreno je u robove 150.000 Epiraca, za vrijeme smirivanja Sardinije preko 80.000 Sarda itd. ). Zarobljenici su prelazili u ruke kvestora, koji se nalazio pri vojsci, i ovaj ih je prodavao na licitaciji. Sve njih kupovali su preprodavai, koji si ih izvodili na trite. Centar trgovine robovima bio je D e l o s . Tamo nisu stizali samo ratni zarobljenici, veliku ulogu kod snabdijevanja trita robova igrali su gusari. I u vrijeme klasine Grke, i u helenistiko doba gusarske su lae ometale normalan pomorski promet. Hvatanje i prodaja robova na tritu bio je jedan od najvanijih izvora prihoda za gusare. U svakom sluaju na Delosu se skupljalo po 10.000 robova dnevno, i svi su oni do veeri bili prodani. Djeca roena od robinje, pripadala su njezinom vlasniku. To je takoer bio jedan od izvora ropstva. Meutim treba istaknuti da je u II. st. pr. K. skuplje kotalo odgajati roba u svojoj kui nego ga kupiti na trnici. Pravni poloaj roba Pravno uzevi, rob je smatran vlasnitvom svoga gospodara, spadao je u res mancipi, tj. mogao se prodati putem mancipacije, pokloniti, oporuno ostaviti i dr. Istovremeno on se nalazio pod vlau oca obitelji ( pater familias ). Rob je pripadao porodici kao njeni najbespravniji lan. Gospodar je nad njim imao pravo ivota i smrti ( ius vitae ac necis ). Dok se ovo pravo prema drugim lanovima porodice nije primjenjivalo, dotle su okrutne kazne i ak pogubljenja robova bili obina pojava.

126

U zavisnosti od toga gdje se upotrebljavao rad robova, oni su se dijelili na dvije grupe: jedni su radili na polju, to su s e o s k i r o b o v i ( f a m i l i a r u s t i c a ) , drugi u gradu, to su bili g r a d s k i r o b o v i ( f a m i l i a u r b a n a ) . Poloaj prvih opisuje Katon. to se tie gradskih robova, jedan njihov dio bio je zaposlen u gospodarskoj kui, inio je poslugu, dok je drugi dio bio zaposlen u obrtu. Meu kunim robovima postojala je jedna, u odreenoj mjeri privilegirana grupa: uitelji, lijenici, glazbenici razni kuni upravitelji. Robovi obrtnici mogli su raditi u kui, podmirivati njene potrebe, ali je znatan njihov dio bio zaposlen po radionicama. Prema tome, robovi su bili osnovna proizvodna klasa rimskog robovlasnikog drutva. Robovi su mogli imati potomstvo. Po rimskim zakonima, veza roba i robinje ili veza roba i slobodnoroene ene nije smatrana brakom, ve zajednicom ( conturbenium ) i nije imala nikakve pravne vrijednosti. Robovi su odgajali i obrazovali djecu, oni su bili lijenici i umjetnici. Bilo je d r a v n i h r o b o v a , koji su vrili dunost pisara, arhivara itd. Presudno je bilo to da je ropstvo inilo osnovicu itave proizvodnje, a proturjenost izmeu robova i robovlasnika osnovnu proturjenost rimskog robovlasnikog drutva.

Propadanje seljatva Istovremeno s razvitkom krupnog seoskog posjeda zapaa se opadanje sitnog seoskog domainstva. Ovoj okolnosti doprinio je itav niz uzroka. Drugi punski rat izazvao je unitavanje onih podruja kojima je prolazio Hanibal. Dugotrajni ratovi bogatili su vladajue klase, a veoma nepovoljno utjecali na seljako gospodarstvo, jer su glavni radnici morali provoditi vrijeme u ratnim pohodima. Na sitno seosko gospodarstvo nepovoljno je utjecao i uvoz jeftinog ita u Italiju. Tome se pridruila nasilna i nezakonita eksproprijacija malih posjednika. Iako je na parcelu dravne zemlje ( ager publicus ) imao pravo svaki rimski graanin, ipak su vei dio te zemlje zauzeli krupni zemljoposjednici. Uslijed svih tih uzroka, broj slobodnih graana koji su posjedovali odreeni zemljini cenzus sve se vie smanjivao. Cenzus iz 164. g. pokazivao je broj punopravnih graana 337.452, iz 159. g. 328.316, iz 147. g. 322.000, iz 136. g. 317.933. Proces propadanja seljatva istakli su povjesniari starog vijeka. Apijan ga je prikazao na slijedei nain: "Bogati ljudi, poto su zauzeli veliki dio te nepodijeljene zemlje i poto su s vremenom postajali sve uvjereijin u to da ime je vie nitko nee oduzeti, poeli su i druge parcele, koliko ih je u blizini bilo, - omanje posjede siromaha bilo kupovati, nagovarajui ove da ih prodaju, bilo silom oduzimati, tako da su umjesto omanjih zemljita obraivali prostrana polja. Na njima su upotrebljavali kupljene zemljoradnike i pastire, jer bi inae morali slobodnu radnu snagu odvajati od zemljoposjeda i davati za ratne pohode. Osim toga, posjedovanje robova donosilo im je veliku dobit, jer su se robovi brzo mnoili i poveavali, a bili su slobodni od vojne slube i

127

ratnih opasnosti. Uslijed svega toga, bogati ljudi su se jo vie obogatili , a zemlja se je napunila robovima. Naprotiv, broj Italika se smanjivao, jer su ove iscrpljivali siromatvo, porezi i ratni pohodi. Ali i onda kad su bili slobodni od ovih pohoda, ostajali su oni ipak bez novca, jer su zemlju posjedovali bogatai, koji su je obraivali pomou robova, a ne pomou slobodnih ". Uslijed specifinosti robovlasnikog naina proizvodnja osnovna masa propalih seljaka nije se pretvarala u slobodne radnike ( robovski rad bio je jeftiniji ), ve je odlazila u Rim, gdje je ivjela od sluajne zarade, poklona bogatih ljudi i pomou dravne pomoi. Lumpenproletarijat je inio znatan dio stanovnitva velikih gradova antikog svijeta. Sa sve veim propadanjem seljatva rasli su lumpenproleterski slojevi u Rimu.

3. Rimska drava na poetku druge polovice II. st. i stranka Scipiona Emilijana koja se zalagala za reforme
Propadanje italskog seljatva, koje se dogaalo u srednjima, dijelom i junim podrujima Italije, nastavljalo se tijekom mnogih godina. Na sjeveru, kao i u planinskim podrujima srednje Italije, seljatvo je takoer osjealo tekoe uslijed novih gospodarskih uvjeta. Oskudijevanje seljatva nepovoljno je utjecalo na stanje rimske drave, a u prvom redu na borbenu mo Rima. U prvoj polovici II. st. stvoreni su preduvjeti za ustanak robova i za iroki pokret slobodne sirotinje. Uslijed toga, misao o reformi javlja se ak i meu nekim predstavnicima nobiliteta, a konkretno kod Scipiona Emilijana i njemu bliskih osoba. Meutim, predstavnici Scipionovog smjera nisu proveli u djelo nikakve reforme. Usprkos tome, njihovi su pogledi utjecali na razvitak demokratskog pokreta. Kao to je poslije Drugog punskog rata osobit utjecaj stekao Scipion Afriki Stariji, tako isto je poslije Treeg punskog rata u politikom ivotu Rima veliku ulogu igrao ruitelj Kartage P u b l i j e K o r n e l i j e S c i p i o n A f r i k i M l a i , koji je spojio tradicije dvaju patricijskih rodova Kornelijevaca i Emilijevaca. Jo kao esnaestogodinji mladi Scipion Emilijan se istako u bitci kod Pidne. Zatim je uspjeno ratovao u panjolskoj, najzad, proslavio se u Treem punskom ratu. Uivao je veliki autoritet i bio utjecajan u redovima plebsa. Istovremeno je imao i jakih veza u aristokratskim krugovima i mnogo pristaa meu senatorskom aristokracijom. Emilijan je bio vatreni oboavatelj helenistike kulture i helenistike filozofije. Meu njemu bliskim osobama nalazili su se povjesniar Polibije, filozof Panaitije, dramski pjesnik Terencije i itav niz drugih osoba iz kulturnog i politikog ivota Rima toga doba. Scipion Emilijan je bio pod utjecajem stoika, ali je istovremeno bio i pristaa starorimskih ideala. On je visoko cijenio Katona, bez obzira to je on imao negativan stav prema helenistikoj kulturi. U skupini Scipionovih istomiljenika stvarao se ideal starog Rimljanina iz dobrih starih vremena, koji se odlikuje hrabrou, jednostavnou i pravednou u svojim odlukama. Scipion je bio popularan kod svojih vojnika, dobro je poznavao njihov ivot i bio svjestan znaenja seljatvo za sigurnost Rima. U redovima njemu bliskih ljudi javlja se misao o nunosti reforme, o uspostavljanju odnosa koji su vladali u doba rane Republike. Ali je Scipion bio toliko

128

tijesno povezan s nobilitetom; on je bio takav apsolutni pristaa vlasti Senata, da se nije mogao odluiti na radikalne mjere. Njegov cenzura odlikovala se strogou, ali njegova borba protiv raskoi nije imala vidnijih rezultata. Njemu blizak ovjek Gaj Lelije, napravio je projekt agrarnog zakon, ali ga nije predloio u komicijama, i zato je dobio nadimak Mudri ( Sapiens ).

Glava XIII.
RIMSKA KULTURA SREDINOM II. ST. PR. K. Utjecaj helenizma
Socijalno-gospodarski razvoj u III.. i II. st. stvorio je u Rimu preduvjete za razvoj kulture. Uslijed dodira sa helenistikim zemljama, u Rimu je rastao utjecaj helenistike kulture i tehnike. Doba borbe Rima za prevlast na Sredozemnom moru bilo je vrijeme u kome su ponikli i razvili se razni rodovi rimske knjievnosti i umjetnosti. Ovo doba je obiljeeno borbom starorimskih tradicija sa novim strujama. U rimskoj kulturi toga doba ima mnogo tueg i neoriginalnog, ima mnogo ega proturjenog i nepreraenog, pa ipak nekadanje italske tradicije nisu bili zaboravljene; one su doprinijele tome da se savladaju kulturni trendovi koji su Rimu bili tui. Rim je iao putem stvaranja originalnih kulturnih oblika; njih e on kasnije rairiti po pokorenim zemljama koje su bile na niem stupnju razvoja. Poetak grkog utjecaja na Rim pad u daleka vremena rimske povijesti, a utjecaj helenistike kulture osobito se snano manifestirao od vremena rimskog podinjavanja italskih grkih gradova i od vremena rimskog angairanja u politikom ivotu raznih helenistikih zemalja. Promjena naina ivota Novi uvjeti socijalnog i gospodarskog ivota mijenjali su najvanije korijene rimskog naina ivota. Rim je gubio crte seljakog grada i pretvarao se u svjetski centar. Rimska jednostavnost sve je vie pripadala prolosti. Stroge mjere cenzora nisu mogle zaustaviti irenje raskoi. Rasko u odijelu ( osobito enskom ), rasko na gozbama i u kui postala je bitno obiljeje naina ivota vladajuih klasa. Kue su odsad graene po helenistikim uzorima. U rano doba otac je bio jedini odgajatelj svoje djece; on ih je uio pismenosti i raunanju, davao im elementarne pouke iz agronomije, tjerao ih da ue napamet Zakonik dvanaest ploa, pouavao ih u duhu obiaja predaka. Poevi od II. st. obrazovanje postaje kompliciranije. Pozivaju se uitelji-Grci, koji su vrlo esto bili robovi. Od poetka ezdesetih godina u Rimu se otvaraju grke kole. U njima se itaju i tumae grki pjesnici, prouava gramatika, obrauje se retorika i uenici se upoznaju sa osnovama raznih filozofskih sustava. Sa veim razvitkom rimske knjievnosti u kolama se obrauju i latinski uzori. Prosvjedi rimskih starovjeraca, od kojih je osobito utjecajan bio Katon Starji, nisu mogli zaustaviti irenje helenistikog obrazovanja.

129

Utjecaj helenizma na rimsku religiju Helenizam je utjecao i na razne oblike rimske ideologije. U podruju religije proces helenizacije vrio se sporo. Rimljani su uvodili grke bogove, pri emu su zadravali njihova imena, ili ih pak identificirali sa odreenim rimskim boanstvima. Na kraju krajeva, grki olimpijski panteon stekao je slubeno priznanje. Pored olimpijskih boanstava u Rimu se vre i drugi grki kultovi. Tako, npr., u Rim prodire kult Herakla i krajem IV. st. stjee opedravni karakter. Zakon Ogulnija ( 300. g.), koji je plebejcima otvorio pristup na vane sveenike dunosti, doprinio je slubenom priznanju grkih boanstava, osobito onih koja su tovana u junoj Italiji. Ovo se objanjava, najvjerojatnije, tim to su istaknuti plebejci koji su uvrtavani u sveenike kolegije bili poslovni ljudi, koji su esto imali dodira s grkim gradovima u Junoj Italiji. U III. st. uvodi se kult boga-iscjelitelja A s k l e p i j a , uvode se rtve i igre po tarentskom uzoru u ast Jupiteraoca i Prozerpine. Time su dobivale priznanje grke predodbe o zagrobnom svijetu. Vjerske novosti uvoene su obino odlukom Senata, na osnovu Sibilinih knjiga. Osobito znaenje u povijesti rimske religije imao je Drugi punski rat. Demonstrativno zanemarivanje starinskih vjerskih obiaja, koje se zapaalo kod nekih vjerskih magistrata, iskoristili su konzervativni elementi za objanjenje uzroka nesrea to su zadesile rimski narod. Fabije Maksim, koji je bio izabran za diktatora poslije katastrofe kod Trazimenskog jezera, najprije se pobrinuo za vjerska pitanja. On je objavio da je konzul Gaj Flaminije pogrijeio vie "zbog zanemarivanja ceremonija i auspicija, nego uslijed nerazboritosti i neznanja". Rimljani su se sjetili gotovo ve zaboravljenog italskog vjerskog obiaja zavjeta svetog rata
( ver sacrum ), i Fabije je dao taj zavjet na osnovu uputa Sibilinih knjiga. Karakteristino je da se

na osnovu istih tih knjiga uvode grki vjerski ceremonijal: panteonu od dvanaest bogova prireuju se specijalne sveane "gozbe", koje su se sastojale u tome to su kipove bogova stavljali na posebne jastuke, a pred njih stavljali stolove s jelima. Hramovi posveeni grkim bogovima grade su u gradskim granicama. Jo u doba rane Republike pojavljuju se predodbe bogova preuzete od Etruana i Grka. Poslije osvajanja grkih gradova u Rim se dovoze kipovi bogova i smjetaju u stare hramove. Grke predodbe doprinose irenju antropomorfizma, koji je bio stran ranoj rimskoj religiji. Zajedno s grkim kultom i predodbama bogova iri se i grka mitologija. Nju populariziraju pjesnici. U prijevodima s grkog oni na osnovu svakovrsnih asocijacija nalaze ekvivalente grkim boanstvima. ( Muza Kamena; Pan Silvan itd. ). U Rimu, kao i u Grkoj, nije bilo sveenike kaste ni vjerskih dogmi; helenizacija rimske religije nije znaila prijelaz u drugu vjeru. To je bilo prilagoavanje tradicionalnih rimskih pojmova novim uvjetima ivota i novom pogledu na svijet. Zadravaju se slubeni blagdani, zadrava se mnotvo starinskih obreda, koji postaju sve nerazumljiviji i samim Rimljanima. Najdue je ostao, sauvan i najmanje promjena pretrpio porodini kult. Dodue, meu penatima i larima tuju se ponekad i nova boanstva, strana starinskim vjerskim predodbama.

130

Pred kraj Drugog punskog rata, na osnovu istih tih knjiga odlueno je da se u Rim uvede kult V e l i k e m a j k e b o g o v a . Za njenu inkarnaciju smatran je meteor koji se ranije nalazio u maloazijskomj gradu Pesinuntu i koji je kasnije prenesen u Rim. Majci bogova prireen je sveani doek, kamen je smjeten u hram Viktorije ( na Palatinu ). U njenu ast ustanovljeno je svake godine prireivanje igara po grkom uzoru. Velika majka potovana je jo na Kreti, a u povijesno doba u Maloj Aziji, pod imenom Ree i Kibele. Ona je smatrana majkom bogova, poetkom svakog ivota, kako boanskog tako i ljudskog. Pristae njenog kulta vjerovali su da od nje zavisi ivot ivotinja i biljaka, da ona vlada na zemlji i u podzemnom carstvu. Njen ljubimac Atis svake godine umire, da se ponovo vrati u ivot. Njen kult spadao je u broj o r g i j a s t i k i h kultova; prilikom bogosluja sveenici su padali u ekstazu. Oni su proricali i izvodili svete igre, praene samounakazivanjem. To je bio jedan od najgrubljih kultova koji su postojali na Istoku. On je prenesen u Rim, ali poto su obredi takve vrste proturjeili rimskim vjerskim obiajima, Senat je zabranio rimskim graanima da budu sveenici Velike majke. Uvoenje tog kulta znailo je poetak irenja helenistikih kultova u Rimu i Italiji. Davno prije Drugog punskog rata pojavili su se po italskim grkim gradovima istonjaki helenistiki kultovi. Oni su u Rim poeli prodirati zajedno sa stanovnicima tih gradova, ali uglavnom zajedno s robovima porijeklom iz istonih zemlja, koji su i u Rimu ostajali privreni svojim vjerskim obiajima i tradicijama. Robovi su ih irili po kuama u kojima su ivjeli, vrlo esto su usaivali svoje vjerske obiaje maloljetnim slobodnim Rimljanima koje su uvali i odgajali. Istonjaku kultovi nalazili se sebi pristaa poglavito u demokratskim krugovima, koji nisu bili zadovoljni slubenom rimskom religijom. Godine 186. Senat je zabranio kult Dioniza, kako u Rimu tako i u Italiji. Pristae tog kulta bili su strogo kanjeni, mnogi i pogubljeni. Strogi sud Tita Livija o tovateljima Dioniza svjedoi o tome da je senatska odluka bila izraz vjerske reakcije, na ijem su elu, po svemu sudei, stajali pontifici. Za tradicionalnu religiju vezivan ja politika postojanost i nepokolebljivost rimske drave, itavog njenog robovlasnikog sustava. Kultovi meu ijim je pristaama bilo ljudi iz niih klasa smatrani su sumnjivim. Ekstaza i entuzijazam, karakteristini za te kultove, bili su za predstavnike slubene religije izraz praznovjerja ( superstitio ). Meu viim slojevima rimskog drutva ire se razni pogledi grkih filozofa po pitanjima religije. Prevedeno je na latinski jezik djelo Euhemera, koji je sve bogove smatrao ljudima koji su ranije ivjeli. Scipionu Emilijanu bliski filozof Panaiatije bio je skeptik u pitanjima religije. Ali sam Scipion, iako je moda dijelio te poglede, svjesno je vrio sve propise slubene religije, smatrajui je osnovom dravnog ivota. Ljudima iz njegovog kruoka bio je jasan znaaj religije. Pjesnik Lucilije, Panaitijev uenik, govorio je: "Da bi ljudi vladali nad masom, morali su se , htjeli ne htjeli, obratiti strahotama nepoznatog i izmiljanju raznih zastraujuih fikcija ". Ali se tako govorilo samo u uskom krugu. Kada se pojavilo pitanje o predaji prava izbora sveenika

131

narodu, Lelije, blizak Scipionu Emilijanu, odrao je vatreni govor, u kome je veliao starinske kultove. Po Ciceronovim rijeima, on je "govorio zlatnim ustima" u obranu tradicija predaka. Prema tome, helenistiki utjecaji ne samo da su izmijenili vjerske predodbe Rimljana, ve su i doprinijeli pojavi krize rimske religije, krize koja je nala izraz kako u irenju orgijastikih kultova, tako i u skeptikom stavu prema tradicionalnoj religiji. Postanak rimske poezije i drame Prvi koraci rimske umjetnike knjievnosti takoer su vezani za irenje grkog obrazovanja u Rimu. Rani rimski pisci oponaali su klasine uzore grke knjievnosti, iako su upotrebljavali rimske siee i neke rimske oblike. Nema osnova za poricanje usmene rimske poezije, nastale u dalekoj prolosti. Najraniji oblici pjesnikog stvaralatva bili su u vezi sa kultom. Tako je nastala vjerska himna, sveta pjesma ( carmen ); primjer takve himne predstavlja sauvana pjesma Salijevaca. Ona je sastavljena u saturnijskim stihovima. To je najstariji spomenik italskog slobodnog stiha, kome nalazimo analogije u usmenoj poeziji drugih naroda. Po patricijskim rodovima sastavljanje su pjesme i legende, koje su slavile uvene pretke. Jedna od vrsta tog stvaralatva bili su e l o g i j i , sastavljani u ast pokojnik iz uglednih porodica. Kao najraniji primjer elogija moe posluiti epitaf posveen Luciju Korneliju Scipionu Barbatu, koji nam takoer daje primjer saturnijskog stiha. Od drugih vrsta rimskog usmenog stvaralatva mogu se spomenutim tualjke, koje su izgovarale posebne narikae, dalje, svakovrsne basne, koje su takoer sastavljane u stihovima. Prema tome, jo mnogo prije pojave rimske umjetnike knjievnosti u pravom smislu te rijei, Rimljani su imali svoj stih - s a t u r n i j s k i s t i h , koji su prvi pjesnici iskoristili. Zametke rimske n a r o d n e d r a m e treba traiti u raznim seoskim praznicima, ali njen razvoj stoji u vezi s utjecajem susjednih gradova. Glavna vrsta dramskih predodbi bile su a t e l a n e . One su se pojavile u Etruriji i bile su u vezi s kultskim radnjama; ali su taj oblik razvili Osci, tako da i sam naziv "atelana" vodi porijeklo od kampanskog grada Atele. Atelane su bile veseli komadi, iji je sadraj uziman iz seoskog ivota i ivota malih gradova. U atelanama glavne uloge igrali su jedni te isti tipovi, s karakteristinim maskama ( prodrljivac, hvastavi besposliar, priglupi starac, grbavi prepredenjak i dr. ). Atelane su prvobitno improvizirane; u I. st. pr. K ., rimski dramski pjesnici iskoristili su taj improvizirani oblik kao poseban anr poezije. Rani oblici rimske proze U najstarija vremena pada i poetak rimske proze. U rano doba pojavljuju se pisani zakoni, govori, obredne knjige. Uvjeti drutvenog ivota doprinijeli su razvoju govornitva. Neki od odranih govora bili su zapisani. Ciceron je, npr., znao za govor Apija Klaudija Ceka, odran u Senatu povodom Pirove ponude za mir. Nailazimo i na indicije da se jo u rano doba pojavljuju u Rimu posmrtna slova
( laudationes funebrs ).

132

Prvi rimski pjesnici Rimska knjievnost nastaje kao knjievnost oponaanja. Prvi rimski pjesnik bio je L i v i j e A n d r o n i k , koji je preveo na latinski jezik "Odiseju". Po svom porijeklu Livije je bio Grk iz Tarenta. 272. g. doveli su ga u Rim kao zarobljenika, kasnije je bio osloboen i bavio se pouavanjem djece svoga patrona i drugih aristokrata. Prijevod "Odiseje" izvren je u saturnijskom stihu. Njegov jezik nije se odlikovao elegancijom, u njemu je bilo i neologizama, dotad nepoznatih latinskom jeziku. To je bilo prvo pjesniko djelo napisano na latinskom jeziku. U rimskim kolama tijekom mnogih godina uilo se po Andronikovom prijevodu "Odiseje". Livije Andronik napisao je i nekoliko komedija i tragedija, koje predstavljaju prijevode ili prerade grkih djela. Jo za Livijevog ivota poela je pjesnika djelatnost G n e j a N e v i j a ( oko 274.-204. g. ), rodom iz Kampanije, koji je napisao epsko djelo o Prvom punskom ratu, s kratkim prikazom ranije rimske povijesti, osim toga, Nevije je napisao nekoliko tragedija, meu kojima i takve za koje je sie uzeo iz rimskih legendi. Poto su se u Nevijevim tragedijama pojavljivali Rimljani odjeveni u sveano odijelo togu s grimiznim obrubom ( toga praetekxta ), ta se djela nazivaju fabulae praetextae. Nevije je pisao i komedije, u kojima nije krio svoje demokratsko uvjerenje. U jednoj komediji on se ironino izrazio o tada svemonom Scipionu Starijem; o Metelima je rekao: "Uslijed zle sudbine Meteli kozuluju u Rimu" ( Fato Metelii Romae fiunt consules ). Zbog svojih stihova Nevije je dospio u tamnicu i spasio se je iz nje zahvaljujui zauzimanju narodnih tribuna. Ipak je morao otii iz Rima, i umro je u kartakom gradu Utici, za vrijeme rimske opsade. Poslije Drugog punskog rata pojavila su se djela pjesnika E n i j a ( 239.-169.). Enije je bio rodom iz Brutija. Sudjelovao je u Drugom punskom ratu, poslije njega sluio kao centurion na otoku Sardiniji, tu se sreo sa Katonom Starijim, koji ga je doveo sa sobom u Rim. Od tog vremena Enije je ivio u Rimu i bavio se nastavnikim i knjievnim radom. Enije je dobio pravo rimskog graanstva i kretao se u krugu uglednika Rimljana; osobito je popularan bio u kruoku Scipion. Glavno Enijevo djelo bili su "Ljetopisi" ( "Annales" ), ali je on osim njih, po ugledu na svoje prethodnike, pisao tragedije i komedije. Enije je prvi uveo u latinsku knjievnost heksametar. Na taj nain, grki metri, zasnovani na odreenom smjenjivanju dugih i kratkih slogova, mogli su se koristiti za latinsku poeziju. Enije je uivao slavu jo za svog ivota, a poslije smrti potovan je kao jedan od najboljih pjesnika. Od djel sve trojice nabrojanih pjesnika Livija Andronika, Nevija i Enija sauvani su samo fragmenti. Plaut

133

Bolje je zastupljena rimska komedija. Komedije Tita Makcija Plauta ( oko 254. 184. g. ) tijekom mnogih vjekova smatrane su za uzor komedije. Plaut se rodio u Umbriji. Dospjevi u Rim, stupio je kao sluga u skupinu glumaca, zatim se bavio trgovinom, ali bez uspjeha, pa je onda radio pod najam, piui u slobodno vrijeme komedije, koje je uspijevao prodati. Daljnja Plautova sudbina nije nam nepoznata. Znamo samo to da je umro 184. g. Plaut je imao prilike mnogo putovati, sretati se s ljudima koji su pripadali najrazliitijim slojevima stanovnitva Italije. Po sieu, kompoziciji i karakteru tipova, Plautove su komedije imitatorske. One su stvorene pod utjecajem nove atike komedije, koja je, za razliku od politike komedije klasinog doba, bila komedija naravi. Plautovi junaci nose grka imena, radnja njegovih komedija dogaa se po grkim gradovima. U Plautovim komedijama, kao i u novoj atikoj komediji, figuriraju odreeni tipovi. Veliku ulogu u komadima igraju robovi; gotovo uvijek figuriraju u komediji lijenina i svodnik; enske uloge donekle su istolike i umjetne; njih su na sceni igrali mukarci. U osnovi komedije obino lei ljubavna intriga. Sve Plautove komedije zavravaju se sretno po glavne likove. Plautove komedije obino se izdaju abecednim redom. Prva nosit naslov "Amfitrion". Njen sie je sljedei. Tebanac Amfitrion kree u rat. Njegovoj eni dolazi Jupiter, uzevi na sebe lik samog Amfitriona, i Merkura, preruen kao Amitrionov sluga. Poslije nekog vremena vraa se pravi sluga da javi eni svog gospodara njegovo dolazak, ali ga ona istjeruju iz kue. Ista sudbina stie i samog Amfitriona. ena ga ne priznaje za mua i uvjerava da se njen mu ve odavno vratio. Najzad, bogovi su se odluili povui. Jupiter je otkrio Amfitrionu itavu tajnu, i zajedno s Merkurom odletio na nebo. Amfitrion je sretan to je sam Jupiter siao njegovoj eni. Veliku popularnost uivala je komedija "Hvalisavi vojnik" ( "Miles gloriosus" ). Radnja se dogaa u Efezu. Glavni lik Pirgopolinik je vojnik u slubi kralja Seleuka. Njemu je polo za rukom odvui iz Atene djevojku. U Efez stie atenski mladi, njen zarunik, koji nastoji osloboditi djevojku. Glavni pomagai pri tome su mu rob Palestron i dobri starac, vojnikov susjed. Stareva klijentkinja pone se pretvarati da je zaljubljena u vojnika, odredi mu sastanak, i on, elei se osloboditi Atenjanke, otpusti ju s bogatim darovima. U posljednjem inu intriga izbija na vidjelo, robovi mudrog starca tuku hvalisavog vojnika, uz opi smijeh. I pored toga to se radnja Plautovih komedija dogaa u grkim gradovima i to njihovi junaci nose grka imena, u njima ima dosta ivih odjeka rimske stvarnosti. Plaut nije imao patrona-aristokrata, on je zavisio u prvom redu od gledatelja; u njegovim komedijama odraavaju se u izvjesnoj mjeri interesi i pogledi irokih masa gradskog plebsa. U njegovim komedijama nailazimo na prosvjed protiv zelenatva, protiv aristokratske nadmoi. Komedija "Hvalisvi vojnik" bila je uperena protiv najamnike vojske i podsjeala gledatelje na pobjedu nad Hanibalom. Plautovi siei nisu originalni, u njegovim komedijama pojavljuju se jedni te isti tipovi. Ali su kod Plauta originalne komine situacije. One su se gledateljima sviale, i ovi su ih lako pamtili; o tome moemo suditi na osnovu toga to na italskim oslikanim vazama nalazimo predodbe sa

134

scenama iz Plauotivh komedija. Plauta su oponaali tijekom mnogih vjekova, komedija novog vijeka nesumnjivo duguje njemu za pojedine siee i motive. Plaut je stvorio jezik komedije, koji se odlikuju svjeinom i raznolikou; vjeto se koristei igrom rijei, on je stvarao nove, slikovite izraze, sretno uvodio neologizme, parodirao izraze iz slubenog jezika i sa suda. Mnogo to je on uzeo iz svakidanjeg govora, iz rjenika niih klasa. U Plautovom jeziku nai e se prilian broj grubih izraza, ali je on usprkos tome smatran uzorom. Terencije Krugu Scipiona Emilijana pripadao je drugi pisac komedija Publije Terencije Afer ( oko 190.-159.). On je bio rodom iz Kartage i jo u ranoj mladosti dospio je u Rim kao rob. Njegov gospodar dao mu je obrazovanje i pustio ga na slobodu. Terencije se kretao u najviem sloju rimskog drutva, i njegove komedije usmjerene su ka obrazovanom gledatelju. Terencije je takoer oponaao grke pisce, a najvie Menandra, znamenitog pisca nove antike komedije. Sve Terencijeve komedije odlikovale su se elengacijom stila. U tom pogledu one su smatrane uzorom i bile predmet mnogih komentara gramatiara. Lucilijeve satire Drugi predstavnik Scipionovog kruoka - Lucilije ( 180.-102. g. ) poznat je po svojim satirama u kojim se zrcalio drutveni ivot toga doba. Lucilije je napadao poroke suvremenog drutva; on je osuivao krivokletstvo, gramzivost i rasko, ali pored toga obraivao je i knjievne i druge teme. Rije s a t u r a znaila je prvobitno jelo koje se sastoji od raznih plodova, i prije Lucilija imala je razliita znaenja. Lucilije ju je upotrijebio za svoja djela da bi ukazao na mjeovit knjievni oblik, ali se od tog vremena ovaj pojam obino odnosi na didaktika djela koja imaju za cilj osudu poroka i ispravljanje naravi suvremenog drutva. Od Lucilijevih satira sauvani su samo fragmenti. Od Lucilijevog vremena satira je postala isto rimski knjievni rod i bila je razvijena u slijedeem razdoblju. U razdoblju od kraj III. do polovice II. st. pr. K. rimska knjievnost, isprava imitatorska, dobiva postepeno originalne crte i razvija se samostalno. Knjievnost je rimsko drutvo upoznavala s novim idejama, ona je doprinosila stvaranju onog latinskog jezika koji je prouavan tijekom slijedeih stoljea. Cirkus i amfiteatar Tragedija i komedija nisu potisnule predstave koje su nastale jo u prethodnom razdoblju i koje su bile vezane za razne rimske praznike. Meu najstarije predstave spadaju svakovrsna natjecanja. Ona su odravana u dolini izmeu Aventinskog i Palatinskog breuljka ( C i r c u s

135

M a x i m u s ) , gdje su, po predaji, Rimljani nekad oteli Sabinjanke. Tu su jo u rano doba

napravljena mjesta za gledatelje. To su bile drvene skele, koje su skidane po zavretku igara. Socijalni uvjeti rimskog ivota ( priljev bogatstava, tenja predstavnika aristokracije da privuku na svoju stranu rimsku svjetinu, poveanje gradskog plebsa ) uinili su predstave trajnima, raskonima i raznolikima. Cirkuske predstave sastojale su se iz raznih natjecanja; prireivane su borbe u boksu, trke na kolima, pojedini graani natjecali su se u tranju, mladi Rimljani izvodili su pred gledateljima uzor-bitke. Pored cirkuskih, pojavljuju se i druge predstave, koje su kasnije davane u rimskom amfiteatru. U Etruriji su jo u doba cvjetanja etruanskih gradova uivale popularnost gladijatorske igre, koje su prvobitno bile u svezi s kultom predaka. Etruani su tjerali zarobljenika i vojnike da se bore na ivot i smrt nad grobom umrlih aristokrata. Kasnije su te krvave predstave davane kao predstave u amfiteatrima. Izvori govore da su gladijatorske igre prvi put prireene 264. g. Na njima su sudjelovala tri para gladijatora. Sredinom II. st. prireivanje tih igara postaje obina pojava, njih su obino davale privatne osobe, i to samo poslije sahrane uglednih Rimljana. Broj gladijatora koji sudjeluju u borbama sve vie raste, a na organiziranje predstava trone se znaajne svote novca. Gladijatori su uzimani iz redova osuenih zloinaca, ratnih zarobljenika i robova-krivaca. Posebni nadzornici uili su ih borbi. Kasnije se javlja profesija uitelja gladijatorskog umijea i poele su se otvarati gladijatorske kole, Gladijatorske igre imale su i u kasnijim razdobljima u Rimu i Italiji takav uspjeh kakav dramske predstave nikad nisu uivale. Ovo ukazuje na to da helenistiki utjecaji nisu duboko prodirali u rimsko drutvo, zahvaajui samo ograniene krugove, a da su lokalni obiaji, porijeklom iz duboke starine, i dalje zadravali svoje znaenje i bili raireni vie nego ranije. Arhitektura i likovne umjetnosti III. i II. st. pr. K. obiljeeno je razvitkom rimske likovne umjetnosti i arhitekture. Neke monumentalne graevine spadaju u najstarije razdoblje rimske povijesti. Jedna od najstarijih zgrada bio je okrugli h r a m b o g i n j e V e s t e ; u arhitektonskom pogledu on je imao zajednike crte sa etruanskim nadgrobnim spomenicima i vodio je porijeklo od ovalnih koliba neolitskog doba. U rano doba, po etruanskim uzorima, podignut je i 2 pravokutni h r a m J u p i t e r a n a K a p i t o l u ( oko 3.300 m ). Rano se je poeo manifestirali u rimskoj arhitekturi i grki utjecaj. Hram na Aventinskom breuljku, posveen plebejskom trojstvu Cereri, Liberu i Liberi, - po svom planu bio je etruansko - italski hram, ali je bio dekoriran u grkom stilu. Od ranih vremena podizane su graevine od praktinog znaenja. Ubrzo nakon galske najezde Rim je ograen kamenim zidom, iji su krajevi dopirali do Tibra. Jo ranije, moda ak u doba kraljeva, stvorena je kanalizacija, kloaka obloena kamenom, radi odvoenja neistoe. Kasnije su sprovedeni a k v e d u k t i ( vodovodi ), sagraeni mostovi i putovi. Karakteristinu crtu rimskih graevina predstavlja njihova izvanredan vrstoa. Rimljani su usavrili razne metode

136

zidanja, preuzete uglavnom iz Etrurije, ali su naroito umijee postigli u graenju svodova. Ove su upotrebljavali pri graenju mostova, akvedukata i raznih zgrada, Po svom vanjskom izgledu Rim je, po svemu sudei, dugo vremena ostao "seoski" grad, sa skromnim drvenim kuama. Stara rimska kua bila je jednokatna. U njenom sreditu nalazila se velika soba a t r i j , u kojoj su bile smjetene porodine svetinje i gdje je gorjela vatra. Nedaleko od ognjita graen je mali bazen ispunjen vodom, koja se slijevala iz otvora na krovu. U atriju se je odvijao cjelokupan ivot ukuana. Iz njega se odlazilo u sobe za spavanje. Drugih prostorija u kui nije bilo. Meutim politike i gospodarske promjene izvrene u II. st. pr. K. odrazile su se i na unutarnjem ureenju pojedinih stambenih zgrada i na vanjskom izgledu grada. Plan kue ostao je uglavnom isti, ali su kue zidane na dva i tri kata. Atrij, ukraen stupovima, pretvoren je u sobu za prijem, iza atrija nalazila se gostinjska soba, trpezarija, soba za spavanje, kupaonica, zatvorena dvorita i vrtovi, okrueni stupovima i ukraeni kipovima. Od kraja III. st. poinju se graditi viekatne kue za iznajmljivanje, tzv. i n s u l a e ( otoci ). Postepeno se iznova izgraivao itav grad. Forum je gubio izgled seljake trnice, okruene stajama za stoku, i pretvarao se u sredinji trg velikog grada, ukraen hramovima i javnim zgradama. U Rimu se pojavljuju dotad neviene graevine. Krajem III. st. gradi se F l a m i n i j e v c i r k u s ; na poetku II. st. pojavljuju se b a z i l i k e ( javne zgrade sa posebnim arhitektonskim planom ), koje su kasnije igrale veliku ulogu u rimskom drutvenom ivotu; u njima su odravana suenja i vrene svakovrsne nagodbe, prireivani politiki sastanci, u njima su se, najzad, ljudi sklanjali od kie i suneve ege. Od poetka II. st. pobjednici ukraavaju grad t r i j u m f a l n i m l u k o v i m a , koji predstavljaju dekorativnu primjenu svodne konstrukcije. Ogroman utjecaj na rimsku arhitekturu u doba osvajanj izvrile su helenistike konstrukcije. Iako plan zgrade zadrava ranije etruansko-italske crte, sam nain zidanja usavrava se pod utjecajem helenistike prakse, i novi smjerovi manifestiraju se naroito kod ukraavanja fasade i drugih dijelova zgrade. Rimski arhitekti upotrebljavaju sva tri grka arhitektonska stila dorski, jonski i korintski, ali daju prednost korintskom redu, kao najdekorativnijem. Kombiniranje etruansko-italskog naina zidanja sa helenistikim nainom ukraavanja moe se pratiti na primjeru rimskih hramova podignutih u ovo doba. Oni su sagraeni u raznim dijelovima Rima; po svojim dimenzijama bili su osrednji, zaostajui u tom pogledu za starinskim Kapitolskim hramom; umjetniki su dekorirani u helenistikom luku. O uspjesima rimske arhitekture moe se suditi po tome to je Antioh IV. (174.g.) pozvao rimskog arhitekta Kosucija da dovri radove na rekonstrukcije Olimpejona u Ateni. Relativno rano pojavile su se u Rimu i kiparske predodbe. Istina, starinska rimska boanstva su amorfna i starinska rimska religija bila je daleko od jasno izraenog antropomorfizma, koji je, npr., bio svojstven grkim vjerskim predodbama; ali su se i tu izrazili utjecaji razvijenih naroda. U Kapitolskom hramu nalazila se je obojena terakotna statua

137

Jupitera, i u svim kasnije podignutim hamovima nalaze se predodbe boanstava i heroja, stvorenih po etruanskim ili grkim uzorima. U III. i II. st. pr. K. iz osvojenih grkih gradova donose se u Rim sjajna kiparska djela znamenitih majstora. Meu rimskim vojskovoama bilo je takvih "oboavatelja grke umjetnosti" koji su doslovno pljakali grke gradove. Prvoklasni kipovi ukraavaju rimske hramove, javne zgrade i privatne kue. Ali ni u III., ni u II. st. nisu sami Rimljani stvorili originalne statue boanstava i heroja; oni ne idu dalje od kopiranja i oponaanja grkih uzora. Zasluge Rimljana sastoje se u usavravanju i razvijanju dvaju tipova kiparskih djela: o d j e v e n i h k i p o v a i realistikih portreta. U tom pogledu oni nastavljaju etruansko-italsku tradiciju. Majstorstvo portreta stoji u tijesnoj vezi s kultom predaka, s predodbom o tome da zagrobni ivot pokojnika zavisi od njegovog pravilnog lika koji je ostao kod ivih. Jo se rani etruanski kipovi odlikuju realizmom i ak naturalizmom. Odreenog znaaja za razvitak individualnog portreta imali su votani otisci s lica pokojnik ( imagines ). U atrijima uglednih rimskih obitelji uvane su maske predaka, koje su iznoene iz kue samo za vrijeme sveanih sahrana. Obiaj izlaganja maski predaka bio je jedna od najstarijih, iako su Rimljani tek u III. st. pr. K. nauili izraivati prave plastine otiske, pod utjecajem helenistike plastike. Ali jo prije toga posmrtne maske utjecale su na razvoj realistikog portreta. Pod utjecajem maski otrije su naglaavane individualne crte, i nama su sauvani primjeri portretnih skulptura ( istina, relativno kasnih ), izraenih na osnovu votanih otisaka. Meutim nema osnova za to da se rimski portret izvodi iz maski. On je nastavak etruanske tradicije i po svojim principima moe se ak suprotstaviti spomenicima grkog kiparstva klasinog doba. Grki kipovi idealiziraju ovjeka, rimski portret daje njegov realistini lik. Za jedan od najranijih primjera rimskog portreta moe se smatrati bronana bista iz IV. st.. poznata pod imenom portret Junija Bruta. Crte njegovog lica su individualizirane, u njemu ima mnogo zajednikog sa etruanskim portretima, ali je umjetnik bio i pod grkim utjecajem, on je ve bio upoznat s primjerima uopavanja, izraavanja neke osnovne ideje modela; pred nam je strogi i koncentrirani Rimljanin, ovjek vrste volje. U III. i II. st., pod helenistikim utjecajem, ova se "uopenost" u individualnim predodbama jo vie pojaava, ali rimski portret ne naputa svoj osnovni smjer: on zadrava svoju realistinost, koja se postie u prvom redu prikazivanjem individualnih crta. Nasuprot grkim obnaenim predodbama, Rimljani stvaraju "odjeveni kip", u vezi s predodbom o veliini i dostojanstvu rimskog magistrata, koji se pred narodom pojavljuje odjeven u togu. Spomenik rimske skulpture II. st. je kip koji predstavlja Rimljanina odjevenog u togu. Podignuta ruka oznaava govornika koji se obraa sluateljima. Briljivo obraena toga daje kipu ivotnost i konkretnost. U tome djelu izrazili su se u isto vrijeme i etruanske i helenistike metode predoavanja, pored isto rimskih metoda. U daleko doba rimske povijesti poniklo je i slikarstvo, koje je kod Rimljana uivalo osobito potovanje. O karakteru starorimskog slikarstva prua nam predodbu freska s kraja III. st., naena u jednom grobu na Eskvilinu. Ona predstavlja daljnji razvitak "sukcesivno-narativnog" stila, na ije

138

primjere nailazimo po etruanskim grobovima. Sauvani fragment slike iz groba na Eskvilinu sastoji se iz triju predodbi. Na najnioj predodbi prikazani su vojnici kako se bore, na srednjoj susret vojskovoa, na gornjoj iste vojskovoe oko zidova tvrave. Slika "pria" o dogaaju, prati razne njegove etape. Ona prua primjer uvjetne perspektive; udaljene figure prikazane su u manjim dimenzijama i poredane u redove iznad prednjih figura. Na osnovu ove i drugih slika moe se rei da je rimskom slikarstvu svojstven isti onaj realizam koji je karakteristian za rimsku skulpturu. Rimsko slikarstvo nastavlja tradiciju etruanskih i osako-samnitskih umjetnika. U II. st. pr. K. pojavljuju se u Rimu reljefi. To su istina imitacije helenistikih djela, ali u slijedeem razdoblju rimski reljef dobiva originalne crte. Rimski umjetnici koristili su reljef za "historijsko prianje", oni su na reljef primijenili sustav kontinuiranih predodbi. Slikarstvo se pak u zadnjem vijeku Republike upotrebljava poglavito u dekorativne svrhe; u Rimu i italskim gradovima razvija se zidno slikarstvo, ije cvjetanje pada u prvo stoljee Carstva. Prema tome, u svim podrujima kulturnog stvaralatva Rimljani su mnogo to preuzeli od svojih susjeda Etruana i Grka, ali oni nisu ostali samo na oponaanju uzora svojih susjeda koji su se nalazili na viem stupnju kulture, ve su te uzore preraivali, uvajui i razvijajui pri tome svoje samostalne crte. To vrijedi za podruje religije i kulta, arhitekture i skulpture, poezije i proze, komedije i tragedije ovog razdoblja.

PETI

DIO

139

DOBA GRAANSKIH RATOVA

Glava XIV.
KLASNA BORBA U RIMU TRIDESETIH I DVADESETIH GODINA II. ST. PR. K. 1. Prvi ustanak robova na Siciliji
Tridesetih godina II. sat. pr. K. klasna borba u Rimu ula je u novu fazu. Proturjenosti drutvenog poretka oitovale su se u otvorenim ustancima robova i izazvale pokret slobodne sirotinje; socijalni sukobi nalazili su izraza u graanskim ratovima, koji su u krajnjoj liniji doveli do propasti Republike i zavoenja monarhije u Rimu. Ustanci robova u Italiji na poetku II. st. pr. K. Ustanaka robova bilo je u Rimu jo u rano doba, ali su sve do II. st. to bile relativno male akcije, koje nisu utjecale na politiki i drutveni ivot Rima. Na samom poetku II. st. izbili su ustanci robova koji su zahtijevali oruanu intervenciju rimske uprave. 199. g. u gradu Setiji, blizu Rima, kartaki taoci stupili su u vezu sa lokalnim robovima i poeli agitaciju meu neslobodnim stanovnitvom drugih gradova. Ali su dva izdajnika odala urotnike; u Setiju je upuen pretor, koji je uhitio gladijatore i tako sprijeio mogunost ustanka. Ubrzo poslije toga dolo je do ustanka robova u Prenesti. Guenje tog ustanka bilo je praeno pogubljenjem 500 robova. 196. g. digli su ustanak robovi u Etruriji, ali su ustanici bili potueni, a organizatori ustanka razapeti na kri. Osobito je bilo raireno robovlasnitvo u junoj Italiji i na Siciliji. U tim podrujima prevladavali su veliki posjedi, na kojima je radilo veliko mnotvo robova. Urote i ustanci od poetka II. st. esto se ponavljaju. Osamdesetih godina digli su ustanak robovi-pastiri u Apuliji. Pokret je brzo uguen, a zbog uea u njemu osueno je na smrt oko sedam tisua ljudi. Neki su se uspjeli spasiti bijegom, ostali su razapeti na kri. Poloaj robova na Siciliji Prvi veliki i osobito dugotrajan ustanak robova izbio je na Siciliji. Krupni sicilijski zemljoposjednici, zakupci dravnog zemljita, meu kojima su glavnu ulogu igrali rimski vitezovi, nastojali su izvui to vie prihoda iz zemlje i svojih stada. O tome kako su oni postupali s robovima, Diodor Sicilijski kae sljedee: "(Sicilijanci ) su kupovali mnotvo robova. Poto bi ih u masama odveli s mjesta gdje su uvani, odmah bi na njih stavljali igove i biljege. Mlae robove upotrebljavali su kao pastire, a ostale kako je kome bilo potrebno. U slubi teko su

140

postupali s njima i sasvim se malo o njima starali, kako u pogledu hrane, tako i u pogledu odijela". Rimska administracija plaila se je sicilijskih robovlasnika i nita nije mogla poduzeti protiv robova, koji su bili prisiljeni na bavljenje pljakom. Ogorenje robova protiv svojih gospodara oitovalo se u ustanku, iji poetak pada u 138. g. Inicijatori ustanka bili su robovi bogatog sicilijskog robovlasnika Damofila, koji je naroito okrutno postupao sa svojim robovima. Poetak ustanka robova na Siciliji Sam Damofil i njegova ena bili su ubijeni, a njihova vila spaljena. To je posluilo kao signal za ustanak robova na itavoj Siciliji. irenju pokreta doprinijelo je i to to je veina sicilijskih robova pripadala jednoj narodnosti: to su bili uglavnom Sirijci. Voa pokreta bi je rob Eunus, koji je uivao slavu vjetog maga i proroka i stajao pod osobitom zatitom velike sirijske boginje ( Ataratis ). Eunus je proglaen kraljem i uzeo je ime sirijskih kraljeva Antioh. Glavni centar ustanka bio je grad Hena. Istovremeno s pokretom Eunusa, na jugozapadnom dijelu Sicilije takoer su se digli robovi; na njihovo elo stao je Cilicijanac Kleon, o kome Diodor kae da je u svojoj domovini bio pastir i razbojnik. Ustanak se brzo irio po otoku, a nada robovlasnika u rascjep i borbu izmeu dvaju voa ustanka nije se opravdala; Eunus i Kleon udruili su svoje snage. Glavni rukovoditelj pokreta ostaje Eunus, a Kleon mu se podinio. Poto je unitila nekoliko rimskih odreda, ujedinjena ustanika vojska zauzela je itav niz vanih sicilijskih gradova. Drugi centar ustanika postao je grad Tauromenij, koji su ustanici utvrdili i pretvorili u tvravu. Ustanak robova naiao je na simpatije i kod nekih slojeva slobodnog stanovnitva. Robovima su bili najblii sitni zemljoradnici, koji su uzimali pod najam manje estice zemlje. Robovi, po Diodorovim rijeima "nisu spaljivali sitne vile, nisu unitavali u njim ni imovinu ni zalihe plodova, niti su dirali one koji su se i dalje mirno bavili zemljoradnjom; ali je svjetina, iz zavisti, u ime robova napadale na sela i ne samo pljakala imovinu, ve i spaljivala vile". Nova sirijska kraljevina i njena organizacija Sicilijski ustanak tridesetih godina II. st. pr. K. interesantan je kao prvi pokuaj robovaustanika da stvore svoju dravu. Rukovoditelji ustanka nastojali su iskoristiti gotove politike oblike. Ustanici su priznali za kralja Eunusa, koji je uzeo u Siriji popularno ime - Antioh. Uspomena na monarhiju Seleukida sauvala se kako u imenu kralja, tako i u nazivlju njegovih podanika, ustalih robova, Sirijaca. Pored kralja, postajalo je i vijee, u koje su birani "ljudi istaknuti umom". Osobito se isticao Grk Ahej, koji je posjedovao izvanrednu energiju. Prema tome, u novoj sirijskoj kraljevini spojeni su elementi helenistike monarhije i helenistikih gradova. Novo je bilo to to je to bila drava ugnjetenih i eksploatiranih. Ali treba

141

istaknuti da ropstvo kao ustanova nije bilo ukinuto; slobodu su dobivali samo oni koji pristupe pokretu. Ispoetka su rimske vojske trpjele jedan poraz za drugim; Rimljani su morali na Siciliju slati konzulske vojske, i tek 132. g., poslije dugotrajne opsade, konzul Rupilije uspio je osvojiti najprije Tauromenij, a zatim i Henu. Ustanici su se junaki branili, i bili su pobijeeni ne toliko snagom oruja koliko dugotrajnom glau. Kleon je bio ubijen za vrijeme jednog naputanja tvrave, a Eunus je bio uhvaen i umro je u tamnici. Znaenje ustanka Ustanak robova na Siciliji posluio je kao signal za itav niz ustanaka u podruju Sredozemnog mora. Krajem II. st. pr. K. bilo je ustanaka u Italiji, na otocima Delosu i Kiosu, i u Laurijskim rudinama u Ateni. Sicilijski robovi uspjeli su osvojiti vlast, ali kod njene organizacije nisu stvorili nita principijelno novo, ve su zadrali ak i robovlasnitvo kao socijalnu ustanovu. Usprkos tome, ustanci robova potresali su robovlasniki poredak, produbljivali krizu robovlasnikog drutva i ubrzavali proces njegovog raspadanja.

2. Tribunat Tiberija Grakha

Ustanak robova na Siciliji u II. st. pr. K. bio je simptom otre proturjenosti rimskog drutva, ali je vladavina nobiliteta izazvala nezadovoljstvo i irih demokratskih krugova. Oporba prema Senatu ojaala je jo etrdesetih godina II. st. Jo 145. g. narodni tribuni poeli su govoriti narodu, a 139. g., po zakonu Gabinija, uvedeno je tajno glasovanje po izbornim komicijama. Ali su to bile samo pojedine epizode. Kao poetak snanog demokratskog pokreta treba smatrati izbor za narodnog tribuna , 134. g., Tiberja Sempronija Grakha, inicijatora i odlunog pristae agrarnih reformi. Tiberije Grakho i njegova karijera do 134. g. Porodica Grakho je, kao to je naprijed ve reeno, pripadala uglednom plebejskom rodu Sempronij. Otac buduih tribuna, Tiberije Sempronije Grakho, bio je poznat vojskovoa, diplomat i politiar. Njihova mati Kornelija, ker Scipiona Starijeg, odlikovala se umom i obrazovanjem, i poslije muevljeve smrti sve svoje snage posvetila je odgoju djece. Grasi su bili bliski kruoku Scipiona Emilijana. Oba brata dobila su sjajno obrazovanje. Kao drugi lanovi Scipionovog kruoka, i oni su bili pod utjecajem helenistike filozofije. Tiberijevi uitelji retor Diofan iz Mitilene i filozof-epikurejac Blosije iz Kume uveli su Tiberija u krug socijalno politikih ideja grkog svijeta. Kao mladi, Tiberije se borio zajedno sa Scipionom pod zidinama Kartage. Kao kvestor, Tiberije je bio zajedno s Mancinom pod Numidijom. Stanovnici toga grada sjeali su se njegovog oca i samo zbog Tiberija pristali su na uvjete povoljne po Rimljane. Ali su

142

predstavnici senatskih krugova bili nezadovoljni uvjetima mira, i na inicijativu Scipiona Emilijana raskinut je ugovor koji je Tiberije zakljuio. Ovo je, po svemu sudei, posluilo kao uzrok Tiberijevog raskida sa Scipionom i za njegovo pribliavanje krugovima neprijateljski raspoloenih prema Scipionu. Izbor za tribuna i agitacija za agrarni zakon Prosinca 134. g. Tiberije je bio izabran za narodnog tribuna za 133. godinu. Politike prilike u Rimu bile su u to vrijeme zategnute. Kod mnogih politiara javila se misao o agrarnom zakonu. Mnotvo ljudi koju su udili za zemljom izraavali su svoju elju u natpisima urezanim na zidovima hramova i javnih zgrada. Tiberije je agitirao za agrarnu reformu. Po Plutarhu, on je govorio: "Divlje zvijeri koje ive u Italiji imaju svaka svoju rupu, sklonite i jazbinu; oni pak koji se bore za Italiju i umiru za nju nemaju nieg drugog osim zraka i svjetlosti, te lutaju sa enama i djecom, bez kue i kuita. Vojskovoe obmanjuju vojnike u bitkama, pozivajui ih da brane od neprijatelja grobove i hramove, dok u stvari mnotvo Rimljana nema ni oinskog oltara ni grobova predaka, ve ratuje i umire za tui luksuz i bogatstvo. Njih nazivaju gospodarima svijeta, a oni nemaju ni komada grude vlastite zemlje". Cilj agrarnog zakona bio je obnavljanje slobodnog seljatva. Ovo je trebalo uzdii borbenu sposobnost rimske vojske i istovremeno sprijeiti ustanke robova, sline onom koji je u to vrijeme plamtio Sicilijom. Apijan je isticao da je Grakho "s negodovanjem govorio o robovima, kao nepogodnim za vojnu slubu i uvijek nevjernim svojim gospodarima. On je iznio kako su nedavno gospodari na Siciliji nastradali od robova, iji se broj jako poveao uslijed potreba zemljoradnje; on je iznio i to kako rat Rimljana protiv njih nije bio lak ni kratak, ve se otegao dugo vremena i imao razliite i opasne obrate".

Zakonski projekt Tiberija Grakha Oslanjajui se na stari zakon Licinija i Sekstija, Tiberije je predlagao da se ogranie razmjeri okupirane dravne zemlje ( ager publicus ). Glava porodice moe imati najvie 500 jugera zemlje za sebe i po 250 na odrasle sinove, s tim da nijedna porodica ne posjeduje vie od 1000 jugera. Viak e se oduzimati uz posebnu naknadu, zatim dijeliti na estice od po 30 jugera i davati seljacima u nasljedno koritenje, ali bez prava otuivanja i uz obvezu plaanja posebne naknade. U cilju provoenja tog zakona u ivot, trebala se je svake godine birati komicija od tri osobe. Tijek reforme Prema tome, Tiberije je najprije istupio kao reformator koji se oslanja na stari zakon. On je djelovao u sporazumu s odreenom grupom nobila, neprijateljski raspoloenih prema Scipionu Emilijanu. Kao neposredan tvorac zakonskog projekta Tiberija Grakha Ciceron spominje Publija

143

Mucija Scaevolu i njegovog brata Licinija Mucijana, Za reformu se zalagao i princeps Senata Apije Klaudije, ijom je kerkom Tiberije bio oenjen. Prema tome, i sadraj zakonskog projekta, i krug osoba koje su se zalagale za njegovo provoenje svjedoe o umjerenim Tiberijevim planovima na poetku njegovog tribunata. Njegova tenja da ogranii koritenje zemlje nije proturjena interesima onih zemljoposjednika koji su bili pristae intenzivnog voenja privrede. Iako su norme okupljanja dravne zemlje koje je Grakho predloio ( do tisuu jugera ) bile potpuno dovoljne za ureenje gospodarstva Katonovog tipa, ipak se pokazalo da se reforma nee noi provesti mirnim putem. Veina senatorske aristokracije bila je protiv projekta zakona. Tiberijev prijedlog naiao je na otar otpor od strane vladajue skupine i u isto vrijeme na pune simpatije meu seljacima. "U Rim su se slijevale kae Diodor gomile naroda iz sel, kao rijeke u sveobuhvatno more". Borba za agrarnu reformu pretvarala se u masovni pokret. Reakcija od strane Senata primorala je Tiberija da pribjegne svojevrsnoj opstrukciji. On je zatvorio hram Saturna i stavio veto na sve naredbe koje su potjecale kako od Senata tako i od magistrat. Kada se pristupilo razmatranju zakonskog projekta u tributskim komicijama, narodni tribun Marko Oktavije, koji je bio jedan od krupnih posjednika, stavio je svoj veto na Grakhov projekt zakona, ali je na to Tiberije pribjegao dotad nepoznatoj mjeri; on je iznio na glasovanje pitanje: "Moe li biti narodni tribun onaj koji ide protiv interesa naroda?! ". Veina tribusa stala je na stranu Tiberija, i Oktavije je bio razrijeen dunosti. Ovo je bio pravi revolucionaran akt. Narodni tribun, koji ima pravo zadravati naredbe magistrat i odluke narodnih skuptina, bio je lien svojih ovlasti. Svojim apelom Tiberije je suverenitet narodne skuptine stavio iznad ustavnih tradicija. Tiberijev projekt zakona bio je primljen, izabrana je komisija od tri lana za dodjeljivanje zemljit ( tres viri agris iudicandis adsignandis ), koja je dobila najire ovlasti. U njen sastav uli su: sam Tiberije, njegov brat Gaj i tast Apije Klaudije. Komisija je pristupila radu, ali je naila na niz tekoa. U nekim sluajevima bilo je gotovo nemogue utvrditi granice dravne zemlje. Mnogo tekoa bilo je kod utvrivanja prava vlasnitva. Najzad, kod razgraniavanja esto se moralo dirati u prava saveznika. U to vrijeme ( 133. g. ) umro je pergamski kralj Atal III., koji je svoju kraljevinu oporuno ostavio Rimu. Po Tiberijevom prijedlogu, kraljevom blagajnom treba raspolagati ne Senat, ve narodna skuptina, i novac ostavljen Rimu treba se podijeliti kao pomo seljacima koji su nedavno dobili zemlju. To je bio novi udarac za Senat, koji je dotada rjeavao sva pitanja financija i dravne privrede bez ikakve kontrole. Trijumf reakcije. Pogibija Tiberija Grakha Rad komisije se otegao, i Tiberije je postavio svoju kandidaturu za iduu godinu. Izvori govore da je on ukljuio u svoj program niz demokratskih reformi ( sudska reforma, skraenje roka vojne slube itd. ). Nesigurnost njegovog poloaja sastojala se u tome to je ponovni izbor narodnog tribuna proturjeio ustavnim obiajima. Osim toga, izbori su odravani u srpnju, u vrijeme poljskih radova, tako da mnogi seljaci, glavne Tiberijeve pristae, nisu mogli nazoiti

144

izborima. Usprkos tome, prvi tribusi glasovali su za Grakha. Onda je njegovim protivnicima polo za rukom raspustiti skuptinu i odrediti izbore za sutradan. Apijan govori kako se Tiberije, uoi drugog, odlunog dana izbora, odijevan u alobno odijelo, pojavio sa svojim maloljetnim sinom na Forumu i, obraajui se pojedincima, preporuivao im svoga sina, jer se nije nadao da e ostati u ivotu. Drugog dana izbora strasti su se razbuktale do te mjere da je dolo do oruanog sukoba. Grakho je bio optuen u Senatu da tei tiraniji i kraljevskoj vlasti. Jedna grupa senatora zatraila je da konzul poduzme odlune mjere, a kad je ovaj to odbio, jedan dio senatora, sa velikim pontifikom Scipionom Nazikom na elu, organizirao je napad na Tiberija, u kome je ovaj bio ubijen. Istovremeno sa njim poginulo je oko 300 njegovih pristaa. Leevi poginulih baeni su u Tiber. Poslije smrti Tiberjja Grakha nastavljeno se sa dodjeljivanjem zemljita. Ova mjera bila je ivotno potrebna, tako da ak i konzul Popilije, koji je prognao iz Rima Grakhove pristae, u sauvanom natpisu govori o sebi da je "prvi uinio da na dravnoj zemlji pastiri ustupe mjesto teacima". Prema tome, ak ni najaktivniji protivnici Tiberija nisu mogli zadrati provoenje njegovog zakona. Tiberijeva pogibija ne objanjava se utopijom njegovog projekta, ve time to je sama metoda provoenja zakona podrivala mo Senata. To je zadiralo u prvom redu u politiku mo Senata i presti senator, kao najvieg stalea u dravi i naruavalo sve tradicije stvorene u konzervativnim aristokratskim krugovima Rima. Osim toga, snage koje su sudjelovale u demokratskom pokretu nisu bile dovoljno jedinstvene. Oslonac Tiberija Grakha bilo je seljatvo. Ishod borbe pokazuje da gradski plebs, iji je odreen dio bio u klijentskim vezama sa nobilitetom, nije pruio dovoljnu podrku Tiberiju. to se tie vitezova, oni su po svemu sudei, pruili izvjesnu podrku kod potvrivanja zakonskog projekta, jer je to podrivalo mo Senata; ali se provoenje zakona u ivot ticalo interesa vitezovazelenaa i zemljoposjednika, tako da su se oni povukli iz pokreta.

3. Politika borba poslije smrti Tiberija Grakha

Optimati i populari Smru Tiberija Grakha politika borba nije bila prekinuta. Formirale su se dvije osnovne rimske politike grupacije: o p t i m a t i ( optimates, od optimus najbolji ) i p o p u l a r i ( populares, od populus narod ). Optimati su izraavali interese nobiliteta, populari interese seoskog i gradskog plebsa. Tridesetih i dvadesetih godina II. st. pr. K. populari su uivali podrku vitezova, ali ona nije uvijek bila pouzdana. Ove politike grupacije nisu bile potpuno uobliene politike stranke u suvremenom znaenju te rijei. Voe populara, po pravilu, nisu vodile porijeklo iz donjih slojeva stanovnitva, ve takoer iz nobiliteta. esto je politika borba poveavana intrigama izmeu raznih grupa

145

nobiliteta i kombiniranja s tradicionalnim vezama ili rasprama meu pojedinim rodovima i familijama; ali se u sreditu borbe izmeu populara i optimata nalazilo agrarno pitanje i pitanje demokratizacije rimske drave. Ta su pitanja postala predmet panje rimskog drutva s kraja II. i poetka I. st. pr. K. Smru Tiberija Grakha rad agrarne komisije nije obustavljen. Umjesto njega i Apija Klaudija, koji je umro ubrzo nakon pogibije svoga zeta, za lanove komisije izabrani su Marko Fulvije i Gaj Papirije Karbon, istaknuti predstavnici stranke populara. U svom radu komisija je, kao i za Tiberijevog ivota, nailazila na nesavladive tekoe. Komisija je postupala odluno i provodila konfiskacija zemljita u irokim razmjerima; osobito su nezadovoljni provoenjem agrarnog zakona bili Italici, od kojih su takoer oduzimana zemljita. Nezadovoljnici su sebi nali zatitnika u linosti Scipiona Emilijana. Scipion Emilijan i pokret Tiberija Grakha 133. g. Scipion je zauzeo Numanciju. On se nalazio u panjolskoj kad mu je stigla vijest o smrti Tiberija Grkha. Kau da je Scipion, doznavi za pogibiju svog urjaka, citirao stih iz "Odiseje": "I pravo jeste, to onaj sad mrtav po zasluzi lei, I drugi pogini tako, tko uini takovo togod!" Kada se Scipion vratio u Rim, stigle su mu albe Italika, od kojih su mnogi sluili u njegovim trupama. Scipion ih je uzeo pod svoju zatitu i stao na stranu Grkhovih protivnika. 129. g. na Scipionov prijedlog, pravo sudskog pretresanja predmet u vezi sa razgranienjem oduzeto je agrarnoj komisiji i dano cenzorima i konzulima. Ova odluka zakoila je rad agrarne komisije. Plebs je bio nezadovoljna Scipionom. Kruili su glasovi da se on sprema sasvim anulirati Grakhov zakon. U to nemirno vrijeme, jednog jutra Scipion je naen mrtav u svojoj kui, bez vidljivih rana na tijelu ( 129. g. ). Ustanak Aristonika Ubrzo poslije smrti Tiberija Grakha, u Maloj Aziji, u Pergamskoj kraljevini, koju je Atal III. oporuno ostavio Rimu, otpoeo je ustanak robova ( 132. g. ) Na njegovo elo stao je Aristonik, nezakoniti sin Eumena II; on je proglasio slobodu robovima i pozvao sirotinju na ustanak. Svoje pristae Aristonik je nazvao heliopolitima tj. graanima "suneve drave". Naziv "heliopoliti" vjerojatno je uzet iz Jambulovog utopijskog romana, koji se pojavio u helenistiko doba. U romanu se govori o dravi na "otocima sunca", u kojoj ljudi ive sretnim ivotom i gdje vlada sloga. Helenistiko doba znalo je i za projekte socijalnog preureenja; odjeke tih utopijskih konstrukcija nalazimo po svemu sudei i u Aristonikovom programu. Aristonikova vojska sastojala se uglavnom od robova i osloboenika. Tijekom dvije godine ( 132.-130.) Rimljani nisu mogli izii na kraj sa Aristonikovim ustankom, i pored toga to su im pomagali maloazijski grki gradovi i neki od kraljeva ( bitinski, paflagonski, kapadokijski ), koji su se bojali da se ustanak ne proiri i na njihove posjede. Aristonik se ogoreno branio i 130. g. ak potukao konzula Publija Lucinija Krasa, za vrijeme dok je ovaj opsjedao grad Leuku. Sam

146

konzul poginuo je za vrijeme bitke, ali su Aristonikove snage bile iscrpljene, i Krasov nasljednik potukao je ustanike kod Stratonikeje ( 129. g. ). Aristonik je zarobljen i poslan u Rim, gdje je u tamnici uguen. Tek poto su uguili ovaj ustanak, Rimljani su mogli organizirati novu provinciju, koja je dobila ime Azija. Reforme 131. 125. g. Ustanak u Askulu i Fregeli Usprkos trijumfa konzervativnih elemenata, u samom Rimu demokratski pokret nije bio konano uguen; 131. g. pr. K. jednom od narodnih tribuna ( Gaju Papiriju Karbonu ) polo je za rukom provesti zakon po kome je u zakonodavnim komicijama uvedeno tajno glasovanje. Uskoro je bio doputen ponovni izbor na poloaj tribuna. Konzul iz 125. g. pr. K. - Fulvije Flak, koji je bio blizak brai Grakho, nosio se je milju da podnese zakonski projekt o dodjeljivanju prava graanstva italskim saveznicima. Ali ga je Senat poslao u Galiju radi guenje ustanka, tako da on nije uspio svoj zakon podnijeti na potvrdu. Negativan stav Senata prema zakonskom projektu Fulvija Flaka izazvao je pobunu Italika u Askulu i Fregeli. Fregela se je morala smirivati orujem. Rimljani su grad poruili, jedan dio njegovog teritorija dodijelili susjedima, a na drugom osnovali rimsku koloniju.

4. Reforme Gaja Grakha

Karakteristika Gaja Grakha Poetak nove etape demokratskog pokreta vezan je za tribunat Gaja Sempronija Grakha. Izvori ga prikazuju kao uvjerenog, energinog i ustrajnog ovjeka. Usporeujui ga s njegovim bratom Tiberijem, Plutarh istie da je Gaj bio odluan i vatren ovjek, dok je Tiberije u usporedbi s njim bio krotak i pomirljiv. Kao Tiberije, i Gaj se odlikovao irokim obrazovanjem a bio je i istaknuti govornik. Poslije Tiberijeve smrti Gaj je i dalje bio trijumvir za dodjeljivanje zemlje, zatim je kao kvestor upuen na Sardiniju, a nakon povrataka je bio pozvan na odgovornost kao uzronik pobune u Fregeli. Ali je plebs bio na njegovoj strani, i Grakhova optuba je bila povuena. 124. g. Gaj je postavio svoju kandidaturu i bio izabran za narodnog tribuna za 123. g. On je bio izabran i za sljedeu, 122. g., iako nije postavljao svu kandidaturu. "Gaj je bio po drugi put izabran za narodnog tribuna uslijed ljubavi naroda prema njemu" kae Plutarh. Poetak zakonodavne djelatnosti Gaja Grakha U svojoj politikoj djelatnosti Gaj se pokazao kao nastavlja djela svog brata i kao osvetnik njegove pogibije. U njegovim prvim govorima stapali su se ujedno osobni i opepolitiki motivi. Njegov stav prema krvavom obraunu s bratom jasno je izraen u jednom od originalnih

147

fragmenata njegovog govora. "Gdje ja, nesretnik, mogu pronai utoite ? Kome da se obratim? Na Kapitol? Ta on je jo mokar od bratovljeve krvi. Kui? Da bih vidio jadnu i odbaenu majku gdje kuka?" Osvetu brata Gaj je smatrao svojom dunou, i prvi zakon koji se bio sproveden na njegovu inicijativu, nalagao je pozivanje na sudsku odgovornost svakog onog tko bez suda progna rimskog graanina. Zakon je bio uperen protiv Popilija Lenata, koji je za vrijeme svog konzulovanja prognao iz Rima pristae Tiberija Grakha. Popilije je bio prisiljen napustiti Italiju. Proirivanje prava provokacije Ovaj zakon, koji je titio linost rimskog graanina od samovolje magistrat, predstavljao je logiki razvitak starinskog prava apelacije na narodnu skuptinu ( ius provocationis ). Poslije Grakh on se poeo primjenjivati i u vojsci, gdje dotada nije bilo mjesta albi na odluku zapovjednika. U svezi s tim stoje i drugi vojni zakoni Gaja Grakha: u vojnu slubu ne smiju se primati ljudi mlai od sedamnaest godina, obustavljaju se odbici od vojnike plae za opremu i dr. Zakonski projekt uperen protiv Marka Oktavija Gaj je povukao na molbu svoje majke Kornelije. Odmah iza ovih mjera, koje su uvrstile njegov politiki znaaj, Gaj Grakho je razvio svestranu socijalnu djelatnost, kojoj je cilj bio okupljanje svih slobodnih elementa, neprijateljski raspoloenih prema senatorskom staleu - seoske i gradske plebejce, a takoer i vitezove. itni zakon Meu prvi zakonima sproveden je itni zakon ( lex frumentaria ), po kome je svaki plebejac moga osobno kupiti ito po niskoj cijeni: jedan modij davan je po 6 asa . Ideja tog zakona nije bila nova. Sluajeva prodaje ita po niim cijenama bilo je u Rimu i prije. to se tie velikih helenistikih gradova, skrb o opskrbi graana namirnicama smatrano je u njima jednim od glavnih zadataka uprave. S vremena na vrijeme vrena je podjela ita graanima slabog imovnog stanja. Helenistika praksa utjecala je nesumnjivo na Grakha; ali se osobitost Grakhova zakona sastojala u tome to je materijalna pomo graanima slabog imovnog stanja priznata obvezom drave. Osim toga, Gaj Grakho je imao pred sobom odreene politike ciljeve; zakon je sproveden u interesu siromanih gradskih plebejaca, za koje se oekivalo da e stati na stranu reformatora. U interesu seoskog plebsa obnovljen je u punom obi mu agrarni zakon Tibeija Grakha. Lex de provincia Asia Borba protiv nobiliteta zahtijevala je da se na stranu demokracije privuku i vitezovi, ija je gospodarska snaga sve vie rasla. U vezi s tim kod vitezova se pojavljuju i odreeni politiki zahtjevi. Gaj Grakho sprovodi zakon o provinciji Aziji ( lex de provincia Asia), koji uvodi desetinu u podruju bive Pergamske kraljevine. Ubiranje ovog poreza preputeno je otkupnim

148

kompanijama, a davanje zakupa imalo se vriti putem licitacije, koju su organizirali cenzori u Rimu. Ovaj zakon sproveden je u interesu vitezova; poto su se licitacije morale odrati u Rimu, a ne u samoj provinciji ( kao to je to, npr., bilo na Siciliji ), samim time otpadala je mogunost konkurencije lokalnih financijera. Na taj nain, vitezovi su dobivali neograniena prava za gospodarsko iskoritavanje bogate istone provincije. Natpisi sa otoka Delosa ukazuju na to da od ovog vremena raste uloga rimskih zelenaa u financijskom ivotu istonih podruja. Sudski zakon Velik znaaj za vitezove imao je sudski zakon ( lex iudiciaria ), po kome su u stalnim sudskim komisijama za pretresanje sluajeva zloupotreba po provincijama ( guaestiones perpetuae de
repetundis ) trebali sjediti vitezovi. To je zadavalo teak udarac nobilitetu. Apijan govori da je

Gaj, nakon usvajanja zakona rekao da je "jednim udarcem unitio Senat". Odsad su vitezovi morali pretresati sluajeve senatora, bivih namjesnika provincija, koje stanovnici provincije tue sudu, a takvi su sluajevi bili obina pojava. Zloupotrebe pak publikana ostajale se nekanjene, jer su oni bili ortaci rimskih sudaca. Gradnja cesta U cilju oivljavanja gospodarskog ivota Italije, Gaj Grakho je poduzeo gradnju cesta. To je prualo zaradu slabo imunom stanovnitvu, vitezovi su dobivali posao, najzad, dobre komunikacije bile su od koristi seoskom stanovnitvu.

Osnivanje kolonija Prvorazredni znaaj pridavao je Grakho osnivanju novih kolinija. Gaj Grakho je namjeravao osnovati kolonije u prvom redu na mjestu Capue i Tarenta. Specijalnim zakonom, koji je podnio narodni tribun Rubrije, odlueno je da se osnuje kolonija Junonija na mjestu stare Kartqage. Gaj Grakho zanemario je time religijsko prokletstvo, koje se odnosilo na taj teritorij. Tamo se je trebalo premjestiti 6.000 ljudi, pri emu je svatko dobivao esticu veliine do 200 jugera. Po svemu sudei, imalo se u vidu stvaranje i jaanje sloja srednjih zemljoposjednika, koji zemlju ne obrauju samo radi podmirivanja vlastitih potreba, ve i u cilju prodaje poljoprivrednih proizvoda. Nove kolonije, koje su osnivane na mjestu starih trgovakih centara, nisu dakle sliile na ranije vojno-zemljoradnike naseobine. Njihovo osnivanje trebalo je ne samo zainteresirati one koji su raunali da e dobiti zemlju, ve i privui panju trgovaca i obrtnika. Grakho je uivao izvanredan autoritet u demokratskim i poslovnim krugovima rimskog stanovnitva. U svojoj djelatnosti on je prelazio okvire koji su bili postavljeni narodnim tribunima. On je rukovodio djelatnou agrarne komisije, mijeao se u vanjskopolitike stvari, vodio nadzor nad gradnjom cesta i osnivanjem kolonija. Senat mu se nije mogao suprotstaviti i

149

prihvatio je njegove prijedloge. Po starim obiajima, narodni tribun nije smio naputati Rim, ali je Gaj Grakho otputovao u Afriku, da osobno rukovodi osnivanjem Junonije. U isto vrijeme, paralelno s jaanjem Gajevog utjecaja rasla je i oporba. Nove kolonije osnivane su na raun zemljita koja su dotad uzimali pod zakup veliki posjednici. Osnivanje kolonije na mjestu Kartage proturjeilo je politikim tradicijama, jer nikad kolonije nisu osnivane izvan granica Italije, i vjerskim tradicijama, jer je mjesto Kartage smatrano prokletim. Zakonski projekt o saveznicima Osobito otru oporbu izazvao je zakonski projekt Gaja Grakha o dodjeljivanju prava rimskog graanstva saveznicima, koji su se u svim ratovima borili zajedno sa Rimljanima, ali su i pored toga, za razliku od ovih posljednjih, i dalje plaali neposredni vojni porez ( tributum ). Saveznici nisu sudjelovali u podjeli zemljita; njihova linost nije bila zatiena pravom provokacije. Zloupotrebe rimskih magistrata prelazile su ponekad svaku mjeru. Samovolja je dolazila dotle da su slobodni stanovnici italskih gradova, bez ikakvog povoda, osuivani na javne tjelesne kazne. Dodjeljivanje prava graanstva uvealo bi za mnogo puta broj politiki punopravnih graana i samim tim ojaalo poziciju rimske demokracije. Ovaj zakonski projekt, koji je zadirao u interese raznih slojeva rimskog graanstva, naiao je na oporbu ne samo od strane senatora, nego i plebsa, koji se nije elio odrei svojih prednosti u korist saveznika. Akcija Livija Druza Starijeg Po svemu sudei, Gajev boravak u Africi doprinio je udruivanju oporbe. Meu narodnim tribunima ( 122. g. ) protivnik Gaja Grakha bio je Marko Livije Druz. U suglasju sa Senatom on je iznio projekt novog agrarnog zakona, koji je izgledao radikalniji od Gajevog prijedloga. Druz je predloio da se u granicama Italije osnuje 12 novih kolonija, sa po 3 tisue zemljinih estica u svakoj. U nove kolonije trebali su se preseliti najsiromaniji graani, pri emu su svi oslobaani svih poreza na zemlju. Zakon je nosio oito demagoki karakter. Njegov cilj je bilo podizanje autoriteta Senata te je od Grakha trebao odvojiti njegove glavne pristae. Guenje Grakhovog pokreta i smrt Gaja Grakha Prijedlog Livija Druza bio je prihvaen, zakonski projekt Gaja Grakha o saveznicima bio je odbijen. Neprijatelji Gaja Grakha poeli su djelovati hrabrije. Njihova agitacija imala je uspjeha, i za 121. g. Gaj Grakho nije bio izabran na narodnog tribuna. Otpoeli su napadi optimat na zakone sprovedene uz njegovo uee. 121. g. pokrenuto je pitanje o koloniji Junoniji. Optimati su iskoristili glasove o nepovoljnim znamenjima, koja su toboe zapaena pri osnivanju kolonije. Priali su, kako su vuci preko noi podigli kamene meae koji su dan ranije postavljeni na granici budue kolonije. To su auguri protumaili kao izraz gnjeva bogova zbog osnivanja kolonija na prokletom zemljitu.Konzul Lucije Opimije, jedan od glavnih Grakhovih protivnika, sazvao je narodnu skuptinu, da ukine Rubrijev zakon o koloniji Junoniji.

150

Raspoloenje u Rimu bilo je zategnuto, obje strane grozniavo su se spremale za predstojee komicije. Kao mjesto za narodnu skuptinu odreen je Kapitol, gdje su se obje neprijateljske stranke pojavile jo u rano jutro, spremivi se za odlunu borbu. Dok je Opimije prinosio uobiajenu rtvu pred otvaranje narodne skuptine njegov diktator Antilije uvrijedio je populare i na mjestu je bio ubijen od nekog Grakhovog pristae. Ubojstvo liktora pruilo je Opimiju povod za sazivanje Senat, da bi sproveo senatsku odluku o tome da je drava u opasnosti i da se konzulu daju izvanredne ovlasti u obliku tzv. S e n a t u s
c o n s u l t u m u l t i m u m , koji je glasio: "Videant consules ne quid detrimenti res publica capiat" ( Neka se postaraju konzuli da drava ne pretrpi nikakvu tetu ). To je bio prvi sluaj

primjene ovakve izvanredne odluke Senata. Po Opimijevoj nardbi senatori i jedna dio vitezova pojavili su se na Kapitolu naoruani. Radi obraunavanja s demokratima iskoriten je i jedan odred grkih plaenika. Gaj Grakho i Fulvije Flak ( konzul 125. g. ) zauzeli su sa svojim pristaama Aventin. U posljednjem trenutku Gaj i Fulvije obratili su se za pomo robovima; obeavajui im slobodu, ali njihov glas nije bio sasluan, bilo je ve suvie kasno. Konzul Opimije poslao je protiv populara plaenike kretske strijelce, koji su ih zasuli kiom strijela. Oko 3 tisue Grakhovih pristaa bilo je ubijeno, njihovi leevi baeni su u Tiber, imovina poginulih je konfiscirana, a njihovim blinjima bilo je zabranjeno nositi alobno odijelo. Fulvije Flak bio je ubijen u radionici svog klijenta, u koju se je htio sakriti. Gaj Grakho je uspio pobjei na drugu stranu Tibera. U umarku Furnia naeni su leevi Grakha i njemu odanog roba. Ne elei pasti u neprijateljske ruke, Gaj Grakho je naredio robu da ga ubije; ovaj pak nije htio preivjeti smrt svoga gospodara. U tom odlunom sukobu s rimskom demokracijom optimati su odnijeli pobjedu. Opimije je izvrio sveano oienje grada i podigao hram Sloge ( Concordia ). Usprkos pobjede optimata, braa Grakho su ostali u svijetloj i trajnoj uspomeni kod rimskih plebejaca. "Rimski narod - pisao je Plutarh - uskoro je pokazao koliku ljubav gaji prema brai Grakho i koliku alost za njima. On im je podigao spomenik na vidnom mjestu i, posvetivi mjesta na kojima su bili ubijeni, donosio tamo prve plodove svakog godinjeg doba, a mnogi su i svakodnevno prinosili rtve i padali niice, kao da u doli u hramove bogova". Rezultati zakonodavne djelatnosti brae Grakho Reforme brae Grakho su zadirale u ivotne interese rimskog drutva. One su rezultat znaajnih promjena koji su se dogodile u socijalnom ivotu starog Rima. Kao pristae rimskog plebsa, braa Grakho su unijeli novu struju u rimski politiki ivot. Oni su nastojali sprovesti u ivot one demokratske ideje koje su svoj oblik dobile jo u Grkoj klasinog doba i oko kojih je voena borba po grkim gradovima u doba helenizma. I Tiberije i Gaj pali su kao rtve reakcije, ali je rimskoj oligarhiji bio zadan udarac. Od vremena brae Grakha poinje novo razdoblje intenzivne politike borbe u Rimu, razdoblje koje e trajati preko sto godina. I pored tragine

151

pogibije brae-reformatora, njihovu djelatnost treba smatrati jednim od veih uspjeha rimske demokracije. Izmijenio se poloaj pojedinih socijalnih grupacija. Politika brae Grakho donijela je najvie koristi vitezovima, koji od vremena Gaja Grakha stjeu znaenje posebnog stalea ( ordo equester ). Oni su dobili izvjesne politike i gospodarske prednosti, mogli su uspjeno konkurirati senatorima, kako u Rimu tako i u provincijama. Svi zahtjevi te grupe bili su zadovoljeni. Meutim, radikalnije socijalne reforme politika osnivanja kolonija izvan granica Italije, davanje prava graanstva saveznicima proturjeile su interesima vitezova, tako da su se u odlunom trenutku odreene grupe vitezova nale u taboru neprijatelja Gaja Grakha. U podruju agrarne politike braa Grakho su takoer postigli izvjesne uspjehe. Kao posljedica reforme brae Grakho broj sitnih seljakih domainstava se poveao: 136. g. bilo je 317 933, a 125. g. 394 736 tih domainstava. U prethodnom pak razdoblju njihov broj nije se poveavao, ve smanjivao . Prirataj graana objanjava se time to je porastao broj osoba koje posjeduju cenzus. Prema tome, poslije reforme dobilo je oko 80 000 graana zemljine estice. Ali je uspjeh agrarnih zakona bio samo djelomian. Braa Grakho nisu uklonili uzroke koji su dovodili do obezemljivanja seljatva, sloj novih sitnih posjednika bio je neznatan, bio je nemogue obnoviti nekadanju seljaku vojsku. I pored nedosljednosti brae Grakho i socijalne ogranienosti njihovih reformi, ne smije se podcjenjivati znaenje ovih eminentnih djelatnika u rimskoj povijesti. Agrarno zakonodavstvo poslije smrti Gaja Grakha. Zakon iz 111. godine Agrarno zakonodavstvo i dalje se nalazilo u sreditu politikog ivota Rima, i poslije smrti Gaja Grakha. Prijedlog Livija Druza ostao je neostvaren ( izgleda da je bila osnovana samo jedna manja kolonija Skilacij ). Zakoni doneseni poslije 121. g. postepeno su ukidali ono to su braa Grakho uvela. Posljednji meu njima bio je zakon iz 111. g., koji je, po svemu sudei, izdao narodni tribun Spurije Torije. Natpis naen jo u XVI. st., sadri znatne fragmente tog zakona. Po tom zakonu, razne kategorije okupiranog zemljita prelazile su u privatno vlasnitvo. Ovo se ticalo "starih posjeda" iz vremena prije Grakh ( vetus possessio ) i estica po zakonima brae Grakho. Njihovi vlasnici postajali su neogranieni vlasnici svojih estica, po slovu zakona, oni su se mogli "koristiti, uivati, imati i posjedovati " ( uti, frui, habere, possidere ); sve su to izrazi za oznaku kviritskog vlasnitva na zemlju. Vlasnici su bili osloboeni svih davanja i mogli su prodati zgrade koje se nalaze na njihovim esticama, a tako isto i same estice. Ubudue, jo nepodijeljena dravna zemlja nije mogla biti okupirana od privatnih osoba, ve se je trebala dati pod zakup ili pretvoriti u dravne panjake. Utvren je maksimum krupne i sitne stoke koja moe pasti na dravnoj ispai. Zakon ne obuhvaa samo italska, ve takoer i provincijska dravna zemljita. U njemu se u prvom redu govori o afrikim zemljitima. Poznato je da su u toj provinciji postojale tri osnovne kategorije zemljita: zemljita krupnih privatnih vlasnika Rimljana ( ager privatus vectigalisque)

152

posjedi lokalne aristokracije ( ager stipendiarius ) i poseban zemljini fond, koji su rimski cenzori davali pod zakup graanima, Latinima i peregrinima, u manjim esticama. Visina zakupnine bila je odreena zakonom Gaja Sempronija Grakha. Zakon iz 111. g. zadrava demokratsku frazeologiju, priznaje Sempronijev zakon vaeim, ali stvara mogunost za mobilizaciju zemljinog vlasnitva kako u Italiji, tako i u provincijama. Sudbina grakhovskih posesora nije nam poznata. Vjerojatno je da su jedni od njih propadali, a drugi se pretvarali u vlasnike plantaa. Meutim treba istaknuti da srednje i sitno gospodarstvo nije bilo konano potisnuto ni u vrijeme Grakh, ni poslije njih. Seljaki zemljoposjed najvre se drao u sjevernoj i nekim dijelovima srednje Italije, gdje se sauvalo vie crta naturalne privrede i gdje robovlasnitvo nije igralo onu presudnu ulogu koju je igralo po latifundijima june Italije.

Glava XV.
VANJSKA POLITIKA RIMA NA ZAPADU KRAJEM II. ST. PR. K. 1. Jugurtin rat 111. 105. g. pr. K.
Dvadesetih i sljedeih godina II. st. pr. K., dok se u Rimu vodila borba izmeu populara i optimata, gotovo na svim granicama rimske drave voeni su ratovi s pograninim narodima. U veini sluajeva to su bili neznatni sukobi; ali su se oni ponekad pretvarali u ozbiljne i dugotrajne ratove. Glavni zadatak Rima u vanjskoj politici na sjeveru bila je tenja da sebi osigura kako suhozemnu tako i pomorsku vezu sa panjolskom. To je bilo vano i sa stratekog gledita, i sa gledita trgovakih interesa. Ofenziva na alpska plemena imala je i drugih ciljeva. Rimljani su teili ka osvajanju zemljita na alpskoj obali, da bi tamo osnovali kolonije. to se tie sjeveroistonog dijela Italije, tu se Rimljani ne staraju toliko oko jaanja koliko o tome da zatite granice od upad i da odre presti rimske drave. Rat na sjeveru Italije Jo 154. g. stanovnici Masilije, kojima se prijetila opasnosti od Ligura, obratili su se za pomo Rimu. Poslije uporne borbe nad Ligurima je odnesena pobjeda. 125. g., na poziv stanovnika Masilije, Rimljani su krenuli u pohod protiv Kelta. Konzul te godine, jedan od rukovoditelja stranke populara, Fulvije Flak, bio je prvi Rimljanin koji je preao Alpe. Rat j e nastavljen i

153

sljedeih godina. Rimljani su naili na snanu koaliciju keltskih plemena, meu kojima su dominantan znaaj imali Arverni; ovi su uspjeli podiniti veliki dio keltskih plemena i proiriti svoju vlast od Pireneja do Rajne. Sa Heduancima, koji su bili u neprijateljstvu sa Arvernima, Rimljani su sklopili savez. Poslije pohoda Fulvija Flaka, pojedina su plemena bila pokorena i obvezala se na plaanje danka Masiliji. 122. g. osnovana je tvrava Aquae Sextiae, a 118. g. u stari keltski grad Narbon upuena je rimska kolonija. Izmeu Alpa i Pireneja obrazovana je nova provincija, koja je dobila naziv N a r b o n s k a G a l i j a . U novoj oblasti uvrstili su se rimski trgovci i doseljenici; suhozemni put koji spaja Italiju sa panjolskom nalazio se sada u rukama Rimljana. Osvajanje Balearskih otoka, koji su sluili kao uporite gusara, osiguralo je i pomorske komunikacije sa Pirenejskim poluotokom. Meutim, ratovi u istonim Alpama, u panjolskoj i na Dunavu nisu uvijek bili uspjeni po Rimljane. Reforma brae Grakho nije bitno utjecala na rimsku vojsku; vladajua grupa nobiliteta rijetko je kad davala iz svojih redova sposobne i talentirane zapovjednike, to se u vie mahova ispoljilo za vrijeme rata na sjeveru, ali se osobito jasno manifestiralo za vrijem takozvanog J u g u r t i n o g rata. Stanje u Numidiji Izmeu potomaka numidskog kralja Masinise vodila se borba oko prijestolja. Masinisin unuk J u g u r t a prigrabio je posjede svojih strievia. Jedan od njih, Hiempsal, bio je ubijen, dok je drugi, Adherbal, uspio pobjei u Rim, gdje se obratio za pomo. Jugurta je bio daroviti vojskovoa i diplomat, ali vlastoljubiv ovjek, kadar da se radi vlasti upusti u svaki zloin. On je uivao popularnost i autoritet meu lokalnim plemenima i dobro poznavao Rimljane. U svoje vrijeme Jugurta se borio pod zapovjednitvom Scipiona Emilijana kod Numancije i bio blizak mnogim rimskim aristokratima. Poznavajui rimsku narav, Jugurta je stekao uvjerenje da se mitom moe u Rimu sve postii i izgladiti svaki delikt Rimski Senat i numidske prilike Kad je Adherbal otiao u Rim, Jugurta je preko svojih poslanika, ne alei zlata na podmiivanje utjecajnih osoba, poeo traiti oslonac kod istaknutih senatora. Senat je uputio u Afriku specijalnu komisiju. Ali je Jugurta uspio potkupiti rimske legate, i stvar je bila odluena u njegovu korist: njemu je pripao zapadni, plodni dio Numidije, dok je Adherbal dobio istonu, slabo naseljenu oblast, sa glavnim gradom Numidije Cirtom. Rat sa Jugurtom Ali je poredak zaveden u Numidiji bio kratkog vijeka. Ubrzo polije razgranienja Jugurta je napao na Cirtu i opsjeo je. U Rimu se doznalo za to, ali umjesto da se prui realna pomo Adherbalu, u Afriku su upuivana poslanstva, koja su se vraala u Rim bez ikakvih rezultata. Cirta je bila prisiljena na predaju, Jugurta je usprkos svojih obeanja pogubio Adherbala, a osim

154

toga, po njegovom nareenju pobijeni su svi mukarci koji su se nalazili u gradu. Meu poginulim bilo je i rimskih graana i Italika, koji su se u Numidiji bavili trgovinom. Vijest o tome izazvala je u Rimu revolt. Naroito su negodovali vitezovi. Usprkos otpora nekih senatora Jugurti se objavljen rat ( 111. g. ). Rimske trupe ve su prele granice Numidije, ali je Jugurta opet uspio potkupiti rimske zapovjednike, i ovi su pristali na mir, koji je bio sramotan za Rim. Ovaj ugovor izazvao je u Rimu novi val prosvjeda. Energini narodni tribun Gaj Memije insistirao je ak na tome da se Jugurta pozove u Rim. Jugurta se pojavio pred narodnom skuptinom, ali tek nakon to mu je Memije poeo postavljati pitanja, drugi narodni tribun, koga je Jugurta ve uspio potkupiti, zabranio mu je odgovaranje na njih. Stvar se nije ograniila na to. Jugurta, koji je bio pozvan u Rim da odgovara, ne samo da je podmiivao senatore, nego je ak potajno poslao ovjeka da ubije jednog od pretendenata na Numidsku kraljevinu, koji se u to vrijeme nalazio u Rimu. Tek ovakvo otvoreno zaobilaenje svakog prava natjeralo je Senat da odbaci mirovni ugovor i protjera Jugurtu iz Rima. Kau da je Jugurta naputajui Rim uzviknuo: "O grade na prodaju, koji e brzo propasti, samo dok ti se nae kupac!" Poslije toga ponovo je zapoet rat s Jugurtom ( 110. g. ), ali je voen krajnje nevjeto. Ubrzo poslije poetka vojnih operacija Jugurta je iznenada napao na rimski logor i natjerao Rimljane na kapitulaciju. Potkupljeni rimski zapovjednik zakljuio je ugovor, kojim je Jugurta priznat za saveznika rimskog naroda. Ovaj uspjeh toliko je uzdigao presti numidskog kralja da su se pod njegovom zastavom poela okupljati slobodna i poluslobodna plemena. U Rimu je pak javno mnijenje bilo revoltirano senatorskom oligarhijom, potkupljivom, lienom talenta i nesposobnom za aktivnu vanjsku politiku. Otpoeli su sudski procesi, i niz istaknutih senatora, meu kojima i Opimije, organizator ubojstva Gaja Grakha, bio je prognan iz Rima. Kvint Cecilije Metel Tek nakon toga otpoele su odlune ratne operacije. 109. g. u Afriku je poslan Kvint Cecilije Metel, uvjereni i nepomirljivi aristokrat, iskusni vojskovoa, strogi, nepotkupljiv ovjek. Stigavi na mjesto ratnih operacija, Metel je prije svega poduzeo najodlunije mjere da uspostavi disciplinu u demoraliziranoj vojsci. Protjerao je iz logora trgovce i ene i naredio da se vojska dovede u pristojan red. Shvativi neizbjenost poraza, Jugurta je molio za mir i pristajao na svaki uvjet, ali je Metel, smatrajui nunim potpuno unitenje protivnika, krenuo s rimskom vojskom u unutranjost Numidije i u bitci na rijeci M u t u l u ( 109. g. ) zadao neprijatelju odluujui poraz. Numidska vojska bila je potuena. Ali rat nije bio zavren; Jugurta je i dalje pruao otpor. On je vodio partizanski rat, uz energinu podrku afrikih plemena. Metel je smatrao nunim hvatanje samog Jugurte, zato se rat otegao.

Gaj Marije

155

U to vrijeme, neoekivano za Metela, zapovjednitvo je preneseno na novoizabranog konzula Gaja Marija, koji je u Numidskom ratu sudjelovao pod Metelovim zapovjednitvom, kao njegov legat. Gaj Marije, koji je smijenio Metela, bio je "skorojevi" ( homo novus" ). On je vodio porijeklo iz latinske porodice, koja je ivjela u jednom selu blizu grada Arpina. Roditelji mu nisu dali obrazovanje. Od rane mladosti Gaj Marije je sluio u vojsci i odlikovao se hrabrou jo u vrijeme Numantinskog rata, kada je na njega obratio pozornost Scipion Emilijan. 119. g. Marije je bio narodni tribun i sproveo neke zakone u korist plebsa. Da bi stupio u vezu sa aristokracijom, oenio se je Julijom, koja je pripadala starom patricijskom rodu Julijevaca. Ubrzo nakon toga Marije je uspio dobiti kurulnu magistraturu. Marije je izabran za pretora, a zatim je upravljao panjolskom. U Jugurtinom ratu on je bio legat Metela, s kojim je bio vezan davnanjim klijentskim vezama. Marije se je uspio nametnuti kao iskusan vojni zapovjednik. Meu vojnicima uivao je veliki autoritet, jer im je kao "skorojevi" bio blizak i po umu i po karakteru. 108. g., protiv Metelove volje, Marije je postavio svoju kandidaturu za konzulat. Za Marija su glasovali vitezovi i publikani, njega su podravali i plebejci. Zavretak rata i Marijev trijumf Posebnom odlukom narodne skuptine Mariju je stavljeno u zadatak da nastavi rat s Jugurtom. Marije je preuzeo zapovjednitvo i zadao Jugurti niz poraza. Tast numidskog kralja, mauretanski kralj Bokh, preao je na stranu Rimljana i izdao svog zeta. Kvestor Lucije Kornelije Sula, koji se nalazio u Marijevoj vojsci, krenuo je zajedno s Bokhom u numidski logor i uhvatio Jugurtu ( 105. g. ). Rat sa numidskim kraljem bio je okonan. 1. sijenja 104. g. Marije je proslavio trijumf. U trijumfalnoj povorci iao je Jugurta u lancima i kraljevskom odijelu. Ubrzo poslije trijumfa Jugurta je po Marijevoj zapovijedi bio pogubljen. Jedan dio numidske kraljevine pripao je mauretanskom kralju Bokhu, dok je preostali dio predan jednom bolesnom i slaboumnom Jugurtinom roaku.

2. Marijeva vojna reforma

Grakhove reforme nisu rijeile pitanje o nainu popunjavanje rimske vojske. Stari sustav novaenja vojske postajao je sve tei. Za kasnije dogaaje, ne samo vanjskopolitike ve i unutarnje, bila je od vanosti novina koju je uveo Gaj Marije. O n j e p r v i p o e o primati u vojsku proletere graane koji nemaju cenzusa. U Rimu gdje je postojalo veliko mnotvo siromanih ljudi, nije bilo teko nai ljude voljne da stupe u vojsku. Ali samim tim mijenjao se i sam princip popunjavanja vojske. To je bio poetak zamjene graanskog novaenja dobrovoljnim skupljanjem vojske najamnika. Vojnici su dobivali odreenu plau i punu opremu, sluba u vojsci ( bez obzira na ratne ili mirnodopske prilike ) utvrena je na 16 godina. Poslije toga vojnici su dobivali otpust i mahom, zajedno s tim, zemlju.

156

Od tog vremena legija se dijelila na deset kohorti od kojih se svaka sastojala od dvaju manipula, a u svakoj manipuli bile su po dvije centurije. U svakoj kohorti bilo je 500 ili 600 ljudi, tako da je legija obuhvaala od 5 do 6 tisua ljudi. Taktika jedinica nije vie bila manipula, ve centurija. Uslijed ove reforme postignuta je vea koncentriranost zapovjednitva ( ne 30, ve samo 10 taktikih jedinica ). Vojska je prije bila razvrstana u lako naoruane hastate, principe i triarije, pri emu su vojnici u svaku pojedinu kategoriju uvrtavani prema cenzusu. Raspored u tri linije ostao je i kod Marija, ali se sada u svakoj kohorti nalazila manipula triarija, manipula principa i manipula hastata. I oruje i mjesto u stroju odreivali su zapovjednici, cenzus nije imao vie nikakve vanosti. Uvedene su i neke sitne promjene, npr., umjesto starih zastava uvedene su nove; svaka legija dobila je svog srebrenog orla. Osim toga, znatno je uvrena disciplina. Vojnici su morali stalno vriti obuku, raditi u logoru, graditi putove, podizati utvrenja itd. Kao posljedica Marijeve reforme, rimska se vojska izmijenila, njena borbena sposobnost je porasla. Reforma je imala i odreenih politikih posljedica. Prijanji vojnici eljeli su da se to prije okona rat, pa da se vrate u zaviaj, gdje ih je ekalo vlastito gospodarstvo. Marijevi vojnici pretvarali su se u vojnike-profesionalce. Oni su teili za novim pohodima, koji su im obeavali plijen i bogatstvo. Mijenjaju se i odnosi izmeu vojskovoe i vojnika. Ovi su osobito cijenili one zapovjednike koji ih vode u uspjene pohode. Vojnici su bili spremni da takvim zapovjednicima vjerno slue ne samo u vanjskim ratovima. U sluaju potrebe oni su sa orujem u rukama potpomagali njihove politike zahtjeve. Prijelaz na sustav dobrovoljne vojske prilino je doprinio pojavi graanskih ratova u sljedeem razdoblju, stavljao izvjestan peat na tijek unutarnje borbe pred kraj Republike.

3. Rat s Cimbrima i Teutoncima

Istovremeno s Jugurtinim ratom Rimljani su morali voditi rat na sjeveru, protiv keltskih i germanskih skupina Cimbra i Teutonaca. Prvi sukob Rimljana sa Cimbrima dogodio se je 113. g., blizu Akvileje, i zavrio porazom Rimljana. Cibrima su prila neka keltska plemena, nastanjena u transalpskim podrujima, i Rimljani su nekoliko godina trpjeli poraze. Osobito velike gubitke pretrpjeli su Rimljani u bitci kod A r a u z o n a 105. g., kada su bile potuen dvije njihove vojske i poginulo oko 80 000 vojnika. Od potpunog poraza Galiju i Italiju spasilo je samo to to Cimbri nisu udarili na Italiju, ve na panjolsku. 104. g. borba s Cimbrima i Teutoncima povjerena je Mariju, koji je mimo obiaja, bio u odsutnosti ponovo izabran za konzula. Mariju je predstojao teak ratni pohod; ali su se rezultati vojne reforme ubrzo pokazali. 104. i 103. godina prole su u pripremanju vojske; zatim, kada su skupine barbara krenula na Italiju; Marije im se suprotstavio u odlunoj bitci. Bitka kod Akva Sekstija i Vercele

157

102. g. u bitci kod A k v a S e k s t i j a Marije je razbio Teutonce, sljedee, 101. g., on je odnio pobjedu nad Cimbrima u sjevernoj Italiji kod V e r c e l e ; bitka se zavrila gotovo potpunim unitenjem Cimbra. Usprkos postojeih zakona, Marije je pet puta bez prekida ( 107. i od 104. do 101. g. ) biran za konzula, i vrio je izvanredan utjecaja u dravi. Konzuli birani na uobiajeni nain pokazali su se nemonim u opasnoj borbi na sjevernim granicama. Demokratske grupacije, koje su u obrani protiv vanjske opasnosti dopustile da se vojska organizira na naelima koja su Rimu dotad bila strana, prekrile su ustav. To je bio jedan o prvih koraka na putu ka zavoenju vojne diktature. Poslije pobjede nad Cimbrima Marije je proslavio trijumf i 100. g. po esti put bio izabran za konzula. Ovog puta Marijev izbor nije bio izazvan vanjskom opasnou. On je bio rezultat Marijevog saveza s voama populara.

Glava XVI.
SOCIJALNA BORBA PRED KRAJ II. I NA POETKU I. ST. PR. KRISTA 1. Drugi ustanak robova na Siciliji
Zategnuta situacija, nastala uslijed vanjskih tekoa postala je krajem II. st. jo sloenija uslijed unutarnjih dogaaja. Te godine obiljeene su novim valom ustanaka robova. 104. g. izbio je ustanak robova u blizini Kapue, u Kampaniji. Njime je rukovodio propali rimski vitez Municije koji je naoruao 3 500 robova. Ali je to bila samo epizoda iz povijesti borbe robova protiv robovlasnika. Znatno opasniji po Rim bio je drugi ustanak robova na Siciliji koji je otpoeo iste te 104. godine. Povod ustanku Povod ustanku bio je sljedei. Za vrijeme rata s Cimbrima Senat je Mariju dao pravo da se obraa za pomo saveznim kraljevinama. Kada se Marije obratio za pomo kralju Bitinije, ovaj je odgovorio da su mu veina podanika odveli rimski publikani i da oni ame u ropstvu po raznim provincijama. Onda je Senat donio odluku da se podanici saveznih drava, koji su nezakonito lieni slobode, oslobode ropstva. Rimski pretor Publije Licinije Nerva, koji je upravljao Sicilijom, pristupio je izvrenju senatske odluke, i za kratko vrijeme oslobodio 800 robova. Ali su sicilijski robovlasnici mitom i prijetnjama natjerali upravnika provincije Nervu da obustavi dalje oslobaanje ljudi nezakonito baenih u ropstvo. Ovo je i posluilo kao povod za ustanak, koji je

158

poeo u raznim mjestima. Rimski pretor uspio je izai na kraj s jednom grupom ustanika, ali je drugi dio ustanika napao na rimski odred, pobio ga i naoruao se njegovim orujem. Ovaj dogaaj je doprinio irenju ustanka na znatan teritorij. Voe ustanka Kao i za vrijeme prvog sicilijskog ustanka, ustanici su izabrali kralja i stvorili vijee uz njega. Za kralja je proglaen Sirijac Salvije koji je smatran za iskusnog gatara po utrobi ivotinje. Salvije je uzeo ime Trifon ( tako se zvao jedan od sirijskih kraljeva-uzurpatora, rob po porijeklu ) i izabrao za svoju rezidenciju grad Triokalu. Sa znatnom vojskom Trifon je pristupio opsadi grada Morgantine. On je objavio robovima u opsjednutom gradu da e dobiti slobodu ako preu na stranu ustanika. Onda su morgantinski robovlasnici sa svoje strane obeali robovima slobodu ako pomognu obranu grada, i oni su izabrali slobodu koju bi im podijelili gospodari a ne slobodu koju bi im donijeli drugi robovi. Trifon je razbio na brzu ruku sakupljeni rimski odred koji je krenuo u pomo opsjednutima. Ali su Morgantinci, uz pomo robova, uspjeli obraniti grad. Meutim, robove koji su se nadali osloboenju ekalo je razoarenje: pretor je obeanje robovlasnika proglasio nevaeim, jer je bilo iznueno i nezakonito. Istovremeno sa Trifonovom vojskom na zapadu je djelovala druga vojska, na ijem se elu nalazio Cilijac Atenion, koji je uivao slavu proricatelja po zvijezdama. Atenion se takoer proglasio kraljem i, poto je sakupio znatnu vojsku, pristupio je opsadi Lilibeja, koja se meutim zavrila neuspjehom. U Triokali je izvreno ujedinjenje dviju ustanikih vojski. Ateninon je priznao vlast Trifona i u svemu se podinio njemu. Jako utvreni grad Triokala je izabran je za prijestolnicu druge sicilijske drave robova. U njemu se nalazio kraljevski dvorac, pred kojim se sastajala narodna skuptina, koja je rjeavala pitanja prethodno razmotrena u vijeu. Trifon, a zatim i Atenion, pojavljivali su se pred narodom sa dijademom na glavi, u irokom hitonu i purpurnoj togi; ispred njih ili su liktori. Prema tome, oni su helenistike oznake vlasti spojili s rimskim. Ustanak robova doveo je do nemira izazvanih od strane slobodne sirotinje, koja je plijenila stada i imovinu bogatih. Uguenje ustanka Pokuaji Rimljana da pokore ustanike zavrili su se 103. i 102. g. neuspjehom. Tek 101. g. uspio je Manije Akvilije, Marijev prijatelj i kolega po konzulatu, uguiti ustanak. U to vrijeme Trifon je umro i na njegovo mjesto je doao Atenion, koga je Akvilije, po Diodorovim rijeima, ubio u herojskom dvoboju. Uskoro je osvojeno posljednje uporite robova. Time je slomljen otpor ustanika. Ubudue je robovima bilo zabranjeno nositi oruje. Drugi sicilijski ustanak robova, kao i prvi, naiao je na odjek i u drugim dijelovima rimske drave: na otoku Delosu i u Atici.

159

2. Akcija Apuleja Saturnina

Posljednjih godina II. st. pr. K. zaotrava se politika borba u Rimu. Ponovo jaa stranka populara. O tome svjedoi izbor Gaja Marija za konzula, koji je bio tienik populara. Marijevi uspjesi doprinijeli su daljnjem jaanju politike pozicije populara i ujedinjenju raznih grupa nezadovoljnih Senatom. Energini rukovoditelji oporbenih grupa bili su Lucije Apulej Saturnin i Gaj Servilije Glaucija. Saturnin i Glaucija 103. g. Saturnin je bio prvi put narodni tribun. On je stekao popularnost time to je otvoreno govorio na forumu o potkupljivanju vladajue aristokracije i to je zatim podnio agrarni zakon po kome su Marijevi veterani dobivali zemlju. Saturninove akcije naile su na opoziciju optimata. Odluan njegov protivnik bio je Metel Numidik ( konzul iz 109. g. ). 102. g., kao cenzor, on je htio iskljuiti Saturina iz Senata. Sljedee, 101. g., populari su na izborima postigli odluujue uspjehe; usprkos otporu Senata, Marije je 100. g. po esti put izabran za konzula, Saturnin za tribuna, a Glaucija za pretora. Do kuda su dopirale politike strasti, pokazuje ve i injenica to je svjetina za vrijeme izborne borbe ubila Saturninovog konkurenta. Saturninovi zakoni 100. g. Saturnin je podnio zakone po kojima su Marijevi veterani trebali dobiti zemlju u Africi, po 100 jugera svaki; po zakonu, trebala se je podijeliti i galska zemlja osvojena od Cimbra ( nije uzimano u obzir to to su ta podruja pripadala saveznicima rimskog naroda ). Tu zemlju Marijevi veterani dobivali su u privatan posjed i nisu trebali nita platiti za svoju esticu. Osim toga, predvialo se organiziranje kolonija u raznim provincijama. U interesu galskog plebsa cijena za jedan modij ita sniavanja je na pet estina asa. Provoenje svih ovih mjera stavljeno je u zadatak Mariju. Oko Saturninovih zakona razvila se ogorena borba. Optimati su na sve naine nastojali sprijeiti njihovo provoenje, ne libei se i mogunosti rasputanja narodne skuptine. Ali ni Saturnin nije birao sredstva. Na kraju krajeva, uz uee Marijevih vojnika rad narodne skuptine priveden je kraju. Saturninovi prijedlozi ( osim projekta snienja cijena ita ) dobili su snagu zakona. Kao jamstvo za njihovo ostvarenje trebala je posluiti prisega senatora na vjernost novim zakonima. Nijedan od senatora nije imao hrabrosti da se usprotivi tom zahtjevu, osim Metela Numidika: on je odbio poloiti prisegu i bio je prisiljen napustiti Italiju. Ustanak Saturnina i Glaucije. Njihova pogibija Na taj nain, Marije i Saturnin uspjeli su se osloboditi utjecajnog protivnika, koji se odlikovao dosljednou u svojim politikim uvjerenjima. Zakoni su bili usvojeni, ali je borba i dalje trajala. Poeli su izbori magistrat za sljedeu godinu. Apuleju je polo za rukom da bude ponovo izabran

160

za narodnog tribuna. Glaucija se pak borio za konzulat. Kao njegov konkurent pojavio se Gaj Memije, koji je za vrijeme svog tribunata pripadao popularima i insistirao na tome da se Jugurta pozove u Rim radi oitovanja, ali je kasnije preao na stranu optimata. Glauciejve pristae organizirale su napad na Memija; on je bio batinama pretuen za vrijeme predizborne kampanje. Memijevo ubojstvo jo je vie zaotrilo borbu. Senat je iskoristio nastalu situaciju da objavi da je drava u opasnosti. Uguenje nemir povjereno je Mariju. Marije se najprije kolebao, zatim je priao optimatima i iskoristio podijeljena mu prava. On je opsjeo Kapitol, gdje su zauzeli pozicije njegovi bivi saveznici Saturnin i Glaucija. Kapitol je bio zauzet, a Saturnin i Glaucija zatvoreni u kuriju. Izvori govore kako im je Marije htio sauvati ivote, ali su pristae optimata skinule krov i bacali crjepove sve dotle dok tribun i pretor u punoj magistarskoj opremi kako naglaava izvor nisu bili ubijeni. Saturninova akcija obiljeava novu etapu klasne borbe. Razlika u interesima izmeu gradskog i seoskog plebsa jae se oitovala nego ranije. Meu gradskim plebsom postojale su jake klijentske veze sa istaknutim optimatima. Osim toga, on nije bio zainteresiran za rjeavanje agrarnog pitanja, i zato je u odlunom trenutku jedan njegov dio istupio ak protiv vo populara. Saturninovi zakoni obiljeavaju poetak nove etape u agrarnom zakonodavstvu: oni su imali u vidu u prvom redu dodjeljivanje zemlje veteranima. To je bila jedna od posljedica promjena koje su se dogodila u strukturi vojske. Zemlja se ne dodjeljuje slabo imunim seljacima niti bezemljaima, ve isluenim vojnicima. Marijeva kolebljivost ne svjedoi samo o odsustvu politikih principa kod njega, ona je, oigledno, karakteristina za grupu koja ga je uvijek isticala i podravala za vitezove. Ponovna podjela provincijskih zemljita proturjeila je interesima vitezova, i ovi su podravali Senat u njegovoj borbi protiv Saturnina i Glaucije. Prijanje ustavne metode borbe pokazale su se neodrivim. Protivnike skupine su sklone najraznovrsnijim sredstvima, sve do rastjerivanja skuptine i ubojstva kandidat koji im nisu po volji. 100. g. politika borba prela je u graanski rat. Te godine vojni voa, koji se uzdigao zahvaljujui podrci plebsa, guio je oruanom silom demokratski pokret. Ova pojava moe se smatrati za jedan od prvih simptoma pada Republike i zavoenja vojne diktature u obliku monarhije. Ali je Marije poslije ubojstva Saturnina i Glaucije bio kompromitiran u oima populara. Optimati su pak, i pored usluga koje im je Marije uinio, i dalje gledali na njega kao na skorojevia. Uviajui neodreenost svog poloaja, Marije je otiao iz Rima na Istok, pod izgovorom da mora ispuniti zavjet i pokloniti se Majci bogova. 99. godine vratio se Metel, i Saturninovi zakoni bili su ukinuti. Protiv Saturninovih pristaa pokrenuti su sudski procesi.

3. Livije Druz Mlai i Savezniki rat

Sloga izmeu nobiliteta i vitezova, uspostavljena za vrijeme borbe protiv Saturnina i Glaucije, bila je kratkog vijeka. Neograniena vlast vitekih sudova, koji su smjenjivali upravnike provincija koji zelenaima nisu bili po volji, bez obzira na njihovo porijeklo, drutveni poloaj i ponaanje u provinciji, izazvala je otar prosvjed od strane optimata.

161

Samovolja vitekih sudova dola je do te mjere da je bio optuen za iznuivanje u provinciji Aziji i osuen Publije Rutilije Ruf, poznat po svom nepotkupljivom potenju i po borbi protiv samovolje vitezova-publikana. Poslije osude Publije se povukao u istu onu provinciju u kojoj je bio legat, tamo je bio s poastima doekan od mjesnih stanovnika i sve do kraja ivota ostao meu pukom, koji se sjeao njegove pravedne uprave. Zakonski projekti Livija Druza Novi plamen borbe postao je neizbjean. Za narodnog tribuna za 99. g. izabran je Marko Livije Druz, sin istoimenog protivnika Gaja Grakha. Po svom karakteru Druz je sliio na Grakhe, iako je po svojim pogledima bio blizak optimatima. Odluan i ispravan ovjek, Druz je, za razliku od mnogih svojih suvremenika, u prvi plan stavljao interese drave. On je bio u dobrim odnosima sa istaknutim senatorima sa govornikom Krasom, princepsom Senata Emilijanom Skaurom. Njegov zakonski projekti imali su za cilj privlaenje plebejaca na stranu onih optimata koji su se zalagali za obnovu drave. Druz je bio protivnik vladajue senatorske oligarhije i gornjeg sloja vitezova, koji je neogranieno zapovijedao u sudskim komisijama. On je predlagao da se u prvom redu, reformiraju sudovi, da se u njima vitezovi zamjene senatorima; ali se je i sam Senat imao podvri reformi: po Druzovom projektu, njegov sastav trebao se je popuniti sa 300 novih lanova, izabranih iz redova istaknutih i dostojnih vitezova ( na taj nain, broj senatora iznosio bi est stotina ). Istovremeno, pomou posebnih financijskih mjera trebala se je proiriti jeftina prodaja ita a predviao je i osnivanje kolonija u podruju Kampanije i na Siciliji. Druz je htio kolonijama dodijeliti nepodijeljeni dio italskog zemljinog fonda. Time je oduzimana mogunost buduim reformatorima-demagozima da podnose zakonske projekte o podjeli italskog zemljita. Druzu se pripisuju rijei da e se ubudue moi dijeliti samo blato i zrak. Savezniko pitanje Odmah iza ovih mjera Livije Druz je htio podnijeti zakon o dodjeljivanju prava graanstva rimskim saveznicima. Ovo pitanje pokretali su jo Fulvije Flak i Gaj Grakho. Saveznici su, kao i prije, sluili u vojsci, ali je broj unovaenih stalno rastao. Dok je svaki rimski graanin, ak i obini vojnik, imao pravo provokacije, italski su saveznici bili bespravni, tako da su ak i asnici osuivani na smrtnu kaznu. Kontrola nad italskim gradovima je pojaana, a samovolja rimskih magistrata prelazila je ponekad svaku mjeru. Jo je Gaj Grakho priao ovakav sluaj. Jedan seljak ironino se izrazio o nosiljci u kojoj su nosili nekog rimskog aristokrata, koji u to vrijeme nije vrio slubenu dunost. Krivac je bio podvrgnut tjelesnim kaznama i pretuen. Pitanje dodjeljivanja prava graanstva saveznicima bilo je povezano s gospodarskim zahtjevima: savezniko pitanje bilo je izraz borbe izmeu krupnih i sitnih zemljoposjednika. Saveznici su zajedno s Rimljanima sudjelovali u pohodima, ali njih nisu obuhvaale podjele zemljita koje su provoene poevi od brae Grakho. Osim toga, porast krupnog rimskog zemljoposjeda dovodio je do toga da su okupirani teritoriji koje su oduvijek koristila italska

162

plemena. Tako su se, npr., krupna stoarska gospodarstva rimskih magnata pojavila u Apuliji, kuda su oduvijek tjerala svoju stoku italska plemena nastanjena u planinskim podrujima srednje Italije. Za prava graanstva borili su se i predstavnici italskih gradova; njihovi interesi bili su vezani za rimske provincije, gdje su morali konkurirati rimskim vitezovima, koji su uivali razne privilegije. U svojoj borbi za prava saveznici su traili zatitu rimskih javnih radnika. Uz uee Livija Druza stvorena je tajna organizacija, iji su lanovi bili meusobno povezani sveanom prisegom. Dodjeljivanje prava saveznicima imalo je, po Druzovom miljenju, za cilj uvrenje poloaja rimske drave. Sjednica narodne skuptine na kojoj su ti zakoni pretresani bila je izvanredno posjeena. Konzul te godine, Lucije Marcije Filip, jedan od najistaknutijih i najupornijih Druzovih protivnika, istupio je sa otrom kritikom zakonskih projekata. Onda je Druz, koristei se svojim pravom tribuna, naredio da se ovaj uhiti i baci u tamnicu. Zakoni su proli kroz narodnu skuptinu. Isprva su naili na odobravanje i u Senatu, ali je otkrie tajnih Druzovih veza sa saveznicima pomoglo Marciju Filipu da postigne, na osnovu formalnih argumenata, ukidanje tih zakona. Ubrzo poslije toga, dok se Druz jedne veeri opratao sa skupinom koja ga je pratila, zadana mu je smrtna rana noem, od koje je umro nakon nekoliko trenutaka. Poetak rata Neuspjeh Druzove saveznike reforme i njegova smrt doveli su do ustanka saveznik, poznatog u povijesti pod nazivom S a v e z n i k i r a t ( 9 0 . 8 8 . g . ) . Tajna organizacija saveznika pojaala je svoju djelatnost nakon Druzove smrti. Izmeu pojedinih gradova vrena je razmjena taoca. To je primijetio rimski pretor koji se je nalazio u gradu Askuli, i pred svjetinom koja se sakupila u kazalitu odrao prijetei govor, ali je bio ubijen, zajedno sa svojim legatom i straom koja ga je titila. Gradska vrata bila su zatvorena, svi Rimljani koji su se nalazili u Askuli su pobijeni, a njihova imovina opljakana. Dogaaji u Askuli posluili su kao signal za ustanak. Kao najaktivniji sudionici u ustanku pokazali su se Marsi ( uslijed ega se i rat ponekad naziva Marsijskim ratom ); njima su se pridruila sitna sabelska plemena i Samniani, za ijim su primjerom pola ostala plemena u srednjoj i junoj Italiji. Rimu su ostali vjerni Etruani i Umbri, jer su meu njima veliku ulogu igrali krupni zemljoposjednici. Po drugim mjestima stranu Rima drali su samo pojedini gradovi, npr. Nola i Nucerija u Kampanji. Najzad, glavni oslonac Rima inile su kolonije osnovane u razdoblju pokoravanja Italije na raznim dijelovima Poluotoka. K v i n t i P o m o p e d i j e S i l o n iz plemena Marsa i Samnianin G a j P a r i j e M u t i l bili su glavni organizatori i voe koalicije italskih plemena koja su se digla protiv Rima. Prijedlog ustanika da poloe svoje oruje ako se Italicima dadu prava graanstva Rimljani su odbacili, i protiv Italika ujedinile su se sve grupacije rimskog drutva. Sudovi su privremeno obustavili svoj rad, dijeljenje ita bilo je ogranieno. Na elo rimske vojske stali su konzuli 90. g.

163

 Lucije Julije Cezar i Publije Rutilije Lupus, ali su kao legati zapovijedali stare, iskusne vojskovoe Gaj Marije, koji se bio vratio sa Istoka, i Lucije Kornelije Sula. Dravna organizacija saveznika Saveznici su stvorili svoju dravnu organizaciju, koja je u sebi spajala naela rimskog ustava, grkih federativnih organizacija i starinskih italskih ustanova. Sredite nove saveznike organizacije postao je grad Korfinij, koji je dobio naziv "Italija". U njemu je zasjedao Senat od 500 lanova, koje su Italici izabrali, dok su poslovima upravljali 2 konzula i 12 pretora. Puten je u optjecaj poseban novac sa odgovarajuim simbolikim predodbama; npr., na jednoj vrsti tog novca predstavljen je italski bik kako gazi rimsku vuicu. Prva godina rata Rat je voen s neuvenom ogorenou i na raznim mjestima. Ustanici nigdje nisu koncentrirali svoje snage, tako da su Rimljani morali rascjepkati svoje vojske. Rimska vojska koja je djelovala na jugu teila je za tim da, oslanjajui se na gradove koji su Rimu ostali vjerni, zadri Kampaniju i krene u ofenzivu na nepokorna plemena. Ali su Rimljani imali uspjeha samo u pojedinim bitkama; prevaga je bila na strani saveznika, tako da se je konzul Lucije Julije Cezar morao povui. Gotovo itava Kampanija prela je u ruke saveznika, pored ostalog i grad Nola, koji je sada postao glavni oslonac Italika u Kampaniji. Na sjeveru rezultati ratnih operacija bili su manje odreeni. U borbi protiv Mars poginuo je konzul Rutilije Lupus. Tek je Marije, koji je poslije njega preuzeo zapovjednitvo na tom vojskom, postigao izvjesne uspjehe. S promjenjivim uspjehom voen je rat i u Picenumu. Pobjede saveznika dovele su do kolebanja Umra i Etruraca. Teki gubici i opasnost od odmetanja novih plemena natjerali su Rimljane da pristanu na ustupke. Julijev zakon i zakon Plaucija-Papirija Konzul Julije Cezar sproveo je krajem 90. g. zakon ( lex Julia ), po kome se saveznicima koji su do tog vremena ostali vjerni Rimu dodjeljuju prava rimskog graanstva. 89. g., po zakonu narodnih tribuna Marka Plaucija Silvana i Gaja Papirija Karbona ( lex Plautia Papiria ), pravo rimskog graanstva dobivali su svi oni koji tijekom dva mjeseca poloe oruje. Ovi zakoni izazvali su raskol u logoru ustanika. Posebnim zakonom iz 89. g. dodijeljena su prava latinskog graanstva stanovnicima sjeverne Italije Cisalpinske Galije. Umbri i Etruani ostali su vjerni Rimu, ostala plemena i opine takoer su poeli prelaziti na rimsku stranu. Ali je borba i dalje trajala, zadravajui u pojedinim oblastima raniji ogoreni karakter. Osobito su se uporno borili Marsi. Zavretak Saveznikog rata

164

88. g., nakon niza poraza, saveznici su se obratili za pomo pontskom kralju Mitridatu, ali im on im nije pruio podrku. Iste godine pao je u bitci najtalentiraniji voa saveznika Mars, Pompedije Silon. Rimljani su osvajali jednu oblast za drugom. Organizacija savezne Italije protiv Rima pokazala se efemernom. Saveznici su morali poloiti oruje. Ustanici su samo jo ponegdje nastavljali beznadenu borbu protiv Rima, npr. grad Nola u Kampaniji. Onda je u samom Rimu buknuo graanski rat. Ipak je u to vrijeme Rim postigao svoj glavni cilj raspadanje italske federacije. Ovaj uspjeh postignut je ne samo snagom oruja, ve u znatnoj mjeri i politikom ustupaka. Saveznici su postigli ispunjenje onih minimalnih zahtjeva s kojima su se obraali Rimu na poetku ratnog poduhvata. Gotovo itavo slobodno stanovnitvo Italije dobilo je prava rimskog graanstva. Dodue, da bi paralizirali politiki utjecaj novih graana, Rimljani ih nisu uvrstili u svih 35 tribusa, ve samo u 8; ali njihova graanska prava nisu od toga trpjela. Po italskim gradovima zadrana je lokalna samouprava; sada se smatralo da u njima stanuju rimski graani, koji imaju pravo uzimati uea u rimskom politikom i drutvenom ivotu. Od toga su najvie dobili predstavnici najvieg gradskog stalea. Poslije Saveznikog rata poinje porast mnogih italskih gradova, porast koji je i pored burnih potresa u razdoblju graanskih ratova trajao sve do sredine I. st. pr. K. Romanizacija je postizala velike uspjehe, i samo su neke planinske oblasti sauvale svoj prvobitni karakter.

Glava XVII.
BORBA IZMEU MARIJA I SULE 1. Prvi rat sa Mitridatom i Sulin prevrat
Mitridat VI. Eupator Istovremeno sa Saveznikim ratom, u Maloj Aziji je poeo rat protiv pontskog kalja Mitridata VI., koji je predstavljao opasnost po rimsku vladavinu u istonim provincijama. Mitridat VI. Eupator ( 120.- 63. g. ) vodio je porijeklo po ocu od Ahmenida, a po majci od Seleukida. To je bio energian i sposoban ovjek, koji je raspolagao ogromnom tjelesnom

165

snagom. Mitridat nije dobio sustavno obrazovanje, ali je i pored toga poznavao 22 jezika, bio upoznat s najboljim predstavnicima helenistike kulture svog vremena i sam napisao djela iz povijesti prirode, uivajui glas zatitnike znanosti i umjetnosti. Ali i pored toga, njegovu karakteristinu crtu inili su praznovjerje, podmuklost i okrutnost. To je bio tipian azijatski despot. Tajna ubojstva pored ostalih i ljudi bliskih Mitridatu bila su obina pojava na dvoru pontskog kralja. Naslijedivi od oca malu kneevinu, Mitridat je osvajanjima stvorio veliku dravu. On je osvojio i pretvorio u pontsku satrapiju Kolhidu, koja lei na istonoj obali Crnog mora. Oko sredine II. st. na Krimu je stvorena jaka skitska kraljevina, koja je teila izlazu na more. U borbi sa Skitima Hersonez se obratio Mitridatu. Za njegovim primjerom poao je i bosporski kralj, posljednji predstavnik dinastije Spartokid, koji se odrekao vlasti u korist Mitridata. Mitridatovom vojskovoi polo je za rukom obraniti Skite od Herzoneza. U to vrijeme u Bosporskoj kraljevini izbio je ustanak robova pod rukovodstvom Saumaka, koji se je uspio odrati na vlasti itavih godinu dana. Mitridatove trupe uguile su pokret robova. Mitridatu je pripala vlast nad posjedima Spartokida. On je stupio u savez sa Skitima, Bastarnima i Traanima. Grki gradovi i Bosporska kraljevina davali su Mitridatu ito i novana sredstva, sjeveroistoni barbari popunjavali su redove njegove vojske. Mitrdat je stupio u savez s armenskim kraljem Tigranom i pomogao mu je u borbi protiv kraljeva Kapadokije i Sirije. Meutim, irenje Mitridatove vlasti na sredinje i zapadne maloazijske oblasti nailo je na otpor Rimljana. Lucije Kornelije Sula, koji je 92. g. upravljao Cilicijom, povratio je samostalnost Kapadokijske kraljevine. Ali ubrzo nakon Sulinog odlaska Mitridat je protjerao kraljeve Kapadokije i Bitinije i postavio na njihova mjesta svoje tienike. Po nalogu rimskog Senata konzular Manije Akvilije, koji je svojedobno uguio ustanak robova na Siciliji, uspostavio je ranije stanje u Bitiniji i Kapadokiji, emu se Mitridat nije mogao suprotstaviti, ne elei u tom trenutku ratovati s Rimom. Ali je Atilije otiao jo dalje. Na njegovu inicijativu bitinski kralj otpoeo je rat protiv Mitridata. Poetak ratnih operacija Mitridatov otpor uzet je kao povod za rimsku intervenciju, i Akvilije je stupio u rat. Tako je poeo P r v i r a t p r o t i v M i t r i d a t a ( 8 9 . 8 4 . g . ) . Mitridat je imao jaku i dobro obuenu vojsku. Bitinske trupe bile su odmah potuene, pretrpjeli su potpun poraz i rimski odredi, i Mitridat je uao u provinciju Aziju. Akvilije je uspio pobjei, ali su ga stanovnici Lezbosa predali Mitridatu.

Mitridat u Aziji i Grkoj Za pola stoljea svoje vladavine Rimljani su uspjeli pobuditi mrnju prema sebi kod stanovnitva bive Pergamske kraljevine, tako da je Mitridat, ulazei u Aziju, mogao uzeti na

166

sebe ulogu osloboditelja. Po grkim gradovima doekivali su ga sa likovanjem, a u Efez je stigla delegacija odjevena u blagdansku odjeu i pozdravila ga kao novog Dioniza, oca i spasitelja Azije. Prve Mitridatove mjere imale su za cilj iskorjenjivanje rimskog utjecaja. U Efezu je izdao naredbu kojom je provincijama svih gradova nalagao da odreenog dana pobiju sve Rimljane i Italike, koji se nalaze u maloazijskim gradovima, bez obzira na spol i dob. Ovo nareenje bilo je izvreno, prema podacima atenskih povjesniara, pobijeno je oko 80 tisua ljudi. Osvojeni teritoriji Mitridat je podijelio na satrapije. to se tie grkih gradova, oni su bili proglaeni slobodnima i za pet godina osloboeni svih poreza. Iz Male Azije Mitridat je krenuo s vojskom u Grku. U Ateni je uz njegovu podrku doao na vlast predava epikurejske filozofije Aristion, koji je oslanjajui se na sirotinju, poeo provoditi radikalan demokratski program, uslijed ega je veina bogatih napustila grad. Na taj nain, iste one 88. g. u kojoj su Rimljani postigli izvjestan uspjeh u borbi sa Italicima, izgubili su vlast nad vanim istonim podrujima. Zaotravanje socijalne borbe u Rimu Upravu nad Azijom i voenje rata protiv Mitridata Senat je povjerio istaknutom optimatu L u c i j u K o r n e l i j u S u l i , koji se istakao za vrijeme Saveznikog rata. Ovo imenovanje nailo je na ogoren otpor od strane demokratskih slojeva Rima. Za vrijeme Saveznikog rata zaotrile su se socijalne prilike u samom Rimu. Veu aktivnost nego prije dobilo je duniko pitanje. Pretor Azelion, koji je stao na stranu dunika, bio je ubijen od vjerovnika-vitezova, koji su ga napali za vrijeme prinoenja rtve. 88. g. protiv Senata su se ponovo udruili populari i vitezovi, koji se nikako nisu mogli pomiriti s tim da u toj bogatoj provinciji zapovijedaju optimati. Koristei se tim raspoloenjem, Gaj Marije je istako svoje pretenzije na poloaj zapovjednika i sklopio sporazum s poznatim popularom, narodnim tribunom Publijem Sulpicijem Rufom. Ovaj je podnio zakonski projekt koji je zadovoljavao interese antisenatorske skupine. Zakoni Sulpicija Rufa Sulpicije Ruf predloio je da se vrate svi oni koji su 100. g. prognani u svezi sa sluajem Apuleja Saturnina. Iz Senata su se trebali iskljuiti svi oni koji imaju preko dvije tisue denarija duga. Ova mjera imala je za cilj slabljenje Senata, jer je u njegovom sastavu bilo dosta ljudi iji su dugovi prelazili prihode. Po treem zakon, novi graani ( od Italika ) trebali su se uvrstiti ne u 8, ve u svih 35 tribusa. Usprkos otporu senatske veine Sulpicijevi zakoni bili su prihvaeni. Posebna odluka komicija dala je Mariju prokonzulsku vlast i imenovala ga zapovjednikom u ratu protiv Mitridata. Sulin pohod na Rim

167

Dva narodna tribuna upuena su pod Nolu da saope Suli odluku narodne skuptine. Ali se Sula nije pokorio toj odluci. On je sakupio svoje vojnike i saopio im odluke komicija. Vojska je oekivala istoni pohod, koji je obeavao bogat plijen, bojala se da drugi vojskovoa ne uzme druge vojnike. Vojnici su zahtijevali da ih Sula vodi na Rim. Kada su se narodni tribuni pojavili u logoru, gomila ih je rastrgla. Vii zapovjednici odbili su sudjelovati u graanskom ratu, ali to Sulu nije spreavalo da sa svojim trupama krene na Rim, koji je on, po vlastitim rijeima, htio spasiti od tirana. Prema tome, borba protiv tiranije bila je njegova slubena parola. Marije i Sulpicije pokuavali su pruiti otpor. Oni su se obraali za pomo vladajuim grupama stanovnitva. U zadnjem trenutku oni su pozvali u borbu ak robove, obeavajui im slobodu. Ali su sve te mjere bile uzaludne. Suline trupe zauzele su Rim. Sula je postao neogranieni gospodar grada. Od istaknutih marijevaca ubijen je Sulpicije, dok je sam Marije pobjegao u Afriku. Sulino zakonodavstvo Po Sulinom nalogu ukinuti su Sulpicijevi zakoni i sprovedeni novi, u interesu stranke optimata. Sula je proglasio vraanje zakona Servija Tulija; na osnovu toga centurijatske su komicije ojaale na raun tributskih komicija, pri emu je Sula uspostavio Servijev nain glasovanja po centurijama. Vlast Senata je proirena i u isto vrijeme smanjena je vlast glavnih plebejskih magistrata narodnih tribuna. Svaki prijedlog narodnog tribuna imao se je prethodno raspraviti u Senatu; broj lanova Senata trebao se je poveati za 300 ljudi. U interesu veterana osnivane su nove kolonije.

3. Vladavina marijevaca ( 87. 82. g. )

Za 87. g. izabrani su za konzule Lucije Kornelije Cina ( marijevac ) i Gnej Oktavije ( pristaa Sule, optimat ). Konzuli su Suli poloili prisegu na vjernost dravnom poretku koji je on zaveo, a zatim je Sula krenuo na Istok. Cinina akcija Ubrzo nakon Sulinog odlaska Cina je podnio narodnoj skuptini zakone po kojima su se novi graani ( saveznici ) trebali podijeliti na sve tribuse a u Rim se vratiti svi oni koji su bili prognani nakon Sulinog prevrata. Borba je bila toliko ogorena, da se skuptina pretvorila u pravu bitku, koja se je zavrila pobjedom Sulinih pristaa. Cina i druge voe populara morali su bjeati iz Rima. U odsustvu on je lien konzulata. Ali Cina nije bio voljan popustiti pred svojim protivnicima. Marijev povratak i trijumf marijevaca

168

Na Cininu stranu prela je rimska vojska koja se je nalazila kod Nole; njemu su pruili pomo i Italici. Na elu velike vojske Cina je krenuo na Rim. Mariju i drugim izgnanicima poslan je poziv da se vrate u Italiju, i Marije se uskoro iskrcao u Etruriji. Od bivih robova koji su dobili slobodu, od Italika koji su dobjegli Mariju i vraenih izgnanika, Marije i Cina uspjeli su sastaviti znatnu vojsku. Marijevci su opkolili Rim. U gradu je zavladala glad, a zatim je poela bijesniti kuga. Cina je proglasio slobodu svim robovima koji prebjegnu njemu iz Rima. Otpoeo je masovni bijeg neslobodnih elemenata. Vojnici koji su sluili u trupama optimata takoer su prelazili na stranu marijevaca. Najzad je Senat bio prisiljen podiniti se Cini, i Rim se predao. Otpoelo je okrutno razraunavanje sa Sulinm pristaama. itavih pet dana trajalo je ubijanje politikih protivnika marijevaca. Meu prvima ubijen je konzul Oktavije i poginuo Marko Antonije, jedan od istaknutih govornika i pravnika toga vremena. Osobitom okrutnou odlikovao se sam Marije, to je izazvalo prosvjed ak i meu njegovim pristaama. Za 86. g. izabrani su za konzule Marije i Cina. Ali je sedmi Marijev konzulat trajao samo nekoliko dana: 12. sijenja on je umro. U gradu je zavoen red. Po Cininom pristanku Sertorije je sakupio robove kojima su marijevci obeali slobodu, opkolio ih svojim vojnicima i naredio da se pobiju. Sula je smijenjen sa zapovjednikog poloaja, i za borbu protiv Mitridata upuen je Lucije Valerije Flak, koji je postao konzul nakon Marijeve smrti. Svi Sulini zakon bili su ukinuti, novi graani podijeljeni su na svih 35 tribusa, sprovedena je ak djelomina kasacija dugova, pristupilo se organizaciji kolonije u Kapui, koju je plebsu obeao jo Gaj Grakho. Marijevska uprava zamijenila je iskvarenu monetu punovrijednom. Od te reforme bili su na dobitku u prvom redu vitezovi-publikani, koji su predstavljali glavni oslonac marijevaca. Poto je meu senatorima bilo pristaa Sule i kolebljivaca spremnih na sporazum sa Sulom, otpoeli su pregovori o Sulinom povratku u Italiju. Ne vodei rauna o njima, Cina je krenuo vojsci, da bi je ukrcao na brodove i uputio protiv Sule, ali je u Ankoni pao kao rtva vojnike pobune. Pregovori sa Sulom nisu ni do ega doveli.

3. Borbe Sule sa Mitridatom

Sula u Grkoj. Zauzimanje Atene 87. g. Sula se iskrcao u Epiru, odatle je izvrio brzi mar do Beotije, tamo zadao poraz Mitridatovom vojskovoi Arhelaju, zatim krenuo u Atiku i pristupio opsadi Atene, koja je trajala nekoliko mjeseci. Znameniti parkovi Likej i Akademija bili su posjeeni, jer je Suli bio potreban materijal za opsadne strojeve. 1. oujka 86. g. grad je bio zauzet na juri i preputen vojnicima na pljakanje. Ubojstva i pljaka trajali su sve dok Sula nije izdao zapovijed da se prekine. Aristion je bio ubijen, a Arhelaj, koji se uvrstio u Pireju, morao ga je napustiti. Po Sulinom nareenju, starinske graevine u Pireju bile su sruene. Bitka kod Heroneje i Orhomena

169

Ali Sula nije imao ni flote ni novaca. U Grkoj se je trebao s vojskom pojaviti Valerije Flak. Mitridatove trupe osvojile su Makedoniju i ponovo ule u Grku. U Beotiji njim je polo za rukom da se spoje sa ostacima Arhelajeve vojske. Usprkos savjetima Arhelaja, pontske trupe napale su Rimljane. Glavna bitka odigrala se u Beotiji, kod Heroneje ( 86. g. ) i zavrila pobjedom Sule. Poslije druge bitke uspjene za Rimljane, kod O r h o m e n a , preostale Mitridatove trupe napustile su Grku. Mitridatov poraz i Dardanski mir Mitridatov poloaj u osvojenim oblastima bio je nesiguran. ak je i po maloazijskim grkim gradovima, koji su ga nedavno doekivali kao spasitelja, bilo ve mnogo nezadovoljstva. Meu aristokracijom i zemljinim krugovima, bilo je dosta pristaa Rimljana. Mobilizacija vojnika za voenje rata u Grkoj izazvala je nezadovoljstvo naroda. 86. g. u Efezu je izbio ustanak, koji je pripremila prorimska stranka. Pokret u Efezu naiao je, po svemu sudei, na odjek i u drugim gradovima, i Mitridat je poduzeo krajnje mjere. Svim maloazijskim gradovima dao je slobodu, proglasio je kasaciju dugova, robovi su puteni na slobodu, a meteci su dobili pravo graanstva. Na taj nain, Mitridat je iskoristio demokratske parole stare mnogo stoljea. Ali se izgubljena mo nije vie mogla povratiti. 86. g. u Grkoj se iskrcao Valerije Flak. Njegovi vojnici poeli su prelaziti Suli. Flak se nije pouzdavao u vjernost svojih vojnika i zato se je klonio sukoba sa Sulom i krenuo u Makedoniju, da bi odatle prodro u Aziju. Usput je u njegovim trupama izbila pobuna. Flak se je dao u bijeg, ali su ga vojnici stigli i ubili; na elo vojske stao je Gaj Flavije Fimbrija. Na Propontidi Mitridatove trupe bile su potuene. Odatle je Fimbrija krenuo na jug i primorao Mitridata na naputanje Pergama. Poloaj Mitridata, koji je pretrpio poraze i u Grkoj i u Maloj Aziji, bio je otean jo i time to je Sulin kvestor Lucije Licinije Lukul organizirao flotu i oistio otoke Egejskog mora. Stanovnici otonih i maloazijskih gradova, u kojim su prevlast imale aristokratske skupine, poeli su prelaziti na stranu Rimljana. Mitridat je bio prisiljen stupiti u pregovore; mir je zakljuen u gradu Dardanu, uz direktno sudjelovanje Sule i Mitridata ( ujesen 85. g. ). Sula je dobio kontribuciju u visini od 3000 talenata i jedan dio flote pontskog kralja, koji je morao napustiti osvojene oblasti. Nesumnjivo je da je za Rim taj mir bio kompromisan. Nije bilo ikakvih jamstava da e se Mitridat odrei svojih agresivnih namjera, ali je Sula elio to prije zavriti rat, da bi stupio u borbu sa svojim politikim protivnicama. Zakljuivi ugovor sa Mitridatom, Sula je krenuo protiv Fimbrije. Trupe ovog posljednjeg odbile su se boriti i Fimbrija je poinio samoubojstvo, a njegovi vojnici preli su Suli. Kraj 85. g. i jedan dio 84. g. Sula je proveo u Aziji. Protivnici Rimljana i sudionici u istrebljivanju Italika 88. g. bili su okrutno kanjeni. Osloboenje robova i kasacija dugova bili su ukinuti. Kantoniranje ( smjetaj vojnika po privatnim kuama ) trupa i ogromna kontribucija od 20 000 talenata potkopavali su blagostanje Azije. Samo je mali broj gradova koji su ostali vjerni Rimu i bili

170

nastradali od Mitridata, nagraen i dobio niz privilegija. Drugu polovicu 84. g. Sula je proveo u Grkoj. Grki su gradovi takoer jako nastradali od rata, mnogi od njih bili su opustoeni, a riznice hramova opljakane. Sula je svuda uspostavio stare odnose. Vlast Rimljana, kako po grkim gradovima tako i u Makedoniji, bila je uvrena; poto je zavrio pripreme za pohod protiv marijevaca, Sula je otplovio u Italiju.

4. Sulina diktatura
Rat u Italiji U proljee 83. g., s vojskom od 40 000 ljudi, Sula se iskrcao u Brindiziju. Meu prvima priao mu je mladi Gnej Pompej ( sin Pompeja Strabona, sudionika u Saveznikom ratu ); on mu je doveo dvije legije, koje je sastavio od klijenata i arendatora. Suli su dobjegli i neki istaknuti optimati. On je objavio da stanovnicima Italije jami sva steena prava. Usprkos tome, neka plemena, naroito Samnianii, pruili su mu otpor i do kraja rata ostali nepomirljivi. Suli se nije podinila ni Etrurija. Marijevci su sakupili veliku vojsku, ali nisu imali jedinstvenog plana za borbu. U pojedinim sluajevima oni su pruali uporan otpor. Ali su Sula i vojskovoe-optimati koji su preli na njegovu stranu uspjeli potui vojske svojih neprijatelja. U posljednjoj bitci sa protivnicima, koji su pokuavali prei u ofenzivu, Sula se sukobio pred samim ulazom u Rim, kod Kolinskih vrata. Marijevci su pretrpjeli poraz, i kada se poslije toga predalo posljednje njihovo uporite grad Prenesta, Sula je mogao proslaviti punu pobjedu. Samo je mali broj istaknutih marijevaca uspio pobjei. Marijev sin, konzul za 82. g. Gaj Marije, zavrio je samoubojstvom. Poslije ovog poraza marijevaca samo je mali broj italskih gradova i dalje pruao otpor. U zapadnim provincijama, na Siciliji i u Africi, oni su se drali sve do 79. g. Sulina pobjeda nad marijevcima bila je praena okrutnim obraunavanjem, kako u Italiji tako i u Rimu. Na Marsovom polju pobijeno je nekoliko tisua zarobljenih Samniana. Kada su krici ubijenih stigli do hrama Velone, u kome je zasjedao Senat, Sula je hladnokrvno rekao da "to po njegovoj zapovijedi kanjavanju nekoliko zlikovaca, i zamolio je senatore da sauvaju mirnou". U Samnij i Etruriju poslane su kaznene ekspedicije; pri tome je Samnij bio toliko opustoen da se poslije toga nije vie mogao potpuno oporaviti. Kaznene ekspedicije trajale su sve do 79. g.

Proskripcije U samom Rimu, odmah poslije Sulinog ulaska u grad otpoelo je razraunavanje s protivnicima. Sastavljeni su specijalni spiskovi, p r o s k r i p c i j e , u koje su unoene osobe koje su se Suli inile sumnjivim. One su stavljane izvan zakona; svatko tko ih ubije ili preda dobivao je nagradu; njihova imovina podlijegala je konfiskaciji, a robovi su postajali slobodni. Glave ubijenih izlagane su na Forumu. Izvren je veliki broj nekanjenih ubojstava iz osobnih

171

razloga i koristoljublja. Po nekim podacima, pobijeno je 90 senatora i 2 600 vitezova. Imovina osuenih prodavana je na licitaciji. Suline pristae, meu kojima je bilo i njegovih osloboenika i veterana, stekle su ogromnu imovinu. Sulina diktatura Nakon to je osvojio vlast, Sula se postarao da pronae formu za svoj poloaj. On je istakao da smatra potrebnim da se jednom ovjeku dodjele izvanredna opunomoenja, kako bi zaveo red u dravi. U Rimu se tada na vlasti nalazio privremeni upravlja interrex ( privremeni kralj ), jer nije bilo konzul. Ovaj obiaj vodi porijeklo jo od najstarijih vremena. U doba kraljeva, u sluaju kaljeve smrti vrhovna je vlast prelazila obino na Senat: ovaj je postavljao "privremene kraljeve" ( interreges ), koji su naizmjenino vladali do izbora novog kralja. U vrijeme Republike, u sluaju da poginu oba konzula, do isteka roka njihovih oblasti i stupanja na vlast novih magistrata Senat je takoer birao privremenog kralja, na koga je prelazila vrhovna vlast. Krajem 82. g. interrex Lucije Valerije Flak ( Stariji ) sproveo je u komicijama zakon o vrhovnoj vlasti ( lex Valeria de imperio ) i imenovao Sulu za diktatora na neodreeno vrijeme. Po Valerijevom zakonu Sula je dobio izvanredna prava diktatora. On je dobio diktaturu radi izdavanja zakona i ureenja drave (dictator legibus scribundis et reipubliceae constituendae), uz neograniene ovlasti; diktator je u svim oblastima po vlastitom nahoenju raspolagao ivotom i imovinom graana; on je mogao dati vrhovnu vlast ( imperium ) pojedinim osobama, osnivati kolonije, voditi vanjsku politiku i izdavati zakone u vezi s bilo kojim pitanjem. Poloaj diktatora bio je u Rimu nepopunjen jo od vremena Drugog punskog rata. Sulina diktatura sliila je na starinsku samo po imenu. U prethodna vremena diktator je imao neograniena prava, ali je postavljan radi odreenog cilja ( voenje rata, guenje ustanka ). Rok ranije diktature bio je vremenski strogo ogranien ( najvie est mjeseci ). Sula je pak imenovan za diktatora na neodreeno vrijeme. Sula je pripadao optimatima, i sve njegove novine proete su konzervativnim duhom, uperene su protiv demokracije i tee za uspostavljanjem poretka koji je u Rimu postojao prije Grakh, ili ak prije Hortenzijevog zakona. Sulin ustav Po zakonima koje je Sula donio, Senat se stvarno pretvarao u najvii dravni organ. Njegov sastav bio je obnovljen i povean od 300 na 600 ljudi. Novi lanovi Senata potjecali su uglavnom iz redova isluenih Sulinih vojskovoa. Uslijed novih principa kod sastavljanja spiskova, zvanje senatora postalo je faktiki doivotno. Proirene su sudske funkcije Senata. Broj stalnih sudskih komisija ( quaestiones perpetuae ) povean je ( pojavljuju se komisije za razmatranje predmet o mitu, o trovanju, o krivotvorenju testamenata itd. ), za porotnike se biraju, kao to je to bilo i prije Grakha, senatori, a komisijama predsjedavaju pretori. Povean je broj magistratura; umjesto est pretora odsada je birano osam, umjesto osam kvestora dvadeset. Konzuli i pretori morali su

172

se godinu dana nalaziti u Rimu. Pri tome je vlast konzula ograniena, njihov imperium protezao se samo na Rim i Italiju. to se tie pretora, oni su tijekom godine vladanja vodili nadzor jedino nad sudovima. Po isteku godine konzuli i pretori dobivali su dunosti u provincijama, gdje su, kao i prije, uivali znatna prava. Utvren je odreeni red stjecanja magistratur; kvestor nije mogao biti mlai od 30 godina, pretor od 39, a konzul od 42 godina. Izmeu svake dunosti morao je proi razmak od najmanje dvije godine; ponovni izbor za istu dunost mogao se vriti samo poslije deset godina. Cenzori su bili lieni svojih glavnih funkcija, i cenzura je faktiki bila ukinuta. Narodni tribuni trebali su, po novim zakonima, postati odvjetnici pojedinih plebejaca, kao to je to bilo u vrijeme rane Republike. Istina, oni su mogli podnositi narodnoj skuptini zakonske projekte, ali samo one koje bi prethodno odobrio Senat. Pravo intercesije bilo je u znatnoj mjeri ogranieno. Osim toga, bivi tribuni nisu se mogli kandidirati za druge magistrature. Time je oduzimana mogunost mladim nobilima da svoju karijeru poinju s narodnim tribunatom. Jaanje vlasti Senata dovelo je do ograniavanja prava komicija, koje su morale bez pogovora primati mnogobrojne Kornelijeve zakone. Svi ti zakoni provoeni su u interesu nobiliteta. Obustavljeno je dijeljenje ita plebsu, koje je redovno vreno od vremena brae Grakha. Socijalna osnova Suline reakcije Neposredni oslonac Suline vlasti bila je vojska, zahvaljujui kojoj je i doao na vlast. Radi trupa sprovedena je konfiskacija zemljita italskih gradova. U Etruriji, kao i na teritoriju nekih gradova Lacija i Kampanije, osnovane su kolonije, u koje je naseljeno oko sto tisua Sulinih veterana. Raseljavajui bive vojnike, Sula je prije svega ispunjavao svoje obeanje; osim toga, raseljavanjem veterana trebalo je u Italiji obnoviti srednji i sitni zemljoposjed; najzad, samim tim Suli je na raspolaganju stajala itava armija, koju je u sluaju potrebe mogao pozvati. Nisu svi Sulini kolonisti mogli racionalno iskoristiti svoje posjede. Mnogi od njih nisu bili vini poljoprivredi, zapadali su u dugove i naputali zemlju, dok su se drugi vjeto odrali i racionalno vodili svoje gospodarstvo. U samom Rimu Sula se oslanjao na 10 tisua k o r n e l i j e v a c a . Tako su se zvali robovi graana osuenih i poginulih za vrijem proskripcija, robovi koji su dobili slobodu i prava graanstva. Preko njih Sula je mogao vriti pritisak na narodne skuptine. Sula je bio neogranieni vladar Rima, ali je 79. g. iznenada vratio ovlasti diktatora i nakon toga ivio na svom imanju kao privatna osoba, vrei, dodue, i dalje utjecaj na politiki ivot. 78. g. Sula je umro. Njegovo tijelo preneseno je iz Kume u Rim, u pratnji ogromnog broja ljudi veterana, osloboenika, deputata italskih gradova. U samom Rimu, u pogrebnoj povorci sudjelovali su svi sveenici, magistrati i senatori, aristokratska mlade u ratnoj opremi i vitezovi; u procesiji su noene dvije tisue zlatnih vijenaca od legija, gradova i prijatelja. Na Marsovom polju Sulino tijelo je spaljeno i tamo sahranjeno pokraj grobnica rimskih kraljeva. Utjecaj Sulinih pristaa bio je toliko velik da nitko nije prosvjedovao protiv luksuznog pogreba koji Rim dotad nije vidio. Po Apijanovim rijeima, Sula je "bio straan ak i nakon svoje smrti".

173

Sulina karakteristika Karakterizirajui Sulu, antiki povjesniari istiu u njegovoj linosti niz proturjenosti. Sposoban vojskovoa, Sula je uivao rijedak autoritet meu vojnicima, ali je sam bio egoistian i hladan ovjek. Tenje za restauracijom mijeale su se kod njega s praksom mimoilaenja rimskih obiaja. On se npr., u grkim gradovima pojavljivao u grkoj odjei, to rimski magistrati obino nisu inili. edan novca, smatrajui svu konfisciranu imovinu osuenih svojim plijenom, Sula je istovremeno bio rasipnik. Sula je znao svoju neizmjernu okrutnost kombinirati sa hladnom ironijom. On je obustavio pljakanje Atene, rekavi da "voli ive zbog mrtvih". Kad mu je za vrijeme proskripcija neki netalentirani pjesnik donio panegirik u stihovnim, Sula je naredio da se piscu plati odreena svota novca, pod uvjetom da ubudue ne pie stihove. Sula je bio obrazovan ovjek, dobro je poznavao grku literaturu i filozofiju. On je bio epikurejac i skeptiar i sa ironijom se izraavao o zahtjevima tradicionalne religije. Opustoivi riznice grkih hramova, Sula je izjavio da hramovi ne osjeaju potrebu ni za im, jer bogovi pune njihovu blagajnu. Ali je Sula u isto vrijeme bio praznovjeran ovjek, vjerovao u svakakva privienja i znamenja, bio uvjereni fatalist, vjerovao u svoju sudbinu i uz svoje ime stavio nadimak Felix Sretni. Boginju Veneru smatrao je svojoj zatitnicom. Osim toga, pod imenom starinske boginje Velone potovao je kapadokijsku boginju Ma, iji se kult odlikovao naroitim fanatizmom. Sulino odricanje od vlasti bilo je neoekivano za njegove suvremenike i neshvatljivo antikim povjesniarima. Znaaj Suline diktature Pitanje o uzroku Sulinog odricanja od vlasti zanimalo je i moderne povjesniare. Po miljenju Mommsena, Sula je stvorio oligarhiji nezavisan poloaj, osigurao joj vlast, "pa poto je posao bio zavren, tvorac je ustupio mjesto svom djelu". U stvari Sulin reim nije bio vrst. Protiv njega rasla je oporba i meu nobilitetom, tako da je odricanje od diktature, uz ouvanje ostalih osnova Sulinog ustava, bio jedini izlaz. Sulina diktatura bila je vaan moment u rimskoj povijesti. Oruani sukobi raznih politikih grupacija postali su od vremena brae Grakho obina pojava. Osamdesetih godina ti su se oruani sukobi pretvorili u dugotrajan i uporan graanski rat, praen okrutnim razraunavanjem s protivnicima. Ne vodei rauna o starim rimskim obiajima Marije i Sula su nastojali pomou vojske zadobiti politiku vlast. Dosljedniji od svojih protivnika, Sula je u graanskom ratu osvojio vlast i postao neogranieni vladar. On je nastojao ostvariti politike ciljeve one grupacije koja ga je istaknula. Ali, iako je Sula provodio reforme koje su slubeno imale za cilj obnovu starog rimskog politikog poretka, ipak karakter njegove vlasti obiljeava novu etapu u rimskim politikim odnosima. Stari rimski ustav bio je republikanski; on je pretpostavljao vrhovnu vlast narodne skuptine, autoritet Senata, ovlasti magistrata zasnovane na zakonu i obiaju. Sula je samo formalno obnavljao politiki poredak iz vremena prije brae Grakho, ili ak i ranije. U stvari, on je i mao n e o g r a n i e n u m o n a r h i j s k u v l a s t , a

174

ustav koji je on stvorio obezvreivao je vladavinu oligarhije, ne itavog nobiliteta uzetog u cjelini, ve odreene njegove grupe. To je bio prvi pokuaj oruanog osvajanja politike vlasti; to je bio presedan, primjer, za kojim e ubudue poi druge rimske vojskovoe-politiari. Sulina diktatura nije bila potpuno neoekivana i neobina pojava za rimski ivot, ali njene presedane ne treba traiti u starinskoj rimskoj diktaturi iz vremena Samnianskih ratova i borbe patricija s plebejcima, ve u izvanrednim ovlastima koje su uvoene od vremena borbe Senata protiv Gaja Grakha. Sulina diktatura bila je odreena vrsta izvanredne magistrature. Ova politika pojava ukazuje na krizu rimskog politikog poretka, formiranog prije vie stoljea. Sula je zadobio vlast oslanjajui se u prvom redu na najamniku vojsku koju je stvorio Marije, Najamnika vojska mogla se iskoristiti ne samo u borbi sa vanjskim neprijateljem; ona je postajala i oruje unutarnje politike borbe. Na to je skrenuo panju jo Montesquieu, u svojim "Razmatranjima o uzrocima veliine i propasti Rimljana".

Glava XVIIII.
RIMSKA DRAVA POSLIJE SULINE SMRTI I SPARTAKOV USTANAK 1. Italska poljoprivreda sredinom I. st. pr. K.
Porast robovlasnitva Za onih pedeset godina koliko je proteklo od vremena akcije Tiberija Grakha do Suline diktature, u ivotu rimskog drutva dogodile su se znaajne promjene. Porast robovlasnitva predstavlja jednu od osnovnih crta rimskog gospodarskog ivota u prvoj polovici I. st. pr. K. Ratovi Marija i Sule, a i kasniji pohodi, imali su za posljedicu stjecanje velikog broja zarobljenika, koji su pretvarani u robove. Vaan izvor za popunjavanje trita robova bilo je gusarstvo, koje je osobito ojaalo za vrijeme Saveznikog i Mitridatovog rata.

175

Sredite trgovine robljem u Egejskom bazenu i dalje bio je otok Delos. Kakav je znaaj on imao za rimski i italski ivot, moe se vidjeti iz toga to je prilikom njegovog osvajanja od strane Mitridata na njemu pobijeno 20 000 Italika. U italskoj privredi robovlasniki sustav stekao je vei znaaj nego u prethodnom razdoblju. Robovski rad i dalje je potiskivao slobodni rad; uslijed toga poveavao se proces propadanja sitnih gospodarstava. Razvitak poljoprivrede Vodea grana robovlasnike ekonomike Italije sredinom I. st. pr. K. i dalje je bila poljoprivreda. O dinamici njenog razvoja moemo stei predodbu ako Katonove podatke, iz sredine II.st., usporedimo sa onim to kae rimski pisac Marko Terencije Varon u svom djelu o poljoprivredi. Svoju agronomsku raspravu Varon je pisao tridesetih godina I. st. pr. K., ali se puno toga to on govori o poljoprivrednim odnosima moe staviti u prvu polovicu I. st. Katonovi savjeti tiu se uglavnom Lacija i Kampanije, dok Varon ima u vidu itavu Italiju, iju plodnost on visoko cijeni. "Imali li ieg korisnog u privredi to ne bi u Italiji ne samo uspijevalo nego i bilo izvrsno? Koja se druga zob moe usporediti s kampanijskom ? Koja penica sa apulskom ? Koje vino sa falernskim ? Koje maslinovo ulje s venafarskim ? Zar nije itava Italija skroz zasaena drveem, tako da slii na kakav vrt". Porast krupnih gospodarstava Imanja koja Varon ima u vidu vea su i ira po dimenzijama od Katonovih. Varon se zalae za to da se sve radi temeljito i racionalno. U svojim razmatranjima on obuhvaa gotovo sve grane poljoprivrede. Ali pitanje o tome koja je od tih grana najunosnija, Varon ne rjeava onako jednostavno kao njegov prethodnik. Navodei tablicu relativne isplativosti raznih kultura, koju daje Katon, Varon primjeuje: "Ali se svi s tim ne slau, neki daju prednost dobrim livadama. Neki kau da trokovi oko odravanja vinograda gutaju prihod". Varon posveuje mnogo mjesta stoarskom gospodarenju. Prema tome, porast krupnih posjeda vodio je irenju ekstenzivnih oblika iskoritavanja imanja. Varon daje prednost imanjima koja su povezana s tritem. "Poznato je pie on - da mnogi vlasnici gospodarstava moraju uvoziti na svoja imanja ono to im nedostaje ( ito, vino itd. ); naprotiv, ima dosta takvih koji moraju izvoziti neke proizvode." Ali ova primjedba ukazuje na to da su mogli postojati i takvi posjedi koji su izlazili na kraj vlastitim sredstvima, vodili izolirano gospodarstvo. Varon zna za latifundije koje su imale svoje kovae, tekstilce i druge obrtnike. Iz toga moemo zakljuiti da su u granicama Italije postojala krupna gospodarstva koja su stajala u slabim vezama s tritem, proizvodila uglavnom za vlastitu potronju i zadravala karakter naturalne privrede. Varon njih samo spominje.

176

Radna snaga na imanjima Robovi predstavljaju glavnu radnu snagu na Varonovom imanju. Varonu pripada znamenita definicija roba kao orua koje govori. "Sredstvo za rad kae on dijel se na tri djela: na orua koja govore ( instrumentum vocale ), na orua koja putaju neartikulirane glasove
( semivocale ) i nijema orua ( mutum )"; meu orua koja govore spadaju robovi, meu ona

koja putaju neartikulirane glasove volovi, a meu nijema zaprena kola. Ali pored robova na posjedima je upotrebljavan i rad slobodnih ljudi. Najamni radnici uzimani su vjerojatno za vrijeme sezonskih radova, ali su oni, osim toga, mogli biti i arendatori ili zakupnici. "Po nezdravim mjestima savjetuje Varon unosnije je obraivati zemlju pomou najamnih radnika, nego pomou robova". Smisao ovog savjeta je jasna: rob kota novca i, prema tome, o njegovom se zdravlju treba u odreenoj mjeri starati, dok je slobodan radnik za vlasnika bio strani ovjek koji se svakog trenutka moe zamijeniti drugim ili otpustiti s posla. Pisci agronomskih rasprava davali su savjete kako treba postupati s robovima. Varon kae da ne treba nabavljati robove iste narodnosti, "jer je to u veini sluajeva uzrok domaih nereda". Pisac ne porie znaaj tjelesnih kazni za robove, ali on govori i o opomenama."Volja prema radu moe se pobuditi slobodnijim reimom, dareljivijim mjerama u hrani i odjei, smanjenjem koliine rada, ili doputenjem robu da na panjake imanja izgoni nekoliko grla vlastite stoke, ili ma kojim drugim sredstvima". Za upravnike vila ( vilike ) i nadzornike nad robovima postavljaju se takoer robovi. Ali Varon predlae da se oni stavljaju u drugaiji poloaj. Njima treba dodjeljivati p e k u l i j , tj. takvu imovinu kojom oni mogu raspolagati po svom nahoenju, ali koja ostaje u vlasnitvu vlasnika posjeda; njima treba doputati da imaju ene-robinje, s kojima mogu imati djecu."To ini da oni postaju mirniji i privreniji imanju". Unijeti podvojenost meu robove i, na taj nain, drati ih u pokornosti to je glavna Varonova misao. Meutim, Varon ima u vidu idealno imanje. On je uzeo o obzir iskustvo posjednika svoga vremena i prethodnog doba. Njegovi savjeti odraavaju interese onih robovlasnika koji su teili da svoje prihode uveaju putem maksimalne racionalizacije svog gospodarstva. Dogaaji sedamdesetih godina I. st. pokazali su da se robovlasnici nikako nisu odnosili prema svojim robovima onako blago kako to Varon preporuuje. Mogue je da je Varon pri tome uzeo u obzir iskustvo velikog ustanka robova u Italiji. U vrijeme Sule i u sljedeem desetljeu pada procvat latifundijskog gospodarstva. Posjedi rimskih magnata obuhvaali su ogromne teritorije. Tako su npr., posjedi Domicija Ahenobarba iznosili preko 40 tisua jugera. Rasprodaja zemljita poslije Sulinih proskripcija doprinijela je koncentraciji malih posjeda u rukama veleposjednika. Kao izvjesna protutea toj latifundijalnom vlasnitvu sluila su naselja veterana, ali ona, razumije se, nisu mogla utjecati na odnos izmeu krupnog i srednjeg zemljoposjeda. Krupna imanja nisu bila koncentrirana na jednom mjestu. Ona su se esto sastojala od posjeda koji se nalaze u raznim dijelovima Italije.

177

2. Obrt i trgovina
Obrt Rad robova nalazio je primjenu i u obrtu. U rudnicima i kamenolomima gotovo se iskljuivo upotrebljavao rad robova. Po obrtnikim radionicama takoer su bili zaposleni robovi. Meu njima bilo je iskusnih majstora, koji su cijenjeni vie od drugih robova i nalazili se u drukijem poloaju od onih koji su radili u poljoprivredi ili rudnicima. Po italskim gradovima prevladavala je sitna obrtnika proizvodnja. U malim radionicama radilo je po nekoliko ljudi, pod prismotrom vlasnika, njegovog osloboenika ili roba. Italski obrt u tom razdoblju nije samo podmirivao lokalne, italske potrebe; neke su radionice poele raditi i za izvoz u druge zemlje. Bronani i bakreni proizvodi kampanijskih gradova, proizvodi sjevernoitalske keramike poinju se izvoziti izvan granica Italije. Oni su sebi nalazili prou u prvom redu u galskim oblastima, u kojima je romanizacija postizala sigurne uspjehe. Italska trgovina Ali, iako su mnogi italski gradovi i oblasti bili uvueni u razmjenu, italska je trgovina i dalje bila pasivna. Vrijednosti italskog izvoza bila je znatno nia od vrijednosti robe koja je u Italiju uvoena. Glavnu poziciju u uvozu zauzimali su robovi i ito, a odmah za njima dolazili su luksuzni artikli, koji su se ticali najraznovrsnijih strana rimskog ivota. Pomorska trgovina donosila je velike prihode, ali je bila povezana s rizikom, jer je pomorski transport esto stradao i od elementarnih nepogoda, i od napada gusara. Trgovina se neposredno nalazila uglavnom u rukama Italika ( naroito Kampanca ) i italskih Grka; rimski poslovni ljudi vie su voljeli u njoj sudjelovati samo sa svojim kapitalom. Naseobine Sirijaca i Grka u Puteoli svjedoe o tome da su se odreene grane italske trgovine nalazile u rukama stranaca. Kao kompenzacija za pasivnu bilancu italske trgovine sluilo je to to su u Rim, uslijed izvanekonomske prinude, pritjecala ogromna sredstva iz provincija i zavisnih helenistikih drava.

3. Eksploatacija provincija i uloga zelena tva

Zelenatvo se u Rimu pojavilo jo u davna vremena, ali od Sulinog vremena ono uzima najire razmjere. Suline pristae, koje su se obogatile konfiskacijama, ulagale su sredstva u razne unosne poslove. Pojavljuju se poslovni ljudi krupnih razmjera. Za jednog od njih Ciceron kae da je vodio masu poslova, uzimao pod zakup razne unosne objekte, imao velike udjele u raznim kompanijama."On je kreditirao narode i davao zajmove kraljevima". Za iskoritavanje provincija bili su zainteresirani i vitezovi i nobili. Vitezovi su nastojali osigurati vladavinu kompanija

178

publikana, a predstavnici nobiliteta eljeli su iscijediti iz provincija novac putem iznuivanja. Zelenake operacije vrene su po provincijama u najkrupnijim razmjerima. Gradske opine morale se od zelenaa uzimati novac, da bi mogle isplatiti ono to zahtijevaju publikani ili namjesnici provincija. Kamate na zajmove dolazile su skoro do 50 postotaka. Rat s Mitridatom pokazao je do kakvih rezultata moe dovesti ta eksploatacija. Usprkos tome, sudbina italskih stanovnika u Maloj Aziji poslije Mitridatovog efekog ukaza jo nije posluila kao lekcija rimskim osvajaima. Ogoljenje provincija pobuuje Rimljane na nova osvajanja. Od Sulinog vremena poinje novo razdoblje rimskog imperijalizma. Za kolonijalnu politiku zainteresirani su razni krugovi rimskog i italskog stanovnitva. Za nova osvajanja bili su zainteresirani i predstavnici nobiliteta i vitezovi, i srednji slojevi gradskog stanovnitva, koji su ulagali sredstva u otkupne komisije, i plebs, koji je raunao na distribucije i predodbe poslije uspjenih pohoda. Kad upotrebljavamo pojmove "imperijalizam" i "kolonijalna politika", moramo imati u vidu ono to je specifino za antiki Rim.

4. Rimsko robovlasniko dru tvo u prvoj polovici I. st. pr. K.

Kao i u prethodnom razdoblju, nobilitet je i sada zauzimao dominantan poloaj u dravi, ali se u njegovim redovima vri izvjesna diferencijacija: izdvaja se relativno mala grupa magnata, koji se oslanjaju na razvijenu klijentelu, u koju spadaju itavi provincijski gradovi, Materijalnu bazu rimskog magnatstva, kao i u prethodnom razdoblju, ini krupni zemljoposjed, pri emu bogati Rimljanin, pored imanj u Italiji, stjeu i velike posjede po provincijama. Eksploatacija provincija Bilo je i drugih metoda za eksploataciju provincija od strane rimskog magnatstva. Upravljanje raznim oblastima sluilo je mahom kao izvor bogaenja. Naroito je poznat bio, npr., pretor Gaj Ver, koji je upravljao Sicilijom od 73. do 71. g. Nijedan lan sicilijskih gradskih vijea nije mogao biti izabran ako prethodno ne da Veru mito. Bogati nasljednici plaali su mu ogromne iznose. Stanovnici jednog grada, koji su se naumili aliti na visoke namete, morali su mu platiti veliku koliinu ita i novca. Za kupovinu namirnica za grad Rim Ver je dobio 37 milijuna sestercija; taj novac on je ostavio kod sebe, a u Rim poslao opljakano ito. Svuda je kupio umjetnika djela. uvene statue, lijepu bronanu posudu, zlatne predmete sve je to Ver konfiscirao u svoju korist. Njegovo gospodarenje na Siciliji imalo je skoro iste posljedice kao i osvajanje ili kuga. Gotovo polovica obradive zemlje bila je zaputena. Stanovnitvo se razbjealo, i u nekim oblastima ostala je najvie jedna treina svih zemljoposjednika. Ver se prouo svojom gramzivou i samovoljom u upravi. On je, nesumnjivo, bio izuzetak. Ali je zato magistrat optuenih za iznuivanje bilo mnogo. "Koliko li je krivaca

179

bilo u Aziji rekao je Ciceron, Verov tuitelj, - koliko u Africi, panjolskoj, Galiji, na Sardiniji, koliko na samoj Siciliji. Stanovnici provincija podnosili su albe, ali su u sudskim komisijama od Sulinog vremena zasjedali ti isti senatori. Sredstva stjecanja po provincijama troena su na potkupljivanje biraa u Rimu. Ali nije svim predstavnicima najvieg stalea ilo dobro. Znatan dio nobila je propadao, neproduktivno troei svoje prihode, pri emu su neki on naina tog troenja bili rashodi prilikom izbora za magistrate. Propali nobili, pored najamnih vojnika, upravo su i inili Sulin oslonac u njegovoj borbi za diktaturi. Izmeu raznih predstavnika nobiliteta voena je borba za utjecaj, za vlast, za bogatstvo. Vitezovi U isto vrijeme nastavlja se borba izmeu nobiliteta i vitezova. Veina predstavnika vitekog stalea stala je na stranu Sulinih protivnika, tako da su vitezovi vie od drugih slojeva stanovnitva nastradali za vrijem Sulinih proskripcija. Ali borba nije prestajala ni poslije Sule. Veliku ulogu u trgovini sa provincijama, osobito poslije Saveznikog rata, igrali su stanovnici italskih gradova, koji su u pravima bili izjednaeni sa starim rimskim graanima.

Seljatvo Agrarne reforme nisu mogle zaustaviti propadanje seljatva. Iako ono nije sasvim iezlo, iako je jo bilo oblasti u kojima se sauvao srednji i sitni zemljoposjed, ipak je seljatvo u politikom pogledu gubilo svoj znaaj. Poslije 100. i 91. g. pr. K. mi vie ne ujemo da su ovi ili oni zakoni proli zahvaljujui aktivnom ueu seoskog plebsa. Pred propalim seljacima stajala su dva puta: ili u vojsku da se znatan dio svog ivota bore za nekog istaknutog vojskovou, ili u Rim, gdje su popunjavali redove rimskog lumpenproletarijata. Propali seljaci i lumpenproleteri inili su onu rezervu iz koje je popunjavana najamnika vojska, koja je odigrala izvanredno vanu ulogu kako u borbi izmeu Marija i Sule, tako i u graanskim ratovima sljedeeg razdoblja. Agrarno pitanje nije izgubilo svoju aktualnost. Stupajui u vosku, seljaci bezemljai raunali su na to da e, poto odslue vosku, dobiti zemljine estice, u agrarnim zakonima toga vremena mi esto nailazimo na toke o dodjeljivanju zemlje veteranima. Ali je tu zemlju trebalo nai, i inicijatori zakon morali su stupati u borbu sa onima koji ve koriste ili namjeravaju u okviru krupnih imanja koristiti zemljita predviena za podjelu meu veteranima. Pretresanje projekata agrarnih zakona uvijek se odlikovalo osobitom otrinom. Gradski plebs

180

Meu gradskim plebsom lumpenproleterski elementi igrali su veliku ulogu. Drava je troila ogromna sredstva na distribucije. Pomou predstava i distribucija politiari su privlaili plebejce na svoju stranu. Znatan dio plebsa inio je klijentelu rimskih magnata. Sredstva troena na potkupljivanje izravno ili neizravno, dobivana su uglavnom iz provincija; to je bio onaj "viak profita" koji je vladajui sloj robovlasnikog drutva dijelio sa siromanim rimskim graanima. Rimski lumpenproletarijat pripadao je parazitskim slojevima rimskog drutva. Gradski stanovnici koji su se bavili produktivnim radom ( obrtnici, nadniari, prodavai itd. ) nisu se mogli boriti s konkurencijom jeftinog robovskog rada i nisu igrali bitnu ulogu ni u gospodarskom ni u politikom ivotu prijestolnice. Dominacija zelenakog kapitala osjeala se u svim slojevima stanovnitva. Od zelenaa su trpjeli i gradski stanovnici i seljatvo, pa ak i neki predstavnici nobiliteta. Nezadovoljna postojeim stanjem sirotinja je podravala as vitezove, as nobilitet, borei se za olakanje svog poloaja. Ne smatra Salustije uzalud, e za promjenama ( cupiditas rerum novarum ) karakteristinom crtom plebsa. Osloboenici Treba istaknuti sve vei broj osloboenika. Njihov socijalni poloaj bio je razliit. Neki od njih pripadali su rimskoj plutokraciji. U jednom od svojih govora Ciceron pria o Sulinom osloboeniku Krisgonu, koji je, koristei se zatitom svoga patrona, za bescjenje pokupovao konfiscirana imanja, stekao ogromnu imovinu, sazidao sebi kuu na Palatinu, okruio se skupocjenim korintskim posuem i drugim dragocjenostima, pojavljivao se na ulici praen sjajnom svitom. Ali su takvi osloboenici, razumje se, bili manjina. Veina osloboenika robova stapala se uglavnom sa slobodnim plebsom. Osloboenici su, prema tome, predstavljali drugi izvor porasta slobodnog gradskog stanovnitva. Robovi, zaposleni u svim granam privrede, po kuama ne samo uglednih i bogatih osoba ve i u ljudi srednjeg sloja, bespravni i iskoritavani, bili su u to vrijem strana politika snaga. Oni su predstavljali najproduktivniji sloj rimskog drutva. Njihov broj bio je velik, naroito u Rimu i po krupnim posjedima.

Uloga robova u politikoj borbi Pretjerano iskoritavanje i koncentriranje ogromnog broja robova po posjedima u gradovima dovodilo je do ustanaka robova koji su se sve ee ponavljali. U svojoj meusobnoj borbi robovlasnici u to vrijeme koriste robove. Zbog pomoi u borbi protiv Rimljana u Aziji, Mitridat im je dao slobodu; marijevci su oslobaali robove svojih politikih protivnika; robovi proskribiranih Sulinih protivnika obrazovali su odred "kornelijevaca", koji je brojao deset tisua ljudi. Rim je u to doba rairio svoju vlast gotovo na itav bazen Sredozemnog mora: meutim u politikom pogledu on je u potpunosti zadrao crte grada-drave. Ali su dogaaji s kralja II. i

181

poetka I. st. pr. K. pokolebali taj poredak. Za borbu protiv pobunjenih robova, za guenje nemira slobodne sirotinje, za guenje ustanaka po provincijama, za uspjeh u vanjskim ratovima bile su potrebne druge metode vladavine, Rim je prelazio od republike na vojnu diktaturu.

5. Lepidov ustanak. Sertorijev rat

Ubrzo nakon Suline smrti oporba je digla glavu. Uskomeali su se razni slojevi stanovnitva. Gradski plebs bio je nezadovoljan ukidanjem itnih distribucija za vrijeme Sule i elio je vratiti vlast narodnim tribunima; vitezovi su teili dobivanju sudova u svoje ruke; roaci proskribiranih oekivali su povratak zemlje i graanskih prava; dunici su se nadali socijalnim reformama; postojao je prilian broj nobila koji su smatrali nunim uspostavu starog ustava, koji je omoguavao mnogima, a ne aici optimata, da sudjeluje u politikom ivotu i utjee na dravne poslove. Lepidov ustanak Prvi je protiv Sulinog ustava ustao konzul iz 78. g. M a r k o E m i l j e L e p i d . U svoje vrijeme Lepid je bio Sulin pristaa i stekao sebi na proskripcijama imovinu, ali je zatim preao na stranu oporbe i ubrzo nakon Suline smrti istupio sa zahtjevima uperenim protiv Sulinog ustava. Lepidu je polo za rukom postii to da se, uz odreena ogranienja, obnovi jeftina prodaja ita rimskoj sirotinji. Drugi Lepidovi prijedlozi, a napose njegov projekt o vraanju ranijih ovlasti narodnim tribunima, bili su odbaeni. U isto vrijeme u Etruriji je otpoeo ustanak, koji su lokalni stanovnici, lieni zemlje, digli protiv Sulinih veterana. U cilju guenja tog pokreta u Etruriju su poslana oba konzula. Ali je Lepid svoj boravak u Etruriji iskoristio za pripremu novog ustanka. On se oslanjao u prvom redu na zemljoposjednike koje je Sula upropastio, na Marijeve veterane i na stanovnitvo, nezadovoljno podjelom zemlje Sulinim veteranima. Pri kraju svog konzulovanja Lepid je s vojskom, koju je sakupio, krenuo na Rim, doao do samog grada, ali je bio potuen na Marsovom polju. Sulin pristaa Pompej uspio je u sjevernoj Italiji odnijeti pobjedu nad Lepidovim saveznikom Marko Junijem Brutom. Brut je poginuo, a Lepid pobjegao na Sardiniju, gdje je ubrzo umro. Ostatke Lepidovih trupa odveo je jedan od istaknutih marijevaca Marko Perperna, u panjolsku, da bi ih prikljuio vojsci Kvinta Sertorija, koja se tamo borila protiv Suline oligarhije. Kvint Sertorije Kvint Sertorije bio je jedan od najkrupnijih voa marijevske oporbe. On je vodio porijeklo iz jedne bogate porodice koja je ivjela u zemlji Sabinjana. Kao mlad ovjek Sertorije je sudjelovao u ratu s Cimbrima, a zatim u Saveznikom ratu, i istakao se kao hrabar i talentiran zapovjednik. Za vrijeme graanskog rata on se aktivno borio na strani marijevaca, iako je uvao nezavisnost prema Mariju. 83. g. on je od marijevske vlade dobio provinciju panjolsku, upravljao njom do

182

81. g., ali je zatim pod pritiskom Sulinih trupa bio primoran pobjei u Afriku. Otpoele su godine lutanja, pune opasnosti i avantura. Poslije nekoliko godina, stanovnitvo je pozvalo Sertorija da se vrati na Pirinejski poluotok, gdje je otpoeo uspjenu borbu protiv Sulinih pristaa. Sertorije je uivao veliki autoritet. Njega su smatrali osloboditeljem Rima i pripisivali mu posebnu boansku snagu. Prialo se da Sertorija prati kouta, koja mu prenosi volju bogova. Stav samog Sertorija prema iberskom stanovnitvu bio je drukiji od stava ostalih rimskih namjesnika. On je sebi stavio u cilj romanizaciju iberske aristokracije. U Oski je osnovana kola, u kojoj su se odgajala djeca lokalne aristokracije, uei latinski i grki jezik. Iberci su sluili u njegovim trupama, premda je jezgra vojske i zapovjedniki kadar bio iskljuivo rimski. Od rimskih emigranta obrazovan je Senat od 300 ljudi, koji je postavljao slubene osobe i po rimskim uzorima upravljao oblastima koje je Serotrije zauzeo. Od Rimljana koji su pobjegli od Sule i od Iberaca Serotrije je sastavio znatnu vojsku. Perperna, koji je doveo u panjolsku ostatke Lepidovih odreda, popunio je Sertorjevu vojsku. Poslije toga, Sertorije je nekoliko godina bio siguran. On je ak stupio u veze s Mitridatom i s cilicijskim gusarima. Borba Pompeja protiv Sertorija Uslijed opasnosti koja je prijetila, sulanski Senat je odluio poduzeti izvanredne mjere i poslao je u panjolsku za borbu protiv Sertorija G n e j a P o m p e j a , koji jo nije bio biran za magistrata, ali koji se je istakao za vrijeme Sule i prilikom guenja Lepidovog ustanka. Imenovanje Pompeja proturjeilo je tradiciji, ali je poloaj uprave bio bezizlazan, i Pompeju je sam Senat, bez potvrde narodne skuptine dao prokonzulska prava i vrhovno zapovjednitvo u dalekoj panjolskoj. Ispoetka je i Pompej trpio poraze od Sertorija. Njemu su bile potrebne svjee snage, da bi ojaao svoj poloaj i preao u ofenzivu. Ali je Sertorijev poloaj postepeno postajo sve tei. On je morao od svojih iberskih saveznika traiti sve vee rtve; u logoru rimskih emigranta otpoele su nesuglasice. Na elu nezadovoljnika stajo je Perperna, koji nije elio ustupiti prednost Sertoriju. Protiv Sertorija sklopljena je urota, i on je bio ubijen za vrijeme gozbe ( 72.g. ). Smrt talentiranog vojskovoe prouzrokovala je raspadanje njegove vojske. Veina iberskih odreda razila se kuama. Perperna, koji je zamijenio Sertorija, nije uivao autoritet u redovima ustanika. On je ubrzo bio potuen od Pompeja, zarobljen i pogubljen. 72. g. panjolska je bila ponovo umirena; istovremeno Rimljani su morali voditi novi rat s Mitridatom; ali je glavna opasnost bila u samoj Italiji. Sertorije spada, nesumnjivo, meu istaknute dravnike. Hrabar i talentiran vojskovoa, on je prvi od rimskih upravnika pokazao da se Rimljani, ako ele vladati provincijama, moraju oslanjati na lokalnu aristokraciju i da se u tu svrhu moraju starati o irenju romanizacije.

6. Spartakov ustanak

183

U trenutku ogorene klasne borbe u samom Rimu, rata sa Sertorijem u panjolskoj i Mitridatom u Aziji, a osim toga i bezuspjene borbe s gusarima na moru, - otpoeo je u samoj Italiji najvei ustanak robova u antici.

Gladijatori
Ratovi sa ispunili Italiju robovima, meu kojima su bile zastupljene najrazliitije etnike grupe: Gali, Germani, Trani, helenizirani stanovnici Azije i Sirije. Glavna masa robova radila je, kao to je naprijed ve reeno, u poljoprivredi i ivjela pod krajnje tekim uvjetima. Od gradskih robova u posebnom poloaju nalazili su se gladijatori. U I. st. pr. K. bez gladijatorskih predstava nije u Rimu mogao proi nijedan praznik. Jedni od njih borili su se u tekom oklopu, drugi su bili naoruani samo trozupcem i bacali na protivnika mree, da bi mu zadali udarac, trei su imali velike etverokutne titove i male maeve, etvrti opet duge maeve i male titove; bilo je gladijatora koji su se borili na konjima. Kad bi u boju netko pao kao pobijeen, gledatelji su kricima davali do znanja, trebali li mu potedjeti ivot, ili ga pobjednik treba ubiti. Urota u kapuanskoj gladijatorskoj koli Gladijatori su prije nastupa u areni prolazili temeljitu obuku i naporne treninge. Postojale su posebne kole, u kojima su robovi stjecali gladijatorsko umijee. Sama profesija zahtijevala je od gladijatora smjelost i hrabrost. U jednoj od takvih kola, koja je pripadala Luntulu Batijatu, u kampanskom grdu Kapui, sklopljena je 74. g. pr. K. urota robova, u kojoj je uzelo uea oko 200 ljudi. Urota je bila otkrivena, ali je preko 70 robova uspjelo izii iz grada i sakriti se na Vezuv. Spartak i druge voe ustanka Na elo ustanka stao je Spartak. Po Plutarhovom saopenju, Spartak je bio Traanin po porijeklu, sluio u rimskim trupama kao najamnik, pobjegao, zatim bio zarobljen i predan meu gladijatore. Kasnije je, zbog svoje tjelesne snage i hrabrosti, dobio slobodu i stupio kao uitelj maevanja u gladijatorsku kolu Lentula Batijata. O njegovoj snazi i visokoj intelektualnoj nadarenosti Plutarh kae: "on je vie sliio na obrazovanog Helena nego na barbara". Salustije je o njemu rekao: "neobino velik snagom tijela i due". Nisu sauvan biografski podaci o drugim voama ustanka. Sama njihova imena Kriks, Enomaj nita ne govore, jer su robovima imena davali obino njihovi gospodari po svom nahoenju. Prvi Spartakovi uspjesi Ustanici su se uvrstili na Vezuvu, i ubrzo je njihov broj jako porastao, njima su pritjecali robovi sa susjednih posjeda, kao i "slobodni ljudi s polja", kako kae Apijan. Vjerojatno su to bili propali seljaci, kojih je bilo puno u Kampaniji. Rimske vlasti nisu isprva posveivale ustanku naroitu panju, jer su bjegovi robova od svojih gospodara bili svakodnevni. Protiv Spartaka

184

poslani su samo lokalni odredi; ustanici su ih potukli i zaplijenili oruje. Tek poslije tih neuspjeha poslan je radi guenja pokreta Gaj Klaudije Glaber, sa odredom od tri tisue ljudi. Klaudije je zauzeo jedini put koji vodi u planine, tako da je robovima odstupnica bila presjeena. Ali je Spartak naao izlaz iz situacije: od grana divlje vinove loze, koja je u izobilju rasla po padinama planine, naredio je da se ispletu ljestvice, niz koje su se opkoljeni spustili i zali Rimljanima za lea. Uslijed neoekivanog napada Klaudijev odred dao se je u bijeg. Poslije toga snage ustanika poele su brzo rasti. Pobunjeni robovi u masama su pritjecali Spartaku. Onda je u Kampaniju poslan s trupama pretor Publije Varinije. Ali je Spartak najprije zadao poraz njegovim legatima, a zatim potukao i samog pretora. "Sada je Spartak" pie Plutrah "postao ve velika i strana snaga". Ustanak nije zahvatio samo Kampanju, ve se prenio na susjedna podruja. Poloaj robovlasnika postao je krajnje opasan. Nesuglasice meu voama ustanka Spartakova vojska je narasla, tako da se pojavilo pitanje o daljnjim njenim akcijama. Ali meu voama ustanka nije bilo jedinstva. Spartak je namjeravao povesti robove na sjever Italije, prijei Alpe i odvesti robove u domovinu u Trakiju i Galiju. Kriks je pak htio ostati u Italiji i udariti na Rim. Uzroci nesuglasica nisu jasni. Salustije ukazuje na to da je u Kriksovoj vojsci bilo Gala i Germana. Na osnovu onog to saopava Plutarh moe se izvesti zakljuak da su u vojsci samog Spartaka bili Trani. Momsen je smatrao da je uzrok nesuglasica bila plemenska podvojenost. Ali je od odreene vanosti bila i heterogenost socijalnog sastava ustanika. Slobodni seljaci, koji su pristupili pokretu, nisu bili zainteresirani za naputanje Italije. Kao rezultat tih sporova dolo je do podjele vojske; Kriksova vojska odijelila se od Spartakove. Porazi rimskih vojski 72. g. Senat je protiv robova poslao dva konzula. U Apuliji, kod planine Gargana, jedan od njih uspio je potui Kriksov odred; sam Kriks bio je ubijen u bitci. Ali se Spartak ubrzo osvetio Rimljanima za taj poraz. Zadajui nekoliko udaraca rimskim trupama on je brzim marem krenuo na sjever Italije, i kod Mutine odnio pobjedu nad vojskom namjesnika Cisalpinske Galije. Put prema Alpama bio je otvoren, ali je Spartak iznenada okrenuo natrag. Teko je rei to ga je natjeralo na odustajanje od prvobitnog plana. Potpuno je mogue da Spartak u dolini rijeke Po i po planinskim mjestima, gdje je srednji zemljoposjed postojao jo u vrijeme Vergilija i gdje je bilo malo robova, nije mogao raunati na podrku lokalnog stanovnitva. Dakle, Spartak je od Mutine krenuo u srednju Italiju i u Picenumu potukao vojske oba konzula. Pod Spartakovim zapovjednitvom nalazila se ogromna vojska od najmanje 60 tisua ljudi, kako kae Eutropije, Apijan pak misli da je Spartakova vojska imala 120 tisua ljudi. Spartak je poduzeo sve mjere da uzdigne disciplinu i ojaa borbenu sposobnost svoje ogromne vojske. On nije primao prebjege, nije doputao da se u njegovim trupama prodaju zlatne i srebrene stvari; nabavljali su samo bakar i eljezo, za izradu oruja.

185

Imajui dobro organiziranu i discipliniranu vojsku, Spartak je namjeravao krenuti na sam Rim. Imenovanje Krasa U prijestolnici su osjeali isti onakav strah kao u vrijem Hanibalovog rata. Senat je dodijelio izvanredne ovlasti pretoru M a r k u L i c i n i j u K r a s u , koji se svojevremeno borio pod Sulinim zapovjednitvom. Kras je poeo s jaanjem discipline u vojsci. itava jedna kohorta bila je podvrgnuta okrutnoj kazni decimiranju, koja odavno nije primjenjivana u rimskoj vojsci, - pogubljivanju svakog desetog vojnika, koje je vreno pred oima itave vojske i bilo praeno mranim odredima. Ali ispoetka ni Krasove stvari nisu ile naroito uspjeno. On je ak molio Senat da se pozovu Pompej iz panjolske i Marko Licinije Lukul iz Trakije. Spartak na jugu Italije Odustavi od pohoda na Rim, Spartak se kretao prema jugu Italije, elei se prebaciti na Siciliju i tamo nai podrku meu mnogobrojnim robovima. On se dogovorio s cilicijskim gusarima da ovi prebace trupe preko Mesinskog tjesnaca; ali oni nisu ispunili svoje obeanje. Prebacivanje splavima nije uspjelo, uz to je propretor Ver, koji je tada upravljao Sicilijom, uvrstio sicilijsku obalu. Uslijed ovog pohoda, Spartakova vojska bila je zatvorena u Brutiji. Krasove trupe odsjekle su je od ostale Italije. Da bi preprijeio ustanicima put natrag, Kras je naredio da se iskopa dubok rov preko prevlake, od jednog mora do drugog. Ali je Spartak za vrijeme burne zimske noi naredio da se jedan mali dio rova zatrpa zemljom i suhim granjem, pa je po njemu preveo svoju vojsku. Kras se bojao da robovi ne krenu na Rim, ali se Spartak uputio u Brindizij, namjeravajui ukrcati svoju vojsku na lae i prebjei u Grku. Dva istaknuta zapovjednika njegove vojske, Ganik i Kast, odbili su se pokoriti toj odluci i odvojili su se od Spartaka. Koristei se time, Kras je napao odcijepljeni odred i u krvavoj bitci sasvim ga unitio; poginulo je preko 12 tisua robova. Kras se je pod svaku cijenu elio sam razraunati s robovima, prije povratka Pompeja i Lukula u Italiju. Zato je krenuo u napad na Spartakovu vojsku. Spartakova pogibija Do presudne bitke dolo je u Apuliji ( 71. g. ). Pred borbu Spartaku su doveli konja, ali ga je on, dohvativi ma, zaklao rekavi da e u sluaju pobjede biti mnogo dobrih konja, a u sluaju poraza da mu nee trebati ni vlastiti, pa je zatim jurnuo u neprijateljske redove. S maem u rukama Spartak se je pokuavao probiti do samog Krasa. Pobio je mnogo protivnika, meu kojima i dva centuriona, ali i sam je pao na bojnom polju. Poslije Spartakove smrti njegova se vojska raspala. U to vrijeme iz panjolske je stigao Pompej, koji je zajedno s Krasom organizirao pravu hajku na odbjegle robove. Izmeu Rima i Kapue raspeto je na kri oko 6 tisua ljudi. Ali su se pojedini odredi ustanika drali u Italiji jo itavo desetljee.

186

Historijsko znaenje Spartakovog ustanka Spartakov ustanak imao je znaajne posljedice za rimsku povijest. Opravdana je pretpostavka nekih istraivaa da su uslijed istrebljivanja robova, kao i uslijed opasnosti od novog ustanka, u pojedinim sluajevima krupna imanja dijeljena na sitne estice i davana pod zakup kolonima. U spomenicima iz ovog vremena mi prvi put nailazimo na upotrebu rijei kolon ( colonus ) upravo u tom znaenju. Spartakov ustanak doprinio je izvjesnoj konsolidaciji vladajuih grupa rimskih robovlasnika nobiliteta i vitezova. Nije sluajnost to su obojica vojskovoa-takmaca, Pompej i Kras, izabrani za konzule za 70. g.; iako su obojica bili pristae Sule, oni su bili prisiljeni sprovesti niz mjera za uspostavljanje ustava iz vremena prije Sule.

Glava

XIX.

RIMSKA DRAVA EZDESETIH GODINA I. ST. PR. K. ( UNUTARNJE I VANJSKE PRILIKE ) 1. Uspostavljanje ustava iz vremena prije Sule
Kras i Pompej Zbog svoje pobjede nad Spartakom Kras je dobio ovaciju i lovorov vijenac. Marko Licinije Kras pripadao je senatorskoj aristokraciji i vodio porijeklo iz starog plebejskog roda Licinij. Bio je pristaa Sule i za vrijeme proskripcija kupovinom imanja stekao je ogromno bogatstvo, koje je uveao pomou svakovrsnih pekulacija. Za vrijeme poar kupovao je u bescjenje zapaljene kue i susjedne zgrade, a zatim davao pod zakup ili prodavao gradilita uz visoku cijenu; osim toga, posjedovao je rudnike srebra, zemlju i veliki broj robova. O njemu se govorilo da on bogatim smatra onog ovjeka koji moe vlastitim sredstvima izdravati vojsku. Kras je mnogima davao kredite, zauzimao se na sudovima i tako stalno stjecao veliki broj zavisnih osoba. Ipak, poslije Suline smrti, za vrijeme vladavine Suline oligarhije, on nije uivao neki naroit politiki utjecaj. Krasov takmac bio je Pompej, koji je stekao vojnu slavu i dobio zapovjednitvo u ratu protiv Sertorija. On se najprije istakao kao pristaa Sule. Njemu, jo mladom ovjeku, koji nije proao kroz magistrature, povjerena je borba s marijevcima na Siciliji i u Africi; pri tome su ga vojnici proglasili imperatorom, a Sula nagradio trijumfom. I jedno i drugo postizale su dotad samo one osobe koje su obnaale magistraturu. Pobjede nad Junijem Brutom, Lepidovim pristaom, nad Sertorijem, kao i nad ostacima Spartakovih trupa uvrstile su Pompejev poloaj. Ali nisu samo pobjede nad protivnikom bile njegov glavni oslonac. Pompej je bio jedan od krupnijih magnata,

187

koji su posjedovali zemlju kako u Italiji ( u Picenumu ), tako i u provincijama ( u prvom redu panjolskoj ), on je imao razvijenu klijentelu, najzad, uivao je popularnost meu svojim vojnicima. Kao i u predgrakhovskom razdoblju, senatorska oligarhija spreavala je uzdizanje pojedinih svojih lanova; zato Pompej nakon svog povratak iz panjolske nije naiao na podrku meu vladajuim skupinama u pogledu svojih osnovnih zahtjeva: dodjeljivanja zemlje svojim vojnicima, a sebi konzulata i trijumfa. Te okolnosti pribliile su ga voama populara. Zbliavanje vojskovoe s voama demokracije simptomatino je za sljedee razdoblje. Pompej je poeo traiti oslonac u demokratskim krugovima, da bi dobio nova imenovanja, da bi narodnu skuptinu stavio nasuprot svemonome Senatu. Sa svoje strane, predstavnici populara traili su podrku u vojsci, radi borbe sa Senatom u pitanjima vanjske i unutarnje politike. Nesumnjivo je da je revolucionarni pokret robova, koji su Kras i Pompej nedavno uguili, doprinio konsolidaciji raznih grupa robovlasnikog drutva, dogovoru Pompeja i Krasa s voama populara i popustljivosti Senata, koji je na kraju krajeva pristao na trijumf i konzulat Pompeja. Kras je priredio grandioznu gozbu na deset tisua stolova i razdijelio narodu ita za tri mjeseca. Ali njegov sporazum s Pompejem nije bio vrst; tijekom itavog razdoblja njihovog konzulata izmeu njih su trajale nesuglasice. Ni Kras ni Pompej nisu rasputali svoju vojsku. Tek pred kraj godine dolo je do njihove pomirbe, poslije ega su vojske bile rasputene. Zakoni iz 70.godine Za vrijeme konzulata Krasa i Pompeja ( 70. g. ) u potpunosti je uspostavljena vlast narodnih tribuna i dunost cenzora, a po zakonu Aurelija ( lex Aurelia ) reformirani su sudovi; stalne sudske komisije sastojale su se odsada od predstavnika triju grupa: jedna treina popunjavanja je 1 iz redova senatora, druga iz redova vitezova, a trea iz redova erarnih tribuna . Verov proces Sudska reforma izvrena je u vrijeme poetka suenja bivem namjesniku Sicilije Gaju Veru, koji se prouo svojim iznuivanjima i zloupotrebama. Verova samovolja na Siciliji dola je dotle da je on naredio da se jedan rimski graanin, koji se je htio aliti na njega, podvrgne tjelesnoj kazni, a zatim razapne na kri. Umirui u mukama, nesretnik je ponavljao: "Ja sam rimski graanin", a Ver je rekao: "Neka pogleda... na domovinu. Neka umre gledajui zakone i slobodu". Tubu protiv Vera podigao je mladi odvjetnik M a r k o T u l i j e C i c e r o n (106.-43.), koji se prije toga prouo svojim hrabrim sudskim govorima. Jedan od prvih bio je njegov govor u obranu nekog Roscija, koji je bio optuen za ubojstvo oca; to je bio plod intriga jednog svemonog kornelijevca-osloboenika. Ciceron se nije bojao ustati protiv klevete, iako je imao posla s ljudima koji su uivali podrku samog Sule ( to je bilo
1

Erarnim tribunima ( tribuni aerarii ) nazivane su prvotno, po svemu sudei, plebejske starjeine koje su skupljale tribut; u I. st. to je bio privilegirani sloj graanstva, koji je po svom poloaju zauzimao prvo mjesto iza vitezova.

188

80. g. ). Godine 75. Ciceron je bio kvestor na Siciliji, briljivo je prikupio materijal i izloio ga pred sudskom komisijom, u kojoj su zasjedale Suline pristae. Verov branitelj bio je uveni govornik Hortenzije. Sudska rasprava je ve bila poela; ali su poslije objavljivanja Apulejevog zakona anse bile oito na Ciceronovoj strani. Uviajui to, Ver je dobrovoljno otiao u izgnanstvo. Ciceron je kasnije objavio govore protiv Vera, kako one koje je odrao, tako i one koje je tek spremio. Ova djela predstavljaju tipian primjer politikih pamfleta toga doba i upoznaju nas s praksom provincijske uprave u posljednjem stoljeu Republike.

2. Borba Pompeja s gusarima

Porast gusarstva Od vremena Mitridatovog rata gusarstvo je na Sredozemnom moru uzelo velikog maha. Glavna uporita bila su mu primorski gradovi Cilicije i otok Kreta. Kod gusara nalazili su utoite odbjegli robovi, zloinci i razni pustolovi. Na svojim lakim laama gusari su krstarili po itavom Sredozemnom moru. Oni su opkoljavali gradove, pustoili otoke, prisiljavali stanovnike nekih gradova da im plaaju danak. Svuda su hvatali slobodne ljude i putali ih na slobodu uz veliki otkup, ili ih prodavali u ropstvo. Njihova drskost dolazila je dotle da su napadali ak i na Ostiju. Iskrcavali su se na obale i pljakali du velikih putova. Jednom su zarobili dva pretora sa svim liktorima to su ih pratili. Putovanje morem postalo je opasno, gusarstvo je nanosilo ogromnu tetu rimskoj trgovini, u Italiji su rasle cijene. Gusari, koji su vladali morem, inili su takorei zasebnu dravu. Gabinijevi zakoni Senat je protiv njih upuivao vie ekspedicija. Ali one nisu dovele ni do kakvog rezultata. Za poduzimanje odlunih akcija protiv gusara osobito su se zalagali populari, koji su bili povezani s rimskim trgovakim krugovima. 67. g. Pompejev prstaa, narodni tribun Aul Gabinije podnio je zakon kojim je predlagao energine mjere u borbi protiv gusara. Na osnovu tog zakona Gnej Pompej je dobio izvanredne ovlasti. Kao prokonzul, Pompej je dobio imperium koji se prostirao od Herkulovih stupova kroz itavo Sredozemno more, na udaljenosti 50 milja od morske obale. On je dobio pravo da po vlastitom nahoenju postavlja legate s pretorskim ovlastima, iz redova osoba sa senatorskim zvanjem, i dva kvestora. Mogao je raspolagati dravnom blagajnom, prihodima provincija, kao i sredstvima vazalnih drava. Pod njegovim zapovjednitvom nalazila se je velika armija i flota od 500 ratnih laa. Pompejeva borba protiv gusara Pompej je poduzeo najenerginije mjere da to prije izvri ovaj zadatak. More je podijeljeno na 30 okruga. Na elo svakog okruga postavljen je poseban zapovjednik, sa odreenim brojem

189

ratnih laa; one su osvajale gusarske brodove, ili ih pak gonile u posebno organizirane zasjede. Poto je zapadni dio Sredozemnog mora bio oiene od gusara, Pompej je prenio svoju djelatnost na istok. Gusari su bili otjerani u Ciliciju, mnogi od njih su se predali, dok su drugi bili potueni i zarobljeni; nepristupane tvrave u Cilicije bile su poruene. itava operacija zavrena je za tri mjeseca. Komunikacije Rima sa svim provincijama postale su sigurne.

3. Stanje na Istoku i Manilijev zakon

Mitridat VI. i Tigran Veliki Dardanski mir, sklopljen izmeu Sule i Mitridata, oslabio je pontskog kralja, ali nije slomio njegovu mo. Pod Mitridatovom vlau ostao je znatan dio crnomorske obale. On je nastojao sebi podiniti oblasti koje lee izmeu Pontske i Bosporske kraljevine, uvrstiti i po rimskom uzoru reorganizirati svoju vojsku, emu su doprinijeli rimski emigranti koji su dobjegli na Mitridatov dvor. Najzad, Mitridat je nastojao sebi osigurati podrku monog susjeda armenskog kralja Tigrana II. Velikog. Ovaj je ujedinio razne dijelove Armenske kraljevine. Koristei se nemirima u Partiji, Tigran je proirio granice svojih posjeda u dubinu Azije. Neke kraljevine, npr. Medija Atropatena ( Azerbejdan ) pretvorile su se od partskih vazalnih kraljevina u armenske. Tigran je najprije uvrstio svoju vlast u Mezopotamiji, Kapadokiji i Ciliciji, a zatim, na poziv nekih grkih gradova, nezadovoljnih rasprama i ratovima posljednjih Seleukida, zauzeo znatan dio Sirije. Na granici Armenije i Mezopotamije osnovana je nova provincija Tigranokerta. Sam Tigran , koji je sebe smatrao nasljednikom Darija i Kserksa, oponaao je Ahmenide u obiajima i politici. Rimljani se nisu mijeali u maloazijske i sirijske poslove i nisu spreavali uvrivanje Tigranove moi. Mitridat pak, koji je teio uvrenju svog poloaja na Istoku, je smatrao potrebitim izgradnju prijateljskih odnosa s novom monom kraljevinom; i da bi uspostavio bliske dinastike veze, stupio je u brak s Tigranovom kerkom. Drugi Mitridatov rat Do sukoba izmeu Mitridata i Rima dolo je ubrzo nakon Sulinog odlaska s Istoka. Lucije Licinije Murena, rukovoen eljom da opljaka oslabljenog ( kako se njemu inilo ) susjeda, napao je, pod izgovorom da Mitridat ne izvrava uvjete Dardanskog mira, na Pontsku kraljevinu, ali je pretrpio poraz. Ovaj sukob obino se naziva Drugim Mitridatovim ratom ( 83.-82. g. ). Mitridat se obratio Suli, i zahvaljujui njegovoj intervenciji Dardanski ugovor je u potpunosti obnovljen. Poetak Treeg Mitridatovog rata Jaajui svoje pozicije na Pontu Euksejnosu ( Crnom moru ), Mitridat nikada nije napustio misao o novom osvajanju maloazijskih podruja, koja je izgubio nakon rata sa Sulom. Unutarnji

190

poloaj u rimskoj dravi sedamdesetih godina I. st. iao je na ruku akciji pontskog kralja. Povod novom ratu sa Mitridatom, ili Treem Mitridatovom ratu ( 74.-64.), bile su bitinske prilike. Pred svoju smrt kralj Bitinije Nikomed III. Filopator ostavio je svoju kraljevinu Rimu. U zemlji su i bez toga gospodarili rimski trgovci i zelenai, i Rimljani su odmah zauzeli podruja koja su graniila s njihovim maloazijskim posjedima. Onda je Mitridat istupio kao zatitnik interesa Nikomedovog sina i objavio Rimljanima rat. Sa Sertorijem, koji je u to vrijeme ratovao u panjolskoj, Mitridat je sklopio ugovor. Osim toga, on je uivao podrku gusara, ijom je pomou stvorio znatnu flotu. Velika Mitridatova vojska podijeljena je na nekoliko armija, koje su krenule u raznim smjerovima, s namjerom da Rimljanima presijeku put u Pontsku kraljevinu. Senat je voenje rata povjerio konzulima iz 74. g.- L u c i j u L i c i n i j u L u k u l u i Marku Aureliju Koti. Lukul na istoku Na poetku rata premo je bila na strani Mitridata, koji je u Bitiniji potukao Kotinu vojsku i, prodrijevi u provinciju Aziju, zauzeo je gotovo itavu obalu Helesponta. Ali je Lukulu uskoro uspio ne samo povratiti rimske teritorije, nego i da zauzeti Bitiniju i ak istisnutui Mitridata iz same Pontske kraljevine. Mitridat je bio prisiljen pobjei Tigranu ( 71. g. ). Tigranovo odbijanje da izda svoga zeta posluilo je kao povod za Lukulov pohod u Armeniju. I pored uspjeha u prvim pohodima, Lukulov poloaj bio je teak: u provinciji Aziji i on se mijeao u financijske poslove gradova, koje su publikani upropastili, i time navukao na sebe mrnju rimskih poslovnih ljudi; u vojsci je zaveo strogu disciplinu, to je izazvalo nezadovoljstvo u redovima njegovih vojnika. Lukul je bio poznat kao optimat i Sulin pristaa, i u Rimu su mu predbacivali da odugovlai rat. Uslijed svega toga, rimski vojskovoa bio je prisiljen na neaktivnost, a ovo je pomoglo Mitridatu da se ponovo uvrsti u Pontskoj kraljevini. Manilijev zakon Takvo je bilo stanje stvari na Istoku kada je 66. g. narodni tribun Gaj Manilije podnio komicijama prijedlog o prenoenju vrhovnog zapovjednitava u ratu s Mitridatom na Pompeja. U obranu Manilijevog zakonskog projekta ustao je Marko Tulije Ciceron, koji je tada bio pretor. U svom govoru Ciceron je rekao da rat s Mitridatom treba biti odmazda za ono to je pontski kralj poinio 88. g. U Ciceronovoj argumentaciji na prvom se mjestu nalaze prihodi provincije Azije, jer po dohodcima koji stiu iz te oblasti, ona zauzima prvo mjesto meu svim rimskim provincijama. Najzad, rat dovodi u opasnost imovinu mnogih rimskih graana. Gubitak provincije Azije predstavljao je opasnost u prvom redu za rimske publikane, ije bi se materijalno upropatavanje, po Ciceronu, moglo odraziti i na stanje ljudi iz drugih stalea. Drugi dio govora posveen je dokazivanju teze da vrhovno zapovjednitvo u tom ratu treba povjeriti Pompeju, koji se odlikuje umjerenou, vjernou, pristupanou u ophoenju, umom i

191

humanou. Ali je od naroitog znaenja autoritet ( auctoritas ) Pompeja kao vojskovoe i upravljaa.

4. Pompejevi pohodi
Mitridatov poraz Kada je Pompej preuzeo zapovjednitvo, Lukul je ve bio zavrio najtei dio poduhvata. Pompej je stupio u veze s Partima i dobio od njih obeanje da e napasti na Tigrana. Pompejeva flota zauzela je gotovo itavu istonu obalu, od Fenikije do Trakog Bospora. U ljeto 66. g. Rimljani su ponovo uli u Pontsku kraljevinu. Mitridat je raunao da e voditi obrambeni rat, i izbjegavao je bitke, ali je Pompej uspio stii njegovu vojsku i zadati joj poraz na rijeci Eufratu. Bojei se Rimljana Tigran je odbio primiti Mitridata, i ovaj je pobjegao u Kolhidu, a odatle u svoje bosporske posjede. Tigran se je predao Pompeju, koji mu je vratio kraljevinu i priznao ga za prijatelja rimskog naroda, to je imalo za posljedicu da Armenija nije vie mogla voditi samostalnu politiku prema drugim dravama. Pompej u Zakavkazju 65. g. Pompejeva vojska pojavljuje se u Zakavkazju. Pompej je doao do Fazisa, ali je morao odustati od namjere da du kavkaske obale stigne u Bosporsku kraljevinu i tamo napadne Mitridata. Lokalna plemena vodila su protiv njega uspjean rat. Iako je Pompej uspio pobijediti u nekoliko sukoba, njemu je bilo teko ratovati na partizanski nain. Zato se on zadovoljio time to su Albanci, Iberci i svi narodi koji su ivjeli na junim obroncima Kavkaskih planina i pored njih slubeno izrazili priznanje svoje zavisnosti od Rima. To je priznanje bilo isto formalno. Pompej nije uspio prijei preko glavnog bila. "Kavkaz je po Mommsenovim rijeima jo jednom pokazao svoje svjetsko-povijesno znaenje. Kao to su perzijska i grka osvajanja, i rimska je najezda naila tu na krajnju granicu".

Stvaranje novih provincija Pompej se vratio u Armeniju, a odatle ponovo krenuo na teritoriju Pontske kraljevine, gdje je jo bilo oblasti koje Rimljani nisu pokorili. Pompej je zavrio osvajanje Ponta iji je znatan dio pripojen rimskoj provinciji Bitiniji, a itava oblast pretvoren u rimsku provinciju B i t i n i j u i Pont. 64. g. Pompej je krenuo u Siriju. Nakon njenog osloboenja od vlasti armenskog kralja u njoj su izbile raspre izmeu posljednjih predstavnika dinastije Seleukida, raznih sitnih kneevina i grkih gradova. Te raspre prelazile su u graanske ratove. Gledajui na Siriju kao na posjed

192

rimskog naroda, dobiven od Tigrana, Pompej je odstranio niz sitnih dinasta i regulirao prilike po grim gradovima, pruajui im oitu zatitu. U Judeji Pompej se na molbu stranke farizeja umijeao u dinastiki spor izmeu dva brata, koji su jedan drugom osporavali pravo na kraljevsko prijestolje. 63. g. on je s trupama krenuo na Jeruzalem. Jeruzalemski sveenici predali su grad, ali je hram bio osvojen tek nakon opsade. tienik sveenik Hirkan, koga je podravao Pompej, bio je priznat za prvosveenika i etnarha ( ali ne kralja ). Judeja je izgubila teritorije koje je osvojila pred kraj II. i na poetku I. st. pr. K., napose grke gradove, i smatrana je sastavnim dijelom novostvorene provincije S i r i j e . Mitridatova smrt Za vrijeme opsade Jeruzalema Pompej je dobio vijest o smrti starog neprijatelja Rimljana, Mitridata VI. Eupatora. Poslije neuspjeh na Pontu i u Armeniji, Mitridat je naao utoite u svojim bosporskim posjedima i spremao se za novi pohod protiv Rimljana namjeravajui upasti u Italiju. Rimska blokada gradova na krimskoj obali nepovoljno je utjecala na poloaj grkih gradova, koji su uz to, po svemu sudei, bili nezadovoljni Mitridatovim savezom sa skitskim dinastima. U Fanagoriji izbio je ustanak, koji je naiao na odjek na Herzonezu, u Teodoziji i Nimfeju. Nezadovoljstvo je vladalo i u vojsci. Takvo stanje odluio je iskoristit Mitridatov sin Farnak, i ustao je protiv oca. Naputen od sviju, u svome pantikapejskom dvorcu Mitridat se odluio na uzimanje jakog otrova, koji je uvijek nosio sa sobom. Ali, svakako otuda to je Mitridat stalno uzimao protuotrove, otrov nije djelovao, i onda je stari pontski kralj naredio svome robu-Keltu da ga ubije. Farnak je objavio bezuvjetnu kapitulaciju. Smrt nekada opasnog protivnika Rimljana doekana je u Pompejevoj vojsci kao radostan dogaaj. Farnaku su ostavljeni bosporski posjedi. On je priznat za prijatelja i saveznika rimskog naroda. Fanagorija je proglaena slobodnim gradom. Prema tome, rezultat Pompejevih pohoda bilo je stvaranje novih provincija. Osim toga, Rim je sada stupao u prilino sloene odnose s raznim azijskim dinastijama, koje su pod raznim uvjetima priznavane za prijatelje i saveznike rimskog naroda. Na istoku rimski se teritorij sada neposredno naslanjao na posjede partskih kraljeva, koji su osvojili itavu Mezopotamiju. Na poetku Pompejevog pohoda Parti su djelovali u savezu s Rimljanima protiv Tigrana, ali je priznavanje armenskog kralja za prijatelja rimskog naroda izmijenilo stanje stvari. Rimljani su esto krnjili interese partskog kralja u korist svojih vazalnih i saveznih kraljeva, ali se Parti nisu odluivali na proturimsku akciju, sve dok se je Pompej sa svojim trupama nalazio u blizini njihove kraljevine. 62. g. Pompej, koji je smatrao da je njegova misija na Istoku zavrena, vratio se je u Rim. Novi stadij rimske provincijske politike Pompejeva osvajanja predstavljaju daljnji razvitak onog stadija rimske provincijske politike koji je poeo od vremena Marija i Sule. Ova osvajanja otvarala su put rimskom zelenakom kapitalu. Ona su uveavala prihode rimske drave. Godinji prihodi od tributa poveali su se

193

gotovo za 70 %. Pompej je dareljivo nagradio vojnike i unio veliki novac u dravnu blagajnu. Oni krugovi vitezova koji su ranije isticali Pompeja protiv Lukula bili su apsolutno u dobitku. Gotovo sve one grandiozne pekulacije koje Ciceron spominje u govorima vezane su za Pompjeve pohode. Pompej je podravao sustav vazalnih kneevina, koji je Rim oduvijek prakticirao. Ali u mnogim sluajevima on je naglaavao svoje pokroviteljstvo nad grkim gradovima. Sam on osnovao je niz novih gradova, koji su doprinijeli prodiranju helenistike kulture na Istok. Prema tome, od vremena Pompeja Ri mljani se pojavljuju kao nasljednici helenistikih osvajaa dijadoha i epigona Aleksandra Makedonskog.

5. Politiki ivot na poetku ezdesetih godina I. st. pr. K.

Izbori magistrat Reformama iz sedamdesetih i sljedeih godina Sulinoj oligarhiji bio je zadan udarac; odluke narodne skuptine ponovo su stekle veliko znaenje i mogle su se donijeti mimo volje i elje rukovodeih osoba senatorske stranke kao to to pokazuju primjeri dvaju zakona o izvanrednim ovlastima danim Pompeju. Nakon dvanaestogodinje vladavine oligarhije, demokracija je ponovo dobivala snagu. Veliku ulogu u politikom ivotu Rima igrali su u to vrijem izbori magistrata, koji su zavisili ne samo od dogovora najviih senatorskih krugova, nego i od volje centurijatskih komicija. Poredak koji je zaveo Sula, po kome su konzuli i pretori mogli dobiti dunost u provinciji tek nakon prolaska kroz magistrature u Rimu, i dalje je bio na snazi, premda ga se nisu uvijek strogo pridravali. Na taj nain, osoba izabrana za magistrata mogla je raunati na dobivanje poloaja u provinciji, a uprava provincijom bila je, po pravilu, izvor bogaenja. Uslijed toga, kandidati su teili da svim sredstvima privuku birae na svoju stranu; zato su izbori magistrata, naroito konzula, vreni vrlo esto u napetoj situaciji. Sauvan je izvor koji sadri upute kako se treba boriti za konzulat. Te savjete davao je Kvint Tulije Ciceron svome bratu Marku, glasovitom govorniku, kada je ovaj postavio svoju kandidaturu za konzulat. Poloaj Marka Cicerona bio je otean time to je on bio skorojevi
( homo novus ); on nije imao prednosti koju donosi porijeklo i ugledni preci.

Uslijed toga, Ciceron je, za razliku od svojih konkurenata, mogao raunati jedino na svoju slavu istaknutog govornika i odvjetnika. Ali je to bilo nedovoljno. Po Kvintovom miljenju, dvije okolnosti mogu kandidatu osigurati glasove biraa: usrdnost prijatelj i raspoloenje naroda. Prijateljske veze treba jaati i iriti, i svim sredstvima privlaiti na svoju stranu magistrate, senatore i vitezove. Ne treba zanemarivati ni obine ljude klijente, osloboenike, graane svojeg tribusa, pa ak ni robove; iako oni ne sudjeluju u izborima, ipak ovjekov ugled u mnogome ovisi od miljenja posluge.

194

Sama pojava kandidata na ulici treba ulijevati biraima potovanje. "Potrebno je da se svakodnevno okruuje ljudima razliite obrazovanosti, starosti i svih drutvenih slojeva; sam 2 njihov broj treba stvoriti predodbu ...o autoritetu koji e ti uivati..." Raspoloenje naroda moe se postii raznim sredstvima. Kandidat treba biti ljubazan, nastojati zapamtiti to je mogue vie ljudi, pri susretu svakoga bi trebao nazvati njegovim imenom, napreui svoje pamenje i koristei se uslugama nomenklatora roba koji e na uho doapnuti ime prolaznika. Laskavost je porok u svakodnevnom ivotu, ali je ona nuna kod borbe za konzulat. Kandidat treba pred biraima biti dareljiv, i ako ne raspolae dovoljnim sredstvima da bi ih sve gostio, treba postii to da njegovi prijatelji hvale dobrotu i raspoloenje budueg konzula prema narodu. Na osnovu "instrukcije" Kvinta Cicerona moe se suditi o tome da je demokratizacija rimskog ivota bila kombinirana sa starim principom patronata i klijentele. Zasnovana na hijerarhijskim naelima ( klijenti su mogli imati svoje klijente itd. ), razvijena klijentela bila je oslonac rimskog magnatstva. U sastav klijentele ulazili su itavi gradovi, koji su sklapali posebne ugovore o stupanju u klijentelu kakvog istaknutog rimskog aristokrata. Kandidati su se dodvoravali mnotvu, ali su oni u stvari bili daleko od mnotva sitnih ljudi ( tenuiores ). Na dravne poloaje birani su uglavnom predstavnici uskog kruga aristokracije ( nobil ), i samo u rijetkim sluajevima mogli su sebi prokriti put ljudi neznatnog porijekla. Kvint Ciceron donekle oprezno govori o prijaznosti ( benignitas ) kandidata prema biraima. U stvari, za politiki ivot ezdesetih godina karakteristino je direktno potkupljivanje biraa. Preko svojih klijenata kandidat je dijelio po tribusima novac meu biraima. Postojali su ak posebni posrednici koji su se bavili distribucijom novanih iznosa ( tzv. divisores ). Protiv potkupljivanja izdano je nekoliko strogih zakona, ali je to bilo bez rezultata. Praksa predizborne borbe stvorila je forme pravih pogodbi s garancijama, jamcima i ak sa arbitranom intervencijom u spornim sluajevima. Stvoren je ak specifina taksa: iznos koji je kandidat trebao utroiti na potkupljivanje biraa zavisila je od vanosti magistrature. Veliku ulogu igralo je prireivanje svakovrsnih predstava, na koje su troeni ogromne svote novca. Javno mnijenje nije prosvjedovalo protiv potkupljivanja biraa ako ovo nje prelazilo odreene granice. Marko Tulije Ciceron, koji se za vrijeme svog konzulata borio protiv podmiivanja, sam je ustao u obranu Lucija Licinija Murene , optuenog za to. On je rekao ovo: "To je stara ustanova da sitni ljudi ( homines tenuiores ) dobiju takve darove od svoji sugraana po tribusima". Uloga gradskog plebsa Osnovnu masu biraa inio je gradski plebs, "bijedni i gladni puk" ( misera et ieiuna
plabecula ), kako ga Ciceron naziva u jednom od svojih pisama. Gradski plebs je u dravnim i

privatnim distribucijama vidio jedno od svojih osnovnih prava. Ne uslijed neke tradicije, nekih starinskih naela, ve kao rezultat jaanja uloge gradskog plebsa i njegove politike borbe, drava
2

Cic, De pet. cons., IX, 34.

195

je troila velika sredstva na snabdijevanje slabostojeeg stanovnitva prijestolnice. I od kandidat za najvie dunosti siromano je stanovnitvo zahtijevalo panju prema sebi i odreene materijalne rtve. Time se i objanjava politiki uspjeh istaknutih magnata, koji su raspolagali ogromnim sredstvima i oslanjali se na iroku klijentelu. Poetak opadanja demokracije oituje se i u tome to se principijelna, politika pitanja tijekom predizborne agitacije stavljaju na drugo mjesto, premda se ne skidaju s dnevnog reda. U savjetima Kvinta Cicerona "nada u buduu politiku djelatnost" (spes in re publica ) kandidata zauzima posljednje mjesto meu ostalim sredstvima za stjecanje narodnog raspoloenja. Tako se i politika platforma koju Kvint predouje svome bratu odlikuje neodreenou: "Neka kod tebe postoji uvjerenosti da te Senat ocjenjuje po tome kako si prije ivio i da na tebe gleda kao na branitelja svog autoriteta; neka rimski vitezovi i bogati ljudi na osnovu tvoga prolog ivota vide u tebi uvara reda i mira, a veina, ukoliko su te tvoji govori na sudovima i zborovima ( contiones )pokazali kao populara, neka smatra da e djelovati u njenom interesu". U skladu s rimskom osvajakom vanjskom politikom toga vremena, vojni uspjesi igrali su za vrijeme izbora veliku ulogu. Sve vee znaenje dobivali su meu biraima veterani i islueni vojnici: prilikom izbora za konzule, istie Ciceron, kod itavog rimskog naroda uivaju autoritet rijei ratnika koji su sluili pod zapovjednitvom datog kandidata. Svake godine za vrijeme izbora natjecalo se po vie kandidata. Metode borbe bile su najraznovrsnije. Veliku ulogu igrale su "invektive" osobni napadi na protivnike, njegovo podrijetlo, njegov rad i osobni ivot. esto je stvar dolazila do prave klevete, ali ni to nije smatrano za osudu. Ljudi koji su eljeli igrati politiku ulogu drali su demokratske govore, vodili odgovarajue sudske procese, pozivajui na odgovornost istaknute magistrate, davali narodu ova ili ona obeanja. Tako je postupao do 64. g. Marko Tulije Ciceron; jo dosljednije i energinije djelovao je Gaj Julije Cezar ( 100. 44. g. ). Gaj Julije Cezar Iz patricijskog roda Julijevaca vodili su podrijetlo mnogi magistrati, pa ipak u politikom ivotu Rima Julijevci nisu igrali onu ulogu koju su igrali predstavnici drugih patricijskih rodova. Gajev otac bio je pretor, njegova majka pripadala je istaknutom plebejskom rodu Aurelijevaca. Na protekciju Marija, koji je bio oenjen Cezarovom tetkom, ovaj je jo u razdoblju vladavine marijevaca bio izabran za Jupiterovog sveenika ( flamen Dialis ) i stupio u prvi brak s Kornelijom, Cininom kerkom, s kojom se nije htio razvesti kada je to Sula traio. Nekoliko godina Cezar je proveo u Aziji i vratio se u Rim tek nakon Suline smrti. Cezar je istupio protiv dvojice istaknutih Sulinih pristaa-aristokrata, optuenih za iznuivanje, ali, ma da je simpatizirao populare, Cezar je pokazivao izvjesnu opreznost i nije sudjelovao u politici za vrijeme Sertorijevog rata . On je troio ogromna sredstva na to da stekne popularnost u narodu. 68. g. Cezar je bio kvestor. Pogreb svoje tetke Julije i pogreb prve ene Kornelije Cezar je iskoristio za svojevrsnu politiku demonstraciju: u svojim posmrtnim govorima on je veliao rod Julijevaca, iji je praroditelj Jul bio sin Eneje i unuk same boginje

196

Venere. Istovremeno Cezar je u svom govoru veliao voe stanke populara Marija i Cinu. Prilikom pratnje otvoreno su noeni likovi Marija i Cine, to se dotada nitko nije usudio uiniti. 67. i 68. g. Cezar je ustao u obranu zakon Gabinija i Manilija. Tih godina on je djelovao kao pristaa zblienja Pompeja s popularima, ali za vrijeme Pompejevih pohoda na Istoku Cezar se zbliava s njegovim protivnikom Krasom. 65. g. Kras je bio cenzor, a Cezar edil. Svoje edilstvo Cezar je obiljeio raskonim predstavama ( on je izveo na scenu 320 parova gladijatora ) i graevinama. Usprkos volje optimata, po Cezarovom nareenju jedne su noi na Kapitolu ponovo postavljeni likovi Marija i spomenici u ast njegovih pobjeda, koji su bili uklonjeni po Sulinom nareenju. To je izazvalo negodovanje nekih upornih Sulinih pristaa, ali su zato marijevci aplaudirali Cezaru i govorili da je jedino on dostojan da bude Marijev roak. Na taj nain, Cezar se predstavljao obnavljaem stranke populara. Kao cenzor, Kras je predloio da se prava graanstva dodjele stanovnicima Transpadanske Galije i da se Egipatska kraljevina prikljui Rimu kao rimska provincija, to je imalo za cilj slabljenje Pompejevog utjecaja na Istoku. Ali Senat nije prihvatio nijedan od ova dva prijedloga. Kras je stalno nailazio na otpor svoga kolege po cenzuri, tako da su cenzori vratili svoje ovlasti, ne izvrivi cenz i ne revidiravi ak ni spisak senatora. Prva Katilinina urota U 66. g. pada prvi pokuaj da se najvii poloaji u Republici zadobiju putem urote, sklopljene u tajnom udruenju odreenog broja osoba koje su meusobno povezane zakletvom vjernosti ( coniuratio ). Jedan od glavnih inicijatora te urote bio je Lucije Srgije Katilina ( 108. 62. g. ), koji je vodio porijeklo iz propalog patricijskog roda Sergijevaca i koji je u svoje vrijeme bio pristaa Sule i aktivni sudionik u proskripcijama; govorilo se da su tom prilikom postali njegove rtve i neki njemu bliski ljudi. Poslije Suline smrti Katilina je bio blizak Sulinim pristaama i njihovom pomou postao je 68. g. pretor. Poslije preture upravljao je provincijom Afrikom i vratio se u Rim 66. g., da se bori za konzulat. Ali je u to vrijeme jedna afrika delegacija optuila Katilinu za iznuivanje i na osnovu toga njegova je kandidatura bila odbaena. Ovo je, po svemu sudei, i potaklo Katilinu na organizaciju urote. Glavni sudionici u uroti bili su propali nobili. Oni su vrbovali sebi pristae meu aristokratskom mladei italskih kolonija i municipija. Okolnosti pod kojima je urota sklopljena nisu nam dovoljno poznate. Neki izvori imenuju meu sudionicima u zavjeri Krasa i Cezara. Urota nije uspjela, ali poto su u nju bili umijeani istaknuti senatori, stvar je ostala bez posljedica. Samo je jedan od glavnih sudionika u uroti, Kalpurnije Pizon, upuen kao kvestor u panjolsku. Sudska rasprava povodom Katilininog predmeta koju su pokrenuli Afrikanci, otegla se, tako da Katilina, iako je bio osloboen sumnje, nije uspio postaviti svoju kandidaturu za 64. g. Ali je on uzeo aktivnog uea u izbornoj borbi prilikom izbora konzul za 64. g., i u tu svrhu sklopio je

197

drugu urotu, u koju je, kao i prije pola godine, uvukao uglavnom mlade osiromaene nobile. Urota je nosila strogo konspirativni karakter i bila uvrena sveanom prisegom. Ipak je glavni Katilinin suparnik, Ciceron, preko svojih dounika doznao za urotu i iskoristio je u izbornoj borbi. Bojei se agitacije Katilininih pristaa meu plebskom, Senat je raspustio kvartalne kolegije, koji su se sastojali od demokratskih elemenata. Dok su se prije toga za Cicerona zalagali uglavnom vitezovi i populari, na samim izborima za njega su glasovali i neki senatori, koji su se bojali nereda u sluaju pobjede Katilininih ljudi. Po broju glasova Ciceron je proao kao prvi; za drugog konzula izabran je Gaj Antonije, jedan od Katilininih pristaa. Ciceron ga je odmah privukao na svoju stranu, odrekavi se unosne makedonske provincije u njegovu korist. Iako je dobio mnogo glasova, Katilina je bio trei na spisku, i opet nije bio izabran za konzula. Projekt agrarnog zakona Servilija Rula Iste te 64. g. narodni tribun Publije Servilije Rul, odmah po stupanju na dunost, podnio je zakonski projekt o dodjeljivanju zemlje slabostojeem stanovnitvu. Rulov prijedlog bio je detaljno razraen, njegovi tvorci uzeli su u obzir viestoljetno iskustvo rimskog agrarnog zakonodavstva i nastojali su predvidjeti sve sluajeve na koje se moe naii prilikom provoenja zakona u ivot. Predviano je osnivanje novih kolonija, iskljuivo u granicama Italije. U tu svrhu inicijatori zakona namjeravali su podijeliti, u prvom redu, jo nedirnutu dravnu zemlju ( ager
publicus ) u Kampaniji. Ali, poto je ta zemlja bila oito nedovoljna, oni su htjeli nairoko

organizirati kupovinu privatnih italskih zemljita. Zemljita su se trebala otuiti uz suglasnost vlasnika, koji su za njih dobivali punu vrijednost. Sredstva za provoenje te reforme trebala su se osigurati prodajom dravnih zemljita u granicama svih provincija. Osim toga, projekt je imao u vidu prodaju privatnim osobama prava na koritenje raznih prihoda u provincijama. Po projektu, trebao se je iskoristiti i ratni plijen Gneja Pompjea. Zemlju su trebali dobiti slabostojei graani, u prvom redu seoskih, a zatim i gradskih tribusa. Provoenje reforme stavljeno je u zadatak komisiji od deset ljudi, koja je dobila najire ovlasti. U sastav te komisije trebao je ui i sam inicijator zakona Servilije Rul. Marko Tulije Ciceron ustao je jo prije stupanja na konzulsku dunost protiv Rulovog zakona u Senatu, a zatim je, 63. g., ve kao konzul, dvaput istupio protiv tog zakona pred Senatom i narodom. Ciceron je uinio sve da taj zakonski projekt prikae pred gradskim plebsom s nepovoljne strane. Servilije Rul imao je u vidu, nesumnjivo, osloboenje Rima od izvjesnog dijela lumpenproleterskih elemenata. Prigovarajui Ciceronu u Senatu, on je neoprezno rekao da je "gradski plebs postao suvie moan u dravi: treba ga iz nje iistiti" ( exhauriendem esse ). Koristei se ovim izrazom, Ciceron je rekao narodu: "Vidite, upotrijebio je tu rije, kao da govori o kakvom olou, a ne o najboljem sloju graana. Sluajte mene, kviriti: drite se vrsto dareljivosti, slobode, davanja glasova, svog dostojanstva, samoga Grada i Foruma, igara i praznika; nastojte u svojim rukama sauvati i sve druge koristi gradskog ivota; ili vam je moda

198

drae sve to ostaviti, i taj sjaj Republike, pa da se, s Rulom na elu nastanite u Sipontnskoj pustinji ili u kunim krajevima Salapinkih movara". Rulov zakonski projekt nije iznesen na glasovanje, njegov tvorac, koji se oevidno nije nadao uspjehu svoga prijedloga, povukao ga je. U svojoj argumentaciji Ciceron nastoji da gradski plebs odvoji od seoskog. Iz njegovih rijei moemo zakljuiti da je gradski plebs bio malo zainteresiran za dobivanje zemlje. U njemu su bili jaki lumpenproleterski elementi, koje je u prvom redu sablanjavao parazitski ivot u Rimu. Rulov poraz svjedoi o opadanju rimske demokracije. Uslijed propadanja seljatva, seoski plebs je izgubio politiki utjecaj, premda nije sasvim iezao. Znatan dio bivih italskih saveznika koji su dobili prava graanstva poslije Saveznikog rata faktiki nije mogao sudjelovati u politikom ivotu.

6. Katilinina urota
U svom govoru protiv agrarnog zakona Ciceron je obeao narodu da e za vrijeme njegovog konzulata u dravi vladati mir, spokojstvo i dokolica ( pax, tranquillitas, otium ), a kasnije je esto govorio da drava njemu duguje za svoj spas, za zatitu od opasnog prevrata. 63. g. odlikovala se izvanrednom napetou politikog ivota. Za to vrijeme pojaao se utjecaj Cezara. 64. i 63. g. on je nesumnjivo bio umijean u Katilininu urotu i u isto vrijeme nastavljao borbu protiv ostataka Sulinog reima i vladavine optimata. Procesi iz 64. i 63. g. 64. g. Cezar je pozvao na sud dvojicu Sulinih pristaa, koje je optuio za ubojstvo graana unesenih u proskripcijske spiskove; samim tim kao da se ukidala od Sule proklamirana nekanjivost za ubojstvo proskribiranih graana. 63. g. Cezaru bliski narodni tribun Tit Labijen pojavio se kao tuitelj nekog Gaja Rabirija, kome se inkriminiralo da je sudjelovao u ubojstvu Apuleja Saturnina. Kao Rabirijev branitelj pojavio se Ciceron. On nije samo nastojao dokazati nevinost Rabirija u zloinima koji su mu pripisivani, ve je ujedno iskoristio priliku da se zaloi za pravo Senata da proglaava izvanredno stanje na osnovu senatusconsultum ultimum, to predstavnici stranke populara po svemu sudei nisu priznavali. Prema tome, procesi iz 64. i 63. g. bili su upereni protiv izvanrednih zakona koji su ograniavali suverenitet narodne skuptine. Oni su nosili nesumnjivo agitacijski karakter i svjedoili o radikalnoj usmjerenosti rimskog plebsa u tim godinama. Duniko pitanje Proletarizacija rimskog slobodnog stanovnitva nije prestajala, jer je konkurencija robovskog rada odvlaila plebs od proizvodne djelatnosti. Uslijed toga je duniko pitanje, koje je jo od

199

davnih vremena igralo veliku ulogu u rimskoj dravi, dobilo ezdesetih godina osobitu aktualnost. Za zakonsko mijeanje u odnose izmeu dunika i vjerovnika bili su zainteresirani predstavnici raznih socijalnih krugova. Katilinin program Vodei rauna o tome, Katilina, koji je odluio postaviti svoju kandidaturu za konzula u 62. g., istako je kao svoju glavnu politiku parolu tabulae novae, tj. kasaciju dugova. U prolosti pristaa Sule i optimata, Katilina se 63. g. pojavljuje kao branitelj sirotinje. Ciceron navodi Katilinine rijei koje je ovaj rekao pred njemu bliskim ljudima: " Vjeran branitelj bijednik moe biti samo onaj tvrdio je Katilina tko je i sam bijednik; oni koji su ranjeni i bijedni, ne trebaju vjerovati obeanjima onih koji su zdravi i itavi i koji ive u blagostanju...voa i zastavnik nevoljnika ( dux et signifer calamitosorum ) treba biti onaj koji je najmanje kukavica i tko je ljuti nevoljnik". Katilinina agitacija imala je odreenog uspjeha. Njega su simpatizirali nobili koji su zapadali u dugove. Za njim su poli oni predstavnici aristokracije koji su raunali da e se, oslanjajui se na njega, ne samo osloboditi dugova, nego i dokopati najviih poloaja. Katilina je imao svojih privrenika ne samo u Rimu nego i u municipijima. Preko sebi bliskih ljudi on je poveo agitaciju meu propalim Sulinim veteranima. U Etruriji je centurion Manlije poeo od njih formirati oruane odrede, koji su trebali u sluaju potrebe otpoeti ratne akcije. Cicerona, svog glavnog protivnika, Katilinine pristae namjeravale su ukloniti nasilnim putem. Katilinin politiki program bio je neodreen. On se svodio na osvajanje konzulske vlasti putem izbora ili nasilja. Za kasnije se predvialo ograniavanje vlasti Senata. To je Katilina izrazio zagonetnim i dvosmislenim rijeima, izgovorenim Senatu: "Drava rekao je on ima dva tijela: jedno nemono, sa slabom glavom, drugo vrsto, ali bez glave; ovo posljednje moe nai svoju glavu u meni, samo ako budem iv". Pod nemonim tijelom Katilina je imao u vidu Senat, pod vrstim i snanim veinu graana, na koju se je htio osloniti. Ciceron je paljivo pratio rad urotnika; preko provokator on je dobivao informacije o tome to se dogaa u Katilininom taboru. Sam Katilina izazivao je svojim ponaanjem. Na prijetnju Katona Mlaeg da e ga pozvati na sud, Katilina je odgovorio ako mu potpale kuu, on poar nee gasiti vodom, ve ruevinama. Ciceronova taktika Na konzulskim izborima Ciceron, koji ih je provodio, pojavio se u oklopu ispod toge i praen straom mladih vitezova. Te su mjere nosile bezuvjetno demonstrativni karakter. One su imale za cilj da mirnim graanima pokau da su konzuli i drava u opasnosti. Katilinine namjere bile su poznate, ali je on imao mnogo uglednih zatitnika, tako da njegovi protivnici nisu mogli poduzimati odlune mjere. Tek 21. listopada, kada je Ciceron dobio obavjetenje o

200

konspirativnom sastanku na kome je utvren rok za prevrat, uspio je postii donoenje senatske odluke o donoenju izvanrednih ovlasti konzulima ( senatusconsultum ultimum ). Ciceronova demonstracija i potkupljivanje biraa odigrali su svoju ulogu: vladajui krugovi robovlasnikog drutva bojali su se ustanka i Katilina je ponovo propao na izborima. Uskoro se proulo da je Manlije u Etruriji digao ustanak, a u Rimu su se poele iriti najalarmantnije vijesti kako su po mnogim mjestima izbili nemiri. Katilina je i dalje ostajao u Rimu, gdje je nesumnjivo imao prilian broj pristalica u Senatu, meu propalim i vlasti eljnim senatorima; njegovim pak protivnicima bilo je teko djelovati nemajui u rukama direktne dokaze. Tek poto je u noi izmeu 6. i 7. studenoga na tajnom sastanku Katilininih ljudi donijeta odluka da se iskoriste Manlijeve trupe, da se povede ofenziva na Rim, osvoji grad i okrutno razrauna sa svim protivnicama, a u prvom redu sa Ciceronom. Doznavi za to, doao je Ciceron do zakljuka da treba odluno djelovati. 8. studenoga sastao se Senat, na ijem je zasjedanju Ciceron odrao govor, otvoreno optuujui Katilinu za spremanje oruanog ustanka. Ciceronov govor postigao je svoj efekt. Senatori su otvoreno izraavali svoju solidarnost s konzulom. Katilinin odlazak iz Rima Katilina je utke napustio Senat i jo iste noi pobjegao iz Rima u Etruriji, Manliju. Sutradan Ciceron je pred narodom odrao novi govor kojim je nastojao unijeti spokojstvo u narod. Sa Katilininim odlaskom urotnici su izgubili iskusnog i vjetog rukovoditelja. Njega je zamijenio Publije Kornelije Lentul, konzul iz 71. g., koji je neko vrijeme bio iskljuen iz Senata, zbog naina ivota koji ne dolikuje zvanju senatora. Lentul je bio astoljubiv ovjek, ali trom i slabe inicijative. Urotnici su sastavili novi plan za prevrat, koji su namjeravali ostvariti na dan praznika Saturnalija ( 17. prosinca ). Oni su stupili u pregovore s poslanicima galskog plemena Alobroana, koji su u to vrijeme stigli u Rim, i predloili im da prue pomo ustanku, obeavajui im u sluaju uspjeha bogate nagrade. Uhienje urotnika u Rimu Alobroani su izdali urotnike Ciceronu, to je ovome dalo osnovu za njihovo uhienje. Zahvaljujui izvanrednim ovlastima koje je Ciceron dobio, predmet urotnika raspravljan je 3. prosinca u Senatu. Uveer istog dana Ciceron je ponovo odrao narodu govor o opasnosti urote. Ciceron je uhienike optuivao za pokuaj pokretanja robovskog rata u Italiji, optuio ih je da su htjeli sa svih strana potpaliti grad i izvrit gotovo ope istrebljenje graana. Urota je, podvukao je Ciceron, na vrijeme otkrivena, i taj je uspjeh ravan pobjedi bez krvi. "Jer vi ste istrgnuti iz kandi najokrutnije i najbjednije smrti rekao je Ciceron, - i to bez pokolja, bez krvi, bez vojske, bez oruane borbe; pobijedili ste vi, mirni graani u togi, na elu sa mnom kao svojim predvodnikom, odjevenim u mirnodopsku togu, i ratnim voom.". Jo u svom prvom govoru protiv Katiline, odranom u Senatu, Ciceron se pokazao kao pristaa optimata i opravdavao je obraunavanje s braom Grakho i Saturninom. U govoru odranom 3. prosinca pred narodom Ciceron takoer nije krio svoje poglede: on je opravdavao Sulu i smatrao za pobunjenike

201

vojskovou Marija, narodnog tribuna Sulpicija Rufa ijim se politikim govorima u mladosti i sam oduevljavao, i pored njih Cinu. Ciceronov govor utjecao je na raspoloenje plebsa. "Meutim, plebs kae Salustije, - koji je isprva, eljan prevrat, bio veoma zagrijan za rat, poslije otkria urote promijenio je miljenje..." Na to je utjecala moda navie opasnost od poara, koji je mogao imati stranih posljedica za siromane ljude. Pogubljenje Katilininih pristaa 5. listopada odrana je senatska sjednica, na kojoj je raspravljeno pitanje kanjavanje uhienika. Najprije su izreena miljenja da ih treba pogubiti, ali kada je doao red na Cezara, koji je, kao i Kras, bio umijean u urotu, on je, podravajui optubu, predloio da se uhienici umjesto smrtne kazne razaalju po municipijima, motivirajui to time to pogubljenje proturjei rimskim zakonima koji su na snazi; neki senatori prikljuili su se njegovom miljenju, ali je Ciceron prekinuo glasovanje i odrao govor, u kome je dokazivao nunost strogog kanjavanja optuenih. Za to se izjasnio i Marko Porcije Katon Mlai, koji je u to vrijeme poinjao svoju politiku karijeru. Sudbina urotnika bila je odluena: Senat ih je osudio na smrtnu kaznu. Jo iste veeri petorica uhienih bili su ugueni u Mamertinskoj tamnici. Mnotvo koje se sakupilo oko tamnice pozdravilo je Cicerona, a na prvoj senatskoj sjednici on je prozvan o c e m domovine. Uostalom, nisu ni izdaleka svi plebejci simpatizirali Cicerona, i kada je on posljednjeg dana svog konzulata htio odrati govori, narodni tribun Metel Nepot ( pristaa Pompeja ) stavio je svoj veto, uz odobravanje nazonih. Onda je Ciceron poslije tradicionalne prisege koju je konzul izgovarao prilikom predaje punomoi dodao da je on spasio Rim. Ali je to, po rijeima Diona Kasija, razdrailo nazone i nimalo nije doprinijelo njegovoj popularnosti. Zato je porasla popularnost Cezara. Njegove veze sa Senatom nisu Ciceronu i njegovim pristaama dozvolile da Cezara i Krasa nazovu Katilininim pristaama. Cezarova demokratska agitacija imala je za posljedicu da je on 63. g. bio izabran za pretora za 62. g. i da je te iste 63. g. na izborima za velikog pontifika dobio prednost pred drugim kandidatima. Bitka kod Pistorije i Katilinina smrt Na poetku sljedee godine Katilina je poveo akciju na elu znatne vojske sastavljene od veterana, ali je bio potuen u Etruriji, blizu grada Pistorije. "Kada je Katilina vidio govori Salustije da su mu ete razbijene i da je ostao s malim brojem ljudi, on, sjeajui se svoga porijekla i nekadanjeg dostojanstva, jurne u najguu masu neprijatelja, i tamo, borei se, padne proboden". Pokuaj oruanog osvajanja vlasti pretrpio je neuspjeh. Neko vrijeme Katilina je uivao nesumnjivu podrku iroki krugova plebsa, koji su trpjeli od vladavine nobiliteta i zelenatva; on je imao pristaa u raznim dijelovima Italije; njegovi rimski prijatelji bili su voljni pozvati na uee u borbi ak i robove. Ali i pored toga to je Katilinin pokret nosio masovni karakter, on

202

nije sliio na ranije akcije demokracije. U programu brae Grakho, Saturnina, Livija Druza i ak Sulpicija Rufa sredinje mjesto zauzimao je ovaj ili onaj zakonski projekt. Kod Katiline je pak u prvom planu stajalo osvajanje vlasti, i on je, ne obazirui se na izborne parole, iao Sulinim putem. Ali ni prijelaz na monarhiju nije u irokim slojevima rimskog robovlasnikog drutva nailazio na potrebnu podrku. Za republikanski oblik vladavine zalagali su se mnogi kako optimati tako i populari. Time se je znao okoristiti Ciceron. Najzad, sama organizacija pokreta nosila je konspirativan, urotniki karakter. U njegove planove bio je upuen samo mali broj pokretu odanih prijatelja, propalih nobila, koji su bili daleko od naroda. I pored mrnje prema optimatima, mnotvo nije odobrilo nasilne mjere u borbi. Ipak su rimski plebejci uvali Katilininu uspomenu. Pet godina kasnije Ciceron je prognan iz Rima kao krivac za nezakonito ubojstvo Katilininh pristaa. Katilinin pak grob ukraavan je cvijeem i na njemu su prireivane karmine. Odredi Katilininih ljudi, poslije smrti njihovog predvodnika, borili su se zajedno sa ostacima Spartakove vojske.

Glava XX.
PRVI TRIJUMVIRAT I POKORENJE GALIJE 1. Pompejev povratak
Stranka optimata poslije Katilinine urote U razdoblju borbe nakon Katiline vri se novo ujedinjenje nobiliteta i vitezova. Senat je povratio svoj prijanji znaaj. Suline pak metode upravljanja nisu nailazile na odobravanje ak ni kod konzervativaca. U sljedeem razdoblju Senat se pokazuje kao uvar temelja aristokratske republike, tradicionalne rimske libertas ( slobode ). Ideolog tog smjera bio je Ciceron; on je raskinuo s popularima, ali je esto mijenjao svoje politike saveznike i u pitanjima politike nikad se nije odlikovao postojanou i principijelnou. Velik znaaj u stranci optimata stjee M a r k o Porcije Katon Mlai. To je bio uvjereni pristaa republike, vatreni branitelj rimske starine i ujedno pristaa stoike filozofije. Ideal mu je bio predak Katon Stariji, koga je oponaao ak i u manirama. Jo kao kvestor Katon je reformirao upravu erarijem ( dravnom blagajnom ), pokazao se kao poten i energian administrator, dosljedno se borio protiv svih zloupotreba. Katonovo potenje i beskompromisnost uli su u poslovicu. 63. g. energini Katonov govor u Senatu, kada je podrao miljenje Cicerona o pogubljenju Katilininih pristaa, odluio je njihovu sudbinu. Na poetku 62. g., kao narodni tribun, istupio je protiv svoga kolege Kvinta Metela Nepota, koji je bio Pompejev pristaa i koji se zalagao da se Pompeju dodjele izvanredne ovlasti po povratku s Istoka.

203

Poslije Katilininog poraza Kras se privremeno povukao iz politike. Cezar je pak djelovao u korist Pompeja. Stanje u Rimu ponovo je postalo napeto. Dolo je do ulinih nereda. Senat je proglasio izvanredno stanje, ali zahvaljujui uglavnom Katonovoj inteligenciji planovi Nepota i Cezara nisu se ostvarili. U Rimu se vratio mir, ali su mnogi sa zebnjom oekivali Pompejev povratak, plaei se da bi on, kao Sula, mogao osvojiti vlast oslanjajui se na svoju vojsku. Po zavretku svoje preture Cezar je dobio dunost u panjolskoj. Ali njegovi mnogobrojni vjerovnici nisu ga htjeli pustiti iz Rima sve dok ne isplati sve dugove. On je uspio otii iz grada samo zahvaljujui novanoj pomoi i jamstva Krasa. Pompejev poloaj poslije njegovog povratka u Italiju Prosinca 62. g. u Brundizij je pristala Pompejeva flota. Usprkos svakom oekivanju Pompej je raspustio trupe i s malom pratnjom krenuo u Rim. Ne ulazei u grad, on je oekivao svoj trijumf, oigledno nadajui se da e mu ratna slava osigurati prevlast u dravi. Istovremeno on je, po svemu sudei, imao u vidu da njegovo osvajanje vlasti nee naii na simpatije kod optimata, jer se oni sjeaju Katiline, koji je izvrio atak na slobodu Republike. Udruivanje pak s popularima i istupanje protiv postojeeg poretka moglo je Pompeju izgledati riskantan poduhvat koji dovodi u opasnost rezultate njegove dotadanje djelatnosti. Pompejeve nade da e mu ratni uspjesi osigurati utjecaj u dravi nisu se opravdale. U Senatu, gdje je veliki utjecaj vrio Lukul, prema Pompeju su se odnosili neprijateljski. Pompej nije naiao na potrebne simpatije ni u redovima populara. 28. i 29. prosinca 61. g. on je proslavio sjajan trijumf, ali je u politikom pogledu bio izoliran. Senat mu nije dopustio da trai konzulat; isto tako bio je odbijen i njegov zahtjev za bezuvjetnim potvrivanjem svih njegovih mjera na Istoku. Lukul je insistirao da budu priznate i njegove naredbe u istonim oblastima; Senat je pristao samo na raspravu, toku po toku, svih promjena koje je Pompej izvrio u istonim zemljama. Ali to nije nimalo zadovoljavalo Pompeja. Nije proao ni agrarni zakon narodnog tribuna Flavija, po kome se predlagalo da se Pompejevim veteranima dodjeli zemlja.

2. Prvi trijumvirat
Cezarov povratak iz panjolske 60. g. vratio se je iz panjolske Gaj Julije Cezar. Za kratko vrijeme svog upravljanja on je uspio odnijeti pobjedu nad Luzitancima, poduzeti mjere za obnovu ruinirane privrede; iz panjolske se vratio kao bogat ovjek. Vrativi se u Italiju, Cezar se zaustavio pred Rimom, oekujui trijumf i borei se za odobrenje da u odsustvu postavi svoju kandidaturu za konzulat, ali je to izazvalo reakciju Senata. Onda je Cezar, odrekavi se trijumfa, doao u Rim, osobno uzeo uea u izborima i bio izabran za konzula 59. g. Cezarovim protivnicima polo je za rukom

204

provesti izbor Marka Kalpurnija Bibula, ekstremnog optimata, pasivnog i kratkovidnog ovjeka, za drugog konzula, Cezarovog kolegu. Tajni sporazum izmeu Pompeja, Cezara i Krasa Ogroman utjecaj imalo je to to je Cezar znao iskoristiti politike prilike i izmiriti Pompeja s Krasom. Obojica nisu imali podrke u Senatu, a istovremeno su bili su u meusobnoj svai. Njihova pomirba imala je veoma vanu politiku posljedicu: tri mona ovjeka u Rimu Pompej, Cezar i Kras sklopili su neslubeni savez i obvezali se da e jedan drugog pomagati. Ovo udruivanje poznato je u povijesti pod nazivom p r v i t r i j u m v i r a t . Najutjecajniji meu trijumvirima bio je Pompej: on je za sobom imao slavu, za njega su bili vojnici koje je raspustio kuama. Njegov utjecaj prostirao se ne samo na Rim i Italiju, ve i na provincije. Jedan od glavnih ciljeva ovog saveza bilo je ostvarenje Pompejevih prijedloga koji nisu proli u Senatu. Julije Cezar uivao je popularnost meu plebsom, on je za sobom imao slavu obnovitelja Marijeve stranke. Krasovo bogatstvo ulo je u poslovicu; osim toga, on je imao jakih veza u financijskim krugovima. Svaki od njih imao je prijatelja meu nobilima i razvijenu klijentelu, i to ne samo meu rimskim plebsom: u klijentskim odnosima s njima su se nalazili itavi gradovi kako u Italiji tako i po provincijama. Trijumvirat je bio uvren dinastikim brakovima: Pompej se oenio Cezarovom kerkom Julijom, a Cezar je stupio u brak s Kalpurnijom, kerkom jednog od istaknutih pristaa trijumvir, kome je obean konzulat za 58. g. Stranka optimata i trijumviri Sporazum izmeu Pompeja, Cezara i Krasa senatorska stranka doekala je neprijateljski. Jedan od njenih pristaa, Marko Terencije Varon objavio je satiru protiv trijumvir, pod naslovom "Troglavo udovite". Osobito se energino protiv trijumvira borio Marko Porcije Katon, koji je pribjegavao najraznovrsnijim sredstvima radi obrane republikanskih naela. Kada se Cezar, npr., borio da u odsustvu bude izabran za konzula i kad su neki senatori poeli naginjati na njegovu stranu, Katon je govorio u Senatu itav dan i samim tim sprijeio donoenje odluke ( senatske sjednice mogle su trajati samo do zalaska sunca ). Cezarov konzulat Ali je Senat bio nemoan u borbi protiv trijumvirata. 59. g., kao konzul, Cezar je sproveo dva agrarna zakona, koji su bili zasnovani na istim principima kao i projekt agrarnog zakona Servilija Rula, iako su razmjeri tih zakona bili znatno manji i skromniji. Pod diobu su potpadala dotad jo nepodijeljena italska zemljita ( po prvom zakonu, od toga su izuzeta kampanska dravna polja; drugi pak zakon ukljuio je u njih i fond zemljita koja podlijeu podjeli ). Osim toga, drava je trebala dobiti zemlju od privatnih osoba, po cijenama odreenim u cenzorovim spiskovima; bilo je predvieno da zemljine estice dobije 20 000 ljudi, u prvom redu Pompejevi veterani, a zatim slabostojei graani koji imaju najmanje troje djece. Svi su oni trebali osnovati kolonije i dobivali

205

su manje estice, koje se nisu mogle otuivati u roku od dvadeset godina. U Senatu su Cezarovi prijedlozi naili na otru oporbu, ali ih je on, usprkos tome, iznio pred narodnu skuptinu. Pompejevi vojnici pojavili su se na Forumu s orujem skrivenim ispod odjee. Skuptina je bila izvanredno burna, s vremena na vrijeme dolazilo je do prave guve. Katon i Bibul nastojali su svim sredstvima sprijeiti realizaciju zakonskog projekta. Onda su ih nasilno udaljili sa skuptine. Na intercesiju tribun Cezar jednostavno nije obraao panju. Napokon, osnovni zakon bio je prihvaen, a poslije nekog vremena prola je i dopuna uz njega ( o podjeli kampanskog polja ). U cilju provoenja zakona izabrana je komisija od 20 osoba, u koju su uli istaknuti senatori, meu kojima i Ciceron. Pod prijetnjom stroge kazne senatore su natjerali da se zakunu na vjernost zakonu, i oni su se bili prisiljeni podiniti; samo su Katon i jo jedan senator jo neko vrijeme uporno ostajali pri svome, ali su zatim i oni poloili prisegu. Posebnim zakonom potvrene su Pompejeve mjere na Istoku. Osim toga, donesen je zakon po kome je sniena otkupna suma poreza u Aziji, to je zadovoljavalo Krasa i njegove prijatelje iz stalea vitezova; sproveden je Julijev zakon o iznuivanju ( lex Julia de repetundis ), kojim je poveana kazna za iznuivanje u provincijama i tonije odreena kompetencija provincijskih namjesnika. Uvedeno je objavljivanje senatskih odluka, koje je sliilo na moderne novine i spreavalo krivotvorenje senatskih odluka. Objavljen je i niz drugih zakona, koji se tiu raznih podruja uprave. Po zakonu narodnog tribuna Publija Vatinija, Cezar je dobio na upravu Cisalpinsku Galiju i Ilirik, s rokom od pet godina, izvanredno velikim ovlastima i pravom na mobilizaciju vojske od dvije legije. I rok i Cezarove ovlasti bili su neuobiajeni; jedini presedan bio je Manilijev zakon o Pompejevom zapovijedanju na Istoku. Poslije smrti namjesnika Transalpinske Galije Senat je i tu oblast dao Cezaru. Provincijska uprava trebala je Cezaru osigurati vojnu slavu i bogatstvo, a uz to i njemu odanu vojsku. Klodijev tribunat Za 58. g. izabrani su za konzule pristae trijumvir. Meu narodnim tribunima za tu godinu bio je Publije Klodije. Poto patriciji nisu mogli biti birani za narodne tribune, Klodije je preao u plebejce. On je spadao u broj one aristokratske mladei koja je u svojoj javnoj djelatnosti stavljala u prvi plan osobne ciljeve, smatrajui sva sredstva doputenima. Klodije je sluio u Lukulovoj vojsci. On je bio nezadovoljan svojim starjeinom i ak je pokuavao dii ustanak protiv njega. Svoju politiku karijeru Klodije je poeo optubom Katiline za iznuivanje, ali je tu optubu, neenergino podravao i kasnije i sam moda bio meu njegovim pristaa. 62. g., za vrijeme praznika u ast Dobre boginje, na kome su mogle prisustvovati samo ene, Klodije se, preobuen u ensku odjeu, provukao u kuu vrhovnog pontifika Julija Cezara, gdje se odravao taj praznik, na sastanak s njegovom enom Pompejom. Klodije je optuen za skrnavljene svetinje, ali je Cezar odustao od podizanja optunice i ograniio se jedino na to da dopusti razvod svojoj eni. Sudska rasprava o skrnavljenu svetinje zavrila je Klodijevim osloboenjem od krivnje; meu onim koji

206

su traili Klodijevu osudu bio je Ciceron, to je dovelo do osobne mrnje izmeu Klodija i Cicerona. Poto je stupio na dunost, Klodije je poduzeo sve mjere da uvrsti Cezarov utjecaj meu niim slojevima gradskog stanovnitva. Jo na poetku 58. g. on je sproveo etiri zakona: prvi od njih ukinuo je plaanje za ito koje je mjeseno dijeljeno slabostojeem gradskom stanovnitvu; po drugom zakonu obnovljeni su kvartovski kolegiji ( collegia compitalia ) politiki klubovi svoje vrste, koji su 64. g,. bili zatvoreni po senatskoj odluci, u vrijeme borbe protiv Katiline; trei zakon ograniio je vlast cenzor kod sastavljanja senatskih spiskova, ime je Klodije privukao na svoju stranu one senatore kojima je prijetilo iskljuenje iz Senata; najzad, etvrti zakon zabranio je viim magistratima da za vrijeme komicija promatraju nebeska znamenja, jer su optimati, i pored opadanja tradicionalna religije, esto iskoritavali starinska pravila i pod izgovorom da su nebeska znamenja nepovoljna pokuavali ponekad donesene zakone proglasiti nevaeim. Klodije se okruio odredima sastavljenim od robova i niih slojeva gradskog stanovnitva, i komicije su posluno primale sve njegove prijedloge. Klodije je bio povezan sa Cezarom i radio u njegovom interesu, ali je u svojoj demagokoj politici iao mnogo dalje od svog zatitnika. Ciceronovo progonstvo Klodije je podnio zakonski projekt po kome je podlijegao progonstvu iz Rima svatko tko bez suda pogubi rimskog graanina. Taj zakon bio je uperen protiv Cicerona, koji je istupao protiv trijumvir i bio osobni Klodijev neprijatelj. Na taj nain, senatska odluka o pogubljenju Katiline proglaena je nezakonitom. Ciceron i njemu bliske osobe poduzeli su sve mjere da sprijee progonstvo. Senatori i vitezovi oblaili su alobna odijela, sam Ciceron uzaludno je molio Pompeja da ga ostvi u Rimu. Ali nita nije pomoglo, i Ciceron je morao dobrovoljno otii iz Rima. Zakonski projekt bio je prihvaen, a poslije nekog vremena Ciceron je posebnom odlukom bio osuen na progonstvo. Njegova kua na Palatinu bila je sruena, a mjesto na kome se nalazila Klodije je posvetio za novi hram boginje Slobode. Ciceronova imovina je konfiscirana, i prilian dio nje pripao je samom Klodiju. Katon Mlai je takoer udaljen iz Rima pod zgodnim izgovorom. On je poslan na otok Cipar, koji je po oporuci ( moda krivotvorenoj ) egipatskog kralja Aleksandra II. trebalo pripasti Rimu. Katon je trebao primiti to naslijee. Tek nakon to su Ciceron i Katon napustili Rim, Cezar je krenuo iz Italije u svoju provinciju.

3. Cezarovi ratovi u Galiji 58. 56. g.

Poetkom pedesetih godina I. st. pr. Kr. Rimljani su posjedovali itavu C i s a l p i s n k u G a l i j u ( G a l l i a C i s a l p i n a ) i primorski pojas T r a n s a l p i n s k e G a l i j e ( G a l l i a
T r a n s a l p i n a ), ali je ostajao slobodan vei dio ove posljednje, koji je obuhvaao dananju

207

Francusku, Belgiju, jedan dio Nizozemske, veliki dio vicarske i koji se prostirao na istok do rijeke Rajne. Ovaj dio nazivali su Rimljani " k o s m a t o m " G a l i j o m ( G a l l i a C o m a t a ), za razliku od romanizirane Galije, odjevene u togu ( G a l l i a T o g a t a ). Keltska plemena Glavno stanovnitvo slobodne Galije inila su keltska plemena. Ona su bila nositelj takozvane latenske kulture, koja je smijenila kulturu ranog eljeznog doba, poznatu pod imenom Hallstattska kultura. Na jugu keltsko se stanovnitvo mijealo sa Ibercima i Ligurima, a na sjeveru je ono graniilo s germanskim plemenima. Razlikovale su se tri glavne grupe keltskih plemena: B e l g i na sjeveru; K e l t i u uem smislu te rijei, koje su Rimljani nazivali Galima i koji su ivjeli od Seine do Garonne; najzad A k v i t a n c i , koji su boravili na teritoriju od rijeke Garonne do Pirenejskih planina. Gospodarski ivot U gospodarskom ivotu keltskih plemena veliku ulogu igrala je zemljoradnja. Njive su zasijavane itaricama, tako da se je Cezar za vrijeme svojih pohoda mogao koristiti lokalnim izvorima prehrane. Tijekom vremena gotovo u svim keltskim podrujima razvila se trgovina, tako da su italskim trgovcima bila dobro poznata mnoga podruja slobodne Galije jo mnogo prije Cezarovih pohoda. Veliku ulogu u galskom izvozu igaralo je vino, koje je izvoeno uglavnom preko Masilije. Trgovina se kretala po rijekama, roba je dolazila do sjevernih obala Galije i odatle prodirala u junu Britaniju. Po gusto naseljenim podrujima Galije, na obalama rijeka i raskrsnicama putova nicali su gradovi, u kojima se skupljala vojska, gdje su prireivani sajmovi i odravani vjerski praznici. Grad je predstavljao sredite plemena, u njemu su se zadravali rimski i lokalni trgovci i ivjeli obrtnici. Arheoloki podaci svjedoe o relativno visokom stadiju razvitka obrtnitva. Kelti su dobro poznavali obradu metal. Oni su se sluili orujem vlastite izradbe, koje je uvalo crte latenske kulture. U umjetnosti, i pored grkih i ak istonih utjecaja, sauvale su se originalne crte. Na bojeno glineno posue sa spiralnim ukrasima, kitnjastim liem i geometrijskim ukrasima esto se pri iskopavanjima nailazi po raznim kelstskim oblastima. Bile veoma su raireni proizvodi od kovina, npr. maevi; bili su popularni umjetniki izraeni ukrasi od emajla. Socijalni odnosi Keltska plemena nalazila su se na raznim stadijima razvitka. Dok su jedna jo uvala crte prvobitne zajednice, druga su prolazila kroz stadij raspadanja rodovskog poretka i formiranja drave. Na elu plemena nalazila se rodovska aristokracija ( Cezar je naziva vitezovima ), iz ije se sredine izdvajaju voe ( principes ), koji su ostale suplemenike nadmaivali utjecajem i bogatstvom.

208

Velik utjecaj uivala je u Galiji sveenika kasta d r u i d i ; oni su inili zatvorenu korporaciju, koja se nije starala samo o vjerskim pitanjima, nego je i uvala starinsku predaju, predviala budunost i tumaila obiajno pravo. Druidi su sveto uvali svoje obrede i svoje uenje u tajnosti od neposveenih. A posveivanju su prethodile duge godine uenja. Samo su se druidi sluili pismom, sastavljenim na osnovu grke grafike, ali koje se znatno razlikovalo od grkog alfabeta. Po fragmentarnim podacima koje imamo o druidizmu moemo pretpostaviti da su vjerske predodbe druida imale mraan karakter; znatnu ulogu u njihovom vjerskom sustavu igralo je vjerovanje u odmazdu nakon smrti i seljenje dua. Ove predodbe trebale su utjecati na masu i poticati keltske vojnike na hrabrost i neustraivost. Kult druida bio je pun tajanstvenosti i zadrao je u sebi ostatke dalekih stadija ljudskog razvitka. Druidi nisu znali za hramove, njihovi kultni sastanci odravani su u gustim umama, oni su do najkasnijih vremena prakticirali ljudske rtve. Meu stanovnicima druidi su uivali veliki autoritet. Oni su bili osloboeni svih obveza, kao i vojne slube, u njihovim rukama nalazio se sud i samo su oni poznavali umijee lijeenja. Druidi su odgajali mlade plemie, i neke plemenske voe pripadale su njihovoj korporaciji. Masa slobodnog keltskog stanovnitva nalazila se, po Cezarovim rijeima, u punoj zavisnosti od aristokraciji, u stanju bliskom ropstvu. Odnosi meu keltskim plemenima Meu pojedinim galskim plemenima voeni su stalni ratovi, koji su predstavljali prepreku ujedinjenju Gala i stvaranju jedinstvene drave. Borba je esto voena oko zemljita pogodnih za obranu i za panjake. Nisu se sva plemena konano uvrstila na ovom ili onom teritoriju. Osobito znaenje za daljnju povijest Galije imala je migracija plemena H e l v e a n a . Krajem sedamdesetih godina I. st. pr. K. oni su napustili svoj stari teritorij izmeu Majne i gornjeg toka Rajne i nastanili su u zapadnom dijelu dananje vicarske. Seoba Helveta imala je za posljedicu migraciju germanskog plemena S v e v a , koji su prodrli u oblast gornje Rajne. U samoj Galiji na elu jedne od zaraenih plemenskih grupa stajali su H e d u a n c i ; glavni njihovi protivnici bili su S e k v a n c i . I jedni i drugi imali su svojih pristaa gotovo u svakoj grupi plemena. U borbi protiv Heduanaca Sekvanci su pozvali u pomo vou germanskog plemena Sveva A r i o v i s t a i poslije dugih borbi odnijeli pobjedu nad Heduancima ( oko 60. g. pr. K. ). Heduanci, koji su smatrani za prijatelje rimskog naroda, zatraili su podrku rimskog Senata. Zahvaljujui intervenciji Senata, Ariovist je prekinuo ratne akcije protiv Heduanaca i bio ak priznat za prijatelja rimskog naroda. Ali ovo kompromisno rjeenje nije moglo osigurati mir. Germani su se uvrstili u oblasti Sekvanaca ( dananji Alsace ) i mogli su svakog trenutka upasti u podruja susjednih galskih plemena. Veliku opasnost predstavljala je za Rimljane nova migracija Helveana, koji su sa svog mjesta krenuli na zapad. Cezarove borbe protiv Helveta i Sveva

209

U oujku 58. g. Cezar je stigao u provinciju. On je poduzeo sve mjere da Helveani ne upadnu u rimske posjede, a kada su ovi izabrali put preko zemlje Sekvanaca i Edua, Cezar je na osnovu poziva koji su mu ovi posljednji uputili preao granice svoje provincije i poeo goniti Helveane. Blizu grada Bibratke dolo je do bitke izmeu Rimljana i Helveana, koji su, usprkos svoje brojne nadmoi, pretrpjeli poraz i bili su prisiljeni s Rimom sklopiti mir i savez, a uz to ispuniti Cezarov zahtjev i vratiti se na svoje staro mjesto. Poslije toga Cezar se umijeao u unutarnje poslove keltskih plemena, istupivi kao pokrovitelj Heduanaca i kao njihov branitelj od Ariovista. On je Germane napao prije nego to su ovima mogla stii pojaanja s one stane Rajne. I pored upornog otpora Sveva, njihove brojne nadmoi nad Rimljanima i vjete taktike Ariovista, oni su bili potueni u podruju dananjeg grada Strasbourga. Pobjeda na Ariovistom bila je od ogromnog znaaja. Ona je spreavala upad novih germanskih plemena s one strane Rajne i uvrstila Cezarov utjecaj u srednjoj Galiji, stvarajui samim tim uvjete za pokoravanje ostalih dijelova zemlje. Kraj 58. i poetak 57. g. Cezar je proveo u Cisalpinskog Galiji, vrei dunost prokonzula.

Pokoravanje sjevernih galskih plemena U proljee 57. g. poela je Cezarova borba sa sjevernim keltskim plemenima, Belgima. Cezarova vojska bila je znatno manja od belgijskih snaga, ali ove nisu mogle dugo sauvati sposobnost za borbu i raspale su se. Pojedina plemena pruala su uporan otpor, tako da se napad jednog od njih ( Nervi ) zavrio gotovo porazom rimske vojske. Ali je Cezara spasilo umijee brze orijentacije pod najteim uvjetima. Ova belgijska plemena bila su pokorena. Pod izgovorom kazne za vjerolomni napad na Rimljane bilo je prodano u ropstvo 53 tisue ljudi iz plemena Aduatuka. Cezar je krenuo u Ilirik, a njegovi legati nastavili su pokoravati Galiju. Meu njima osobito se istako Publije Kras, sin trijumvira. On je uspio podiniti akvitanska plemena. Sjeverozapadna plemena izgradila su uz pomo Britanaca veliku flotu, ali ih je sam Cezar potukao u bitci kod Loire. Krajem 56. g. pokoravanje Galije moglo se smatrati zavrenim. Pobjeda je Rimljanima pribavila ogroman plijen mnotvo stoke, skupocjene metale, desetine i ak stotine tisua robova. Cezarovi uspjesi izazvali su divljenje i oduevljenje u Rimu. Po odluci Senata prireeni su praznici, koji su trajali petnaest dana.

4. Sporazum u Luki
Stanje u Rimu U Rimu je poslije burne 58. g. ponovo ojaala senatorska stranka. Kao protutea Klodiju, 57. g. izabran je za narodnog tribuna Tit Anije Milon, koji je djelovao istim metodama kao i Klodije, ali je stajao na strani Senata. Te godine optimatima je polo za rukom ishoditi Ciceronov

210

povratak. U italskim municipijima i u samom Rimu njemu je prireen svean doek, koji je bio odraz nezadovoljstva vladavinom trijumvir. S Krasom zavaeni Pompej ponovo se pribliio Senatu i dobio izvanredne ovlasti u pogledu opskrbe Rima namirnicama. Odnosi izmeu Pompeja i Krasa ponovo su postali zategnuti, u gradu su vladali nemiri, ulini sukobi izmeu pristaa Klodija i Milona postali su obina pojava. U Senatu su uestali napadi na trijumvire..Trijumvirat je doivljavao krizu, i Cezar je poduzeo sve mjere da ga ponovo uvrsti. Sastanak u Luki U proljee 56. g. u gradu Luki odran je sastanak trijumvira, koji se odlikovao izvanrednom sveanou. Trijumvire su pratili istaknuti senatori, meu kojim je bilo magistrata i promagistrata, osoba pretorskog i konzulskog ranga. Rezultat pregovora bio je taj da je politiki savez izmeu najistaknutijih ljudi u Rimu bio uvren, a prava trijumvria proirena: Cezaru je produen rok upravljanja Galijom jo za pet godina; utvreno je da za 55. g. Pompej i Kras budu izabrani za konzule, poslije ega e Pompej dobiti na upravu panjolsku s rokom od pet godina, a Kras za isto vrijeme Siriju, koja ga je privlaila svojim bogatstvom i mogunou da stekne ratnu slavu u borbi s Partima. Po povratku u Rim Pompej i Kras su, usprkos, odreenog otpora optimata, uspjeli postii ostvarenje plana stvorenog u Luki. Kao konzuli Pompej i Kras su sproveli niz mjera u korist trijumvira. Jo prije zavretka konzulata Kras je krenuo u Siriju, dok je Pompej ostao u Italiji i upravljao panjolskom preko legat.

5. Parti i Rim sredinom I. st. pr. K.

Poetak diplomatskih odnosa izmeu drave Parta i Rima pada u 92. g. pr. K., kada su poslanici partanskog kralja doli u Kapadokiju Suli, koji se tamo nalazio, i predloio mu ugovor o savezu protiv pontskog kralja Mitridata VI. Eupatora. Partskom dravom je tada upravljao Mitridat II. To je bio energian vladar, pod kojim se partska drava oporavila od upad barbarskih plemena iz Srednje Azije i ponovo pomakla svoje granice na zapad. Partski kraljevi vodili su porijeklo iz roda Arakid i smatrali su se nasljednicima perzijskih kraljeva Ahmenida. Njihova vlast bila je apsolutna, ali izbor nasljednika nije ovisio o vladajuem monarhu, ve o dva aristokratska savjeta, koji su mu birali nasljednika meu njegovim roacima. Kraljeva smrt bila je obino praena sporovima meu pretendentima, koji su se pretvarali u graanske ratove. Meu dvorskom aristokracijom istaknuto znaenje imalo je sedam rodova, koji su pretendirali na porijeklo od vo partskih osvajaa. Ali pored aristokracije znatnu ulogu u dvorskom ivotu i meusobnim ratovima igrali su vazalni kraljevi i nezavisni kneevi raznih oblasti Irana koje su ulazile u sastav partske monarhije. Stupanj njihove zavisnosti od Parta bio je

211

uvjetovan snagom sredinje vlasti. Starinske oblasti perzijske monarhije ( Medija, Perzija ) i dalje su se dijelile na satrapije. Formiranje partske drave bilo je posljedica ustanka stanovnitva sjevernog dijela Irana protiv tiranije helenizirane administracije monarhije Seleukid. Arakidi su obnovili staroperzijske ustanove i obiaje. Meu partskom birokracijom bio je prilian broj Grka, ali su njih trpjeli samo kao prevodioce, inenjere, dvorske artiste i poslovne ljude, nikad im ne povjeravajui vie poloaje, kao to je to bilo u helenistikim monarhijama. Pred kraj II. st. pr. K. u sastav arakidske monarhije ulazili su i neki grki gradovi, koji su i dalje uivali izvjesnu autonomiju. Slino monarhijama Kira i Aleksandra, partska drava je predstavljala konglomerat raznih naroda, koji su se nalazili na raznim stupnjevima drutveno-gospodarskog razvitka. Stanovnitvo sjevernih, sjeveroistonih i istonih oblasti Irana zadralo je crte prvobitne zajednice, dok je za nain ivota grkih gradova u mezopotamskoj dolini karakteristino razvijemo robovlasnitvo. Partski aristokrati bili su vlasnici ogromnih posjeda u sjeverozapadnim dijelovima Irana, koji su obraivali pomou zavisnih i poluzavisnih zemljoradnika. Obrt je bio razvijen uglavnom po grkim gradovima Mezopotamije i nije igrao bitnu ulogu u ivotu zemlje. Veliko znaenje imala je tranzitna trgovina. Preko partske drave Baktrije vodili se trgovaki putovi, koji su povezivali Kinu sa najvanijim centrima Sredozemnog mora. Jedan od tih putova bio je uveni " p u t s v i l e " , kojim su skupocjene kineske tkanine dostavljane u Siriju i ak Egipat. Oko vladavine nad najvanijim trgovakim centrima Parti su vodili borbu najprije sa grko-baktrijskim kraljevima i Seleukidima, a zatim s Rimljanima. 130. g. pr. K. Parti su morali izdrati teko borbu sa seleukidskim vladarima, koji su poduzeli posljednji oajniki pokuaj da obnove svoju vladavinu nad Iranom, a poslije pobjede nad njima i pokuaj najezde srednjoazijskih nomada Saka, koji su estoko opustoili ne samo Iran, ve i jedan dio Mezopotamije. Dva partska kralja poginula su u borbi sa Sakima. Tek je za vladavine Mitridata II. ( Arak IX. ) partska drava ponovo ojaala. U to vrijeme pada i vojna reforma, koja je dovela do reorganizacije partske vojske. Mitridat II. odbacio je helenistiki sustav vojske mjeovitog tipa, koja se uglavnom sastojala od najamnika. On je poeo vojsku popunjavati zavisnim ljudima samog kralja i vazalnih vladara. Glavninu partske vojske inila je sad konjica, koja se sastojala od dvije vrste: teko naoruanih i lako naoruanih vojnika. Teko naoruani konjanici bili su odjeveni u oklop ispleten od metalnih prstena ( koji nije pokrivao samo konjanika, nego i konja ) i naoruani konjima i maevima. Pored teke udarne konjice stekli su veliko znaenje i lako naoruani konjaniki odredi sastavljeni od strijelaca, koji su neprijatelja zasipali kiom strijela.

Rim i Parti u prvoj polovici I. st. Prodiranje Rimljana na Istok dovelo ih je u neposredan dodir s Partima. Nakon pregovora poslanik Mitridata II. sa Sulom, njegov nasljednik Fraat III. traio je savez s Lukulom, zahtijevajui od Rimljana da priznaju njegove pretenzije na sve oblasti istono od rijeke Eufrata.

212

Poto je dobio usmeni pristanak Lukula i njegovog nasljednika Pompeja na te uvjete, Fraat je kao rimski saveznik napao armenskog kralja Tigrana Velikog. Ali su se odnosi Rimljana i Parta uskoro izmijenili. Nakon bijega Mitridata VI. Eupatora Pompej je Tigrana priznao za prijatelja rimskog naroda. Po nalogu rimskog zapovjednika, usprkos svih ugovora i ranijih obeanja, Fraat III. je morao napustiti zauzeti teritorij. Parti dugo vremena nisu zaboravili dvolinu igru rimskih vojskovoa. Oko 57. g. Fraata III. ubili su sinovi Orod i Mitrdiat, meu kojima je izbio rat oko prijestolja. Mitridat je pobjegao u Siriju i zatraio podrku od Aula Gabinija, poznatog Pompejevog pristae koji je tada upravljao tom provincijom; kralj partske drave postao je Orod II. Gabinije se je poeo energino spremati za pohod, ali nije ostvario svoj plan i opasnom pohodu protiv Parta pretpostavio je laku i unosnu ekspediciju na Egipat. Ovaj poduhvat bio je ostvaren usprkos volje Senata. Gabinije je vratio na egipatsko prijestolje kralja Ptolomeja Auleta, koga je stanovnitvo bilo prognalo; njegovi protivnici bili su okrutno kanjeni. Kada se vratio u Rim s bogatim plijenom, Gabinije je bio pozvan na sud; potkupljivi suci su ga oslobodili, ali je to izazvalo nezadovoljstvo oporbenih grupa; stvar je prela u komicije, i Gabinije je bio osuen. Krasova ekspedicija Jo prilikom sklapanja sporazuma u Luki Kras je imao u vidu pohod protiv Parta, koji mu se inio primamljivim i lakim poduhvatom, koji obeava ratnu slavu i bogat plijen. 54. g. on je upao u Mezopotamiju i osvojio niz gradova, ali je pred zimu odveo vojsku u Siriju. 53. g. Kras je ponovo krenuo protiv Parta. Rimljani nisu bili navikli na prirodne uvjete u Mezopotamiji; njihovi vodii nisu bili pouzdani. Parti isprva nisu prihvatili borbu; najzad, u blizini Kare Kras je napao partsku vojsku, koja se sastojala od izvrsne konjice; ova je protivnika zasula kiom strijela. U ovoj bitci poginuo je Krasov sin, pobijen je i zarobljen veliki broj Rimljana. U ruke Parta pali su rimski znaci ( srebrni orlovi ) a sam Kras bio je izdajniki ubijen kada je prilikom odstupanja prihvatio partski prijedlog da stupi s njima u pregovore. Krasov kvestor Gaj Kasije Longin uspio je ostatke rimske vojske odvesti u Siriju. itava Mezopotamija pala je u ruke Parta. 51. g. oni su ak preli Eufrat i, usprkos upornog otpora Rimljana, ostali su na teritoriju Sirije, prijetei napadima Rimljanima i njihovim saveznicima. Tek su ih unutarnji nemiri u samoj Partiji prisilili 50. g. na povlaenje svojih trupa s one strane rijeke Eufrata. Sredinom I. st. sve znaajne drave helenistikog Istoka izgubile su svoju samostalnost. Samo je partska kraljevina, koja je izrasla i ojaala zahvaljujui borbi sa helenizmom, sauvali svoju nezavisnost. Do poetka I. st. Rim i Partija nisu dolazili u dodir. Bitka kod Kare bila je prvi ozbiljan sukob izmeu dviju velikih sila. Od vremena Krasovog pohoda partsko pitanje igra glavnu ulogu u vanjskog politici Rima na Istoku.

6. Cezarova borba u Galiji od 55. do 50. g. pr. K.

213

U zimu izmeu 56. i 55. g. Cezar je vodio rat s germanskim plemenima koja su prela Rajnu. Ona su imala namjeru uvrstiti se u Galiji. Poto je stupio s njima u pregovore, Cezar ih je iznenada napao. Veina Germana bila je unitena, i samo je konjica uspjela prijei preko Rajne. Gonei Germane, Cezar je kao prvi vojskovoa preao Rajnu i proveo osamnaest dana na njenoj desnoj obali. Prijelaz preko Rajne imao je za cilj demonstriranje moi rimskog oruja Cezarov pohod u Britaniju. Druga mjera u 55. g. bio je Cezarov pohod u Britaniju. Britanija je bila naseljena keltskim plemenima, koja su sa svojim kontinentalnim suplemenicima bila povezana zajednikom religijom, obiajima i jezikom i koja su im esto pomagala u borbi protiv Rimljana. Cezar se je iskrcao u Britaniji sa dvije legije i odnio pobjedu nad plemenima koja su krenula protiv Rimljana, ali ga je nepovoljno godinje doba koje je izabrao za ekspediciju primoralo na sklapanje mira i povratak. Cezar se energino spremio za novu ekspediciju i sljedee 54. g.., preao u Britaniju s veom vojskom, pojaanom galskom konjicom. On je prodro u dubinu otoka i preao Temzu; ali su njegovi uspjesi, u krajnjoj liniji, bili od malog znaaja. Usprkos tome i bez obzira na svoje rezultate, ekspedicija u Britaniju, malo poznatu zemlju o ijoj su prirodi i stanovnitvu postojale najfantastinije predodbe, izazvala je u Rimu dubok utisak. Antirimski pokret u Galiji Za vrijeme britanskog pohoda meu Galima je ojaao antirimski pokret. Rimska politika nije nailazila na simpatije kod veine galskog stanovnitva. Galski odredi morali su se boriti na strani Rimljana, obveza dostava ita i drugih proizvoda potrebnih za izdravanje rimske vojske sve su se vie poveavale. Rimljani su se mijeali u unutarnje poslove galskih plemena, podravali jednu stranu protiv druge ili uzdizali jedno pleme na raun drugog. Cezarova politika nije se razlikovala od politike ostalih osvajaa. Nezadovoljstvo i tenja za oslobaanjem zemlje ujedinila je sve slojeve galskog drutva od druida i plemenskih voa do upropatenih i osiromaenih Gala. Pokret je poeo meu Belgima. Jedan od rimskih garnizona bio je u potpunosti pobijen. Drugi rimski logor, u kome je kao legat bio Ciceronov brat Kvint, Gali su opkolili i drali pod opsadom sve dotle dok Ciceronu nije priskoio u pomo Cezar. Vercingetoriksov ustanak Ove ekspedicije bile su predigra za veliki ustanak u 52. g. U to vrijeme Cezar se nalazio u Cisalpinskoj Galiji, budno pratei burne dogaaje koji su se tada razvijali u Rimu. Ali ti dogaaji nisu apstrahirali njegovu panju od galskih voa, koji su se spremali na akciju protiv Rimljana. Na elu antirimskog pokreta nalazio se mladi, ali talentirani voa Arvern V e r c i n g e t o r i k s , koji se odlikovao hrabrou i uivao autoritet kako meu svojim

214

suplemenicima tako i kod susjeda. Ustanicima su se pridruila ak i ona plemena koja su ranije bila na strani Rimljana. Cezar se nalazio daleko od svoje vojske, razbacane po itavoj Galiji. Vercingetoriks je sebi stavio u cilj odvajanje Cezara od njegovih sjevernih trupa, i u tome je jednim dijelom uspio. Ali je Cezar djelovao veoma odluno; prikupivi znatan dio svojih odreda i ojaavi ih najamnikom germanskom konjicom. Sa ustanicima se obraunao izvanrednom okrutnou. U gradu Avariku, koji je Cezar zauzeo poslije dugotrajne opsade, pobijeno je preko 40 tisua ljudi, meu kojima i ena i djece. Ali je Cezarov napad na Gergoviju, u kojoj se uvrstio Vercingetoriks, zavrio potpunim neuspjehom. Sada je ustanak postao sveopim. Od Rimljana su otpali ak i Heduanci. Galska plemena izabrala su Vercingetoriksa za vou u borbi protiv Rima. Rimljanima je prijetila opasnost od odsijecanja od Cisalpinske Galije, u kojoj su Gali takoer mogli upasti. Poslije neuspjeha kod Gergovije Cezar je svoju vojsku spojio s trupama svoga legata Labiena u sjevernoj Galiji i krenuo na jug, ali je usput morao izdrati napad Vercingetoriksa. Zahvaljujui germanskoj konjici Cezar je ipak uspio odbiti napade Gala. Vercingetoriks se je morao povui i skloniti u utvreni logor u Aleziji, stvorivi sve uvjete za dugotrajnu obranu. Rimljani su sa svih strana opkolili tvravu, i Vercingetoriks je bio odsjeen od galske vojske, koja je bezuspjeno pokuavala priskoiti svome voi u pomo. Na kraju je glad Vercingetoriksa natjerala na predaju. On je raunao na milost i velikodunost pobjednika, ali se njegove nade nisu opravdale: on je u lancima odveden u Rim. Sve do Cezarovog trijumfa dran je u tamnici, a zatim pogubljen. Pad Alezije bio je teak udarac za ustanike. Jedinstvena organizacija se raspala, ali ustanak jo nije bio konano uguen. Mnoga plemena nastavila su borbu s Rimom, i jo 51. g. trajale su posljednje bitke. Plemena koja bi prela na stanu Rima dobivala su oprost, i za razliku od prve godine ustanka Cezar je pokazivao svoju blagost ( clementia ). Galija pod rimskom vlau " K o s m a t a G a l i j a " ( G a l l i a C o s m a t a ) sve do Rajne postala je rimski posjed. Ali ona nije proglaena provincijom. Galska plemena formalno su smatrana rimskim saveznicima i stajala pod nadzorom upravnika Narbonske Galije. Ona su bila duna svake godine plaati odreeni iznos, koji je ukupno iznosio 40 milijun sestercija. Za razliku od drugih provincija, danak ( tributum ) nisu prikupljali publikani, ve predstavnici pojedinih plemena. To je predstavljalo jednu od bitnih Cezarovih novina, koja je novoosvojene oblasti spaavala pretjeranog iskoritavanja od strane rimskih zakupaca, koji su upropatavali itave provincije i esto davali povoda nemirima. Galski rat predstavlja jedan od najvanijih dogaaja rimske povijesti, dogaaj koji je ubrzao raspadanje Republike i formiranje Carstva. Galski pohodi otvorili su Cezaru nove perspektive. Oni su doprinijeli radikalnim promjenama politikog stanja u Rimu. Cezaru je pao u ruke ogroman plijen. Bogatei se sam, Cezar nije zaboravljao ni svoje prijatelje i suborce. Mnogi od njih obogatili su se i postali magnati. Galski plijen omoguio je

215

Cezarovim pristaama, da razviju iroku demagoku politiku. Galskim novcem pokrivani su rashodi na prireivanju predstava, praznika, na distribucije, poklone i mita. Ubrzo poslije osvajanja slobodne Galije u njoj su osnovane rimske kolonije. Galska zemljita, koja su pripala krupnim posjednicima ili pak ostala u rukama lokalne aristokracije, poela su se intenzivno obraivati. iroko se razvila razmjena izmeu raznih italskih i galskih oblasti. Neki gradovi Cisalpinske Galije i Etrurije proizvodili su robu koja je plasirana u transalpinskim oblastima. Ali se je u samoj Galiji poela razvijati proizvodnja, kako poljoprivrednih tako i obrtnikih proizvoda. Poslije nekoliko desetljea produkti galske proizvodnje uspjeno su konkurirali italskoj robi. Iako je Galija i kasnije esto pokazivala svoje nezadovoljstvo rimskom vlau, ipak je romanizacija postizala brze uspjehe. Najvea galska naselja pretvarala su se u rimske gradove, u kojima se razvijala galsko-rimska kultura, koja se odlikovala specifinou i koja je odigrala veliku ulogu u povijesti postanka zapadnoeuropske civilizacije.

Glava XXI.
BORBA IZMEU CEZARA I POMPEJA. CEZAROVA DIKTATURA. 1. Politiki ivot u Rimu krajem pedesetih godina I.st. pr.K.
Dok je Cezar vodio ratove u Galiji, u Rimu je dolazilo do dogaaja koji su svjedoili o produbljivanju politike krize koju je Republika doivljavala jo od poetka I. st. pr. K. Stranka optimata nastavila je borbu protiv trijumvirata. Politiki procesi, uglavnom po predmetima i zloupotrebama u provincijama, iznosili su na vidjelo nevjerojatne zloupotrebe rimskih administrativnih i poslovnih ljudi u oblastima podinjenim Rimu. Ali su potkupljeni suci oslobaali ak i one ija je krivnja bila svakome jasna. Borba za vrijeme izbora magistrata dosizala je izvanrednu otrinu, predizborni zborovi pretvarali su se u oruane sukobe po ulicama Rima. Ubojstvo Klodija 53. g. oko konzulskih mjesta vodile su se prve bitke, tako da konzuli nisu ni bili izabrani. Odredi Klodija, sastavljeni od lumpenproleterskih elemenata i robova, borili su se sa slinim odredima Milona, koga su istaknuli optimati. Milon je pretendirao na konzulat, dok je Klodije htio postati pretor. Poetkom 52. g. obojica su se sluajno sreli nedaleko Rima, na Apijevoj cesti. I jednog i drugog pratili su naoruani ljudi. Dolo je do svae, koja se pretvorila u tuu, u kojoj su Milonovi ljudi ubili Klodija.

216

Klodijevo ubojstvo izazvalo je u Rimu nemire. Svjetina, u kojoj je pored plebejaca bilo i mnogo robova, potaknuta govorima tribun, Klodijevih prijatelja, sveano je prenijela njegov le na Forum, u Hostilijevu kuriju ( mjesto senatskih zasjedanja ), gdje je nainjena pogrebna lomaa; uslijed toga je nastao poar, u kome je izgorjela kurija. Mnotvo naroda je zahtijevalo osvetu za smrti Klodija. U prijestolnici je nastalo stanje opasno za vladajue klase. Pompejeve izvanredne ovlasti Senat je Pompeju dodijelio posebne ovlasti, naloivi mu da ugui pokret i vrati red u Rim. Mimo obiaja, Pompej je bio izabran za konzula u 52. g. bez kolege ( sine collega ). Od ovog trenutak Pompejevo zbliavanje sa optimatima dobiva odreen oblik, to je ubrzo dovelo do Pompejevog raskida sa Cezarom. Pompej je u svojim rukama koncentrirao razne magistrature ( konzulat, prokonzulat u panjolskim provincijama, izvanredne ovlasti za opskrbu Rima namirnicama ). Ovakvo spajanje dunosti bilo je neuobiajeno u prijanjim razdobljima rimske povijesti, ono je predstavljalo presedan za budue dogaaje. Pompej je sproveo stroge zakone protiv krivaca za nasilje i potkupljivanje; revidirani su i spiskovi sudaca. Optimati su morali rtvovati Milona. Njemu je odrano suenje u veoma napetoj situaciji. Ciceronov obrambeni govor nije imao uspjeha. Milon je bio osuen i morao je krenuti u izgnanstvo. Iste godine Pompej je sproveo zakone koji su poveali kazne za potkupljivanje, regulirali proceduru prilikom izbora za najvie dunosti i utvrdili novi sustav podjele provincija. Ovi zakoni oteali su produenje Cezarovih ovlasti i njegov izbor u odsustvu za konzula u 48. g. Meutim Cezar se nije usudio doi u Rim i postaviti svoju kandidaturu, jer su ga protivnici mogli pozvati na sud radi zloupotreba u njegovoj provinciji. A u povodima za optubu nije se moralo oskudijevati; nije nedostajalo ni ljudi koji bi poveli proces protiv Cezara. Na insistiranje Cezara i njegovih pristaa Pompej je nastojao ograditi Cezara i rekao je da se osobno uee na izborima ne tie Cezara, ali komicije nisu potvrdile tu ogradu, i novi su zakoni stvarali uvjete za napade na Cezara. Glavni Cezarovi protivnici bili su rukovoditelji senatorske stranke optimati, od kojih je najrevnosniji bio Katon Mlai. Ideolog pak itavog smjera bio je Ciceron. 51. g. izala je njegova rasprava "O dravi" ( "De republica"). Slino Polibiju, Ciceron smatra izvrsnom onu "mjeavinu oblika", "ravnoteu vlasti", koja se opaa u Rimu, gdje je vlast podijeljena izmeu narodne skuptine, Senata i magistrata. Najinteresantnija je Ciceronova misao o idealnom dravniku, "gotovo boanskom ovjeku", koji se u tekom trenutku po dravu pojavljuje kao upravlja
( rector ) i umiritelj ( moderator ) drave. Raspolaui posebnim ovlastima, on upravlja

individualno, u sporazumu s najboljim ljudima u dravi, tj. sa optimatima. Ciceron ne govori na koga misli kad govori o tom idealnom ovjeku. Potpuno je mogue da je idealizirao Pompeja; ali u isto vrijeme Ciceron, po svemu sudei, nije zaboravljao ni sebe, inei aluzije na svoje akcije za vrijeme borbe protiv Katiline. Pompejev savez sa optimatima ojaao je pozicije Cezarovih neprijatelja. Za konzule od 51. do 49. g. birani su njegovi krajnji neprijatelji.

217

2. Graanski rat izmeu Pompeja i Cezara

Trijumvirat se ustvari raspao onda kada je poginuo Kras i kada su ostala u savezu samo dvojica od trojice monih ljudi; hlaenju osobnih odnosa izmeu Cezara i Pompeja doprinijelo je to to je neposredno prije toga umrla Cezarova ker Julija, koju je Pompej oenio odmah nakon sklapanja trijumvirata. Krajnji optimati protiv Cezara Veliku ulogu u raskidu odnosa izmeu Pompeja i Cezara odigrali su krajnji optimati, najkonzervativniji predstavnici senatorskog stalea. Konzul 51. g., Marko Klaudije Marcel, demonstrativno je istupio protiv Cezarovog masovnog dodjeljivanja rimskog graanstva stanovnicima Cisalpinske Galije. Jednog od novih graana Marcel je osudio na tjelesnu kaznu i rekao mu da se moe aliti samom Cezaru. Cezarovi protivnici zahtijevali su da on u roku preda svoje ovlasti. Pompej, koji je isprva krio svoj odnos prema Cezaru, stao je na kraju na njihovu stranu. Ali je Cezar imao i mnogo pristaa. Meu njegovim privrenicima u to vrijeme osobito se isticao Gaj Skribonije Kurion, koji je bio izabran za narodnog tribuna u 50. g. Kurion je ranije bio poznat kao pristaa optimata, ali ga je Cezar potkupio, isplativi njegove ogromne dugove. Da bi prikrio svoj prijelaz na stranu Cezara, Kurion je poeo demonstrativno istupati protiv Pompeja i protiv Cezara. Na jednoj od senatskih sjednica on je predloio da i Cezar i Pompej istovremeno predaju svoje ovlasti. Pod takvim uvjetima bio bi u dobitku Cezar, koji je raspolagao ogromnim galskim plijenom i imao irokih veza meu rimskim plebejcima. Potpuno neoekivano Kurionov prijedlog je proao u Senatu s ogromnom veinom, ali je konzul zatvorio sjednicu rijeima: "Pobjeujete, da biste dobili u Cezaru despota". Odluka Senata nije dobila formu. Ali je ovaj incident potakao krajnje optimate, pristae graanskog rata, na odlune akcije. Po Rimu su poeli kruiti glasovi kako Cezar ide na Italiju, to je dalo povoda pristai optimata, konzulu Gaju Marcelu, da povjeri Pompeju zapovjednitvo nad vojskom. Cezar, koji je koncentrirao svoje trupe u Transalpinskog Galiji, nalazio se sa jednom legijom u Cisalpinskoj Galiji, nastojei pokazati kako svim silama eli sprijeiti rat. On je najprije predloio Senatu da mu ostavi dvije legije i Cisalpinsku provinciju sa Ilirikom. Kada je taj prijedlog odbaen, on je pristao na rasputanje svoje vojske, pod uvjetom da to isto uini Pompej. Ovo pitanje raspravljeno je na sjednici Senata u sijenju 49. g. Ciceron, koji se je malo prije toga vrtio iz Cilicije, gdje je bio prokonzul, pokuao je nai mogunost pomirbe. Ali su pobijedili krajnji optimati, s kojima se Pompej povezao. Senat je donio odluku da Cezar vrati ovlasti, i odredio mu je zamjenika. Onda su Cezarove pristae, narodni tribun Marko Antonije i Kvint Kasije, stavili svoj veto na ovu odluku Senata. Ali optimati nisu htjeli voditi rauna o pravima tribuna, i ovi su morali pobjei Cezaru.

218

Cezarov prijelaz preko Rubikona 10. sijenja 49. g. Cezar je s jednom legijom preao rijeku Rubikon, koja je galske provincije dijelila od Italije. "Kocka je baena" ( Alea iacta est ) bile su rijei sa kojima je Cezar poeo prijelaz preko rijeke. Samim tim otpoeo je graanski rat. Pojava prokonzula s vojskom u Italiji bila je protuzakonita. Cezar je svoju akciju motivirao osvetom za gaenje prava narodnih tribuna, pokuavajui time odgovornost za rat prebaciti na svoje neprijatelje. Cezarov prijelaz preko Rubikona bio je potpuno neoekivan za njegove protivnike. Glavne Pompejeve vojne snage nalazile su se u panjolskoj. Pompej nije mogao zaustaviti Cezarov napredovanje, on je zajedno s velikim dijelom senatora pobjegao iz Rima na istok Italije i otplovio iz Brundizija u Grku. Cezaru nije polo za rukom sprijeiti ovaj prijelaz; ali je sad itava Italija bila u njegovim rukama. Pompejeve trupe koje su ostale u Italiji prele su na Cezarovu stranu; prilian broj pristaa naao je on i po italskim gradovima. Cezar je krenuo na Rim, gdje poslije bijega Pompeja i konzul vlast nije funkcionirala. Pred Cezarov dolazak neki magistrati vratili su se na svoje dunosti, a narodni tribuni sakupili su senatore koji su ostali u Italiji. Cezar je blago postupio sa zarobljenim protivnicima, to je bila neobina reakcija, s obzirom na postupke Marija i Sule. On je samo uzeo u svoje ruke dravnu blagajnu, usprkos prosvjeda jednog od narodnih tribuna. Bitka kod Ilerde Cezar je u Rimu ostao kratko vrijeme. On je krenuo u panjolsku, gdje su bile koncentrirane glavne snage njegovog protivnika. Neoekivanim napadom na Pompejeve panjolske legije Cezar je htio onemoguiti njihovu ofenzivu na Italiju. Isprva Cezar nije imao uspjeha, ali kada su mu stigla pojaanja iz Galije, on je kod I l e r d e ( 49. g. ) potukao Pompejeve trupe i prisilio ih na predaju. Na svom povratku Cezar je osvojio i grki grad Masiliju. Kao kaznu za uspjean otpor; Masilija je izgubila nezavisnost i osim toga znatan dio svog teritorija. Po povratku iz panjolske Cezar je proglaen diktatorom, ali je na toj dunosti proveo svega 11 dana. On je definitivno vratio prava svima onima koje je Sula bio proskribirao, proveo je izbore za konzule i vratio diktatorske ovlasti.. Krajem 49. g. Cezar je krenuo u Grku i iskrcao se u Epiru, gdje se sukobio s Pompejevim trupama. Bitka kod Farsala i njezino znaenje Prednost je bila na strani Pompeja; on je imao prilian broj dobro naoruanih i hranom opskrbljenih vojnika, kao i jaku flotu. Cezarova vojska bila je disciplinirana, ali on nije uspio sve svoje snage odjednom prebaciti, jer je to spreavala Pompejeva flota; osim toga, Cezarova je vojska bila loe opskrbljena. Prvi Cezarovi sukobi s Pompejem dogodili su se u Epiru kod Dirahija. Za vrijeme njih Cezar je pretrpio znatne gubitke, povukao se u Tesaliju i rasporedio svoje trupe blizu grada F a r s a l a . Uskoro je tu sa svojom vojskom stigao i Pompej. Optimati koji su se nalazili zajedno Pompejem bili su poslije uspjeha kod Dirahija uvjereni u pobjedu i

219

prepirali su se ak oko toga koga e izabrati za Cezarovog nasljednika na dunosti velikog pontifika. Njihova uvjerenost u pobjedu prela je i na Pompeja, i on se odluio upustiti u bitku. On je namjeravao protivniku konjicu razbiti izvrsnim snagama svoje konjice i zadati udarac protivnikom desnom krilu. Predviajui to, Cezar je na svome desnom krilu koncentrirao dvije tisue svojih najboljih legionara. Pompejevi konjanici potisnuli su Cezarovu konjicu i poeli potiskivati njegove trupe s desnog boka, ali su tu naili na elitnu postrojbu i ne izdravi njegov protunapad uzmakli natrag, otkrivi bok Pompejeve vojske. Onda je Cezar uveo u borbu svoje priuvne snage, koje usu prele u napad na demoraliziranog protivnika i upale u njegov logor. Bitka kod Farsala ( 6. lipnja 48. g. pr. K. ) zavrila se u Cezarovu korist. Pompej je pobjegao s bojita. Ostaci njegove vojske predali su se Cezaru. Sam Pompej sklonio se je najprije na otok Lezbos, a odatle je prebjegao u Egipat, gdje je potraio utoite i pomo kod mladog kralja Ptolomeja, kome je ranije pruao zatitu. Ali je po Ptolomejevom nareenju Pompej izdajniki ubijen dok se iskrcavao na obalu. Ishod bitke kod Farsala i daljnji tijek dogaaja omoguuju usporedbu talenata dvojice takmaca Pompeja i Cezara. Pompej je poginuo borei se u savezu sa optimatima. Kasnija rimska politika tradicija predstavljala ga je kao muenika za slobodu, za republiku, za tradicije predaka. Ova predodba nije odraavala prave namjere Pompeja, koji je esto mijenjao svoje politike pozicije; kao Cezar, i on je teio apsolutnoj vlasti. Pred njim je lebdio ideal helenistikog heroja-pobjednika. Nije uzalud on sebe smatrao novim Aleksandrom i nastojao je u mnogo emu oponaati makedonskog osvajaa. Teei osvajanju vlasti, on je bio neusporedivo slabiji od svog protivnika, kao politiar i kao vojskovoa.

3. Aleksandrijski rat i Cezarova pobjeda nad Farnakom

Cezar je stigao u Aleksandriju tri dna nakon Pompejeve smrti. U Egiptu se u to vrijeme vodila dinastika borba: po testamentu Ptolomeja Auleta, koji je umro nedugo prije toga, Egiptom je trebala zavladati njegova starija ker K l e o p a t r a i sin P t o l o m e j . Izmeu brata i sestre otpoela je borba, koja se pretvorila u otvoreni rat. Kleopatra je prognana iz Aleksandrije, i Egiptom je zavladao maloljetni Ptolomje Dioniz. Stigavi u Egipat, Cezar je zatraio ogromne svote koje mu je bio duan Ptolomej Aulet i arbitrau po pitanju naslijea prijestolja. Kleopatra se tajno vratila u Aleksandriju i prodrla do Cezara. Cezar se je oduevio mladom kraljicom, koja se odlikovala umom i obrazovanjem. Meutim, odnosi izmeu Cezara i Kleopatre ne mogu se svesti na obinu romantinu povijest. Oslanjajui se na Cezara i njegovu vojsku, Kleopatra je htjela povratiti vlast. Cezaru su pak bila potrebna ogromna sredstva za ostvarenje njegovih politikih planova. Cezar je Ptolomeja i Kleopatru proglasio egipatskim kraljevima, ali je Ptolomejeva

220

stranka, koju su podravali aleksandrinci, bila nezadovoljna njegovom politikom. U Aleksandriji je otpoeo ustanak, koji je doveo u opasnost ak i Cezarov ivot. Bojei se da flota, koja se nalazila u luci, ne pree na stranu ustanika., Cezar je naredio da se spali. Za vrijeme poara izgorio je jedan dio slavne A l e k s a n d r i j s k e k n j i n i c e . Cezara su spasila tek brojna pojaanja, koja su mu na vrijeme dola iz Sirije. U bitci kod Nila Rimljani su odnijeli pobjedu. Ptolomej Dioniz je poginuo. Cezar se vratio u Aleksandriju kao pobjednik i vratio na vlast Kleopatru. Cezarove akcije u Aleksandriji pruile su neprijateljima mogunost prikupljanja snage. Sin Mitriata VI. Eupatora F a r n a k , osvojio je kraljevine koje su bile saveznice Rima, ili od njega zavisne, i zauzeo ak Bitiniju, koja je pripadala Rimu. Nevjerojatnom brzinom stigao je Cezar iz Egipta u Aziju, bez naroite muke pobijedio Farnaka i lakonski javio u Rim o svojoj pobjedi: "Dooh, vidjeh, pobijedih" ( V e ni, v id i, v ici ) . Farnak je pobjegao u Pantikanej, gdje ga je ubio vojskovoa Asandar, koji je u njegovom odsustvu upravljao Bosporskom kraljevinom. Pobjeda nad Farnakom predstavlja poetak rimskog mijeanja u prilike Bosporske kraljevine, iako se Cezarov pokuaj da na Bosporu uvrsti svog kandidata svrio neuspjehom. Novi pretendent poginuo je u borbi sa Asandrom. Nakon zavretka akcija u Aziji, Cezar se je vratio u Rim.

4. Socijalni pokret u Rimu 48. 47. g.

Duniko pitanje Gospodarsko stanje Rima pogoravalo se za vrijeme graanskog rata. Vrijednost novca je opadala, ivot je poskupljivao, i posljedica toga bilo je zaotravanje dunikog pitanja. Parola "brisanje dugova" ponovo je postala aktualna. 49. g., po svemu sudei pod utjecajem gradskog plebsa, koji se zalagao za anuliranje dugova; Cezar je sproveo sljedee mjere: kamate su ukljuivane u dug, imovina koja je sluila kao pokrie za novac uzet na posudbu trebala se je kupovati po cijeni koja je bila prije graanskog rata. Osim toga utvreno je da nitko ne moe drati gotovog novca vie od 60 000 sestercija. Akcija Celija Rufa Ovakvo rjeenje pitanja nije zadovoljavalo ni dunike ni vjerovnike, i 48. g., za vrijeme Cezarovog boravka na Istoku, pretor Marko Celije Ruf podnio je najprije prijedlog da se plaanje svih dugova odgodi za est mjeseci, a kada je taj prijedlog naiao na otpor, podnio je narodnoj

221

skupitni zakonski projekt kojim se anuliraju svi dugovi i zakupci stana oslobaaju plaanja najamnine za proteklo vrijeme stanovanja. Cezarovski Senat smijenio je Celija s dunosti. Onda je on otputovao na jug Italije, gdje je zajedno s Milonom, koji se vratio iz prognanstva od pompejevaca, gladijatora i robova, kojim je obeana sloboda, formirao odrede i pripremao ustanak; ali su ustaniki odredi bili potueni od trupa poslanih iz Rima, a Celije i Milon ubijeni. Pokret Dolabele Sljedee, 47. g., narodni tribun Publije Kornelije Dolabela obnovio je zakonski projekt o brisanju dugova i osloboenju zakupaca od zakupnine. Dolabela je digao ustanak, u koji su se ukljuili i osloboenici, Marko Antonije ( tribun iz 49. g. ), koga je Cezar ostavio u Italiji, uguio je ustanak. Cezarove socijalne reforme Cezarov povratak u Rim poklopio se vremenski sa jaanjem pompejevaca u Africi, tako su meu noblitetom i u onom dijelu vitezova koji je simpatizirao Pompjea ponovno oivjele nade u Cezarov poraz. Zato je Cezar morao potraiti podrku plebsa. Cezar nije izrazio nezadovoljstvo Antonijevim mjerama, ali nije prekinuo ni s Dolabelom. Ne prihvaajui itav njegov program, Cezar je proveo brisanje zakupnikih dugova za vrijeme od godinu dana za one koji u Rimu plaaju dvije tisue, a po italskim gradovima 500 sestercija. U interesu dunika utvreno je da se kamate raunaju u dug. Da bi podigao italsku poljoprivredu, Cezar je proveo obvezni zajam i prodao na licitaciji imovinu svojih protivnika, poginulih za vrijeme posljednjeg graanskog rata. Istovremeno je s tekom mukom uspio uguiti nemire u legijama, koje su bile nezadovoljne time to im se ne isplauje obeana nagrada. Red u Rimu bio je uspostavljen. Ponovo su izabrani konzuli, a Senat popunjen novim lanovima, meu kojima je bio i prilian broj Cezarovih centuriona.

5. Posljednja etapa Cezarove borbe

Bitka kod Tansa

s pompejevcima

Dok se Cezar nalazio na Istoku, a zatim sreivao prilike u Rimu, pompejevci su ponovo koncentrirali svoje snage u Africi. Oni su uspjeli prikupiti veliku vojsku. Numidski kralj Juba opskrbljivao ju je namirnicama i stavio im je na raspolaganje pomone trupe. Krajem 47. g. Cezar je krenuo u Afriku. Njegova vojska bila je malobrojnija od protivnike, ali je usprkos, tome, u travnju 46. g. u krvavoj bitci kod Tansa pobijedila pompejevce. Svi afriki gradovi predali su se

222

Cezaru. Obrana grada Utike povjerena je Katonu Mlaem. Smatrajui pruanje otpora Cezaru beznadenim, on je zavrio ivot samoubojstvom. Tako je siao s pozornice najuvjereniji pristaa stare aristokratske Republike, koji je najdosljednije branio njena naela. Dogmatsko zanoenje republikanskim tradicijama dovodilo je Katona do politike kratkovidnosti. Njegova borba pokazala se neuinkovitom. Rimski republikanci slavili su kasnije njegovo potenje i ispravnost, kao i njegovu smrt, tako da je Katon u kasnijim vremenima imao dosta potovatelja. Uslijed rata poginuo je i numidski kralj Juba, poslije ega je Numidija pretvorna u rimsku provinciju pod imenom Africa Nova. Bitka kod Munde Cezar se vratio u Rim i proslavio etiri trijumfa za svoje pobjede u Galiji, Egiptu, Aziji i Africi. Ali su se Pompejevi sinovi Gnej i Seksto uvrstili u panjolskoj i ponovo prikupili veliku vojsku. U bitci kod Munde ( 45. g. ) oni su bili potueni. Stariji, Gnej, bio je ubijen, dok se je Seksto uspio skloniti u sjevernu panjolsku. Sada je Cezarova pobjeda bila potpuna. On je bio apsolutni vladar Rima.

6. Borba za vojnu diktaturu

Graanski rat 49. 45. g. bio je rezultat krize koju je proivljavala rimska drava. Klasna borba u Rimu ula je u novu fazu. Presudan znaaj dobivala je borba za vojnu diktaturu; prijelaz na nju postojao je za Rim neminovna nunost. Robovi koji su se digli pod Spartakovim vodstvom bili su potueni; od toga vremena nije bilo otvorenih akcija robova, ali je akcija Celija Rufa pokazala da su robovi u Rimu, kao i u kasnoj Grkoj, mogli pruati podrku pokretu slobodne sirotinje, pokretu koji se odvijao pod parolom brisanja dugova, prijetei time zelenakom kapitalu, koji je bio moan u Rimu. Rimski ustav formirao se u ono vrijeme kad je Rim bio relativno mali grad-drava. Osnovna naela rimskog politikog ureenja ostajala su nepromijenjena, iako je rimska drava obuhvaala velik teritorij njoj su bile podinjene sve drave Sredozemnog mora. Novo stanje nije nailo na potreban odraz u rimskom politikom sustavu. Na provincije se nije gledalo kao na dijelove jedinstvene drave, ve kao na posjede rimskog naroda ( praedia populi Romani ), kao na oblasti na koje se protee njegova vlast ( imperium ). Nemilosrdno iskoritavanje provincija, koje je neke oblasti dovodio do potpunog upropatavanja, izazivalo je ustanke, koji su dovodili u pitanje vladavinu Rima nad pokorenim teritorijima. Rimsko zakonodavstvo predvialo je stroge kazne za zloupotrebe u provincijama. Sudski procesi, koji su esto voeni u to doba, nisu imali u vidu interese rimskih podanika, ve su samo bili sredstvo za borbu izmeu pojedinih predstavnika vladajuih grupa. Objektivnu nunost predstavljao je prijelaz na takvo politiko ureenje koje e izmijeniti metode i oblike iskoritavanja provincija. Nobilitet se pokazao nemonim da izvri izmjene u

223

dravnom ureenju koje e odgovarati objektivnom stanju stvari prerastanju Rima od gradadrave u svjetsku silu. Sredinom I. st. pr. K. vitezovi nisu igrali samostalnu politiku ulogu. Pojedini njihovi predstavnici pruali su podrku senatorskim grupacijama, drugi su pak nastojali sauvati svoju neutralnost i ostati izvan politike. Zajedno s propadanjem seljatva i raspadanjem demokracije nestajalo je preduvjeta za daljnju demokratizaciju rimskog politikog ureenja. Meu gradskim plebsom bile su jo ive tradicije stranke populara, ali su demokratske parole gubile svoj realan sadraj. Tijekom borbe izmeu raznih robovlasnikih grupacija, kao to se to moe vidjeti na primjerima Marija, Sule, Katiline i istog tog Cezara, predstavnici vladajuih klasa obraali su se slobodnoj sirotinji, pa ak i robovima, to je u odreenoj mjeri predstavljalo prepreku za guenje revolucionarnog pokreta robova i donjih slojeva slobodnog stanovnitva. Iskustvo klasne borbe u razdoblju nakon Sule pokazalo je da je prijelaz na vojnu diktaturu bio neizbjean. Cezar je bio dosljedniji od Pompeja, koji je htio zadobiti apsolutnu vlast, a istovremeno sauvati vladavinu nobiliteta, koji je branio starorepublikanska naela. Cezar i rimski demokratski krugovi Cezar se pojavio na politikoj pozornici kao rukovoditelj demokratske stranke; stranke populara. Parole populara sauvale su svoje znaenje i u sljedeim razdobljima njegov djelatnosti. Tako je on prijelaz preko Rubikona i poetak rata s Pompejem pravdao nunou da se osveti za uvredu narodnih tribuna, predstavnika plebsa. Kod samog Cezara i njemu bliskih ljudi zapaaju se odjeci ideja stoike filozofije, koja je uila o prvobitnoj jednostavnosti ljudi i njihovoj opoj jednakosti. U "Biljekama o Galskom ratu" on idealizira germanski agrarni sustav. U godinjoj raspodjeli zemljita kod Germana Cezar je vidio elju da se sprijei imovinska nejednakost i strast za novcem. Cezaru bliski povjesniar Salustije pozivao ga je u svojim pismima da izvri socijalne reforme; on je ak predlagao ukidanje novca, koji raa rasko glavni porok rimskog drutva. Salustije je Cezaru preporuivao da izvri reformu obiaja, za koju se nisu borili samo cezarovci: na nju je pozivao Cezar i Ciceron. Govorei o mjerama koje bi mogle uskrsnuti starinsku rimsku jednostavnost ivota, Salustije je Cezaru savjetovao odustajanje od prakse snabdijevanja rimskog plebsa itom. Cezar je smanjio besplatnu distribuciju ita, ali je i pored toga tijekom itave svoje djelatnosti sauvao popularnost meu rimskim gradskim plebsom, koji je uzalud oekivao od njega radikalne reforme. Meutim, podrka od strane rimskog plebsa nije mogla biti vrsta ni dovoljna, tim prije to su i Cezarovi protivnici imali meu plebejcima mnogobrojne klijente. Prilian broj pristaa imao je Cezar i meu stanovnitvom italskih municipija. Veina municipija stajala je na strani Cezara za vrijeme njegove borbe s Pompejem. Meu stanovnicima municipija bilo je poduzetnika, koji su se koristili Cezarovom provincijskom politikom; novi italski kolonisti dobivali su od njega zemljine estice; iz redova italskih stanovnika popunjavane su Cezarove legije. Ali su neprijateljske grupe takoer imale u gradovima podrku, koja se zasnivala na istim tim klijentskim vezama.

224

Oko Cezara okupili su se neki moni rimski poslovni ljudi, tijesno povezani s provincijama; u njihovom interesu bilo je stvaranje takvih uvjeta koji e uvrstit trgovake veze. Cezar je nastojao na svoju stanu privui vladajue grupe provincijskog stanovnitva i samim tim proiriti svoju socijalnu bazu. On je dareljivo dijelio prava rimskog graanstva ne samo pojedinim osobama, ve i itavim gradovima. Opine Cisalpinske Galije dobile su od njega pravo rimskog graanstva. Ubrzo nakon Cezarove smrti Cisalpinska Galija prestala se je smatrati provincijom, i na nju se poelo gledati kao na dio Italije. Prava rimska graanstva dodjeljivana su pojedinim panjolskim gradovima, kao i mnogim stanovnicima novoosvojenih podruja slobodne Galije. Nadaleko se iri latinsko pravo, koje je dano raznim gradovima Narbonske provincije, mnogim panjolskim opinama, sicilijskim gradovima i nekim afrikim gradovima. Romanizaciji zapadnih podruja doprinijelo je osnivanje rimskih kolonija po ranim provincijama. Naselja italskih kolonista pojavila su se i u istonim provincijama na junoj obali Crnog mora i u Siriji. Sve ove mjere poveale su broj Cezarovih pristaa u oblastima zavisnim od Rima, ali su Cezarove pristae po provincijama bile malo utjecajne u politikom pogledu. Cezar i nobilitet Vladajua grupa u dravi i dalje je bio nobilitet; istina, i meu rimskom aristokracijom bilo je Cezarovih pristaa. Za vrijeme borbe s Pompejem u Cezarovom se logoru nalazio prilian broj mladih nobila iji su se stariji roaci borili na strani Pompeja. Za razliku od Sule, Cezar je velikoduno postupao sa svojim protivnicima. Konfiscirana je imovina samo Pompeja i njegovih najdosljednijih pristaa. Mnogi od Cezarovih prijanjih protivnika dobili su amnestiju. Nakon pobjede nad neprijateljima Cezar odluno kree putem pomirbe sa starom aristokracijom. On se vrlo dareljivo odnosi prema istaknutim aristokratima, bivim Pompejevim pristaama. Oni se biraju na najvie dravne poloaje, alju u provincije, dobivaju posjede na dar. Za Cezarovu socijalnu politiku karakteristino je nastojanje da nae oslonac kod raznih socijalnih grupa, i to se odraava u mnogobrojnim reformama koje je on sproveo. Cezarovo zakonodavstvo Posljednje godine Cezarove djelatnosti obiljeene su antidemokratskim reformama, sprovedenim u duhu optimat i onih cezarovaca koji su pristajali uz Salustijeve poglede: broj plebejaca koji uivaju pravo da od drave besplatno dobiva ito i neke druge proizvode smanjen je od 320 na 150 tisua. Izdan je zakon koji je ponovo zabranjivao kolegije, koje je Klodije bio obnovio kratko vrijeme prije toga. Da bi smanjio broj rimske sirotinje bez kue i posla; Cezar je iselio u kolonije 80 tisua gradskih proletera. Od mjera sprovedenih u interesu italskih stanovnika od osobitog je znaenja J u l i j e v z a k o n o m u n i c i p i j i m a , iji nam je znatan dio poznat po sauvanom natpisu. Ovaj zakon, koji je predloio Cezar, ali koji je sproveden po svemu sudei u 44. g., nakon njegove smrti, davao je gradovima autonomiju u rjeavanju lokalnih pitanja, utvrivao pravila za izbor gradskih

225

magistrata, davao privilegije veteranima, ali je istovremeno ograniavao pravo udruivanja. U duhu antiplutokratskih tendencija sprovedeni su zakoni koji su titili osobnost dunika. itav niz mjera imao je za cilj da doprinese uzdizanju poljoprivrede. Zakon koji je ograniavao iznos gotovine koju pojedinac moe posjedovati imao je za cilj poveanje sredstava koja se ulau u zemljine posjede. Cezar je tvorac velikih projekata za isuivanje movara, drenau tla i izgradnju putova, projekata koji su bili samo djelomino ostvareni. U interesu italskog seoskog proletarijata on je utvrdio da se najmanje jedna treina pastira zaposlenih po latifundijima mora sastojati od slobodnih ljudi. Jo 59. g., za vrijeme svog konzulata, Cezar je sproveo strogi z a k o n p r o t i v i z n u i v a n j a u provincijama ( lex Julia de repetundis ), koji je u svojim glavnim crtama ostao na snazi sve vrijeme trajanja Carstva. Kasnije je r e g u l i r a n p o r e z n i s u s t a v ; ograniena je i stavljena pod kontrolu djelatnost publikana; i dalje su zadrani zakupci posrednih poreza, dok su neposredne poreze u nekim provincijama odsada plaali dravi izravno predstavnici opina. Niz mjera imao trebao je doprinijeti razvitku razmjene. U Italiji je produbljena luka Rima Ostija, u Grkoj se namjeravalo prokopati kanal kroz Korintsku prevlaku. Od Cezarovog vremena poeo se je redovito kovati zlatni novac. Rimski denarij konano se pretvara u jedinstvenu monetu za itav Zapad. Na Istoku je dodue u dalje ostala ranija arolikost monetarnih sustava. Cezar je sproveo i r e f o r m u k a l e n d a r a . Uz pomo egipatskog matematiara i astronoma Sozigena uveden je 1. sijenja 45. g. onaj nain raunanja vremena koji je za vie stoljea preivio Rimsko Carstvo, a u Rusiji postojao sve do poetka 1918. g. ( tzv. julijanski kalendar ). Cezar je namjeravao kodificirati rimsko pravo, to je bilo ostvareno tek u doba kasnog Rimskog Carstva. Cezar je uspio ostvariti samo mali dio onoga to je namjeravao. itav sustav njegovih reformi imao je za cilj reguliranje raznolikih odnosa i pripremu stapanja Rima i provincija u monarhiju helenistikog tipa. Rim je trebao ostati samo glavni grad rimske svjetske drave, rezidencija monarha. Uostalom, o Cezaru se ak govorilo da se nosio milju da prenese prijestolnicu u Aleksandriju ili Ilion. Za Cezar je karakteristina kombinacija u njegovim reformama i projektima tradicionalnih naela stranke populara, monarhijskih ideja rairenih po zemljama helenistikog Istoka i nekih postavki rimskih konzervativaca. U duhu ovih posljednjih on je i izdao, ili namjeravao izdati, zabrane protiv raskoi i razvrata. U interesu najutjecajnijih krugova nobiliteta neke su senatorske porodice uvrtene u patricije ( lex Cassia ). Cezarova vlast Oslanjajui se na vojsku, Cezar je uspio stei slavu i bogatstvo; pomou svojih legija on je uspio zadobiti vlast u dravi. Popularnost Cezara, talentiranog stratega i dareljivog vojskovoe, bila je meu vojnicima veoma velika, ali to nije otklanjalo opasnost od vojnikih ustanaka; pri guenju tih ustanka Cezar je pokazivao podjednaku inventivnost kao i za vrijeme ratnih pohoda.

226

Poslije pobjede nad Pompejem Cezar je bio apsolutni gospodar, ali je ta vlast ipak izraavana u tradicionalnim republikanskim oblicima. Kao Sula, Cezar je nosio titulu d i k t a t o r a . Prvi put je za diktatora imenovan 49. g., po povratku u Rim iz panjolske; tada mu je diktatorska vlast dodijeljena radi sazivanja izbornih komicija. Poto je izabran za konzula, on je vratio ovlasti diktatora. Poslije bitke kod Farsala imenovan je diktatorom, na odreeno vrijeme, a poslije bitke kod Tansa dobio je diktaturu na deset godina. Najzad, 44. g. Senat mu je dao titulu d o i v o t n o g " v j e n o g " d i k t a t o r a ( dictator in perpetum ). Pored diktature, Cezar je imao i druge ovlasti. On je iao putem Pompeja, koji je 52. g. koncentrirao u svojim rukama dunosti nespojive s gledita uobiajenih rimskih pravnih normi. 48. g. on je dobio d o i v o t n u t r i b u n s k u v l a s t ( tribunica potestas ), 46. g. povjerena mu je p r e f e k t u r a m o r a l a
( praefectura morum ), to je faktiki bilo jednako ovlastima cenzor. Jo 63. g. Cezar je bio

izabran za v e l i k o g p o n t i f i k a . On je dobio titulu o c a d o m o v i n e ( parens patriae ); titula i m p e r a t o r a ula je u sastav njegovog imena i ukazivala na njegovu osobnu vezu s vojskom. Pored toga ,Cezar je imao v r h o v n o p r a v o r a t a i m i r a , p r a v o odreivanja kandidata za magistrate, raspolaganja dravnom b l a g a j n o m . Sve te ovlasti, uzete zajedno, davale su Cezaru doivotnu monarhijsku vlast. U razdoblju Cezarove diktature narodne skuptine posluno su primale sve njegove prijedloge. On je iroko koristio svoje pravo preporuivanja kandidat ( ius commendationis ), tako da su izbori bili u stvari zamijenjeni postavljanjem. Cezar je reorganizirao Senat. Broj njegovih lanova povean je na 900. Cezar je u njegov sastav uvrstio svoje asnike i ak bive osloboenike. Povean je broj raznih magistrata ( pretora na 16, edila na 6 i kvestora na 40 ). To je bilo izazvano proirivanjem dravnih funkcija; osim toga, otvorena je mogunost napredovanja na slubenoj ljestvici velikom broju osoba. Cezar se nije ograniio na to da u svojim rukama spoji razne ovlasti i da svojoj vlasti podini najvie dravne ustanove. Slino helenistikim dinastima, on je nastojao pronai vjersko opravdanje svoje vlasti. Kao veliki pontifik on se nalazio na elu rimske religije. Njegov kip postavlja se u hram uz kipove bogova, on se naziva boanstvom na nekim natpisima, koji su, dodue, privatnog karaktera. Cezar se svuda pojavljuje u purpurnoj odjei koju su nosili trijumfatori i koju su, po tradiciji, nosili rimski kraljevi. Proglaenje Cezar za kralja trebalo je zavriti njegove politike mjere. Poslije pobjede nad pompejevcima Cezar je razraivao plan za pohod protiv Parta. U Sibilinim knjigama naeno je proroanstvo da pobjedu na Istoku moe odnijeti ovjek koji ima kraljevsku vlast. Poetkom 44. g. Cezarov prijatelj Marko Antonije, na dan praznika Luperkalij, htio je u kazalitu pred ogromnim mnotvom ljudi staviti Cezarzu na glavu kraljevsku dijademu, ali ju je Cezar demonstrativno uklonio, to je izazvalo buru aplauza, jer je veina rimskog stanovnitva jo bila republikanski nastrojena. Martovske ide Meu predstavnicama rimskog nobiliteta i dalje je postojao prilian broj Cezarovih protivnika, koji su bili nezadovoljni zbog naruavanja republikanskog ustava, zbog svog uklanjanja s dravnih poloaja, i koji su traili priliku da se Cezaru osvete za sve uvrede i ponienja. Protiv

227

Cezara sklopljena je urota, u koju se ukljuilo preko 60 senatora. Glavni urotnici bili su: G a j Kasije Longin, Marko Junije Brut i Decim Junije Brut. Gaj Kasije Longin bio je najprije pompejevac, a zatim je preao na stanu Cezara i dobio od njega dunost pretora. Kasnije je bio istaknuti vojskovoa. Kao kvestor sudjelovao je u pohodu protiv Parta, vrlo vjeto izveo povlaenje preostalih dijelova razbijene Krasove vojske i organizirao obranu Sirije. Drugi istaknuti sudionik u uroti bio je Marko Junije Brut. Odgojen u aristokratskom duhu, oboavatelj i roak Katona Mlaeg, Brut je sebe smatrao potomkom polulegendarnog Bruta koji je istjerao Tarkvinijevce iz Rima. On se odlikovao strogim nainom ivota i bio poznat po svom oduevljavanju za filozofiju. Brut je bio sljedbenik Platona i stoiara; prouavanje najboljih uzora grke filozofije bilo je njegovo omiljeno zanimanje. Meutim, to mu nije smetalo da se u mladosti bavi lihvarstvom. Stanovnici ciparskog grada Salamine dobili su od njega zajam uz godinju kamatu od 48 %; kasnije su Brutu bliski zelenai sa izvanrednom okrutnou traili plaanje zajma. Za vrijeme bitke kod Farsala Brut je bio na stani Pompeja; Cezar je pokazao izvanrednu skrb za njega i narodio da ga se potedi dok se nalazio u protivnikom taboru, a zatim ga rado primio k sebi. Neko vrijeme Brut je bio upravnik Galije, gdje ga je stanovnitvo uvaavalo; 44. g. on je bio pretor: Brut nije odmah pristao na sudjelovanje u uroti, ali su ga obiteljske tradicije i utjecaj prijatelj privukli na stranu Cezarovih neprijatelja. Prikljuivi se urotnicima, Brut se sa dosljednou jednog doktrinara latio ostvarivanja njihovih planova. Veliku ulogu u organizaciji urote igrao je i Decim Junije Brut. Sudionik u Galskom ratu, izvrstan vojskovoa, on je priao Cezarovim protivnicima onda kada se je antirepublikanski karakter Cezarovog upravljanja poeo osobito jasno oitovati. Prilian broj senatora ukljuio su u urotu iz elje za osvetom Cezaru za uvrede koje je nanio njima i njima bliskim ljudima. Plan atentata na Cezar bio je detaljno razraen, i urotnici su raunali da e iza Cezarovog ubojstva doi obnova starog poretka i povratak vladavine senatorske aristokracije. Kao dan za izvrenje odreene su m a r t o v s k e i d e ( 15. oujka ). Atentat se je trebao izvesti u Pompejevoj kuriji, u kojoj je za taj dan bila zakazana senatska sjednica. U susjednoj zgradi urotnici su smjestili odred naoruanih gladijatora i robova, koji su im trebali pruiti pomo ako urota ne bi uspjela. Cezar nita nije znao o napadu koji se na njega sprema. Prilikom ulaska u kuriju predali su mu pismo, u kome mu je skrenuta panja na urotu, ali ga on nije raspeatio. U dvorani za sjednice Cezara su opkolili urotnici, od kojih se jedan obratio diktatoru s molbom da amnestira njegovog brata i, kad je bio odbijen, uhvatio je Cezara za togu, to je bio dogovoreni znak za napad. Na Cezara su jurnuli urotnici, naoruani maevima i bodeima, i zadali mu mnogo rana. Cezar je pao mrtav ispred Pompejeve statue.

7. Cezarova karakteristika
Cezar je imao oko ezdeset godina kad je bio ubijen od urotnika. On se proslavio kao istaknuti vojskovoa antike, kao veoma snaan politiar, diplomat i upravlja. Izvori govore o njegovoj

228

neobinoj energiji. O njemu se govorilo da je mogao istovremeno sluati, itati i diktirati pisma. Sauvane predodbe Cezara i opisi njegove vanjtine prikazuju ga kao skladnog ovjeka, visokog rasta, mravog, otrih crta lica. Cezar se nije odlikovao vrstim zdravljem. Ali mu to nije smetalo da za vrijeme galskih pohoda podnosi zajedno s vojnicima sve ratne tegobe. Za vrijeme Aleksandrijskog rata samo je neobian tjelesni napor spasio Cezara propasti. Predstavnik najvieg sloja nobiliteta, strasni ljubitelj raskoi i elegancije, on je troio ogromna sredstva na svoje vile, slike i kipove. O njegovoj raskalaenosti sastavljali su epigrame ak i njemu odani vojnici. Cezarov stav prema ljudima bio je uvjetovan najee politikim motivima. Za vrijeme Galskog rata on je vie puta pokazivao okrutnost i vjerolomstvo, ali je istovremeno znao zadiviti svojom velikodunou i blagou. Cezar je bio jedan od najobrazovanijih ljudi svoga vremena. Pa ipak, itava njegova djelatnost ne moe se objasniti samo njegovim osobnim talentima. Oni su mu pomogli bolje nego drugim predstavnicima njegove klase da shvati zadatke koji stoje pred rimskim robovlasnikim drutvom i da odredi putove za njihovo rjeavanje. Aristokrat po porijeklu, on se pokazivao kao obnavlja i rukovoditelj stranke populara, a pred kraj svoje djelatnosti nastojao je pokazati kako se brine za interese svih grupa slobodnog stanovnitva rimske drave. Ali je Cezar precijenio svoje snage, svoj autoritet i svoj poloaj. Stoljetne republikanske tradicije bile su jo ive, iako je Republika proivljavala krizu.

8. Pogledi na Cezarovu djelatnost u novoj historiografiji

Cezarova djelatnost, njen karakter, kao i njegova sudbina izazivali su razliit stav prema sebi kako u antikoj tako i u novoj historiografiji. U novom vijeku pitanje o Cezarovoj ulozi pobuivalo je osobit interes u Napoleonovo doba. Sam Napoleon III. visoko je cijenio Cezarov vojni talent i ostavio djelo posveeno galskim ratovima. U predgovoru trotomnoj povijesti Cezara Napoleon III. je pisao: "Providnost uzdie takve ljude kao to su Cezar, Karlo Veliki, Napoleon, da bi prokrili narodima put kojim oni trebaju ii... Teko onima koji ih ne priznaju i koji im se protive!" U Njemakoj, jedan od prvih cezarijanski nastrojenih povjesniara bio je Druman, koji se sa oduevljenjem izraavao o Cezaru i esto kritizirao njegove protivnike. Ali je naroito veliku ulogu u historiografiji o Cezaru odigrao III. tom Mommsenove "Rimske povijesti". Mommsen na Cezara gleda kao na demokratskog monarha i velia ga kao idealnog junaka ne samo rimske ve i itave svjetske povijesti. Mommsenova koncepcija naila je na mnoge prigovore. Priznajui Cezaru osobni talent, Nitzsch je na njega ukazivao kao na jednog od uzronika pada rimske demokracije. Jedan od najodlunijih Mommsenovih protivnika bio je Ferrero. On je odbijao Cezaru priznati ma kakvu izvanrednu ulogu. Po Ferrerovom miljenju, ne moe se smatrati da je itava Cezarova djelatnost podinjena nekom odreenom planu. Ferrero je Cezara smatrao "velikim pustolovom" i "genijalnim nesretnikom". Cezarovi postupci zavisili su od stjecaja sluajnih okolnosti, on je trpio

229

mnoge poraze i neuspjehe, a njegovi uspjesi esto su bili rezultat sluajnosti. Cezar nije uspio ostvariti cilj koji je sebi postavio, jer on, po Ferrerovom miljenju, nije vodio rauna o realnom stanju. 1918. g. izala je velika monografija Eduarda Meyera, pod naslovom "Cezarova monarhija i Pompejev principat". Slino Mommsenu, Meyer smatra da je Cezarova monarhija bila natklasna. On priznaje da je Cezarova djelatnost bilo podinjena odreenom programu, ali smatra da njegovi planovi nisu sazreli jo prvih dana po stupanju na politiku pozornicu, ve da su stvoreni pred kraj njegove politike djelatnosti. Cezar je nastojao ostvariti prijelaz Rima na svjetsku monarhiju helenistikog tipa, u kojoj bi se rastopio i sam grad Rim. Odajui duno priznanje osobnim Cezarovim vrijednostima, Meyer smatra da su ti planovi bili preuranjeni. Oni su se mogli ostvariti tek nakon vie stoljea, u vrijeme Konstantina Velikog. Daleko je realnija bila djelatnost Pompeja: on je bio prvi osniva principata; u principatu osoba koja zauzima poseban poloaj i uva vlast aristokracije, Rim i dalje igra izvanrednu ulogu u sudbini drave, a Italija zauzima privilegirano mjesto. U politikom pogledu August nije nastavio politiku Cezara, ve Pompeja. Meyerova knjiga utjecala je na nain obrade povijesti zadnjih desetljea Republike. Neki povjesniari prihvatili su osnovne teze teorije Eduarda Meyera, ali su, u isto vrijeme, njegovoj koncepciji stavljeni u historijskoj literaturi nasuprot i drugi pogledi. Suvremeni engleski povjesniari ( od kojih treba spomenuti Edkoka, pisca lanaka o Cezaru u "The Cambridge old history", i Seima, koji je 1939. g. objavio monografiju pod naslovom "Rimska revolucija" ) smatraju da nema osnova za to da se govori kako je Cezar teio stvaranju monarhije helenistikog tipa. Nieg zajednikog sa stvarnom historiografijom nema krivotvorenje Cezarove povijesti od strne faistikih "povjesniara", koji su Cezarove uspjehe objanjavali time to je on bio pravi arijevac. Graanski povjesniari ispitali su razne etape Cezarove djelatnosti i iznijeli niz objanjenja za pojedine dogaaje njegovog doba. Ali je glavna njihova panja bila usmjerena na pitanje o ulozi Cezarove osobnosti a ne na ispitivanje odnosa klasnih snaga i karakteristike njegove socijalne politike u vezi s tim odnosom. Ovaj nedostatak podvukao je jo 1908. g. ruski povjesniar R. J. Viper, koji je nastojao Cezarovu djelatnost dovesti u svezu s rimskom kolonijalnom politikom i porastom magnatstva. Povijest Cezarovog uzdizanja prikazan je u knjizi R. J. Vipera na podlozi ogorene klasne borbe u Rimu. Od novijih zapadnih povjesniara pitanje o socijalnoj osnovici Cezarove vlasti najjasnije je postavio Seim. Po njegovom miljenu, Cezaru su pruali podrku u prvom redu italski gradovi, iz kojih se potjecali njegovi vojnici i asnici glavni oslonac njegove vlasti; na Cezarovoj strani bili su i rimski plebs i poslovni rimski krugovi. Svi ti elementi pojavljuju se kao Cezarova stranka, koja je sebi stavila u cilj obrazovanje vlade "nacionalne koncentracije". U Seimovoj studiji ima dosta novog i interesantnog, ali on u svojim zakljucima modernizira dogaaje rimske povijesti, prenosi u prolost pojmove i parole karakteristine za povijest kapitalistikih drava zadnjih desetljea.

230

Od sovjetskih povjesniara karakteristici Cezarove djelatnosti najveu je panju posvetio profesor V. S. Sergejev u svojim "Ogledima iz povijesti starog Rima". Pisac je iroko iskoristio izvore i literaturu o Cezaru, koga on smatra osnivaem monarhije vojnikog tipa, u izvjesnoj mjeri prethodnikom Sever. V. S. Sergejev daje podrobnu karakteristiku Cezarovih politikih planova i njegove socijalno-gospodarske politike.

Glava XXII.
GRAANSKI RATOVI NAKON CEZAROVE SMRTI 1. Rim u prvim danima nakon Cezarovog ubojstva
Urotnicima je bila jasna samo prva toka njihovog plan ubojstvo Cezara. Oni su djelovali pod parolom borbe protiv tiranije i uspostavljanja "pradjedovskog" naina upravljanja. Ali su se senatori, umjesto da pozdrave uspostavljanje slobode, razbjeali u panici. Dogaaj u Pompejevoj kuriji izazvao je najraznovrsnije glasine, i u gradu je stvorena izvanredno napeta situacija. Okrueni gladijatorima i robovima, kojim su obeali slobodu, urotnici su se uz povike da su ubili cara i tiranina uputili na Kapitol i tamo se uvrstili.

Antonije i Lepid Pomutnju i odsustvo perspektive za daljnje akcije karakteristini su kako za urotnike, tako i za cezarovce, na ijem su elu stajali M a r k o A n t o n i j e i M a r k o E m i l i j e L e p i d . Antonije je pripadao poznatom senatorskom plebejskom rodu. 54. g. on je priao Cezaru i borio se zajedno s njim u Galiji. 49. g. bio je narodni tribun, a sljedee godine borio se na Cezarovoj strani kod Farsala. 47. g. uguio je pokret sirotinje pod rukovodstvom Dolabele. 44. g. Antonije je bio konzul i aktivnije je od ostalih podravao Cezarove monarhijske tenje. Antonije je bio hrabar i iskusan vojskovoa. To je bio prilino hrabar i odluan ovjek, ali u isto vrijeme neuravnoteenog karaktera i nedovoljno dosljedan u borbi za svoje politike ciljeve. Jo u mladosti, neumjereni nain ivota i ogromni trokovi uvalili su Antonija u krupne dugove. Zahvaljujui bliskom prijateljstvu sa Cezarom Antonije je stekao veliku imovinu, ali ga pretjerana rasko nije spasila vjerovnika. Antonije nita nije znao o spremanju urote protiv Cezara, dogaaj u Senatu bio je za njega potpuno neoekivan. Drugi istaknuti cezarovac bio je Marko Emilije Lepid, predstavnik starog patricijskog roda i sin istoimenoga konzula iz 78. g., koji se borio protiv Sulinih pristaa. Aristokratsko porijeklo bila je glavna odlika Lepida, osrednjeg i ogranienog ovjeka. Sjeanje na akcije njegovog oca vjerojatno je i pobudilo Cezara da ga priblii sebi. 44. g. Lepid je bio zapovjednik konjice, tj.

231

zauzimao drugo mjesto iza diktatora. U oujku 44. g. Lepid je prvi poveo rije o osveti za Cezarovu smrt i ova parola ubrzo je stekla u nekim krugovima veliku popularnost. Prvih dana nakon Cezarove smrti poloaj Antonija i Lepida nije bio vrst. Raspoloenje plebsa bilo je neodreeno, veterani i vojnici tek su se prikupljali u Rimu, osobe bliske Cezaru bile su razjedinjene. Sve je to primoralo Antonija da pristane na kompromis. Pomirba cezarovaca i urotnika 17. oujka, dva dana nakon Cezarovog ubojstva, u hramu boginje Zemlje ( Tellus ) odrana je sjednica Senata, koju je sazvao Antonije. Na njoj nije bilo urotnika, ali je bilo mnogo ljudi koji su stajali na njihovoj strani. Podnesen je prijedlog da se Cezar proglasi za tiranina i da se izjavi zahvalnost njegovim ubojicama. Ovaj prijedlog nije proao. Senatori su pristali na Ciceronov kompromisni prijedlog. Odlueno je da se svi Cezarovi akti i naredbe priznaju vaeim, a da istovremeno njegove ubojice ostanu nekanjene. Pored toga, odlueno je da se Cezar sahrani o dravnom troku; najzad, odlueno je da se objavi njegov testament. Iz objavljenog testamenta doznalo se da se jedan od Cezarovih ubojica ( Decim Brut ) spominje meu njegovim nasljednicima. U testamentu je stajalo da rimski plebs treba dobiti po 300 sestercija po ovjeku; osim toga, dravi su stavljeni na raspolaganje ogromni Cezarovi vrtovi s one strane Tibra. Cezarova sahrana obavljena je nekoliko dan nakon odluke o amnestiji. Antonije je odrao kratak govor, spomenuvi Cezarove zasluge . U gomili koja je nazoila sahrani nalazio se prilian broj Cezarovih veterana, legionara, klijenta i stanovnika provincija koji su se nalazili pod njegovom zatitom. Le ubijenog diktatora bio je spaljen na Forumu, poslije ega je razjarena gomila krenula sruiti kue urotnika. Pogrom i poari sprijeeni su tekom mukom. Lani Marije Na mjestu na kome se nalazila pogrebna lomaa podignut je rtvenik posveen Cezaru, oko kojeg su se sakupljali po svemu sudei oni koji su nedavno sudjelovali u pokretima Celija Rufa i Dolabele. Neki Herofil, Grk po porijeklu, prozvao se Marijevim unukom i pozivao je na osvetu za Cezarovu smrt. Tako je ponikao kult Cezara, koga je rimska svjetina deificirala. U Rim i Italiju ve odavno su prodirala helenistika vjerovanja, meu kojima je deificiranje vladara i istaknutih vojskovoa bilo obina pojava. Ovaj pokret predstavljao je opasnost za vladajue klase. Osobito opasan bio je on za urotnike i njima bliske osobe. Marko Brut i Kasije Longin napustili su Rim i, poto su proveli ljeto u Italiji, krenuli na Istok. Iz Rima je otputovao i Ciceron. Ali je isprva pokret lanog Marija natjerao Antonija i druge cezarovce da se privremeno priblie senatorskoj stranci. Antonije je uhitio lanog Marija i bez suda ga pogubio. Ovaj pokret definitivno je uguio Antonijev kolega Publije Kornelije Dolabela. On je konzulske dunosti primio ubrzo nakon Cezarove smrti i okrutno se razraunavao sa onima na ijem je elu do prije nekoliko godina stajao i istupao protiv zelenaa i stanodavaca.

232

2. Poetak Oktavijanove politike djelatnosti

Cezarov nasljednik U svom testamentu Cezar je posinio i proglasio za glavnog nasljednika svog roaka Gaja Oktavija. Njegov otac pripadao je italskoj municipalnoj aristokraciji i dospio do preture uglavnom zato to je stupio u brak s neakom Julija Cezara. U trenutku Cezarove smrti Oktavije se nalazio u Apoloniji, gdje su bile koncentrirane Cezarove trupe namijenjene za partski pohod. Doznavi za svoje usinovljenje, Oktavije je krenuo u Italiju i mjeseca travnja stigao u Brundizij, gdje su ga vojnici oduevljeno doekali. I pored svoje mladosti Oktavije je pokazao izvanrednu taktinost i opreznost. Primajui pozdrave veterana, on je u isto vrijeme poveo pregovore i s predstavnicima nobiliteta. U Rimu je Oktavije izrazio elju za preuzimanjem Cezarovog naslijea. On se je poeo nazivati Gajem Julije m Cezaro m Oktavijanom i istupajui pred plebsom izjavljivao da smatra potrebnim ispuniti oevu volju i isplatiti svotu koju je on ostavio narodu. Antonije se prema Oktavijanu odnosio s visine, izjavivi da je on jo mlad i neiskusan da bi preuzeo Cezarovo naslijee. Onda je Oktavijan poveo protiv Antonija agitaciju, optuujui ga za pomirbu s Cezarovim ubojicama, i podsjeao plebs na njegovo razraunavanje iz 47. g. Oktavijanova agitacija podrivala je Antonijev autoritet. Antonijevo zakonodavstvo Antonije je pokazao veliku energiju nastojei sauvati svoj utjecaj meu raznim grupama stanovnitva. On je sproveo zakon koji je diktaturu likvidirao za sva vremena, to je predstavljalo ustupak senatorskoj aristokraciji. Na Antonijev prijedlog Senat je donio i odluku po kojoj se Sekstu Pompeju jami osobna sigurnost i vraa konfiscirana imovina. Ali su se odnosi izmeu Antonija i senatorske aristokracije uskoro ponovo zaotrili. Predstavnici vieg nobiliteta teili su potpunom osloboenju drave od utjecaja cezarovaca. Antonije je pak svoj poloaj pokuao uvrstiti oslanjajui se na Cezarove trupe i veterane. U njihovom interesu sproveden je niz zakona, od kojih je osobit znaaj imao agrarni zakon koji je predloio brat Marka Antonija, narodni tribun Lucije. Ovaj zakon predviao je dodjeljivanje zemlje veteranima. Odnosi izmeu Senata i Antonija postali su osobito zategnuti nakon to je u komicijama primljen zakon o "zamjeni provincija" ( lex de permutatione provinciarum ), po kome se je Antoniju trebala povjeriti Galija, koja je imala veliki strateki znaaj i u kojoj je tada bio namjesnik Decim Brut. Senat i Oktavijan protiv Antonija Na elu oporbe protiv Antonija u Senatu stajao je Ciceron, koji se bio vratio u Rim. Krajem 44. i poetkom 43. g. Ciceron je odrao 14 govora, koje je sam, oponaajui Demostena, nazvao filipikama.

233

U prvom govoru Ciceron priznaje odreene zasluge Antoniju, ali mu stavlja u krivnju prekraj rimskog ustava i princip pod kojim je izvrena pomirba od 17. oujka. U svojim daljnjim govorima Ciceron nabraja stvarne i fiktivne Antonijeve delikte, zahtjeva borbu protiv njega, ujedinjenje svih dobronamjernih elementa rimskog drutva: senatorskog stalea, vitezova, italske municipalne aristokracije. Antonijevu pobjedu on prikazuje kao trijumf razuzdane soldateske koja prijeti unitenju pradjedovskih ognjita i svetinja. On nastoji svoje sluatelje uvjeriti da e iza Antonijeve pobjede doi pljake i nasilja, da e vojnici po pravu ratu dobiti kue i izvriti ponovnu podjelu zemljita. I pored svojih godina Ciceron je djelovao izvanredno energino. On je pripadao onoj grupi senatora koja se zalagala za raskid s cezarovcima i usmjeravala dogaaje ka graanskom ratu. U tajnom savezu s Ciceronom djelovao je Oktavijan, ija je agitacija imala uspjeha kod veterana i vojnika. Obraajui se njima on je obeao da e se osvetiti za Cezarovu smrt i obilno nagraditi svakog tko prijee na njegovu stranu. Pred kraj 44. g. dolo je do otvorene borbe. Prema Antoniju neprijateljski raspoloeni Decim Brut nije napustio provinciju Galiju, kojom je upravljao, ve se uvrstio u gradu Mutini. Antonije je tamo uputio svoje trupe i opkolio grad.

3. Mutinski rat
Svi pokuaji pomirbe Senata sa Antonijem pokazali su se uzaludnim, i protiv njega su poslane trupe pod zapovjednitvom konzul Hircija i Panse, kao i legije Oktavijana, koji je dobio titulu propretora i imperium. Posebnom senatskom odlukom proglaeno je izvanredno stanje. Bitka kod Mutine Travnja 43. g. nedaleko od Mutine, dolo je do odlune bitke, u kojoj je Antonije pretrpio poraz. On je bio primoran prekinuti opsadu grada i sa ostalim trupama se povui na sjeverozapad. Vijest o ishodu bitke kod Mutine doekana je u Rimu s oduevljenjem. Na Ciceronov prijedlog Antonije je bio proglaen neprijateljem domovine. Senat i Oktavijan nakon Mutinske bitke Voe senatorske stranke pretpostavljali su da je Antonije konano razbijen, a cezarovska stranka unitena, tako da nisu smatrali za potrebno ispunjavanje obeanja koja su bila dana devetnaestogodinjem Oktavijanu. Ali trijumf optimat nije dugo trajao. Oktavijan nije krenuo u potjeru za Antonijem i nije spojio svoje legije s trupama Decima Bruta. Odnosi izmeu Oktavijana i Senata zaotrili su se. Senat nije udovoljio njegovom zahtjevu da se dareljivo nagrade vojnici koji su se borili kod Mutine, a prijedlog centuriona, poslanih iz Rima, da se Oktavijan izabere za konzula, bio je u Senatu doekan s negodovanjem. Meutim, Antonije, koji je bio slobodan od neprijateljskog progona, krenuo je na sjeverozapad i spojio se s Lepidom u Narbonskoj Galjji, kojom je ovaj upravljao jo od 44. g.

234

Senat nije imao mogunosti za borbu protiv ove kolonije, tim prije to je i sa Oktavijanom dolo do potpunog raskida. Odbijanje Senata da Oktavijana izabere za konzula posluilo je kao povod za odlune akcije. Cezarov nasljednik okrenuo je svoje legije na Rim i bez ikakve borbe zavladao prijestolnicom. Sada je bez napora mogao sprovesti svoj izbor za konzula i poseban zakon o kanjavanju Cezarovih ubojica.

4. Drugi trijumvirat i proskripcije

U trupama Antonija i Lepida, kao i Oktavijanovim legijama, sluili su uglavnom vojnici i veterani, koji su bili za uspostavljanje sloge meu Cezarovim nasljednicima i kanjavanje njegovih ubojica. Oni su s nestrpljenjem oekivali trenutak kad e najzad biti izvren konani obraun i svi oni dobiti zemljine estice koje im je Cezar obeao. Tresviri reipublicae constituendae Vodei rauna o raspoloenju vojnika, Oktavijan je ukinuo senatske odluke kojima se Antonije i Lepid proglaavaju neprijateljima domovine. Raskid sa Senatom i pritisak trupa natjerali su Oktavijana na zbliavanje s Cezarovim prijateljima. Pregovori s njima zavreni su sporazumom, koji je zakljuen poetkom studenoga 43. g., nedaleko do grada Bononije, i koji je u povijesti poznat pod imenom d r u g i t r i j u m v i r a t . Trijumviri su morali sakupiti snage za borbu protiv republikanaca. Oni su morali zadovoljiti zahtjeve vojnika i veterana. Trijumvri su izvrili izmeu sebe podjelu zapadnih provincija; osim toga, oni su odluili pribjei sustavu proskripcija. Vijest o tome doekana je u Rimu sa uasom. Krajem studenoga trijumviri su doli u Rim i sproveli kroz narodnu skuptinu odluku o priznavanju njihove vlasti. Posebnim zakonom A n t o n i j e , O k t a v i j a n i L e p i d dobili su izvanredne ovlasti kao trijumviri za ureenje drave (tresviri reipublicae constituendae ). Proskripcije Objavljivanje spiska proskribiranih bilo je jedna od prvih mjera trijumvir. Proskripcije drugih trijumvira po broju rtava, po okrutnosti i bezobzirnosti s kojom su provoene ostavile su daleko za sobom proskripcije iz vremena Sule. One se nisu protezale samo na senatore aktivne protivnike cezarovaca ( od kojih je veina napustila Italiju u to vrijeme ); u spiskove su unesene i osobe poznate po svom bogatstvu. Na taj nain, poginulo je oko 300 senatora i dvije tisue vitezova. Meu poginulima bio je C i c e r o n , koji je u spiskove unesen na insistiranje Antonija. Poslije vijesti o proskripcijama Ciceron je odluio pobjei iz Italije, ali nije mogao izdrati put preko mora i iskrcao se na obalu. Prepoznao ga je i izdao jedan obrtnik, koji se nekad nalazio u Klodijevim druinama, a centurion, koji je u svoje vrijeme dobio parnicu zahvaljujui Ciceronu, odsjekao mu je glavu i poslao je u Rim Antoniju. Tako je poginuo jedan od najsnanijih rimskih

235

javnih djelatnika. Ciceron je pripadao broju "skorojevia" i uzdigao se ne zahvaljujui porijeklu niti bogatstvu, ve u prvom redu svojim osobnim kvalitetama. I pored krivudavog puta koji je karakteristian za njegovu karijeru, Ciceron je poginuo za svoja uvjerenja, u borbi protiv uzurpacije i neprikrivene vladavine militarizma. Njegov "aren, moralno nejasan ivot ukrasila je i preobrazila snaga traginog kraja" ( R .J. Viper, Pregled povijesti Rimskog Carstva ). Obnavljajui proskripcije, trijumviri su obeavali veliku nagradu onima koji izdaju osobe unesene u spiskove. Izvori mnogo govore o tome kako su osuenicima bliske osobe, njihova djeca i ene potkazivali svoje mueve, da bi dobili nagradu i prije vremena doli do naslijea. Trijumvrii su se obraali i robovima, kojima su obeavali slobodu, graanska prava i veliku novanu nagradu ako izdaju gospodare koji su pali u nemilost. Prilian broj robova koristio se ovom ponudom, iako je bilo i primjera vjernosti, koji su istaknuti u raznim izvorima. Obraanje robovima nesumnjivo je uruavalo temelje rimskog robovlasnikog drutva. Potkopavan je autoritet oca porodice, naruavano tradicionalno naelo na kome poiva rimsko robovlasnitvo: gospodar je raspolagao ivotom i smru svog roba. Po Italiji su nekanjeno operirale bande svakakvih avanturista, koje su hvatale slobodne ljude i pretvarale ih u robove, u isto vrijeme bijeg robova uzeo je dotad neviene razmjere. Vlada trijumvir, zauzeta proskripcijma i spremanjem za novi graanki rat, ostavljalo je sve to nekanjeno.

5. Bitka kod Filipa i Peruzinski rat

Dok su se trijumviri u Italiji obraunavali sa svojim stvarnim i tobonjim neprijateljima, republikanci su se energino spremali za borbu protiv cezarovskih voa. Na Siciliji se uvrstio Sekst Pompej. Sirija, Azija, Grka i Makedonija prele su u ruke Bruta i Kasija, koji su se okrutno razraunavali sa pristaama cezarovaca. Previsoki porezi, udareni na gradove, dali su im sredstva za stvaranje jake vojske. Svaki otpor bio je okrutno slomljen. Vazalne kraljevine morale su dati ogromna sredstva i poslati pomone trupe. Poraz republikanaca. Smrt Kasija i Bruta Vojne snage Bruta i Kasija bile su koncentrirane u Makedoniji, i blizu Filipa stvoren je utvreni logor. Tamo su trijumviri uputili svoje vojske. Na elu trupa stajali su Antonije i Oktavijan. Po brojnosti, njihova vojska nije zaostajala za protivnikim trupama, ali je bila znatno loije opskrbljena. Brut i Kasije uzdravali su se od borbe i jo prije odluili trijumvire savladati zamaranjem. Ali im nije polo za rukom ostvariti taj plan. U jesen 42. g. u dvjema bitkama kod F i l i p a republikanska vojska bila je potuena, a njene voe zavrili su samoubojstvom. Pobjede kod Filipa zadale su udarac republikanskoj stranci. Poginuli su njeni posljednji najistaknutiji i najaktivniji rukovoditelji. Ali pobjeda trijumvira jo nije znaila kraj graanskog rata. Poslije bitaka kod Filipa dolo je do nove podjele provincija meu trijumvirima. Antonije je krenuo u istone provincije, Oktavijan se vratio u Italiju, gdje ga je ekalo rjeavanje agrarnog pitanja i dodjela zemlje veteranima. Ali je itav zemljini fond u granicama Apeninskog poluotoka bio ve iscrpljen.

236

Podjela italskog zemljita Trijumviri su odluili veterane naseliti po kolonijama osnovanim na teritoriji 16 italskih gradova. To su bili stari i najznaajniji gradovi poglavito sjeverne i srednje Italije ( Ankona, Arimin, Kapua i dr. ). Zemljita koja su pripadala stanovnicima tih gradova konfiscirana su, stanovnici su protjerani sa zemlje, a novi vlasnici dobivali su obraenu zemlju zajedno s robovima, sa ivim i mrtvim inventarom. Prema mirnim italskim stanovnicima veterani su se ponaali kao osvajai. Veterani su birali najbolje estice, uzimali i vie od onog to im je dodijeljeno i odmah stupali u neprijateljske odnose sa svojim susjedima starim vlasnicima. Nemiri u Italiji Nezadovoljstvom italskog stanovnitva koristili su se Antoniju bliski ljudi: njegov brat Lucije, koji je 41. g. zauzimao poloaj konzula, i Antonijeva ena Fulvija. Lucije, Antonije i Fulvija poveli su meu italskim stanovnitvom agitaciju protiv Oktavijana. Oni su na njega bacali odgovornost za nasilja koja su injena u vezi s naseljavanjem veterana na zemljita italskih stanovnika i, stavljajui Oktavijanu nasuprot Antonija, uvjeravali da e ovaj vratiti svoje izvanredne ovlasti i uspostaviti slobodu im se vrati iz istonih provincija. Agitacija je voena i meu vojnicima. Oktavijanovi protivnici uspjeli su skupiti vojsku od nezadovoljnih italskih stanovnika, uglavnom od vojnika i veterana, kojih je bilo mnogo po svim oblastima Italije. Nemiri su se dogaali gotovo posvuda, ali je Marku Vipsaniju Agripi, koji je faktiki zapovijedao Oktavijanovim trupama, polo za rukom borbu sa ustanicima lokalizirati u etrurskom gradu Peruziji. P e r u z i n s k i r a t poeo je krajem 41. g. i zavrio se u proljee 40. g. pobjedom Oktavijana. Glad je ustanike natjerala na predaju. Fulvija je pobjegla u Grku, gdje je uskoro umrla, Lucije je dobio amnestiju, a njegove trupe primljene su u slubu Oktavijna, ali su zato stanovnici Peruzije, kao i senatori i vitezovi koji su drali stranu ustanicima, bili okrutno kanjeni. Peruzinksi rat nije zaustavio dodjeljivanje zemljita veteranima. Znatan dio veterana dobio je zemlju. Ali nisu svi veterani zadrali zemlju u svojim rukama; mnogi od njih, nenavikli na teke seoske radove, prodavali su svoje estice i naputali mjesta svojih novih naselja. Pa ipak ih je odreen broj ostao, tako da se po najvanijim italskim gradovima obrazovao socijalni sloj odan voama cezarovske stranke, naroito Oktavijanu. Antonije na Istoku Poslije bitke kod Filipa Marko Antonije je krenuo na Istok. Tamo je namjeravao sakupiti sredstva za isplatu vojnika i regulirati odnose u istonim provincijama. Antonije je kanjavao gradove koji su pruali podrku Brutu i Kasiju, nagraivao i davao privilegije onima koji su im

237

pruali otpor, vrio dinastike promjene u sitnim, od Rima zavisnim kraljevinama, ubirui pri tome ogromne poreze. U Tarsos je Antoniju stigla egipatska kraljica Kleopatra., da bi skinula sa sebe optubu za podravanje Kasija. Antonije je krenuo za njom u Aleksandriju, gdje je proveo zimu 41./40. g. kao Kleopatrin gost. Dok je u Italiji trajao graanski rat, a na istone provincije poeli su napadati Parti, Antonije je provodio vrijeme u beskrajnim gozbama i zabavama. Tek u proljee 40. g. napustio je Egipat i, poto je posjetio istone provincije, krenuo u Italiju. Tu je sklopio sporazum sa Sekstom Pompejem. Na jugu Italije dolo je ak do sukoba njihovih trupa sa Oktavijanovom vojskom; ali ubrzo je dolo do ope pomirbe: vojnici nisu eljeli graanski rat, uz to je bila umrla Antonijeva ena Fulvija, koja se zalagala za odlunu borbu sa Oktavijanom. Sporazum u Brindiziju U Brindiziju je sklopljen sporazum, po kome je izvrena nova podjela provincija: Oktavijanu su dodijeljene zapadne provincije sa Ilirikom. Antonije je dobio Istok, a Lepid zadrao Afriku. I Antonije i Oktavijan dobili su pravo mobilizacije vojnika u Italiji: prvi za rat s Partima, drugi za borbu protiv Seksta Pompeja. Sporazum je uvren dinastikim brakom: Antonije se oenio Oktavijom, Oktavijanovom sestrom, koja je nedugo prije toga ostala udovica. Italija je postradala jo za vrijeme Mutinskog rata. Podjela zemljita veteranima upropastila je prilian broj naprednih gradova. Od italskih stanovnika, koji ranije nisu plaali nikakve namete, ubirani su pretjerano visoki ratni porezi, a sami oni pozivani su u vojsku. Flota Seksta Pompeja ometala je dovoz hrane iz provincijskih podruja. Veza sa prekomorskim oblastima bila je prekinuta. Izmueni ratovima, italski stanovnici nadali su se da e poslije sporazuma u Brindiziju nastati mir za dugo godina. To je nalo odraza u pjesnikim djelima toga vremena. U IV. Vergilijevoj eklogi govori se o roenju djeteta, potomka bogova, u ije e vrijeme prestati svi ratovi i nastupiti sretna vremena. Snovi o miru pokazali su se neostvarivima, i jedan drugi mladi talentirani pjesnik, Horacije, ali se u XVI. epodi na to kako ve druga generacija doivljava graanske ratove. Pjesnik ne vidi u budunosti nita svjetlo: Rim e osvojiti barbari i oskrnaviti kosti predaka. On savjetuju da Rimljani napuste zaviaj i krenu preko mora. Tamo daleko postoje otoci blaenih, koja je Jupiter sakrio i spremio za pobone ljude. Sporazum u Puteoli Aristokrati su bjeali od proskripcija na Siciliju, Sekstu Pompeju; istovremeno, kod njega su se sakupljali i odbjegli robovi, koje je Pompej primio na slubu u mornarici i vojsci. Pompej je ugroavao mir Italije i oteavao kretanje brodova koji plove u smjeru Rima. Italija je udjela za mirom, u Rimu je raslo nezadovoljstvo protiv trijumvir, jer se zbog vladavine Seksta Pompeja na moru teko mogao osigurati dovoz namirnica. Sve je to doprinijelo tome da su trijumviri sljedee, 39. g., sklopili sa Sekstom Pompejom sporazum u Puteoli. Ovaj je

238

priznat za zapovjednika svih pomorskih snaga, dodijeljene su mu Sicilija i Sardinija, dobio je na upravu Peloponez, a osim toga obeano mu je da e mu se isplatiti naknada za konfisciranu imovinu njegovog oca. Oni koji su doli Pompeju radi proskripcija dobili sa amnestiju; robovima koji su dobjegli Sekstu Pompeju i sluili u njegovoj vojsci priznata je sloboda. Ubrzo nakon sporazuma u Puteoli Antonije je ponovo krenuo na Istok. On se nadao da e ostvariti Cezarove planove i osvetiti se Partima za poraz koji je pretrpio Kras. Osim toga, partski rat, po njegovim planovima, trebalo je za njega imati isto znaenje kao i galski ratovi za Cezara; on je mogao uvrstiti Antonijev poloaj u Rimu i Italiji. Parti su se znali okoristiti unutarnjim stanjem u rimskoj dravi. 42. g. oni su obeali podrku Brutu i Kasiju, a 40. g. upali u teritorij rimske drave, osvojili Siciliju i niz maloazijskih oblasti. Rimljani su bili prisiljeni na povlaenje; niz maloazijskih gradova preao je na stranu Parta. Tek 39. g. uspio je Antonijev vojskovoa Ventidije Bas potui Parte i povratiti osvojene oblasti; sljedee godine odbijen je pokuaj nove partske ofenzive.

6. Oktavijanova borba sa Sekstom Pompejem

Politika Seksta Pompeja Sporazum trijumvir sa Sekstom Pompejem pokazao se kratkotrajnim. Pompejeva flota oteavala je kretanje brodova u smjeru Italije; osim toga, Pompej je nastavio primati odbjegle robove. Bjeanje robova uzimalo je tako opasne razmjere da su djevojke-vestalke u svojim molitvama molile bogove da izbave ljude toga zla. Prvih godina nakon Cezarove smrti mnogi su se nadali da e Sekst Pompje osloboditi Italiju od vladavine trijumvir i uskrsnuti Republiku. Ali se te nade nisu opravdale. Pompej je vodio istu autokratsku politiku kao i trijumviri i samovoljno postupao sa senatorima koji su se nalazili u njegovom taboru. Poslije sporazuma u Puteoli veina aristokrata vratila se u Italiju; Pompeju su ostali vjerni osloboenici njegovog oca. Vladajui krugovi italskog robovlasnikog drutva poeli su se sada prema Pompeju ponaati kao prema gusaru. Ovo raspoloenje iskoristio je Oktavijan, koji je nastojao rat sa Sekstom Pompjem prikazati kao opeitalsku stvar. Nezavisno od Antonija Oktavijan je stupio u borbu sa Sekstom Pompejem. Sporazum u Tarentu Ali je poetak rata bio neodreen, i to je Oktavijana primoralo na novi sporazum sa Antonijem, koji je bio zakljuen 37. g. u Tarentu. Poto je od Antonija dobio brodove za rat sa Sekstom Pompejem, Oktavijan mu je u zamjenu predao nekoliko legija za pohod protiv Parta.

239

Oktavijanova pobjeda nad Sekstom Pompejem U Italiji su pak poele forsirane priprema za nastavak bobe sa Sekstom Pompejem. Oktavijanova flota popunjena je velikim brojem novih brodova, sagraenih po posljednjim uzorima helenistike tehnike. Na njeno elo postavljen je Marko Vipsanije Agripa, koji je svoj talent pokazao jo za vrijeme Peruzinskog rata. 36. g., najprije u bitci kod M i l a , a zatim u bitci kod N a u l o h a , pretrpio je Sekst Pompje odluan poraz i pobjegao u Aziju, gdje su ga sljedee godine ubile pristae Marka Antonija. Emilije Lepid, kolega Oktavijana i Antonija po trijumviratu, dugo godina stajao je po strani. Na Oktavijanov zahtjev on je stupio u borbu sa Sekstom Pompjem, a kada je ovaj bio pobijeen, pokuao je osvojiti vlast nad itavom Sicilijom. Ali je Oktavijan uspio pridobiti na svoju stanu Lepidove trupe, a Lepid je bio lien vlasti i nakon toga vie nije imao nikakav politiki utjecaj. Trupe Seksta Pompjea upuene su u razne provincije, iji su upravnici dobili nareenje da odbjegle robove razoruaju i upute u Italiju. Usprkos sporazuma u Puteoli i svih Oktavijanovih obeanja, trideset tisua robova vraeno je svojim prijanjim gospodarima, a nekoliko tisua njih, po Oktavijanovoj zapovijedi, bilo je kanjeno smru. Oktavijan i njegove pristae prikazivali su kasnije rat sa Sekstom Pompjem kao borbu sa gusarima i odbjeglim robovima. U popisu svojih djela Oktavijana je pisao: "More sam oistio od gusara. Zarobivi u tom rat oko 30 tisua robova, koji su bili pobjegli od svojih gospodara i digli oruje protiv drave, predao sam ih gospodarima da ih kazne".

7. Posljednja etapa graanskog rata

Borba izmeu Oktavijana i Antonija Poraz Seksta Pompjea uzdigao je u Italiji presti Oktavijana, ali je oslonac samo na najamniku vojsku bio nedovoljan, i Oktavijan je traio podrku vladajuih klasa, nastojei naglasiti svoju miroljubivost i potovanje tradicionalnog ustava. Otkako je Lepid lien vlasti, Oktavijan je faktiki postao apsolutni gospodar Zapada, dok je na Istoku i dalje vladao Antonije, iji su se odnosi sa Oktavijanom svake godine sve vie pogoravali. Antonijeva istona politika Poto je zakljuio sporazum u Tarentu ( 37. g. ), Antonije je krenuo u Aziju gdje se ponovo sastao s Kleopatrom i usprkos svih rimskih obiaja proslavio svoj brak sa njom, ne razvodei se u isto vrijeme sa Oktavijom. 36. g. Antonije je na elu velike vojske krenuo u pohod protiv Parta. Izgledalo je da su unutarnji dogaaji u Kraljevstvu Parta ili na ruku Antonijevom poduhvatu. Stupanje na prijestolje Fraata IV. bilo je praeno dinastikom borbom; Antonije je raunao na podrku kaljeva zavisnih od partske drave. Uzimajui u obzir iskustvo sa Krasom, Antonije je

240

izabrao put preko Armenskih planina, umjesto pustinjskog puta peko Mezopotamije. On je uspio stii do prijestolnice Medije, Atropatene Fraaspe, zapoeti njenu opsadu, ali je pomoni odred, s kojim su vueni opsadni strojevi, bio uniten. Pokazalo se da su gradski stanovnici bili pripremljeni na opsadu. U isto vrijeme, partske su trupe uznemirivale Antonijevu vojsku s lea. Zbog svih ovih neuspjeha Antonije se je morao vratiti, izgubivi pri povlaenju mnogo vojnika. 34. g. on je ponovo krenuo u pohod, ali se ovog puta ograniio na operacije u Armeniji, gdje Rimljani nisu nailazili ni na kakav otpor. Armenskog kralja Antonije je zarobio i pogubio, optuivi ga za izdaju. Odmah iza toga Kleopatra je proglaena za kraljicu nad kraljicama, a njena djeca dobila su od Antonija u posjed oblasti koje su smatrane samostalnim kraljevinama ili ak rimskim oblastima. I Antonije i Kleopatra imali su pred sobom odreen politike ciljeve. Antonije je raunao da e mu neiscrpna sredstva egipatskih kraljeva omoguiti organiziranje pohoda protiv Parta, a Kleopatra je matala da e uz podrku rimske vojske uskrsnuti kraljevinu Lagida u granicama koje su postojale na poetku III. st. Antonijevim postupcima nisu mogli biti zadovoljni italski pekulanti; njegovo ponaanje osuivali su svi privrenici tradicije i starinskih rimskih obiaja, to je sjajno iskoristio Oktavijan. Do raskida izmeu njega i Antonija dolo je 32. g. Antonijevim pristaama bilo je doputeno napustiti Rim, nakon ega je Rim ostavilo oko tri stotine senatora, meu kojim oba konzula. Oktavijan je otvorio Antonijev testament, koji je uvan u hamu boginje Veste. U tom je testamentu stajalo da Antonije moli da se sahrani u Egiptu zajedno s Kleopatrom, priznaje Cezariona ( sina Kleopatre i Gaja Julija Cezara ) za pravog Cezarovog sina i dodjeljuje svojoj djeci roenoj od Kleopatre darove u veliini koja premauje svaku mjeru. Bitka kod Akcija Ovaj testament jo vie je potkopao Antonijev autoritet. Kleopatri je objavljen rat, i u isto vrijeme Oktavijan je zatraio prisegu stanovnika Italije i zapadnih provincija, koji su mu povjerili zapovjednitvo u ratu protiv Antonija. itava 32. i prva polovica 31. g. protekle su u pripremanju za rat. Oktavijan je morao angairati bogate slojeve, u cilju izgradnje flote. Antonije je prikupio znatna sredstva od helenistikih gradova, na Istoku i natjerao na sudjelovanje u ratu vladare zavisne od Rima. Do sukoba izmeu protivnikih oruanih snaga doloj je 2. rujna 31. g., blizu obala zapadne Grke, kod rta A k c i j a . Na poetku bitke Kleopatra je napustila bojite i krenula svojim brodom natrag; za njom je krenuo i Antonije. Neko vrijeme vojska se borila bez vojskovoe, a zatim je prela na stranu Oktavijana. Pobjednik je morao hitno krenuti u Italiju, da bi uguio pobunu veterana. U Italiji on se ponovo latio dijeljenja zemlje veteranima, ali ovog puta nisu bila podijeljena konfiscirana zemljita, ve zemljita kupljena za novac od italskih gradova. Poslije toga Oktavijan je krenuo na Istok, posjetio grke i maloazijske gradove, prebacio se u Siriju, koja je prela na njegovu stranu, i osiguravi zalee, poduzeo ofenzivu na Egipat ( 30. g. pr. K. ).

241

Osvajanje Egipta Otpor Antonija i Kleopatre bio je uguen bez veih tekoa. Ne nadajui se pobjedi, Antonije je izvrio samoubojstvo. Kleopatra je pokuala spasiti svoj poloaj prelaskom na Oktavijanovu stranu, ali poto se uvjerila da je pobjednik namjerava uputiti u Rim, da bi je vukao u trijumfu, ona je takoer oduzela sebi ivot. Po predaji, umrla je od ujeda zmije koje su joj tajno bile donesene. Cezarion i niz Antonijevih pristaa bili su pogubljeni. Egipat je konano izgubio svoju samostalnost i bio prikljuen Rimu. Osvajanje Egipta donijelo je Oktavijanu ogroman plijen: u njegove ruke preli su blagajna i ogromna bogatstva egipatskog dvora. Oktavijan je dobio mogunost da dareljivo nagradi svoje vojnike i pokrije sve dugove. On je postao vrhovni vlasnik itave egipatske zemlje, i od tog vremena egipatsko ito igra veliku ulogu u opskrbi stanovnitva grada Rima. 29. g. Oktavijan se vratio u Rim i proslavio tri velianstvena trijumfa. Cezarov nasljednik posto je neogranieni gospodar itave rimske drave. Posljedice graanskih ratova Graanski ratovi nakon Cezarove smrti predstavljaju zavrnu etapu povijesti rimske Republike. Prijelaz na monarhiju bio je rezultat klasne borbe i vanjske ekspanzije Rima. Republika je proivljavala krizu jo od poetka I. st. pr. K. Graanski ratovi pripremili su konanu pobjedu monarhijskog poretka u Rimu. Tijekom graanskih ratova izgubio je svoje znaenje onaj sloj nobiliteta koji je osobito uporno branio republikanski poredak, vezan za neogranienu vladavinu rimske oligarhije. Graanski ratovi praeni su proskripcijama, konfiskacijom zemljita, prekomjernim porezima, prisilnim novaenjem vojnika, bjeanjem robova i odsustvom osobne sigurnosti. Od graanskih ratova naroito je stradalo stanovnitvo Italije. Tenja vladajuih grupa za mirom i redom doprinijela je nesumnjivo uvrivanju monarhije, koja se oslanjala na vojnu snagu, tim prije to je uslijed ponovnih podjela zemljita dolo do promjena u italskom zemljinom vlasnitvu. Oktavijanu bliski ljudi bili su vlasnici ogromnih latifundija; istovremeno stekli su vei znaaj nego prijanji vlasnici srednjih zemljinih estica. To su bili Cezarovi veterani, naseljeni po italskim gradovima, koji su za sve to imaju dugovali Cezarovom nasljedniku. Sve te promjene u socijalnim odnosima nale se svoj odraz u ideologiji tog vremena. e za mirom, tenja ka povratku starinskih obiaja, odricanje od aktivne politike borbe sve je to doprinijelo ideolokom opravdanju i teorijskom zasnivanju rimske monarhije. Istina, u Rimu i Italiji ostao je prilian broj pristaa republikanskog oblika uprave; mnogi su bili uvjereni da se treba vratiti idealnom poretku daleke starine. Otvoreni prijelaz na apsolutnu monarhiju, kao to je to pokazao primjer Julija Cezara, bio je za Rim neprihvatljiv; uslijed toga, poslije graanskih ratova formirao se specifian politiki oblik, koji je dobio naziv principat.

Glava XXIII.
242

RIMSKA KULTURA U RAZDOBLJU KASNE REPUBLIKE 1. ivot i obiaji rimskog dru tva u I. st. pr. K.
Burni dogaaji u II. i I. st. pr. K. nisu zaustavili onaj kulturni pokret koji je poeo u vremenu borbe Rima za hegemoniju na Mediteranu. U posljednjem stoljeu Republike i prvom vijeku Carstva zavrava se sinteza starinskih italskih kulturnih osnova sa onim raznolikim strujanjima to su potjecala iz razvijenijih helenistikih zemlja. Glavni nositelji novih kulturnih strujanja bili su predstavnici viih slojeva rimskog drutva. Izvori nam pruaju podatke o ivotu, pogledima i raspoloenjima povlatenih skupina stanovnitva. to se pak tie kulturnog nivoa i kulturnih interesa rimske sirotinje i srednjih slojeva rimskog stanovnitva, kao i stanovnika italskih municipija o njima se zna relativno malo. Rasko vladajuih klasa i bijeda siromanih slojeva stanovnitva dostigli su u to doba krajnje granice. Potrebni trokovi esto su predstavnike aristokracije dovodili do propasti, prezaduenost nobila ( osobito mladih ) gurala ih je u sve mogue politike avanture. Porodica Tijekom mnogih vjekova rimsko je drutvo uvalo odreene crte patrijarhalnog ureenja. Ali su izmijenjene socijalne i gospodarske prilike, utjecaj grkih obiaja i helenistikih kulturnih strujanja djelovali destruktivno, tako da je vrsta porodica bila prije socijalni ideal nego stvarnost. Pri sklapanju brakova veliku ulogu igrali su politiki motivi i financijski razlozi. Razvodi su bili obina pojava. Prostitucija je uzela u to vrijeme znaajne razmjere. Ljubavne avanture dama iz najvieg drutva bile su opepoznate i samo u iznimnim sluajevima privlaile pozornost ( kao npr. sastanak Cezarove ene s Klodijem, preobuenim u ensku odjeu, za vrijeme praznika u ast Dobre boginje ). Promijenio se poloaj rimskih ena iz viih krugova. One su stekle veliku samostalnost u porodinom ivotu, kao i u raspolaganju svojom imovinom. Mnoge od njih dobile su solidno obrazovanje, a za neke se zna da su igrale odreenu ulogu u politikom ivotu. Antiki pisci izriu pozitivan sud o Korneliji, keri Scipiona Starijeg i majci brae Grakho. Ker Gaja Grakha Sempronija sudjelovala je u Katilininom pokretu. Servilija, majka Marka Junija Bruta, nadahnjivala je svoga sina na borbu protiv cezarovaca. Porcija, ker Katona Mlaeg i ena Marka Junija Bruta, takoer je sudjelovala u politici. Ona nije podnijela smrt svoga mua i zavrila je ivot samoubojstvom. Fulvija, ena Marka Antonija, rukovodila je pokretom koji se zavrio Peruzinskim ratom. Emancipacija ena imala je i svojih negativnih strana. U Ciceronovim govorima i pismima, npr., esto se spominje Klodija, sestra Klodija, tribuna iz 58. g., koja se proula svojim avanturama i za koju se ak sumnjalo da je poinila kriminalno djelo ( trovanje mua ).

243

Razdori izmeu roditelja i djece bili su obina pojava. Djeca su radi bogatog naslijea eljela smrt roditelja. Osobito mnogo primjera u tom pogledu prua povijest proskripicija iz 43. g. Raspadanje patrijarhalnog ivota izazivalo je prosvjed od strane konzervativno raspoloenih predstavnika aristokracije. Neki od njih bili su uvjereni da se strogim zakonima moe vratiti stari patrijarhalni moral i samim tim ispraviti suvremeno drutvo. Salustije, npr., kritizira postojei poredak i predlae Cezaru da izvri niz reformi; one bi trebale uskrsnuti moral iz razdoblja rane Republike, koji je on smatrao idealnim. Drutveni ivot toga vremena pun je frapantnih proturjenosti. Moe se navesti prilian broj sluajeva prodaje i izdaje politikih uvjerenja, kao i primjera pravog samortvovanja i junatva. Rimska religija pred kraj Republike Te proturjenosti karakteristine su i za duhovni ivot najvie klase rimskog drutva ovog doba. U slubenoj rimskoj religiji jo od kraja III. st. pr. K. nije dolo ni do kakvih bitnih promjena. Odravani su tradicionalni praznici, svaki akt politikog ivota bio je praen prinoenjem rtvi i auspicijima, u ast novih pobjeda prireivani su velianstveni viednevni trijumfi. Usprkos tome tradicionalna religija nije igrala svoju prijanju ulogu. Meu obrazovanim Rimljanima bilo je prilian broj racionalista i skeptiara, koji su se dodue zanimali za nacionalnu religiju i prouavali je, ali koji su bili daleko do iskrenog vjerovanja. Racionalizam i skepticizma u manjoj je mjeri dotakao porodine kultove, ali su i oni vreni vie po tradiciji nego iz iskrenog uvjerenja. Veza sa helenistikim Istokom doprinijela je prodiranju raznovrsnih mistinih kultova u Rim. Grko-traki kult Dioniza, egipatski kult Izide i Ozirisa, kultovi maloazijske Ma-Belone, frigijske Velige boginje i ak judejskog Jahve nalazili su prilian broj potovatelja u raznim drutvenim slojevima. Nove kultove donosili su iz dalekih zemalja vojnici i trgovci, a veliku ulogu igrali su u tom pogledu i robovi. Sa njima su istona vjerovanja prodirala ak i u kue rimskih aristokrata; osloboenici porijeklom sa helenistikog Istoka pretapali su se u gradski plebs, i irili svoje vjerske poglede meu rimskim stanovnitvom. irenje filozofskih sustava Pristaa novih religija bilo je najvie u niim i srednjim slojevima stanovnitva, dok je za vie klase rimskog drutva I. st. pr. K. karakteristino oduevljenje za racionalistike filozofske sustave. Najvie uspjeha imalo je s t o i k o u e n j e . Apstraktni ideal mudraca, strogog prema sebi i ljudima, stopio se s predodbom o Rimljaninu starog kova, koji u sebi utjelovljuje starinske rimske vrline ( junatvo, pravinost, pobonost i dr. ). Osim toga, stoicizam je doprinosio irenju kozmopolitizma. Uenje o razumu koji vlada cijelim svijetom, o jednakosti ljudi, o razumnoj pravednosti nalo je svog odraza i u politikim idejama, i u pravnim normama toga vremena. Odreenu popularnost steklo je i E p i k u r o v o u e n j e . Poznavanje filozofije bilo je jedno od obiljeja rimske obrazovanosti.

244

Treba istaknuti da u ovo doba nijedan Rimljani nije stvorio originalan filozofski sustav. E k l e k t i c i z a m je jedna od karakteristinih crta rimske filozofije s kraja Republike. Krug osoba koje su dobivale obrazovanje znatno se proirio pred kraj Republike. Veliku ulogu u razvitku rimske kulture odigrali su ljudi porijeklom iz raznih italskih municipija. Poslije Saveznikog rata postepeno poinje iezavati izoliranost italskih gradova i oblasti, koja je dugo trajala. Djeca municipalne aristokracije dobivaju obrazovanje u Rimu i ulaze u kruoke rimske aristokratske mladei. Meu tim Italicima, "skorojeviima" ( homines novi ), kako su ih u Rimu nazivali, naao se prilian broj talenata, koji su kasnije stekli veliku popularnost. Rimsko obrazovanje Obrazovanje je u Rimu zapoinjalo u sedmoj godini. U povlatenim obiteljima nastavu s djecom tog uzrasta vodio je rob-pedagog, mahom Grk. Ali su djeca od svoje sedme godine ee odlazila u kolu, gdje su uila itanje, pisanje i raunanje. Od svoje dvanaeste do esnaeste godine rimski su djeaci posjeivali obino kole gramatiara, koje su bile organizirane po helenistikom uzoru. Glavni predmet bila je knjievnost s gramatikom. Pored toga, u kolama se predavala logika, aritmetika i geometrija, astronomija i neki elementi glazbe. U svojoj esnaestoj godini mladi je oblaio muku togu i pristupao specijalnom izuavanju retorike pod rukovodstvom grkih govornika ili pak latinskih uitelja retorike. Retoriko obrazovanje dopunjavano je prouavanjem rimskog prava pod rukovodstvom istaknutih jurista. Neki mladi rimski aristokrati zavravali su obrazovanje u grkim kulturnim centrima ( u Ateni, na Rodosu, u Pergamu, kao i u Masiliji ).

2. Retorika
U temelju itavog sustava obrazovanja leala je retorika. Razvitak govornikog umijea bio je u tijesnoj vezi s drutvenim i politikim prilikama rimskog drutva u II. i I. st. pr. K. Od umijea javnog istupanja esto je zavisio uspjeh u narodnim skuptinama i na zborovima koji su im prethodili ( contiones ), na senatskim sjednicama i sudskim komisijama. Vojskovoa je morao posjedovati govorniko umijee da bi mogao svojim vojnicima drati govore. Rimski govornici unijeli su malo ega novog u teoriju govornitva; oni su samo razraivali principe koje su ve bili formulirali njihovi grki prethodnici; ali, oponaajui grke uzore, oni su stvorili sjajne obrasce latinskog govornitva. Apije Klaudije i Gaj Grakho Za najstariji primjer rimskog govornitva smatran je govor Apija Klaudija Ceka odran u Senatu, kojim je odbacio Pirove uvjete za mir. Istaknut govornik bio je Gaj Grakho. Ciceron, koji

245

je osuivao Grakhove politike poglede, priznavao je njegove izvanredne oratorske sposobnosti. Po Ciceronovim rijeima, u govornitvu njemu nije bilo ravnog. Govornike metode usavravale su se i komplicirale. Teoretiari govornitva smatrali se nedovoljnim ako govornik samo dobro govori latinskim jezikom. On je morao znati rasuivati i pouavati, izazivati kod ljudi strah: auditorij mu se morao diviti, "smatrati ga takorei bogom meu ljudima". Karakter rimskog govornitva pred kraj Republike Ali je socijalna stvarnost stavila svoj peat i na rimsko govornitvo. Oratorsko umijee razvijalo se na tetu jednostavnosti, iskrenosti i istinitosti. U sudskom govornitvu, npr. pravna istina stavljana je u pozadinu. "Veoma se vara onaj kae Ciceron - tko u naim govorima, odranim na sudu, misli da ima u aci takorei potpisane obveznice s naim uvjerenjima. Kroz sve ov e govore ne uju se sami ljudi i patroni, nego i procesi i suvremene prilike". Govorniku nije bilo vano da mu teza bude istinita, ve da ona izgleda vjerodostojna. Uobiajena metoda politikog govora bila je invektivna: u njoj su politiki protivnici prikazivani u loem svjetlu, govornici su iskoritavali svakakve glasine i spletke, pekulirali s lakovjernou i ak, sa praznovjerjem svojih sluatelja. Kakvu je vanost u drutvenom ivotu imalo govornitvo pokazuju ove Ciceronove rijei: "Postoje dvije umjetnosti koje ovjeka mogu dovesti do najvieg stupnja poasti: prva je umijee vojskovoe, druga umijee dobrog govornika". Govorniko umijee u vrijeme pred kraj Republike bilo je tijesno povezana sa ivotom. Svoj sadraj ona je crpla iz rimskih dravnih i privatnih odnosa. I pored odreene neprirodnosti on je uzimala oblik koji je bio pristupaan veini. U to doba govornitvo je nosilo u odreenoj mjeri narodni karakter. Uloga retorike ne moe se svesti samo na umijee sastavljanja govor. Na elemente retorike nailazi se u raznovrsnim publicistikim djelima toga vremena, u rimskoj historiografiji i lijepoj knjievnosti; izvjestan utjecaj izvrila je retorika i na obradu rimskog prava. Govorniko umijee doprinijelo je razvitku i usavravanju latinskog jezika, jer je pridavan velik znaaj pravilnosti i preciznosti izraza, kao i plastinosti, eleganciji i zvunosti govora. Azijanizam i aticizam Istaknuti govornik s kraja II. I poetak I. st. bio je Marko Antonije, djed budueg trijumvira, konzul 99.g., ubijen od marijevaca 87. g. Drugi istaknuti govornik toga vremena bio je Lucije Licinije Kras. U prvoj polovici I .st. stekao je znaaj u rimskom govornikom umijeu onaj smjer koji nosi naziv a z i j a n i z a m . On se pojavio u Maloj Aziji ubrzo poslije smrti Aleksandra Makedonskog. Karakteristine crte tog smjera bile su kienost, afektacija, pretjerana ljubav prema vanjskim efektima, patetinost i izvjetaenost. Suprotan smjer bio je a t i c i z a m . Njegove pristae zalagale su se za vraanje na jednostavnost, kratkou i jasnou starih atenskih govornika.

246

Od rimskih govornika azijatskog smjera osobito popularnost stekao je K v i n t H o r t e n z i j e H o r t a l ( 115.-50. g. ), jedan od glavnih Ciceronovih takmaca. Meu govornike atikog smjera spadali su G a j J u l i j e C e z a r i M a r k o J u n i j e B r u t . Marko Tulije Ciceron Snaan politiar s kraja rimske Republike Marko Tulije Ciceron, odigrao je izvanredno znaajnu ulogu i u razvoju kulture; ne govori se uzalud o Ciceronovoj epohi i ak o Ciceronovoj kulturi. Jo za Ciceronovog ivota njegovi govori, rasprave i pisma smatrani su za priznate uzore latinske proze; svojim filozofskim djelima on je doprinio irenju helenistikih filozofskih sustava; u njegovim politikim raspravama zrcalili su se ideali senatorske aristokracije, a njegova prepiska, koja je dugo vremena smatrana obrascem epistolarnog stila, uvodi nas u svakodnevni ivot najviih krugova rimskog drutva. Ciceron je stekao retoriku naobrazbu. On se odgajao pod rukovodstvom najboljih rimskih govornika Antonija i Krasa. U Ateni, na Rodosu i u maloazijskim gradovima on je usavrio svoje govornike metode i prouavao filozofiju. Ciceron se prouo zahvaljujui svojim istaknutim sudskim govorima, a njegovi politiki govori uvrstili su mu slavu najboljeg govornika. U prvom razdoblju svoje djelatnosti Ciceron je stajo pod utjecajem azijatskog govornitva, ali su mu utjecaj helenistikih uitelja i prouavanje najboljih uzora grkog govornikog umijea pomogli da se oslobodi ekstremnosti azijatskog stila i u svojim govorima spojiti element tog stila sa strogim aticizmom. Briljivo pripremani Ciceronovi govori odlikuju se skladnou kompozicije; on je jedan od najboljih majstora latinskog periodinog govora. Ciceron je pristaa patetinog govornitva. Da bi uzbudio svoje sluae, govornik mora djelovati na njihova ula, a to se postie primjenom razliitih metoda. Ciceronova argumentacija ima pred sobom jedan cilj: pod svaku cijenu uvjeriti u opravdanost svojih misli. Govornik preuveliava stvari, on ponekad izvre tijek dogaaja i slui se neprovjerenim glasinama. Invektiva ( iznoenje svakakvih optubi ) predstavlja jednu od bitnih Ciceronovih metoda. Zato V e r u "Govorima protiv Vera", K a t i l i n a u "Govorima protiv Katiline" i A n t o n i j e u "Filipikama" nisu realno prikazani. To su likovi koje je stvorio tuitelj i politiki protivnik. Ciceronovi govori privlaili su ogroman broj sluatelja, o kojim je Ciceron vodio rauna. Pred kraj svoje djelatnosti, zauzimajui antidemokratsku poziciju, on nije priznavao rimskom mnotvu sposobnost za razumne politike odluke, ali je i tada imao visoko miljenje o njenoj sposobnosti prosudbe govornikog umijea. Odlikom svojih govora Ciceron je smatrao obilje rijei i misli. Meutim, to nije bila uvijek odlika. Njegovim govorima nedostaje kratkoa, on se esto ponavlja, a njegovi ekskursi esto su posveeni pretjeranoj samohvali. Ciceron je napisao niz rasprava iz teorije govornikog umijea i niz filozofskih djela. Iako nije bio originalan filozof, Ciceron je bio sjajan popularizator grkih i helenistikih filozofskih sustava. Osobito znaenje imale su njegove filozofske rasprave za utvrivanje latinske filozofske terminologije, koja je do tog vremena bila neizgraena.

247

3. Rimska proza i znanstvena knjievnost

Gaj Julije Cezar Vidno mjesto u rimskoj knjievnosti kraja Republike zauzima i Gaj Julije Cezar. On je stekao slavu drugog ( iza Cicerona ) rimskog govornika. Izvrsni su i po obliku i po sadraju njegovi vojni memoari, poznati pod naslovom "Biljeke o Galskom ratu" i "Biljeke o graanskom ratu". On je napisao i druga djela, koja nam se nisu sauvala. Kao govornik, Cezar je pripadao aticistima. Njegovi govori nisu se sauvali, ali ih je Ciceron nazivao elegantnim i govorio o Cezarovom umijeu da se dri na tribuni; ti su govori, stoji u jednom drugom izboru, izgovarani sa istim onakvim arom s kakvim je Cezar vodio ratove. Cezarovi memoari imali su pred sobom politike ciljeve. "Biljeke o Galskom ratu" opravdale su njegove ratove u Galiji i ukazivale na znaaj novoosvojenih teritorija. "Biljeke o graanskom ratu" bacale su odgovornost za rat na Cezarove protivnike i pokazivale njihovu vojnu nesposobnost. Cezarovo kazivanje zadivljuje svojom dosljednou i jasnoom. Njegovi sudovi o svojim akcijama odlikuju se uzdranou, on nigdje ne daje komentare svojih postupaka i mjera o kojima pria. ivom i neusiljenom kazivanju odgovara jednostavan i precizan jezik. Ciceron je smatrao da su Cezarove "Biljeke" prekrasne; po njegovim rijeima, one su liene umjetnikih ukrasa, kao da su obnaene. Knjievni rod kome pripadaju Cezarove "Biljeke" naao je svoje oponaatelje. Cezaru bliski Hircije ( konzul iz 43. g. , poginuo kod Mutine ) nastavio je Cezarov rad i napisao osmu knjigu "Biljeaka o Galskom ratu". Hircij i drugi sudionici u Cezarovim ratovima opisali su i druge Cezarove pohode.

Gaj Salustije Krisp Memoarskoj knjievnosti bila su bliska i povijesna djela posveena pojedinim dogaajima rimske povijesti. Od povjesniara ovog vremena osobito znaenje stekao je Gaj Salustije Krisp, Cezarov pristaa. Njegova djela "O Katilininoj uroti", "Jugurtin rat", pa i "Pisma Cezaru" nisu samo vani povijesni izvori, ve i znaajna knjievna djela. Marko Terencije Varon Jedan od najplodnijih pisaca ovog vremena bio je Marko Terencije Varon ( 116.27. g. ). Njegovi itatelji divili su se raznovrsnosti siea koji su obraivani u njegovim djelima i broju njegovih djela. Varonova djela obuhvaala su gotovo sve grane znanja. Ali Varon nije samo prozni pisac; on je napisao i niz pjesnikih djela. Njegove s a t i r e stekle su popularnost. Na osnovu sauvanih fragmenata moemo rei da su one imale odreene politike i didaktike ciljeve. Na primjer,

248

besplodnim filozofskim rezoniranjima stavljana je nasuprot rimska ivotna mudrost. Varon je obraivao i aktualna politika pitanja. Poslije sklapanja Prvog trijumvirata on je objavio satiru pod naslovom "Troglavo udovite".

4. Rimska poezija I. st. pr.K.

Posljednje stoljee Republike obiljeeno je ne samo procvatom latinske proze, nego i vidnim uspjesima u podruju pjesnikog stvaranja. Versifikacija se je uila u kolama, i umijee sastavljanja stihova bilo je znak bontona. U rimskoj poeziji toga doba borila su se dva pravca: jedan od njih traio je nove pjesnike oblike, nastojao iskoristiti raznovrsne pjesnike metode koje su gajili helenistiki, naroito aleksandrijski pjesnici. Drugi smjer branio je tradicionalni nain sastavljanja stihova koji potjeu od Enija. Ciceron je sebe smatrao pristaom ovog pravca; istom pravcu pripadao je i Tit Lukrecije Kar, pisac znamenitog filozofskog spjeva "O prirodi". Tit Lukrecije Kar O Lukrecijevom ivotu malo nam je to poznato. Svoj spjev posveuje pretoru Memiju, obraajui mu se kao ravnom. Stoga je mogue da je pripadao viim krugovima, iako ga neki smatraju ovjekom demokratskog podrijetla. Kranski pisac iz IV.-V. st. p. K., Hijeronim, kae da je Lukrecije zbog upotrebe ljubavnog napitka poludio, da je svoj spjev pisao u svjesnim trenucima i da je ivot zavrio samoubojstvom. Meutim, u spjevu nema nikakvih tragova bolesne svijesti; ova verzija po svemu sudei pripada kasnijem vremenu i plod je protivnik Lukrecijeve filozofije. Spjev "O prirodi" je filozofsko djelo. Pisac je iskoristio ritmiki govor i raznovrsne oblike pjesnikog izlaganja, da bi predmet svog djela inio pristupanim itatelju. Izlaui svoje uenje "u zvunim i slatkim stihovima", on, po vlastitim rijeima, postupa kao lijenik koji "mae medom rubove ae kad djeci daje gorak lijek". Lukrecije je uvjereni pristaa i strastan propovjednik Epikurovg uenja, koje, po njegovom miljenju, treba ljude izbaviti praznovjerja i uiniti ih sretnim. Spjev poinje himnom preblagoj Veneri, personifikaciji jedinstvene i vjeito ive prirode. U prvoj knjizi formuliran je zakon vjenosti materije, kao osnova uenja o svemu postojeem: iz niega nita ne postaje, ve se sve raa i raste iz najsitnijih prvobitnih tijela ( principes ), od kojih se sastoje sva tijela. Razvijajui ove misli posveen je i znatan dio sljedee knjige. U treoj knjizi obrauje se pitanje ivota i smrti. Lukrecije porie besmrtnost due. ovjekov duh i dua raaju se i umiru zajedno s tijelom. Zato je smrt neizbjean kraj postojanja. U etvrtoj knjizi utvruje se da su naa ula osnovni izvor spoznaje. U petoj knjizi razvijena je velianstvena slika kozmosa. Svijet je nastao uslijed raznovrsnih spajanja pojedinih tijela. Svijet ne ostaje nepomian u svom poloaju, sve je prolazno, priroda se vjeno mijenja. Lukrecije izlae povijest

249

oblikovanja zemlje i pojavu ivih bia na njoj. On daje skicu razvitka prvobitnog drutva. Prvi ljudi vie su sliili ivotinjama, nisu imali zakona ni pravila drutvenog ivota, meu njima je vladalo nasilje. Ali su ljudi postepeno podinili sebi prirodne sile, ovladali vatrom, poeli se sluiti ivotinjskim koama, pojavila se obitelj, kao rezultat ugovora nastalo je i drutvo. U estoj knjizi objanjavaju se razne prirodne pojave: oluje, potresi, kolebanja temperature, epidemije. Spjev pokazuje cjelovit, u svojoj osnovi materijalistiki i mehanistki pogled na svijet. Pisac spjeva nije samo racionalist-mislilac, nego i pjesnik; on prirodu ne samo da prouava, nego i oboava. Neki opisi ( oluje, naoblaka ) svjedoe o snazi pievog pjesnikog opaanja prirodnih pojava. Jedan od glavnih Lukrecijevih zadataka je da ljude oslobodi straha od smrti i od praznovjerja. Prirodna slika svijeta ne ostavlja mjesta boanskoj intervenciji. U skladu sa Epikurom, Lukrecije govori o tome da bogovi vode bezbrian ivot i da se ne mijeaju u ljudske stvari. ovjekova premo nad prirodom i njegova bespomonost kod tumaenja njenih pojava bili su uzrok vjerskih zabluda, koje mogu biti izvor svakakvih zala. Lukrecijev ideal predstavlja mudrac koji je saznao zakone ivota i prirode i oslobodio se praznovjerja, udaljio od trzavica, i uiva u svom duevnom miru. Epikurejska etika je u svojoj osnovi apolitina. Ona opravdava individualizam, ovjekov otklon od drutvenog ivota. ivotu punom tekih briga, udaljenom od prirode i oteanom borbom, on pretpostavlja ivot prvobitnog drutva. Ali je Lukreciju stran pesimizam. Klanjanje prirodi, vjera u njene neiscrpne snage kombinira se kod njega sa apologijom ljudskog razuma koji prodire u najdublje tajne kozmosa i koji je izvor prave mudrosti. U tome je snaga Lukrecijeva optimizma. Svoje uenje, koje u biti stoji u opreci s mnogim pojavama rimskog drutvenog ureenja, punog kultova i praznovjerja, Lukrecije je obukao u tradicionalni latinski pjesniki oblik. On nije iao za aleksandrijskim uzorima, ve za rimskim pjesnikom Enijem, prema kome je gajio duboko potovanje. Lukrecijeva reforma Enijevog stiha bila je od vanosti za kasnije pjesnike, naroito za Vergilija. Jo oko 100. g. pr. K. pojavljuju se latinske pjesme napisane pod utjecajem a l e k s a n d r i z m a . Ovaj pravac je ponikao na dvoru Ptolomejevia i za njega su karakteristine sljedee crte: 1. podvuena erudicije pieva ( naroito u pitanjima mitologije ); 2. elegancija i profinjenost oblika: 3. osobita panja prema osobnim doivljajima, naroito ljubavnim. Pred kraj prve polovice I. st. aleksandrizam ulazi u modu i u Rimu. On nalazi prilian broj pristaa, uglavnom meu aristokratskom mladei. Ljudi konzervativnog pravca bili su za stari Enijev stil, i Ciceron je prezrivo nazivao nove pjesnike n e o t e r i c i m a ( "mladii", "novatori" ). Gaj Valerije Katul Prvo mjesto meu novim pjesnicima pripada nesumnjivo Katulu. Gaj Valerije Katul (oko 87. 54. g. ) rodio se u Cisalpinskoj Galiji, u gradu Veroni. Nastanivi se u Rimu, on se zbliio s predstavnicima aristokratske mladei, meu kojima je bilo dosta talentiranih ljudi.

250

Katul je dobro poznavao grku i helenistiku poeziju. Niz njegovih pjesma napisan je u isto aleksandrijskom duhu ( "Svadba Peleja i Tetide", dva svatovca-epitalamija i druge ). Katul je i sam bio pod utjecajem one naglaene uenosti koju je zahtijevala aleksandrijska kola, ali je on u isto vrijeme davao tone, pune realizma karakteristike ljudskih osjeaja i strasti. Osobito znaenje stekle su u svjetskoj knjievnosti Katulove lirske pjesme, od kojih je glavne posvetio svojoj ljubovci Lezbiji. Pod ovim izmiljenim imenom krila se, kao to su to konstatirali jo u antici aristokratkinja Klodija, sestra poznatog tribuna iz 58. g., koja se esto spominje u Ciceronovim djelima. Katulove pjesme upoznaju nas sa obratima itavog romana. Katul govori o svojoj strasti, koja ga dovodi do neodlunosti. Poslije prvog zanosa i radosti zbog uspjeha dolazi razoarenja: kod Katula se javlja sumnja, koja stvara ljubomoru i koja se uskoro potvruje. Katul doivljava suprotne osjea, koje je osobito snano izrazio u distihu koji poinje rijeima: "Mrzim i volim..." Na kraju, Katul raskida s Klodijom, i taj ga je raskid gotovo otupio. On moli bogove da ga izbave ljubavne bolesti, on je razoaran u ljubavi i kasnije se ne eli vie vratiti ranijoj ljubovci. Ljubav prema Klodiji nije jedini motiv Katulovih lirskih pjesma. On pie stihove o smrti voljenog brata i mnogobrojne i raznovrsne pjesme posveuje prijateljima. Sjajni su Katulovi stihovi o prirodi. Pjesmu posveenu zaviajnom poluotoku Sirmiju napisao je pjesnik nakon povratka iz Bitinije; rodni kraj drai je Katulu od svih drugih "otoka i poluotoka, tinsikih i bitinskih polja". Na taj nain, Kautulova lirika predstavlja odraz sloene ljestvice osobnih pjesnikovih doivljaja. Na njega nisu utjecali smo aleksndrinici: on je bio pod utjecajem i ranih grkih liriara ( naroito Sapfe i Arhiloha ). Katul je uspio nai po svojoj snazi i ljepoti izvanredne rijei, da bi izrazio sloene ljudske doivljaje; on se s punim pravom moe smatrati prvim rimskim lirskim pjesnikom. U Katulovim lirskim pjesmama najjasnije se zrcalio razvoj individualizma u rimskom drutvu. Katulu nisu bili strani ni politiki motivi. Njegov otac smatran je Cezarovim prijateljem i gostom, sam pak Katul kretao se u krugu anticezarovske mladei; njemu pripada nekoliko otrih epigrama na adresu Cezara, a naroito na adresu njegovog ljubimca Mamure. Istina, u jednoj od pjesama Katul se oduevljavao Cezarovim uspjesima u Britaniji. Pred kraj ovog razdoblja poeli su svoju djelatnost istaknuti pjesnici iz vremena poetka Carstva. Vergilije i Horacije; ali se njihova djela koja su objavili u vrijeme posljednjih graanskih ratova, ne mogu odvojiti od itavog njihovog knjievnog stvaranja, koje je tijesno povezano uz politike i socijalne prilike iz vremena Augustovog principata.

5. Arhitektura i likovne umjetnosti

Razvoj likovnih umjetnosti i arhitekture u zadnjem stoljeu Republike kree se istim smjerom kao i u prethodno doba. Jedan dio onih ogromnih bogatstva koja su pritjecala u Rim troen je na

251

izgradnju javnih i privatnih zgrada, koje su preobraavale vanjski izgled grada; u to doba on se pretvara u snaan svjetski centar. Arhitektura II. I. st. pr. K. Zadnjih desetljea II. st. pr. K. sagraena su dva nova vodovoda. Grad se ukraava kamenim lukovima, sjajnim privatnim zgradama. Novim gradnjama osobito su se proslavili Sula, Pompej i Cezar. Potpuno je mogua pretpostavka da je Sulin boravak na Istoku pobudio u njemu elju da Rim preuredi po uzoru na snane helenistike centre. U Sulino doba je dolo do najintenzivnijeg utjecaja helenistikih oblika na rimsku umjetnost, a to se odrazilo u arhitekturi toga vremena. Pompej je podigao ogromno kameno kazalite, u koje je moglo stati deset tisua gledatelja; zgrada je bila obloena mramorom, ona je izazivala divljenje izvanrednom vrstoom i nevienim razmjerima. Mnoge druge javne zgrade koje je Pompej podigao ukrasile su rimske trgove. Grandiozni su bili planovi Julija Cezara za preureenje Rima. U njegovo vrijeme stari Forum je poploen, sjeverno od njega udareni su temelji drugom forumu, u ijem se sreditu trebao nalaziti hram Venere Praroditeljice ( Venus Genetrix ), podignut od mramora. Cezara je smrt sprijeila da realizira sve svoje planove. Jedan dio onoga to je Cezar bilo zamislio i zapoeo dovrio je kasnije August, dok je puno toga ostalo u projektu. Cezarovi projekti odreivali su u odreenoj mjeri daljnji tijek razvoja rimske arhitekture. Od njega poinje mijenjanje plana grada putem izgradnje novih foruma; on je inicijator pretvaranja Rima u " m r a m o r n i " grad. Za razliku od Sulinog perioda, arhitektura Cezarovog doba vraa se italskim uzorima, poveavajui razmjere konstrukcija i uvodei novo arhitektonsko ukraavanje. Od Sulinog vremena nove zgrade ukraavaju se grkim kipovima, bareljefima i vazama. Kiparske predodbe igraju, dakle, dekorativnu ulogu. One se stavljaju u zgrade i vrtove. Izvanredno visoko cijene se kipovi grkih majstora. U Rim stiu itavi brodovi natovareni grkim antikvitetima. U isto vrijeme, u Rimu se pojavljuju majstori koji izrauju kopije grkih i helenistikih originala. Umijee kopiranja dostiglo je visok nivo, premda je izraivano i niz stvari niske kvalitete. Kiparstvo Rimljani su i dalje bili samostalni u umjetnosti realistikog portreta. U doba Sule i u toj je oblasti pojaan utjecaj helenistike umjetnosti, ali se ve u razdoblju poslije njegove smrti, tj. sedamdesetih i ezdesetih godina I. st. pr. K., zapaa reakcija. Tako se, na primjer, kiparski portret Pompeja odlikuju briljivom obradom i finom modelacijom povrine biste ( u tom pogledu kipar je koristio metode visoke helenistike tehnike, ali, prikazujui lice, umjetnik se u duhu rimske tradicije trudio da d sve individualne crte. On je daleko od idealizacije, svojstvene grkim i helenistikim kiparima. U duhu svojih etrursko-rimskih prethodnika, umjetnik je naglasio prirodne nedostatke prikazanog ovjeka. On je predstavio nepokretno, mesnato lice, sa sitnim, malo izrazitim oima, malim prastim nosom... Kao jedan od najboljih primjera portretnog majstorstva ovog vremena moe posluiti bista Cicerona. I na njoj se helenistika tehnika obrade materijala metode uopenog prikazivanja

252

kombiniraju s rimskim realizmom. Ciceron je prikazan kao ovjek u godinama, s neto oteanim licem, visoka ela i otra pogleda, dok mu na usnama lei lagan i prirodna osmijeh. Pred nama nije prosjean ovjek, ve mislilac i javni djelatnik. Kolosalna Cezarova statua, koja pada u kasnije doba, ali koja vodi porijeklo od originala iz Cezarovog vremena odlikuje se vrstinom linija u prikazivanju individualnih crta Cezara, koji je prikazan kao ovjek srednjih godina, strog i jake volje. Na osnovu toga mi moemo suditi da je za kraj ovog razdoblja karakteristina reakcija, tenja ka povratku ranijim italskim uzorima. Umjetnici doba Republike obratili su panju na to da prenesu individualne crte lica: figura odjevena u togu prikazivana je gotovo uvijek stereotipno. Pored mukog, u ovom razdoblju pojavljuje se i enski individualni portret, iji procvat pada u doba Carstva. Veliki uspjeh postiu u ovom razdoblju i reljefi. I tu zapaamo kombiniranje helenistikih crta s rimskim, koje je dodue u prvo vrijeme bilo eklektino. Jedan bareljef, na primjer, predstavlja kombinaciju mitolokih scena koje su po svojim sieima i tehnici helenistike sa predodbom rimskog prinoenja rtve poslije cenza, predodbom koja je dana u tradicionalnom rimskom realistikom stilu. Reljefi iz Cezarovog doba, kao i drugi umjetniki spomenici toga vremena, svjedoe o pokuajima sinteze tih dvaju stilova. Slikarstvo Slikarstvo se u I. st. sve vie upotrebljava u dekorativne svrhe. U to vrijem formiraju se razni stilovi zidnog slikarstva, iji su nam sjajni primjeri sauvani u Pompejima.

6. Razvoj rimskog prava

Knjievni razvitak ovog doba, stvaranje uzorne latinske proze, povoljno su utjecali i na obraivanje rimskog prava. Rimski pravnici koristili su teevine rimske proze, i u ovo doba stvara se onaj jasan i precizan jezik kojim su napisana istaknuta djela pravne knjievnosti carskog doba. U doba rane Republike udareni su temelji graanskog prava. Za njega je karakteristian formalizam; ono je reguliralo samo odnose izmeu rimskih graana. Uslijed ratova i promijenjenih socijalnih odnosa, u rimski graanski promet pritjecalo je mnotvo vrijednih predmeta. Rimski graani sada su stupali u razne odnose sa stanovnicima provincija i podanicima drugih drava. Sve je to stvaralo potrebu za novim pravnim norama i novim propisima. Stari oblici prilagoavani su novim odnosima. Osim toga, na rimsko pravo utjecale su pravne norme drugih naroda, u prvom redu grko i helenistiko pravo, a na same principe obrade prava utjecala je kako helenistika filozofija tako i grka retorika. Sauvani pravni spomenici spadaju u kasnija razdoblja, te stoga nije mogue tono datirati pojavu pojedinih pravnih odnosa i pojmova. Mogue je samo skicirati opi tijek razvitka prava.

253

Ius gentium Ogromno znaenje imalo je osnivanje ( 242. g. pr. K. ) dunosti drugog pretora. On je nazivan
praetor qui inter peregrinos ius dicit, ili naprosto praetor peregrinos. U njegovom djelokrugu

nalazili su se uglavnom sporovi izmeu stranaca i Rimljana. Na te sporove nisu se mogle primijeni norme starog graanskog prava, jer su se one ticale samo rimskih graana. Nije se moglo suditi ni po nekom drugom inozemnom pravu, jer se mogao pojaviti sudski spor izmeu podanika raznih drava, ili pak izmeu stranaca i Rimljana. Uslijed toga, pored starog graanskog prava postepeno se izgrauju norme takozvanog openarodnog prava ( ius gentium ). Te norme uzimaju se jednim dijelom iz opih obiaja meunarodnog trgovakog prava, iz pravnih institucija drugih naroda i samog rimskog graanskog prava, ali se one odlikuju velikom jednostavnou i elastinou. Formalizam u openarodnom pravu prestao je biti vladajui princip. Individualizam, svojstven epohi kasne Republike, naao je svog odraza i u graanskom pravu; on je doprinio kompliciranju odnosa izmeu pojedinaca, pripomogao tome da se svlada formalizam i utvrde novi principi za rjeavanje pravnih pitanja, kako opih, tako i posebnih. Naglasak nije stavljan na formu nagodbi, na odredbe i izgovorene rijei, ve na bit odnos, na namjeru obiju strana. U pravo se uvodi pojam je d n a k o s t i i p r a v i n o s t i ( aequitas ) i d o b r o n a m j e r n o s t i ( bona fides ) osoba koje sklapaju razne nagodbe, kao osnovno naelo svih imovinskih odnosa. Kod pravnika se javlja misao da postoji neko pravo koje je ope za sve narode i koje se sastoji od pravila koja svi priznaju ( srodstvo, potovanje roditelja, borba protiv zloin ). Pod utjecajem stoike filozofije openarodno pravo ( ius gentium ) pribliava s pojmu prirodnog prava ( ius naturale ), koje je takorei diktirano samom prirodom. Openarodno pravo utjecalo je i na graansko pravo, tj. na propise koji su trebali regulirati odnose samo izmeu rimskih graana. Pretorsko pravo Veliku ulogu u razvoju rimskog prava ovog razdoblja odigrao je pretorski edikt. Kao i drugi magistrati, i pretori su imali pravo objavljivanja edikata, tj. odluka koje su se ticale pitanja iz njihovog djelokruga. U svojim ediktima pretori su iznosili pravila kojim e se rukovoditi kod razmatanja pojedinih pitanja. U poetku pretorski su edikti stavljali sebi u cilj sluenje starim pravom, "pomaganje tom pravu"; ali su kasnije poeli unositi ispravke, tako da je pored starog graanskog prava poniklo i posebno pretorsko pravo. Reforma sudskog postupka Pravna disciplina u ovo doba izala je iz djelokruga pontifik. Ona se pretvorila u posebnu disciplinu, koju su prouavali i obraivali specijalisti. Bavljenje pravom smatralo se u Rimu asnim: istaknuti pravnici bili su predstavnici uglednih rimskih obitelji. Oni su izricali svoja miljenja povodom ovog ili onog pitanja, sastavljali obrasce raznih nagodbi, davali savjete

254

strankama u pogledu postupka na sudu. U samom sudskom postupku dogodio se oko 150. g. pr. K. pravi prevrat. Poslije te reforme suenje se, kao i ranije, sastojalo iz postupka in jure i postupka in iudcio. Ali je pri starom sustavu magistrat samo pazio da li obje stane pravilno postupaju, da li se pridravaju obreda propisanih raznim legis actiones. U novom pak sudskom postupku magistrat je poeo igrati aktivnu ulogu. One se upoznavao sa predmetom i sastavljao formulu, tj. dokument u kome je ukratko izlagao potraivanja tuitelja i prigovore okrivljenoga; u tom dokumentu davana je i uputa sucu, kakvo rjeenje treba donijeti, ako se pokae da je pravda na jednoj ili na drugoj strani. Na primjer, vodi se spor oko toga kome pripada neki rob. Magistrat se upoznaje sa predmetom i pie. "Oktavije neka bude sudac: Ako se pokae da rob Stih predstavlja vlasnitvo Aula Agerija, onda ti, sue, optui Numerija Nigidija u korist Aula Agerija, a ako se to ne pokae, opravdaj ga". Prisegnuti sudac ( ili suci ) razmotrio bi sluaj i donosio rjeenje predvieno u formuli. Ovaj takozvani formularni proces omoguavao je da se obuhvate odnosi za koje okviri starog graanskog prava nisu vie bili dovoljni. Pretor i pravnici razraivali su razne oblike parnica kako onih oko imovine tako i osobnih. Vlasnitvo i posjed U podruju graanskog prava izvrene su u ovo doba bitne promjene. Jedna od vanih novosti ovog razdoblja bilo je utvrivanje razlike izmeu vlasnitva i posjeda. Vlasnitvo ( dominium ) je pravo na danu stvar; meutim nije uvijek mogue to pravo spojiti sa stvarnim posjedovanje stvari ( na primjer, kad je stvar dana u zalog, pod zakup itd. ). Posjed ( possessio ), po rimskom pravu, je stvarno posjedovanje neke stvari, spojeno sa razumnom tenjom za vladavinom nad njom. Pretorsko pravo je priznavalo da se posjed u nizu sluajeva moe ne poklapati sa pravom vlasnitva, i utvrdio odreene oblike zatite posjeda od nezakonitih pretenzija. Jedan od starinskih oblika posjeda bile su zemljine estice na dravnom polju. Zemljino vlasnitvo, po rimskom pravu, moglo je postojati smo u Italiji; u provincijama pak zemlja se mogla nalaziti samo u posjedu. Bonitarno vlasnitvo Jedna od najvanijih pojava u povijesti graanskog prava bio je postanak nove vrste vlasnitva, koje se naziva bonitarnim ili pretorskim. Staro kviritsko vlasnitvo moglo je nastati samo poslije odreenih formalnih akata (u prvom redu mancipacijom ). Ako se neka stvar predavala na kakav drugi nain, predvien graanskim pravom, ona se nije mogla smatrati vlasnitvom. Pretori nisu proirivali naine za stjecanje kviritskog vlasnitva, ali su u nizu sluajeva poeli braniti posjednika kao vlasnika, i na taj nain dobivala se nova vrsta vlasnitva. Pojava bonitarnog vlasnitva vezana je za promjene u graanskom prometu. Pojavili su se sluajevi kad se res mancipi nisu predavale putem macipacije, ve putem obine kupoprodaje. Postoji hipoteza, da je postanku bonitarnog vlasnitva doprinijela trgovina robljem. Robovi su kupovani u velikim skupinama, tako da je bilo teko vriti nad svakim od njih akt mancipacije.

255

Ako bi kasnije prodava ili neka druga osoba zahtijevala da im se njihov bivi rob vrati, zato to nije mancipiran, pretor je smatrao svojom dunou zatititi kupca. U isto ovo doba nastaje uenje o raznim nainima stjecanja vlasnitva ( na primjer, okupacija, tj. osvajanje stvari koje nikom ne pripadaju; stjecanje "plodova stvari" itd. ). Dosljedna obrada prava privatnog vlasnitva pada u doba Carstva, ali su temelji tog uenja poloeni pred kraj Republike. Izmjene u obveznom pravu Novi oblici odnosa dovode do promjena u obveznom pravu. ak i u stari oblik ugovor stavlja se ograda o dobronamjernosti ( bona fides ). Pojavljuju se novi oblici ugovor. Na primjer, priznaju se zakonitim kontakti koji su zasnovani samo na obinom sporazumu. Meu takve su, na primjer, spadali kupoprodaja ( emptio-venditio ), najma ( locatio-conductio ). Promjene u podruju obiteljskog prava Promjene u podruju obiteljskog prava sastoje se u postepenom smanjivanju prava oca porodice. Jo u rano doba odrasla djeca uivala su politika prava. Ali svojim postupcima ona su, kao i ranije, bila vezna roditeljskom voljom: sluajeva da otac pokua natjerati sina na ovaj ili onaj politiki akt, bilo je i u ovom razdoblju, ali se na to gledalo kao na anakronizam. Ali u imovinskim odnosima djeca su i dalje ostajala u vlasti oca porodice i nisu mogla samostalno raspolagati imovinom. Meutim, dolo je do slabljenja vlasti mua nad enom. Pod utjecajem raznih uzroka vri se odreena emancipacija ena; brak koji nije praen utvrivanjem muevljeve vlasti ( matrimonium sine manu mariti ), postaje pravilo, a ne izuzetak. Pred kraj Republike utvruje se obiaj da je razvod mogu po obostranom sporazumu i po jednostranoj odluci kako mua tako i ene. Mijenjaju se i imovinski odnosi meu suprunicima. Pravnici obrauju pitanje enine imovine, napose miraza, koji se razlikuje od ostale enine imovine; on se nalazi u vlasti mua, ali u odreenim sluajevima mogu ga ena ili njen otac uzeti natrag. U nasljednom pravu ograniava se u odreenoj mjeri oporuiteljeva sloboda, u korist najbliih srodnika. Pretorsko pravo stvara itav novi sustav propisa za prijelaz imovine po naslijeu; taj sustav postojao je paralelno sa starim, graanskim sustavom. Pojednostavljen je oblik testamenta, odreeni su rokovi kada se od rimskog magistrata moe dobiti posjed nad pokojnikovom imovinom; utvrenje red nasljedstva po stupnju srodstva nasljednik; pri tome su nasljednici mogli biti i kognati. II. i I. st. pr. K. je doba izvanredno intenzivnog i produktivnog obraivanja prava. Rim se pretvorio u svjetski centar, on je primio pravne sustave drugih naroda. Preraujui svoje starinsko, tzv. civilno pravo, rimski pravnici su se sluili metodama grke retorike i nastojali savladati osnovna pitanja pravne teorije, sluei se pri tom zakljucima helenistike filozofije. U

256

to doba formulirane su osnovne postavke rimskog prava, koje je ostalo na snazi vie stoljea, a poslije pad Rima dugo vremena bio obrazac pravne misli. Sljedea epoha bila je razdoblje daljnje teoretizacije opih pravnih pitanja- putem rjeavanja raznih spornih sluajeva. Uinjeni su pokuaji da se pravo dovede u odreeni sustav. Karakter rimske kulture pred kraj Republike Pregled povijesti rimske kulture u posljednjem razdoblju Republike navodi nas na zakljuak da se kulturni razvoj, i pored vanjskih i unutarnjih tekoa toga doba, nije zaustavio, i da su knjievnost i umjetnost esto bile sredstva politike borbe. Poetak kulturnog razvoja Rima pada u doba kada je kultura u nekim podrujima Italije, u Grkoj i u istonim zemljama bila na relativno visokom stupnju. Rim je preuzimao i preraivao ve gotove oblike. Od osobite vanosti bio je utjecaj visoko razvijene helenistike kulture; ali je rimska kultura sauvala prilian broj svojih originalnih crta, koje su odravale rimske kulturne tradicije, esto iz najdavnije prolosti. Ponekad su Rimljani samo prenosili na svoje tlo ve gotove oblike; u drugim sluajevima oploivalo se dotad steeno iskustvo i preobraavale stare kulturne tradicije. Iza razdoblj obiljeenih samo oponaanjem ve gotovih uzora, esto je dolazila reakcija, koja se izraavala u tenji za povratkom starinskim oblicima i tradicijama. Ova borba izmeu tradicionalnog i novog ( "neoterizma" ) nije sluajna. Ona u odreenoj mjeri predstavlja odraz borbe koja je voena izmeu senatora i konzervativnih elemenata i koja je u pojedinim trenucima dostizala izvanrednu napetost. Kultura razdoblja kraja Republike ostavila je u svim podrujima dosta eklektikog, nepreraenog. Put kulturnog razvitka nije bio zavren. Taj razvitak nastaviti e se i u doba Carstva. Kultura rimskog robovlasnikog drutva bila je vlasnitvo manjine. Ona je bila posljedica onog intenzivnog priljeva bogatstva kojim je bilo praeno osvajanje novih zemlja. Ali odreeni elementi kulture postaju vlasnitvo svih slobodnih slojeva rimskog stanovnitva. Poslije Saveznikog rata raste kulturno znaenje istaknutih municipija. Jo prije toga poinje rimska kultura prodirati u osvojena barbarska podruja. Ali ovaj proces pada uglavnom u sljedea razdoblja, on je karakteristian za kulturni razvitak u doba Carstva.

257

ESTI

DIO

DOBA RANOG CARSTVA

Glava XXIV.
AUGUSTOV PRINCIPAT 1. Osnivanje Carstva
Nakon dugogodinjih graanskih ratova, praenih proskripcijama, konfiskacijama zemljita, prisilnim porezima, vojnim novaenjima, bjegovima robova i vladavinom soldateske, italsko drutvo teilo je prije svega za mirom, za uspostavljanjem normalnog ivota. " P a x R o m a n a " (rimski mir ) bila je parola koja je ujedinjavala razliite grupacije robovlasnikog drutva. Najaktivniji protivnici izginuli su u graanskim ratovima. Preivjeli predstavnici anticezarovskih grupacija bili su u politikom pogledu oslabljeni i demoralizirani. Da bi sauvali svoj poloaj, oni

258

su bili spremni pruiti podrku Oktavijanu, ili bar pristati na sporazum. Nemiri i ratovi doprinijeli su popularizaciji ideje o prolim sretnim i mirnim vremenima, o jednostavnom ivotu pobonih predaka. Okatvaijan je bez sumnje poveo rauna o ovim raspoloenjima, i po povratku u Italiju on nastoji u prvom redu naglasiti kako su nastupila mirna vremena i kako je otpoeo povratak dobrim obiajima staroga Rima. Jedna od prvih Oktavijanovih mjera bilo je restauriranje starih hramova, u kojima je, po pjesnikovim rijeima, "pauk pleo svoju mreu", i posveivanje novih hramova. Poevi od 31. g. Oktavijan je svake godine biran za konzula; 29. g. on je dobio cenzorske ovlasti, na osnovu kojih je 29.-28. g. sastavio novi spisak lanova Senata i sproveo cenz, koji nije provoen itave etrdeset i dvije godine. Broj senatora popeo se u to vrijeme na tisuu ljudi, Cezar i trijumviri uvodili su u Senat svoje pristae, uglavnom iz redova vitezova i centuriona. Okatavijan iskljuuje iz Senata one koji po svom porijeklu nisu mogli pripadati najviem staleu. Time je on naglasio svoju skrb za dostojanstvo senatorskog zvanja; istovremeno to je prualo mogunost da se iz Senata iskljue Antonijeve pristae. U novom spisku Oktavijanovo ime stavljeno je na elo, otud i njegova titula p r i n c e p s S e n a t u s . U doba Republike ova je titula bila poasna, ali princeps nije imao nikakvih posebnih ovlasti ni privilegija, osim prava da privi izrie svoje miljenje. U doba borbe Rima za prevlast na Sredozemlju princepsi su bili osobe od autoriteta, koje su vrile nesumnjiv utjecaj na unutarnju i vanjsku politiku ( Kvint Fabije Maksim, Scipion Stariji i drugi ). Poslije Sule princepsi su izgubili svoje prijanje znaenje. Stavljajui sebe na prvo mjesto u spisku senatora, Oktavijan kao da je uspostavljao prijanji znaaj princepsa Senata. 13. sijenja 27. g. Oktavijan je vratio izvanredne ovlasti i proglasio uspostavljanje stare Republike, izjavivi da se eli povui u privatan ivot. Ta ostavka bila je nesumnjivo formalna, a uslijedile su molbe senatora da zadri vlast u dravi. Istog dana Oktavijan je dobi niz ovlasti, koje su mu faktiki osigurale vrhovnu vlast. 16. sijenja iste godine Oktavijan je dobio poasni naslov A u g u s t ( A u g u s t u s ) , to znai uzvien ( od strane boanstva ). Ovaj epitet stavljan je u prvom redu uz sakralne objekte ( hram, sveto mjesto ); sada je dodijeljen imenu princepsa, prvog ovjeka u dravi. Oktavijan mijenja svoje ime; on se sad naziva: I m p e r a t o r C e z a r A u g u s t , s i n b o a n s k o g a ( I m p e r a t o r C a e s a r A u g u s t u s , d i v i f i l i u s ). Obnavljanje hramova, sastavljanje novog senatskog spiska, cenz praen lustrativnim prinoenjem rtvi, uspostavljanje Republike, promjena imena sve je to injeno da se pokae kako je doao kraj razdoblju graanskih ratova i da poinje novo doba. August se na politikoj pozornici pojavio kao Cezarov posinak i nasljednik. Ali kod formiranja svoje vlasti Oktavijan je vodio rauna o sudbini svoga prethodnika. On nije uzeo ni titulu kralja ni titulu diktatora, odrekao se magistratura koje su bile u opreci sa obiajima. Pa ipak je uspostavljanje Republike bilo samo prividno. August je bio apsolutni gospodar drave.

2. Rimsko politiko ureenje na poetku Carstva

259

Augustova vlast Sustav izvanrednih magistratura, koji se u Rimu razvio tijekom procesa kompliciranja zadataka klasne borbe i vanjske politike, pripremao je u odreenom smislu osnivanje monarhijske vlasti. I Pompej i Cezar imali su istovremeno vie ovlasti. Istim putem iao je i August. Njegova vlast zasnivala se na spajanu u svojim rukama raznih magistratura, koje nisu spajane u vrijeme klasine Republike. U njegovim rukama nalazila se najvia vojna vlast - i m p e r i u m ; on tu vlast ima od 31. do 23. g. kao konzul, a od 23. g. dobiva imperium maius, koji se protee na sve provincije; od 19. g. on dobiva do kraja ivota z n a k o v e k o n z u l s k o g d o s t o j a n s t v a . Na taj nain, August ima najviu vojnu i graansku vlast. On zapovijeda vojskom i ima vlast nad provincijama. Nad nekim od provincija ( carskim ) August upravlja po vlastitom nahoenju. Nad drugim ( senatskim ) on ( od 23. g. ) ima pravo najvie kontrole. Jo 36. g. ( nakon pobjede na Sekstom Pompejem ) Oktavijan je dobio d o i v o t n u t r i b u n s k u v l a s t ( tribunica potestas ). Od 23. g. tribuinicia potestas istie se u njegovoj titulaturi. Poloaj tribuna davao je Augustu najire ovlasti, on je njegovu linost inio svetom i u isto vrijeme takorei simbolizirao demokratsko porijeklo svih Augustovih vlasti naslijeenih od Cezara, koji se nekada na pozornici pojavio kao voa populara. Najvia vojna vlast ( imperium ) i tribunska vlast ( tribunicia potestas ) bile su, dakle, pravna osnova Augustove vlasti. Titula princepsa, koju je Oktavijan uzeo jo 29.-28. g. ( nakon sastavljanja novog popisa Senatora ), dobila je sada drukije znaenje od znaenje koje je imala u doba Republike. Pod njom se ne podrazumijeva samo prvi Senator ve i prvi ovjek u dravi. Mijenja se i znaenje titule "imperator". U republikanska vremena tu je titulu davala vojska vojskovoi-pobjedniku, i trajala je od pobjede do trijumfa. Ali ju je jo Sula zadrao doivotno. August ju je ukljuio u sastav svoga imena, a osim toga, u njegovoj slubenoj tituli oznaavano je koliko je puta proglaavan imperatorom. Time je naglaena posebna, osobna veza s vojskom, i titula imperatora postepeno je poela predstavljati vrhovnu vojnu vlast. U historiografiji trajno se uvrstila tradicija da se svi rimski monarsi nazivaju imperatorima. To ne odgovara u potpunosti pravnim normama vremena ranog Carstva, ali ne stoji u faktinoj proturjenosti sa stanjem stvari. Osim ovih stalnih funkcija August uzima i izvanredne. Na osnovu posebnih ovlasti on je, slino republikanskim cenzorima, u tri maha za vrijeme svoje vladavine provodio cenz i sastavljao Senatske spiskove. Za vrijeme gladi u 22. g. njemu je povjereno snabdijevanje prijestolnice namirnicama. Po uzoru na helenistike monarhije Augustova vlast dobiva i religijsku sankciju. Ova se podrazumijeva kako u samoj tituli "August", tako i u oznaci "sin boanskog" [ Julija]"; osim toga, 12. g., u neobino sveanoj atmosferi, uz nazonost naroda iz itave Italije, August je izabran za v e l i k o g p o n t i f i k a ( pontifex maximus ) i na taj nain postao poglavar rimske religije. Njegova osobna veza sa itavim rimskim graanstvom bila je naglaena u tituli " o t a c d o m o v i n e " ( pater patriae ), koja je Augustu podijeljena 2. g. pr. K. O svom poloaju u dravi sam August govori sljedee: "Po svom autoritetu ( auctoritas ) ja samo stajo ispred svih, vlasti pak nisam imao nita vie od drugih koji su mi bili kolege po magistraturi" (...auctoritate

260

omnibus praestiti, potestatis autem nihilo amplius habui quam ceteri qui mihi quoque in magistratu colegae fuerunt ).

Na taj nain, auctoritas najvii autoritet bio je, po tvrdnji samog Augusta, osnova njegove vlasti.
Auctoritas je pojam starinskog rimskog prava. U dravnom ivotu auctoritas je imao Senat;

u obiteljskom pravu auctoritas je uivao tutor; u svakodnevnom govoru ulo je u obiaj da se govor o autoritetu utjecajnih osoba ( vojskovo, istaknutih senatora ). August je bio najutjecajniji ovjek u rimskom drutvu. Njegov autoritet (auctoritas ) temeljio se na tome to je August donio unutarnji mir rimskom drutvu, koje se je bilo spremno odrei politike slobode, samo da bi dobilo mir. Nije uzalud Pax Romana ( rimski mir ) bila slubena parola, koja je nala svoj odraz u posebnom vjerskom kultu. Taj je autoritet odravan time to je August dalje i ostajao vojni voa. Vojska je Augustu pribavila pobjedu, ona je bila stvarni izraz njegove moi, njegovog autoriteta. Senat Stare rimske dravne ustanove i dalje su postojale i nisu formalno pretrpjele bitne promjene. Senat je i za vrijeme Augusta smatran najviim dravnim organom. Na Senat prelaze neke funkcije narodne skuptine, on dobiva zakonodavnu i sudsku vlast. August sprovodi niz reformi koje reguliraju senatske sjednice. Broj lanova Senata utvruje se na 600. Senatska odluka dobiva snagu zakona. Na dan osnivanja principata, 13. sijenja 27. g., izvrena je podjela provincija. Pogranine provincije (Sirija, tri galske provincije sjeverne oblasti panjolske i druge ) proglaene su carskim. Stare, umirene provincije ( Afrike, Betika, Narbonska Galija, Makedonija, Azija ) smatrane su senatskim provincijama i njima su upravljali prokonzuli ili propretori birani od strane Senata. Podijeljene su i dravne financije. Pored stare blagajne erarija-fiska, kojim je raspolagao Senat, udaraju se temelji posebne carske blagajne fiska. Kasnije je ta podjela bila otro sprovedena. U erarij su pritjecali prihodi od senatskih provincija, a u fisk od carskih. Senatska blagajna kovala je bakreni novac, carska zlatni i srebreni. U stvari i erarij je bio zavisan od cara, koji ga je popunjavao svojim ulozima. U pravnom pogledu punovlasna ustanova, Senat je posluno primao Augustov prijedloge, koji su obino razraivani u princepsovom savjetu ( consilium principis ), biranom kockom iz redova senatora. Od 23. g. u Augustove ruke prelo je rukovodstvo svim vanjskopolitikim poslovima. Narodne skuptine Narodne skuptine sastaje su se i pod Augustom. Na komicijma donoeni su zakoni na prijedlog samog Augusta ( leges Iuliae ) ili drugih magistrata. Na komicijama birani su magistrati. Ali ti izbori nisu bili slobodni: glasovalo se samo za Augustove kandidate po

261

takozvanom ius commendationis pravu preporuke. Na taj nain, komicije su pod Augustom bile posluno orue u rukama princepsa. One su izgubile svoj politiki znaaj. Ubrzo poslije Augustove smrti, od 14. g. p. K., izborne komicije potpuno su prestale s radom. Zakonodavne komicije sazivane su ponekad i kasnije, ali nisu imale gotovo nikakvo znaenje. Magistrature Pod Augustom zadrane su sve magistrature. Konzulat je dalje bio poloaj kome su teile osobe iz senatorskog stalea, i da bi se zadovoljilo astoljublje mnogih osoba, za jednu godinu birano je vie konzula, a ne samo dva; dvojica od njih stupali su na dunost 1. sijenja i davali godini svoje ime ( consules ordinarii ), a poslije njih stupali su na upravu redom drugi parovi
( consules suffecti ). Cenzura je izgubila sve prijanje znaenje. Cenz i sastavljanje senatskih

spiskova vrio je sam August. Broj pretora smanjen je na deset; njihove funkcije su proirene. Utvren je strogi red u zauzimanju magistratura. Ali je itava njihova djelatnost zavisila od volje princepsa. Njegov utjecaj protezao se i na sudske instance. Najvanija krivina djela razmatrale su sudske komisije ( quaestiones perpetuae ). Sam August je po imperium maius razmatrao krivina djela i donosio smrtne presude. Za neka djela podnoene su apelacije na cara kao na najviu sudsku instancu. Njemu su radi suenja upuivani rimski graani svih provincija, optueni za teke zloine. Zaetak carskog birokratskog aparata Pored starih ustanova, od Augustova vremena poeo se je razvijati birokratski aparat, koji je dobivao sve vee znaenje. Kod stvaranja tog aparata August je iskoristio u prvom redu osobne veze. Carski inovnici, koji su isprva zavisili osobno od princepsa, postepeno dobivaju opedravno znaenje. Na najvie poloaje postavljane su osobe koje pripadaju najviim staleima. Iz redova snatora biran je p r e f e k t g r a d a . Po predaji, ta je dunost postojala jo u vrijeme kraljeva, ali u doba Republike prefekti nisu postavljani. Glavna funkcija prefekta grada je uvanje reda u Rimu ( custodia urbis ). Pod Augustom je poloaj prefekta popunjavan neredovito. Pod njegovim nasljednicima prefekt grada je stekao veliko znaenje. Iz redova snatorskog stalea birani su za namjesnike carskih provincija legati sa propretorskim rangom ( takav namjesnik nosi titulu legatus pro praetore ). Veliki znaaj u carskoj birokraciji stekli su poloaji koje su zauzimali vitezovi. Vrhunac karijere vitezova predstavljao je poloaj zapovjednika pretorijanske garde p r e f e k t a p r e t o r i j a . Pretorijanske kohorte uvale su Augustovu linost i pazile na red u Rimu i Italiji, gdje su bile rasporeene. Iz redova vitezova postavljan je p r e f e k t E g i p t a , koji je tom provincijom upravljao kao carevim vlasnitvom. Veliko znaenje stekli su p r o k u r a t o r i , kojima je povjeravano ubiranje poreza i uprava nad manjim provincijama; oni su vrili raznovrsne privredne funkcije. Prokuraotri su postavljani iz redova vitezova, a taka isto i

262

osloboenika. Iz redova carskih osloboenika i robova popunjavani su nii inovi carske birokracije, koja je kasnije stekla izvanredno znaenje u dravi. Takov je bilo politiko ureenje Rim pod Augustom. Ono je jo u antici dobio naziv principat zato to su republikanske ustanove ostale sauvane, ali vlast pripada princepsu prvom senatoru i prvo m ovjeku u dravi. Principat je, dakle bio posebna vrsta monarhije u Ri mu.

3. Augustovo zakonodavstvo
Zakon o obitelji i braku "Donoenjem novih zakona vratio sam mnoge obiaje predaka, koji su se u naoj praksi poeli gubiti" tako August definira smjer svog zakonodavstva. Ono je bilo u tijesnoj vezi sa raspoloenjima karakteristinim za vladajue robovlasnike grupe. Italske drutvo udjelo je za mirom, pogledi mnogi bili su uprti u prolost. Govorilo se o opadanju rimske naravi ( morse
maiorum ), o nestajanju tradicionalne vjernosti ( fides ) i pobonosti ( pietas ). Jo je Julije Cezar

namjeravao izvriti niz reformi koje su trebale uzdii drutveni moral. August je niz mjera u tom smjeru poduzeo jo 28. g., ali su glavni zakoni sprovedeni 18. g. pr. K. Njihov cilj svodio se na to da se ojaa obitelj i povea broj rimskih graana. Za osobe iz senatorskog i vitekog stalea utvrivano je obvezno stupanje u brak ( lex de maritandis ordinibus ); posebnim zakonima protiv razvrata ( leges Iuliae de adulteriis coercendis ) uveden su stroge kazne za naruavanje brane vjernosti. Mu i otac ene optuene za preljub morali su obvezno pozvati okrivljenu i njenog ljubavnika na sud. Oboje su podvrgavani strogoj kazni. Zakon iz 9. g. K. ( lex Papia
Poppea ) povlaio je granicu izmeu onih koji nisu stupili u brak i onih koji nemaju djece.

Imovinska prava i jednih i drugih bila su u odreenoj mjeri ograniena; istovremeno utvrene su odreene povlastice za osobe koje imaju djecu. U robovlasnikom drutvu obitelj je bila osnovna elija drutvenog ivota. Jaanje obitelji znailo je istovremeno jaanje tradicionalnih drutvenih stupova, uzdrmanih za vrijeme graanskih ratova. U duhu starorimske tradicije August je proveo zakon koji ograniava rasko. Augustovo zakonodavstvo stajalo je u sreditu drutvene pozornosti. Njega su obraivali u svojim djelima pjesnici, o njemu su govorili publicisti i povjesniari. Pitanja u svezi s tim zakonodavstvom, bila su predmet senatskih sjednica. Kolebanja javnoj mijenja u tim pitanjima najbolje je izrazio Tit Livije: "Mi ne moemo trpjeti ni svoje poroke, ni sredstva za njihovo ispravljanje" ( nec vitia nostra, nec remedia pati possumus ). Tom zakonodavstvu simpatizirali su, oigledno, konzervativci; ono je, vjerojatno, bilo popularno u italskim municipijima, gdje su se sauvale starinske obiteljske veze. Strogim provoenjem zakon bili su nezadovoljni vitezovi, koji su traili naine da ih zaobiu. Sam August morao je zakon o preljubu primijeniti najprije na svoju ker ( Juliju Stariju ), a zatim na unuku ( Juliju Mlau ).

263

Zakonske mjere koje se tiu robova August je sproveo niz mjera koje su trebale podvui granicu izmeu robova i slobodnih. U razdoblju koje je prethodilo principatu vlast gospodara nad svojim robovima bila je oslabljena. Ali rimskom zakonodavstvu nisu bile potrebne specijalne dopune koje e potvrivati prava robovlasnik. Rimsko pravo uvijek je govorilo da gospodar ima pravo nad ivotom i smru svoga roba. I August je elio potvrditi nepokolebljivost tog naela. U popisu djel on je sebi stavio u zaslugu to je za vrijeme robovskog rata ( bellum servile ), pod kojim je on podrazumijevao borbu sa Sekstom Pompjem, zarobio trideset tisua robova i predao ih njihovim gospodarima da ih kazne. Dion Kaisje govori da je otac jednog mladog senatora, osuenog za pokuaj organiziranja urote protiv Augusta, nagradio i pustio na slobodu roba koji je njegovom sinu pruio pomo za vrijeme neuspjelog pokuaja bijega, a razapeo na kri roba koji je otkrio urotu. August je ovaj postupak ostavio nekanjenim. Ovim inom je naglaeno princepsovo nemijeanje u odnose izmeu robova i gospodara. Za vrijeme graanskih ratova bilo je ljudi koji su po putovima hvatali prolaznike i pretvarali ih u robove. Neki graani, da bi izbjegli pozivanje u vojsku, fiktivno su se zapisivali kao robovi, ali su poduzetni ljudi tu funkciju pretvarali u realnost, i slobodni su postajali robovima. U cilju borbe protiv ove pojave izvrena je po Augustovom nareenju revizija ergastul (prostorija za robove koji su neto skrivili; oni su ovdje radili u okovima ). August je nastojao ograniiti putanje robova na slobodu. Z a k o n E l i j a S e n c i j a ( 4. g. K. ) ustvrivao je da se oslobaanje robova od strane njihovih gospodara moe vriti samo pod odreenim uvjetima; zakonom je predviena starost onog koji oslobaa i onog koje se puta na slobodu. Z a k o n F u f i j a K a n i n i j a ( 2. g. pr. K. ) ograniio je broj robova koji se putaju na slobodu na osnovu testamenta. 10. g. p. Kr. posebnom senatskom odlukom potvren je stari republikanski zakon po kome su u sluaju gospodarevog ubojstva osuivani na smrtnu kaznu svi robovi koji se nalaze u kui. U komentarima za ovu odluku, koji pripadaju kasnijem vremenu, stoji: "Poto nijedna kua ne moe biti sigurna na neki drugi nain nego na taj to e se robovi strahom od smrtne kazne natjerati na uvanje svoga gospodara od opasnosti koje mu prijete kako do strne ukuan tako i od strane stranaca, - donesene su senatske oduke o odgovornosti svih robova koji pripadaju graanima, poginulim nasilnom smru". Smrt od ruke kunih robova uvijek je bila realna opasnost za robovlasnike. Drava je poduzimala mjere za zatitu od ataka sa strane mnogobojnih ukuana. Nije prestajala ni opasnost od masovnog ustanka robova. Tacit je govorio da je prefektu grada stavljano u dunost da obuzdava drskost robova i onih nemirnih graana koji se pokoravaju samo sili. Prema tome, Augustovo zakonodavstvo imalo je za cilj uvrstiti temelje rimskog robovlasnikog drutva, uzdrmane za vrijeme graanskih ratova.

264

4. Augustova socijalna politika

Politiki poredak koji je uveo August bio je zavretak krize koju je rimska drava proivljavala. Taj poredak znaio je trijumf vojne diktature i sve veeg birokratizma. Porast carske vlasti, jaanje vojske i stvaranje birokratskog aparata neizbjene su posljedice pretvaranja Rima od grada-drave u Carstvo koje obuhvaa gotovo sve zemlje Mediterana. Augustovo doba obiljeeno je gospodarskim poletom u prvom redu Italije, koja se postepeno oporavljala od stranih pustoenja iz vremena graanskih ratova. Od vremena osnivanja Carstva nestaje graanskih ratova i regulira se uprava provincijama. Novi politiki odnosi vre blagotvoran utjecaj i na gospodarski razvoj provincija. Augustovo doba predstavlja za provincije prekretnicu u razvoju privrednog i drutvenog ivota. Na Zapadu postie velike uspjehe romanizacija, a u istonim oblastima definitivno se uvruje rimska vladavina, za koju su zainteresirani najvii slojevi lokalnog stanovnitva. Novi politiki reim doprinio je konsolidaciji i razvitku mnogih oblasti. U tome se sastoje nesumnjivo progresivne strane tog poretka, koje su nale svog odraza kako u gospodarstvu tako i u kulturi Augustova doba. U Augustovom odnosu prema raznim slojevima slobodnog rimskog stanovnitva nai emo prilian broj crta zajednikih sa socijalnom politikom Gaja Julija Cezara. I za Augusta je karakteristino laviranje izmeu raznih socijalnih grupa, ali tijekom svoje vladavine on pokazuje veliku opreznost, nastoji naglasiti svoj konzervativizam i pokazati da se u rimskom ivotu nije dogodilo nita novo, ve da su uspostavlja stari pradjedovski poredak. August i senatorski stale To je karakteristino u prvom redu za Augustove odnose sa senatorskim staleom. Ovaj stale nije ostao nepromijenjen. Za vrijeme graanskih ratova nestalo je sa pozornice mnogih istaknutih predstavnika aristokratskih rimskih rodova. U Senatu je bilo mnogo "skorojevia". August je definitivno utvrdio cenz za lanove Senata u visini od milijun sestercija. Sastav Senata utvrivao je sam princeps, koji je na osnovu posebnih ovlasti u tri maha revidirao senatorske spiskove. Slubeno, cilj sastavljanja novih spiskova bilo je iskljuivanje iz Senata "nedostojnih ljudi"; meutim iz Senata su nesumnjivo udaljavani njegovi sumnjivi lanovi, prijanji Augustovi protivnici. Revizija senatskih spiskova bila je mjera koja nije uivala popularnost meu senatorima; sjednici za reviziju sastava senator, 18. g. August je nazoio u oklopu i sa maem ispod odjee. Senatori su mu prilazili jedan po jedan i prethodno bili pretresani. Predstavnici starih familija zauzeli su u Senatu poasno mjesto. Oni su birani na najvie poloaje, njima je dodjeljivana uprava provincijama. Po Cezarovom primjeru August je poveavao broj patricijskih rodova. Ali je August istovremeno nastojao naglasiti da privilegirani poloaj stare aristokracije zavisi od princepsove milosti. On je pruio materijalnu pomo propalim aristokratima; istaknuti senatori vrili su njegove naloge kao njegovi "prijatelji"
( amici), pratili ga kao "suputnici " ( comites ). Bez princepsove dozvole nitko od senatora nije

smio napustiti Italiju. August nije doputao da ma tko do Senatora stekne veu popularnost od

265

njegove. Jedan od senatora, u svojstvu edila, organizirao je o svom troku gaenje poar. August je izdao nareenje po kome je gaenje poar organizirano na dravni raun. Senatorima je zabranjivao prireivanje igara vie od dva puta godinje, a broj gladijatora na njima nije smio prelaziti odreeni broj parova. Slubeno to je bila borba protiv rasipnitva, a u stvari time je naglaavano da nitko ne moe nadmaivati princepsa velianstvenou i razmjerima predstava. Pokazujui znakove panje prema ljudima iz starinskih familija, August unapreuje u senatorski poloaj i "skorojevie", uglavnom stanovnike italskih gradova. On je uveo u Senat "cvijet italskih kolonija i municipija ", rekao je kasnije o njemu rekao car Klaudije. U odnosima izmeu princepsa i Senata zapaaju se kolebanja tijekom itavog dugog razdoblja Augustove vladavine. Meu senatorima bilo je dosta ljudi koje je August obvezao i koji su ga potpomagali. Ali je isto tako bilo i protivnika novog politikog reima. Oporba je uzimala razne oblike. Protiv Augusta sklopljeno je nekoliko urota, iji su sudionici pripadali istaknutijim senatorskim obiteljima; ali te urote ni u kojoj mjeri nisu sliile na urotu protiv Cezara: broj urotnika bio je neznatan, urote su lako otkrivane, a krivci su u veini sluajeva bili strogo kanjeni. Na senatskim sjednicama gotovo uvijek se primalo ono to je predlagao sam August, ili to je iznoeno na raspravu po njegovoj inicijativi, premda su diskusije ponekad bile estoke. Oporbeni stav izraavao se u raznim replikama i primjedbama, aluzijama na gubitak prijanje slobode. Pred kraj Augustove vladavine oporbena raspoloenja su se pojaala. Poeli su se iriti anonimni pamfleti i paskvili; neki senatori poslani su u progonstvo na otoke. Ali je senatorska oporba bila neuinkovita. Ideali senatora pripadali su prolosti. Oduevljenje rimskom strinom, koja se prikazivala kao "zlatno doba", velianje starih republikanskih vrlina, klanjanje pred posljednjim republikancima Katonom Mlaim, Brutom i Kasijem to je krug ideja karakteristinih za politiki pogled na svijet rimske aristokracije, kako u Augustovo doba tako i u vremenu koje je uslijedilo. Svoj najjasniji izraz nale su te ideje u rimskoj historiografiji carskog doba. Ali, iako je izgubio politiku mo, senatorski stale je i dalje zadrao sve prednosti u gospodarstvu. Prijelaz na monarhiju nije izmijenio osnove rimskog drutvenog poretka, a jedna od glavnih crta tog poretka bio je krupni, na robovskom radu zasnovani zemljini posjed, koji je i pored potresa iz vremena graanskih ratova i dalje ostajao poglavito u senatorskim rukama. Krupni zemljini posjed pruao je senatorskim staleu odreenu nezavisnost, i to je vodilo konfliktima izmeu cara i senatorskog stalea. Ali je uspostavljanje mira i privilegiranog poloaja senatora natjeralo rimsku aristokraciju da priznaje i podrava carsku vlast. Viteki stale u Augustovo doba Drugo mjesto iz senatorskog stalea zauzimali su vitezovi. August utvruje za vitezove cenz od 400 tisua sestercija, na njih on gleda kao na stale ( ordo ); svake godine prireuju se parade u kojim sudjeluju svi vitezovi, do svoje 35 godine. August revidira spiskove vitekog stalea; on progoni njegove nedostojne lanove. Sve je to imalo za cilj uzdii presti i znaenje vitezova u rimskom drutvu.

266

U sastavu vitekog stalea mogu se istaknuti dva elementa: stari "nasljedni" vitezovi, povezni sa rimskom aristokracijom, i novi, koji su se sastojali od isluenih vojnika, najistaknutijih predstavnika italske municipalne aristokracije i od osloboenika koji su se obogatili. Jo pred kraj Republike nisu vitezovi igrali neku naroitu ulogu u politikom ivotu, vie cijenei osobno bogatstvo od uea u politici. U Augustovo doba novi elementi vitekog stalea stekli su dominatno znaenje. Poznati su sluajevi nezadovoljstva vitezova zakonima o obveznom braku, njihovi pokuaji da izbjegnu vojnu slubu; ali je taj stale uglavnom predstavljao oslonac principata. U rukama vitezova ostale su razne trgovake i zelenake operacije. August je nastojao iskoristiti poslovno iskustvo vitezova. Njima su povjeravani najraznovrsniji privredni zadaci, oni su postavljani za prokuratore po provincijama. Viteki stale je postepeno postao isto inovniki stale

Rimski plebs U pogledu rimskog plebsa August je doveo do loginog kraja sustav distribucija koji je zapoeo jo Gaj Grakho. Peko 200 tisua graana dobivalo je svakog mjeseca besplatno ito; osim toga, August je u vie navrata dijelio siromanim graanima novac, pri emu je svaki dobivao oko 400 sestericja. Istina, kad je svjetina zatraila vina, August je odgovorio da je Agripa proveo dobar vodovod i da se u Rimu ne osjea nedostatak vode. Veliku pozornost posveivao je August organizaciji predstava. U popisu svojih djela on sam govori da se je za vrijeme gladijatorskih igara koje je on prireivao narodu borilo oko deset tisua gladijatora i bilo ubijeno oko 3500 afrikih zvijeri. Osobitom velianstvenou odlikovale su se takozvane sekularne ( vjekovne ) igre, koje su prireen 17. g. pr. K. Ove mjere zadovoljavale su plebejce, koji su traili " k r u h a i i g a r a " ( p a n e m e t c i r c e n s e s ), mirei se sa gubitkom politike slobode. Mogu se navesti samo dva sluaja u kojima je dola do izraza politika aktivnost plebsa. 22. g., za vrijeme gladi, narod je od Augusta traio da uzme diktaturu. Bojei se, oigledno, da bi to moglo dovesti do sukoba sa aristokracijom, August je na koljenima molio da ga oslobode te asti i ograniio se na izvanredne ovlast za opskrbu Rima namirnicama. 19. g. August se nije nalazio u Rimu, i u prijestolnici je prilikom konzularnih izbora obnovljena borba koja je podsjeala na vremena Republike. Osobit uspjeh postigao je Marko Egnatije Ruf. To je Augusta primoralo da se vrti u Italiju. On je dao prednost kandidatu iz redova senatora, a Egnatije Ruf poginuo je u tamnici. Ovi dogaaji ukazivali su na opasnost od ustanka plebsa; Rim su uvali pretorijanska garda, gradske kohorte i odredi none policije. August je, dakle, oduzeo rimskom plebsu njegov prijanji politiki znaaj. Distribucije i predstave imale su za cilj apolitizaciju gradskog stanovnitva. U isto vrijeme, poduzete su sve mjere za sprjeavanje nemira slobodne sirotinje. Italska municipalna aristokracija

267

Italska municipalna aristokracija, koja je nekada bila nezadovoljna politikom trijumvira, pomirila se sa Oktavijanom jo prije njegove konane pobjede. Po gradovima nastanjeni veterani inili su onaj socijalni sloj koji je bez pogovora pruao podrku Augustu. Ali su njemu pruali podrku i drugi predstavnici vladajuih gradskih grupa. Italija je postradala od posljednjih graanskih ratova ali su italski poslovni ljudi zadrali svoj povlateni poloaj u provincijama. "Rimski mir" doprinio je priljevu bogatstva i razvitku razmjene; po mnogim gradovima ( osobito u Kampaniji, a takoer i na sjeveru Poluotoka ) razvija se obrt, i italski proizvodi pojavljuju se u mnogim provincijama. Epigrafski podaci i vijesti iz knjievnih izvora pokazuju da su italski trgovci, uivajui povlastice rimskih graana, vodili trgovinu po najudaljenijim krajevima prostrane rimske drave. Istaknuti predstavnici italskih gradova unapreuju se u viteki i senatorski rang. O raspoloenju donjih slojeva italskog stanovnitva malo nam je poznato, ali je nesumnjivo da je u Augustovo vrijeme municipalni ivot bio daleko od opadanja i da su na izborima za lokalne magistrate uzimali aktivno uee svi slojevi slobodnog stanovnitva. Augustova politika prema provincijama U Augustovo doba je dolo do znatnih promjena u upravljanju provincijama. Podjela provincija na senatorske i carske bio je jedan od prvih akata izvrenih prilikom osnivanja principata ( 13. sijenja 27. g. ). Pogranine provincije pripale su caru, dok su stare, umirene provincije ostale slubeno pod nadzorom Senata. Po pograninim provincijama nalazile su se trupe, koje su, kao i poslije pobjede nad Antonijem, u potpunosti nalazile pod Augustovim zapovjednitvom. Ali podjela provincija nikako nije znaila da se car potpuno odrie mijeanja u poslove senatskih provincija. Senat je u njih upuivao prokonzule ili propretore, ali im je August slao svoje naredbe. U Cirenaici, npr., on je svojom odlukom uveo novi sudski postupak. Augustu je pripadalo suenje rimskim graanima optuenim za teke prijestupe. Njemu su upuivane apelacije na rjeenja lokalnih sudova ak i u onim sluajevima kada su ta rjeenja donosili slobodni gradovi. U provincijama August nije samo potovan kao najvanija osoba u dravi, ve su mu ukazivane i vjerske poasti. Gotovo u svim provincijama graeni su hramovi posveeni boginji Romi i Augustu. Pri glavnom hramu provincije sastajali su se svake godine sveenici iz raznih gradova radi sveane molitve. Taj sabor ( concilium ) nije samo vrio bogosluje, ve je i upuivao caru molbe koje se tiu lokalnih pitanja. Kult Augusta i boginje Rome nalazio se u rukama lokalne povlatene aristokracije i predstavljao izraz lojalnosti provincijskog stanovnitva i sredstvo promidbe u korist Augusta. Augustova politika prema provincijama nije bila podjednaka. Stare provincije dobivale su od njega povlastice. Reguliran je porezni sustav. Zakupi nisu bili konano ukinuti, ve su samo izgubili svoje prijanje znaenje, jer su mnoge poreze ubirali neposredno prokuratori koje je postavljao August. U pojedinim provincijama, npr. u Cirenaici, povlatene grupe lokalnog stanovnitva dobivale su usporedno s Rimljanima pravo uea u sudovima za razmatranje krivinih djela koja se kanjavaju smrtnom kaznom; iskljuivo

268

od stanovnika provincija sastavljani su sudski kolegiji po provincijama za razmatranje graanskih parnica. Posebnom senatskom odlukom stvoren je jednostavniji postupak kod rasprava o djelima vezanim za iznuivanje u provincijama; primane su i sasluavane delegacije gradova, koje su esto donosile albe na upravnike provincija. Sve ove mjere trebale su doprinijeti tome da se u provincijama stvori stale zainteresiran za odranje rimske drave, stale koji e podravati Carstvo. Povlatenom stanovnitvu je bilo dozvoljeno uee u iskoritavanju provincija. Okrutna i bezobzirna eksploatacija lokalnog stanovnitva izazvala je ustanke u panjolskoj ( 24. 19. g. p. K. ), Panoniji ( 6. 9. g. p. K. ) i Germaniji ( 9. g. p. K. ). Odmah nakon guenja ustanka i pokoravanja stanovnitva, u nove provincije pohrlili bi rimski i italski pekulanti; u njih su upuivane kolonije veterana. Rimske naseobine isprva su bile izolirane, ali se tijekom vremena Rimljani u Italiji, koji su inili povlateni sloj stanovnitva, stapaju sa lokalnom aristokracijom, koja prima latinski jezik i rimsku kulturu. U nove oblasti uvoena je italska roba, a iz njih su izvoeni razni poljoprivredni proizvodi i sirovine; panjolska i podunavske oblasti, naroito Norik, davali su kovine. Od novih istonih oblasti osobito znaenje stekao je Egipat, u pravnom pogledu Egipat je zauzimao drukiji poloaj nego druge provincije; on je smatran vlasnitvom cara i njime je upravljao prefekt iz vitekog stalea. August je u Egiptu predstavljao nasljednika Lagida, i dok je on po drugim provincijama bio predmet kulta zajedno s boginjom Romom. U Egiptu su ga potovali kao vjeito ivog boga i spasitelja, kao ljubimca boga Ptah i Izide. Pod posljednjim Ptolomejeviima irigacijski sustav bio je zaputen. Zato je jedna od prvih Augustovih mjera bilo ienje kanala. Pod posljednjim Ptolomejeviima ojaalo je sveenstvo na tetu sredinje vlasti. Ubrzo nakon osvajanja Egipta, po Augustovom nareenju vri se konfiskacija zemljita, u prvom redu crkvenih. To, a u podjednakoj mjeri i jaanje poreznog pritiska, dovodi do nemira meu stanovnitvom, koje je uguio prvi prefekt Egipta, Kornelije Gal. Car je od Egipta dobivao ogromne prihode. Treina ukupne koliine ita potrebne gradu Rimu dolazilo je iz Egipta. Egipatsko ito prualo je caru mogunost da opskrbljuje kruhom rimski gradski plebs. Prema tome, od Augustovog vremena mijenja se politika uloga i politiko znaenje provincija. Pod Augustom jo se sauvao povlateni poloaj Rima i Italije. Pod njegovom vladavinom sauvale su se i osobitosti pojedinih provincija, stvorene tijekom dugotrajnog politikog razvitka. Ali te razlike postepeno nestaju. Od dodatka gradu-dravi, od "posjeda rimskog naroda" ( praedia populi Romani ), rimske se provincije pretvaraju u dijelove jedinstvene politike cjeline. August je poloio osnove provincijske politike, koju su zatim razvili njegovi nasljednici.

5. Vojska pod Augustom

Za vrijeme drugog trijumvirata vojska je igrala glavnu ulogu u ivotu drave. Tijekom odreenog kratkog vremena vojska je stajala nasuprot gotovo itavom graanskom stanovnitvu. Ona je postala opasna ak i za same upravljae koji su se na nju oslanjali.

269

August je vojsku reorganizirao na takav nain kako bi mogao, oslanjajui se na nju, gospodariti Carstvom. Zapovjedniko osoblje je podinjeno Augustu. itava vojska morala je biti svjesna da njom upravlja sam August i da samo od njega zavisi karijera svakog vojnika. Znatan broj trupa bio je rasputen. Mnogi vojnici dobili su zemlju u novoosvojenim kolonijama, drugi su pak dobili znatne novane kompenzacije i vratili se u zaviajne municipije. Pod Augustom je zavren prijelaz na stalnu najamniku vojsku. Redovna vojska rasporeena je po pograninim provincijama. Pred kraj Augustove vladavine ona se sastojala od 25 legija, u ukupnom broju od 150 tisua ljudi. Legije su popunjavanje rimskim graanima, poglavito stanovnicima Italije. Popunjavanje redovnih trupa predstavljalo je tekou jo pod Augustom. Bilo je sve manje dobrovoljaca, u iznimnim sluajevima moralo se pribjegavati prisilnom novaenju; ak su se u legije morali uzimati robovi, koji su prethodno putani na slobodu i kojima su dodjeljivana prava graanstva. Po istonim provincijama trupe su popunjavane veim dijelom od rimskih graana koji su tamo ivjeli. Pored osnovnih trupa postojale su i pomone, koje su pridodavane pojedinim legijama. Pomone trupe popunjavane su uglavnom od provincijalaca. Legija je bila podinjena legatu sa zvanjem propretora ( legatus pro praetore ), koji je upravljao provincijom, ili je pak njom zapovijedao poseban legat ( legatus Augusti legionis ). Vojni tribuni spadali su u vie zapovjedno osoblje. Legati i vojni tribuni postavljani su iz redova senatorskog stalea; prefekti, koji su zapovijedali pomonim odredima, vodili su nadzor nad orujem, logorima, opskrbom vojske itd., bili su iz redova vitezova. U srednje zapovjedno osoblje spadali su centurioni, koji su bili islueni vojnici. Centurioni koji bi se osobito istakli mogli su raunati na ukljuenje u viteki stale i na dalje napredovanje u slubi. Obini legionari stupali su u vojsku od svoje 17. do 20. godine. Sluba je trajalo dugo od 25. do 30., pa ak i do 40. godine. Svatko tko stupi u vojsku bio je vezan prisegom na vjernost Augustu. Disciplina je odravana strogim mjerama: tjelesnim kaznama, prisilnim tekim radovima, premjetajem itavih jedinica u druge provincije; premjetaji i upuivanja bili su sredstvo borbe sa izvanredno korporativnim duhom, koji je naroito ojaao za vrijeme graanskih ratova i esto doprinosio vojnikim pobunama i nemirima. U povlatenom poloaju nalazile su se p r e t o r i j a n s k e k o h o r t e rasporeene u samom Rimu i Italiji, radi zatite careve linosti i odravanja unutarnjeg reda. Pretorijanci su dobivali veu plau i sluili manje vremena od ostalih legionara. Posebne kohorte vrile su policijsku slubu u Rimu ( cohortes urbanae i cohortes vigilum ). Disciplinirana i reorganizirana vojska inila je materijalni oslonac Augustove vlasti. Ona je bila predmet stalne careve skrbi. Poduzimane su sve mjere za redovno isplaivanje plae vojnicima; da bi se osigurali veterani, osnovana je posebna blagajna, koja je veteranima isplaivala otpusninu ( aerarium militare ). Ali u povlatenom poloaju vojske krili su se i momenti opasni za carsku vlast. Prvih desetljea proglaavanje novih careva zavisilo je od pretorijanca. Kasnije, po Tacitovim rijeima, otkriven je tajna carske vlasti ( arcanum imperii ): cara su mogle proglasiti trupe ne samo u Rimu, ve i u provincijama.

270

6. Augustova vanjska politika

Augustov slubeni vanjskopolitiki program, koji je naao svog odraza u popisu njegovih djela, javljao je o trajnom miru, osiguranom pobjedom na kopnu i moru. U vezi sa privremenim prekidanjem ratova August je u tri navrata zatvarao Janusov hram, dok je prije njega taj hram bio zatvaran svega dvaput. Augustu bliski drutveni slojevi vidjeli su u njemu nasljednika pobjednikog Cezara, oekivali od njega pobjede i proirenje rimskog teritorija; ali, za razliku od svog pooima, August u vanjskopolitikim pitanjima pokazuje odreenu uzdrljivost i opreznost. Povijest Augustove vanjske politike moe se podijeli na dva glavna razdoblja: od 27. g. pr. K. do 6. g. p. K., u kome je vreno osvajanje nekih teritorija na Zapadu i kada su Rimljani postigli diplomatske uspjeh na Istoku, i od 6. do 14. g. p. K., kada su Rimljani bili prisiljeni prijei na sustav obrambene politike, karakteristine gotovo za itavo sljedee razdoblje Rimskog Carstva. Ratovi u panjolskoj U prvom razdoblju svoje vladavine August je vodio osvajake ratove na Zapadu nastojei rimske granice dovesti do prirodnih linija. Ubrzo nakon osnivanja principata zavreno je pokoravanje Pirenejskog poluotoka. Protiv Rima ustali su K a n t a b r i ; oni su ujedinili susjedna plemena, meu kojima su se po hrabrosti i brojnosti osobito isticali A s t u r i . 26. g. pr. K. u panjolsku je krenuo sam August, da bi koordinirao ratne operacije protiv neprijatelja. Ovaj rat bio je izvanredno teak za Rimljane, jer su morali ratovati na nepoznatom terenu i pod tekim okolnostima protiv hrabrog neprijatelja. 25. g. pr. K. Augustovi legati pokorili su Asture i Kantabre, ali su ovi ubrzo ponovo digli ustanak, borei se protiv Rimljana s krajnjom ogorenou, tako da h je konano pokorio tek Agripa, 19. g. pr. K. Od tog vremena itavi Pirenejski poluotok nalazio se pod vlau Rimljana. Nastojei slomiti otpor Astura i Kantabra, Rimljanima nije bio cilj samo proiriti svoje granice do mora i osigurati panjolske provincije od napada slobodnih plemena, ve su njih privlaili i bogati rudnici zlata, koji su se nalazili na sjeverozapadnom dijelu panjolske. Prva dva desetljea Augustove vladavine okarakterizirane su ofenzivnim ratnim operacijama i na sjevernim granicama Rimskog Carstva. Alpske i podunavske oblasti Do Augustovog vremena mnoga alpska podruja, kao i podunavske oblasti, bili su nezavisni od Rima; suhozemni putovi koji vode u panjolsku, sjeverne granice Italije i Makedonije nisu bile zatiene od napada raznih plemena. Sredinom I. st. pr. K. Rimljani su uspjeli uspostaviti svoj protektorat nad T r a k o m k r a l j e v i n o m , koja je leala istono od Makedonije, ali je od Cezarovog vremena nesumnjivu opasnost za sjeveroistone rimske posjede predstavljala D a k a k r a l j e v i n a ; uz to je nesigurno stanje bilo i u Iliriji. Julije Cezar, za vrijeme svoje

271

uprave Galijom, i Oktavijan poslije pobjede nad Sekstom Pompejem vodili su u tim oblastima ratove i postigli odreene uspjehe, ali provincija Ilirik nije ni izdaleka bila umirena zemlja. Borba na sjevernim granicama Rimskog Carstva poinje ubrzo nakon zavretka graanskih ratova; do sukoba dolazi na raznim sektorima, i oni su ponekad pretvaraju u krupne pohode, kojim se pridaje veliko znaenje. U tim ratovima sudjelovao je Agripa; veliku ulogu igrali su Augustovi pastorci Tiberije i Druz. U Zapadnim Alpama, 25. g. K., izvreno je okrutno razraunavanje sa keltskim plemenom S a l a s i m a , iji je jedan dio bio istrijebljen, a drugi prodan u ropstvo. Od 16. g. poinje pokoravanje oblasti koje lee u Istonim Alpama i dalje, na gornjem toku Dunava: Rimljani utvruju svoju vlast u R e c i j i i N o r i k u . Na taj nain, oblast Ilirije bila je proirena i ojaana, emu su doprinijele pobjede nad Panoncima. 10. g. pr. K. stvorena je posebna provincija P a n o n i j a . Rimljani su esto odbijali napade plemena koja su ivjela na srednjem i donjem toku Dunava, i u vie navrta upadali na neprijateljski teritoriji. Rimske vojskovoe prelazile su Dunav i dolazile do Dnjestra; poslije duge borbe Rimljani su uvrstili granicu na Dunavu. Protektorat nad Trakijom bio je uvren; tom oblau vladali su dinasti zavisni od Rima. Pred kraj Augustove vladavine ustrojena je nova provincija M e z i j a . Ratovi s Germanima Ubrzo nakon zavretka graanskih ratova na jugozapadu Galije uguen je otpor nekih nepokorenih keltskih plemena, i tako je zavreno Cezarovo djelo. Ali su Rimljani velike tekoe osjeali na sjeveroistonim granicama Galije, gdje su graniili sa slobodnim germanskim plemenima, koja su napadala rimske oblasti i u njima esto nailazila na podrku Gala, nezadovoljnih rimskom vladavinom. 16. g. na rimsko podruje provalila su germanska plemena i nanijela poraz Rimljanima, ali su ve 12. g. rimske trupe, pod vodstvom Augustovog pastorka Druza, krenule u ofenzivu protiv Germana, tako da su germanska plemena sa ua Rajne morala priznati vlast Rimljana. Pohod protiv Germana voen je i sljedeih godina. 9. g. pr. K. Druz je uspio doi do Elbe, ali je iste godine umro. Rat protiv Germana nastavljen je i poslije Druzove smrti. Osobito znaenje imali su pohodi njegovog starijeg brata Tiberija. Oko 5. g. K. izgledalo je da su se Rimljani trajno uvrstili u oblasti izmeu Rajne i Elbe, gdje je stvoren nova rimska provincija Germanija. Ali je ubrzo uinjen kraj rimskim osvajanjima u rajnskoj oblasti. Juno od nove provincije ustrojena je znaajna k r a l j e v i n a S v e b , kojom je upravljao kralj Marobod, energian vladar, dobro upoznat sa rimskom vojnim ustrojem. August je odluio poduzeti pohod protiv njega: protiv kraljevine Sveba, trebale su krenuti dvije vojske: jedna sa Rajne, druga sa Dunava. Ali taj plan nije uspio. Panonski ustanak 6. g. K. otpoeo je ustanak u Panoniji. Uzrok ustanka bili se prekomjerni porezi koje su Rimljani ubirali, a neposredan povod novaenje vojske za borbu protiv Maroboda. Ustanak je

272

poeo masakriranjem rimskih graana. Nastradali su trgovci i garnizoni razmjeteni u Panoniji. Izvori govore da je broj ustanika iznosio preko 800 tisua ljudi. Oni su napali na Makedoniju i ak predstavljali opasnost po Italiju. U Rimu su poduzete krajnje mjere: pozvani su u vojsku veterani; situirani graani, prema svojoj imovini, morali su dati robove, koji su putani na slobodu i ukljuivani u vojsku. Sam August na senatskoj sjednici rekao je, ako se ne poduzmu krajnje mjere, neprijatelj e kroz deset dana biti pred Rimom. Kao i u svim drugim tekim sluajevima, posebne ovlasti dobio je Augustov pastorak Tiberije, koji je itave tri godine morao voditi upornu borbu. Tiberije se nije odluivao da ustanike napadne u otvorenoj borbi; on je uvrstio pojedina podruja, iz kojih je poveo ofenzivu. Ustanici su se ogoreno borili. Mukarcima su pomagale ene, koje su prije birale smrt nego ropstvo. Na kraju su voe ustanka bili prisiljeni na predaju. Kada je zarobljenom voi ustanka postavljeno pitanje zato su se digli njegovi suplemenici, ovaj je, po rijeima Diona Kasija, odgovorio: "Vi svojim stadima ne aljete pse ni pastire, ve vukove". 9. g. ustanak je bio uguen, ali je nesumnjivo, izvrio snaan utjecaj kako na unutarnje stanje rimske drave tako i na njenu vanjsku politiku. Rat s Panoncima, istie Dion Kasije, "kotao je mnogo ljudi", a donio malo koristi. U samom Rimu je dolo do problema sa opskrbom, porasle su cijene proizvod. ak i takva lojalna grupa kao to su vitezovi izraavala je nezadovoljstvo Augustovim zakonima o braku. Zaotravaju se odnosi izmeu princepsa i senatorskog stalea. Najzad, panonski rat je otkrio lou stranu Augustove politike prema novoosvojenim plemenima. Okupacija je bila praena prekomjernim nametima i kontribucijama, novi podanici uzimani su u pomone odrede. Pokorena plemena morala su izdravati rimsku vojsku. Samovolja namjesnik i zloporaba vojnik ostajale su nekanjene. Sve je to dovodilo do ustanka.

Bitka u Teutoburkoj umi Slabost Rimljana za vrijeme guenje panonskog ustanka iskoristili su stanovnici provincije Germanije, koji se nisu eljeli pokoriti rimskom poretku. Namjesnik te provincije bio je P u b l i j e K v i n t i l i j e V a r , koji je poeo uvoditi rimski poredak, a napose rimske sudove. To je dovelo do ustanka, kojim je rukovodio voa plemena Herusk Arminije; on je pripadao uglednom rodu, bio je u slubi Rimljana i bio ak uvrten u viteki stale. Ustanak je poeo u jednoj od udaljenijih oblasti; uz to Var nije imao predodbu o pravom karakteru pokreta i mislio je da e sa njim moi lako izii na kraj. Ustanici su odvlaili rimske trupe u dubinu zemlje, sve dotle dok tri rimske legije nisu ule u Teutoburku umu; tu su barbari, dobro poznajui teren, napali na Rimljane, koji su bili iscrpljeni marem i koji su se sporo kretali u rastrojenim redovima. U toj bitci sve tri legije bile su unitene. Sam Kvintilije Var zavrio je samoubojstvom, jer nije mogao podnijeti sramotu poraza. U Rimu je Varov poraz ostavio dubok utisak. August je, kako kae Svetonije, dugo vremena nosio

273

alobnu odjeu i esto ponavljao: "Kvintilije Vare, vrati legije". U Rimu i Italiji objavljeno je prisilno novaenje. Tekom mukom uspjeli su se sakupiti vojnici za popunjavanje izgubljenih jedinica. Ustanci 6 9. g. p. K. bili su izraz unutarnje i vanjskopolitike krize. Ali je Rimsko carstvo bilo jo toliko jako da je ubrzo moglo otpoeti novu ofenzivu na germanska plemena. U Germaniju je upuen Tiberije, a zatim Druzov sin, Germanik. Iako su rimske trupe, koje su unitavale sve na svom putu, pokazale da rimska vojska moe voditi ofenzivu, ipak je August odustao od daljnjeg prodiranja i govorio da rimska granica treba biti na Rajni. Promjena rimske politike moe se objasniti ne samo porazom u Teutoburkoj umi, ve i prethodnim panonskim ustankom. Na Rajni i Dunavu nalazilo se preko polovice svih oruanih snaga Rima ( 15 do 25 legija ). Daljnje poveavanje brojnosti vojske bilo je veoma teko za rimsku blagajnu, i gotovo nemogue pri postojeim principima popunjavanja legij, u koje su uvrtavani samo rimski graani. Obrambena politika na Zapadu karakteristina je i za sljedea razdoblja Rimskog Carstva. Augustova istona politika Jo od samog poetka svoje vladavine August je odustao od osvajanja na Istoku. Ovdje je glavnu ulogu igralo partsko pitanje. Pjesnici su Augusta pozivali da organizira pohod protiv Parta jo od Krasovog vremena. Ali je August bio daleko do agresivnih planova Krasa, Cezara i Antonija. On je elio sporna pitanja rijeiti u prvom redu diplomatskim putem. I rimski su diplomati pod Augustom postigli velike uspjehe u partskom pitanju. Uspjesima rimske politike doprinijele su prilike u samo partskoj kraljevini. Frat IV. (38/37. g. pr. K. 3/2. g. K. ), koji je bio zauzet borbom sa svojim suradnicima, bilo je daleko od osvajakih namjera svojih prethodnika. Poslije diplomatskih pregovora Rimljani su 20. g. pr. K. uspjeli od njega zadobiti zastave koje su bili ostavili Kras i Antonije, a Parti zaplijenili za vrijeme svoje ofenzive 40. g. pr. K. Zastave vraene od Parta smjetene su u jedan od kapitolskih hramova. U ast ove pobjede u Rimu su uvedeni godinji praznici, sagraen je luk i izdan novac na kome su bile scene predavanja zastava. Augustovu pobjedu opjevali su i njemu bliski pjesnici. Izmeu Rima i Kraljevine Part uspostavljeni su odnosi koji su doprinijeli razvitku trgovine. Redovnu karavansku trgovinu potpomagali su i Parti i Rimljani, ona je doprinosila gospodarskom uzdizanju kako rimske Sirije tako i partske Mezopotamije. Vanu ulogu u diplomatskim odnosima izmeu Rima i partske kraljevine igralo je armensko pitanje, koje je sauvalo svoju aktualnost tijekom itavog razdoblja ranog Carstva. Parti nisu mogli trpjeti u Armeniji rimski utjecaj, jer bi to predstavljalo opasnost za partsku vladavinu u Mezopotamiji i zapadnim satrapijama. Sa svoje strane, Rimljani se nisu mogli pomiriti sa vladavinom Parta nad Armenijom, jer je to predstavljalo prepreku za veze sa s istonom obalom Crnog Mora i stvaralo stalnu opasnost za Siriju i Kapadokiju. August ulae sve napore u to da Armenijom vlada rimski tienik. To je 20. g. pr. K. uspjela postii ista ona misija koja je dobila zastave od Parta. Ali se romanofilski vladar Armenije nije dugo odrao. Neuspjeni su bili daljnji

274

Augustovi pokuaji da armensko prijestolje osigura rimskom kandidatu. Da bi zatitili svog tienika Rimljani su morali u Armeniji otpoeti vojne operacije. Ishod ekspedicije bio je nepovoljan po Rimljane. Prema tome, u Armeniji Augustov trijumf nije dugo trajao, ali zato se ni Parti nisu mogli trajno uvrstiti u toj zemlji. Drukije je stajala stvar po malim maloazijskim i sirijskim kneevinama. Na Pontu, u Kapdokiji, Komageni i Bosporskoj kraljevini vladali su dinasti zavisni od Rima. Biva Galatska kraljevina pretvorena je u provinciju; Herod Veliki, koji je dobio vlast 40. g. pr. K. i koji je za mnogo to dugovao Antoniju, uspio je i pod Augustom odrati vlast na Judejom i susjednim podrujima. Poslije Herodove smrti judejska je drava podijeljena izmeu njegovih sinova, a zatim je glavni njen dio, Judeja, uao u sastav provincije Sirije i nalazio se pod upravom prokuratora. 25. g. pr. K. August je iz Egipta uputio trupe u Sretnu Arabiju ( Arabia Felix ). Ali se ova ekspedicija, koja je nesumnjivo imala za cilj uvoenje kontrole nad trgovinskim putovima koji vode u Indiju, zavrila potpunim neuspjehom. U Cirenaici i provinciji Africi August je morao odbijati napade junih plemena. Numidija, koju je osvojio Cezar, ustupljena je Jubi II., sinu istoimenog Cezarovog protivnika, koji je odgajan na Augustovom dvoru i bio oenjen kerkom Antonija i Kleopatre. 25. g. pr. K. Numidija je prikljuna provinciji Africi, a Juba II. dobio je na upravu Mauritaniju. Rimsko Carstvo uivalo je pod Augustom, nesumnjivo, veliki presti. August je dvaput primao poslanstva indijskih kraljeva kao i slobodnih naroda iz crnomorskih oblasti.

7. Augustova dinastika politika

Prijelaz vlasti po nasljedstvu je jedno od redovnih obiljeja monarhijske vlasti. Za vrijeme Rimskog Carstva nisu postojali nikakvi zakonodavni akti koji bi utvrivali red oko nasljeivanja prijestolja, ali je faktiko priznavanje monarhije imalo za posljedicu i priznavanje carevih prava da predaju vlast po nasljedstvu. Pobjeda samog Augusta bila je odreenim dijelom uvjetovana time to se on na politikoj pozornici pojavio kao Cezarov nasljednik. U slubenoj tituli August je naglaavao da je on "sin boanskog" Julija, i sa svoje strane pokazao skrb oko nasljednika. ivot carske obitelji nalazio se u sreditu pozornosti. Njenim lanovima dodjeljivane su posebne poasti: dobivali su prije vremena magistrature, povjeravane su im razne vojne i diplomatske misije. Augustova obitelj August se je tri puta enio, ali nije imao direktnih mukih nasljednika. Prvi njegov brak sklopljen je ubrzo nakon osnivanja drugog trijumvirata. Ovaj brak imao je politike ciljeve. On se oenio Klodijom, Antonijevom pokerkom, kerkom narodnog tribuna Klodija i Fulvije. Ali se ubrzo raziao sa Klodijom i poslije nekog vremena, opet iz politikih razloga, oenio se roakom

275

Seksta Pompjea - Skribonijom. Iz tog braka rodila se Augustova ker Julija. Istog dana kojeg je ona rodila, Oktavijan je dao Skriboniji razvod i stupo u brak sa Livijom Druzilom, koja se je morala razvesti od Tiberija Klaudija Nerona, ljutog protivnika trijumir, koji je nedugo prije toga dobio amnestiju. Ovaj brak bio je bez djece, ali je Livija od prvog mua imala dva sina Tiberija Klaudija Nerona ( budueg cara ) i Nerona Klaudija Druza, rano preminulog pobjednika German. U Augustovoj dinastikoj politici zapaaju se stalna kolebanja izmeu njegovih direktnih srodnika i Livijine djece. Ubrzo nakon povratka s Istoka, August je pribliio sebi sina svoje sestre Oktavije Marcela, koji je stupio u brak sa Augustovm kerkom Julijom i neslubeno bio odreen za nasljednika. Ali je 23. g. pr. K. Marcel umro. Julija je po Augustovoj elji stupila u brak sa njegovim prijateljem, poznatim vojskovoom Agripom. Agripa je dobio izvanredne ovlasti, njemu je dodijeljena tribunska vlast ( trbunicia potestas ), on se pojavljuje u ulozi Augustovog suvladara. Kao princepsov zet Agripa je bio njegov prirodni nasljednik. Ali ni Agripa nije nadivio Augusta: 12. g. pr. K. on je iznenada umro. Julija je udata za starijeg pastorka Tiberija, koji, meutim nije tada postao nasljednik. August je posinio sinove Agripe i Julije Gaja i Lucija Cezara. Oni su odgajani na carskom dvoru; prije nego to se predvialo zakonom dobili su oni pravo prisustvovanja senatskim sadnicama, prije roka su birani za najvie dunosti, i usprkos svoje mladosti bili su odreeni za vrenje raznih misija. Nakon prijevremene smrti najprije Lucija, a zatim i Gaja, August je posinio Tiberija ( 4. g. p. K. ), koji je poeo igrati vanu ulogu u politikom ivotu. August je testamentom adoptirao Liviju, i od tog vremena ona se naziva Augustom. Na taj nain, dinastika pitanja, u prvom redu pitanje nasljedstva prijestolja, dobivaju pod Augustom osobito znaenje, to nesumnjivo ukazuje na monarhijski karakter njegove vlasti. Augustovi prijatelji i suputnici U Augustovo vrijeme u politikom ivotu Rima igrale su veliku ulogo ne samo linosti koje su bile u srodstvu sa Augustom, ve i njegovi "prijatelji" ( amici ), a tako isto i "suputnici"
( comites ); nee se uzalud kasnije termin comes upotrebljavati za oznaku odreenog slubenog

poloaja. August je za mnogo to dugovao A g r i p i , koji je uspio odnijeti pobjedu nad politikim protivnicima. Sam Agripa takoer je uvao svoju lojalnost prema Augustu. To je bio vojnik po prirodi, hrabar i odluan, ali istovremeno neto priprost u svojim navikama. Agripa je raspolagao ogromnom imovinom i utroio mnogo sredstava na podizanje prekrasnih zgrada ( vodovod, hram Panteon itd. ) Veliku ulogu na Augustovu dvoru igrao je i G a j C i l n i j e M e c e n a t . Mecenat je pripadao istaknutom rodu iz vitekog stalea. Blizak Augustu, on nije dobivao nikakve magistrature, ali je ipak jo u vrijeme drugog trijumvirata izvrio niz vanih misija. Gotovo sve ugovore koje je Okatvijan u tom razdoblju zakljuio, pripremio je Mecenat. Jo vei znaaj imali su Mecenatovi napori da javno mnijenje privue na stranu svog zatitnika. Mecenat je shvatio vanost umjetnosti na javno mnijenje. On sebi privlai pjesnike, vrbujui na taj nain talentirane pristae novog reima, koji e taj reim opjevati u svojim djelima.

276

Izvori spominju i druge Augustove prijatelje. To su uglavnom ljudi izvan aristokratskog stalea. Oni su Augustu inili velike usluge, ali pritom i sami stjecali prilina imanja. Uspjesi ove ili one osobe ne mogu se uvijek objasniti talentom i sposobnostima. Opadanje drutvenog ivota, porast birokracije odraavaju se u tome to samovolja princepsa i protekcija lanova njegove porodice kre put skorojeviu, pomau mu da naini sjajnu karijeru. To se naroito jasno pokazalo u sljedeem razdoblju. Sam August nije ni izdaleka imao Cezarove sposobnosti. To je prije bio osrednji ovjek. On je bio lo vojskovoa, a jedna pomorska bitka kojom je pokuao rukovoditi pokazala je potpunu njegovu nesposobnost kao admirala. Ali jo od prvih koraka na politikoj pozornici dole su do izraza njegove diplomatske sposobnosti. U burnim godinama nakon Cezarove smrti on je vjeto lavirao izmeu zaraenih grupa, ne ustruavajui se upotrijebiti bilo koje sredstvo da bi postigao svoj glavni cilj osvajanje vlasti. On je bio okrutan i gramziv za vrijeme proskripcija, a pomirljiv i velikoduan prema republikancima kada je to bilo potrebno. August je znao privui ljude na svoju stranu, birati sposobne i vjete, koji e uspjeno izvravati njegove najraznovrsnije naloge. Izvori ga prikazuju kao opreznog ovjeka, i Svetonije govori da je on ak i razgovore sa svojom enom Livijom o naroito vanim temama vodio po unaprijed sastavljenom konceptu. August nije isticao sebe na prvo mjesto, on je pristajao na kompromis kada je to bilo potrebno, rtvovao je formu radi sadraja. U svojim mjerama August nije bio novator, ali je znao osjetiti raspoloenja vladajuih grupa. I republikanska vanjtina novog dravnog ureenja, i restauratorske tenje u zakonodavstvu sve je to odgovaralo zahtjevima tekueg trenutka. Augustova smrt August je umro u kampanskom gradu Noli u svojoj 76. godini. Neposredno pred smrt, kako govori Svetonije, zapitao je prijatelje koji su mu doli to misle, da li je dobro odigrao svoju ulogu u komediji ivota, pa je odmah zatim dodao zavrivi stih: "Poto je komad vrlo dobro odigran, aplaudirajte i svi nas vesela lica ispratite". Augustu je prireena velianstven sahrana; po senatskoj odluci on je proglaen za boanskog
( divus ).

8. Historiografija o Augustu
Francuski povjesniari i publicisti XVIII. st. esto su obraivali pitanje Augustove uloge u povijesti Rima. U to se vrijeme u prvom planu nalazi karakteristika linosti. U dvorskim krugovima Francuske August se slavi kao milosrdni monarh. Oporbeni pisci ga vrlo negativno ocjenjuju. "ovjek bez srca, vjere i asti", "okretno i sretno udovite" kae za njega Voltaire. Poredak koji je osnovao August, Montesquieu naziva dugotrajnim ropstvom. Moralizatorsku ocjenu Augusta nalazimo u prvom planu i kod Gibbona. Po njegovom miljenju, August je "htio obmanuti narod sablastima graanskog sustava uprave".

277

Osobitu aktualnost steklo je pitanje o principatu poslije izlaska drugog toma Mommsenovog "Rimskog dravnog prava", u kome je postavljeno pitanje o javnopravnim osnovama Augustove vladavine. Mommsen na principat gleda kao na posebnu magistraturu, podinjenu zakonu, zasnovanu na opim naelima rimskog dravnog prava. Poto je Senat u doba ranog Carstva predstavljao u pravnom pogledu najviu dravnu ustanovu, a car je slubeno dijelio s njim vlast, to Mommsen politiki poredak ranog Carstva naziva diarhijom, tj. dvovlaem. Ovu tezu prihvatili su neki povjesniari-pravnici, ali je ona izazvala mnogo prigovora. Tijekom dueg vremena u sreditu pozornosti istraivaa nalazilo se pitanje o tome u koju vrstu dravnog ureenja treba uvrstiti Augustov principat. Eduard Meyer definira principat kao republiku. Ukupnost vlasti pripada Senatu, a njegov uvar i zatitnik je prvi graanin republike, princeps. U istom smjeru rjeava pitanje i Ferrero. Po njegovom miljenju, August je stvarno uspostavio republiku, ali je apsenteizam aristokracije mimo njegove elje doveo do jaanja carske vlasti. U novijoj povijesnoj literaturi pogled na principat kao na republiku razvija istraiva Hamond. Slaba strana svih ovih konstrukcija sastoji se u formalnom nainu prilaenja pitanju. Ralamba pravnog poloaja sastoji se u formalnom nainu prilaenja pitanju. Analiza Augustovog pravnog poloaja ima, nesumnjivo, veliko znaenje, ali ona mora igrati podreenu, a ne autarkinu ulogu. Mnogi istraivai isticali su da nema osnova za poricanje monarhijskih osnova Augustove vladavine. Takav pogled dijeli Gardhauzes, pisac opsene monografije o Augustu u njegovom vremenu. On istie da je August jo od samog poetka svoje politike karijere teio monarhijskoj vlasti i da je na kraju i ostvario taj ideal. Augustova vlast, po Gardhauzenovm miljenju, bile je "neobina kombinacija obinih republikanski magistratura". Drugi istraivai ( Kerst, Pelman i dr. ) ukazali su na utjecaj helenistikih monarhija. Slino helenistikim vladarima, August je nastojao pronai vjersko opravdanje svoje vlasti; helenistike tradicije utjecale su na razvoj birokratskog aparata. Augustovom principatu posveen je rad ruskog znanstvenika V. I. Gerjea, u kome pisac upoznaje ruske itatelje s glavnim radovima o principatu u zapadnoeuropskoj literaturi. U toj raspravi navedeni su ozbiljni argumenti u potvrdu pogleda na Augustov principat kao na monarhiju. Drugi ruski znanstvenk, E. D. Grim, u "Studijama iz povijesti razvitka rimske carske vlasti" ukazao je na nehistorinost Mommsenove pravne konstrukcije. Po Grimu, carska se vlast razvijala postepeno, i on razmatra pojedine etape tog razvitka. R. J. Viper bio je jedan od prvih koji su postavili pitanje o klasnoj prirodi Augustovog principata. Po Viperovom miljenju, politiko ureenje nastalo 27. g. bilo je kompromis izmeu najkrupnijeg kolonijalnog posjednika, kakav je bio car, i "stare posjednike klase" senatorske aristokracije. Veliko znaenje za istraivae povijesti princpata imalo je otkrie nove ( antiohske ) varijante "Popisa Augustovih politikih djela" ( Res gestae divi Augusti ). Na osnovu te varijante rekonstruirana je slubena ocjena koju je sam Augustu dao o svom poloaju u dravi. August naglaava da on nadmauje sve magistrate svojim utjecajem, autoritetom ( auctoritas ). Na osnovu tog teksta drukije je okarektirizirana Augustova vlast, naglaen je njen monarhijski karakter ( studije Hajncea, Gaea. Premertajna ).

278

Socijalnim prilikama u doba principata posveena je velika panja u Sajmovom djelu "Rimska revolucija". Principat je, smatra Sajm, predstavljao rezultat dugogodinje revolucije, koja je promijenila sastav rimske oligarhije. Starinska aristokracija ( nobilitas ) gubi svoje prijanje znaenje. Augusta podrava vojska. Sajmov rad izaziva znatan interese, iako je sporno njegovo definiranje dogaaja iz 60. - 27. g. pr. K. kao revolucije, dok u ralambi socijalnih pomaka on ignorira robovlasniki karakter socijalnih odnosa toga vremena.

9. Kultura u Augustovo doba

Augustovo doba predstavlja razdoblja procvata rimske kulture. U njegovo vrijeme stvorena su knjievna i umjetnika djela koja su stekla svjetsko-povijesno znaenje i tijekom mnogih stoljea ostala uzori. Ta su djela rezultat viestoljetnog razvitka rimske kulture, ali su ona u isto vrijeme izraz onih idejnih strujanja koje su karakteristine za Augustovo doba. U vrijeme Augustove vladavine pada procvat rimske poezije. Graanski ratovi nisu presjekli onu liniju razvitka iji poetak pada u sredinu I. st. pr. K. Pjesnici Augustovog doba nastavljaju tradicije Lukrecija i Katula. Nesumnjivo znaenje imao je mir koji je August uspostavio i koji je bio osobito povoljan za povlatene slojeve italskog drutva. Nije sluajnost to su svi pjesnici Italici po svom porijeklu. Italiju je Rimu dala talente koji su ovjekovjeili rimsku poeziju. Za umjetniku prozu ovog vremena karakteristian je povijesni anr. Istaknuto djelo ove epohe je "Povijest" T i t a L i v i j a . Druga povijesna djela iz Augustovog doba nisu nam se sauvala. Sudei po oskudnim podacima kojim raspolaemo, mnoga su od njih nosila, po svemu sudei, publicistiki karakter. Knjievni ivot u Augustovo doba. Opadanje govornitva Duboke promjene u politikom ivotu odrazile su se i u rimskoj knjievnosti. Ciceronov vijek predstavlja razdoblje procvata rimskog govornitva. Retorika zadrava svoje znaenje i u Augustovo doba. Ona se predaje po kolama, ona vri utjecaj na najraznovrsnije knjievne rodove. Ali govorniko umijee poinje lagano opadati, drutvene prilike nisu doprinosile njenom procvatu. Tacit je ovako objanjavao tu pojavu: "Dugotrajni mir, stalno odsustvo djelatnosti naroda, neprekidna tiina u Senatu, strogi poredak princepsa - umirili su i samo govornitvo, kao i sve ostalo". Istovremeno, Augustovo doba je vrijeme knjievnog stvaranja najboljih rimskih pjesnika. Stariji meu njima Vergilije i Horacije poeli su svoju pjesniku aktivnost jo u vrijeme graanskih ratova. Vergilije

279

P u b l i j e V e r g i l i j e M a r o n ( 70. 19. g. pr. K. ) rodio se je u Sjevernoj Italiji, nedaleko od grada Mantove, u obitelji bogatog zemljoposjednika. Stekao je kvalitetnu naobrazbu, prouavao knjievnost, retoriku, bio upoznat sa epikurejskom filozofijom. Burni dogaaji iz vremena graanskih ratova odrazili su se i na Vergilijevoj sudbini. Njegovo malo imanje trebalo je pripasti veteranima. Ali ga je spasilo zauzimanje prijatelj kod Oktavijana. Vergilije je ovog puta sauvao svoju zemlju, ali ju je morao izgubiti prilikom sljedee raspodjele. Ipak je Vergilije uz pomo Mecenata ( u iji je krug uao ) postao vlasnik jednog drugog, manjeg imanja. Vergilije je stekao glas svojim "Bukolikama". One sa sastoje od deset pjesama, ekloga , napisanih pod utjecajem idil grkog pjesnika iz III. st. pr. K. Teokrita. U nizu ekloga Vergilije prikazuje pastire, koji se u krilu prirode natjeu u pjesnikom stvaranju. Oni opjevavaju prirodu koja ih okruuje i svoja stada. U nekim eklogama ima ljubavnih motiva; znaajno mjesto dodijeljeno je i raznim mitolokim likovima. Kao i kod Teokrita, radnja u nekim eklogama dogaa se na Siciliji, dok se u drugim eklogama ona odvija u pjesnikovom zaviaju sjevernoj Italiji; u tim djelima, posveenim prirodi, mirnim stadima i seoskom ivotu nali su odraz i piscu suvremeni motivi. U devetoj eklogi govori o bezbonim ratovima koji zahvaaju zemlju. U prvoj eklogi ( napisanoj, vjerojatno, kasnije od drugih ) jedan od pastira prisiljen je na naputanje rodnog panjaka, dok drugi obeava molitve u ast novog boanstva koje se nalazi u Rimu i pod kojim Vergilije podrazumijeva bez sumnje Oktavijana. Pomalo zasebna je etvrta ekloga, napisano 40. g., poslije Brundizijskog mira. U njoj pisac pretkazuje roenje boanskog djeteta, koje e na zemlju donijeti mir i sreu ljudima. Ova ekloga ne slii na druge; on nosi karakter sveanog proroanstva. Jo u antici diskutiralo se oko toga na koga je Vergilije mislio pod vjenim djetetom, ije je roenje proricao. Komentatori su u njemu vidjeli sina Azinija Poliona, konzula iz 40. g., poznatog javnog radnika i pisca, kome je ta ekloga bila posveena. Ali je ekloga, po svemu sudei, stvorena pod utjecajem istonih proroanstava, koja su pod nazivom Sibiline knjige stekla u to vrijeme iroku popularnost. Oko 29. g. pr. K. pojavljuje se novo Vergilijevo djelo - "Georgike". To je didaktino djelo, koje daje upute poljoprivredniku. Djelo je napisano na Meceninu inicijativu; u njemu je slavio asni rad zemljoradnika i opjevao Italiju. Vrijednost "Georgik" sastoji se u tome to to nije suhoparna rasprava o poljoprivredi, napisana u stihovima. Razni ekskursi, prirodne scene, opisi prirode, zvuni stihovi, vjeta upotreba ivopisnih sredstava govora sve nam to omoguuje da "Georgike" uvrstimo meu vrijedna umjetnika djela. Vergilije poetizira Italiju, Saturnovu zemlju, najplodniju i najbolju na svijetu. Slavnom prolou Rima treba se ponositi itava Italija, Prilian broj stihova je posveen je slavljenju Oktavijana. Glavno Vergilijevo pjesniko djelo nosi, po imenu legendarnog pretka julijevskog roda, naslov "Eneida". Ono je stvoreno po uzoru na najvee grke spjevove - "Ilijadu" i "Odiseju". Spjev poinje opisom dolaska na afriku obalu Trojanca Eneje, koji je napustio Troju u plamenu. Kraljica Didona prireuje Eneji srdaan prijem. Na gozbi, koju je Didona priredila u ast neoekivanog gosta, Eneja podrobno pria o propasti Troje i o svom putu, punom doivljaja, Didonina suut prema Eneji prelazi u ljubav. Ali je Jupiter Eneji naredio da napusti Afriku i otplovi u Italiju, kao to mu je to jo ranije predodreeno. Didona nije mogla podnijeti bol zbog

280

rastanka, i oduzela je sebi ivot. Na putu u Italiju Eneja se zaustavlja na Siciliji, gdje je za vrijeme dugih lutanja morao pokopati oca Anhiza. Eneja obnavlja sjeanje na njega igrama a uprilien mu je i susret s ocem u podzemnom carstvu. Tamo Anhiz prorie sudbinu Eneji i slavnu budunost mone rimske drave, koju e osnovati Enejini potomci. U drugom dijelu spjeva govori se o tome kako Eneja uspostavlja svoju vlast u Laciju. On mora ratovati s lokalnim plemenskim voama, koji raspolau znatnom snagom, ali Eneju tite bogovi, i borba s protivnicima zavrava se njegovom punom pobjedom. Zamisao i osnovna ideja "Eneide" potpuno odgovaraju Augustovim politikim tendencijama. Vergilije je opjevao njegovog legendarnog pretka, koji je uspjehe postizao ne samo zahvaljujui svojoj hrabrosti, ve i uslijed svoj pobonosti ( pietas ), koju on iskazuje kako prema boanstvima tako i prema svojim blinjima. U liku pobonog Eneje prikazan je idealni Rimljanin, ije ponaanje treba sluiti kao primjer za potomstvo. Spjev nosi vjersko-didaktiki karakter. Cilj mu je da uskrsne staru rimsku pobonost, potovanje bogova, strah pred njima, vjerovanje u znamenja, i da Rimljane pobudi na vrenja zavjeta pobonosti i vjerskih obreda. Mnogobrojni ekskursi posveeni su idealizaciji rimske povijesti. To je najjasnije izraeno u Anhizovom proroanstvu:
Tu regere imperio populos, Romane, memento; Hae tibi erunt artes, pacisque imponere morem Parcere subiectis, et debellare superbos".

"Rimljanine, ovo e biti tvoja umijea: pamti da mora upravljati narodima, da ih mora navikavati na mir, poteivati pobijeene, a krotiti nepokorne." Na titu koji je Eneji poklonila njegova majka Venera prikazane su najvanije bitke iz rimske povijesti. Kao posljednja prikazana je bitka kod Akcija i Augustovi trijumfi. "Eneida" je imala za cilj da pokae da je od trenutka otkako je August uspostavio rimski mir, poeo novi, sretni vijek. Pisac "Eneide" imao je pred sobom odreene uzore. Ti uzori bili su mu ne samo homerski spjevovi, ve i razne epska djela iz helenistikog doba. Od rimskih pisaca Vergilije se, kao i Lukrecije, ugledao na Enija. Viestrani i raznovrsni utjecaji nisu pretvorili "Eneidu" u suhoparno, antikvarno djelo. Piev pjesniki talent, njegova ljubav prema Rimu i Italiji sve je to utjecalo da je on stvorio snano pjesniko djelo. O snazi njegovog emocionalnog utiska svjedoe jo antiki izvori. Tako se, na primjer, pria, kada je Vergilije itao stihove u kojima se proricala prijevremena smrt Augustovom neaku Marcelu, da je majka ovog posljednjeg, koja je nazoila itanju, pala u nesvijest. "Eneida" je stekla gotovo sveope priznanje odmah nakon svog nastanka. Pjesnik je na njoj radio dugo godina. On je krenuo u Grku, da bi izmeu ostalog posjetio i mjesto na kojem se

281

nalazila Troja, zaviaj njegovog legendarnog junaka. Ali se u Grkoj razbolio i zajedno sa Augustom vratio u Italiju, gdje je ubrzo umro. Vergilije je "Eneidu" smatrao nedovrenim djelom i zabranio je njeno objavljivanje, ali je ona, po naredbi samog Augusta, ipak bila objavljena. U povijesti rimske knjievnosti Vergilijevo stvaralatvo predstavlja jednu od najvanijih etapa. Vergilije je poznavao aleksnadrijsku kolu; aleksnadrizam je utjecao na njegovo stvaranje, ali je Vergilije i pored toga stvorio isto rimska pjesnika djela. Horacijevo stvaralatvo Mecenatovom kruoku pripadao je i drugi pjesnik Augustovog vremena K v i n t H o r a c i j e F l a k ( 65. 8. g. pr. K. ). Horacije je bio sin jednog osloboenika i roen je u junoj Italiji, u gradu Benuziji. Horacijev otac bio je imuan ovjek i svom sinu je omoguio kvalitetno obrazovanje. Horacije se je najprije obrazovao u Rimu, a zatim u Ateni. Zajedno sa aristokratskom mladei koja se tamo nalazila Horacije je, unato svojoj mladosti, stupio u vojsku Marka Junija Bruta, stigao do ina vojnog tribuna i sudjelovao u bitci kod Filipa, za vrijeme koje je, po vlastitim rijeima, "sramno odbacio tit". Poslije pobjede trijumvir Horacije se vratio u Italiju, gdje je kao i Vergilije izgubio svoju zemljinu esticu za vrijeme ponovne podjele italske zemlje. Mogao je stupiti u slubu ( kao kvestorski pisar ). U to vrijeme pada poetak njegove pjesnike djelatnosti. Mladi pjesnik zbliio se je sa Vergilijem, i ovaj ga je uveo u Mecenatov kruok. Od ovog zatitnika umjetnik i pjesnik Horacije je dobio posjed srednje veliine, koji se nalazio u bivoj zemlji Sabinjana. Preko Mecenata Horacije se upoznao sa Oktavijanom. Nakon Vergilijeve smrti Horacije je postao slubeni pjesnik, i njemu je 17. g. povjereno sastavljanje himne, koja je pjevana za vrijeme sekularnih ( vjekovnih ) igara. Neko vrijeme August je Horaciju nudio mjesto svog tajnika, ali je pjesnik odbio tu ponudu, cijenei iznad svega svoju slobodu i neovisnost. Jedno od ranih Horacijevih djela bile su satire. Horacije slijedi Lucilija, ali je njemu vanija elegancija oblika. Horacije iba poroke i mane ljudi to ga okruuju: gramzljivost, oholost, pretjeranu rasko, jagmu za nasljedstvom. On osuuje pjesnike bez talenta, skorojevie koji su se obogatili. U njegovim stihovima nema revolta i negodovanja. Njegove satire pisane se u teka vremena vladavine drugih trijumvira; time se moda objanjava to pisac ne navodi ni imena, ni drutvene grupe. Svoja politika opredjeljenja Horacije je izrazio u "epodama", koje su, kao i satire, napisane u ranom razdoblju njegovog stvaralatva. U sedmoj epodi Horacije se s negodovanjem obraa vojnicima koji kreu u graanski rat i pripremaju propast Rima. Beznae i oaj osjeaju se u esnaestoj Horacijevoj epodi. Horacijeve politike simpatije oito se nalaze na Oktavijanovoj strani: deveta epoda slavi pobjedu kod Akcija. Pisac spominje i drugu pobjedu koju je Oktavijan odnio, pobjedu nad "Neptunovim sinom" Sekstom Pompejem, koji je, po pjesnikovim rijeima, htio na Rimljane staviti okove skinute s robova.

282

Najbolje Horacijevo djelo jesu, neosporno, njegove o d e . I u njima se reflektira politiki ivot toga doba. U jednoj od njih pisac usporeuje rimsku dravu ( po svemu sudei, iz vremena graanskih ratova ) sa laom koja je izgubila krmu i kojoj prijeti opasnost. Jedna druga oda napisana je povodom Oktavijanove pobjede nad Kleopatrom. U mnogim pjesmama koje spadaju u vrijeme principata Horacije pokazuje slubeni pogled na zadae zakonodavstva: mudri upravlja mora povratiti poljuljan moral, kazniti poroke, dati poticaj vrlini, uskrsnuti starinsku rimsku pobonost. Horacije pozdravlja stroge Augustove zakone o obiteljskom ivotu i nalazi da su oni ve donijeli sigurne plodove. Neke ode veliaju Augustovu vanjsku politiku, prikazuju Augusta kao monog osvajaa, koji Rimu pokorava daleke narode. Teko je rei u kojoj je mjeri pjesnik bio iskren kad je hvalio Augusta. Mogue je da je Horacije najjasnije izrazio svoj stav i stav mnogih predstavnika vladajuih slojeva kad je rekao: "Ne bojim se ni metea ni nasilne smrti, dokle god Cezar vlada narodima." Ali ono to je glavno u Horacijevim odama, nisu politike teme. Kao Katul, i Horacije je lirski pjesnik. On propovijeda umjerenost, ali ujedno i razumno uivanje. Carpe diem "uivaj u trenutku" to je njegova parola. Horacije je najprije bio pristaa epikurejstva, a kasnije je poeo naginjati prema stoicizmu. Ali je on bio daleko od rigorizma. Gotova u svim pitanjima on je pristaa zlatne sredine ( aurea
mediocritas ). Tematika njegovih pjesma je raznovrsna: poruke prijateljima, uspomene iz

prolosti, lirske pjesme. Stalno nailazimo na motiv koji je najbolje izraen u devetoj odi prve knjige: "Odbaci misli o tom to e sutra biti, I koji god ti sudbina dodijeli dan, Smatraj istim dobitkom; dokle godi si mlad, Ne preziri ljubavne ari, igru i pjesmu." U svojoj uvenoj pjesni, poznatoj pod naslovom "Spomenik", koja je kasnije posluila kao uzor mnogima; Horacije govori da e se njegovo ime potovati dokle god postoji Rim, jer je on eolsku pjesmu pretoio u italske stihove. Pred kraj svog ivota Horacije je napisao poslanice ( epistolae ), upuene pojedinim osobama, koje po svojim motivima podsjeaju na njegove rane satire. Na poslanice se nadovezuje njegova
"Ars poetica", povee djelo u stihovima, posveeno razmatranjima o pjesnikom stvaranju.

Tibul i Propercije Istovremeno kad i Vergilije i Horacije, pisali su svoja djela dva pjesnika-elegiara A l b i j e T i b u l ( 54.-19. g. pr. K. ) i S e k s t P r o p e r c i j e ( oko 49. 15. g. pr. K. ). Tibul je bio sin jednog rimskog viteza. On nije pripadao Mecenatovom kruoku, ve kruoku Marka Valerija Mesale Korvina, republikanca, koji je zatim preao na Oktavijanovu stranu. Kod Tibula se opaa utjecaju aleksandrijskih pjesnika. Najbolje svoje pjesme Tibul je posvetio svojoj

283

ljubavi prema Deliji ( sljedei primjere aleksandrijskih pjesnika i Tibul je svojoj ljubovci izabrao ime iz grke poezije ). Za razliku od Vergilija i Horacija, Tibul nijednom ne spominje Augusta, ali i on proklinje rat, gramzljivost i rasko, a opjevava tihi seoski ivot. Sretni su bili primitivni ljudi, kada nije bilo vlasnitva ni mrnje i kada su ljudi bez rada dobivali darove same prirode. Propercije je rodom iz grada Asiza, u Umbriji. On se nalazio pod utjecajem aleksandrijskih pjesnika u veoj mjeri nego drugi pisci, i s ponosom je sebe nazivao rimskim Kalimahom. Ljubav prema Citiji darovitoj eni, koja je pisala stihove i bila vina glazbi je glavna Propercijeva tema. Pred itateljem se niu svi zapleti romana, od buenja simpatije pa do Citijine nevjere i raskida s njom. U duhu aleksandrijske kole, Propercijeve su elegije pune svakovrsnih reminiscencija iz grke i rimske mitologije. Propercije je pripadao Mecenatvom krugu i platio je svoj danak slubenoj tematici. U itavom nizu pjesama on je opjevao rimsku starinu. Ovidije Mlai pjesnik Augustovog doba bio je P u b l i j e O v i d i j e N a z o n . On je vodio porijeklo iz jednog starog vitekog roda i rodio se u Sulmonu, gradu u zemlji Peligna. U Rimu i Atici Ovidije je stekao kvalitetnu naobrazbu. Kao pjesnik bio je blizak Tibulu i kao i ovaj uivao zatitu Valerija Mesale. U svojim djelima Ovidije slijedi svoje prethodnike ali kod njega nema dubine, i u njegovim pjesmama ima vie neprirodnosti nego kod njegovih uzora. Ovidije se je rodio 43. g., on se dakle nije mogao sjeati strahota graanskih ratova, koje su ljude dovele do iskrenog velianja novog poretka, koji je ljudima donio mir i spokojstvo. Za Ovidija su te pohvale samo formule i kalupi koje mora slijediti. Na Ovidijevo stvaralatvo stavili su svoj peat aleksandrizm i retorika. Ali, zahvaljujui izvanrednoj snazi svoga talenta, on je uspio stvoriti profinjena djela, koja su ovjekovjeila njegovo ime. Rana Ovidijeva djela posveena su ljubavnoj tematici. Prvo Ovidijevo djelo bile su ljubavne elegije ("Amores"). Pjesnik opjevava svoju ljubovcu Korinu i, slino svojim prethodnicima, donosi itav tok romana. Ubrzo poslije ljubavnih elegija pojavilo se drugo djelo, "Herodies", koje sadri poruke poznatih mitolokih heroina svojim ljubavnicima ( poruka Penelope Odiseju, Helene Parisu, Didone Eneji i druge ). Za potku svake pojedine poruke uzeti su siei iz mitologije. Ali Ovidije sniava popularne mitoloke likove, tumai ih na svoj nain a to ponekad granii s ironijom. Njegova Penelopa je nezatiena ena, koja strahuje za vjernost svoga mua. Didonine poruke su obini ljubomorni prijekori, upueni ljubavniku koji ju je napustio. U oba djela ima dosta opih razmatranja o ljubavi i njenom znaenju, o odnosima meu zaljubljenima. Ta razmatranja stoje nesumnjivo u opreci sa idejama kojima je proeto Augustovo zakonodavstvo o obitelji i braku. Taj jaz jo vie se produbljuje u Ovidijevom spjevu "Umijee ljubavi" ( Ars armatoria ). Ovidije daje savjete ljubavnicima, kako mogu postii uspjeh kod predmeta svoje ljubavi i kako se treba ponaati ljubavnik da bi sauvao naklonost svoje ljubovce prema sebi. Posebna glava donosi pouke zaljubljenim djevojkama. Spjev je napisan elegantnim stihovima, u njima ima mnogo duhovitih misli, ali i mnogo frivolnog. Spjev u izvjesnom pogledu predstavlja parodiju na Augustovo

284

zakonodavstvo protiv preljuba. Kasnije se Ovidije branio da se u spjevu govori o ljubavnicima iz niih klasa, o kurtizanama, na koje se ne proteu Augustovi zakoni. Ali ak i povrno poznavanje djela pokazuje da pisac ima u vidu rimske dame iz vieg drutva. Kasnije je Ovidije preao na mitoloke siee. On pie "Faste", u kojima izlae obrede i predaje o rimskim praznicima. Ovidije hvali Augusta, esto gubei osjeaj mjere. Veliko Ovidijevo djelo nosi naslov "Metamorfoze". Ovidije je iz mitologije izabrao razne prie o pretvaranju ljudi u ivotinje, biljke, kamenje i zvijea. Ali, iako pokazuje svoju uenost, Ovidije ipak ostaje isti onaj bezbrini, ponekad i lakomisleni pisac erotinih djela. Bogovima i herojima nisu samo svojstvene sve ljudske strasti; po svojim navikama i mislima oni se ne razlikuju od Ovidijevih suvremenika, Rimljana iz najvieg drutva. U "Metamorfozama" Ovidije daje svoje doprinos drutveno-politikim koncepcijama koje su propagirali i drugi pjesnici. Prva knjiga poinje opisom Saturnovog carstva, zlatnog vijeka, kada su ljudi ivjeli bez ikakvih zakona, kada je priroda davala sve to je najbolje za ivot. Spjev se zavrava priom o pretvaranju Julija Cezara u zvijezdu i slavljenjem Augusta. 8. g. Ovidije je, u nekoj vezi sa sluajem mlae Julije, poslan u progonstvo u grad Tome, na zapadnoj obali Crnog Mora. Pretpostavlja se da je uzrok za to bio spjev "Umijee ljubavi". Preko godinu dana trajao je put u daleku pokrajinu, koja se Ovidiju uinila surovom i ubogom. Opravdavanju sebe i enje za Rimom Ovidije je posvetio dva djela: "Tristia" (Tuge ) i "Pisma s Ponta". I pored nostalgije, Ovidije ostaje majstor ironije, a mitoloke motive povodom ovog ili onog sluaja obradio je on sa prijanjim sjajem, ponekad i sa lakomislenou. Ovidije ivo opisuje lokalnu prirodu i ivot domorodaca. Ovidijeve albe nisu postigle cilj. August je ostao gluh za njegove molbe. Ovidiju nije oprostio ni Augustov nasljednik, i pjesnik je umro u progonstvu, oko 17. g. Ovidije je posljednji snani pjesnik Augustovog doba. Na njegova djela izvrila je utjecaj retorika kola, ali je, usprkos tome, ivi i izraziti Ovidijev talent uinio da su njegova djela jedan od najboljih uzora rimske poezije. Augustova vjerska politika Tendencije za restauracijom karakteristine su u ovoj ili onoj mjeri i za knjievnost, i za povijesna djela, ali su one naroito uoljive u religiji. Pred kraj Republike vie klase rimskog drutva odnosile su se indiferentno i ak skeptiki prema pitanjima religije. Za vrijeme graanskih ratova dolo je do svojevrsne reakcije, koja je nala svoj odraz u Augustovim vjerskim reformama. August restaurira stare hramove i podie nove. Obnavljaju se starinski obiaji i praznici. U vjerskom ivotu veliki znaaj dobivaju razni kolegiji, iji postanak pada u duboku starinu. Zahvaljujui Augustovom nastojanju popunjavane su takve vjerske magistrature koje su, zbog raznih uzroka, ostajale dugo vremena nepopunjene. Za rimski vjerski ivot karakteristino je jo od davnih vremena prodiranje raznih istonih kultova. Osobito mnogo njihovih pristaa bilo je u niim i srednjim klasama stanovnitva. August je odavao duno priznanje grkim boanstvima i starim grkim vjerskim obiajima, ali je imao

285

negativan stav prema istonim kultovima. Na primjer, bilo je zabranjeno da se u gradskim granicama podiu hramovi posveeni egipatskim bogovima. Augustova vjersko-reformatorska djelatnost nije imala pred sobom restauracijske ciljeve. Osjeala se potreba za vjerskim obrazloenjem novog politikog pokreta, za njegovom vjerskom sankcijom. Veu poast nego prije uivaju boanstva zatitnici julijevskog roda: Mars, Apolon i Venera. Zidaju se hramovi i stvara kult tih boanstava; takvi su "Augustov mir" ( Pax Augusta), "Fortuna" [ Augustovog ] povratka" itd. U isto vrijeme promie se misao o nastupanju novog vijeka. Najjasnijeg odraza nalo je to u takozvanim sekularnim igrama odranim 17. g. pr. K. Predodba o vijeku kao o vremenu ivota pokoljena istovremeno roenih ljudi vodi porijeklo od etruanskih vjerovanja. Sekularne su se igre jo od davnih vremena slavile otprilike svakih sto godina, ali se pred kaj Republike rok ovoga praznika poklopio sa vremenom borbe izmeu Cezara i Pompeja, tako da igre nisu odrane. August je to iskoristio, i zahvaljujui svakovrsnim domiljanjima odreeno je da igre treba proslaviti 17. g. Praznik je trajao tri dana i odlikovao se izvanrednom velianstvenou. Posljednjeg dana sveano bogosluje odrano je na Palatinu, gdje se nalazio dvor samog Augusta. Poto je prinesena rtva Apolonu i Dijani, kor mladia i djevojaka pjevao je himnu koju je sastavio pjesnik Horacije. U himni se slavila veliina Rima, najboljeg grada na zemlji, u njoj se govorilo o nadolaenju novog vijeka, koji sobom obiljeava trijumf najboljih ljudskih svojstava vjernosti, asti, srama i junatva. U himni je slavljena Augustova vanjska i unutarnja politika. Poslije smrti Lepida, biveg trijumvira, koji je imao poloaj velikog pontifika, August je bio sveano izabran za velikog pontifika ( 12. g. pr. K. ), i na taj nain postao priznati poglavar rimske religije. Iskustvo i primjer helenistikih monarhija izvrili su nesumnjiv utjecaj i na slubenu ideologiju Rimskog Carstva. U Rimu i Italiji potovan je Augustov genij, ija je predodba stavljana zajedno s najvie cijenjenim obiteljskim boanstvima larima. Osim toga, sredite svakog rajona grada Rima inilo je svetite posveeno larima, meu kojima se nalazio i Augustov genij. O kultu lara vodili se nadzor posebni magistri, birani svake godine. Osobit znaaj stie carski kult u provincijama. Vjernost Augustu uvrivana je posebnom prisegom, iji je obrazac naen u Paflagoniji, na mjestu grada Gangre. Zaklinjalo se Zeusom, zemljom, suncem i samim Augustom da e se initi samo dobro Augustu i njegovom potomstvu i pozivale su se svakojake nesree na glavu onog tko prekri taj zavjet. U heleniziranim podrujima kult cara bio je nastavak stoljetnih tradicija; na Zapadu on je stekao iroku rasprostranjenost i postao izraz lojalnosti mjesnog stanovnitva. Arhitektura i likovne umjetnosti Arhitektura i likovne umjetnosti razvijale su se pod Augustom u istom smjeru u kojem i poezija. Rim je bio ponovo izgraen; po rijeima starih povjesniara, od grada od opeke on se pretvorio u grad od mramora. Novi arhitektonski objekti i umjetniki spomenici trebali su svjedoiti o rimskoj veliini, o nastalom miru i blagostanju, o povratku dobrim obiajima

286

predaka, zaslugama samog princepsa, prvog graanina i sina boanskog Julija. Glavni Augustov pomonik bio je Agripa, za ije je ime vezan niz monumentalnih graevina. August je sagradio kazalite, koje je u ast svoga neaka nazvao M a r c e l o v i m k a z a l i t e m , on je restaurirao i obloio mramorom Pompejevo kazalite. August je sproveo vodovod, sagradio velianstvene terme, podigao dimenzijama prostrani P a n t e o n hram posveen bogovima-zatitnicima julijevskog roda. Karakteristian za rimski arhitektonski stil s poetka Carstva je A u g u s t o v m a u z o l e j . Po svojoj ideji istonjako-helenistika zgrada presvuena je u tradicionalni italski oblik ( podsjeala je na etruanski nadgrobni spomenik ). Za arhitekturu Augustovog doba karakteristino je i vraanje klasinim uzorima. Kao primjer takvog spomenika moe posluiti hram u galskom gradu Nemausu ( Nimu ), sagraen u korintskom stilu; hram se odlikuje simetrijom, jednostavnou i savrenstvom detalja. Pod Augustom je zavreno i preureenje rimskog F o r u m a , zapoeto jo pod Cezarom. Forum je proiren i ukraen novim zgradama. Sagraen je i Julijev forum, a sa njegove sjeverne strane dodan je novi forum, Augustov Forum, na kome su se mogli vidjeti kipovi mnogih istaknutih ljudi iz rimske prolosti. Graevina koja je izraavala glavni smjer Augustove politike bio je " O l t a r m i r a " ( Ara pacis ), sagraen izmeu 13. i 9. g. pr. K. Spomenik nije sauvan u cijelosti, ali su pronaeni pojedini njegovi fragmenti, kao i njegove predodbe na novcu. Jednostavnost i harmonija kombiniraju se na tom spomeniku sa masivnou. To je bio jednostavan pravokutnik, okruen ogradom, ukraen ornamentima i bareljefima. Ornament je predstavljao stilizirano kombiniranje plodova i lia, to je trebalo ukazati na blagostanje i blagodat Italije. Istu tu temu obraivali su i neki reljefi. Personifikacija Italije prikazana je kao ena-hraniteljica, okruena simbolima plodnosti. Drugi reljefi prikazivali su prinoenje rtve od strane Eneje, legendarnog Augustovg pretka, a tako isto i Augustovu obitelj u vjerskoj procesiji. itava kompozicija, uzeta u cijelosti, trebala je svjedoiti o blagodati Italije i povratku rimskog drutva starinskim obiajima. Sve je to dovoeno u svezu sa djelatnou Augusta i julijevskog roda. Reljefi na oltaru nastavljaju tradicije "sukcesivno narativnog stila prikazivanja". Umjetnik, koji je pokazao veliku skrb za portretsku slinost glavnih osoba, ostaje dosljedna realistinom stilu, ali je daleko od naturalizma; njemu je svojstvena stilizacija u duhu klasinih grkih spomenika. Ta stilizacija ima za cilj jasnije izraavanje ideje itave kompozicije. Najimpozantniji spomenik portretne umjetnosti je Augustov kip iz Primaporte. On je nastao vjerojatno 20. g. pr. K., u vezi sa uspjesima istone politike. August je predoen kao vojskovoa koji se obraa svojim vojnicima. Promatrajui ga u cjelini, kip ostavlja na gledatelja utisak spokojstva, snage, jednostavnosti i veliine. U Augustu kao da su utjelovljene crte koje je Vergilije pripisao Eneji. Slino svom legendarnom pretku, August je predoen kao ovjek koji se istie svojom "pobonou i orujem" ( pietate insignis et armis ). Manji znaaj imala je stilizacija u portretima privatnih osoba, koji se od portreta prethodnog razdoblja razlikuju finijom obradom. U Augustovo vrijeme pada i razvitak enskog realistinog

287

kiparskog portreta, koji prenosi individualne crte. ivou se odlikuju i predodbe djece u procesijama prikazanim na "Oltaru mira". Slikarstvo se u Augustovo doba primjenjuje, kao i ranije, u dekorativne svrhe. Primjere tog slikarstva nalazimo u Pompejima; osim toga, ono je zastupljeno i slikama na zidu u takozvanoj Livijinoj vili. U povijesti rimske kulture Augustovo doba zauzima posebno mjesto. To je "zlatni vijek" rimske umjetnosti i knjievnosti. Djela iz tog vremena slavila su i promicala Augustovu politiku, ali su istovremeno u umjetnosti savlaivani helenistiki utjecaji, koji su do naroitog izraaja dolazili u vrijem Sule; i dalje traje vraanje italskim i klasinim grkim uzorima, koje je poelo jo pod Julijem Cezarom. Od tih elemenata, meu kojima su italske tradicije stekle prevladavajui i preobraavajui znaaj, stvara se onaj k l a s i n i r i m s k i s t i l koji je izvrio ogroman utjecaj na kasniji razvoj europske kulture.

Glava

XXV.

CAREVI IZ DINASTIJE JULIJEVACA KLAUDIJEVACA 1. Tiberije ( 14. 37. g. p. K. )

Politiki sustav koji je osnovao August pokazao se vrstim, jer je predstavljao uspjean kompromis izmeu raznih grupacija rimskog robovlasnikog drutva, jamio vladavinu nad robovima i omoguavao obranu rimskih granica. Taj sustav bio je vezan za imena Cezara i Augusta, za rod Julijevaca; i zato, usprkos tome to nije bilo dravnih akata o nainu nasljeivanja prijestolja, poslije Augustove smsrti i poslije smrti njegovih nasljednika, vlast prelazi na lanove njegove obitelji, na Julijevce-Klaudijevce. Stupanje na vlast Senat je sankcionirao posebnom odlukom, koja ima snagu zakona. Poslije Augustove smrti vlast je prela na njegovog pastoraka T i b e r i j a K l a u d i j a N e r o n a ( poslije usinovljenja Tiberije Julije Cezar ), koji je vladao od 14. do 37. g. ( kao car zvao se Tiberije Cezar August ). August nije gajio simpatije prema svom pastorku. Tiberiju su esto povjeravane vane misije, koje je on sa uspjehom izvravao, ali je August i pored toga davao prednost najprije svom neaku Marcelu, zatim Agripi, a poslije njegove smrti usinovljenim unucima Gaju i Luciju Cezaru. Tek 4. g. August je usinio Tiberija, ali ga oigledno nije smatrao ravnim ostalima, prije vremena umrlim nasljednicima, tako da je ak i u svom testamentu pisao: "Poto mi je okrutna sudbina oduzela sinove, Gaja i Lucija, neka moj nasljednik bude Tiberije Cezar". Tiberijeva karakteristika

288

Zapostavljenost na dvoru nesumnjivo se odrazila na Tiberijevom karakteru. Kada je doao na vlast, imao je ve preko pedeset godina. To je bio iskusan vojskovoa i diplomat, na licu mjesta upoznat sa situacijom u mnogim podrujima Rimskog Carstva. Podozrivost i licemjerje, okrutnost i nepovjerenje prema okolini to su dvije crte kojim Tacit karakterizira Tiberija. Ali je na Tacitove sudove utjecalo nesumnjivo stanje iz vremena Domicijana, u kome je taj povjesniar ivio. Lik cara-tiranina prenesen je u prolost. Poslije velianstvene sahrane Augusta Senat se, po Tacitu, obratio Tiberiju s molbom da bude Augustov nasljednik. Tiberije je najprije na to odgovorio odbijanjem. Ali prijelaz vlasti na Tiberija bio je jo ranije dogovoren, tako da je njegovo odbijanje bilo formalno, znak potovanja prema Senatu. Tiberijeva politika prema Senatu Tiberije je u vie mahova naglaavao da on prema Senatu nastavlja politiku svog prethodnika. Jedna od prvih njegovih mjera bilo je jaanje vlasti Senata. Poslije Augustove smrti izborne komicije prestale su se sastajati, i izbor magistrata prelazi na Senat. Na taj nain, formalno, Senat postaje ne samo najvia zakonodavna, ve i najvia izborna ustanova. Prve godine Tiberijeve vladavine obiljeene su slogom izmeu princepca i Senata, ali se ona zatim naruava. Pobuna panonskih i rajnskih legija August je poduzeo sve mjere da u svojim rukama koncentrira neogranienu vlast nad vojskom, a da se istovremeno oslobodi stalne kontrole nad svemonom vojskom. On je sam zapovijedao vojskom, koja je trebala postati pouzdani oslonac njegove vlasti. Legije su bile rasporeene po pograninim provincijama, radi zatite granica. Veterani su dobili zemljine estice. Ali je ubrzo poslije Augustove smrti izbio ustanak panonskih legija ( 14. g. ). Ustanak je bio izazvan tekim poloajem vojnika-redova u legijama. Zahtjevi vojnika nosili su profesionalni karakter: oni su se prije svega borili za poveanje plae, skraenje vojnog roka, otputanje isluenih veterana.. U Panoniju je krenuo Tiberijev sin Druz; on je uguio ustanak, iskoristivi sva sredstva, u koja je spadalo ak i to da su njegovi agenti pomrinu mjeseca protumaili kao znak nepovoljan za ustanike. Gotovo istovremeno i zbog istih uzroka pobunile su se i rajnske legije. Poslije Varovog poraza one su bile popunjene rimskim plebejcima i osloboenim robovima, koji su i bili glavni inicijatori nemira. Oni su postavili zahtjeve analogne zahtjevima panonskih legionara. Vojnici su htjeli za cara proglasiti svog vojskovou, u trupama popularnog Germanika, Tiberijevog neaka. Ali Germanik je smatrao da je nemogue primiti vlast iz ruku ustanika. On je zadovoljio zahtjeve vojnika i uvjerio ih da treba uspostaviti disciplinu i izdati inicijatore. Tiberije i Germanik

289

Poslije toga Germanik je poduzeo niz pohoda protiv Germana. Ali je ubrzo opozvan u Rim, i pohodi preko Rajne bili su obustavljeni. Tiberije nije elio nastaviti aktivne operacije, jer su one iziskivale velika sredstva. U Tiberijevoj odluci mogli su igrati odreenu ulogu i osobni razlozi. Germanik je uivao veliku popularnost kako u vojsci tako i u prijestolnici. Opasnost od dinastike borbe bila je realna jo od prvih dana Tiberijeve vladavine. Ubrzo nakon Tiberijevog dolaska na vlast bio je ubijen najmlai sin Julije i Agripe, koga je August bio poslao u progonstvo. Poslije nekog vremena jedan od robova pogubljenoga poeo se je predstavljati kao poginuli gospodar i privukao je na svoju stanu prilian broj pristaa, sve dok Tiberiju nije polo za rukom da sa njim izie na kraj. Po povratku sa Zapada Germanik je bio udaljen iz Rima, njemu su povjereni vani zadaci na Istoku. Germanik je doveo na armensko prijestolje rimskog kandidata i regulirao odnose izmeu Rimljna i Parta. Kapadokija i Komarena pretvorene su u rimske provincije. Poslije zavretaka tih poslova Germanik je otiao u Egipat, a zatim se vratio u Siriju. 19. g. on se u Antiohiji iznenada razbolio i umro. U Rimu se pojavila sumnja da ga je otrovao namjesnik Sirije, ne bez carevog znanja. Germanikovi ostaci preneseni su u Rim. Sahrani je prisustvovalo ogromno mnotvo ljudi. U svim slojevima rimskog stanovnitva aljena je smrt mladog vojskovoe. Poslije Germanikove smrti odnosi izmeu Tiberija i Senata pogorali su se. Senatorska oporba pokazala se jo prvih dana Tiberijeve vladavine; pored laskavih govora car je mogao uti i niz ironinih primjedbi. Izraz oporbene orijentacije bila je i duboka alost povodom Germanikove smrti i izvanredna panja prema njegovoj udovici, Agripini Starijoj. U ovoj ili onoj mjeri ta je oporba slabila carsku vlast, vojnu diktaturu, dok je, meutim, objektivna situacija zahtijevala njeno uvrenje. O tome su svjedoile pobune legija. Pobune u provincijama Nemirne su bile i provincije., 21. g. poeo je pokret u Trakiji, koja se nalazila u poloaju zavisne drave. Iste te, 21. g. izbila je pobuna u Galiji, izazvana teretom porez. Glavnu ulogu u ustanku igrala su plemena Edu i Trever, njima su se poela pridruivati i druga plemena. Pokret je skoro zahvatio itavu Galiju. Ustanici su polagali nade u osiromaenje Italije, u nepouzdanost i slabost rimskih trupa. Ali Rimljani nisu dopustili da se svi ustanici ujedine; ustanak je bio uguen uz pomo nekih voa galskih plemena. Rimljanima je znatno tee bilo izii na kraj sa ustankom u Numidiji. Na elo ustanka stao je Numianin Takfarinat, koji je prije toga sluio u rimskoj vojsci. Ustanak je poeo 17. g. Prokonzuli Afrike vodili su due vremena vojne akcije protiv njega. Snage Takfarinata su rasle, njemu su se pridruivala sve nova i nova plemena. Rimljani su ak morali poslati jednu legiju iz Panonije. Tek 24. g. ustanak je bio konano uguen. 24. g. jedna vojnik iz pretorijanskih kohorti Kurtizije, pripremio je pobunu robova na jugu Italije, gdje je na ogromnim panjacima bilo mnotvo pastira, koji su, po Tacitovim rijeima, bili "divlji i neustraivi robovi". Kvestor Kurcije Lup, koji se nalazio u tim mjestima, uspio je uguiti pokret u samom zaetku.

290

Financijske tekoe Financijske tekoe osjeala je rimska drava jo zadnjih godina Augustove vladavine. Tiberije je, naroito u prvim godinama svoje vladavine, pokazivao izvanrednu tedljivost i ekonominost. U vezi s tim njegova je politika prema plebsu drukija od Augustove. Uobiajene distribucije su i dalje zadrane, ali su zato rjee i s manje raskoi prireivane kazaline predstave, to je esto izazivalo prosvjede rimskog mnotva po kazalitima i burne aplauze upuene glumcima koji bi izgovorili kakav uspjean epigram na raun Tiberija. Gospodarske tekoe bile su izazvane nedostatkom novca u optjecaju. Uvoz u Rim i Italiju premaivao je izvoz, italska trgovina biljeila je pasivnu bilancu, i uslijed toga su plemeniti metali otjecali u istone provincije, a odatle ak i izvan granica Carstva. U Senatu se raspravljalo o mjerama za suzbijanje raskoi. Ali je Tiberije odbio to uiniti, jer je takve mjere smatrao neuinkovitima. Osobitu otrinu dostigla je financijska kriza 33. g., u svezi sa sljedeom okolnou: odlueno je da se no osnovu starih zakona otpone borba protiv zelenatva. Preplaeni vjerovnici zatraili su povratak zajmova, novac je uslijed toga poeo iezavati, i kako su mnogi od dunika istovremeno prodavali svoje parcele, pala je cijena zemljitu; uslijed toga, propao je veliki broj obitelji. Kriza je zaustavljena kada je Tiberije, da bi odrao valutu, unio u mjenjanice 100 milijuna sestercija. Tiberijeva politika u provincijama I pored nedostatka sredstava, Tiberije nije poveavao poreze, kada su mu savjetovali da to uini. "Dunost je dobroga pastira govorio je on da strie svoje stado, a ne da mu guli kou". Za vrijeme Tiberijeve vladavine pozvan je prilian broj upravnika provincija na odgovornost zbog iznuivanja i zloupotrebe svoje vlasti. Po Tacitovim rijeima, Tiberije je isticao u Senatu da Rim i Italija ne mogu ivjeti bez redovne podrke od strane provincija. Posljednje godine Tiberijeve vladavine Unutarnja i vanjska situacija u Carstvu dovela je do jaanja vojne diktature. Ali Tiberije nije htio uzimati nikakve nove titule ni ovlasti. Titula imperatora nije ula u sastav njegovog imena, on je odbio primiti poasni naziv oca domovine. Doputao je samo robovima da ga nazivaju gospodarom. On nije volio laskanje i ulagivanje, i jednom prilikom, kad je iziao iz kurije, uzviknuo je: "O ljudi, stvoreni za ropstvo!" Formalno, osobito prvih godina svoje vladavine, Tiberije je nastojao naglasiti svoju lojalnost prema Senatu. On je u Senat ulazio bez svite, poticao raspravu o vanim pitanjima, doputao neslaganja sa svojim miljenjima. Ali ve 15. g. objavljeno je novo tumaenje starog zakonu o uvredi velianstva. Prije su po tom zakonu pozivani na odgovornost oni koji bi izdajom, poticanjem plebsa na pobunu, loim upravljanjem dravom umanjivali veliinu rimskog naroda. Pod Tiberijem su se za uvredu velianstva poeli najprije optuivati oni iji su postupci ili rijei vrijeali uspomenu na Augusta, a zatim su se pod taj zakon poele podvoditi i sve neoprezne opaske na adresu Tiberija.

291

Ne pouzdavajui se u svoju okolinu, Tiberije je pribliio sebi prefekta pretorijanske garde, viteza Lucija Elija Sejana. Sejan je postepeno stekao iskljuiv utjecaj na dvoru i dravi. Tjeran astoljubivim zamislima, on je otrovao Tiberijevog sina Druza. Otpoeli su procesi protiv istaknutih senatora, koji su se zavravali osudom i konfiskacijom njihove imovine, progonstvima i pogubljenjima. Od Tiberijevog vremena u carevim rukama se obrazuje, zahvaljujui konfiskacijama, znatan fond zemljinih estica u Italiji i zapadnim provincijama. Meu nastradalima bilo je i carevih roaka. Prognani su, a zatim i poginuli ljudi koji su bili u rodbinskim vezama sa Germanikom: njegova ena Agripina, ker Agripe i Julije, energina ena, koja se nalazila na elu dvorske oporbe, kao i njena djeca Neron i Druz. 26. g. Tiberije je napustio Rim i otiao u Kampaniju, a sljedee godine na otok Kapri, gdje je ivio usamljenikim ivotom, upravljajui Carstvom i rukovodei Senatom putem prepiske. Udarac za Tiberija predstavljalo je otkrie urote protiv njega, pripreman od Sejana, koji se je htio osloniti na pretorijansku gardu. Sejan je bio pogubljen; okrutno su bili kanjeni i njegovi pomagai. Ovaj dogaaj udvostruio je nepovjerenje i sumnjiavost starog cara; po njegovom nareenju, zbog najrazliitiijh povoda okrutno su osuivani oni koji bi ma u emu izgledali sumnjivo. Tiberije je umro 37. g. Po Tacitovom svjedoanstvu, njega je jo za vrijeme agonije uguio Makron, prefekt pretorija, koji je doao na Sejanovo mjesto.

2. Gaj Cezar ( Kaligula ) ( 37. 41. g. )

Nakon Tiberijeve smrti vlast je prela na Germanikovog sina Gaja Julija Cezara, prozvanog Kaligula ( Caligula "izmica", sin Germanika i Augustove unuke, Gaj Cezar ivio je u logorima rajnske vojske, meu vojnicima, i dobio je taj nadimak po djejim vojnikim izmicama ). Oeva popularnost prela je i na njegovu djecu. Kaligula je poeo sa amnestijom svih onih koji su bili osueni pod Tiberijem, ije su odluke bile proglaene nevaeima. Prokazivai su bili kanjeni, zakon o uvredi velianstva prestao se je primjenjivati. Doputeno je sluenje knjigama koje su bile zabranjene pod Augustom i Tiberijem. Za razliku od ekonominog Tiberija, Kaligula je troio ogromna sredstva na kazaline predstave i na podizanje novih zgrada. Prvo razdoblje vladavine mladog cara obiljeeno je slogom izmeu njega i Senata. Ali su se vladajui krugovi Rima ubrzo razoarali. Mladi vladar poeo je pokazivati tenju za zloupotrebom vlasti. Otpoeli su progoni, u prvom redu osoba iz senatorskog stalea. Samovolja je dolazila do takvih krajnosti da se neki Kaligulini postupci mogu objasniti samo njegovim duevnim rastrojstvom. Slino helenistikim kraljevima, Kaligula je sebe smatrao neogranienim monarhom. On je insistirao na tome da ga nazivaju gospodarom i zahtijevao boanske poasti za sebe. Neki su ga pozdravljali kao Jupitera Laciarskog. Kaligula je uveo poseban ceremonijal, duboke poklone, cjelivanje nogu itd. Znatna materijalna sredstva koja je prikupio tedljivi Tiberije brzo su potroena. Onda je Kaligula pribjegao najraznovrsnijim nainima popunjavanja dravne blagajne: konfiscirana je imovina osuenih, organizirane su prisilne licitacije, provincije su morale plaati pretjerano visoke poreze.

292

U pogledu provincija Kaligula je bio daleko od politike svoga prethodnika. Judejci su zbog svoje monoteistike religije prije bili osloboeni uea u carevom kultu. Meutim, Kaligula, koji je pretendirao na boanske poasti, nije priznavao nikakve iznimke. Po njegovoj naredbi u Jeruzalemski hram se je trebala smjestiti ogromna careva statua. Kaligulu nije zbunjivalo to to je izvrenje te naredbe moglo dovesti od otvorenog ustanka, koji je stvarno i pripreman ali je bio sprijeen jedino carevom prijevremenom smru. Kaligulina politika prema Judejcima i u Aleksandriji izazvala je pokolj Judejaca, koji je organiziralo helenizirano stanovnitvo grada, uz podrku vladinog administrativnog aparata. Kaliguli je upuena delegacija sastavljena od Judejaca, u kojoj je sudjelovao i filozof Filon. U isto vrijeme uputili su svoje poslanike i aleksnadrinci. Objema stankama doputeno je da govore pred carem, koji je potvrdio svoja prijanja nareenja. Tiranski nain Kaliguline vladavine i doputanje robovima da potkazuju svoje gospodare izazvali su nezadovoljstvo ne samo Senata, ve i zapovjednog osoblja pretorijanaca. Protiv Kaligule je sklopljena urota, i 15. sijenja 41. g. njega je ubio pretorijanski vojni tribun Kasije Herea.

3. Klaudije ( 41. 54. g. )

Kaligulino ubojstvo senatorski krugovi doekali su kao osloboenje od tiranije. Neki od senatora pomiljali su na proglaenje republike, dok su drugi htjeli izabrati princepsa iz svoje sredine. Ove unutarnje sporove i kolebanja senator iznenada su prekinuli pretorijanski vojnici, koji su proglasili za cara Tiberija Klaudija Nerona Germanika, Kaligulinog strica i Germanikovog brata. Klaudije se je rodio 10. g. pr. K. i nikad se nije spremao za politiku djelatnost. On se nije odlikovao krepkim zdravljem i posveivao je mnogo vremena znanstvenom radu. Bio je dobar poznavatelj grkog i etruanskog jezika, oboavatelj rimske starine, pisac mnogobrojnih kompilativnih antikvarskih djela. U svojoj obitelj on nije uivao ni panju, ni autoritet, August se o njemu izraavao sa ironijom. Tiberije mu nije davao nikakve dunosti. Kaligula ga je dodue uinio konzulom, ali ga je esto poniavao i nanosio mu uvrede. Kaligulino proglaenje carem pokazalo je kakvu snagu ima pretorijanska garda. Senat je, poslije bojaljivih pokuaja da proglasi republiku, bio prisiljen potvrditi ono to su bili odluili pretorijanci, od kojih je svaki dobio od Klaudija kao nagradu po 15 tisua sestercija. Politika prema senatorskom staleu i plebsu Klaudije je svoju vladavinu poeo sa amnestijom i ukidanjem odluka svog prethodnika. On je u mnogo emu nastojao slijediti Augustovu politiku. U prvo vrijeme novi car je teio vladanju u slozi sa Senatom. Ali ga je pokuaj ustanka vojnik u Iliriji, 42. g., koje su podravali neki senatori, natjerao na promjenu politike prema aristokraciji. Prema plebsu Klaudije je nastavio

293

Augustovu politiku. Tijekom njegove vladavine troeni su ogromni novci na prireivanje igara. Kao i August, i on je priredio sekularne igre, iako od 17. g. pr. K., jo nije bilo prolo sto godina. U Rimu i Italiji pojavljuju se pod Klaudijem nove graevine: zida se novi vodovod, grade putovi, ponovo se podie Ostija, koja je postala glavna italska luka. Pod Klaudijem je, u cilju irigacije, sprovedena voda iz Fuinskog jezera, koja je trebala navodnjavati znatnu povrinu. Porast birokracije U godinama principata znatno se razvila carska birokracija, tako da je pod Klaudijem izvrena njena podjela na tri nadlenosti. Izdvojene su sljedee najvanije carske kancelarije: ab epistulis, koja se starala o carevim naredbama; a libelis, koja se bavila pitanjem i razmatranjem albi, i
a rationibus nadletvo za upravljanje carskom imovinom. U carskim kancelarijama bili su

zaposleni osloboenici, koji su imali izvanredan utjecaj. Osloboenici su stajali i na elu svakog nadletva. To su bile ustanove koje su zavisile osobno od cara i koje su igrale veliku ulogu u dravnom ivotu. Proirena su prava prokurator, koji su dobili pravio na podnoenje sudske odluke. Slino Augustu, Klaudije je djelovao kao pobornik tradicionalne rimske religije. U Galiji je zabranio religiju druida. U samom Rimu pokuao je ograniiti slobodu istonih kultova. Tako je, na primjer, prognao iz Rima Judejce. Politika prema provincijama U Klaudijevo doba pojavljuje se i nova politika prema provincijama. Jo na samom poetku svoje vladavine on je poduzeo mjere kojima je htio dokrajiti borbe izmeu Judejaca i heleniziranih stanovnika Aleksandrije. Sauvan je papirus koji sadri Klaudijevo pismo aleksandrincima. Car im savjetuje da okonaju sve razdore sa Judejcima i da ne krnje njihova prava; ali ni Judejci sa svoje strane ne smiju pretendirati na privilegije koje su dodijeljene Helenima. Ukinuto je Kaligulino nareenje o smjetaju statue u Jeruzalemski hram. Sama Judeja kroz neko vrijeme ponovo je pretvorena u vazalnu kraljevinu, za ijeg je kralja Klaudije postavio svog prijatelja Heroda Agripu, koji je u svojim rukama sjedinio gotovo sve zemlje Heroda Velikog. Ali poslije smrti Heroda Agripe Judeja je ponovo postala prokuratorska provincija. Naroito su vane Klaudijeve mjere prema carskim provincijama. 48. g. car je predloio Senatu da dodijeli ius honorum ( pravo da budu birani za senatore ) stanovnicama Galije. Kao prvi uvedeni su u Senat Edui. Nova odluka ticala se samo Galije, ali je time bio udaren temelj uvoenju u Senat bogatih i uglednih stanovnika i drugih provincija.
3

Senat i jaanje carske vlasti

Znatan dio Klaudijevog govora u Senatu, odranog tim povodom, sauvan je u obliku natpisa u gadu Lyonu.

294

Prema tome, niz Klaudijevih mjera doprinio je centralizaciji vlasti, jaanju vojne diktature, to je moralo dovesti do zaotravanja odnosa sa senatorskim staleom, iji su predstavnici poslije Kaliguline smrti htjeli proglasiti republiku; zato su i pod Klaudijem, zbog najrazliitijih povoda, donoene smrtne presude osumnjienima za oporbeno djelovanje. Zaotravanje odnosa sa senatorskim staleom izvori objanjavaju osobnim Kaligulinim osobinama. On je prikazan kao ovjek slaba karaktera, koji vie voli knjigu nego upravljanje dravom. Klaudije je opisan kao naivac i neodluan ovjek, neumjeren u jelu i piu. Istovremeno govori se o njegovoj okrutnosti. U toj znaajki ima dosta pristranog. Usprkos tim tvrdnjama, mi moemo zakljuiti da se Kaaigula aktivno bavio dravnim poslovima. Sauvani epigrafski i papiroloki dokumenti nose na sebi peat njegovog stila i ukazuju na to da ih je sastavljao ili redigirao sam car. Prema tome, iako su u karakteristici koju o Klaudiju daju Tacit i Svetonije, pravilno obuhvaene neke crte njegovog karaktera, ipak je puno toga u njima preuveliano. Borba protiv oporbeno usmjerenih senatora, objektivno uzevi, bila je posljedica jaanja carske vlasti: konfiskacija imovine osuenih jaala je fisk, uveavala carev zemljini fond, koji je doprinosio ostvarenju tog istog glavnog cilja jaanja carske vlasti. Jaanjem vlasti rimskog monarha carski je dvor dobivao sve vei znaaj u vladajuim robovlasnikim krugovima. Time se moe objasniti neobian interes koji izvori toga vremena posveuju ivotu carskog dvora, intrigama carevih roaka i favorita. itav niz sknadaloznih kronika vezna je za ime Klaudijev ene M e s a l i n e , koja je imala veliki utjecaj na cara. Mesalina je dola dotle da je, za vrijeme Klaudijevog odsustva, odluila sveano proslaviti svoje stupanje u brak sa jednim mladim senatorom. To je bilo javljeno Klaudiju, po ijem su nareenju Mesalina i njeni suuesnici, njoj bliski ljudi, optueni za pokuaj dravnog prevrata, bili natjerani na samoubojstvo. Veliku ulogu igrali su pod Klaudijem svemoni osloboenici, meu kojima su se naroito isticali Narcis i Palant. Oni nisu samo upravljali carskim uredima, ve su i uzimali aktivnog uea u svim dvorskim poslovima. Ubrzo poslije Meslinine smrti Klaudije je stupio u brak sa svojom neakinjom Agripinom Mlaom, Germanikovom kerkom. Po rimskim zakonima takav brak bio je zabranjen, tako da je bila potrebna posebna senatska odluka, po kojoj je dozvoljen brak izmeu strica i neakinje. Vlastoljubiva Agripina uklonila je niz sebi nepoudnih osoba. Klaudije je imao roenog sina Britanika, ali je na insistiranje Agripine posinio njenog sina Lucija Domicija Ahenobarba, koji je dobio ime Neron Klaudije Cezar. Nastojei osigurati vlast svom sinu, a sebi sauvati utjecaj u dravi, Agripina je otrovala svoga mua i na kraju krajeva postigla ono to je eljela: pretorijanske trupe proglasile su njenog mlaeg sina za cara, i Senat je tu odluku sankcionirao bez ikakvih tekoa. Klaudijeva vladavina ostavila je, nesumnjivo, vidnog traga u povijesti razvitka rimske carske vlasti. Klaudije je bio nastavlja Augustove politike; u isto vrijeme, u njegovim mjerama mogu se zapaziti crte iji je razvitak imao znaajnijih posljedica u II. st.

4. Vanjska politika Kaligule i Klaudija 295

Politika prema germanskim plemenima Dok je Tiberije posljednjih godina svoje vladavine vodio obrambenu politiku na zapadnim granicama, njegov je nasljednik pokuavao ponovo krenuti u osvajanja. Kaligulin pohod protiv Germana nije doveo ni do kakvih bitnih rezultata, ve je samo pruio caru povod da proslavi buni trijumf. Ostali su neostvareni i Kaligulini planovi da poduzme jednu ekspediciju na Britaniju. Pod Klaudijem Rimljani nisu doputali ujedinjenje germanskih plemena, podravajui sukobe meu raznim plemenima, a tako i isto i dinastiku borbu koja je voena u samim plemenima. Sa Frizima je vie godina voen rat, bez ikakvog naroitog znaaja. U zemlji Ubijaca osnovana je 50. g. colonia Agrippina ( budui Kln ), koja se ubrzo pretvorila u sredite romanizacije Germana. Osvajanje Britanije O osvajanju Britanije matali su jo pjesnici Augustvog doba, ali je tek Klaudije uspio ovladati znatnim dijelom Britanije. Pohod na nju organiziran je 43. g. Na elu ekspedicije nalazio se je najprije Aul Plautije, a kasnije je u njoj sudjelovao i sam car. Plemenske voe Brit u junom dijelu otoka priznali su nad sobom vlast Rimljana i pruili im pomo u borbi protiv suplemenika. Ali su Rimljani sa sjevernim plemenima morali voditi dug i uporan rat. U osvojenom dijelu osnovana je kolonija veteran Camulodunm ( dananji Colchesterr ), koja se zajedno sa trgovakim gradom Londinijem ( dananji London ), u kome se nastanio veliki broj rimskih graana, vremenom pretvorila u sredite rimske civilizacije. Osvajanje Mauretanije i priljuenje Trakije Jo je Kaligula pozvao u Rim i natjerao na samoubojstvo mauretanskog kralja Ptolomeja, sina Jube II. Ali Rimljani nisu uspjeli odmah zavladati njegovom kraljevinom. U zemlji je izbio ustanak i pokoravanje Mauretanije zavreno je tek 45. g. Osvojena oblast podijeljena je na dvije carske provincije ( Maureranija Tingitanska i Mauretanija Cezarijska ), kojima su upravljali prokuratori. Pod Klaudijem je prestala postojati i Traka kraljevina ( 46. g. ). Jedan njen dio priao je Meziji, dok je od drugog stvorena prokuratorska provincija. Legijama koje su se nalazile u Meziji zapovijedao je legat; on je imao zadatak da uva zemlje na donjem Dunavu od upada barbara. Rim i Parti U rimsko-partskim odnosima i dalje je veliku ulogu igalo armensko pitanje. Rimljani su se koristili unutarnjim trzavicama, i privremeno uspjeli uvrstiti svoj utjecaj u Armenijii uz pomo susjednih kavkaskih plemena. Ali se pred kraj Klaudijeve vladavine stanje promijenilo, vlast u

296

Partskom kraljevstvu prela je na Vologaza I., koji je na armensko prijestolje doveo svoga brata Tiridata. Zauzet unutarnjim poslovima, Klaudije se nije mogao aktivno umijeati u stvari na Istoku.

5. Neronova vladavina
Senat i princeps u prvim godinama vladavine Neron je svoju vladavinu poeo sa deklarativnom najavom u Senatu o potivanju prava Senata, koji e odluivati o svim najvanijim dravnim pitanjima. Neron je sebi zadrao samo pravo odluivanja o onim provincijama u kojima se nalazila vojska. Do 62. g. Neron se nalazio pod utjecajem prefekta provincija Seksta Afrancija Bura i filozofa L u c i j a A n e j a S e n e k e , koji su u to vrijeme podravali dobre odnose izmeu princepsa i Senata. Ali jo od prvih dana vladavine mladog cara poinje borba na dvoru. Nastojanje Neronove majke A g r i p i n e da igra istaknutu ulogu u dravi dovela je do reakcije od strane njenog sina, koga su ustro podravali i popularni Bur i Seneka. Na kraju je Agripina je izgubila svoj prijanje znaenje da dvoru; Klaudijev roeni sin Britanik, koga je Agripina htjela istaknuti nasuprot svom sinu, bio je otrovan, a zatim je Neron, smatrajui majine intrige opasnima po sebe, poslao ubojice i k njoj. Politika prema aristokraciji nakon 62. g. 62. g. umro je Bur, a Seneka je izgubio utjecaj i povukao se u privatan ivot. Njihovo mjesto zauzeo je novi filozof prefekt pretorija Otonije Tigelin, koji je hvalio carevu okrutnost i niske strasti. Neron se oenio Popejom Sabinom, za koju Tacit kae: "Ta ena imala je sve osim potene due". Poslije toga pod Neronom su nastavljeni progoni po zakonu o uvredi velianstva, protiv senatora su podizane optunice, koje su dovodile do strogih kazni i konfiskacije itave imovine. esto su bogatstvo i ugled bili uzrok za osuivanje pojedinih osoba. "estoro gospodara posjedovalo je polovicu Afrike, sve dok ih nije pogubio princeps Neron" kae na jednom mjestu Plinije Stariji. Ali se progoni aristokracije ne mogu objasniti samo monarhovim osobnim karakteristikama: oni su bili jedno od sredstava borbe protiv senatorskog stalea, koji nije bio izgubio svoje znaenje u rimskom drutvu i koji je predstavljao objektivnu prepreku jaanju carske vlasti. Uslijed konfiskacij potkopavana je socijalna baza rimske aristokracije, prvi i najkrupniji zemljoposjednik postao je rimski car. Oporbena usmjerenja senatorskog stalea odrazila su se i u uroti Gaja Kalpurija Pizona ( 65. g. ), u kojoj su sudjelovali najistaknutiji senatori i sa njima povezani pretorijanski zapovjednici. Urota nije bila kvalitetno pripremljena, u njoj su sudjelovali pristae uspostavljanja republike i ljudi koji su raunali da vlast osvoji novi, posljednji pretendent. Bio je utvren i dan Neronovog ubojstva, ali je urota otkrivena. Mnogi sudionici su pogubljeni, drugi su pak izvrili samoubojstvo. Pizon je sebi presjekao vene. Po Neronovoj naredbi oduzeo je sebi ivot i carev odgajatelj filozof Seneka. Samoubojstvo je

297

izvrio i pjesnik Lukan, a poginule se i mnoge druge istaknute osobe. Poslije toga pojaani su progoni aristokracije. Neron i iroki slojevi rimskog graanstva Pod Neronom bilo je sluajeva otvorenog izraavanja nezadovoljstva od strane irokih slojeva stanovnitva. 61. g. u Rimu je od ruke svoga roba ubijen prefekt grada Pedanije Sekund. Po starom zakonu trebalo je osuditi na smrtnu kaznu sve robove koji su se u trenutku ubojstva nalazili pod istim krovom sa svojim gospodarom. Stvar je dola do Senata, gdje su se uli glasovi u korist ukidanja starinske odluke, kao suvie okrutne, ali je veina senatora bila protiv njenog dokidanja. Stari robovlasniki principi odnijeli su pobjedu, ali kada je trebalo izvriti presudu i povesti na pogubljenje 400 robova Pedanija Sekunda, skupilo se veliko mnotvo ljudi, koji su prosvjedovali protiv pogubljenja. Car je morao objaviti edikt, kojim je osudio postupak mnotva, i poslati jaku pratnju, koja je uhiene dovela do gubilita. Neron je troio ogromna sredstva na kazalita i distribucije, i to mu je donosilo odreenu popularnost meu rimskim plebsom. Car je bio strastven ljubitelj kazalinih predstava i sam se pojavljivao na sceni kao pjeva, ili pak u cirkuskoj areni, kao koija. Buna odobravanja carevih istupa na sceni dareljivo su plaana, a nepaljiv odnosi prema njima kanjavan. Veliku nesreu za rimsko stanovnitvo predstavljao je poar iz 64. g., koji je trajao itavih deset dana. Izgorio je znatan dio Rima, ogroman broj ljudi ostao je bez krova i utoita. Kruili su glasovi da je uzronik te strane nevolje sam car, koji je naredio da se Rim zapali, jer ga je htio preurediti i iznova isplanirati. U izvorima nema nikakvih stvarnih potvrda za ovu verziju, tako da ak i Tacit, koji ima negativan stav prema Neronu, sumnja u vjerodostojnost ove optube. Ali su ti glasovi bili opasni po cara, i da bi ih presjekao, Neron je podvrgao strogim kaznama predstavnike jedne od judejskih sekti, "one kae Tacit koje je mnotvo nazivalo kranima". Rim je poslije poara ponovo podignut. Osobitom elegancijom odlikovao se luksuzni carev dvor - " Z l a t n i d v o r a c " ( Domus aurea ), koji je zauzimao ogroman prostor. Financijsko stanje Carstva este predstave, koje je Neron prireivao, i nove gradnje zahtijevale su ogromna sredstava. Nameti za provincije su se poveavali, to je izazivalo nezadovoljstvo provincijskog stanovnitva. Istovremeno sa poveavanjem porez Neron je u prvom razdoblju svoje djelatnosti pokuao dovesti u red upravu provincijama: nekoliko namjesnika bilo je osueno zbog zloupotreba; uvedena su nova ogranienja djelatnosti zakupaca i unekoliko poboljani uvjeti za trgovinu u provincijama. Neron je ak htio ukinuti sve neposredne poreze, ali je Senat, odbacio taj projekt, jer je on potkopavao mo Carstva. Ustanak u Britaniji

298

Ali sve mjere koje je Neron poduzimao nisu imale bitnog znaenja. Nezadovoljstvo u provincijama je raslo. Rimljani su se u Britaniji suoili s ozbiljnim tekoama. Poslije okupacije Britanije u vrijeme Klaudija borba u njoj nikako nije prestajala. Krajem 59. g. Britanijom je upravljao Gaj Svetonije Paulin. On je organizirao ekspediciju na otok Monu, koja je bila sredite d r u i d i z m a nacionalne keltske religije, zabranjene pod Klaudijem. U odsustvu Svetonija Paulina izbio je ustanka u samoj Britaniji. Kralj plemena Icen ostavo je pred smrt za svog nasljednika rimskog cara, a za sunasljednike - dvije svoje keri. Ali su poslije kraljeve smrti zemlju poeli pustoiti centurioni, a u njegovoj kui svime su upravljali carski robovi. Samovolja Rimljana prela je sve granice: kraljica Boudika bila je podvrgnuta tjelesnoj kazni, a nad njenim kerima je poinjeno nasilje. Icensko plemstvo izgubio je imanja i bilo pretvoreno u roblje. Boudika je pozvala svoje suplemenika i druge Britance na osvetu. Koristei se odsustvom iz Britanije glavnih vojnih snaga, ustanici su napali rimska provincijska sredita ( Camulodunum, Londinij, Verolamij ), iji stanovnici nisu mogli pruiti otpor. Oko 70 tisua Rimljana bilo je pobijeno. Tek po povratku Svetonija Paulina ustanka je bio okrutno uguen ( 61. g. ). Poetak Judejskog rata Na Istoku jedna od najnemirnijih provincija bila je Judeja. 66. g. lokalni sukob Judejaca sa Grcima doveo je do ustanka, kome rimske vlasti isprva nisu pridavale vanost, ali kada je legat Sirije prilikom pokuaja zauzimanja Jeruzalema pretrpio poraz, ustanak se proirio na itavu Judeju. U svrhu njegovog guenja u Judeju je 66. g poslan T i t F l a v i j e V e s p a z i j a n , poznat po svojim vojnim uspjesima u Britaniji. Vespazijan se je u Judeji morao sukobiti sa jakim i opasnim protivnikom. Neronova istona politika Jo na poetku Neronove vladavine Rimljani su se ponovo umijeali u armenske prilike. 55. g. u Armeniju je poslan Domicije Korbulon, koji je djelovao zajedno sa sirijskim legatom. Kroz kratko vrijem u Armeniji se uvrstio rimski utjecaj, ali je rimski kandidat ubrzo morao napustiti Armeniju, i na armenskom se prijestolju ponovo uvrstio Tiridat, brat partskog kralja Vologaza. Poslije neuspjelog pohoda iz 61.-62. g. Rimljani su sljedee godine uspjeli ishoditi povlaenje partske vojske i sklapanje mirovnog ugovora, zasnovanog na kompromisu: Rimljani su Tiridata priznali armenskim kraljem, ali je Tiridat znakove kraljevskog dostojanstva morao primiti u Rimu iz ruku rimskog cara. U tu svrhu Tiridat je morao poduzeti put u daleku Italiju, i 66. g. Neron je sveano stavio Tiridatau, koji je kleao, dijademu na glavu, dok je narod pozdravljao Nerona kao pobjednika; car je odnio lovorov vijenac na Kapitol i zatvorio vrata Janusovog hrama. To nije bila samo beznaajna manifestacija. Krunidba armenskog kralja iz partske dinastije od strane rimskog cara predstavljalo je kompromisno rjeenje armenskog pitanja, koje je ostalo na snazi sve do poetka II. st.

299

Pred kraj svoje vladavine Neron je sanjao o istonim pohodima protiv kavkaskih plemena i protiv Etiopije. Ti su ga pohodi trebali proslaviti kao novog Aleksandra Makedonskog, ali je sve ostalo na planovima. Iz Mezije je poduzeta ekspedicija protiv barbara koji su opsjedali Hersonez; ekspedicijom je rukovodio vojskovoa Plautije Silvan, koji se istako u Britaniji. U Neronovo vrijeme pada okupacija uporit u Bosporskoj kraljevini i na Tauridi od strane Rima. U tim oblastima rasporeeni su rimski garnizoni, ali sjeverna obala Crnog Mora nikad nije pretvorena u rimsku provinciju, niti je rimska vlast, sa iznimkom pojedinih podruja, vrila neki naroit utjecaj na unutarnje ureenje tih oblasti. Istovremeno Neron je nastavio Klaudijevu politiku na pretvaranju vazalnih kraljevina u provincije. Za vrijeme njegove vladavine prikljuena je Rimu vazalna kraljevina Pont ( istoni dio pontskih posjeda Mitridata VI. ). Neronov pad I u unutarnjoj i u vanjskoj politici Neron se pokazao kao ovjek koji se lako oduevljava, koji je sklon nerealnim, fantastinim planovima. Oslobodivi se utjecaja koji su ga ograniavali; Neron je poeo voditi raskalaen ivot, koji je izazivao osudu od strane vladajuih krugova, iako su oni zadrali vanjsko potovanje prema caru i ropski hvalili njegove poteze. Oduevljavanje artistikom djelatnou, koje je dovodilo do zaljubljenosti u samog sebe, prelazi sve granice, i 66. g. Neron kree na put po Grkoj, nadajui se da e Grci po zasluzi ocijeniti njegovu umjetnost. Kao zahvalnost za izreene pohvale i poasti, u kojim su se Grci pokazali veoma izdanim, grkim je gradovima objavljena sloboda i osloboenje od svih poreza, "Drugi vladari stajalo je u Neronovom govoru, odranom u Korintu na Istamskim igrama davali su privilegije pojedinim gradovima: Neron je darovao slobodu itavoj provinciji". Osiromaeni grki gradovi imali su malo koristi od tih prava. Neron je matao o prokopavanju kanala na Korintskoj prevlaci, ali je to bio samo jedan od njegovih mnogih neostvarenih projekata. 68. g. on se je vratio u Italiju i proslavio svoje pobjede na grkim igrama. U Rim je Neron uao na istim kolima na kojima je nekada August slavio svoj trijumf. Zauzet svojim artistikim uspjesima, Neron je malo pozornosti posveivao unutarnjem ivotu Carstva: u provincijama je rastao antirimski pokret, mnogo nezadovoljnika bilo je i u Rimu, nepouzdani su bili ak i pretorijanci. Prvi se digao namjesnik Lurdunske Galije Gaj Julije Vindeks; njega su podravala galska plemena, optereena pretjerano visokim porezima, kao i upravnici drugih provincija ( Tarakonske panjolske, Luzitanije i Afrike ). Neron je poslao protiv Vindeksa trupe koje su se nalazile u Gornjoj Germaniji. Vindeks je bio potuen i izvrio je samoubojstvo. Ali ta pobjeda nije spasila Nerona. Protiv njega ustali su pretorijanci, i car je bio prisiljen pobjei iz Rima. Svoje posljednje trenutke Neron je proveo u vili jednog od svojih osloboenika. Uz pomo tog osloboenika ( koji je pogurnuo ruku cara koji se kolebao ) on je izvrio samoubojstvo. "Kakav umjetnik propada" ponavljao je Neron neposredno pred smrt.

300

Zajedno sa Neronom nestalo je sa povijesne scene dinastije Julijevaca-Klaudijevaca. Glavni njen oslonac bila je vojska: vojska ju je i svrgla s prijestolja.

6. Graanski rat
Galbina vladavina panjolske i galske postrojbe proglasile su za cara legata Tarakonske panjolske S e r v i j a S u l p i c i j a G a l b u , jednog vrlo starog senatora koji je vodio podrijetlo iz aristokratskog roda, iskusnog vojskovou i upravljaa. Senat je potvrdio izbor vojnika. Galba je stigao u Rim, ali njegova vladavina nije bila dugog vijeka. On nije znao stei popularnost ak ni meu lanovima senatorskog stalea, kome je i sam pripadao. Osobito su pak njime bili nezadovoljni vojnici. Pod Neronom dravna blagajna se ispraznila. Galba je nastojao ograniiti rashode, i to mu je priskrbilo optube za krtost i gramzljivost. Galba je odbio od sebe pretorijance, tim to nije htio isplatiti poklone u novcu, koje su bile obeale njegove pristae, a osim toga i time to je otpustio neke pretorijanske zapovjednike, koji su mu bili sumnjivi. Galbom su bile nezadovoljne i provincijske postrojbe, kao i stanovnitvo istonih i junih oblasti Galije. Borba izmeu Otona i Vitelija Prva se odmetnula vojska Gornje Germanije, potaknuta od lokalnog stanovnitva; za njenim primjerom pole su legije iz Donje Germanije, koje su za cara proglasile svoga legata Aula Vitelija; njega su priznale i druge vojske. U Rimu su pak pretorijanci proglasili za cara Salvija Otona. Dok je bio upravnik Luzitanije, on je pruao podrku Galbi, ali kad je Galba posinio jednog drugog pretendenta na carsku vlast, Oton je poeo intrigirati protiv njega meu pretorijancima i najzad je postigao svoj cilj. 15. sijenja 69. g. Galba i njegov posinak Lucije Kalpurnije Pizon bili su ubijeni na Forumu. Oton je povlaivao pretorijancima, sljedei u tome primjeru Nerona, na ijem se dvoru istakao. Otona su priznale dunavske postrojbe i istone provincije, ali germanske vojske, kao i legije koje su se nalazile u Galiji i Britaniji, bile su na strani Vitelija. Njegove postrojbe krenule su na Italiju, prele Alpe i osvojile Transpadansku oblast. Ne ekajui da mu stignu u pomo ilirske legije, Oton je udario na Vitelijevu vojsku kod Bedriaka ( blizu Cremone ) i, pretrpjevi poraz, izvrio samoubojstvo. Njegovi vojnici preli su na stranu Vitelija, i Senat je ovoga priznao za princepsa. Vitelije nije poduzimao nikakvih mjera za opskrbu svoje vojske. Njegova vojska hranila se na raun stanovnika onih mjesta kroz koja je prolazila; vojnici su putali na slobodu tue robove,

301

pljakali i ubijali one koji bi im pokuali pruiti otpor. Ali Vitelije nije na to obraao panju; albe na pljake i nasilja on je pretvarao u alu. Njegova vlast bila je kratkotrajna. Proglaenje Vespazijana i njegova pobjeda nad Vitelijem 1. srpnja 69. g. u Aleksandriji je proglaen za cara zapovjednik vojske u Judeji Tit Flavije Vespazijan. Njemu su pruale podrku legije koje su se nalazile u Siriji i Judeji. Ubrzo su Vespazijana priznale i postrojbe u Panoniji i Meziji. Antonije Primus, koji je zapovijedao panonskim postrojbama, krenuo je u Italiju, i kod Cremone, nedaleko od istog onog mjesta na kome je prije nekoliko mjeseci voena bitka izmeu Otonove i Vitelijev vojske, dolo je do nove bitke, u kojoj su vitelijanci bili poraeni. Antonije Primus krenuo je na Rim, gdje je ve voena borba izmeu Vitelija i Vespazijanovih pristaa. Grad je bio zauzet na juri, Vitelije ubijen, a Rim opljakan i spaljen. Krajem 69. g. Senat je priznao Vespazijana, a u ljeto 70. g. Vespazijan je stigao u Rim, predavi svome sinu Titu zapovjednitvo nad postrojbama koje su se borile u Judeji. Graanski rat iz 68.-69. g. pokazao je od kolike je vanosti vojska. Pojedine vojske borile su se za svoje vojskovoe, da bi njima osigurale carsku vlast, a sebi onaj povlateni poloaj koji su pod Julijevcima-Klaudijevcima imali pretorijanci. Dogaaji tih godina bili su od velikog znaaja u povijesti Rima, jer je tada, po Tacitovim rijeima, "bila otkrivena tajna carske vlasti: da ovjek princepsom moe postati ne samo u Rimu, ve i na drugom mjestu". Graanski rat, kao to je to bilo i u prethodno doba, pokazao je razne proturjenosti rimskog drutva. To se oitovalo u prvom redu u odnosima izmeu Rima i provincije. Vindeks je naao podrku kod galskih plemena; na Galbinu stranu preli su bez nekakvog naroitog otpora mnogi panjolski gradovi. Vespazijan je naiao na simpatije i podrku kod stanovnitva heleniziranih gradova i utjecajnih istonih dinasta. Istovremeno na raznim mjestima Carstva dolo je do ustanaka niih slojeva provincijskog stanovnitva protiv rimske vlasti. Ali su Rimljani imali prilian broj privrenika. Ni carska vlast nije izazivala neki naroit prosvjed, naroito ne meu aristokracijom provincij. To se vidi iz toga to su se na nekim mjestima pojavili samozvanci, koji su se izdavali za Nerona i nalazili sebi pristaa. U krajnjoj liniji, graanski rat iz 68.-69. godine otkrio je da je Italija sada manje vana za sudbinu Carstva negoli u doba ratova poslije Cezarove smrti. U tom meuvremenu dogodile su se u ivotu Italije bitne promjene, koje se moraju uzimati u obzir kada se prouava povijest Rimskog Carstva.

Glava XXVI.
ITALIJA U VRIJEME JULIJEVACA KLAUDIJEVACA 1. Grad i gradski ivot

302

U doba Julijevaca-Klaudijevaca Italija je zadrala svoj dominantan poloaj u Carstvu. Za kraj I. st. pr. K. i prvu polovicu sljedeeg stoljea karakteristini su porast i razvitak pojedinih oblasti Italije. Jo u vrijeme drugog trijumvirata ukljuena je u sastav Italije Cisalpinska Galija, i od tog vremena su se italske oblasti prostirale sve do samih Alpa. Jednu od glavnih crta italskog razvitka predstavlja porast gradova, iji broj, po nekim podacima, dostie 1200. Prevladavali su sitni gradovi, iji su stanovnici i dalje zadrali vezu sa poljoprivredom. Ukupan broj italskog stanovnitva u I. st. p. Kr. iznosi otprilike 14 milijuna ljudi. Svaki od italskih gradova uivao je odreenu autonomiju. Na poetku principata odreenu ulogu igrale su narodne skuptine, na kojima su birani magistrati. Ali su one postepeno gubile svoje znaenje, i njihove su funkcije prele na gradske senate ( ordo decurionum ). U granicama Italije ostao je samo jedan jedini grad koji je imao posebno, grko ureenje: to je bio Napulj. U njemu je itava administracija voena na grkom jeziku, gradski dunosnici nosili su grke nazive. Za razliku od samog Rima, municipalni ivot po italskim gradovima bio je u I. st. veoma iv. O tome svjedoe mnogobrojni pompejanski natpisi. Izbori magistrat, koji su se u prijestolnici pretvorili u obinu formalnost, po italskim gradovima privlaili su veliku pozornost mjesnog stanovnitva. Sauvani natpisi na zidovima svjedoe o ivoj predizbornoj agitaciji. Kakva ugledna osoba u gradu, regionalni susjedi, klijenti, kolege po obrtu ili profesiji pozivali su graane da glasuju za ovog ili onog kandidata, pri emu se na natpisima hvale dareljivost i druge pozitivne osobine buduih magistrata. lanovi gradskih vijea, d e k u r i o n i , predstavljali su povlaten sloj stanovnitva italskih gradova, municipalnu aristokraciju. Karakteristinu crtu italskih, kao i uope antikih gradova, inilo je to to gradovi nisu bili izolirani od poljoprivrede. Dominantan poloaj uvijek je pripadao krupnim i srednjim zemljoradnicima ija su se imanja nalazila u danom okrugu; njima su pripadale i najbolje gradske kue, oni su ulazili u mjesno vijee, zauzimali gradske magistrature, vrili utjecaj na cjelokupan gradski ivot. Tijekom itavog carskog doba najistaknutiji dekurioni "cvijet italskih kolonija i municipij", kako je govorio car Klaudije mogli su se nadati i senatorskom zvanju.

2. Trgovina i obrti
Pored krupnih zemljoposjednika, odreenu ulogu u ivotu italskih gradova igrali su trgovaki elementi, meu kojima je znaajno mjesto pripadalo i bogatim osloboenicima. Obrti i trgovina, po pravilu, nisu bili diferencirani. Trgovci su eto bili i vlasnici radionica. U privrednom pogledu Italija nije bila homogena. U itavom nizu gradova veliku ulogu igrao je obrt, naroito u sjevernoj Italiji i Kampaniji; vanih obrtnikih sredita bio je i u Etruriji. Na sjeveru Italije razvijao se uglavnom keramiki obrt, iji su proizvodi izvoeni u susjedne oblasti.

303

Svjetiljke iz grda Mutine irile su se najprije u Galiju, a zatim u podunavske provincije i dalje sve do crnomorskih podruja. Na zapadu, sjevernoitalski su proizvodi dopirali sve do Britanije. U Etruriji veliku ulogu igrao je Arecij, koji je bio na glasu po obojanoj keramici sa modeliranim predodbama, kao i po metalnim proizvodima. U kampanskim gradovima razvijao se itav niz obrtnikih grana. Proizvodi od bronce i eljeza, koji su u doba Katona Starijeg prodavani samo na lokalnom tritu, u doba Carstva izvoze se u provincije. Svjetiljke, ogledala i metalno posue, izraene u Kampaniji, arheolozi nalaze daleko izvan podruja koja su ulazila u sastav Rimskog Carstva. Po kampanskim gradovima izraivani su i stakleni predmeti, kao i vunene tkanine, koje su zadovoljavale ne samo lokalnu potranju, ve i potrebe dalekih trita. Italske radionice radile su uglavnom od sirovina uvezenih sa strane. Apeninski poluotok nikad nije bio bogat kovinama; zalihe koje su postojale na poetku rimskog razvoja postepeno su iscrpljene, i zato su se kovine morale uvoziti iz drugih podruja. Proizvodi italskog obrta irili su se uglavnom po Zapadu. Istok nije osjeao potrebu za italskom robom, jer je tamo obrt bio ve odavno razvijen. Poetak Carstva obiljeen je usavravanjem obrtnike tehnike gotovo u svim podrujima italske proizvodnje. Neka poduzea, kao to o tom svjedoe predodbe iz Pompeja, primjenjivala su podjelu rada, tako da je svaki radnik obavljao odreeni posao. Broj osoba zaposlenih u poduzeu iznosio je ponekad vie desetaka ljudi. Keramiki proizvodi i obrada kovina svjedoe o umjetnikom ukusu i visokoj vjetini, ali sredstva za rad i u ovo doba ostaju primitivna, a mehanizacija rada primjenjivana je u najminimalnijim razmjerima, koja u konanici nije utjecala na rezultat proizvodnje. Istina, tehnika misao postigla je relativno velik uspjeh, ali su mehanizmi upotrebljavani u kazalitima i amfiteatrima, koriteni ponekad i u kulturne svrhe, ali nisu primjenjivani u proizvodnji. Rob nije bio zainteresiran za podizanje produktivnosti, nije mogli biti ni rijei o tome da se uvedu sloena sredstva za rad, koja zahtijevaju paljivo rukovanje. Robno trite bilo je ogranieno, a masovna proizvodnja nemogua. Po obrtnikim radionicama bili su zaposleni uglavnom robovi, ali su odreenu ulogu igrali i mali slobodni obrtnici. O njihovom ivotu poznato je relativno malo. Prilinu ulogu meu njima igrali su osloboenici.

3. Poljoprivreda
I pored razvitka pojedinih grana obrta, Italija nikad nije bila oblast u kojoj bi prevladavala obrtnika proizvodnja. Cijelo vrijeme antike ona je ostala poljoprivredna zemlja. Ali su agrarni odnosi pretrpjeli razliite promjene. O stanju poljoprivrede u provom stoljeu Carstva moe se neto saznati iz Kolumeline rasprave, napisane u vrijeme Nerona. Lucije Junije Moderat Kolumela

304

Bio je rodom iz panjolske, ali je dugo vremena ivio u Italiji i dobro je prouio njeno gospodarstvo. Njegovo djelo ima u vidu uglavnom italsku poljoprivredu. Kolumela svoje djelo poinje ralambom albi kojima ljudi pokuavaju objasniti opadanje poljoprivrede u Italiji. Jedni se ale na atmosfersko stanje, drugi na istroenost italskog tla, ali su sva ta objanjenja neodriva. "Ja mislim kae Kolumela da te pojave nikako nisu izazvane nedostacima klime, ve prije naim vlastitim manama. Naime, mi smo obraivanje zemlje prepustili najgorim robovima, kao da smo je predali delatu da je kazni, dok su se meutim najbolji ljudi meu naim precima sami bavili njenim obraivanjem, uz najveu skrb. Dalje Kolumela govori o zemljoradnji kao o starinskom rimskom zanimanju. Voenju poljoprivrede treba se uiti. ovjek koji se bavi naukom o zemljoradnji mora kombinirati prouavanje prirodnih uvjeta sa praktinim zemljoradnikim iskustvom. Kolumela je pristaa intenzivne privrede. U tom pogledu on nastavlja tradicije Katona i Varona. Ali, sudei po polemikim primjedbama koje su sadrane u njegovoj raspravi, moe se zakljuiti da takav tip privrede nije bio jedini u Italiji: bilo je poljoprivrednika koji su zastupali drukija naela voenja poljoprivrede; oni su nastojali to vie zasijati, pa makar to imalo za posljedicu i nedovoljnu obradu zemljita. Upravo protiv njih i istupa Kolumela. U I.-II. st. postojala su, nesumnjivo, oba tipa privrede i intenzivna i ekstenzivna. Intenzivna privreda njegovala je, kao i ranije, razne vrste vinove loze i masline. Italska su vina i u tom prvom stoljeu Carstva sauvala svoje dominantno znaenje na itavom zapadnom tritu, a iz Italije su izvoene i najbolje vrste maslinovog ulja. Ali iz Kolumeline rasprave proizlazi da su se vie vrste vinove loze poele zamjenjivati niim, koje su davale vino slabije kvalitete, ali koje su zato zahtijevale manje njege; isto je to bio sluaj i sa maslinarstvom. Primjeivala se i druga pojava, suprotna onoj iz doba Katona Starijeg: neki zemljoradnici pretpostavljali su uzgoj itarica takvim kulturama kao to je uzgoj vinove loze. To je znailo prijelaz na ekstenzivne tipove voenja privrede. Ova tendencija bila je izazvana dubokim uzrocima. Veliku ulogu igrala je, nesumnjivo, konkurencija provincija. Isprva je Italija dostavljala vina i maslinovo ulje gotovo svim zapadnim provincijama: panjolskoj, Galiji, podunavskim podrujima. Ali je plodnost tla tih provincija takoer dozvoljavala uzgoj vinove loze i maslina. Provincije su poele proizvoditi svoje vrste vina, i neke od njih nisu po kakvoi zaostajale za italskim, dok su se druge odlikovale izvanredno niskom cijenom. Potranja za italskim vinima se smanjivala, njihova prodaja je samim tim znatno opala i uzgoj vinove loze, koji zahtijeva veliku njegu, postao je neisplativ. Isti je sluaj bio i sa maslinom. Prema tome, konkurencija zapadnih provincija je jedan od glavnih uzroka to je italska poljoprivreda poela opadati.

4. Rad robova u Italiji u I. st.

Postoji i drugi, podjednako vaan uzrok opadanja italske poljoprivrede. Vanjska politika u doba Carstva bila je poglavito obrambena. Carevi su odustali od velikih osvajakih ratova; samim

305

tim smanjen je priljev robova. Najzad, unutarnji mir koji je August zaveo bio je vezan za sigurnost pomorskih putova. Gusarstvo je bilo gotovo sasvim uniteno, a ono je ranije igralo prilino vanu ulogu u popunjavanju trita robovima. Meutim, potreba za radnom snagom nije se smanjivala, ve je naprotiv rasla, a broj robova koji je izvoen na trite sve se vie smanjivao. U Rim i Italiju stizali su uglavnom okrutni barbari: Kelti, Germani, Briti. Njima se nije mogla povjeriti obrada vinograda i maslinika, koji su zahtijevali paljivu njegu. U tom pogledu oni su se razlikovali od istonih stanovnika, koji su u Italiju uvoeni za vrijeme Republike. Ovi su jo u domovini bili naviknuti na rad u vinogradu i masliniku. Tako je smanjivanje priljeva robova i promjena njihovog etnikog sastava dovodili do odreenih promjena u poljoprivredi. Najzad, robovi nikako nisu bili orue koje govori, kako ih je Varon nazivao. Kolumela se ali na lo rad robova, istiui: "Robovi poljima ine ogromnu tetu. Oni daju drugima u najam volove. Loe hrane njih i ostalu stoku. Slabo oru zemlju; prilikom sjetve troe daleko vie sjemena nego to je potrebno; ne skrbe se o tome da sjeme, baeno u zemlju, dobro klija, a kad ga dovoze na gumno, ak smanjuju njegovu koliinu za vrijeme vridbe bilo utajom jednog njegovog dijela, bilo nepaljivim radom, jer oni i sami kradu ito, i od drugih ga lopova loe uvaju. Najzad, kod primanja ita oni netono pokazuju njegovu koliini prilikom zapisivanja ". To se moe smatrati svojevrsnom opstrukcijom robova. Ustanci robova bili su okrutno gueni jo u I. st. pr. K., ali se njihov otpor nije mogao slomiti. Borba robova s robovlasnicima po pojedinim gospodarstvima nije se prekidala i ponekad je dovodila do takvih krajnosti kao to je ubojstvo gospodar, a ponekada se izraavala u pasivnom otporu i priinjavanju materijalne tete gospodarima. Sve je to robovlasnike tjeralo da trae izlaz iz gospodarske i drutvene krize, koja se ocrtavala. Otuda gore spomenuta tendencija ka prijelazu na ekstenzivne tipove voenja privrede i vea panja nego ranije prema robovima odgojenim u kui. Kolumela je predlagao da je izdvajaju robinje koje imaju potomstvo. Po njegovom miljenju, njih treba osloboditi rada, a one koje imaju mnogo djece ak pustiti na slobodu. Robovi odrasli u kui ( vernae ) igrali su u to vrijeme veu ulogu nego prije, kada su svuda prevladavali kupljeni robovi.

5. Postanak kolonata
U Kolumelinim djelima ukazuje se i na drugi pokuaj da se nae izlaz iz tekoa u svezi sa radnom snagom, koju su osjeali zemljoposjednici. Na udaljenim imanjima, ili onim koja lee na nezdravom mjestu, Kolumela je smatrao korisnijim zemljite podijeliti na sitne estice i dati ih pod zakup. Zakupci su nosili naziv k o l o n i . Prvotno, rije colonus oznaavala je svakog zemljoradnika koji sam obrauje zemlju; kolonima su nazivani i iseljenici u kolonije. U znaenju sitnog zakupca pojam colonus susree se pred kraj Republike. Prilino veliko znaenje dobilo je davanje zemlje pod zakup kolonima za vrijeme Augusta. Na osnovu pak Kolumelinih djela moe se zakljuiti da je kolonat sredinom I. st. bio rairena pojava. U agronomskim djelima toga vremena raspravlja se pitanje o rentabilnosti imanja danih kolonima pod zakup. Kolumela je o kolonima govorio "kao da su vlasniku pripali po nasljedstvu". Isti pisac razlikovao je dvije

306

kategorije kolona: jedni su lokalni stanovnici i oni sami obrauju zemlju; drugi su gradski stanovnici, koji svoje robove alju na rad u polje. Kolumela je davao prednost prvima i zalagao se za dugoroni zakup, jer je esta smjena zakupaca nekorisna stvar po vlasnika. Zakup je, prema Kolumelinom opisu, bio novani, ali su koloni imali i odreene naturalne obveze, kao to je, npr., dostavljanje drva. Ve u to vrijeme zaduenost kolon bila je jedna od crta karakteristinih za njihove odnose prema vlasnicima imanja. Kolumela je preporuivao da se ne insistira na striktnom pridravanju rokova plaanja. Zaduenost kolona bila je u odreenom pogledu korisna po zemljoposjednika, jer je sitne zakupce vezala uz zemlju. irenje kolonatskih odnosa bio je jedan od simptoma predstojee krize robovlasnikog naina proizvodnje u Italiji.

6. Pobjeda krupnog zemljoposjeda

Augustovo vrijeme bilo je razdoblje u kome je u odreenoj mjeri bio zaustavljen porast krupnih posjeda; ali je to razdoblje bilo vrlo kratko. Kolumela esto spominje tenju krupnih zemljoposjednika da neogranieno ire svoj posjed; u satirinom djelu iz tog vremena Petronijevom "Satirikonu" stoji da je jedan bogata-osloboenik posjedovao toliku koliinu zemlje da je "sokol ne moe preletjeti". O tome da su posjednici imanja neprestano irili svoje granice, saopava Seneka. Plinije Satriji direktno je tvrdio da su latifundije upropastile Italiju
( latifundija peridere Italia ). Svi su ti pisci pravilno opaali odreenu tendenciju u razvitku

agrarnih odnosa. Ali je u tvrdnjama antikih pisaca bilo i dosta pretjerivanja. Sitno i srednje seosko gospodarstvo i dalje je igralo znaajnu ulogu u ivotu Italije, u prvom redu na sjeveru, u podruju rijeke Po, a tako isto i u srednjoj Italiji, naroito u Kampaniji. Za ova podruja i dalje je bilo karakteristino srednje seosko gospodarstvo, sa intenzivnom poljoprivredom. Kriza se osjeala u prvom redu u junim i jugoistonim italskim oblastima, iji je poloaj bio teak jo u vrijeme Republike. One su nisu oporavile ni u prvom razdoblju Carstva. Sve vee znaenje stjeu u njima krupna, poglavito stoarska gospodarstva; u isto vrijeme nastavlja se proces potiskivanja sitnih gospodarstava. To to je Italija uivala odreenu prednost u politikom pogledu, jednim dijelom koilo je razvitak krize. U Italiju je u vidu porez pritjecala prilina koliina slobodnih sredstava, tako da su Italici i neki bogati provincijalci nastojali sredstva steena u provincijama uloiti u italska zemljita. Ali ono gospodarsko blagostanje u kome se nalazila pod Augustom, u sljedeim razdobljima Italija vie nije mogla sauvati.

Glava XXVII.
USTANCI U PROVINCIJAMA CARSTVA EZDESETIH GODINA I. ST. 307

1. Judejski rat
Socijalna borba u Judeji Poslije smrti Heroda Agripe, Judejom, koja je ula u sastav provincije Sirije, upravljali su rimski prokuratori, ali je rimska uprava vodila rauna o vjerskim tradicijama Judejaca. Oni su bili osloboeni vojne slube i nisu sudjelovali u kultu cara. U Jeruzalemskom hramu odravana su tradicionalna bogosluja; s i n d r i o n ( najvia judejska vjersko-politika ustanova ) je sauvao svoje znaenje i zauzimao poasan poloaj. Usprkos tome, izmeu rimskih vlasti i stanovnitva nisu gotovo nikako prekidani sukobi, koji su nastajali zbog najrazliitijih povoda. Stanovnitvo Judeje, kao i stanovnitvo drugih provincija, trpjelo je od kontribucja , iji je glavni teret padao na seljatvo. Stanovnicima provincije bio je teak tuinski jaram; osim toga oni su strahovali za slobodu svoje religije, za koju je bila karakteristina iskljuivost koja nije doputala mijeanje inovjeraca, tim prije to rimske upravnici ( prokuratori ) i vojnici koji su logorovali u Judeiji nisu ni izdaleka uvijek vodili rauna o vjerskim povlasticama judejstva. U samoj Judeji nije prestajala unutarnja borba, koja je bila odraz socijalnog raslojavanja judejskog stanovnitva. Glavne judejske politike grupacije nastale su jo u doba prije rimske okupacije; tradicionalne nesuglasice meu njima produbljivane su uslijed razliitog stava prema rimskoj dravi. Rimljani su se oslanjali na pristae Herodove dinastije na s a d u c e j e , stranku vieg judejskog sveenstva, iji su istaknuti predstavnici bili krupni zemljoposjednici, Saduceji nisu uivali popularnost u narodu. Jo u I. st. pr. K. u Judeji su veliko znaenje stekli takozvani f a r i z e j i uvari strogog pridravanja obred i ritualne istoe. Farizeji su uivali odreenu popularnost u viim i srednjim slojevima gradskog stanovnitva i imali negativan stav prema seljatvu. Pored ovih grupacija bilo je i drugih struja, koje su stekle osobito znaenje tijekom ustanka. Poetak ustanka Pobuna je poela u gradu Cezareji, nakon uklanjanja Judejaca iz sudionitva u gradskoj samoupravi. To je dovelo do oruanog sukoba izmeu heleniziranog stanovnitva grada, koje je uivalo podrku vlasti, i Judejaca; nakon toga Judejci su napustili Cezareju. Kao odgovor na to zapoeo je ustanak u Jeruzalemu, ijem su izbijanju prilino doprinijele zloupotrebe prokuratora Judeje Gesija Flora. Rimske postrojbe bile su pobijene. Namjesnik Sirije Gaj Cestije Gal pokuao je zauzeti Jeruzalem, ali je pretrpio poraz, nakon ega se ustanaj proirio na itavu Judeju. Tijek ratnih operacija Stanje je postalo opasno. Neron je morao u Judeju uputiti nove snage, pod zapovjednitvom Flavija Vespazijana. Rimska vojska naila je na uporan otpor, iako ustanici nisu zauzimali ofenzivan, ve defanzivan stav. Mnogi farizeji, zaplaeni zamahom ustanka, kapitulirali su pred

308

Rimom. Tako je, npr., izdao ustanike i preao na stranu Rimljana vojni zapovjednik Josip, kasnije poznat kao povjesniar J o s i p F l a v i j e . Vespazijan je uspjeno vodio rat, i kad je stigla vijest o Neronovoj smrti, ostali su neosvojeni jo samo grad Jeruzalem i nekoliko tvrava. Opsada Jeruzalema U samom Jeruzalemu voena je borba izmeu razliitih grupa ustanika, koji su smijenili najvie sveenstvo i izabrali nove prvosveenike. Farizeji, koji su isprva vrili odreen utjecaj, bili su spremni na sporazum s Rimljanima. Veliko znaenje stekli su predstavnici demokratskih skupina z e l o t i , koji su imali svojih pristaa meu sitnim trgovcima, obrtnicima i seljacima, i s i k a r i j i , bivi robovi i propali seljaci, koji su inili radikalnu skupinu. Voe ekstremnih grupa, zeloti i sikariji, proveli su radikalne reforme i organizirali obranu. Robovima je podijeljena sloboda, vrhovni sveenik izabran je kockom; hram je pretvoren u tvravu. Glavni rukovoditelj ustanka bili su Ivan iz Hiskale, Eleazar i Simon, sin Hiorov. Izmeu voa postojala je borba, ali su se oni ipak i dalje borili protiv Rimljana. U gradu se osjeao nedostatka hrane, stanovnitvo je gladovalo, ali je junaki izdravalo opsadu. Kad je Vespazijan proglaen carem, predao je zapovjednitvo svome sinu Titu, koji je nastavio opsadu Jeruzelema. Pobjeda Rimljana Rimljani su uz velike napore uspjeli osvojiti gradske zidine, ali je hram i dalje ostao nepristupana tvrava. Onda su Rimljani spalili njegove galerije, a zatim i sam hram. Nakon toga je borba po gradskim ulicama trajala mjesec dana i zavrila se tek u rujnu 70. g. Hram je bio poruen i sravnjen sa zemljom. 71. g. Vespazijan i Tit proslavili su zajedniki trijumf povodom pobjede nad Judejcima.

2. Ustanak Civilisa
Za vrijeme graanskog rata iz 68.-69. g. izbio je jedan drugi ustanak opasan za Rim onaj u Galiji. Na sjeveroistonoj galskoj granici ivjelo je republikansko pleme Batavi, koji su bili glasoviti po svojoj borbenosti i koji su sluili u rimskom postrojbama. Tijekom Neronove vladavine uhiena su dva batavska aristokrata, braa Julije Paul i Julije Civilis, koji su bili optueni da pripremaju ustanka protiv Rimljana. Paul je bio pogubljen, a Julija Civilisa Rimljani su drali u tamnici. Nakon Neronove smrti Civilis je bio puten na slobodu i vratio se u domovinu. Meu Batavima je u to vrijeme vreno novaenje vojske. Koristoljubivi rimski inovnici uzimali su starce i nemone, da bi za njihovo osloboenje dobili novac. Sve je to izazvalo revolt Batan. Zato su oni odbili Rimljanima dati vojsku. Pod izgovorom da prireuju gozbu, Civilis je sakupio predstavnike svoga plemena i odrao govor u kome je rekao da ih Rimljani vie ne smatraju saveznicima, ve ih izjednauju sa robovima. Rimljani se nalaze,

309

isticao je on, u tekom poloaju, a ako Batavvi u danom trenutku podignu ustanak, naii se na podrku slobodnih Germana i Rimljanima podinjenih Gala. Civilis je poslao svoje ljude raznim germanskim plemenima. Najprije se proglasio pristaom Vespazijana, a kad je ovaj odnio pobjedu nad Vitelijem, Civilis je sebe proglasio protivnikom rimske vladavine. Batavima i njihovim germanskim saveznicima poeli su se pridruivati Gali. Civilis je uspio na svoju stranu pridobiti uglede Gale Klasika i Tutora, koji su sluili u rimskoj vojsci. U rimskim vojnim jedincima bilo je mnogo Gala nezadovoljnih svojim zapovjednicima, i oni su preli na stranu Civilisa. Ustanici su sanjali o stvaranju jakog Galskog carstva, nezavisnog od Rima. Ali galske voe nisu naile na potrebnu podrku kod svojih suplemenika. Galski robovlasnici bili su tijesno povezani sa Rimom; njih je bilo strah narodnog pokreta. Rimski utjecaj uspio je ve uvrstiti u galskim gradovima. Na zboru u gradu Remu mnogi predstavnici gradskih opina izjavili su da vie vole ostati pod rimskom vlau nego se boriti u savezu sa Germanima. Veina galske aristokracije prela je na stranu Rima. Pokret je bio uguen; ali je Civilis ipak uspio ishoditi sebi mogunost odlaska Germanima. Batavi su bili osloboeni raznih davanja, ali su morali ostati pod rimskom vlau.

Glava XXVIII.
DINASTIJA FLAVIJEVACA 1. Vespazijan Flavije ( 69. 79. g. )
Vespazijanov poloaj nakon dolaska na vlast Guenje Civilisovog ustanka u Galiji i zavretak Judejskog rata, povoljan po Rim, doprinijeli su uvrenju Vespazijanove vlasti. Ali je poloaj novog cara bio, nesumnjivo, teak. Ogromni neproduktivni rashodi Nerona i njegovih prethodnika i graanski rat iz 68./69. godine ispraznili su dravnu blagajnu. Disciplina u vojsci bilo je naruena, odnosi izmeu novog cara i senatorskog stalea nisu bili regulirani. Za razliku od svojih prethodnika Vespazijan nije pripadao rimskoj aristokraciji. On je potekao iz srednjih italskih slojeva. Roen je u sabinskoj zemlji, blizu grada Reate. Djed mu je u svoje vrijeme sluio kao centurion u Pompejevim postrojbama, a otac bio sakuplja poreza u Aziji. Sam Vespazijan uspio je stei najvie magistrature. Zauzimao je istaknuta zapovjedna mjesta, upravljao provincijom, kretao se na dvoru Klaudija i Nerona, ali je i pored toga sve do kraja ivota zadrao navike stanovnika italske varoice. Njemu je bila strana rasko i sjaj, karakteristini za njegove prethodnike. Izvori ga prikazuju kao energinog i strogog ovjeka, jednostavnog i pristupanog, praktinog kako u dravnim poslovima, tako i u privatnom ivotu, tedljivog i ak gramzljivog.

310

Vespazijan je inio sve da ojaa carsku vlast. Ali mu to nije smetalo da se sa ironijom odnosi prema njenoj vjerskoj dimenziji."Kuku, ini mi se da postajem bog" rekao je kad je osjetio da mu se pribliava smrt, aludirajui na deifikaciju koja ga je oekivala. Do posljednjih dana sauvao je svoj uroeni humor. Njemu je bilo strano oduevljavanje vanjskom pompom; on se iskreno alio na zamor koji je osjeao za vrijeme trijumfa povodom zavretka Judejskog rata. Za rimsku aristokraciju Vespazijan je, ak i nakon svog izbora za cara, i dalje ostao "skorojevi". Lex de imperio Vespasiani On je nastojao vladati u suglasju sa najviim staleom u Carstvu. Jedna od prvih zakonodavnih senatskih akata bila je odluka o Vespazijanovoj vrhovnoj vlasti ( lex de imperio Vespasiani ). Tom odlukom utvreno je da Vespazijan dobiva ista prva kao i njegovi prethodnici ( August, Tiberije i Kaligula ); za svakoga je obvezno izvravanje njegovih nareenja, koja mogu ukidati prijanje zakone. Proirene su ovlasti princepsa, ali je to bio rezultat zakonodavnog akta, a ne obine uzurpacije. Ali je i Vespazijan veliku pozornost posveivao dinastikim interesima. Njegov stariji sin Tit proglaen je carem, dobio je tribunsku vlast i sudjelovao u upravljanju. Skoro svake godine Vespazijan je biran za konzula, to je imalo za cilj naglaavanje njegove uloge u senatorskoj sredini; usprkos svog skromnog podrijetla, on je bio ne samo princeps Senata, ve i najvii meu magistratima. 73. g. Vespazijan je uzeo ovlasti cenzora.

Obnova sastava Senata Izvren je novi cenzus i obnovljen sastav Senata. Vespazijan je iao putem koji je odredio sam Klaudije. On je u sastav Senata uveo ne samo predstavnike italske municipalne aristokracije, ve i stanovnike romaniziranih rimskih provincija. Nove element u Senatu, srodan samome caru, doprinio je drugaijem ivotu najvieg stalea. "Novi ljudi iz municipija i kolonija, pa ak i iz provincija, koji su esto primani u Senat kae Tacit unosili su u domai ivot tedljivost; iako su se mnogi od njih, zahvaljujui srei ili radinosti, pod starost obogatili, njihov karakter je i dalje ostao prijanji". Iako je Vespazijan, po senatorskoj tradiciji, uvrten u red "dobrih" careva , ipak je oporba meu senatorima postojala i u to vrijeme, premda nije imala prijanji znaaj. Za svoju vlast Vespazijan je dugovao vojnicima. On je poduzeo sve mjere da uzdigne vojnu stegu. Veliki dio Vitelijeve vojske bio je rasputen; to se tie vlastitih pristaa, Vespazijan im je izdao samo obeane iznose i nije zadovoljio njihova potraivanja glede izvanrednih nagrada. Politika prema provincijama Pod Vespazijanom poinje nova etapa u rimskoj provincijskog politici. Carevi nastoje pronai oslonac u romaniziranoj aristokraciji, kojoj je sad otvoren pristup ak u najvii, senatorski stale. Naroitu carevu zatitu uivaju zapadni gradovi; napose, svi oni panjolski gradovi koji nisu imali pravo rimskog ili latinskog graanstva, dobili su ova potonja. Posebni municipalni statut ( leges )

311

propisuje nain upravljanja i unutarnji ivot tih municipija. Njihovi bivi magistrati postaju rimski graani. Istaknutiji meu njima popunjavaju redove rimskih vitezova. Drukije je stanje bilo u istonim podrujima. Grkim gradovima oduzeta je autonomija koju su dobili od Nerona. Moda u svezi s tim stoji oporba grkih filozofa prema dinastiji Flavijevaca. O karakteru te oporbe poznato nam je relativno malo. U svojim govorima ( diatribama ), koje su posvuda drali, filozofi-kinici su, vjerojatno, napadali svaku vlast i razvijali antidravne ideje; predstavnici drugih filozofskih struja uili su da se prava monarhija razlikuje od tiranije. Vespazijan je, vjerojatno, smatrao da su ti govori opasni po njega. 71. g. filozofi su, zajedno sa astrolozima, protjerani iz Rima. Veliku pozornost posveivao je Vespazijan provincijskoj upravi. Predstavnici nove aristokracije drukije su se odnosili prema svojim obvezama nego to je to bio sluaj kod starih aristokrata, koji su i dalje na provincije gledali kao na plijen rimskog naroda. Stanje dravne blagajne zahtijevalo je uspostavljanje starih i uvoenje novih poreza. Svetonije nam navodi niz anegdota, koje prikazuju pravu inventivnost kod uvoenja novih poreza i saniranja financija. Taj pisac govori da je Vespazijan uveo i porez na zahode u Rimu, pa kad mu je Tit to poeo predbacivati, on je sinu podnio novanicu, pitajui ga osjea li neugodan miris. Konfiscirana zemljita senatora osuenih u vrijeme careva prethodne dinastije predstavljala su ogroman zemljini fond; ovaj je pak bio nerentabilan zbog dezorganiziranosti koja je vladala po tim imanjima. Organizacija tih imanja takoer je ula u zadatke careva nove dinastije. Vespazijan je uspio urediti dravne financije i popuniti dravnu blagajnu, tako da je, i uz svu svoju tedljivost, naao mogunost ulaganja velikih sredstava za restauraciju Kapitola, koji je nastradao za vrijeme graanskog rata, kao i za druge graevine.

2. Vespazijanovi nasljednci
Titova vladavina Vespazijana je naslijedio njegov sin T i t ( 79. 81. g. ). Senatorska tradicija smatra Tita jednim od najboljih careva. To se odrazilo u priama o njegovom ivotu i vladavini. Karakteristina je, npr., sljedea epizoda, koju navodi Svetonije. Jednom za vrijeme ruka, sjetivi se da itavog dana nije uinio nijedno dobro djelo, Tit je uzviknuo: "Prijatelji, izgubio sam dan." Prema najviem staleu Tit je nastavio politiku svoga oca, godine njegove vladavine obiljeene su slogom izmeu Senata i cara. Financije, koje je Vespazijan sanirao, omoguile su njegovom sinu troenje znatnih sredstava na distribucije i igre. Tijekom njegove vladavine zavrena je izgradnja ogromnog amfiteatra, koji je dobio naziv K o l o s e u m . U junoj Italiji u Titovo vrijeme dolo je do elementarne katastrofe: 79. g., prilikom erupcije vulkana Vezuva, propala su tri grada P o m p e j i , H e r k u l a n u m i S t a b i j a . Domicijan

312

Poslije Titove smrti vladao je njegov brat D o m i c i j a n ( 81. 96. g. ), kojega su pretorijanci proglasili carem, a Senat potvrdio. Pod Domicijanom jaaju apsolutistike tendencije: on je uzeo titulu stalnog cenzora. Kao Kaligula, i Domicijan je zahtijevao da ga oslovljavaju gospodarom (dominus ) i bogom ( deus ).
4

Poslije sloge koja je trajala dvanaest godina, ponovo je izbila borba izmeu cara i Senata. To je naroito karakteristino za posljednje godine Domicijanove vladavine. 89. g. legat Gornje Germanije Antonije Saturnin bio je od svoje vojske proglaen carem. Ustanak je bio uguen, a potom su uslijedili progoni nepovjerljivih senatora. Ponovo su stekli vanost prokazivai
( delatores ), ije je usluge car dareljivo nagraivao. Dravne financije, koje je Vespazijan

ojaao, ponovo su ruinirane pod Domicijanom, koji je troio ogromna sredstva na graevine, predstave i distribucije: one su uzdizale carev presti i doprinosile njegovoj popularnosti meu plebsom. Veliku pozornost posvetio je Domicijena jaanju birokratskog aparata. U pogledu provincija on je slijedio primjer svoga oca. Zapadne provincije bile su predmet vee pozornosti od istonih podruja Carstva. Da bi ojaao italsku poljoprivredu, car je zabranio uzgoj vinove loze u provincijama. Ova mjera je trebala sprijeiti konkurenciju provincijskog vinogradarstva. Ali ta naredba nikad nije strogo izvravana. Domicijanova apsolutistika politika doprinijela je jaanju tzv. filozofske oporbe, ije su pristae uivale nesumnjivu podrku vladajuih skupina istonih gradova. Ali su se najaktivniji Domicijanovi protivnici nalazili u Rimu, gdje je represalijama bila podvrgnuta ak i careva okolina. Protiv Domicijana sklopljena je urota, i 96. g. njega je ubio jedan osloboenik njegove ene.

3. Vanjska politika Flavijevaca

Civilisov ustanka ukazivao je na opasanost od ujedinjenja Germana, koji su nastanjivali rimski teritorij, sa njihovim slobodnim suplemenicima. Poslije guenja ustanka poduzete su mjere da se pomakne rimska granica na srednjoj i donjoj Rajni. Prikljueno je podruje izmeu Rajne i Dunava, koje je nosilo naziv Dekumatska polja. Pojedine vojne ekspedicije osigurale su sigurnost rimskih granica. Domicijan je organizirao pohod protiv Hata ( 83. g. ); u porajnskim podrujima utvrene su rimske granice i stvoren sustav katela ( utvrenih toaka ) u kojima su se nalazile manje vojne postrojbe. Uslijed svih tih mjera, za due razdoblje osigurana je sigurnost rimskih teritorija na Rajni. Ozbiljna opasnost pojavila se na sjeveroistoku. Na donjem Dunavu ponovo je ojaala Daka kraljevina, na ijem je elu stajao energian kralj Decebal. Iz podruja dananje Besarabije na podunavska su podruja napadali Sarmati i Roksolani, kao i Markomani. Rimljani su trpjeli poraze, i Domicijan je sa znatnim snagama krenuo protiv dakog kralja. Rimljani su uspjeli postii odreen uspjehe, ali su se mirovnim ugovorom ( 89. g. ) obvezali Dakiji godinje plaati
4

Dodue, mi na te titule ne nailazimo u slubenim dokumentima ( natpisima ), ali Maricijalova djela govore da su ih suvremenici upotrebljavali kad se obraali caru.

313

odreen novani iznos. Okolnosti zbog kojih je Domicijan pristao na takve uvjete nisu dovoljno poznati. Po svemu sudei, uvjeti mirovnog ugovora bili su diktirani upadima barbarskih plemena, a borba s njima iziskivala je velike vojne snage. U Britaniji su Rimljani nastavili s uvrivanjem svojih pozicija. Osobitu popularnost stekli su pohodi Julija Agrikole (77.83. g.), ija je djelatnost doprinijela romanizaciji zemlje. Prema istonim vazalnim kraljevinama Vespazijan je nastavio politiku posljednjih JulijevacaKlaudijevaca. Konano su carstvu prikljuene Komarena, Mala Armenija i niz manjih kneevina.

Glava XXIX.
RIMSKO CARSTVO U II. STOLJEU DINASTIJA ANTONINA 1. Nerva ( 96. 98. g. )

Nakon Domicijanove smrti proglaen je carem M a r k o K o k c e j N e r v a ( 96.-98.). On je tada imao oko 36 godina. Vodio je porijeklo iz jednog starog senatorskog roda, i njegov izbor simbolizirao je nastupanje nove epohe, epohe sloge izmeu Senata i princepsa. Poetak Nervine vladavine obiljeen je obustavljanjem procesa za uvredu velianstva, amnestijom prognanih i kanjavanjem delatores prokazivaa, koji su igrali veliku ulogu u Domicijanovo doba. Rimskim plebejcima podijeljen je uobiajeni kongnarij. Iako su postrojbe dobile darove koji su bili uobiajeni prilikom promjene vladara, ipak je u vojnim krugovima bilo ljudi nezadovoljnih izborom senatorskog cara. Nezadovoljnika je bilo i u redovima pretorijanaca. Da bi osigurao podrku vojsku, Nerva je posinio namjesnika Germanije Marka Ulpija Trajana, koji je uivao popularnost meu vojnicima. Od Nervinih mjera koje se tiu unutarnje politike treba istaknuti agrarni zakon, po kome je najsiromanijim graanima podijeljena zemlja u vrijednosti 60 milijuna sestercija. Ali je od osobitog znaenja bilo osnivanje tzv. alimentarnog fonda, iji razvoj pada u vrijeme vladavine Nervinih nasljednka.

2. Trajan ( 98. 117. g. )

Nervn nasljednik Marko Ulpije Trajan ( 98.-117.) bio je rodom iz panjolskog grda Italike. Bio je popularan vojskovoa i imao veza u senatorskim krugovima. Trajanova vanjska politika. Ratovi sa Dacijom

314

Za Trajanovu vladavinu vezana je prije svega promjena u rimskoj vanjskoj politici. Od Augustovog vremena rimska je politika na Istoku i Zapadu bila poglavito defanzivna. Trajanovo vrijeme obiljeeno je ofenzivnim djelovanjima Rimljana. Ovaj preokret ne moe se objasniti samo vojnikim planovima novog cara. Vanjska politika Rimljana nije zavisila od volje ili elje pojedinih careva: ona je bila odreena objektivnim uvjetima. U pograninim podrujima stvaraju se dravne tvorevine; barbari primaju rimske obiaje. Njihovo vojno umijee usavrilo se pod rimskim utjecajem, i to je, nesumnjivo, predstavljalo opasnost po rimske granice. Poslije Domicijanovih ustupaka osobito je opasna bila Daka kraljevina. Decebal je stupio u pregovore sa partskim kraljem o zajednikim akcijama, i uslijed toga su istone provincije Carstva mogle postati predmet napada. Da bi sprijeio eventualnu opasnost, Trajan je 101. g. krenuo u pohod protiv Decebla. Decebal je bio poraen i prisiljen na sklapanje mira, predavi Rimljanima oruje, ratni materijal i pionire koje je dobio od Domicijana. Rimljanima je pripao jedan dio Dake kraljevine, a osim toga Decebal je morao pomagati Trajnu u njegovim vojnim pohodima. Da bi obiljeio svoj uspjeni rat, Trajan je uzeo titulu Dacius ( Daki ). 105. g. poeo je novi rat sa Dakom kraljevinom, koji se zavrio 106. g., prikljuenjem itave Dacije Rimu. Decebal nije podnio svoj poraz i izvrio je samoubojstvo. Osvajanje Dacije imalo je odreeni znaaj kako strateki, tako i gospodarski. Rimljani su se oslobodili opasnog susjeda i dobili pogodno zemljite za odbijanje napada sa sjeveroistoka; osim toga, u Daciji su se nalazili rudnici zlata; najzad, to je bilo podruje pogodna za kolonizaciju. Jo pod Trajanom u nju se alju kolonisti, uglavnom iz Male Azije. Po zavretku Dakog rata posveena je velika pozornost utvrivanju granic. Trajan je izgradio onaj sustav pograninih utvrda koji je inio tzv. l i m e s . Na odreenim rastojanjima podizana su manja utvrenja k a t e l i . Oni su meusobno povezivani cestama, pogodnima za kretanje vojske. Na graninoj liniji kopani su rovovi i stvarni nasipi. Na taj nain, stvarana je barijera, koja je trebala sprijeiti eventualnu ofenzivu barbara. Trajanova istona politika. Pohod protiv Parta Osvajanje Dacije pomoglo je jaanju rimskog utjecaja u Bosporskoj kraljevini. Uskoro su proirene rimske vojne akcije na Istoku. 106. g. prikljuena je Navatejska kraljevina, koja se nalazila u Arabiji, u podruju Bostre i Petre, a nakon nekoliko godina otpoeo je rat sa Partima. Kod izbijanja novog vojnog sukoba izmeu Rima i Partskog kraljevstva veliku je ulogu odigralo armensko pitanje, koje od Augustovog vremena nije gubilo na aktualnosti. Za Neronove vladavine postignuto je kompromisno rjeenje, ali se stanje izmijenilo kad je Partskim kraljevstvom poeo upravljati Horzoje; on je uvrstio svoju vlast u samom Partskom kraljevstvu i svrgnuo armenskog kralja priznatog od Rima. To je posluilo kao povod za rimsku intervenciju. 27. listopada 113. g. Trajan je krenuo iz Rima. Jo prije carevog odlaska na poprite ratnih djelovanja rimske su postrojbe uz pomo kavkaskih naroda pokorile Armeniju, i itav teritorij Armenske kraljevine pretvoren je u rimsku provinciju.

315

115. g. pod rukovodstvom samog Trajana, Rimljani su uspjeno poveli ofenzivu protiv Parta, koji su pruali slab otpor. Rimljani su preli rijeku Tigris. Osvojili su Adiabenu, Babilon, a zatim zauzeli i prijestolnicu Partskog kraljevstva Ktesifon. Na partsko prijestolje Trajan je doveo svog tienika kao vazalnog kralja. Oponaajui Aleksandra Makedonskog, Trajan je, nakon dolaska u Perzijski zaljev, pomiljao na pohod u Indiju. Ali ovim vojnikim namjerama nije bilo sueno oivotvorenje. 116. g. Trajan je morao prekinuti ofenzivna djelovanja, jer su u Mezopotamiji izbili nemiri; u Cirenaici su jo 115. g. Judejci digli ustanak, koji je naiao na odziv u Egiptu i na Cipru. 117. g. ustanci su bili ugueni, kako u Mezopotamiji, tako i u istonim rimskim provincijama, ali su zato bili iscrpljeni izvori za nastavljanje ofenzivnog rata protiv Partskog kraljevstva. Bolest je nagnala cara na povratak u Italiju, ali je on putem ( u Maloj Aziji ) umro. Teorijsko osnivanje monarhijske vlasti Za Trajanovu unutarnju politiku karakteristino je daljnje jaanje carske vlasti a nastojalo joj se je dati i teoretsko obrazloenje. To se zasnivalo na naelima koja su bila nadaleko rairena u grkoj filozofiji i publicistici, jo u prvim stoljeima helenizma. To pitanje steklo je osobitu aktualnost u doba Flavijevaca, kada se progoni tzv. filozofska oporba. Jedan od nastradalih je i Dion Krizostom ( Zlatousti ). On je bio protjeran ne samo iz Rima i Italije, ve i iz rodnog grada Pruse ( Bitinija ). Nakon Domicijanove smrti Dion je dobio amnestiju, vratio se u zaviajnu Prusu, a 100 g. posjetio Rim, bio na Trajanovu dvoru i odrao etiri govora o carskoj vlasti, u kojima je dao teoretsko obrazloenje neograniene monarhije. Dion Krizostom razlikuje monarhiju i tiraniju. Prava monarhija je sluenje drutvu. Nositelj vrhovne vlasti, iji je prototip bio Zeusov sin Heraklo, ima visoke moralne znaajke. On je pravedan, ne boji se rada i voli zakone. Grka politika teorija izvrila je nesumnjiv utjecaj i na rimsku publicistiku. Po svom sadraju blizak je govorima Diona Krizostoma "Panegirik" Plinija Mlaeg, u kome je Trajan prikazan kao pravedan monarh, koji uva stare rimske tradicije. Trajanova provincijska politika Trajan nije bio samo dobar vojskovoa, ve i iskusan i razborit upravlja. O naelima njegovog upravljanja moe se stei predodba na osnovu njegove prepiske sa jednim od prijatelja i suradnika, Plinijem Mlaeim. Plinije je bio postavljen upravnikom Ponta i Bitinije, odakle je caru Trajanu slao pisma i dobivao na njih odreene odgovore. Krug pitanja koja je Trajan rjeavao neobino je raznovrstan. On se skrbio o sanaciji financija lokalnih gradova, o graevinama, o gradskoj sigurnosti, o gaenju poara, o pravima raznih gradova. U pismima se obrauju pitanja gradskog i kaznenog prava. Od vremena Nerve i Trajna carska je vlast nastojala staviti pod svoj nadzor gradsku upravu, regulirati municipalne financije. To je obavljano putem provincijskih namjesnika, a osim toga u gradove su upuivani posebni inovnici, gradski kuratori
( curatores rerum publicarum ), kojima su povjeravane revizije i sanacije lokalnih financija.

316

Skrb o Italiji Cijelom nizu Trajanovih mjera cilj je bio poboljanje stanja u Italiji. Jedna od glavnih mjera bio je razvoj a l i m e n t a r n i h ustanova, koje je osnovao Trajanov prethodnik. Bit alimentacije svodila se na sljedee: iz odreenog novanog fonda, koji je osnovala drava, podjeljivane su posudbe sitnim i srednjim zemljoposjednicima uz neznatne kamate ( obino 5% godinje ); kamate od tih zajmova troene se na odgoj maloljetne siroadi, kao i djece siromanih roditelja. Do punoljetnosti djeacima je mjeseno dijeljeno po 16, a djevojicama po 12 sestercija. Ta zamisao nije nova; privatne ustanove sline vrste postojale su jo u prethodnom razdoblju. Novo je bilo to to je sada alimentarni fond osnivala drava i to se alimentacija provodi po itavoj Italiji, u relativno irokom opsegu. Kao to o to tome svjedoe predodbe na reljefima i novcu, drava je reklamirala alimentacije kao izraz careve dareljivosti i njegove skrbi o stanovnitvu. Ali je to, nesumnjivo, bila palijativna mjera, koja nije mogla zaustaviti ni propadanje srednjeg i sitnog seljatva, ni pauperizaciju gradskog stanovnitva. Stanovnitvo nekih italskih gradova popunjeno je naseljavanjem veterana. Osim toga, Trajan je izdao naredbu kojom je obvezao svakog senatora da jednu treinu svoje imovine uloi u italsku zemlju. Ova mjera imala je za cilj poveanje vrijednosti italskog zemljita. Pod Trajanom graene su nove i popravljane stare ceste, to je takoer doprinijelo razvoju italskog gospodarstva. U Rimu su podizane nove zgrade, koje su izazivale divljenje svojom grandioznou i istovremeno se odlikovale skladom i simetrijom svojih dijelova. Predstave i distribucije Osim uobiajenog izdavanja ita siromanim Rimljanima Trajan je u tri maha dijelio kongnarij, pri emu je u dva sluaj podijelio po 75, a u jednom ak po 500 sestercija na ovjeka. Brojem i raskonou predstava Trajan je nadmaio i najdareljivije od svojih prethodnika. Nakon sretno zavrenog Dakog rata kazaline su predstave trajale 123 dana, u areni se borilo 10 000 gladijatora i ubijeno 11 000 divljih ivotinja. Bogati Daki rat omoguio je Trajanu dareljivo ponaanje. Ali je pred kraj njegove vladavine, za vrijeme Partskog rat, stanje financija bilo prilino loe. Trajan i senatorski stale Trajan je uivao popularnost. Plinije Mlai govori o tome da je Trajan u Domicijanovo vrijeme dijelio nesreu sa ostalim predstavnicima najvieg stalea. Nastavljajui politiku svoga pooima, Trajan je odravao dobre odnose sa senatorima. On se prisegom obvezao da nee pogubiti i prognati nijednog senatora. Na osnovu Plinijevih djela moe se zakljuiti da je Trajan vodio rauna o svim formalnostima koju su ostale od republikanskih vremena. Senatorska tradicija uvrtava Trajana u dobe careve. Jo za ivota dobio je titula optimus ( najbolji ), i u kasnija vremena, prilikom predaje vlasti novom princepsu, u Senatu se govorilo:

317

"Budi sretniji od Augusta, a bolji od Trajana" (felicior Augusto, melior Traiano ). Ali se i pod Trajnom razvija birokratski sustav upravljanja Carstvom. Sve vanije mjere povjeravane su osobama koja je posebno odreivao car. Pod Trajanom vee znaenje nego prije dobio je prefekt pretorija, koji je u odreenom pogledu bio po svom znaenju drugi ovjek u dravi, odmah iz cara.

3. Hadrijan

( 117. 138. g. )

Nakon Trajanove smrti sirijske su postrojbe proglasile carem njegovog zemljaka i roaka P u b l i j a E l i j a H a d r i j a n a . Rano zapoevi slubeniku karijeru, Hadrijan je, kao i njegov prethodnik, bio iskusan vojskovoa, ali je, za razliku od Trajana, glavnu pozornost obratio na osiguranje granica i odravanje mira. Vanjska politika Partskom kralju vraena su podruja koja je Trajan osvojio, jer su se novoosvojeni i jo ni blizu umireni teritoriji teko mogli zadrati bez krajnjeg naprezanja snaga. Velika Armenija se od provincije ponovo pretvorila u kraljevinu, na ije je elo postavljen jedan kralj ovisan o Rimu. Ali je Hadrijan zadrao teritoriji koji je Trajan osvojio u Arabiji, kao i Daciju, koja je i dalje kolonizirana uglavnom ljudstvom iz istonih provincija. Stav prema senatorskom staleu Na samom poetku vladavine, dok jo Hadrijan nije stigao u Rim, etiri konzulara, bive Trajanove vojskovoe, organizirali su urotu s ciljem ubijanja cara. Urota je bila otkrivena, i po odluci Senata urotnici su pogubljeni. Slino svojim prethodnicima, Hadrijan je poloio prisegu da nee pogubiti nijednog senatora, bez senatske odluke. Godinama su odnosi Senata i princepsa bili dobri, karakteristini i za prethodnog vladara. Tek posljednjih godina Hadrijanova ivota taj je mir naruen i pogubljeno je nekoliko senatora. Jaanje carske vlasti Hadrijan je svojom djelatnou elio uvrstiti carsku vlast i razviti birokratski aparat. U tom smjeru on je izvrio niz vanih reformi. P r i n c e p s o v s a v j e t ( consilium principis ), koji se pojavio jo pod Augustom, postao je pod Hadrijanom stalna i slubena ustanova; uz senatore, u savjet su ukljueni i vitezovi. Veliku ulogu u carskom savjetu igrali su pravnici. lanovi savjeta dobivali su odreenu plau (solarium), a samo zvanje lan savjeta smatrano je slubenim poloajem. lanovi tog savjeta slobodno su izraavali svoje miljenje, koje je car prihvaao ili odbijao, ovisno o svojoj volji. Pod Hadrijanom

318

stvara se norma, koju su kasnije izrazili rimski pravnici, naime: p r i n c e p s o v a v o l j a j e zakon. Umjesto osloboenika na elo carskih ureda postavljani su vitezovi. Carske ustanove stjecale su samim tim opedravni znaaj. Kadar raznih carskih inovnika znatno se proirio. Osobita pozornost posveena je reguliranju financijske uprave. Vanu Hadrijanovu mjeru predstavljalo je objavljivanje tzv. " V j e n o g e d i k t a "
( Edictum perpetuum ).

Jo od republikanskih vremena pretorima je davano pravo dotjerivanja i mijenjanja graanskog zakonodavstva. Po Hadrijanovu nalogu, najistaknutiji pravnik toga vremena Salvije Julijan revidirao je pretorske edikte, napravio izbor iz njih i usustavio ono to je sauvalo znaaj za to doba. Kodifikacijski rad zavren je izdavanjem "Vjenog edikta". U njemu su skupljeni edikti gradskog pretora i pretora peregrin. Na kraju je donesen edikt kurulnih edila. Prvi dio edikta odnosio se na sudski postupak pred magistratom, drugi formul i parnic, dok je trei dio sadravao propise o sudskim odlukama i njihovom izvravanju. Hadrijanova putovanja. Politika prema provincijama Mnogobrojni natpisi koji pripadaju Hadrijanovom vremenu svjedoe o njegovoj panji prema provincijskom ivotu. Njegova putovanja imala su najraznovrsnije ciljeve. U odreenoj mjeri Hadrijan je nastojao zadovoljiti osobnu radoznalost. On se penjao na Etnu, posjetio grobove heroja kod Iliona, bio na Pompejevom grobu u Peluziju ( Egipat ) i putovao uz Nil. Za vrijeme te ekspedicije utopio se njegov ljubimac Antinoj, i na mjestu nesree, na obali Nila, podignut je novi grad, koji je po pokojnikovom imenu nazvan Antinopolis. Hadrijanova putovanja imala su pred sobom u prvom redu politike ciljeve. Pristaa miroljubive politike, Hadrijan je posveivao veliku panju podizanju obrambene sposobnosti Carstva. Utvrene su pogranine linije ( naroito u zapadnoj Europi ). Sam car osobno je pratio stvaranje utvrenih linija. Ne samo u Europi, ve i u dalekoj Britaniji podignut je pogranini bedem. Veliku pozornost posvetio je car podizanju vojne stege. U sjevernoj Africi naen je natpis sa fragmentom iz Hadrijanovog govora, koji je on odrao za vrijeme postrojavanja; u njemu je naglaen znaaj vojne stege i manevara, koji postrojbe navikavaju na ratno stanje. Osobito znaenje imala je promjena naina popunjavanja vojnih jedinca. Do II. st. osnovne jedinice ( legije ) popunjavane su rimskim graanima. Od Hadrijanovog vremena u legije se poinju primati stanovnici provincija, bez obzira pripadaju li rimskom graanstvu ili ne. Rezultati te reforme pokazali su se u III. st. Kontingenti novaka su time poveani, ali se zato vojska provincijalizirala i barbarizirala. Kao rezultat carevog boravka na Istoku, sprijeena je diplomatskim putem opasnost od novog partskog rata. Pri svakom putu po provincijama i Italiji Hadrijan je veliku pozornost posveivao ivotu gradskog stanovnitva. Njegova politika doprinijela je razvoju gradskog ivota. Mnogi gradovi dobili su najvia prava, razne naseobine stekle su gradska prava, u raznim podrujima

319

Carstva niu novi gradski centri. Omiljen Hadrijanov grad bila je Atena. On ju je ukrasio novim graevnima i ponosio se time to je bio atenski arhont. Stvorio je opehelenski savez, ija se itava djelatnost, dodue, svela na donoenje odluka kojima se izraava odanost i zahvalnost caru. Pod Hadrijanom velika je panja posveena i agrarnom pitanju. Pod njegovom vlau rimska uprava pokuala je regulirati odnose izmeu zakupaca koji ive na carskim zemljitima i administrativnog osoblja dotinih imanja. U Italiji je Hadrijan nastavio politiku alimentacija. Uprava Italijom i dalje je bila u rukama Senata. Hadrijan je suenje u gradskim parnicama u Italiji predao etvorici konzulara. Hadrijanova znaajka Hadrijan je bio dobar vojskovoa, iskusan i energian administrator i istovremeno vatreni oboavatelj umjetnosti i filozofije. Pisao je stihove, bavio se kiparstvom i slikanjem. Njegova je znaajka naglost, brza promjena raspoloenja, odreena neuravnoteenost. Ironija i duhovitost, koje je istako njegov biograf, mijeale su se kod njega sa oholou. Okruen znanstvenicima, on je nastojao biti najbolji meu njima, i nije bez osnova jedan od njegovih suvremenika primijetio da su ljudi, htjeli ne htjeli, morali najobrazovanijim priznati onoga koji je zapovijedao nad trideset legija. On je bio helenofil, poznavatelj i oboavatelj grke kulture. Za njegove poglede na svijet znaajan je kozmopolitizam, i njegova razmimoilaenja sa Senatom objanjavaju se ne toliko njegovom politikom, koliko njegovom nepanjom prema rimskim obiajima. Hadrijan je bio ovjek kome su bile strane stare tradicije. On je nastojao svojoj vladavini dati kozmopolitsku znaajku. Nije sluajnost to je u grkim podrujima uzimao epitete svojstvene najviim grkim boanstvima ( Olimpijski, Osloboditelj i dr. ). U Rimu su ga u ali prozvali Grkom ( ak deminutivom Graeculus ). Jedan od suvremenika kae da je Hadrijana potovao i bojao ga se, kao kakvog stranog boanstva, ali da ga nije volio... U Hadrijanovu znaaju ima dosta crta svojstvenih njegovom vremenu, vremenu poetka opadanja antikog svijeta. U njegovom pogledu na svijet nema cjelovitosti: kod njega se racionalizam kombinira sa misticizmom. Pred kraj ivota Hadrijan je sagradio u Tiburu vilu, u kojoj su bili zastupljeni svi stilovi. U tom se oitovao njegov eklekticizam, svojstven mnogim ljudima toga vremena. Pod Hadrijanom rimska je uprava uivala podrku provincijske aristokracije, koja je zauzela povlaten poloaj u usporedbi sa niim slojevima stanovnitva. Otra granica izmeu Rimljana i provincijalaca poela se gubiti. Bogatstvo i osobne zasluge za cara ( a ne porijeklo ) dobivali su sve vee znaenje. Ustnak Bar-Kohbe Ali Hadrijanova politika nije mogla zadovoljiti sve slojeve stanovnitva. Njegova vladavina obiljeena je posljednjim ustankom u Judeji ( 132.-135. ). Povod ustanku bio je pokuaj da se na mjestu sruenog Jeruzalema podigne grad Elija Kapitolina. Tamo gdje je nekad bio Jeruzalemski hram trebalo je podii hram Jupitera Kapitolskog, pod ijim se je imenom trebao odravati kult samog cara Hadrijana. Na elo ustanka stao je neki Sijon nazvan Bar-Kohba ( sin zvijezde ), koji

320

se proglasio mesijom. Ustanici su zauzeli mjesto na kome se nekad nalazio Jeruzalem i pruali su otpor s velikom upornou, koja je Rimljane natjerala na upotrebu znatnih vojnih snaga. To je bio posljednji vei ustanak Judejaca, nakon kojeg im je ak bilo zabranjen ivot na teritoriju Judeje. Hadrijanova smrt Hadrijan je umro 138. g., nakon teke bolesti koju je dobio za vrijeme putovanj. Neslaganje sa senatorskim staleom u zadnjim godinama njegovog ivota oitovalo se u tome to ga je Senat odbio deificirati. Da bi to postigao, Hadrijanov adoptivni sin i nasljednik morao je uloiti veliki napor. Nakon sveanog pokopa pokojnikov prah smjeten je u H a d r i j a n o v m a u z o l e j monumentalnu graevinu koja i dan-danas postoji, pod imenom tvrave svetog Anela.

4. Antonin Pio ( 138. 161. )

Hadrijanov nasljednik T i t E l i j e A n t o n i n , kao i Trajan i Hadrijan, potekao je iz redova provincijalaca. Njegova obitelj vodila je podrijetlo iz galskog grada Namauza ( Nima ). To je bio jedan od najbogatijih senatora, blizak carskom dvoru. Hadrijan ga je posinio neposredno pred smrt, onda kad je Antonin imao ve 50 godina. Njego stav prema pooimu, prema rimskim vjerskim obiajima i tradicijama ogledao se u nadimku P i u s ( Poboni ), koji je uao u sastav Antoniovog imena. Vie nego Hadrijan odgovarao je on tenjama senatorske aristokracije svojim porijeklom, nainom ivota i svjetonazorom. Sauvane znaajke o njemu govore o idealiziranom liku. Antonin je predoen kao razborit i uravnoteen ovjek, koji nikad ne gubi mirnou duha, otvoren i postojan, koji prezire ispraznu slavu. O njemu se govorilo da se odlikuje radinou; bio je dareljiv prema drugima i istovremeno skroman u svojim potrebama. Naela njegove vladavine bili su aequitas, felicitas, fides ( pravinost, srea, vjernost ). Ali sve su to kvalitete idealnog vladara, a ne realnog ovjeka. Antonin je uspio uvrstiti ono to su postigli njegovi prethodnici. O bilo kakvim njegovim mjerama malo nam je poznato. U Antoninovo doba Rimskim Carstvom vladao je mir, gospodarski poloaj Carstva dosegao je visoku razinu. Raspoloenje povlatenih slojeva provincijskog stanovnitva izraeno je u govorima grkog filozofa Elija Aristida; on govori o miru, srei i procvatu itavog Carstva, koje je svoje granice proirilo do na kraj svijeta i u kome su upravlja kao u kakvoj dobroj obitelji. Natpisi su Antonina nazivali boanstvom, spasiteljem ljudskog roda, Zeusom Eleuterijem, Soterom. Ali su sve to potjee od povlatenih skupina stanovnitva. O raspoloenju irokih slojeva stanovnitva malo nam je poznato. 152. g. izbio je ustanak Judejaca, o kome skoro nita ne znamo. Istovremeno je izbio ustanak u Ahaji. Nemiri u Egiptu 152.-153. g. odrazili su se na opskrbu Rima itom, a ova okolnost izazvala je nemire i u prijestolnici, tako da je sam car dospio u opasnost. Da bi umirio svjetinu, Antonin je o svom troku organizirao distribucije vina, brana i ulja najsiromanijem dijelu stanovnitva.

321

U vanjskoj politici Antonin Pio se drao nael svog prethodnika. On je teio miru i, po rijeima njegovog biografa, ponavljao Scipionovu izreku: "Bolje je sauvati ivot jednog graanina nego ubiti tisuu neprijatelja". Rimsko Carstvo sauvalo je svoj presti. O tome svjedoe poslanstva iz Indije, Partskog kraljevstva i Hirkanije. Antonin Pio odbio je partskom kralju Vologazu III. vratiti prijestolje koje mu je oduzeo Trajan. Diplomatskim putem uspio je sprijeiti upad Parta u Siriju. U crnomorskom podruju pruio je podrku gradu Olbiji i pobijedio Alane. Antonin je morao voditi rat u Britaniji. Sjeverno od Hadrijanovih bedema podignut je novi bedem, koji je branio rimsku granicu od novih upada.

5. Marko Aurelije
5

( 161. 180. g.

Antonina Pija naslijedio je Marko Aurelije kojeg je on posinio jo za Hadrijanovog ivota. Marko Aurelije kao filozof Marko Aurelije pripadao je obitelji Anij, koji su vodili podrijetlo iz panjolske. Rodio se u Rimu i odrastao u krugu ljudi bliskih caru Hadrijanu. Marko Aurelije poznat je kao istaknuti predstavnik stoike filozofije. Svoje poglede izloio je u biljekama koje nose naslov "Samome sebi" i koje su pronaene i objavljene nakon careve smrti. U osnovi njegove filozofije lei samoanaliza, pomou koje ovjek treba pronalaziti put ka samousavravanju i voditi ivot u skladu s prirodnim zakonima. Drutveni ivot svih vremena izgleda Marku Aureliju monoton i jednolik. "Uvijek pamti da sve to se sada dogaa, i prije se dogaalo, i da e se uvijek dogaati...Sjeti se , npr., itavog Harijanovog dvora, i itavog Antoninovog dvora, i itavog dvora Filipa i Aleksandra i Kreza. Svuda je bilo sve isto, samo to su lica bila druga". Zamor i sumnja odzvanjaju u njegovim rijeima o mogunosti usavravanja politikog poretka. "Ne sanjaj o Platonovoj dravi; budi zadovoljan ako ti bilo to poe za rukom, ak i na taj uspjeh gledaj kao na veliku stvar". Marko Aurelije vodio je skroman ivot, odlikovao se radinou, potpunim izvravanjem svojih obveza; on je puno vremena posveivao suenjima i u posljednjem razdoblju ivota mnogo vremena proveo u pohodima. Unutarnja politika Sloga, koja je izmeu cara i Senata uspostavljena za vrijeme Antonina Pija, nije naruena ni pod Marko Aurelijem. U unutarnjoj politici Marko Aurelije je izvrio neke reforme, koje se tiu drugostupanjskih organa uprave ili graanskog prava. Pojaana je kontrola nad provincijama. Marko Aurelije potvrdio je Trajanovu naredbu da senatori jedan dio svojih sredstava moraju ulagati u italske zemljine posjede, ali je snizio visinu uloga od jedne treine na jednu etvrtinu.
5

Prije usinovljenja Marko Anije Katrilije Sever, nakon usinovljenja Marko Elije Aurelije Ver Cezar.

322

U Rimu su prireivane predstave za plebs, dijeljeno je ito i novac. Marko Aurelije pokazao se manje dareljivim od svojih prethodnika, ali je to ovisilo o objektivnim uvjetima. Kao to su to pokazali dogaaji ratne povijesti toga vremena, rimska je vojska bila u punoj borbenoj spremi, a sam Marko Aurelije bio talentiran vojskovoa; ali on u vojsci nije bio omiljen i popularan, ostajui daleko od ljudi naviknutih na logorski i ratniki ivot. Od svog pooima Marko Aurelije je primio u naslijee Carstvo koje se nalazilo u blagostanju: dravna blagajna raspolagala je znatnim sredstvima, nemiri u provincijama bili su ugueni. Rat s Partima Usprkos tome, u gospodarskoj i socijalnoj strukturi Carstva bilo je mnogo proturjenosti. Kriza je sazrijevala, i njeni simptomi oitovali su se u doba Marka Aurelija. Gotovo itava vladavina Marka Aurelija ispunjena je ratovima. 162. g. partski kralj Vologaz III. napao je Armeniju i uvrstio na armenskom prijestolju svog kandidata. Namjesnik pogranine rimske provincije Kapadokije, koji mu je pokuao pruiti otpor, pretrpio je poraz i poginuo u bitki. Partske postrojbe upale su u Siriju i napale sirijske gradove. Nedovoljno disciplinirane sirijske legije nisu mogle pruiti otpor neprijatelju. Na Istok su upuene postrojbe iz raznih provincija: sa Dunava, Rajne, iz Afrike i Egipta. Na elo ujedinjenih snaga postavljen je suvladar Marka Aurelije Lucije Ver. U stvari su postrojbama zapovijedali iskusni vojskovoe, meu kojima se isticao Avidije Kasije. Rimljani su zauzeli Armeniju, a zatim i Mezopotamiju. Seleukija i Ktesifon ponovo su dospjeli u ruke Rimljana. Rimske postrojbe prele su ak Tigris i upale u Mediju. Ali se je u postrojbama iznenada pojavila kuga, koja je Rimljanima nanijela strane gubitke. Rat je zavren 166. g. Armenija je ponovo dospjela u poloaj vazalne kraljevine. Znatan dio osvojenog teritorija vraen je Partskom kraljevstvu. Pod rimskim utjecajem ostao je samo sjeverozapadni dio Mezopotamije. To je bilo vano i za obranu granica Carstva u sluaju daljnjih ofenziva. Pobjede na Istoku osigurale su mir na odreeno vrijeme. Tome je doprinio sustav utvrenja du rimskih granica na Istoku, stvorenih po uzoru na zapadne utvrene linije. U Arabiji je u cilju zatite od nomadskih plemena sagraen limes. Rat je odnio mnogo sredstava. Uz to su postrojbe raznijele po itavom Carstvu kugu, koja je bjesnjela ak i u Rimu i pokosila mnotvo ljudi. Loa ljetina u Italiji zahtijevala je subsidije radi pomoi rimskom stanovnitvu. Uskoro su se tome prikljuile i nove vanjskopolitike potekoe. Rat sa Kvadima, Markomanima i Sarmatima 167. g. podunavska podruja, sve do Italije, bila su napadnuta od raznih barbarskih plemena. Zajedno sa germanskim plemenima Kvadima i Markomanima napadali su Sarmati. Njima su se pridruili i drugi narodi. Opasnost je prijetila ne samo zapadnim provincijama, nego ak i Aziji. Ova okolnost natjerala je obojicu careva na naputanje Rima i pokretanje vojnih pohoda. 169. g., na poetku pohoda, umro je Lucije Var, i itavim ratovanjem rukovodio je sam Marko Aurelije. Voenje rata bilo je dovreno s velikim potekoama. Ratna djelovanja morala su se voditi na znatnom prostoru i u raznim podrujima. Radi uspjenosti voenja rata trebalo je

323

obrazovati nove legije; meutim financije su bile ruinirane, jer su mnoga podruja Carstva bila opustoena kugom. Usprkos tome Rimljani su odnijeli pobjedu. Najprije su razbijeni Markomani, zatim Kvadi, a najzad i Sarmati. Predvialo se osnivanje novih provincija, ali su to sprijeili dogaaji u istonom dijelu Carstva. Po miru sklopljenom 175. g. Rimljani su se morali ograniiti na barbarko priznanje rimskog protektorata; na njihovom teritoriju rasporeene su rimske postrojbe. Osim toga, jedan dio barbara naseljen je u rimskim podrujima sa pravima kolon. Sline naseobine osnivane su i prije, ali je to sada provedeno u irokom opsegu. Ustanci u provincijama 172. g. u Egiptu je izbio ustanak bukol ( "pastir" ), koji je imao agrarni karakter. Ustanici su stigli gotovo do Aleksandrije, ali ih je savladao sirijski namjesnik u Partskom ratu Avidje Kasije. Neposredno nakon toga Kasije, koji je imao veliku vlast u istonim provincijama, digao je 175. g. ustanak protiv Marka Aurelija. To je upravo i natjeralo cara na sklapanje mira s barbarima. Avidije Kasije, kojeg su ispoetka podravale postrojbe i lokalno stanovnitvo, uskoro je bio naputen od svojih pristaa i ubijen. 177. g. obnovljen je rat sa Kvadima i Markomanima. Car je ponovo krenuo u pohod. I ovaj drugi pohod zavren je pobjedom Rimljana ali je Marko Aurelije umro 180. g., za vrijeme novog vala epidemije kuge, koja se rairila po postrojbama. Ratovi i unutarnji potresi negativno su utjecali na dravne financije. Tijekom ratova na Dunava moralo se pribjei izvanrednim mjerama: na tritu je prodavano carevo posue, drago kamenje, bogato ukraena careva odjea. Gospodarsko stanje Carstva bilo je u vrijeme Marka Aurelija uzdrmano.

6. Komod i kraj dinastije Antonin

Sin i nasljednik Marka Aurelija K o m o d ( 180. 192. ) sklopio je s Kvadima i Markomanima mir, odustavi od novog teritorijalnog irenja. Za unutarnju politiku Komoda karakteristino je jaanje apsolutistikih nastojanja. Kao Domicijan, i on je zahtijevao boanske poasti, nazivajui sebe novim Herkulom. Herkul je smatran pokroviteljem i uzorom prosvijeenih monarha dinastije Antonin. Njegov kult se znaajno proirio. Tijekom Komodove vladavine Herkul je bio uzor i prototip neogranienog monarha, koji je vlast dobio od svoga oca Jupitera. Pod Komodom se ponovo obnavljaju progoni senatora. Sam on traio je podrku u vojnim krugovima, naroito meu pretorijancima. Vii krugovi bili su nezadovoljni carem i zbog toga to je on bio strastveni ljubitelj igara i predstava. Sam se car ponekad pojavljivao kao gladijator. Nezadovoljstvo careve okoline dovelo je do sklapanja urote protiv Komoda, u kojoj je sudjelovala i njegova ljubavnica Marcija. U noi uoi 1. sijenja 193. g. Komod je ubijen u gladijatorskoj vojarni, uoi dana kojeg je namjeravao primiti konzulat u odjei gladijatora.

324

Komod je bio posljednji predstavnik dinastije Antonia, koja je Rimskim Carstvom vladala oko 100 godina.

Glava XXX.
SOCIJALNO STANJE U RIMSKOM CARSTVU U I II. ST.
Socijalno stanje Rimskog Carstva od vremena osnivanja Augustove vlasti pa do Komodove smrti nije ostalo nepromijenjeno. U II. st. Rimsko je Carstvo dostiglo kulminacijsku toku svojeg razvitka. Pojam I m p e r i u m R o m a n u m , koji je nekada znaio naprosto rimsku vlast, sada predstavlja Rimsko Carstvo; pod njim se podrazumijeva onaj teritorij na koji se protezala rimska vlast. Imperium Romanum je ujedno sinonim za pojam o r b i s t e r r a r u m ( cijeli svijet ). Doba Antonin obiljeeno je porastom gradova, razvojem komunikacija, trgovine, irenjem rimske kulture. Italija postepeno gubi svoj povlateni poloaj, dok naprotiv mnoge provincije doivljavaju razdoblje procvata. Iz ralambe socijalne i gospodarske strukture moe se zakljuiti da je II. st. predstavljalo najvii stupanj razvoja u pogledu ukljuivanja zemalja Sredozemnog mora u trgovinski promet i irenja gradskog ivota. Ali su se u drutvenom ivotu Carstva u doba Antonin krile i mnoge proturjenosti, koje su neminovno morale dovesti do krize.

1. Ropstvo i kolonat
Osnovu gospodarsko ivota i dalje ini robovlasnitvo, samo to se sve vie razvijaju oni novi elementi gospodarskog razvitka koji su se pojavili u prvom razdoblju Carstva. Vernae Broj kupljenih robova i dalje se smanjuje a robovi odgajani u kui ( vernae ) stjeu vee znaenje nego prije. Prema proraunima modernih istraivaa, u doba Republike robovi odgojeni u kui predstavljali su obino jednu treinu ukupnog broja robova, dok se u doba Carstva taj odnos mijenja: jednu treini sainjavaju kupljeni robovi. U svezi s promjenom drutvenih uvjeta mijenja se i pogled na robove. Filozof Seneka ukazuje na ljudsko dostojanstvo robova, na to da i oni mogu biti prijatelji, samo to se nalaze na niem drutvenom poloaju. Po Dionu Krizostomu ropstvo i sloboda su moralna, a ne socijalna kategorija. Bez obzira na svoje socijalno stanje, jedni se ljudi raaju i ostaju robovi po duhu, dok su drugi uvijek moralno slobodni. Ovakav pogled na robove odraava se i u rimskom zakonodavstvu. Zakonodavstvo o robovima

325

Prvi zakon koji je unekoliko zatitio robove objavio je jo car Klaudije. U Rimu je vladao obiaj da se bolesni robovi, bez velikih izgleda na izljeenje, odvode na Eskulapov otok. Ako bi ozdravili, morali su se vratiti svome gospodaru. Klaudije je izdao naredbu po kojoj robovi odvedeni na Eskulapov ostok, u sluaju ozdravljenja, dobivaju slobodu. Car Hadrijan zabranio je ubijanje robova. Njegov ivotopisac govori da je on pozvao na odgovornost jednu uglednu Rimljanku zbog okrutnog postupanja prema robovima. Car Antonin Pio izdao je naredbu po kojoj onaj tko bez razloga ubije svoga roba snosi istu odgovornost kao i za ubojstvo tueg roba. Odreen utjecaj izvrili su i grki obiaji: po odluci tog istog cara robovima je dozvoljeno traiti azil u hramovima i pred kipovima careva. U sluaju okrutnog postupanja prema robovima, gospodari su prisiljavani na prodaju istih. Nema nikakvog razloga za to da preuveliavamo znaenje ovih zakona. Poloaj robova ostajao je kao i prije veoma teak. Novi pogled na ropstvo i zakoni u korist robova samo su jedan od simptoma krize robovlasnikog gospodarstva. Italija u doba Antonin Kriza nije nastupila odmah, niti istovremeno u svim podrujima Carstva. Ona se oitovala u prvom redu u Italiji. Osnivanje alimentacijskog fonda i njegovo irenje u vrijeme Antonina predstavljalo je pokuaj spreavanja propadanja srednjih i sitnih zemljinih vlasnika, a istovremeno i pokuaj pruanja pomoi siromanoj siroadi. Jasno je da je ta mjera bila palijativna i da je mogla samo do odreene granice sprijeiti, a ne potpuno zaustaviti propadanje seljatva. Sauvane alimentacijske tablice svjedoe o tome da su se dravnim kreditom koristili sitni i srednji posjednici italskih gradova Veleje, Placencije i Beneventa. Na osnovu tih tablica moemo utvrditi da se broj sitnih posjeda smanjuje, u usporedbi sa stanjem pred kraj Republike; pritom se ne moe govoriti o stvaranju cjelovitih latifundija. Kompleks zemljita koja pripadaju jednom vlasniku mogao se sastojati od vie nepovezanih parcela, ili su ak na jednom mjestu mogli postojati posjedi meusobno odvojeni tuim parcelama. To to je Italija postepeno gubila dominantan gospodarski poloaj, oitovalo se u odljevu sredstava i zaputanju zemljita. Jedno od sredstava borbe protiv ovih pojava predstavlja naredba cara Trajana, a potom i Marka Aurelija, da senatori moraju jedan dio svojih sredstava ulagati u italska zemljita. Razvitak kolonatskih odnosa Jedan dio izvora koji nam daju predodbu o stanju krupnog zemljinog posjeda u Italiji za vrijeme Trajana, jesu pisma Plinija Mlaeg. Iz njih se vidi da je sam Plinije Mlai vie volio posjedovati zemljine posjede na raznim mjestima u Italiji. Po njegovim rijeima, on je time sebe osigurao od iznenaenja. Plinijevi podaci svjedoe o tome da su se kolonatski odnosi i dalje razvijali. Prilikom izbora imanja Plinije nastoji na odreenom mjestu pronai sigurne zakupce. Zaduenost kolon je sve vie rasla. Ostaci njihovih dugova ( reliqua colonorum ), kao to moemo doznati iz drugih izvora, mogli su se davati u zalog, prodavati i nasljeivati. Plinije je

326

naglaavao da se koloni, uope ne pokuavaju vratiti svoje dugove jer su oni isuvie veliki. Uslijed toga, vlasnici poinju novanu zakupninu zamjenjivati zakupninom sastavljenom od jednog dijela proizvoda. Plinije to naziva jedinim nainom lijeenja zastarjele bolesti. Osobitost italskih kolonatskih odnosa sastoji se u tome to je kolon slobodan zakupac; u osnovi odnosa izmeu njega i vlasnika lei dvostrani ugovor o najmu ( locatio-conductio ). Kolonat se iri u provincijama. U istonim podrujima Carstva odnosi bliski kolonatu formirali su se znatno prije rimskog osvajanja. U Egiptu i Aziji kraljevska zemljita, zemljita hramova i drugi posjedi dijelili su se na parcele, koje su davane u zakup sitnim poljoprivrednicima. Taj zakup pretvarao se u prisilan zakup, zemljoradnici su stvarno vezivani uz zemlju, i nisu mogli slobodno napustiti mjesto u kojem su zapisani ( origo ). Na Zapadu se kolonat razvija potkraj I. i poetkom II. st. Najbolje nam je poznato stanje na velikim carskim posjedima Rimske Afrike. Ti posjedi formirani su jo pod Julijevcima-Klaudijevcima, uglavnom kao rezultat konfiskacije privatnih senatorskih imanja od stane careva. Carski zemljini fondovi koji su se nalazili u Rimskoj Africi dijelili su se na regije ( tractus, regiones ); one su se sastojale od velikih posjeda-s a l t u s a ( saltus ). Na elu regije nalazio se carski inovnik, prokurator. Veliki dio saltusa dijeljen je na estice i davan u zakup kolonima. Glavna osoba na imanju bio je konduktor ( conductor ), kome su davani u zakup svi prihodi s imanja. Odnosi izmeu kolon i carske administracije nisu se regulirani pojedinim ugovorima, kao to je to bilo u Italiji, ve posebnim statutima ( leges ) o posjedima. Prilino veliki fragmenti jednog takvog statuta sauvani su na jednom natpisu. U njemu se govori o tome da se uspostavlja poredak u skladu sa Mancijevim statutom ( lex Manciana ). U pogledu datuma ovog statuta u povijesnoj literaturi nema jedinstvenog miljenja; po svemu sudei on pada u posljednje doba dinastije Flavijevaca, ili pak u vrijeme Trajana. Koloni su za zemlju plaali jednim dijelom proizvoda; oni su morali dati jednu treinu etve penice i jema, jednu etvrtinu prihoda graka, jednu treinu berbe maslina, odreenu koliinu meda iz svake konice. Forsiran je uzgoj maslina, i onaj tko je sadio masline uivao je odreene povlastice. Koloni su novano plaali samo stoku. Osim naturalnih i novanih podavanja, koloni su morali tri puta godinje po dva dana raditi na samom imanju. Ovakav poredak bio je, po svemu sudei, karakteristian ne samo za carska, ve i za krupna privatna imanja. Od careva II. st. osobitu pozornost reguliranju odnosa izmeu kolon i administracije afrikih carskih posjeda posveivao je Hadrijan. On je potvrdio da konduktor ne moe od kolon zahtijevati rad vie od est dana godinje. Naroit povlastice davane su onima koji su orali ledinu ili naputena zemljita, sadili masline i voke ili uzgajali vinovu lozu. Pravil, predvienih statutima pojedinih posjeda, konduktori su nisu pridravali. Stanovnici Burunitanskog saltusa na svoje stanje su se alili caru Komodu. Oni su u albi tvrdili da prokuratori uvijek stoje na strani bogatih i utjecajnih konduktora, a oni da nezakonito poveavaju potraivanja i trae obavljanje radova preko propisane mjere. Prokuratori se uope ne obaziru na albe kolon, a kada su se ovi sakupili i napisali albu samom caru, prokurator je na njih poslao

327

vojnike; mnogi od kolona baeni su u tamnicu, pri emu su ak i rimski graani podvrgnuti tjelesnim kaznama. Koloni Burunitanskog saltusa imali su sree: njihova peticija stigla je do carske kancelarije, i sam Komod naredio je da ubudue koloni rade onoliko koliko je propisano Hadrijanovim zakonom; ali ni izdaleka sve molbe, vjerojatno, nisu dovodile do takvih rezultata. Tlaenje kolona i zloupotrebe administracije bili su obina pojava. Po sjeverozapadnim graninim podrujima naseljavani su barbari, pod uvjetima bliskim poloaju kolon. Ovu mjeru osobito je opseno primjenjivao Marko Aurelije. Kolonatski odnosi utjecali su i na poloaj nekih kategorija poljoprivrednih robova. Vlasnici zemljita prevode ih na p e k u l i j , tj, dodjeljuju im parcelu i, preputajui robovima da je obrauju po svom nahoenju, obvezuju ih na plaanje odreenog danka u naturi. Pekulij je jedan od starih oblika rimskih pravnih odnosa. Njegova iroka primjena za vrijeme Carstva svjedoi o tome da je stari nain obrade prostranih teritorija pomou robova gubio svoje znaenje. Unosnije je bilo usitnjavati imanja na manje estice i svim sredstvima osiguravati sebe od iznenaenja, osiguravati sebi odreeni prihod. Robovi koji su dobivali zemlju kao pekulij nazivani su servi
casati. U odreenoj mjeri mijenjao se i njihov pravni poloaj. Na njih se gledalo kao na quasi coloni ( skoro koloni ). Pravnici istiu da njih, za razliku od drugih robova, ne treba uvrtavati u

inventar imanja; oni se ne mogu ni ostavljati u naslijee. U povijesnoj i pravno-povijesno literaturi pitanju kolonata posveivana je velika panja. Najvie sporova izazvalo je pitanje o porijeklu kolonata. Neki povjesniari smatrali su kolonat nerimskom pojavom, preuzetom od Germana, kod kojih su se robovi nalazili u drukijem poloaju nego kod Rimljana i po svom statusu bili slini kolonima. Prvi je to miljenje iznio Savinji, kasnije su ga zastupali Markvart i Zek. Njega je u odreenom pogledu dijeli i Mommsen, koji je, dodue, istako da je irenju kolonatskih odnosa doprinijelo smanjenje broja robova, uslijed novih uvjeta rimske vanjske politike. Puhta i Rodbertus smatrali su kolonat ublaenim ropstvom. Fustel de Coulanges i I. M. Grevs su smatrali da kolonat proistjee iz sve vee zaduenosti sitnih arendatora. Najzad, neki istraivai objanjavali su razvitak kolonata utjecajem istonog helenistikog agrarnog sustava. Osobito znaenje imala su u tom pogledu istraivanja Rostovceva. U svom radu o kolonatu on je donio detaljnu studiju agrarnih odnosa u helenistikim zemljama, gdje je jo prije rimskog osvajanja bio poznat prisilan zakup. Rostovcem smatra da se ne moe govoriti o izravnom preuzimanju tih odnosa sa Istoka. Po njegovom miljenju, radi se samo o uzajamnom proimanju istonog i rimskog socijalnog poretka. Rostovcev smatra da je svaka pojedina regija Rimskog Carstva imala svoj put do kolonata. U Italiji kolonat je ponikao samostalno. U Africi se primjeuje kombiniranje italskih i istonih oblika. Kolonatski odnsoi bili su raireni i na druge socijalne kategorije: vezivani su za zemlju robovi, naseljavani barbari. Ali te mjere ipak ne omoguuju da se kolonat smatra ublaenim ropstvom ili ustanovom preuzetom od Germana. Nema nikakvih osnova za zakljuak o istonjakom podrijetlu kolonata ali je potpuno mogue da je u organiziranju carskih imanja na Zapadu bilo poneto uneseno iz istone organizacije posjed.

328

Razvoj kolonata predstavlja jednu od najvanijih osobitosti gospodarskog razvoja doba ranog Carstva. U Italiji se kolonat razvijao uslijed toga to je robovski rad postao neunosan, a robovlasniko gospodarstvo poelo opadati. Kolon je u veoj mjeri nego rob bio zainteresiran za poveanje produktivnosti svoga rada. Dodue, kod raspodjele zemljita na pojedine parcele moglo je biti rijei samo o ekstenzivnom gospodarstvu; pod takvim uvjetima nisu se mogli izvriti savjeti za poboljanje poljoprivrede koje su davali rimski agronomi. Ali mi ne moemo utemeljeno govoriti o tome da su oblici intenzivnog robovlasnikog gospodarstva, o kojima moemo suditi na osnovu Katonovih i Kolumelinih djela, bili nairoko rasprostranjeni. Po svemu sudei, ta su gospodarstva postojala samo u podrujima blizu gradova, tamo gdje su postojale pogodne komunikacije. Velike latifundije bile su poglavito ekstenzivna gospodarstva. Prema tome, mi ne moemo donijeti zakljuak da je irenje kolonata u Italiji dovelo do opeg opadanja produktivnosti poljoprivrede. U provincijama pak, naroito pograninim, kolonat je bio jedan od glavnih oblika iskoritavanja seljaka, oblika koji su doprinijeli koritenju novih, dotad neobraenih zemljita. Carski i privatni posjedi bili su takvih razmjera da se nisu mogli obraivati pomou robova. Kolonat je pruao mogunost obrade tih zemljita.

2. Gradovi u II. stoljeu

Jo u Augustovo doba odreene su glavne smjernice politike Carstva prema provincijama. Iskoritavanje provincija pretvaralo su se u sustav, a oslonac na provincijsku robovlasniku aristokraciju predstavljao je sredstvo za jaanje toga novog sustava. Augustovu politiku nastavio je Klaudije; osobito znaenje u tom pogledu imala je djelatnost careva iz dinastije Flavijevaca i dinastije Antonin. U svojoj osnovi Rimsko je Carstvo predstavljalo odreeno politiko jedinstvo, ali je ono jo bilo daleko od sveobuhvatne centralizirane monarhije. Svaka provincija sastojala se od samoupravnih gradova, kao i od pojedinih plemena, koja su sauvala svoje obiaje, svoj jezik, i koja su tek postepeno primala rimsku kulturu na Zapadu i helenistiku kulturu na Istoku. Porijeklo gradova Porijeklo tih gradova je razliito. Ako uzmemo zapadni dio Carstva, moramo ukazati na stare gradove, nastale jo prije rimskog osvajanja, koji su bili vana trgovaka i kulturna sredita. Takvi su panjolski gradovi Gades i Nova Kartaga sredita punske kulture, ili galski grad Masilija sredite grke kulture. To su mogla biti prijanja sredita plemenskih naseobina. Takvi su bili mnogi gradovi u Galiji. Gradovi su mogli nastati i od manjih naselja, koja bi izrasla u znaajnija sredita. Tijekom II. st. osniva se prilian broj novih gradova. Mnogi od njih bili su po svom porijeklu kolonije veterana. Prilian broj gradova nastaje od naseobina koje se pojavljuju oko logora i boravita vojske. to se tie istonog dijela Carstva, tu i dalje zadravaju svoje znaenje starinska sredita helenistike kulture, iako se i na Istoku pojavljuje prilian broj novih

329

gradova, koji su igrali znaajnu ulogu u gospodarskom i kulturnom ivotu ( Hadrijanopolis u Trakiji, Tiberijada u Palestini, Antinopolis u Egiptu ). Po istonim provincijama osnivane su i kolonije veterana. Gradske ustanove U zapadnom dijelu Carstva gradovi su se dijeli na vie kategorija. U najvii rang spadale su k o l o n i j e ( coloniae ). Ispod njih nalaze se m u n i c i p i j i
( municipii ), a zatim slijede g r a d o v i ( civitates ) r a z n o g r a n g a . Neki od njih smatrani su

u doba Carstva s a v e z n i k i m ( foederatae ) gradovima. Drugi su nazivani s l o b o d n i m

( liberae, leiberae et immunes ), dok je ogromna veina spadale u kategoriju g r a d o v a k o j i

p l a a j u p o r e z e ( civitates stipendiariae ). Od ranga koji posjeduje koji grad ovisilo je kakva prava uivaju njegovi stanovnici ( prava Rimljana, Latina ili peregrina ), na osnovu kojih prava posjeduju zemlju i uivaju li kakve povlastice glede porez. Carevi unaprjeuju mnoge provincijske gradove u kolonije, ili municipije sa pravima punog rimskog, ili latinskog graanstva. Gradska uprava u zapadnim opinama u mnogome podsjea na italsku i, slino ovoj, kopira o odreenom pogledu stari rimski ustav. Na elu grada stoji g r a d s k i
decurionum ); kasnije se on ee naziva k u r i j o m ( curia ).

s e n a t (ordo

Lokalni magistrati nosili su iste nazive kao i magistrati u Italiji. Najvii meu njima, koji su odgovarali rimskim konzulima, nazivani su d u u m v i r i m a ( duoviri ). Oni su birani svake godine i njima je pripadala najvia vlast u gradu. Jedanput u pet godina birani su duoviri quinquennales, koji su igrali istu ulogu kao i cenzori u Rimu. Oni su provodili cenz i sastavljali album, tj. spisak dekuriona. Dva edila skrbila su se o gradskom ureenju, vodili nadzor na organizacijom igara i nad redom u gradu. Najnii magistrati bili su kvestori, koji nisu birani u svim gradovima. Osim magistrata, gradovi biraju i patrone. To su osobe iz senatorskog stalea, visoki carski dunosnici i sl. Uz obine postojali su i sveeniki magistrati, od kojih su osobito znaenje imali "vjeni flamini" ( flamines perpetui ) sveenici carskog kulta. Oni su obino pripadali savjetu dekuriona. Gradske financije Municipalni prihodi sastojali su se od raznovrsnih podavanja. Grad je mogao imati prihode od svojih zemljita koja je davao pod zakup. Ali su osobito znaenje imali svakovrsni prilozi mjesnih magistrata. Osobe izabrane za dekurione, magistrati koji stupaju na dunost morali su se u znak priznanja za ukazanu ast ( honor ) pobrinuti za razvoj rodnog grada i blagostanje njegovih stanovnika. Oblici tih "dobroinstava" bili su razliiti: podizane su nove zgrade,

330

izraivani trgovi, postavljani kipovi, prireivane igre i predstave, dijeljeni obroci, hrana i novac, ulagana sredstva od kojih je obrazovan alimentarni fond i sl. Ureenje gradova Gradsko ureenje imalo je veliko znaenje. Tako nam, npr., ostaci afrikog grada Tamugadi ( Thamugadi ) daju sliku o jednom relativnom malom gradu, koji se nalazi na periferiji Carstva i koji je nastao u vrijeme Trajana. Grad je pravilno oblikovan, ulice se sijeku pod pravim kutom; u sreditu, gdje se sjee vie ulica, nalazi se lijepo ureeni forum, okruen velikim, udobnim zgradama. Meu tim zgradama, osim hramova, posveenih boanstvima, treba istaknut b a z i l i k u , gdje se je odvijao poslovni ivot, gdje su vrene svakojake pogodbe i odravan suenja, zatim kuriju, gdje je zasjedao gradski senat, zatim kazalite itd. Sauvani su ostaci dobro opremljenog trga, sa ureajima za uvanje zaliha hrane. Po ulicama se nalazilo mnotvo portika, u koje su se ljudi mogli skloniti od arkog sunca ili kie. Funkcije gradskih kuratora Nije u svim gradovima, niti uvijek gospodarstvo voeno racionalno. U nekim gradovima rashodi su bili vii od prihoda. Carska uprava od vremena Nerve poduzima sve mjere da bi regulirala upravu gradskim financijama. Pod Nervom i pod Trajanom stvara se posebna dunost g r a d s k o g k u r a t o r a ( curator rei publicae ), koji ima iroke ovlasti; on je imao dunost voenja nadzora nad gradskim financijama. Ova mjera, kao i druge o kojima nam daje odreenu predodbu prepiska Plinija i Trajana, svjedoi o centralizatorskoj i nivelirajuoj tendenciji Rimskog Carstva, karakteristinoj za doba Antonin. Dravna uprava je nastojala na gradove prebaciti ubiranje svih vrsta porez. Jo na poetku Carstva na gradove prelazi ubiranje izravnih poreza. Na kraju, dravna uprava stavlja materijalnu odgovornost za ubiranje porez u odreenom gradu i njegovom okrugu na dekurione, tonije, na deset najviih lanova savjeta. Gradska autonomija postepeno opada; zajedno s njom poinje i opadanje gradova; to je takoer jedan od simptoma poetka krize. Provincijski skupovi Od ranog vremena Carstva nastaju provincijska udruenja gradova, koji se grupiraju oko carskog kulta. Po helenistikim zemljama skupovi predstavnika gradova odreenog podruja postojali su jo u predrimsko doba, u zapadnim, pak, provincijama ti se skupovi pojavljuju poetkom Carstva. Svake godine u centru provincije skupljaju se predstavnici pojedinih gradova. Skupovima ( concilia ) rukovodi provincijski sveenik ( flamen perpetuus provinciae ), u istonim provincijama on se naziva azijarh, galatarh, bitinijarh, itd. Na tim se skupovima obavljaju bogosluja i prinose rtve u ast Rima i cara, a potom se raspravlja o lokalnim

331

pitanjima i upuuju zamolbe caru. Provincijski skupovi isprva su imali utjecaj na upravljanje provincijama, ali se njihovo odravanje postepeno pretvaralo u formalnu ceremoniju. Socijalna struktura zapadnih gradova U socijalnoj strukturi pojedinih rimskih podruja sauvano je mnogo osobitosti, ali se ipak mogu istaknuti neke ope crte, karakteristine gotovo za sve gradove u vremenu Antonin. Dekurioni, vladajui gradski stale, pripadali su, u pravilu, krupnim i srednjim zemljoposjednicima, ija su se imanja nalazila u gradskoj okolici. Usprkos razvoju obrtnitva i razmjene, samo je zemljini posjed ovjeku stvarao povlaten poloaj u drutvu. Stale dekuriona nije bio zatvoren. Epigrafski podaci nam svjedoe o tome da su njegovim lanovima mogle postati osobe skromnog socijalnog podrijetla. U Africi, npr., jedan epitaf govori o tome kako je neki sin siromanih roditelja bio u mladosti nadniar, eo ito, zatim stao na elo korporacije etelaca, i najzad stekao imanje i postao gradski cenzor. Prilian broj dekuriona sainjavali su bivi vojnici. Dekurionima su mogli postati i romanizirani predstavnici domae aristokracije. Sljedee mjesto iza municipalne zemljoposjednike aristokracije zauzimali su svakovrsni poduzetnici ( negotiatores ): trgovci, vlasnici obrtnikih radionica, vlasnici brodova itd. Meu njim esto ima i osloboenika. O ivotu niih slojeva slobodnog stanovnitva znamo relativno malo. Po malim gradovima postojao je prilian broj ljudi koji su se bavili poljoprivredom, obraivali parcele u predgrau; poseban stale sainjavali su obrtnici. Kolegiji Jednu od osobitosti municipalno ivota tog vremena predstavlja razvitak kolegija. Taj proces je karakteristian za zapadni dio Carstva. Kolegiji su imali najrazliitije ciljeve. Neki su imali vjerski karakter; formirani su kolegiji siromanih ljudi ( collegia tenuiorum ); u Rimu, Italiji, a i po provincijama, bilo je mnogo takozvanih kolegija za pokope ( collegia funeraria ), iji su lanovi imali zadau prireivati pokope i spomene umrlim lanovima svoje korporacije. Organiziranje kolegija moglo je imati i gospodarske ciljeve: siromani i srednji slojevi stanovnitva eljeli su se na svaki nain osigurati od propasti, koja im je prijetila. Ali je za gospodarski razvoj Carstva osobito vaan nastanak kolegij trgovaca, vlasnika brodova i raznih obrtnika. Postojali su kolegiji pekara, tekstilaca, oruara itd. lanovi kolegijalnih korporacija mogli su biti kako slobodni ljudi tako i robovi. ivot kolegija, kao to to pokazuju natpisi, bio je neobino intenzivan. Po svom ureenju oni su u odreenoj mjeri podsjeali na municipije. Na njihovom elu nalazili su se magistri, kuratori, prefekti, praesides itd. Kolegiji su imali svoje patrone, oni su se nalazili pod zatitom kakvog boanstva i imali svoje blagdane. Odreenih dana lanovi kolegija sastajali su se radi raspravljanja o pitanjima vanim za kolegij.

332

Rimska uprava odnosila se prema kolegijima s malom podozrivou. Doista, u Rimu su kolegiji pred kraj Republike bili neka vrsta politikih klubova, a u provincijama mogli su doprinositi organiziranju ustanaka. Zato je Trajan, npr., u jednom od svojih pisama izriito zabranio Pliniju osnivanje kolegija vatrogasaca.

3. Gospodarski ivot provincija

U gospodarskom ivotu Carstva provincijski su gradovi igrali veoma vanu ulogu kao obrtnika i trgovaka sredita. Poloaj gradova bio je nejednak. U nekim sluajevima oni su podmirivali samo potrebe svoga okruga, u drugim su to bila snana trgovaka i obrtnika sredita. Doba Antonin obiljeeno je razvojem intenzivne razmjene. "Razmjena je razne narode tako povezala, da je izgledalo da je ono to je proizvedeno na jednom mjestu roeno svuda"
( Diversas ... gentes ita commercio miscuit, ut quod gentium esset usquam, it apud omnes natum esse videretur ). Ove rijei spadaju u niz retorikih hiperbola, ali one ipak vjerno

naglaavaju odreene crte socijalne stvarnosti. Razvoju razmjene doprinosio je mir, koji je Carstvo uspostavilo. Veliko znaenje imala je skrb carske uprave o komunikacijama. Provincije su bile ispresijecane kvalitetnim cestama, na iju je izgradnju troeno mnogo truda i sredstva. Izgradnja prometnica imala je u prvom redu strateke ciljeve, ali su ceste doprinosile i razvoju razmjene. Istona podruja Carstva. Mala Azija i Sirija U pogledu obrtnitva istoni su se gradovi nalazili ispred gradova zapadnog dijela Carstva; osobito su se isticala neka sredita na morskoj obali i na raskrijima trgovakih putova. Svako podruje rimskog Carstva imalo je svoje gospodarske osobitosti. Mala Azija obuhvaala je vie provincija. Uz stare trgovake gradove, kakvi su bili Milet, Efez, Pergam, Smirna, bilo je i zabaenih pastirskih podruja. U granicama provincija postojala je iva razmjena, a preko primorskih gradova i drugih podruja izvoeni su poljoprivredni proizvodi ( vino, ulje, vuna, koa ), drvena graa, kao i obrtniki proizvodi, osobito tekstila roba. U Siriji je takoer bilo seoskih podruja, slabo povezanih s gradskim sreditima. Ali i uz to treba istaknuti visok gospodarski razvoj sirijskih gradova. Stari feniki gradovi sauvali su svoje znaenje. U Tiru su, kao i prije, izraivanje grimizne tkanine, a Sidon je bio na glasu po predmetima izraenim od obojenog stakla. Po sirijskim gradovima bilo je mnogo majstora koji se izraivali razne predmete od zlata, srebra i bronce; metalni proizvodi izraivani u Siriji dopirali su na Istok i na Zapad. Glasovite su bile sirijske vunene i lanene tkanine, kao i predmeti od kineske svile. U mnogim dijelovima Sirije oduvijek je bilo razvijeno voarstvo. Sirijska vina, kao i sueno voe, bili su veoma cijenjeni i izvoeni ak i u Italiju. Na carskim posjedima rasli su cedrovi i empresi, koji su takoer izvoeni iz Sirije. Osim primorskih gradova, kao to su Antiohija i Laodikeja, veliku vanost imao je Damask, koje se nalazio na kriitu trgovakih

333

putova. Preko Sirije voena je jednim dijelom trgovina sa Indijom i Kinom ( preko Partskog kraljevstva ). U rimsko doba razvijaju se takvi gradovi kao to je nedavno otkopani Dura-Europos na Eufratu, koji se nalazio na velikom karavanskom putu, i Palmira, koja je najprije bila samostalna drava, a zatim potpala pod rimsku vlast. Glavni artikli istone vanjske trgovine bili su luksuzni predmeti; iz Indije je dolazilo drago kamenje, biseri, pamuk, a iz Kine svila. Iz rimskih podruja izvoene su tkanine, metalni proizvodi. U pravilu, vanjska trgovina s dalekim istonim zemljama bila je za Rimsko Carstvo uglavnom pasivna. U Siriju, kao i u maloazijska podruja, nagrnulo je pred kraj Republike mnotvo italskih pekulanata, ali su ih u vrijeme Carstva konano potisnuli helenizirani sirijski trgovci, koji u svojim rukama nisu drali samo sirijsku trgovinu, ve su svojim laama prevozili i egipatsku robu. Egipat Najsnanije trgovako sredite Egipta i itavog istonog dijela Sredozemnog mora bila je Aleksandrija. Preko nje je vodio drugi trgovaki put u Indiju i Kinu. Indijska roba, dovoena preko Crvenog mora, prevoena je devama u najbliu sredozemnu luku, ili do Nila, pa niz Nil u Aleksandriju. Ogromni carski posjedi davali su obilje zlata, iji je znatan dio odlazio u Rim. Iz Egipta su izvoene lanene tkanine i papirus. Trgovina i obrt znatnim svojim dijelom bili su monopolizirani. U sloenom birokratskom sustavu najistaknutije poloaje zauzimali su Rimljani. Ali su u gospodarstvenom ivotu zemlje glavnu ulogu ( u svojstvu srednjih i sitnih gospodarstvenih inovnika, zakupaca i trgovaca ) igrali Grci, tonije reeno, helenizirano lokalno puanstvo. Istoni gradovi Rimskog Carstva U vrijem Antonin karakteristian je visok gospodarski razvoj gradova rimskog Istoka. Ne moemo rei da su svi gradovi dostigli onu razinu gospodarskog razvoja na kome su se nalazili u najboljim vremenima helenistikog doba, ali je u svakom sluaju njihov gospodarski poloaj bio vii od onog u prethodnom razdoblju, pred kraj Republike, i onog u kasnijem vremenu, tj. u III. st. Uostalom, treba istaknuti neravnomjernost razvoja pojedinih podruja. Tako je, na primjer, Petra izgubila svoje prijanje znaenje nakon ukljuivanja Palmire u sastav Carstva. I dalje je trajalo opadanje gradova u samoj Grkoj i taj proces nisu mogle sprijeit ni milostinje careva, kao ni mjere poput Hadrijanova Panhelenskog saveza. Istoni gradovi i dalje su uvali svoj poseban poloaj, kako u gospodarskom, tako i u kulturnom pogledu, iako su sa Zapadom bile uspostavljene redovne trgovake veze, koje su ile raznim smjerovima. Osim tradicionalnih sredozemnih putova, Istok je sa zapadnim rimskim provincijama bio povezna preko Bitinije i Mezije. Gospodarski razvoj zapadnih podruja

334

Gospodarski razvoj zapadnih gradova odvijao se unekoliko drukije od razvoja istonih gradova. Znatnim svojim dijelom zapadne su provincije ostajale poglavito poljoprivredna podruja. Tek u I. st. na Zapadu su pojavljuju obrtnika sredita, koja dodue nisu stekla onaj svjetski glas kao Tir i Sidon, ali su zato proizvodili robu koja je dopirala ak do pograninih barbarskih zemalja. U I.-II. st. provincije najblie Italiji sauvale su svoje prijanje gospodarsko znaenje. Sicilija je izvozila ito, Sardinija je bila poznata po svojim poljoprivrednim proizvodima i mineralnim bogatstvima, sa Korzike je izvoena umska graa. Sjevernoafrike provincije Osobito veliko znaenje za gospodarski ivot Carstva imale su sjevernoafrike provincije. Oduvijek je bila glasovita afrika penica, koja je u prvom redu odlazila u Rim. itarstvo je predstavljalo osnovnu granu poljoprivrednog ivota Afrike. ito se proizvodilo ne samo na ogromnim carskim imanjima, ve i na posjedima aristokracije. Od ostalih poljoprivrednih proizvoda steklo je vanost maslinovo ulje. Ono je isprva proizvoeno samo za lokalnu potronju. Kasnije je ulje najbolje kakvoe izvoeno u Rim i Aleksandriju. U Africi su uzgajane i razne vrste vinove loze, premda afrika vina nisu igrala vaniju ulogu u provincijskom izvozu. Veliki posjedi, koji su u administrativnom pogledu izjednaeni s municipalnim okruzima i koji su obuhvaali naseobine kolon, predstavljaju jednu od osobitosti socijalnog poretka Rimske Afrike. Ali istovremeno Sjeverna Afrika u doba Carstva je zemlja gradova: neki od njih nastali su jo u vrijeme kartake vladavine, drugi su izrasli od plemenskih sredita, trei su osnovali Rimljani. U gospodarskom pogledu gradovi su bili sredita obrtnitva i trgovine, ali se istovremeno znatan dio stanovnitva, osobito u malim gradovima, bavio i poljoprivredom. Obrt je bio relativno slabo razvijen u Africi. Obrtnici su, po svemu sudei, podmirivali samo lokalno trite. Uvoz iz drugih provincija i Italije se smanjuje, ali su ipak keramika iz Italije i Galije i metalni proizvodi iz Italije dovoeni u afrika podruja i u II. i III. st. Znaajno mjesto u afrikom izvozu zauzimale su divlje zvijeri, koje su prodavane rimskim amfiteatrima, kao i robovi ( Crnci ), zlato i slonova kost. U I. st. rastu uglavnom primorski gradovi Carstva. Kartaga, obnovljena po planu Julija Cezara, ponovo se pretvorila u jedno od najsnanijih trgovakih sredita Sredozemnog mora i sauvala, kao i Aleksandrija, svoje znaenje sve do posljednjih stoljea Carstva. Osim Kartage, u I.-II. st. cvali su Utika, Hadrumet, Hipon-Regij i glavni grad Mauretnaije - Cezareja. Za II. st. karakteristian je porast gradova u samim provincijama; to svjedoi o uspjesima romanizacije, gospodarskom razvoju takvih podruja koja su tek tada stjecala kulturu. Tamuradi, Lambezis i niz drugih gradova razvili su se tek u doba Antonina.

panjolska

335

Iz panjolske su jo od davnih vremena izvoene kovine: zlato, srebro, olovo, bakar i eljezo. Mjesta najbogatija rudnim blagom pripadala su dravi ili caru; rudnici su davani u zakup konduktorima ( conductores ), koji su dravnoj blagajni dostavljali kovine u obliku poluga. panjolska je spadala u red onih provincija koje su izvozile ito u Italiju. U panjolskoj se proizvodilo maslinovo ulje za izvoz. Vaan je bio i izvoz vin. Du obale Pirenejskog poluotoka bilo je mnotvo rimskih sredita. Obrt je u panjolskoj bio relativno slabo razvijen; iz nje su dolazile uglavnom sirovine, u prvom redu za razne italske radionice; naprotiv, u nju su izvoeni gotovi proizvodi iz Italije i Galije. Carevi su titili porast panjolskih gradova, iako broj velikih gradskih sredita nije bio velik. Odreenu vanost sauvali su stari pomorski gradovi Gades i Nova Kartaga; grad Tarakon, sredite jedne od panjolskih provincija, znatno se razvio za dva stoljea i stekao veliko trgovako znaenje; znaenje je stekao i gard Korduba, koji se nalazio na putu za najvee rudnike bakra u panjolskoj. Za panjolsku, kao i za Afriku, bile su karakteristini omanje varoice, kojih je naroito mnogo bilo u junom dijelu zemlje, u Betici, gdje je romanizacija postigla najvee uspjehe. Britanija i galska podruja Britanija je bila jedna od najmanje romaniziranih zemalja, premda su se i tu razvijala gradska sredita, u kojim su ivjeli predstavnici lokalne aristokracije, trgovci i rimski inovnici. Iz Britanije su izvoene uglavnom kovine, naroito eljezo i cink, a takoer i robovi. Nejednako su bila razvijena u gospodarskom pogledu i galska podruja. Romanizacija je najvei uspjeh izvrila ne njihov juni dio, na Narbonsku Galiju. Tijekom stolje gospodarsko i kulturno sredite te regije bila je Masilija. Od Cezarovog vremena Masilija gubi svoje gospodarsko znaenje, ostajui jedna od malobrojnih oaza grke kulture na Zapadu. Zato su se razvili gradovi Narbon i Arelata. Plovne rijeke igrale su vanu ulogu u gospodarskom ivotu Galije. Na njihovim obalama nalazili su se najvaniji galski gradovi, u kojim su kompanije vlasnika brodova uivale velike povlastice. Osobito su se isticali Lugdun i Trier. Veina galskih gradova nastala je jo u predrimsko doba i predstavljala su u stvari sredita plemenskih naseobina, okruga ( pagi ), koji su se uslijed uspjene romanizacije galske aristokracije i priljeva rimskih doseljenika u galska podruja pretvorili u rimske gradove. itarstvo je bilo razvijeno u svim podrujima Galije. ita je bilo dovoljno ne samo za potrebe lokalne potronje i snabdijevanje sjevernih vojski, ve ponekad i za izvoz vikova u Italiju. U mnogim podrujima bilo je razvijeno vinogradarstvo. Galska vina, naroito ona iz Narbonske provincije, uspjeno su konkurirala najboljim italskim vrstama. Maslinovo ulje takoer se proizvodio u Junoj Galiji. Vie nego u ostalim zapadnim provincijama jaala je obrtnika proizvodnja. Lanene tkanine, galski vuneni ogrtai, keramiki proizvodi, osobito svjetiljke od gline, metalni proizvodi irili su se po svim zapadnim provincijama, potiskujui italsku robu. Porajnska i prialpska podruja

336

Porajnska podruja koja su sainjavala Gornju i Donju Germaniju, opskrbljivala su itom i drugim namirnicama legije koje su se tamo nalazile. Preko tih podruja voena je trgovina s Germanima, od koji su dovoeni robovi. Prialpska podruja, koja je osvojio August, bila su vana nalazita kovina.

Podunavska podruja Podunavska podruja postepeno stjeu sve vee znaenje u ivotu Carstva. Rastu gradovi. Neki od njih bili su kolonije veterana, drugi su se razvili od zaselaka, osnovanih pokraj rimskih logora, tei od sredit plemenskih naseobina. Na Dunavu se razvija brodarstvo. Osim toga, razmjeni je doprinosio i sustav prometnica koje su spajale razliita podruja. Dominantnu ulogu igrala je poljoprivreda; u nekim podrujima vaene su kovine. Obrtnike radionice zadovoljavale su lokalno trite. Peko Akvileje dolazila je zapadna roba. Glavni uvozni artikli bili su obrtniki proizvodi i vina; s one srane Dunava dovoeni su robovi, a takoer i stoka. Osnivanje provincije Dakije doprinijelo je razvoju veza sa sjeveroistonim nerimskim podrujima. Sjeverna obla Crnog mora Sjeverna obla Crnog mora nije ulazila u sastav Rimskog Carstva, ali se je nalazila u politikoj ovisnosti od Rima. I grki gradovi ( Olbija, Hersonez, kao primorska sredita na kavkaskoj obali ) i Bosporska kraljevina dobivali su od Rima vojnu i financijsku pomo za borbu protiv stepskih naroda. Na zapadnom dijelu Krima, a jedno vrijeme i na Herzonezu, nalazile su se rimske postrojbe. Pod Antoninom Pijem pruena je znatna pomo Olbiji, koju su napadala skitska plemena. Bosporski kraljevi kovali su novac sa rimskim simbolima i smatrali rimske careve svojim vrhovnim zatitnicima. ito koje je dobivano na njivama poluheleniziranih velikih posjednika grkih gradova, odlazilo je, kao i stoljeima prije, u sredita balkanske Grke. itom iz crnomorskih podruja opskrbljivale su se rimske vojske razmjetene ne samo u podunavskim podrujima, ve takoer i na Pontu, Kapadokiji i Armeniji. Grki trgovci izvozili su usoljenu i suenu ribu ne samo u Grku, ve i u zapadne provincije. Iz crnomorskih podruja izvoeni su robovi, kao i luksuzni predmeti: zlato i skupocjena krzna. Obrtniki proizvodi, koji su stizali iz istonih i zapadnih provincija, kao i oni koji su proizvoeni u grkim gradovima, dopirali su do stepskih predjela, daleko izvan granica Bosporske kraljevine. Romanizacija gotovo da i nije zahvatila crnomorska podruja, iako su sauvani ostaci naselja i hramova rimskih stanovnika. Helenizirani sloj predstavljao je relativno uzak sloj stanovnitva. Pri tome se jo u ovo doba primjeuje obrnut utjecaj lokalne skitsko-sarmatske kulture na ivot, narav i obiaje grkih kolonista.

337

Proizvodnja i razmjena u I. i II. st. Prema tome, u I. i II. st. razmjena je bila razvijena izmeu svih dijelova Carstva. Pojedina njegova podruja i gradovi specijalizirali su se za proizvodnju odreenih vrsta robe. Ali ne treba preuveliavati razmjer trgovine ovog vremena i govoriti o razvoju kapitalistikih odnosa. Glavni predmeti trgovine i dalje su bili luksuzni artikli i poljoprivredni proizvodi. Od obrtnikih proizvoda izvoeni su uglavnom rijetki predmeti, a krug njihovih potroaa bio je relativno malen. Predmeti iroke potronje izraivani su na licu mjesta, a trgovina njima nije imala presudno znaenje. Obrtnika proizvodnja nije bila toliko razvijena da bi se moglo govoriti o masovnoj proizvodnji i masovnom tritu. Glavni uzrok te pojave leao je u samom nainu robovlasnike proizvodnje. Dominantan oblik obrtnike proizvodnje bila je radionica u kojoj su bili zaposleni uglavnom robovi. U pravilu, to su po svemu sudei bila omanja poduzea, u kojima nije postojala podjela rada. Sredstva za proizvodnja nisu usavravana, i tehnika se nije razvijala. Rad robova bio je malo produktivan; poboljane su jedino metode obrade sirovina, stjecane u i prenoene s koljena na koljeno majstorske navike, ali je u kvantitativnom pogledu produkcija ostajala na niskom stupnju, dok su cijene bile relativno visoke. Usprkos razvoju prometa, transport je ipak bio skup. Isplativije je bilo preseliti itavu radionicu nego konkurirati lokalnim obrtnicima. Posljedica toga bila je decentralizacija. Obrtnike radionice pojavljuju se u onim provincijama koje su prije toga osjeale potrebu za uvozom, a to je predstavljalo prepreku stvaranju obrtnikih sredita u punom znaenju te rijei. Odsustvo masovne proizvodnje objanjava se i time to je kupovna sposobnost glavnine stanovnitva uvijek ostajala neobino niska. Poto je dalo odreene povlastice najviem sloju provincijskog stanovnitva, Rimsko Carstvo nije nita uradilo na uzdizanju blagostanja puanstva. Naprotiv, porezna optereenja postajala su sve vea. Obian puk plaao je porez na zemlju i osobni porez; osim toga, postojalo je mnotvo raznih neizravnih poreza. Osim redovnih, bilo je i izvanrednih nameta. Ponekad su carevi brisali sve porezne dugove na odreeno vrijeme u nekim podrujima, ali te mjere nisu mogle imati vee znaenje, jer su brisani oni porezni dugovi koji se i inae nisu mogli naplatiti. Velika prepreka razvoju novanog gospodarstva bio je sam porast krupnih posjeda; taj porast nije mogla zaustaviti politika careva dinastija Antonin, koji su titili srednji zemljini posjed. Porast krupnih posjeda imao je razne uzroke: dobra proa poljoprivrednih proizvoda, time to je ulaganje sredstava u zemlju bilo najsigurniji nain ouvanja tih sredstava, i najzad time to je posjedovanje zemlje smatrano najasnijim i najdostojnijim zanimanjem. Krupni posjednici borili su se da dobiju posebne senatske ili carske odluke, po kojima su njihovi posjedi smatrani neovisnim od municipij i u pravima izjednaeni s njima. Susjedstvo krupnog posjeda malo je doprinosilo razvitku obrt u oblinjim gradovima. Na posjedima se pojavljuju vlastiti, obino neslobodni obrtnici, stvaraju se vlastite obrtnike radionice, proizvodi se opeka ili crijep za potrebe samog posjeda.

338

Razvoj gradova doprinio je ukljuivanju raznih podruja Rimskog Carstva u promet, ali je itav niz uvjeta predstavljao prepreku za produbljivanje tog procesa. Glavni uzrok leao je u robovlasnikom nainu proizvodnje. Kriza robovlasnitva utjecala je i na ivot provincija. Ali uslijed itavog niza uzroka kriza se nije odmah izraavala. Na primjer, Afrika i Galija bile su na visokom stupnju jo u III. st. Kriza je najranije dola do izraaja u Italiji, iji se poloaj znatno pogorao nakon katastrofalne kuge u vrijeme Marka Aurelija.

3. Politiki i gospodarski poloaj grada Rima

U I. i II. st. Italija postepeno gubi svoj dominantan poloaj. Ali je Rim i dalje ouvao obiljeje svjetske prijestolnice. Ova prednost Rima pred drugim gradovima objanjava se iskljuivo politikim razlozima. Grad je rastao i ponovo se izgraivao; svaki od careva nastojao je ostaviti svoj trag u obliku kakve monumentalne graevine novog hrama, trijumfalnog luka. U gospodarskom pogledu Rim je bio potroako sredite. Organizacija opskrbe itom ( annonae ), koje je uglavnom dolazilo iz Afrike i Egipta, predstavljala je sloen sustav.

5. Rimski plebs
Glavni potroa proizvoda koji su stizali u Rim bio je plebs. Flavijevci i Antonini nastavljaju prema rimskom gradskom stanovnitvu politiku svojih prethodnika. Kao i prije, besplatno je dobivalo ito redovno oko 150 do 200 tisua ljudi; gotovo pod svakim carem dijeljeni su izvanredni pokloni u novcu ( congiaria ). Osnovne zahtjeve rimske svjetine u doba Carstva Juvenal je izrazio rijeima: " p a n e m e t c i r c e n s e s ( k r u h a i i g a r a ). Prireivanju igara i predstava posveivana je izuzetna pozornost. Politiki bespravna rimska svjetina esto je za vrijeme predstava otvoreno izraavala svoje simpatije ili antipatije prema vladajuem caru, povicima je upuivala pojedine zahtjeve upraviteljima, ili aplaudirala umjetniku, koji bi uinio kakvu duhovitu aluziju na carev raun. O privatnom ivotu rimskog gradskog plebsa poznato je relativno malo. Djela satiriara i moralista govore o siromasima-klijentima, koji ive od sitnih darova i koji oekuju milostinju od svojih bogatih patrona. Patronat i klijentela u doba Carstva nemaju politiko znaenje. Oni samo zadovoljavaju tatinu aristokracije i pruaju neznatna sredstva za ivot sirotinji. U etnikom pogledu rimski je plebs u doba Carstva bio raznorodan. Znatan njegov dio sainjavali su osloboenici.

6. Osloboenici
Pobude za putanje robova na slobodu

339

Putanje robova na slobodu predstavljalo je jednu od osobitosti socijalnog ivota Carstva. Koji su uzroci te pojave? Putanju robova na slobodu doprinio je, nesumnjivo, sustav prevoenja robova ne pekulij. Kao pekulij rob je mogao dobiti radionicu, ili duan. Jedno vrijeme on je plaao odreeni porez, ali je istovremeno skupljao sredstva i otkupljivao svoju slobodu. Kao osloboenik on nije prekidao veze sa svojim bivim gospodarom, koji je i dalje ostajao njegov patron. Osloboenici su esto bili samo podmetnute osobe, preko kojih su rimski aristokrati sudjelovali u trgovakim i zelenakim poslovima. Putani su na slobodu i robovi ije izdravanje nije bilo isplativo. Bilo je sluajeva da se robovi putaju na slobodu iz filantropskih pobuda. Prema tome, motivi za oslobaanje robova bili su najraznovrsniji, i osloboenici su predstavljali jednu od znaajnih kategorija rimskog drutva. Socijalni i gospodarski poloaj osloboenika Osloboenici su dobivali rimska ili latinska graanska prva, ili su bili dediticii, tj. izjednaavani su sa onima koji se predaju na milost i nemilost pobjedniku, njihova pak djeca postajala su obino slobodni graani bez naroitih ogranienja i stizala su ponekad do zvanja dekuriona, a ponekad ak postajali i vitezovima. Osloboenici su igrali vanu ulogu na carskom dvoru. Njima su povjeravane svakojake dunosti u provincijama, ponekad su ak postavljani za prokuratore. Osloboenici su sluili samog cara i njegovu obitelj, a ponekad su se, kao to je to bio sluaj u vrijeme Klaudija ili Komoda, pretvarali u mone favorite. U rimskoj umjetnikoj knjievnosti ima niz ale na raun bogatih osloboenika koji su jo donedavno bili robovi, a zatim stekli ogromno bogatstvo i utjecaj u drutvo, ali zadrali manire i obiaje skorojevia. Jednog takvog osloboenika, koji u Falernu posjeduje tisuu jugera zemlje, spominje Horacije. Osloboenik Trimalhion, vlasnik ogromnih imanja, jedna je od glavnih osoba u Petronijevom "Satirikonu". Trimalhionu sline osloboenike spominju Marcijal i drugi pisci carskog doba. Ali nam knjievnost ne daje jasnu predodbu o ivotu osloboenika srednje kategorije. Ovu prazninu donekle popunjavaju epigrafski i arheoloki podaci. Mnotvo osloboenika bilo je i u redovima raznih poduzetnika, trgovaca, vlasnika obrtnikih radionica, vlasnika brodova. U veini sluajeva to su bili ljudi srednjeg imovnog stanja. Predodbe osloboenika na nadgrobnim spomenicima prikazuju ih kao prosjene ljude, energine i skromne, koji uvaju svoje osobno dostojanstvo. Osloboenici su bili najproduktivniji sloj rimskog i provincijskog stanovnitva; oni su, bez sumnje, odigrali veliku ulogu u razvoju gospodarskog ivota Carstva u doba Antonin.

7. Vitezovi
Iznad rimskog plebsa stajao je, kao i u doba Republike, viteki stale, koji je sad ve stekao opedravno znaenje, iako se na njega gledalo i dalje kao na stale grada Rima. Ostalo je

340

relativno malo vitezova koji su bili potomci istaknutih vitekih familija iz republikanskog doba. Novi, pak, vitezovi carskog doba regrutirani su od predstavnik italske municipalne aristokracije i iz redova provincijske aristokracije. Znatan broj vitezova davala je vojska. Islueni zapovjednik dobivao je zvanje viteza. Najzad, sluba u carskim uredima takoer je mogla nekom omoguiti lanstvo u vitekom staleu. Na razne nain mogli su taj poloaj postii i bogati osloboenici. U zvanje viteza unaprjeuju se osobe slobodnih profesija: pravnici, retori, gramatiari, znanstvenici. U prva dva stoljea Carstva vitezovi zadravaju u odreenoj mjeri znaenje trgovakofinancijske aristokracije. Ali ve u to doba pretvaraju se vitezovi postepeno u inovniki stale. Vitezovi su imenovani prokuratorima i prefektima; smatralo se da odreeni krug zapovjednih mjesta pripada vitezovima. Od Hadrijanovog vremena njima su pripadale najvie dunosti u carskim uredima. Najviim stupnjem viteke karijere smatrana je, kao i Augustovo doba, dunost prefekta pretorija, za njim dolazi prefekt Egipta. Na viteko zvanje ponekad se gledalo kao na stupanj ka senatorskom zvanju. Interesi raznih skupina vitekog stalea bili su razliiti ali je ipak taj stale, gledano u cijelosti, doprinio jaanju carske vlasti i racionalizaciji carske uprave

8. Senatorski stale
Senatorski stale nije bio homogen ni konstantan; njegov sastav se stalno obnavljao, ali je politika tradicija aristokracije iz doba Republike bilo neobino iva u senatorskom staleu carskog doba, iako su sredinom II. st. stari patricijski rodovi bili ve izumrli. U Hadrijanovo vrijeme spominje se posljednji potomak uvenog roda Kornelijevaca. Sastav senatorskog stalea Najprije Julije Cezar, a potom i August, unapreivali su u red patricija neke istaknute senatorske obitelji. Njihov primjer slijedili su i drugi carevi. Novi patricijat predstavljao je povlatenu skupinu lanova Senata. U veini sluajeva nove patricijske obitelji vodile su porijeklo od starih plebejskih senatorskih rodova, ali je broj ovih posljednjih bio takoer mali, i teko da su potomci senatora iz republikanskog doba predstavljali jednu treinu ukupnog lanstva Senata u II. st. Iako su neki lanovi Senata nosili imena starih patricijskih rodova, to nipoto ne dokazuje njihovo srodstvo sa prijanjim uglednim precima. Ta su imena, iz raznih razloga, prisvajali sebi ljudi neznatnog podrijetla. Senat se popunjavao novim lanovima. U doba Antonin ( kao i pod JulijevcimaKlaudijevcima ) u senatore su unapreivani u prvom redu predstavnici italske municipalne aristokracije. Oni su predstavljali veinu, i njihov broj bio je manje-vie odreen. Broj senatora Italika u doba Antonin iznosio je otprilike 58% svih poznatih lanova Senata. to se tie ostalih

341

lanova Senata, pod Antoninima se postepeno smanjuje postotak senatora podrijetlom iz zapadnih provincija, a poveava broj senatora s Istoka, koje je Trajan poeo sustavno uvoditi u Senat. U Senat su ukljuivane materijalno najosiguranije osobe, a na Istoku, s njegovom razvijenim gospodarstvom, nalazilo se dosta bogatih ljudi. Razmiljanja Diona Krizostoma o znaenju carske vlasti pokazuju da je meu heleniziranim elementima rimskih istonih provincija bilo ljudi koji su podravali i opravdavali aristokratske tendencije rimskih careva. Najzad, izbor senator iz redova stanovnika istonih zemalja nalaziio je opravdanje i u potrebama uprave. Radi upravljanja helenistikim podrujima bili su potrebni ljudi koji poznaju grki jezik i lokalne obiaje. Carska uprava vodila je o tome rauna i omoguavala stanovnicima istonih podruja stjecanje poloaj. Napose, za upravljanje istonim provincijama angairane su i osobe iz dinastija koje su izgubile prijestolje. Novi senatori pripadali su po svom podrijetlu raznim socijalnim skupinama, meu senatore uvrtavani su i vii asnici vitekog ranga; time su nagraivani za uspjenu vojnu slubu. Senatorima su postajali i carski inovnici. Politiko i socijalno znaenje senatorskog stalea Sloga izmeu cara i Senata, koja se opaa gotovo pod svim Antoninima, ne objanjava se samo politikom ili moralnim odlikama tih careva. Na to je utjecala i injenica to su mnogi senatori dobili svoj poloaj zahvaljujui milosti monarha. Usprkos tome, ipak nije bilo pune solidarnosti izmeu careva i najvieg stalea: bilo je sukoba i pod Hadrijanom, a pod Komodom je nastupila nova etapa borbe izmeu cara i senatorskog stalea. Pod Antoninima je dolo do odreenog preokreta prilagoavanja monarhistikih ideja tradicionalnim rimskim parolama. Ipak nije moglo biti potpune pomirbe monarhistikih naela sa starinskim naelima. I dalje su ivjele tradicije stalea koji je nekad bio svemoan u politikom pogledu i upravljao cijelim svijetom. Uslijed toga, mogunost sukoba nije bila otklonjena. Oni su izbijali onda kada su se apsolutistika nastojanja otvoreno izraavala. To se dogodilo za vrijeme Domicijana i Komoda. Carevi su odstranjivali senatore koji su bili najvie neprijateljski raspoloeni, a njihova imanja su konfiscirali. Ali je senatorski stale, kao cjelina uivao svoje prijanje povlastice. Senatori su imali krupne posjede, zasnovane na robovskom ili poluzavisnom radu, to je senatorskom staleu, gledano u cijelosti, davalo veliko gospodarsko znaenje i stvaralo odreenu nezavisnost u robovlasnikom drutvu.

Glava XXXI.
RIMSKA KULTURA U I. I II. ST. 1. Opi karakter kulturnog ivota Rimskog Carstva u I. i II. st.

342

Doba Antonina obiljeeno je irenjem rimske kulture sve do najudaljenijih podruja Rimskog Carstva. Romanizacija, pod kojom se obino podrazumijeva irenje latinskog jezika, rimske kulture i rimskih obiaja, postigla je u to vrijeme velike uspjehe. Sredita romanizacije bili su rimski gradovi, koji su igrali vanu ulogu i u gospodarskom razvoju pojedinih dijelova Carstva. Taj se proces najsnanije odvijao u galskim provincijama i u junim panjolskim podrujima. Asimilirajui se sa rimskim kolonistima, galska je aristokracija brzo primala rimsku kulturu, a latinski jezik postajao je dominantan u galskim gradovima. Bre nego u drugim provincijama romaniziralo se i seosko stanovnitvo Galije. Slian proces odvijao se i u junim podrujima panjolske. Unekoliko drukije odvijala se romanizacija Rimske Afrike. Vladajui sloj u afrikim gradovima bili su rimski kolonisti, ali je zato punska tradicija bilo neobino iva, tako da se u mnogim afrikim gradovima punski govor mogao uti jo u V. st. Jo manji utjecaj imali su rimski obiaji i rimska kultura na seosko stanovnitvo afrikih provincija. Romanizacija je seosko stanovnitvo zahvaala manje nego gradsko, ali je rimska kultura, usprkos tog ogranienja, stekla u II. st. opu rairenost u zapadnim provincijama. esto je dolazilo do sinteze starih kulturnih osnova ove ili one zemlje s novodonesenim naelima. To se primjeuje u vjerskim obiajima: u Africi je, na primjer, pod imenom Junone potovana punska boginja Tanit, a pod imenom Saturna Baal; slino stapanje dogaalo se i u arhitekturi i u knjievnim djelima, gdje se ocrtavaju konture umjetnikih stilova karakteristinih za ovu ili onu provinciju. Ipak se rimska kultura razvijala samo u odreenim granicama. Na Istoku je i dalje vladala grka kultura, tako da je dalje irenje rimskog politikog utjecaja na neke istone zemlje uzrokovalo irenje ne rimske, ve grke kulture. Takvo stanje bilo je slubeno priznato. Grki jezik je u istonim provincijama bio u podjednakoj mjeri bio sluben kao i latinski.

2. Razvoj rimske knjievnosti i filozofije

Ope znaajke knjievnosti Augustovo doba obiljeeno je djelatnou istaknutih rimskih pjesnika; to doba ne naziva se uzalud zlatnim dobom rimske knjievnosti. Ali se ve posljednjih godina Augustove vladavine moglo primijetiti odreeno opadanje knjievnosti; no i uz to poezija je "ula u modu". Oduevljavanje poezijom karakteristino je kako za Neronovo doba, tako i za kasnija razdoblja. Plinije Mlai govori o "ljetini pjesnika" koji ekaju svoje sluatelje i potovatelje. O tom svjedoe i djela rimskih satiriara Marcijala i Juvenala. Na osnovu onoga to nam je sauvano od pjesnikih djela toga vremena moemo utvrditi neke ope crte, karakteristine za umjetniku knjievnost druge polovice I. i cijelog II. stoljea. Poezija je bila veoma rairena u Rimu. Obiaj recitiranja, javnog itanja svojih radova, koji je pod

343

Augustom uveo Azinije Polion, postao je opeprihvaen. Pojavili su se pjesnici-profesionalci, koji su ivjeli ne toliko od objavljivanja svojih djela, koliko od milostinje svojih patrona. U doba Carstva nije bilo takvih istaknutih i znamenitih govornika kao u doba Republike, pa ipak je utjecaj retorike na rimsko obrazovanje i kulturu ranog Carstva bio veoma velik. Retorika je predstavljala jedan od najvanijih elemenata rimskog obrazovanja. Retorika i filozofija utjecali su ne samo na sadraj, nego i na oblik pjesnikih djela. Veoma raireni bili su svakovrsni aforizmi i kratke pjesme odreene tendencije. U poeziji ovog vremena malo je originalnog. Oponaanje latinskih uzora predstavlja jednu od karakteristinih crta. Vergilije je postao kanon. Njega oponaaju mnogi pjesnici, tako da je ak i Kolumela, koji je napisao sasvim prozaino djelo o poljoprivredi knjigu o uzgoju voaka, sastavio u stihovima, kao da time popunjava vanu prazninu u "Georgikama". U doba Julijevaca-Klaudijevaca i Flavijevaca Italija i Rim su sauvali svoj primat u kulturnom ivotu. Ali, dok su u Augustovo doba gotovo svi pjesnici bili Italici, u kasnijim razdobljima veliko znaenje stekli su provincijalci. Lukan, Kolumela, Seneka, Marcijal, Kvintilijan potjecali su iz panjolskih gradova, dok je Apulej bio Afrikanac. Lukanova "Farsalija" Od glasovitih pjesnikih djela ovog vremena treba spomenuti spjev Lukana ( 39.-65. ) "Farsalija". Lukan je potjecao iz panjolske i bio neak filozofa Seneke. On je isprva spadao u red Neronovih prijatelja, ali je 65. g. sudjelovao u Pizonovoj uroti i nakon njenog neuspjeha bio je prisiljen izvriti samoubojstvo. Sie spjeva "Farsalija" sainjava rat izmeu Pompeja i Cezara. Sie spjeva i pieve simpatije pokazuju njegovu sklonost senatorskim oporbenim krugovima. Pisac osuuje graanski rat, koji on definira kao zloin. Glavni je junak njegovog djela Sloboda ( Libertas ). Cezar je prikazan kao okrutan i krvoedan ovjek; Pompej je, naprotiv, olienje plemenitosti. Ali se najvie od svih slavi Katon Mlai, koji je, po Lukanovom miljenju, dostojan toga da se u njegovu ast podiu oltari. Spjev "Farsalija" napisan je pod utjecajem Vergilijeve "Eneide", koju je Lukan htio zasjeniti, pretendirajui na besmrtnost svog djela. U "Farsalijama" se jo u veoj mjeri nego u "Eneidi" osjea utjecaj retorike, to se naroito oituje u dugim govorima osob i pievim digresijama. Osim toga, u spjevu ima ivih scena, a opisi svakojakih razraunavanja, ubojstava itd. odlikuju se krajnjim naturalizmom. "Satirikon" U Neronovo doba nastalo je jedno od malobrojnih djel umjetnike latinske proze "Satirikon", koji se pripisuje P e t r o n i j u , aristokratu i ovjeku bliskom Neronovom dvoru. Petronija je oklevetao svemoni prefekt pretorija Tigelin, i on je, ne ekajui na proces, izvrio samoubojstvo. Glavna lica "Satirikona" jesu sitni pustolovi koji putuju po Italiji. Dosta prostora u sauvanim fragmentima posveeno je gozbi Trimalhiona bogatog osloboenika i tipinog skorojevia koji

344

nastoji luksuzom i gozbama oponaati aristokraciju. Figura Trimalhiona, kao i njegovih gostiju, donijeta je u obliku parodije, ali u opisu gozbe ima i dosta realistinih crta. Djelo ima satirinu znaajku, a po svom anru podsjea na pustolovni roman novog vijeka. Karakteristinu crtu djela predstavlja odlino poznavanje italskog ivota. Roman je napisan pravilnim klasinim jezikom, ali pisac esto umee prostodune rijei i izraze. Zato "Satirikon" ima veliko znaenje za prouavanje takozvanog vulgarnog latiniteta. Marcijal Marko Valerije Marcijal ( oko 40.-104. g. ) podrijetlom iz panjolske, stekao je u domovini retoriku naobrazbu i doao u Rim jo za vrijeme Nerona. U svojim djelima on esto opisuje ivot pjesnika-siromaha, koji se hrani mrvicama sa bogataeva stola i ovisi o svojim patronima, meu kojima ima bahatih, krtih i bezdunih ljudi. Marcijal ne tedi ni klijente koji oekuju milostinju od svojih zatitnika. Njegovi epigrami, kratke i precizne pjesme, posveeni su najrazliitijim pojavama svakodnevnog ivota. On je protivnik retorike i pretjeranog oduevljavanje mitologijom, koje je karakteristino za ostale suvremene pjesnike. Marcijal pie: "itaj on to za ivota moe rei: "Moje je. Tu nee nai Kentaure, ni Gorgone, i Harpije: Na naim stranicama osjea se ovjek". Pred Marcijalovim itateljima niu se razni tipovi kozmopolitske prijestolnice: patroni i klijenti, paraziti i nametljivci, lovci na naslijea i trovai, nevjerni muevi i ene, ljubavnice, pijanci kicoi, razni pekulanti, nadrilijenici, pjesnici koji nemaju sree i diletanti, vjerovnici i dunici. Juvenal O ivotu Decima Junija Juvenala ima malo poznatih podataka. Rodio se je u italskom gradu Akvinu, u drugoj polovici I. st. pr. K., i stekao retoriku naobrazbu; stvarao je u vrijeme Trajana i Hadrijana. Juvenal je postao glasovit kao nepomirljiv i strog satiriar. Osuda suvremenih karakter granii kod Juvenala sa potpunim pesimizmom. Sauvanih 16 satira obrauje razne strane rimskog ivota. On je obraivao istu temu kao i Marcijjal kad je pisao o tome kako je teko potenom i talentiranom ovjeku pronai patrona koji bi ga podigao po zasluzi, i o tome koliko je poniavajui poloaj klijenata. Jedna od satira posveena je porocima rimskih ena. Juvenal ismijava poroke aristokrata, njihovu tatinu, hvalisanje dalekim precima. Istovremeno pjesnik nam donosi slike iz ivota niih slojeva rimskog drutva, ivota punog bijede i neimatine. Juvenal nigdje ne spominje imena svojih suvremenika. On je ismijavao Domicijana, ali nikada nije spominjao imena vladajuih careva. Sva njegova djela napisana su pod snanim utjecajem retorike. Otuda odreena monotonija, jednolina patetinost koja je karakteristina za sve njegove satire. Nesumnjivo je da su njegove prosudbe pune pretjerivanja.

345

Juvenal je bio cijenjen u antici; njega su prevodili i oponaali i pjesnici novog vijeka. Neki njegovi izrazi postali su opepoznati kao aforizmi: "Mens sana in corpore sano" ( zdrav duh u zdravom tijelu ), "Panem et circenses" ( kruha i igara ) i dr. Od Hadrijanovog vremena rimska je knjievnost vidljivo opadala. U njoj nije bilo nieg stvaralakog. Pisci nisu ili dalje od oponaanja. Sve vee znaenje meu osobama koje su pisale na latinskom jeziku stjeu provincijalci. Apulej Posljednji veliki spisatelj ovog vremena bio je Apulej, iz numidskog grada Madaura ( roen 124. g. ). Apulej je stekao naobrazbu u Kartagu i Ateni. Kao pisac i mislilac Apulej je izraavao ideje karakteristine za svoje vrijeme. On je bio vjet govornik, prouavao je filozofiju i istakao se kao filozof-platoniar; istovremeno bio je ukljuen u razne mistine kultove. Od njegovih djela sauvan je pustolovni roman "Metamorfoze", ili "Zlatni magarac", koji govori o mladiu koji se pomou magije pretvorio u magarca, a potom spaen od ari zahvaljujui boginji Izidi. Posebno je zanimljiva novela o Amoru i Psihi, koja je umetnuta u roman i koja je izazvala niz najraznovrsnijih imitacija. Karakteristian je i kraj djela: avanturistiki roman, pun raznih anegdotskih epizoda frivolnog karaktera, zavrava se intervencijom boanstva. Slavljenje Izide, kojim Apulej zavrava svoje "Metamorfoze", ne odgovara tonu romanu. To je odraz mistinih doivljaja duboko religioznog ovjeka. Seneka Jo u vrijeme Julijevaca-Klaudijevaca Rim je postao glavno sredite stoicizma. Istrajnost u izvravanju dunosti, podinjavanje osobnosti onome to je potrebno i nuno sve je to odgovaralo idealima najvieg stalea kao i odgoj u duhu potivanja starinskih tradicija i legendarnih predaka, koji rtvuju sve za dobro svoje drave. Pristae stoike filozofije bili su sudionici Pizonove urote. Pod Vespazijanom i Domicijanom filozofi su prognani iz Rima. Tek su vladari iz dinastije Antonin pruili podrku pokuajima da se filozofski obrazloi carska vlast, a Marko Aurelije je i sam bio istaknuti predstavnik stoike filozofije. Glasovita su bila djela L u c i j a A n e j a S e n e k e ( oko 4.g. 60. g. ) podrijetlom iz panjolske. Seneka je odgojen u Rimu i osim retorike uio je filozofiju. Njegovi uitelji bili su filozofi raznih usmjerenja. Sam on dao je prednost stoikom uenju. Jo pod Tiberijem Seneka je stekao pristupu u dvor i bio imenovan kvestorom: pod Klaudijem je poslan u progonstvo na otok Korziku. Zahvaljujui Agripininoj intervencije, Seneka je vraen u Rim i postao je Neronov uitelj. Kasnije se je Seneka morao povui sa dvora. 65. g. kao ovjek koji je sudjelovao u Pizonovoj uroti, on je kao i mnogi drugi zavrio ivot samoubojstvom.

346

U svojim djelima Seneka obrauje najraznovrsnija pitanja, ali u sreditu njegove pozornosti nalaze se etiki problemi: svijet je, po Senekinom nauku, podvrgnut razumnim naelima, Providnosti, najviem boanstvu, koje Seneka nekad zamilja, kao apstraktno bie, ponekad ga identificira sa prirodom, a ponekad mu dodjeljuje crte preblagog Oca-svedritelja. Prirodni zakoni su istovremeno i boanski zakoni; ovjek treba ivjeti u skladu sa njima; on mora teiti znanju, i u svim njegovim postupcima moraju prevladavati razumna naela. Treba se odrei tatog ivota, brinuti se o spokojstvu duha, o duevnoj ravnotei, koja ovjeka moe uiniti ravnodunim prema vanjskim potresima. Filozofija "oblikuje i izgrauje duh, ureuje ivot, upravlja naim djelatnostima, pokazuje nam to treba, a to ne treba initi, sjedi na krmi i vodi brod nemirnim morem". Zadaa filozofije je oslobaanje ovjejeg duha od grenog tijela, pouavanje ovjeka kako treba ivjeti u skladu s prirodnim zakonima. Seneka propovijeda prirodnu jednakost svih ljudi. U tom pogledu karakteristine su njegova razmiljanja o robovima: "Oni su robovi". Ali i tvoji najblii prijatelji. Oni su robovi. Ali i drugovi po ropstvu, ako samo pomisli da srea ima istu mo prema tebi kao i prema njima". Seneka je napisao i niz tragedija, iji su siei uzeti iz mitologije. Te su tragedije imale uspjeha. Privatni Senekin ivot umnogome je proturjean njegovom uenju. Seneka je, na primjer, davao novac na posudbu uz veoma visoke kamate i bio jedan od najbogatijih ljudi svoga vremena. Njegova imovina iznosila je preko 300 milijuna sestercija. Nakon Klaudijeve smrti on je za Nerona napisao govor u kome se odaje duno priznanje pokojniku, ali istovremeno i ilegalnu parodiju na Klaudijevu deifikaciju. U njoj je prikazano kako se Klaudije pojavljuje na Olimpu, ali kod nebeskih stanovnika izaziva samo podsmijeh; njega odvode u pakao, gdje ga oekuje stanje koje je daleko od blaenstva. Senekini filozofski pogledi izvrili su veliki utjecaj na suvremenike i na kasnija pokoljenja. On je nesumnjivo utjecao i na kransku etiku.

3. Latinska znanstvena proza I.i II. st.

Latinska znanstvena proza doba Carstva nastavlja tradicije doba kasne Republike. L u c i j e J u n i j e M o d e r a t K o l u m e l a napisao je raspravu o poljoprivredi, a P l i n i j e S t a r i j i ( 23./24. 79. g. ) objavio je opseno djelo enciklopedijskog karaktera, pod naslovom "Povijest prirode". Pisac obrauje razna pitanja iz kozmografije, mineralogije, botanike, zoologije, poljoprivrede, medicine, povijesti umjetnosti itd. Plinije je iskoristio preko 2000 konvoluta, koji pripadaju broju od preko sto najboljih pisaca, a da i ne govorimo o drugorazrednim. Tijekom mnogih stolje Plinijeva "Povijest prirode" sluila je uglavnom kao prirunik iz prirodoslovlja. Plinije Stariji napisao je i mnoga duga djela ( o ratu s Germanima, povijest Rima od Klaudijevog doba do Vespazijanove smrti ), koja nam nisu sauvana. Plinije je poginuo 79. g. za vrijeme promatranja erupcije Vezuva. Praktian karakter nosio je i Kvintilijanov prirunik iz retorike ( Institutio oratoria ), koji u odreenoj mjeri saima dugogodinji rada rimskih uitelja govornitva. M a r k o F a b i j e

347

K v i n t i l i j a n ( 35. 95. ) porijeklom je iz panjolske. Preselivi se u Rim, poeo je predavati retoriku i prvi je pod Vespazijanom bio potvren za profesora retorike, dobivajui plau od drave. Kvintilijanovo djelo nije se ograniavalo samo na praktine savjete u pogledu sastavljanja govora. Govornik se mora odgajati od djetinjstva, i zato su prve knjige ovog Kvintilijanovog prirunika posveene odgoju i osnovnom obrazovanju. Prema tome, taj dio je rad iz podruja pedagogije. Nadalje Kvnitilijan govori o zadaama govornika. On je protivnik filozofije i smatra da za formiranje mudrog ovjeka nisu zasluni iskljuivo filozofi. Uistinu obrazovan govornik je razuman ovjek koji obavlja svoju dunost. Mlai Kvintilijanov suvremenik bio je najvei rimski povjesniar K o r n e l i j e T a c i t 6 (oko 55. 120. g. ). Veliki uspjeh doivjela je u II. st. biografija. Jedan od istaknutih predstavnika ovog knjievnog 7 roda bio je S v e t o n i j e T r a n k v i l ( oko 70. 140. ). Sa ivotom vieg rimskog drutva upoznaje nas prepiska P l i n i j a M l a e g ( 61./62. 113./114. ), neaka poznatog prirodnjaka. "Panegirik Trajanu", koji je on napisao , predstavlja govor odran u Senatu pred carem i zatim posebno obraen za publiciranje. Osim toga, Plinije Mlai je objavio svoju prepisku sa istaknutim suvremenicima i carem Trajanom. Iz nje mi doznajemo o raspoloenju senatske aristokracije, o knjievnim interesima te skupine, o njenom nainu ivota i svakodnevnim pojavama. Sam Plinije bio je vlasnik vie vila, briljivi domain, i istovremeno oboavatelj knjievnosti, sudionik u recitacijama, ovjek eljan knjievne slavu.

4. Grka knjievnost i filozofija

Razvoj grke knjievnosti u II. st. predstavlja jednu od karakteristinih crta doba Antonin. I grka i latinska knjievnost utjecale su, nesumnjivo, jedna na drugu, ali se u to vrijeme i jedna i druga samostalno razvijaju. Za grku knjievnost ovog vremena karakteristian je povratak starim atikim uzorima u podruju govornitva. Ova nova struja poznata je u povijesti knjievnosti pod imenom d r u g a s o f i s t i k a . O politikim govorima u to vrijeme nije mogli biti ni rijei. Govornici su skupljali auditorij, da bi pred njim pokazali svoje retoriko umijee. Govori su obraivali najrazliitije teme, ali je govornik najee nastojao pouavati svoje sluatelje. Na osnovu biografij sofista, koje je napisao retoriar i pisac s poetka III. st. Filostrat, moe se zakljuiti da su mnogi od njih bili istaknuti djelatnici u svojim gradovima, za ije su ukraavanje davali velike novane iznose. Sofisti dre govore pred carem; oni uivaju milost monarh. Toj koli pripadao je na poetku svoje knjievne djelatnosti D i o n K r i z o s t o m , kao i E l i j e A r i s t i d . Trei nama poznati predstavnik druge sofistike - L u k i j a n bio je istovremeno retoriar i jedan od veih pisaca - satiriara.

6 7

Opirnije na str. 9 Opirnije na str. 11

348

Lukijan ( oko 120. 180. g. ) se rodio u Samostati, u Siriji. U Atici je izuavao filozofiju i grku knjievnost. U svojim djelima sluio se oblikom dijaloga, narativnim pripovijedanjem, imitiranjem uenih rasprava itd. Lukijan se pokazao kao precizan promatra svijeta oko sebe. Vjerskom pitanju on je posveivao mnogo pozornosti. U svojim "Dijalozima bogova" on ironizira tradicionalna vjerovanja, u drugim djelima ismijava pomodne istonjake kultove. Jedno od njegovih djela ( "O Peregrinovoj smrti" ) prikazivalo je u obliku karikature kranskog proroka. Lukijan je satiriki prikazivao i predstavnike svoje profesije retore, filozofe itd. Apulej i Lukijan su dva posljednja znaajna pisca II. st. I uz razliitosti u svjetonazoru, za oba pisca karakteristino je nezadovoljstvo, potrga za neim novim. U grkoj filozofiji tog vremena sukobljavali su se razliiti smjerovi kao i u prethodno doba. Od stoika veliku popularnost stekao je E p i k t e t ( oko 50. 120. g. ). Epiktet se je rodio u Frigiji i bio je rob jednog od Neronovih osloboenika. Nakon stjecanja slobode, predavao je filozofiju u Rimu. Poslije protjerivanja filozofa iz Rima Epiktet je ivio i nauavao u Epiru. U sreditu pozornosti Epikteta kao i mnogih drugih stoika, nalaze se etiki problemi. ovjek treba gajiti slobodu duha. Epiktetova filozofija proeta je kozmopolitizmom. On je nauavao jednakost svih ljudi; sloboda je za njega moralna kvaliteta, pristupana svakom ovjeku, bez obzira na njegov socijalni poloaj. ovjek moe izgubiti sve: imovinu, ast, obitelj, ali mu nitko ne moe ni oduzeti ni uguiti ljudsku volju. Epiktetov primjer pokazao je da su za uenje stoik u odreenoj mjeri bili zainteresirani i najnii slojevi. Ali to uenje nije pozivalo na borbu, ve na prihvaanje takvog stanja; ono je u ljudima razvijalo svijest da je postojei socijalni poredak neizbjena nunost. 8 Drugi znaajan predstavnik stoike filozofije bio je car M a r k o A u r e l i j e . 9 Zanimljivu pojavu u grkoj kulturi toga vremena predstavlja P l u t a r h ( 46. 126. g. ). Plutarhu je svojstven humanizam, interes za ljudsku linost. Realistinost je takoer specifina osobina njegovog pogleda na svijet. Plutarh se je posebno bavio egipatskim mitovima i misterijima, u kojim on pronalazi mnogo slinosti sa grkim. On mnogo dri do raznih vjerskih obreda istonih, grkih i rimskih. Njih su u starini uveli mudri ljudi, a potomci ih trebaju odravati. Interes za prolost doprinio je pojavi grkih povijesnih djela. U svojim putopisima po Grkoj povjesniar P a u z a n i j a stalno se prisjea epizoda iz grke povijesti klasinog razdoblja. A r i j a n pie povijest pohoda Aleksandra Makedonskog, A p i j a n rimsku povijest. Ovo doba obiljeeno je irenjem strunih znanja. Treba istaknuti da su grki prirodoslovci bili iznad rimskih. U to vrijeme ivio je G a l e n ( oko 129. 200. g. ), jedan od najveih lijenika, a suvremenik Antonina Pia K l a u d i j e P t o l o m e j , matematiar, geograf i astronom, razvio je uveni geocentrini sustav, koji je sruio tek Nikola Kopernik.

5. Rimska umjetnost I. i II. st.

8 9

Opirnije na str. 255. Opirnije na str. 12.

349

U vrijeme Juliejevaca-Klaudijevaca i u kasnijim razdobljima, naroito za vrijeme Flavijevaca i Antonina, u rimskoj arhitekturi i rimskoj likovnoj umjetnosti opaa se razvoj onih naela koja su karakteristina za kraj Republike i za Augustovo doba. Glavni graditelji u Rimu bili su carevi. Pritom je arhitektura imala pred sobom odreene politike ciljeve: velianstvene monumentalne graevine trebale su naglasiti mo i veliinu carske vlasti. Rimska arhitektura pod Flavijevcima i Antoninima Osobit zamah dobila je arhitektura pod Flavijevcima i Antoninima. Naroito su grandiozne bile razne javne graevine: forumi, hramovi, bazilike, terme. Vespazijan je sagradio novi forum, restaurirao O l t a r M i r a ( Ars Pacis ), koji je podigao August. Tit i Domicijan zavrili su gradnju K o l o s e u m a , koju je zapoeo Vespazijan; to je bio ogromna amfiteatar, jedan od najveih spomenika rimske arhitekture. Koloseum je ogromna etverokatna zgrada, predviena za 50 tisua gledatelja. Sva tri kata imaju lukove izmeu kojih stoje stupovi. Prilikom gradnje Koloseuma obilato su koritene razne svodne konstrukcije, koje su omoguavale prekrivanje velikog prostora, bez uporabe potpornih stupova. Raspored sjedita, sustav ulaza i izlaza, ventilacija prostorija sve je to bilo racionalno izraunato. Pozornica amfiteatra sainjena je tako da su se u nju, ve prema karakteru predstave, mogle putati divlje zvijeri iz kaveza koji se nalaze ispod nje; povrina pozornice mogle se ispuniti vodom itd. Masivnost, vrstoa i racionalnost cijele konstrukcije kombinirale su se sa harmoninou njene arhitekture. Titov trijumfalni luk, koji je sagraen nakon njegove smrti, u ast pobjede nad Judejom, predstavlja novu i originalnu kombinaciju stupova sa svodnim lukom. Domicijan je sagradio dvorac na Palatinu, prilagoen novom dvorskom ivotu i ceremonijalu. On je zapoeo i gradnju novog foruma, koji je spajao Augostov i Vespazijnov forum, kojeg je zavrio Nerva i nazvao ga svojim imenom. Pod Trajanom u Rimu je sagraen i forum koji predstavlja jednu arhitektonsku cjelinu. Na forumu se nalazila bazilika, okruena sa dva reda stupova. Pod Trajanom su podignute velike terme i zavren veliki akvedukt, koji je zapoeo Nerva. Trajanov stup ovjekovjeio je uspomenu na Daki rat. On je obavijen trakom sastavljenom od reljefnih predstava sa raznim scenama iz dakog pohoda. Jedan od velikih graditelja bio je Hadrijan. Na njegovu inicijativu podignute su graevine ne samo u Rimu, nego i u provincijama. Njegova vila u Tiburu predstavljala je kombinaciju najraznovrsnijih stilova. U Rimu je on ponovo podigao Agripin P a n t e o n . Od stare zgrade sauvao se samo portik. Glavni dio Panteona predstavlja rotonda, koja se zavrava ogromnom kupolom; kroz nju prodire svjetlost u unutranjost hrama, koja zadivljuje jednostavnou i veliinom obrade, harmoninim rasporedom dijelova i mirnoom itave atmosfere. U odreenom pogledu Panteon, koji je bolje sauvan od drugih rimskih graevina, predstavlja uzor zavrenog

350

arhitektonskog objekta. Monumentalnu konstrukciju predstavlja i Hadrijanov mauzolej, koji je u srednjem vijeku sluio kao tvrava ( tvrava svetog Anela ). Od ostalih graevina treba spomenuti stup Marka Aurelija, na kome su prikazani njegovi pohodi protiv Germana. Razvoj arhitekture nije karakteristina samo za Rim. Kazalita, portici, akvedukti, mostovi, hramovi itd. graeni su po raznim provincijama, kako istonim, tako i zapadnim. Za ove potonje karakteristina je rimska monumentalna arhitektura. U istonim provincijama nastavljene su helenistike tradicije, ali rimska arhitektura ima snaan utjecaj, tako da je prilian broj monumentalnih graevina iz ovog vremena sagraen na Istoku prema rimskim uzorima. U nekim sluajevima opaa se uzajamni utjecaj raznih kulturnih stilova antike: sinteza rimskih i grkih oblika karakteristina je naroito za graevine cara Hadrijana u Grkoj i istonim provincijama. Kiparstvo i slikarstvo Za rimsko kiparstvo ovog razdoblja karakteristian je razvoj portreta. Realistino prikazivanje bilo je svojstveno najranijim vrstama rimskog portreta, ali se u vrijeme Augusta i njegovih nasljednika primjeuje stilizacija inspirirana grkim klasinim djelima. Realistino prikazivanje, koje je ak blisko naturalizmu, ponovo se pojavljuje u vrijeme Flavijevaca. Portret Vespazijana pokazuje osrednjeg, ak obinog ovjeka, sa otealim, napregnutim licem, a u Titovoj predodbi uhvaene su neke "djeake" crte. Ovaj realizam nastavlja se i u sljedeem razdoblju. Ali je u Hadrijanovo vrijeme rimsko kiparstvo podvrgnuto snanoj helenizaciji: otre crte rimskog realizma blijede, jaa moment idealizacije. To se oitovalo i u predodbi samog Hadrijana i Antonina Pia. Osobito jasan utjecaj helenistikih uzora pokazuje se u predodbama Hadrijanovog ljubimca Antinoja, koga je on deificirao. U tim predodbama gotova da i nema rimskih crta; one nastavljaju tradiciju grkih klasinih kola. "Sukcesivno-narativnI" stil u prikazivanju povijesnih dogaaja naao je svoju primjenu u reljefnim predodbama na stupovima Trajana i Marka Aurelija. Lakoa pokreta, simetrinost u rasporedu figura, individualnost ak i drugorazrednih lica sve to svjedoi o izvanrednom majstorstvu umjetnik. Careva figura na tim predodbama lako se razaznaje: iako je on predoen u istim razmjerima kao i osobe oko njega, umjetnik ga je istakao jedva primjetnim potezima. Reljefne predodbe upotrebljavane su i na drugim spomenicima ovog vremena u cilju slavljenja careva. O razvoju slikarstva svjedoe i freske iz Pompeja i iz provincija. Siei se vrlo esto uzimaju iz mitologije, ali je predodbama na mozaicima iz zapadnih provincija ( Afrika, Britanija ) svojstven realizam i ljubav prema anr-scenama iz svakodnevnog ivota ( etva, lov, itd. ). Za zidno slikarstvo flavijevskog vremena karakteristian je takozvani "etvrti" pompejanski stil sa neprirodnim i fantastinim predodbama, naslikanim i modeliranim arhitektonskim detaljima i sa kombinacijama ivih boja.

351

U umjetnosti carskog doba kao i u drugim podrujima kulture, opaaju se dvije tendencije: tradicija rimske i tradicija helenistike umjetnosti. Rimska se umjetnost nalazila pod stalnim utjecajem helenistikih oblika, ali je ipak i dalje uvala svoju individualnost. Meutim opadanje se opaa i u podruju umjetnosti ( premda neto kasnije nego u knjievnosti).

6. irenje istonih kultova u I i II. st. i rano kr anstvo

Prijelaz na Carstvo doveo je u prvom redu do opadanja politike aktivnosti: Senat je izgubio svoju prijanju vanost, a municipalne kurije pretvorile su se u fiskalne organe rimske drave. Politika je postala stvar cara, birokrata i vojnika Raspadanje robovlasnikog poretka izraavalo se u itavom nizu promjena u gospodarstvu. Pogorao se poloaj neposrednih proizvoaa robova, osloboenika, kolona, slobodnih obrtnika, inteligencije. Rimsko osvajanje uvrstilo je u svim pokorenim zemljama prijanji politiki poredak, a irenje rimskog prava i pretjerano visoki porezi iz temelja su promijenili stari nain ivota. Borei se protiv namjesnike tenje za bogaenjem na raun provincija, drava je istovremeno poveavala poreze i tako punila dravnu blagajnu. Dovedeni do krajnje bijede, izgubivi vjeru u svoje snage i u smisao ivota, najnii slojevi Rimskog Carstva bili su osobito pogodni za prihvaanje raznih praznovjerja, svojstvenih istonim religijama, sa njihovim kultovima i vjerovanjem u zagrobni ivot. Pojedine elemente istonih kultova primala je i slubena religija. Kult careva bio je poseban vjerski sustav, koji je bio rairen po svim provincijama i imao svoju organizaciju. Ali on ipak nije postao prava religija, koja predstavlja dopunu svjetskom Carstvu. Carev kult bio je samo izraz politike lojalnosti, izraz koji ima vjersku nijansu, ali koji nije religija u pravom smislu te rijei. Jaanje vjerskih zahtjeva nije se oitovalo smo u irenu istonih kultova, ve i u oduevljavanju raznovrsnim proroanstvima i u obnovi magije. O tome svjedoe magijski papirusi sa vjerskim tekstovima, u kojim su na udan nain spojena najraznovrsnija vjerska uenja i predodbe. Papirusi su napisani na grkom jeziku, ali su u njih umetnute neke tajanstvene rijei, slova, brojevi, koji imaju mistian karakter. Ove struje utjecale su i na filozofiju. Tako su, na primjer, Platonovi sljedbenici razraivali mistine i vjerske principe njegovog uenja, pripremajui time tlo za pojavu neoplatonizma. Pojavili su se razni proroci i propovjednici. Osobitu popularnost stekao je Apolonije iz Tijane, koji je ivio u drugoj polovici I. I na poetku II. st. U njegovom uenju i obredima spojeni su neopitagorejski principi sa elementima indijskih religija. Kod svojih sljedbenik on je stekao slavu proroka i udotvorca. Maloazijski i sirijsku kultovi

352

Prodiranje istonih kultova u Rim poelo je jo pred kraj III. st. Pred kraj Republike i na poetku Carstva istoni su kultova postigli veu vanost. Kult Velike majke bogova, osnovan jo za vrijeme rata sa Hanibalom, postao je naroito popularan od vremena Flavijevaca. U oujku svake godine proslavljani su praznici u ast smrti i uskrsnua Atisa, ljubimca boginje Kibele. 25. oujka slavljeno je uskrsnue Atisa, koje su vjernici doekivali sa neopisivom radou. Od obreda koje su vrili Gali, osobito je poznata bila taurobolija, koja se sastojala u tome to se ovjek polijevao krvlju rtvenog bika. To je simboliziralo oienje od grijeha i trebalo je uliti uvjerenje u besmrtnost. Kult Velike majke irio se neovisno od slubenog priznanja i bio veoma popularan u raznim dijelovima zapadnih provincija Carstva. Od Mulinog vremena u Rim je donesen kult maloazijske boginje Ma, koju su Rimljani poeli potovati pod imenom svoje stare boginje rata Belone. Bogosluja u ast Ma-Belone pratile su ekstaze jo vee nego tijekom obreda u ast Velike majke. irili su se razni sirijski kultovi, od kojih je naroito poznat bio kult velike boginje Atargatis, koju su nekad potovali pobunjeni robovi na Siciliji. U doba Carstva stekli su popularnost razni solarni kultovi, koji su donijeti iz Sirije. Za te kultove karakteristino je razvijeno uenje o zagrobnom ivotu. irene su i astralne predodbe, koje vode podrijetlo od starobabilonskih tradicija. Zajedno sa drugim sirijskim vjerskim sustavima irila se i judejska religija. Egipatski kultovi U II. st. pr. K. iz Egipta je prenesen kult Izide i Serapisa. Neko vrijem on je bio zabranjen, ali je ve Kaligula podigao hram Izide na Marsovom polju a u II. st. egipatski su kultovi bili nadaleko raireni po itavom rimskom Zapadu. Na poklonike Izide i Serapisa nailazi se po mnogim italskim gradovima, osobito primorskim, jer je Izida smatrana zatitnicom pomorstva, i meu mornarima je bilo mnogo privrenika egipatskih kultova. tovatelja egipatskih bogova bilo je u raznim slojevima stanovnitva; kult Izide bio je veoma rairen meu enama. Praznici su odravani dva puta godinje. Za vrijeme proljetnog praznika sveano je posveivana laa boginje Izide. Jesenji pak praznik bio je posveen uspomeni na Izidinu potragu za tijelom svoga supruga Ozirisa, koga je ubio zli Set. alosno bogosluje prelazilo je u radosno i sveano u trenutku koji je oznaavao pronalazak Ozirisa i njegovo uskrsnue. Na elu vjerske zajednice nalazio se veliki zbor sveenika, podijeljen na razne stupnjeve. Osim toga, pojedini izabrani lanovi zajednice posveivani su u posebne svete tajne, to je jo vie privlailo vjernike. Kult Mitre Osobitu popularnost stekao je vrijeme Carstva kult iranskog boanstva svjetlosti Mitre. Prvi su ga na Zapad donijeli Pompejevi vojnici koji u se borili protiv gusara. Ovaj kult osobito se rairio onda kad su unutarnja maloazijska podruja ula u sastav Carstva i kad su se iz njih poeli novaiti vojnici za rimsku vojsku. Meu vojnicima uvijek je bilo mnogo tovatelja Mitre, koji su mu se molili kao personifikaciji "nepobjedivog sunca" ( Sol invictus ). Na tragove njegovog kulta

353

nailazi se u pograninim podrujima Britanije i podunavskih podruja. Stare iranske predodbe o vjenoj borbi dvaju principa, dobrog i svijetlog sa zlim i mranim, kombinirale su se u mitraizmu sa babilonskim astralnim uenjima, sa mistikom brojeva i babilonskom magijskim umijeem. Mitraizam je imao sloenu kozmogoniju, u kojoj su Mitrino roenje i podvizi zauzimali sredinje mjesto. Mitra je prikazivan kao pobornik pravde, borac protiv svega to je zlo i grjeno, spasitelj pravednih ljudi, koje je htio pogubiti Ahriman zao bog. Istovremeno, u mitraizmu je bilo razvijeno i sloeno uenje o zagrobnom ivotu, u kome e se suditi za zemaljski ivot, kao i uenje o svretku svijeta. Za bogosluje u ast Mite postojao je poseban mitreum, koji je ureivan u kakvoj pilji ili podzemnoj prostoriji. Sloeni obredi bili su praeni trpezama, na kojima se jeo posveeni kruh i vino pomijeano sa vodom. Posveivanju je prethodila priprava, koja se sastojala od posta i ibanja samoga sebe. Ovi kultovi nisu bili izolirani: obrede i uenja jednog vjerskog sustava preuzimali su drugi sustavi; istona boanstva identificirana su sa bogovima grkog i rimskog panteona. Judejski mesijanizam Uslijed itavog niza istonih uvjeta, kod Judejaca se jo u davna vremena, pod raznim politikim i vjerskim utjecajima, zaela ideja o dolasku Mesije, Spasitelja. Ova ideja nosila je ispoetka vjersko-politiki karakter. Mesija je trebao biti spasitelj judejskog naroda i radikalni propovjednici mesijanisti bili su uvjereni da e odmah iza spasitelja doi pobjede izabranog naroda i njegova vladavina nad cijelim svijetom. Ove mesijanistike ideje esto su oivljavale u danima tekim po judejski narod: osobito znaenje stekle su one nakon potpadanja Judeje pod vlast Rima, koji ne samo to ju je ugnjetavao raznim porezima, ve esto nije vodio rauna ni o njenoj vjerskoj samobitnosti o monoteizmu, koji ne doputa uee u drugim kultovima. Najdosljedniji borci protiv Rima za vrijeme Judejskog rata bili su istovremeno uvjereni mesijanisti.. Drukije je tumaen mesijanizma po judejskim opinama koje su se nalazile izvan Palestine. Filon Aleksandrijski Jo u doba helenizma u III.-II. st. pr. K. u mnogim gradovima nastale su judejske naseobine; ti Judejci dijaspore , koji su ivjeli daleko od domovine, uvali su zakon, nastojali su se zatiti od tuinskih vjerskih utjecaja, pazili su na istou svoje vjere i obreda. Ali se dijaspora nije sastojala samo od Judejaca. Judaizmu, kao i drugim sinkretistikim religijama, bio je svojstven prozelitizam, tj. nastojanje da svoju vjeru raire meu poganima. Ali ak ni sama judejska religija, usprkos tenjama uvara zakona, nije bila osloboena utjecaja drugih vjerskih i filozofskih sustava na nju. Pojavljuju se misli o bliskosti izmeu judaizma i grke filozofije. Osobito dosljedno provodio je tu ideju Filon iz Aleksandrije, koji je ivio pred kraj I. st. pr. K. i u prvoj polovici I. st.

354

Filon je dokazivao da je u judejskim knjigama dana "sva mudrost", i zadatak tumaa sastoji se u tome da otkriju njen smisao. Ideja monoteizma koju je propovijedala judejska religija tog vremena, dobila je u Filonovom uenju svoj zavretak i filozofsko obrazloenje. Svemogue boanstvo, po Filonu, razliito je od svijeta po svom biu. Posrednici izmeu svijeta i boanstva su sile, koje Filon usporeuje sa anelima judejske religije i demonima grke filozofije. Vrhovnu silu predstavlja Logos ( rije ), "ona je u boga i ona je sama bog"; to je ideja svih ideja, da upotrijebimo Platonove pojmove, ona je istovremeno sin boji. Filon najviim ovjekovim ciljem smatra mistiko sjedinjenje, stapanje sa boanstvom. Ono se ne postie putem prinoenja rtvi, ve putem iskrenog pokajanja. Filonove ideje, samo u vulgariziranom obliku, i njima bliske postavke irile su se meu opinama dijaspore. Judejske mesijanistike nade kod Judejaca izvan Palestine, od kojih mnogi ak nisu znali hebrejski jezik, dobile su apstraktan, mistian karakter. Budui Mesija nije prikazivan kao politiki spasitelj naroda, ve kao osloboditelj itavog ovjeanstva od njegove grene biti. Postanak kranstva Od svih vjerskih sustava koji su se irili Rimskim Carstvom, osobitu vanost steklo je kranstvo, koje se pretvorilo u svjetsku religiju i prenijelo potonjim stoljeima neke elemente antike kulture. Kranstvo nastaje u I. st. Sauvana ranokranska knjievnost pojavila se relativno kasno: veliki dio njenih tvorevina pojavio se onda kada je kranstvo ve bilo formirana organizacija; pri tome, ona djela koja su ula u Novozavjetni kanon predstavljaju rezultat odabira, rezultat borbe, voene izmeu odreenih skupina u samoj Crkvi. Prva sustavna povijest kranstva, povijest kranske Crkve od cezarejskog episkopa Euzebija, pojavljuje se u IV. st. i jedan njen dio, koji govori o prvim stoljeima kranstva, nije napisan po dokumentima, ve na osnovu predaje. Stoga se u spomenicima ranog kranstva legenda i stvarnost isprepliu na najudniji nain. Porijeklo Novozavjetnog kanona Kakve su bile konture ranokranskog uenja, moe se rekonstruirati na osnovu nekih kranskih spomenika. Najraniji meu njima je Ivanova "Apokalipsa" ( "Otkrivenje" ). Napisana je krajem 67., ili na samom poetku 68. g., za vrijeme graanskog rata, nakon Neronove smrti. "Apokalipsa" predstavlja judejsko-kransko djelo. Njen pisac spominje kranske crkve, ali se one jo nisu odijelile od judejskih opina. Pisac predbacuje nekim maloazijskim crkvama to njihovi lanovi jedu meso od rtva prinoenih idolima i to "bludnie", tj. stupaju u brak sa inovjercima. Pisac daje mistian lik Isusa, lien ljudskih crta. Glavni sadraj knjige ini kraj svijeta, zadnja vremena, koja se piscu ine neobino bliskim: "I doi u skoro, i plaa moja sa mnom, da dam svakome po djelima njegovima". Isusu prethodi pojava antikrista u obliku zvijeri, i kunja ljudi. Rim i rimski carevi nigdje se ne spominju u Apokalipsi, ali itavo djelo nosi oito antirimski karakter. Rim figurira pod alegorinim nazivom babilonske bludnice, koju oekuje

355

stroga kazna. Poslije odmazde doi e spas pravednika i nastati tisugodinje carstvo, poslije ega e biti stvoren novo nebo i nova zemlja .. "Apokalipsa" je napisana na grkom jeziku, ali su njena simbolika i izrazi bliski judejskoj vjerskoj knjievnosti. Osim Ivanove "Apokalipse" postojala su i druga djela istog anra. Sva su ona nosila eshatoloki karakter tj. nauavala su o dolasku kraja svijeta. Sljedei ciklus djela ine "Poslanice", meu kojima osobito znaenje imaju "Poslanice apostola Pavla". U "Poslanicama" jo nema sustava novog vjersko uenja. One obrauju pojedine postavke dogmatike i rjeavaju razna pitanja iz ivota maloazijskih i makedonskih, kao i korintkse i rimske kranske opine. Lik Isusa Krista nosi, kao i u "Apokalipsi", mistian karakter. Ali "Poslanice" govore o njegovom utjelovljenju, roenju od djevice, o smrti za grijehe ovjeanstva. Sredinje toku Pavlovog uenja ini ideja o iskupljenju ljudskih grijeha pomou Kristove smrti, i o njegovom uskrsnuu od mrtvih. Nigdje u "Poslanicama" nema detalja o Isusovom zemaljskom ivotu. "Poslanice" su napisane u vrijeme kada se kranstvo ve odvojilo od judejske religije. Njihov pisac ili pisci su vatrene pristae propovijedanja kranstva meu poganima. Nova religija dobivala je kozmopolitski karakter; "Poslanice" su proete eshatolokim duhom, ali u njim nema onih slika o odmazdi koje su se ukazivale piscu "Apoklipse". Evanelja, koja govore o Kristovom zemaljskom ivotu, nisu se formirala odjednom, i sastavljena su od raznih elemenata. Njihov najstariji dio predstavljaju pouke, Kristove rijei, takozvana "logija"; jedna njihov dio bio je sistematiziran, i njima su prikljueni biografski podaci o Isusovom ivotu. U kanon su ula etiri evanelja: Mateja, Marka, Luke i Ivana. Prva tri nazivaju se sinoptikim; u njima pripovijedanje o Isusovom ivotu ima mnogo zajednikih crta, premda su nejednaka po stilu. Zasebno je etvrto evanelje, Ivanovo. Ono poinje kratkim izlaganjem uenja o Logosu. Upravo je Krist, po uenju tog evanelista, bio utjelovljeni Logos. Osim ova etiri kanonika evanelja, koje je crkva kasnija priznala, postojala su i mnoga druga, apokrifna, od kojih su nam se neka sauvala. Datum postanka evanelj razliito se odreuje, ali je evaneoska tradicija nastala najkasnije sredinom II. st., jer u to vrijeme spadaju fragmenti kranskih tekstova koji su nedavno naeni u Egiptu ( objavljeni 1935. ). Oni pripadaju tradiciji koja je unekoliko drukija od one koju je crkva kasnije usvojila, jer pored tekstova koji se doslovno poklapaju sa Ivanovim evaneljem ( najkasnijim ), ima i fragmenata koji se ne mogu identificirati ni sa jednim od poznatih tekstova, premda su po sadraju bliski nekim od njih. Tako je stvorena biografija Isusa Krista, koji se smatra osnivaem nove religije. Po novom uenju, da bi se ispunio judejski zakon i stara proroanstva, u jednom od judejskih gradova djevojka Marija podigla je na udan nain dijete, koje, u zreloj dobi, prima krtenje od judejskog propovjednika Ivana Krstitelja, i posveuje svoj ivot propovijedanju novog uenja. On ui narod i ini uda. Njegova djela nalaze potvrde u starim proroanstvima. Ali su njega zamrzili judejski sveenici i knjievnici. Kratko vrijeme prije praznika psahe izdao ga je uenik Juda, tako da je od jeruzalemskog sinedriona bio osuen i po presudi rimskog prokuratora Poncija Pilata razapet na kri. Nakon tri dana Isus je uskrsnuo, javio se uenicima, a zatim uzaao na nebo. Isus je, po uenju evanelista, bio pravi Mesija, Krist. Njegova smrt i uskrsnue znae spas ljudi od praroditeljskog grijeha.

356

Na Evanelja se nadovezuju "Djela apostolska", koja govore o podvizima prvih propovjednika novog uenja. Ova je knjiga stvorena relativno kasno, ali u njoj ima i ranih elemenata. "Djela " nam daju predodbu o ivotu ranih kranskih opina. Sredinje mjesto dodijeljeno je u njima apostolu Pavlu, koji je prikazan kao dosljedan pristaa propovijedanja kranskog uenja meu poganima.

Ranokranske opine Za karakteristiku ivotu kranskih opina od velikog je znaaj takozvano "Uenje dvanaestorice apostola" ( Didach )- jedan od ranih kranskih izvora, koji nije uao u Novozavjetni kanon i koji je naen relativno kasno ( 1883. g. ). Na osnovu "Uenja dvanaestorice apostola" i "Djela apostolskih" moemo stvoriti odreeno sliku o ivotu ranih kranskih opina. Karakteristina je eshatoloka usmjerenost ranih krana, njihova uvjerenost u skori drugi dolazak Isusa Krista, koji ne treba ljude zatei nespremnima. Oni moraju biti moralno spremni za to. Otuda uenje o potrebi moralnog oienja. Sa tim se spaja ideja ljubavi, ideja bratstva. "Djela" ukazuju na to da je u ranim kranskim opinama bila poznata zajednica imovine. Izvanredno je iroko bilo razvijeno i injenje dobroinstava. Te su opine bile meusobno povezane, i pojedini njihovi predstavnici vodili su izmeu sebe prepisku, upuivali jedni drugima poslanice; putujui apostoli i propovjednici, prelazei iz jednog grada u drugi, uspostavljali su veze meu lanovima raznih kranskih skupina. Pitanja vjerske naobrazbe su veoma vana lanovima opine; vode se diskusije, stvaraju norme za ponaanje u ivotu. Postanak hijerarhije Osobito znaenje imale su u opini osobe za koje se smatralo da posjeduju Boja milost. Iz njihovih redova formirana je karizmatina hijerarhija ( karizma znai milost ), kojoj su pripadali proroci i apostoli. Apostoli su u isprva bili propovjednici nove vjere, organizatori opina; oni su skupljali priloge za potrebe drugih opina i za propovijedanje Kristova nauka. Uz karizmatinu hijerarhiju pojavljuju se i drugi voditelji kranskih opina. U prvom redu izdvajaju se takozvani p r e z b i t e r i ( stariji ). To su, po svemu sudei, bili najvie cijenjeni lanovi opine, koji su pazili na red za vrijeme molitvenih skupova. Osim njih postoje i nii lanovi, koji pomau prezbiterima u organizaciji svakodnevnog ivota opine. To su sluge, ili grki, a k o n i . Kad je imovina opine porasla, izdvaja se posebna osoba e p i s k o p , tj. "nadzornik" nad imovinom opine. Ovaj termin esto se upotrebljava u grkom jeziku za oznaku raznih osoba koje su obavljale kako slubene tako i privatne zadatke. Socijalni sastav ranokranskih opina

357

Sastav kranskih opina jo od samog poetka njihovog postojanja bio je raznorodan. Ova crta karakteristina je za mnoge sinkretistike kultove; "Gdje nema Grka ni idova, obrezana ni neobrezana, divljaka ni Skita, roba ni slobodnjaka, nego sve u svemu Krist". Prema tome, kranstvu je bila strana nacionalno-vjerska izoliranost. Bivi pogani, kojima su pripadali ljudi raznih etnikih skupina, veoma su rano poeli igrati vanu ulogu u kranstvu. Ideja jednakosti, na koju se nailazi kod stoiara i rimskih pravnika, provedena je kod krana dosljednije nego u drugim uenjima. Kranstvo je proglasilo bratstvo svih ljudi, jednakost robova i slobodnih. Ono se posebno obraalo "onima koji pate i koji nose teret", obeavajui im mir i utjehu. Postanak kranskog kulta Kranstvo nije privlailo samo svojom idejom jednakosti i nadom u spas. Ono je u manjoj mjeri od ostalih sinkretistikih kultova bilo vezano za tradicionalne nacionalne religije. Kranstvo je pojednostavilo kult, ukinulo prinoenje rtva. Najstariji kranski obredi ( tajne ) bili su krtenje, koje je obavljano prilikom stupanja u opinu, i priest kruhom i vinom, koje se obavljalo za vrijeme vjerskih skupova. Na oba ova obreda nailazi se i u drugim kultovima; nisu bili novi ni oni mistini pojmovi na koje se nailazi u kranstvu. Ali je nov bio spoj tih elemenata. Drukiji nego kod ostalih sinkretistikih kultova bio je i stav prema inovjernim organizacijama. Nijedan od kultova nije se odlikovao tako strogom iskljuivou kao kranstvo. Ovu iskljuivost kranstvo je primilo od judaizma, ali je odbacilo njenu nacionalnu ogranienost. Kranin nije smio sudjelovati ni u jednoj "poganskoj" vjerskoj ceremoniji. Budui je svaki drutveni akt u municipijima, kolegijima itd. bio praen vjerskim obredima, krani su morali zauzeti poseban poloaj u drutvu. Nisu uzalud oni sebe nazivali "treim rodom", "izabranicima", "stadom Kristovim". Ovo odricanje od poganskog svijeta, koji je kasnije nazivan avolovim svijetom, bilo je ideoloko opravdanje pasivne rezistencije prema Rimskom Carstvu. Porijeklo episkopata Vanjski porast kranstva i postepeno mijenjanje njegovom socijalnog sastava utjecali su i na kransku organizaciju, i na ideologiju kranstva. Predstavnici karizmatine hijerarhije postepeno gube svoje znaenje. Prezbiteri i episkopi, koji su prije samo pazili na red, pretvaraju se sada u voditelje opina. Pritom osobito znaenje dobiva episkop, koji staje na elo opine pojedinog grada. Ispod njega stoje prezbiteri, a za njima slijede akoni. Samo te osobe smiju obavljati kult, propovijedati, organizirati svakodnevni ivot. Pred kraj II. st. konano se oblikuje pojam jedinstvene kranske crkve, koja se sastoji od niza pojedinih crkava; i njima upravljaju episkopi, ija je duhovna vlast neograniena. Razvitak monarhijskog episkopata nailazi na oporbu od strane kranskih skupina koje su branile karizmatinu hijerarhiju. Nju su osobito dosljedno branile pristae M o n t a n a , maloazijskog propovjednika. Ali su predstavnici episkopata crkve uspjeli svladati tu struju. Gnosticizam

358

Sastav kranskih opina postepeno se mijenja i u kulturom pogledu. U kranske opine ulaze i predstavnici inteligencije, ljudi koji poznaju grku filozofiju, retori i uitelji. Pri rjeavanju najraznovrsnijih pitanja oni nastoje iskoristiti metode i pojedine postavke grke filozofije. Ovaj smjer u teologiji i filozofiji koji je izraen u filozofiji Filona i koji je nastojao judejsku teologiju pomiriti s naelima grke filozofije, bio je veoma rairen. Njegove tragove nalazimo i u apostolskim poslanicama. On je osobito primjetan u etvrtom evanelju. Kasnije taj smjer dobiva sve vee znaenje u kranstvu. Osobito jasan izraz nalazi on u gnosticizmu. Gnosticizam dolazi od grke rijei gnosis ( znanje ), ali gnostiari pod znanjem nisu podrazumijevali racionalistiku spoznaju svijeta, ve spoznaju boanstva, koje se ne postie logikim putem, ve putem mistinog stapanja sa boanstvom, mistinog poniranja u tajne kozmosa. Gnostiari nastoje kranska naela spojiti sa raznim elementima iranske mistike, babilonskih astralnih uenja itd.; tim putem htjeli su oni prevladati tradicionalne judejske predodbe koje su se sauvale u kranstvu. Basilid, na primjer, nauava da se "najprije od neroenog oca rodio Razum, od njega Logos ( rije ), od Logosa Prosudba, od Prosudbe Mudrost i Snaga, a od Snage i Mudrosti rodile su se Vrline, Naela i Aneli, koje on naziva prvima, i oni su stvorili prvo nebo. Krista gnostiari zamiljaju kao apstraktan princip, Logos, Eon ( eon na grkom znai vijek ): neki od njih poriu mogunost Kristovog utjelovljenja, drugi utjelovljenje i smrt smatraju samo prividom. Postojalo je mnotvo raznih gnostikih struja. Naela koja su na kraju odnijela pobjedu nisu bile neke unaprijed postavljene postavke. Ona su se izgraivala tijekom borbe, i moga od njih preuzeta su od protivnika. Pobijedila je ona srednja struja na ijem je elu stajao monarhijski episkopat. Kranstvo i Rimsko Carstvo. Progoni krana Borba u samoj Crkvi ispreplitala se s borbom kranstva protiv poganstva i protiv tvrave poganstva rimske dravne vlasti. Stav ranih krana prema Rimskom Carstvu nigdje nije bio potpuno odreeno izraen. "Dajte caru carevo, a Bogu boje" takav je odgovor dan u Evanelju. U "Poslanicama" se propovijeda pokoravanje vlastima, jer "nema vlasti koja ne bi bila od Boga". Pisac jedne od poslanica trai da se ljudi mole za cara i za sve koji se nalaze na vlasti. Ali, po svemu sudei, nisu svi krani bili toliko lojalni kao pisac ovih postavki. "Apokalipsa" nosi izrazito antirimski karakter, a to, po svemu sudei, nije bio jedini oporbeni dokument. Negativan stav prema svemu to se nalazi u svezi s poganskim kultom dovodio je do odreene otuenosti krana, koji nisu sudjelovali u municipalnom ivotu, u ivotu kolegij, nisu slavili ope praznike niti sudjelovali ni u kakvim procesijama itd. Sve je to izazivalo negativan stav prema kranstvu od stane vladajuih skupina rimskog stanovnitva; takav stav produbljivan je jo i time to je veina opina pripadala niim drutvenim slojevima, a sam kranski nauk zastupao je opu jednakost ljudi pred Bogom. Kranima su pripisivana ubojstva djece i prieivanje njihovom krvlju. O njima su prialo kako se za vrijeme molitvenih skupova u odreenom trenutku gase svjetiljke, to je bio signal za opi razvrat. irili

359

su se glasovi da otpadnitvo krana od bogova i tajna magija izazivaju drutvene nesree ( kugu, suu itd. ). Nesumnjivo je da su meu protivnicima kranstva veliku ulogu igrali njihovi konkurenti sveenici raznih kultova, obrtnici koji su izraivali razne predmete poganskog kulta, gatari i dr. Sukobi izmeu krana i njihovih protivnika esto su se zavravali ubojstvom najupornijih i najfanatinijih krana. Dravna vlast obino je stajala na stranu progonitelja kranstva. Tako nastaju progoni krana. Pristae kranstva prikazuju kranstvo kao progonjenu religiju, a kasnije je kranska tradicija preuveliavala broj progona i broj poginulih u njima. Ipak nema osnova za sumnju u to da su progoni poeli jo u ranom razdoblju kranske povijesti. Tacit kae da je Neron, 64. g., elei otkloniti od sebe sumnju za pale Rima, "predao smrti na mukama one koje svjetina naziva kranima". Po rijeima istog povjesniara ogromno mnotvo ( multitudo ingens ) krana bilo je predano smrti na mukama. Potpuno je mogue da je Tacit, polazei od onog to je znao o njemu suvremenim kranima, preuveliavao razmjer progona, ali ne moemo porei injenicu da su krani bili progonjeni. Nju potvruje Svetonije, koji kae: "Podvrgnuti su pogubljenju krani, ljudi koji se dre novog, tetnog praznovjerja". Nije bilo nikakvog zakona posebno uperenog protiv krana. Krani su pozivani na odgovornost uglavnom zbog optubi za bezbonost ( jer su odbijali sudjelovati u slubenim kultovima ), za uvredu velianstva ( jer krani nisu prinosili rtve pred carevom statuom ), ali i za tajne zloine, koje im je svjetina pripisivala. Progon je mahom zapoinjala svjetina, koju su moda inspirirali poganski sveenici. Ponekad je upravnik provincije, u svezi sa kakvom drutvenom nevoljom, osuivao krane na smrtnu kaznu. U kasnijoj kranskoj tradiciji pria se da su muenici za vjeru odbijali prinositi rtvu, a da su odbijali izdati imena istovjernika i da su na pitanje sudaca odgovarali otvoreno: "Christianus sum". ( Ja sam kranin ). Krani su podvrgavani najstroim kaznama: predavani su zvijerima da ih rastrgaju, spaljivani su, kamenovani. Jedan od takvih progona izvren je u Lugdunu ( Lionu ) 177. g., za vladavine Marka Aurelija, kada je, po Euzebijevim podacima, poginulo 48 krana. Progoni nisu slabili kranske opine: Vjerski fanatizam dovodi ak do "ei za muenitvom". Uspomena na poginule sveto je uvana po opinama; preivjeli ispovjednici uivali su veliki autoritet. Kod jednog djela kranstva pojavljuje se misao o mogunosti pomirbe crkve i drave. To se odrava u takozvanoj apologetici. Razdoblja progon smjenjivala su razdoblja relativne vjerske snoljivosti. Tada kranske opine nisu progonjene i nisu izdvajane od ostalih kolegija sitnih ljudi ( collegia tenuiorum ), koji su bili veoma raireni, pa i u samom ustroju kranskih opina bilo je dosta slinosti s kolegijima. Protivnici kranstva U posljednjoj etvrtini II. st. pojavljuju se knjievna djela uperen protiv kranstva. Meu takva djela spada Lukijanova satira "O Peregrinovoj smrti". Protiv krana pisao je Fronton, uitelj Marka Aurelija, kao i Lukijanov suvremenik Celz. U tim djelima pobijano je kransko uenje, dokazivana neodrivost pojedinih postavki kranskog nauka. Smatrali su ih krivim i

360

zbog demokratskog ustroja njihovih opina. Celz, na primjer, pie da krani "ele i mogu sebi privui samo maloljetne, ljude niskog porijekla, neobrazovane, robove i djeurliju". Propovjednici kranstva su "grebenari vune, obuari, tkalci, najgori prostaci". Kranski apologeti Kranski apologeti dokazuju apsurdnosti optubi protiv krana. Istovremeno oni naglaavaju da krani spadaju meu najlojalnije rimske podanike, koji upuuju molitve za cara. Uz to, dokazuje se da je kranstvo najvia religija. Sluei se argumentima stoiara i takvim knjigama kao to su Varonove "Starine", krani su dokazivali jalovost sluenja idolima, besmislenost i neodrivost raznih mitova. Slino Filonu iz Aleksandrije, apologeti nastoje nainiti most izmeu kranstva i grke filozofije. Slinost pojedinih postavki grkih filozofa sa starozavjetnim knjigama objanjava se obinom posudbom. Apologeti su tvrdili da su grki mislioci uzeli mnogo to iz judejskih svetih knjiga. Oni su isticali i slinost nekih obreda, objanjavajui to avolovim lukavstvom. Na taj nain apologeti nisu samo branili, ve i propagirali kranstvo. Ovaj knjievni rod bio je relativno iroko rasprostranjen. Jedan od prvih apologeta bio je Aristid, koji je na grkom jeziku napisao "Apologiju", upuenu Antoninu Piu. Sredinom II. st. pisao je Justin, prozvan filozofom i muenikom. Pored apologetskih djela Justin je napisao i niz rasprava protiv heretika. Pred kraj II. st. poela je knjievna djelatnost najveeg kranskog apologeta i pisca T e r t u l i j a n a , porijeklom iz Rimske Afrike. Poeci kranske umjetnosti U II. st. dolazi do zaetka kranske umjetnosti. Prisiljeni na sakrivanje svojih molitvenih skupova, krani nisu mogli graditi hramove. Osni su se skupljali po raznim prostorijama. U Rimu su zborno mjesto krana bile k a t a k o m b e . U njima su krani sahranjivali mrtve, tamo obavljali i bogosluja. Po katakombama su uvani primjerci kranske umjetnosti. Za slikarstvo i kiparstvo krana karakteristine su simbolike predodbe. Naroito je rasprostranjen predodba dobrog pastira, ribe ( riba, na grkom , daje prva slova pet grkih rijei: "Isus Krist, Sin Boji, Spasitelj" ) i vinove loze. irenje kranstva Pred kraj II. st. kranstvo se irilo u svim podrujima Rimskog Carstva. Nositelji novog uenja, njegovi misionari, bili su najprije stini obrtnici i trgovci, koji su putovali iz jedne provincije u drugu, i vojnici, koji su boravili po raznim provincijama. Veliku ulogu u irenju kranstva igrali su posebni poslanici, koji su u prvom stoljeu kranstva nazivani apostolima. Kranstvo je pomirilo zapadne i istone vjerske i filozofske poglede. Ono je ustalo protiv svih dotad postojeih religija, protiv ceremonijala, opeg za sve njih; ono svoje sljedbenike stjee uglavnom iz redova niih slojeva stanovnitva, i obraa se svim narodima bez razlike; ono tvrdi da "nema ni Grka, ni idova, nego sve u svemu Krist".

361

Kranstvo je prinoenje rtava u cilju stjecanja boje milosti, prinoenje koje je ope za sve religije, zamijenilo jednom zauvijek prinijetom rtvom, koja iskupljuje sve grijehe ovjeanstva. Organizirano ureenje kranke crkve i sustav episkopata takoer su odgovarali uvjetima svjetskog carstva. U viim krugovima crkvene hijerarhije poelo se opaati zbliavanje sa robovlasnikom dravom i aktivna podrka politike careva.

SEDMI

DIO

KRIZA III. ST.

Glava XXXII.
DINASTIJA SEVERA ( 193. 235. g. ) 1. Graanski rat 192. 193. g.
Car Komod bio je posljednji predstavnik dinastije Antonin. Kao i za vrijeme prethodnih prevrata, rukovodea uloga kod izbora novog cara pripadala je pretorijancima. Za cara je proglaen senator Publije Helvije Pertinaks, ovjek neznatnog porijekla, ali iskusan vojskovoa i ovjek od autoriteta meu senatorima. Pertinaks se je nastojao vratiti politici Antonina Pija i Marka Aurelija. Uivajui podrku Senata, on je odredio mjere za saniranje financija i porezno rastereenje te poduzeo mjere za jaanje discipline u vojsci. Pertinaksova djelatnost izazvala je nezadovoljstvo pretorijanaca, i on je bio ubijen ( 192. g. ). Razuzdani pretorijanci objavili su svojevrsnu licitaciju za carsko prijestolje i postavili za cara bogatog senatora Mark Didija Julijana, koji je svakom vojniku obeao po 25 tisua sestercija. Vladavina Didija Julijana nije bila dugog vijeka. Legija koje su se nalazile po provincijama nisu htjele pretorijancima ustupiti povlasticu biranja cara. Provincijske vojske proglasile su gotovo istovremeno tri cara: legije koje su se nalazile u Britaniji izabrale su Decima Klodija Albina, panonske legije proglasile su za cara Lucija Septimija Severa, a istone trupe izvikale su za cara legata Sirije Gaja Pescenija Nigera. Najblie se Rimu nalazio Septimije Sever, koji je zauzeo grad. Didije Julijan bio je ubijen, a krivci za Pertinaksovu smrt pogubljeni. Slino carevima iz prethodne dinastije, Sever je poloio sveanu prisegu da bez senatske odluke nee kazniti nijednog senatora. Sa Klodijem Albinom Sever se sporazumio, posinio ga, dao mu titula cezara, i nakon toga krenuo na Istok, u borbu protiv Pescenija Nigera.

362

Sljedee, 194. g., Pescenije Niger bio je poraen i poginuo je. Gradovi koji su pomagali Nigera bili su okrutno kanjeni. Antiohija je bila degradirana na poloaj sela u okrugu grada Laodikeje. Okrutno je bio kanjen Bizantion, koji je bio zauzet nakon duge opsade: magistrati i vojnici koji su branili grad bili su pobijeni, grad je izgubio autonomiju, a stanovnici su morali plaati danak; itav teritorij Bizantiona prikljuen je Perintu. Sever je krenuo u pohod protiv Parta, koji su pruali pomo njegovom suparniku. On je osvojio sjevernu Mezopotamiju i u Nizibisu osnovao rimsku koloniju ( 196. g. ), ali se je morao vratiti na Zapad, gdje je protiv njega ustao Klodije Albin. Borba se zavrila punom pobjedom Severa ( 197. g. ).

2. Septimije Sever
Lucije Septimije Sever, koji je vladao od 193. do 211. g., potjecao je iz afrikog grada Veliki Lentis. Prije nego to je proglaen carem postigao je uspjenu vojniku karijeru. Bio je to prilino obrazovan ovjek, vrste volje, dobar vojskovoa i administrativac. Odnos prema vojsci i vojna reforma Septimija Severa Septimije Sever dobo je carsku vlast od vojnika, i vojnici su i dalje ostali glavni oslonac kako njegov, tako i njegovih nasljednika. Dion Kasije pripisuje mu ove posljednje rijei, upuen pred smrt sinovima: "Slaite se, bogato plaajte vojnike, a za ostalo se ne brinite". Septimije Sever izvrio je niz vanih reformi koje se tiu vojske. Prijanji sastav pretorijanske garde, koja je raspolagala carskom vlau, bio je rasputen jo 193. g. Novi pretorijanci uzeti su iz podunavskih zemalja. Dok su prije u pretorijansku gardu ukljuivani Italici i stanovnici takvih provincija kao to su panjolska i Galija, sada je garda popunjena uglavnom bivim vojnicima podunavskih i sirijskih legija. Nedaleko od Rima smjetena je u logor nova legija, sastavljena poglavito od stanovnika podunavskih i istonih legija. Pretorijanci su izgubili mnoge svoje povlastice. Prije Severa srednji asniki kadar legij popunjavao se gotovo iskljuivo iz redova Italika, jer su za centurione imenovani gotovo iskljuivo pretorijanci. Od Severovog vremena poloaj svih legija izjednaava se s poloajem pretorijanske garde. Sada je svaki vojnik mogao napredovati u slubi, mogao je postati centurion i ak vitez. Uslijed toga, od Severovog vremena jaa proces provincijalizacije i barbarizacije. Vanu posljedicu imalo je to to su vojnici dobili pravo stupanja u zakoniti brak. I prije Severa su se uz stalne rimske logore naseljavale vojnike obitelji; sada je takvo stanje bilo legalizirano. Vojnici su dobili pravo ivota u obitelji, iako logorski reim nije bio ukinut. Nekim pograninim jedinicama dodijeljena su zemljita, koja su u manjim esticama davana vojnicima. Uslijed toga, pogranine su postrojbe postale manje pokretljive, vojnici su bili vie vezani za zemlju nego prije. Veterani su dobili niz povlastica, oni su bili osloboeni mnogih municipalnih obveza. To su, bez sumnje, bili ustupci vojsci, od koje je Septimije Sever i dobio vlast. Odnos prema Senatu i reforme dravne uprave

363

Usprkos prisezi, koju je dao na poetku svoje vladavine, Septimije Sever je dosljedno provodio antisenatsku politiku. Sudski progoni senatora najprije zbog sumnje da gaje simpatije prema njegovim konkurentima, a potom na osnovu raznih denuncijacija trajali su tijekom itave vladavine Septimija Severa. Senat je izgubio znaaj koji je bio stekao pod Antoninima. Istovremeno jaa carska birokracija. Ulogu vrhovnog organa u dravi igrao je carev savjet
( Consilium principis ). Odluke tog savjeta zamjenjivale

su u odreenom pogledu senatske

odluke. U njemu su zasjedali najistaknutiji pravnici toga vremena, koji su odigrali veliku ulogu kod razrade rimskog prava. Pod Septimijem Severom ( od 205. g. ) postavljaju se dva prefekta pretorija, od kojih je jedan razmatrao samo graanske predmete ( taj je poloaj zauzimao Papinijan, jedan od najboljih rimskih pravnika carskog doba ). Slabio je znaaj senatorskih dunosti i u provincijama. Septimije Sever je vie volio postavljati vitezove, uglavnom iz redova isluenih vojnika. Erarij blagajna koja stoji pod nadzorom Senata pretvorio se pod Septimijem Severom u rimsku gradsku blagajnu. Fisk je stekao opedravno znaenje; pritom je izdvojeno posebno povjerenstvo za upravu osobnom carevom imovinom ( res privata, ili ratio privata ), na ijem je elu bio poseban prokurator. Honestiores i humiliores Pod Septimijm Severom izvrene su i neke promjene u sustavu kazni za kaznena djela. Staleka razgranienja nikad nisu prestajala postojati u rimskom drutvu; pravnici su ljude dijelili na dvije osnovne kategorije: na slobodne i neslobodne. Prilikom odreivanja raznih pravnih normi koje se tiu slobodnog stanovnitva, pravnici su razlikovali rimske graane od osoba koje nemaju prava punog rimskog graanstva. Pod Septimijem Severom kod utvrivanja kazni razlikuju se h o n e s t i o r e s ugledni i h u m i l i o r e s - sitni ljudi. U prvu kategoriju spadali su senatori, vitezovi, predstavnici viih asnikih inova, dekurioni. Svi ostali spadali su u ovu drugu kategoriju. Ljudi niskog socijalnog poloaja mogli su biti pogubljeni uz muenje; umjesto progonstva oni su pretvarani u robove. to se tie povlatenih osoba, oni su bilo osloboeni od muenj i mogli su apelirati neposredno na cara. Dioba slobodnog stanovnitva na honestiores i humiliores opaa se i u sljedeim razdobljima i osobito je karakteristina za kasno Carstvo. Nakon rastrone vladavine Komoda rimske su se financije nalazile u tekom stanju. Uz to su unutarnje i vanjske Severove mjere zahtijevale znatna sredstva. Zato su porezi naplaivani s veom strogou nego prije. Kod ubiranja porez odgovornost je padala uglavnom na najvie predstavnike gradske samouprave na decemprimi. U svezi s tim bila je reforma Septimija Severa izvrena u Egiptu. Svim metropolama nom, koje su se nalazile na poloaju sela, dana su prava gradova, i u njima je uvedena samouprava, oigledno zato da bi se i oni ukljuili u opi porezni sustav.

364

Gospodarski poloaj Carstva U vezi sa slabljenjem prijestolnice, vojske i carske birokracije poveane su i razne naturalne obveze. Nedostatak financijskih sredstava dovodio je od kvarenja novca; u srebrnom denariju koliina srebra smanjena je gotovo za polovicu. To se odrazilo na razmjeni, i iz jednog maloazijskog natpisa doznajemo da se u jednom gradu, uslijed pojave novog novca razvila pekulacija i da su porasle cijene proizvoda. To je svjedoilo o nadolazeoj financijskog krizi u itavom Carstvu. Ali su se pojedine provincije u vrijeme Septimija Severa i dalje razvijale. Naroito u ovo razdoblje pada ogroman broj natpisa koje svjedoe o procvatu afrikih gradova. Istovremeno, i u Afriku i u druge provincije upuivani su gradski kuratori ( curatores rerum
publicarum ), to svjedoi o jaanju gradske kontrole nad gradskim financijama. ee se po

provincijama nailazi i na takozvane frumentarii policajce koji prate raspoloenje vojnog i civilnog stanovnitva. Unutarnji red u mnogim mjestima bio je naruen. U samoj Italiji pojavile su se razbojnike bande. Na primjer, dugo vremena ostao je neuhvaen razbojnik Bula Unutarnja politika Septimija Severa predstavlja novu etapu u povijesti jaanja carske vlasti. Oslanjajui se uglavnom na vojsku i dodjeljujui joj svakovrsne povlastice, Sever je provodio antisenatorsku politiku i nastojao je predstavnike municipalne aristokracije po provincijama staviti u slubu fiska. Vanjska politika Septimija Severa U vanjskoj politici Septimije Sever je pokuao ii Trajanovim putem. Borba sa Klaudijem Albinom natjerala ga je na prekid rada sa Partima; koristei se Severovim odlaskom, partski kralj Vologaz IV., opustoio je Mezopotamiju, napao Armeniju i Siriju i opkolio Nizibis. Nakon okonanja sukoba s Albinom, Sever je krenuo u drugi pohod protiv Parta, koji je trajao od 197. do 199. g. Osloboen je Nizibis i zauzete se ove partske prijestolnice Seleukija i Ktesifon. Nakon osobnog sastanka Septimija Severa sa Vologazom zakljuen je mir, po kome su Rimljani dobili Mezopotamiju. To podruje pretvoreno je u rimsku provinciju kojom je upravljao namjesnik iz vitekog stalea. U zapadnoj Europi Sever je poduzeo mjere jaanja rajnske i dunavske granice, a 208. g. organizirao je pohod na Britaniju, namjeravajui pokoriti sjeverni dio otoka, naseljen plemenima koja su esto napadala rimsku provinciju. Nakon teke borbe Sever je uspio britanskim plemenima zadati poraz i obnoviti Hadrijanov zid. Ali on nije uspio zavriti borbu; 211. g. Sever je umro u Britaniji.

3. Nasljednici Septimija Severa

Karakalina vladavina

365

Septimije Sever ostavio je Carstvo dvojici sinova: Marku Aureliju Antoninu, nazvanom Karakala, i Publiju Septimiju Geti; oba su smatrana suvladarima, ali je poslove obavljao stariji brat K a r a k a l a . Prvi akt njegove vladavine bila je pomirba sa britanskim plemenima, pod uvjetima uspostavljanja prijanjih granica. Oba brata vratila su se u Rim, ali je Karakala ubrzo poslije povratka iz Britanije u Rim ubio Getu. On je uspio ishoditi priznaje ovog akta od strane vojske. Karakala je vladao od 211. do 217. g. Okrutan i osvetoljubiv, sumnjiav i maloduan, istovremeno pun uvjerenosti u veliinu svoje vlasti, Karakala je jo od prvih dana poeo progoniti senatore. Meu ostalim rtvama Karakaline okrutnosti pao je i pravnik Papinijan, koji je odbio ubojstvo Gete priznati pravednim. Pod Karakalom je pojaan pritisak i na vie slojeve municipalnog stanovnitva. Istovremeno, Karakala je htio stei popularnost u vojsci. U Rimu je Karakala zavrio gradnju kupalita ( t e r m i ) , koju je zapoeo njegovo otac. Terme su svojim dimenzijama nadmaile sve dotadanje teme i svjedoile o visokom stupnju razvoja arhitekture i graevinske tehnike. Kao pod Septimijem Severom i dalje se osjeao nedostatak novca. Usprkos poveanju nekih poreza, Karakala je takoer nastavio s kvarenjem novca. Constitutio Antoniniana 212. g. Karakala je izdao edikt koji nosi naziv C o n s t i t u t i o A n t o n i n i a n a . Po tom ediktu prava rimskog graanstva proirena su gotovo na itavo slobodno stanovnitvo. Ovaj zakonodavni akt zavrio je onaj proces asimilacije cjelokupnog slobodnog stanovnitva, koji je poeo jo u vrijeme Republike. Meutim, treba istaknuti da su u III. st. prava rimskog graanstva u znatnoj mjeri izgubila svoje prijanje znaenje. Zato ovom ediktu u antikoj historiografiji nije pridavana osobita pozornost. Dion Kasije, koji nam saopava ovu mjeru, govori o njoj uzgred i smatra da ju je Karakala poduzeo u fiskalne svrhe. 1912. g. pronaen je fragment papirusa koji sadri, po svemu sudei, znatan dio grkog prijevoda Karakalinog edikta. Motivirajui davanje graanskog prava svom slobodnom stanovnitvu, car tu milost objanjava time to vei broj ljudi treba upuivati molitve bogovima. U ovoj karakteristici zakona osjea se nesumnjivo vjersko-politika tendencija, koja je pod Severima stekla osobito znaenje. Karakalin edikt pokazuje da nisu svi slojevi slobodnog stanovnitva dobili rimsko graanstvo; graanstvo nisu dobivali takozvani dediticiji ( dediticii ). Termin "dediticiji" istraivai objanjavaju na razne naine. Dediticijama su prvotno nazivani neprijatelji koji se predaju na milost i nemilost pobjedniku. U doba Carstva taj je naziv proiren na neke kategorije osloboenika, koji su dobili ogranieno osloboenje. Mogue je da je taj pojam u tom smislu i upotrijebljen u Karakalinom ediktu. Ali neki istraivai pretpostavljaju da su dediticijima smatrani stanovnici provincija koji plaaju osobni porez; pretpostavlja se da je njima pripadala masa egipatskog stanovnitva. Veina pak istraivaa izrie miljenje da edikt protee prava graanstva gotovo na itavo stanovnitvo Rimskog Carstva.

366

Karakalin edikt imao je pred sobom, nesumnjivo, fiskalne ciljeve: ne oslobaajui stanovnitvo od prijanjih poreza, on je na njega proirio jedinstven fiskalni sustav koji se uvrstio u Rimskom Carstvu.

Karakalina vanjska politika Karakala se je morao sukobiti sa neprijateljima Carstva kako na sjeveru tako i na istoku. 213. g. Karakala je vodio rat sa germanskim plemenima Hatima i Alamanima; on je upao u neprijateljsku zemlju, ali je mir postigao samo zahvaljujui potkupljivanju. Na Dunavu je vodio borbu s Karpima i Jazigima. Osvajanja Septimija Severa jo nisu rijeila partski problem. Izgledalo je da je doao zgodan trenutak za pohod, jer je Partsko kraljevstvo oslabila unutarnja borba, i Karakala je, oponaajui Aleksandra Makedonskog, sanjao o pokoravanju itavog Istoka. 215. g. on je prodro duboko u Mezopotamiju, ali je Vologaz V. prihvatio rimske zahtjeve, i rat je bio okonan. Nakon toga, Karakala je krenuo u Aleksandriju, gdje je po njegovoj naredbi izvren masovan pokolj stanovnitva; izvori govore da je to bila osveta za ale aleksandrinaca na raun cara, ali je najvjerojatnije da su ove Karakaline izvanredne mjere bile izazvane otporom koji su aleksandrinci pruali prisilnom novaenju, koje je Karakala namjeravao provesti. 216. g. Karakala je krenuo u novi pohod protiv Parta. Ali je u proljee 217. g. protiv Karakale sklopljena urota, i on je bio ubijen. Makrin i Elagabal Vojnici su proglasili carem prefekta pretorija Marka Aurelija Makrina, ovjeka niskog podrijetla, koji je stigao do vitekog zvanja. To je bio prvi vitez koji je stekao carsku vlast. Ali i pored nezadovoljstva Karakalom, Severi su meu vojnicima i dalje uivali popularnost. Makrin pak nije imao autoriteta, a njegov pokuaj smanjenja plaa izazvao je nezadovoljstvo vojnika; uslijed toga je carem proglaen etrnaestogodinji Varije Avitus Basijan, koji je bio roak ene Septimija Severa ( unuk njene sestre ). Makrin je bio svrgnut i ubijen ( 218. g. ). Basijan je bio sveenik boga Sunca i zato je dobio nadimak Elagabal. Elagabal je pokuavao u Rimu uvesti kult Sunca. Vodio je raskalaen ivot, i orgije su bile njegova obina razonoda. To je tako trajalo oko etiri godine. Na kraju, revoltirani njegovim ponaanjem, pretorijanci su ubili cara koji je ve svima postao mrzak ( 222. g. ). Vladavina Aleksandra Severa Unutarnja politika

367

Carska vlast prela je na Elagabalovog tetkia, koji je vladao pod imenom A l e k s a n d a r S e v e r ( 222. 235. g. ). Kad je Aleksandar Sever stupio na prijestolje, nije imao ni etrnaest godina. Veliki utjecaj na upravu imala je njegova baba Julija Meza i majka Mamea. Vladavina Aleksandra Severa predstavlja neku vrstu reakcije na principe vojne monarhije koji je uveo Septimije Sever. Ponovo je, kao u vrijeme Antonina, uspostavljena sloga izmeu cara i Senata. U odreenim krugovima senatorskog stalea pojavila se ak nada da je mogu takav politiki poredak u kome e car vladati u suglasju sa Senatom, Senat slobodno uivati svoje povlastice, a senatori, kao najvii stale u dravi, utjecati na tijek politikih dogaaja. Tenja da se monarhijska vlast dovede u sklad sa povlasticama najvieg stalea nala je svoj odraz u djelima suvremenika Aleksandra Severa povjesniara Diona Kasija. Dion Kasije vrlo odreeno izraava svoje politike poglede u 53 glave svoje "Povijesti", u Meceninom govoru upuenom caru Augustu. U carevom savjetu, koji je pod Aleksandrom Severom uzimao uea u svim dravnim poslovima, veliku ulogu igraju senatori. Prefekt pretorija unapreuje se u senatorski rang i predsjeda Senatom kao predstavnik cara. Znatnih posljedica imalo je to to su kolegiji obrtnika koji rade za svakodnevne potrebe grada Rima, bili stavljeni pod kontrolu i u slubu drave. Poduzete su mjere za smanjenje porez, za jaanje discipline u vojsci i za snienje vojnih trokova, uslijed ega je znatno opao Aleksandrov autoritet u postrojbama. Ali Aleksandar i njegovi faktiki suvladari nisu uspjeli unijeti bitne izmjene u sustav upravljanja koji je uveo Septimije Sever. Oni nisu uspjeli ni obuzdati vojsku. 228. g. pred carevim oima ubijen je od strane pobunjenih vojnika prefekt pretorija, ugledni pravnik Ulpijan. Aleksandar je morao voditi rat na Istoku. U Partskom kraljevstvu je izvren prevrat, nakon kojeg je na vlast dola nova perzijska dinastija S a s a n i d i . Osniva ove dinastije Ardair upao je 230. g. u Mezopotamiju, a njegove postrojbe prodrle su u Siriju i Malu Aziju. 231. g. Aleksandar je krenuo u pohod. 232. g. Perzijanci su bili istjerani iz rimskih podruja, ali je rat odnio mnogo financijskih sredstava. Ubrzo nakon zavretka rata na Istoku Aleksandar je morao krenuti na rajnsku granicu, radi borbe protiv Germana. Ratne operacije ( 234. 235. ) voene su s promjenjivim uspjehom. Za vrijeme tog rata carev je autoritet bio konana potkopan. Jedan od vojskovoa, Gaj Julije Ver Maksimin, stao je na elo urote. 235. g. Aleksandar i njegova majka su bili ubijeni, a Maksimin proglaen carem.

Glava XXXII.
KLASINO DOBA U POVIJESTI RIMSKOG PRAVA

368

U razdoblju Sever zavrava se takozvano klasino razdoblje u povijesti razvitka rimskog prava. Pravna znanost u doba Carstva, kao i u doba Republike, smatra se jednom od poasnih disciplina. U dravnom ivotu pravnici su nesumnjivo igrali veliku ulogu. Jo u Augustovo doba neki pravnici su dobili pravo davanja odgovora ( ius respondendi ); to je znailo da je miljenje pravnika koji uiva takvo pravo kod odreenog pravnog pitanja obvezivalo suca. Pravnici se i dalje bave nastavom prava, ali u veoj mjeri nego u prethodnom razdoblju posveuju pozornost literarnoj djelatnosti. Oni piu djela o graanskom i pretorskom pravu; rasprave o pojedinim pravnim pitanjima; komentare za nove izvore prava; djela koja predstavljaju pokuaje da se spoje pretorsko i graansko pravo; udbenike iz osnovnih pitanja prava ( institutiones ), koji donose generalizaciju i sistematizaciju graanskog prava u itavom njegovom obujmu. Pravni izvori u doba Carstva Promjena politikih uvjeta Rimskog Carstva bila je praena i promjenom u izvorima rimskog prava. Jo od Augustovog vremena dobile su zakonodavnu snagu senatske odluke (senatusconsulta); veliko znaenje imale su careve odluke, koje su nosile naziv konstitucije ( constitutiones ); propisi konstitucija ticali su se graanskog prava. Najistaknutiji pravnici ranog Carstva Najistaknutiji pravnik u Augustovo doba bio je M a r k o A n t i s t i j e L a b e o n , inovator u podruju prava i republikanac po uvjerenju. Pristaa novog politikog reima bio je pravnik K a p i t o n . Sljedbenici Labeona i Kapitona stvorili su dvije kole, ili sekte, koje su dobile naziv po njihovim najbliim uenicima. Pristae Labeona nazivane su p r o k u l e j a n c i m a ( po imenu Prokula, Labeonovog uenika ), a pristae Kapitona s a b i n i j a n c i m a ( po imenu Sabina, Kapitonovog uenika ). U emu se sastojalo neslaganje u miljenjima ovih dviju kola, ostaje za nas nedovoljno jasno. Po svemu sudei, radilo se uglavnom o naelima istrage i o rjeavanju pojedinih sluajeva, a napose o ulozi oblika i sadraja kod stvaranja pravnih pojmova. Veliki autoritet uivao je Hadrijanov suvremenik, pravnik S a l v i j e J u l i j a n , koji je izvrio redakciju Vjenog edikta. U doba Antonin i meu pravnicima stjeu veliko znaenje ljudi porijeklom iz rimskih provincija. Provincijalac, pravnik G a j , koji je, po svemu sudei, predavao u Siriji, napisao je sauvane "Institucije" udbenik rimskog prava koje se odlikuje sustavnou i jasnoom izlaganja. Porijeklom iz Sirije bio je uveni pravnik iz vremena Septimija Severa E m i l i j e P a p i n i j a n , koji je zauzimao poloaj prefekta pretorija i kojeg je pogubio Karakala. Papinijanova djela odlikovala su se preciznou, temeljila se na jasnoj i razgovijetnoj sistematizaciji pojmova. Mlai Papinijanovi suvremenici bili su P a u l i U l p i j a n ( takoer Sirijac po porijeklu ), koji su isto tako bili prefekti pretorija. Ulpijanova djela obraivala su razna

369

pravna pitanja. U mnogim pogledima njegovi su radovi nosili kompilativni karakter, ali su izvrili veliki utjecaj na kasnija pravna djela; znatan dio fragmenata iz "Digest", sastavljenih pod Justinijanom, pripada Ulpijanu. Sistematizacija pojmova Osnovni pojmovi rimskog prava, kao i metode pravnog istraivanja, stvoreni su u prethodno doba. U klasinom razdoblju povijesti rimskog prava odvija se sistematizacija, ili ak "kristalizacija" pojmova. Pravnici kombiniraju logiku dosljednost u provoenju naela sa stvarnim potrebama ivota. Utjecaj filozofije na pravo oitovao se i u dubljem tumaenju naela jednakosti ( aequitas ), koji se nalazi u osnovi raznih odnosa meu ljudima, i dobronamjernosti ( bona fides ) jednog od osnovnih naela obveznog prava. Filozofija je utjecala na metode pravnih studija, na razgranienje kategorija biti i forme, na obradu osnovnih pravnih pojmova. Ius civile i ius gentium I u klasinom razdoblju ostaje razgranienje izmeu graanskog prava ( ius civile ) i openarodnog ( ius gentium ). Ovo posljednje se ponekad pribliava prirodnom pravu ( ius
naturale ), a ponekad se openarodno pravo stavlja nasuprot prirodnom. Na primjer, svi se ljudi

po prirodi smatraju jednakima; prema tome, ropstvo proturjei prirodnom pravu, ali se smatra ustanovom openarodnog prava. Uenja pravnika o pravnoj sposobnosti pojedinih osoba Pravo se postepeno oslobaa onih ostataka iz prvobitne zajednice koji su se zadrali tijekom dugog vremena. U uenju pravnika o pravnoj sposobnosti ljudi briu se granice izmeu raznih skupina slobodnog stanovnitva. Karakalin edikt predstavljao je u odreenom pogledu zavretak tog procesa. Rob nije bio priznat osobom u pravnom smislu te rijei. Ali je poseban pogled na roba izraen kako u gore spomenutom shvaanju ropstva kao pojave koja proturjei prirodnom pravu, tako i u zakonodavstvu careva, koje je do odreene mjere titilo roba od gospodareve samovolje. Pojam oinske vlasti ( patria potestas ) i dalje je ostao, ali je otac porodice ( pater familias ) izgubio pravo pogubljenja i prodaje svoje djece. Podinjenim lanovima porodice pravnici nisu dali prava punog vlasnitva, ali su stvorili pojam peculium castrense ( logorski pekulij ). Prvobitno je u taj pekulij spadala sva imovina koju bi sin stekao u vojnoj slubi, ili u svezi s vojnom slubom ( plaa, plijen, darovi itd. ) Sin je tom imovinom raspolagao po svom nahoenju. Tek u sluaju da on umre, a ne ostvi oporuku, imovina je prelazila na oca porodice. Pravnici pojmu logorskog pekulija daju ire tumaenje: oni u njega ukljuuju itavu imovinu koju bi sin stekao. Osnove promjene u normama graanskog prava

370

Od pojedinih pojmova vezanih za imovinske odnose, veliko znaenje ima pojam cjelovitosti
( universitas ) nekih vrsta imovine, bez obzira na njene sastavne dijelove. U to vrijeme na

nasljedstvo se prvi put poelo gledati kao na idealnu cjelinu, nezavisno do stvari, prava i obveza koje u njega ulaze, a zatim je to preneseno na miraz i na pekulij. Za obvezno pravo karakteristina je tenja za oslobaanjem od starog formalizma. Tako se, na primjer, stipulaciona obveza mogla formulirati bilo kojim izrazima, ak i ne na latinskom jeziku. Za ovo vrijeme karakteristina je pojava takozvanih bezimenih ugovora (contractus innominati ). Njihova bit sastoji se u ovome: ako izmeu dva ovjeka postoji neformalan sporazum i ako jedan od njih izvri svoju obvezu, za drugog takoer postaje pravno obvezno ispunjenje obeanja. Na primjer, netko je obeao neijem gospodaru da e mu pokazati gdje se krije njegov odbjegli rob, a gospodar se sa svoje strane obvezao da e ga za to nagraditi. Ako prvi stvarno ispuni svoje obeanje, on ima osnove za potraivanje obeanog iznosa. Sve sluajeve ovakvih odnosa klasini su pravnici podvukli pod etiri formule: do ut des; do ut facias, facio ut des; facio ut facias ( dajem, da bi i ti dao; dajem, da bi i ti uinio; inim, da bi i ti dao; inim, da bi i ti uinio ). U nasljednom pravu stekao je pravnu snagu f i d e i k o m i s u s ( fideicomissus ). To je bilo nasljedstvo lieno svih formalnosti; oporuitelj se oslanjao na savjest svojih nasljednika. Takva nasljedstva ticala su se osoba koje po rimskom pravu nisu mogle nasljeivati pokojnika ( peregrini, robovi, neenje, itd. ). Uslijed odsustva formalnosti, fideikomisus je bio veoma rasprostranjen i pribliio se nasljednom oporuivanju ( testamentu ). Iako su osnovni pojmovi rimskog prava bili poznati jo u prethodnom razdoblju, onda kada je bio na snazi pretorski edikt, u klasinom razdoblju to se pravo pretvorilo u sustav koji je tijekom stolje izgledao kao nenadmaen obrazac.

Glava XXXIV.
VLADAVINA VOJNIKIH CAREVA
Vladavina Maksimina G a j J u l i j e V e r M a k s i m i n ( 235. 238. g. ) prozvan Traanin, bio je prvi car koji je svoju vojnu karijeru zapoeo kao obian vojnik. Maksimin je bio sin jednog trakog seljaka. Po rijeima njegovog biografa, on je u mladosti bio pastir, zatim stupio u vojsku i iskazao se kao sposoban vojnik zahvaljujui izvanrednoj snazi te je uspio stii do najviih inova. On je stao na elo urote protiv Aleksandra Severa i nakon njegovog ubojstva postao car. Svoju vladavinu Maksimin je obiljeio prije svega guenjem oporbe protiv sebe u vojsci. Nakon toga je krenuo u ofenzivu, najprije protiv Germana, a potom protiv Daana i Sarmata. Maksimin je bio vojniki car i nastojao je u prvom redu stei popularnost meu vojnicima. Od

371

toga je i ovisila njegova unutarnja politika. Za vrijeme svoje vlasti on nijednom nije bio u Rimu i uope se nije trudio da ga Senat potvrdi; mnoge njegove mjere bile su otvoreno uperene protiv senatorskog stalea. Izvori tvrde da Maksimin nije trpio oko sebe nijednog aristokrata. Postojalo je ope nezadovoljstvo fiskalnom politikom Maksimina, koji je ubirao novac od gradova, konfiscirao riznice hramova itd. Osim toga, seosko stanovnitvo bilo je krajnje nezadovoljno nasiljem vojnika i lokalne administracije. Opa tendencija Maksiminove unutarnje politike, rukovoene tenjom da se zadovolje zahtjevi vojnika, vodila je raskidu se Senatom i jaala fiskalni teret, to je dovelo do nezadovoljstva svih slojeva graanskog stanovnitva. Ustanak Gordijan U Africi se to nezadovoljstvo pretvorilo u otvoreni ustanak, u koji su se ukljuili lokalni zemljoposjednici, potpomognuti seljacima, pa ak i robovima. Carem je proglaen osamdesetogodinji upravnik provincije - Marko Antonije Gordijan Sempronijan. Meu ustanicima nije bilo organizirane vojske, tako da je Maksiminov vojskovoa, numidski legat Kapelijan, bez puno muke uguio ustanak. Gordijanov sin ( Gordijan II. ) bio je ubijen, a on sam izvrio je samoubojstvo. Kada je doznao za proglaenje Gordijana i njegovog sina za careve, rimski je Senat objavio da je Maksimin svrgnut i potvrdio je Gordijane za careve; kada je ipak stigla vijest o njihovoj smrti, izabrana su dva nova senatorska cara ( Marko Klaudije Pupijen i Decim Celije Balbin ). Na zahtjev vojske i plebsa uskoro je za cara izabran etrnaestogodinji unuk Gordijana I., nazvan Gordijanom III. Obavijeten o dogaajima u Rimu, Maksimin je krenuo sa postrojbama na Rim, ali je za vrijeme neuspjele opsade grada Akvileje bio od svojih vojnika ubijen. Gordijan III. i Filip Arap Pupijen i Balbin su uskoro takoer bili ubijeni, i Gordijan III. je ostao jedini gospodar. On je krenuo u pohod protiv Perzijanaca, koji su napali Makedoniju. Usput su rimske postrojbe odbacile sa dunavske granice barbare koji su bili upali u Carstvo. Mladi car nije uspio zavriti rat sa Perzijancima; bio je ubijen. Carem je proglaen prefekt pretorija Marko Julije Filip ( 242. 249. ), koji je zbog svoga porijekla dobio nadimak Arap. Filip je sa Perzijancima sklopio mir, po kome su Rimljani zadrali Malu Armeniju i Mezopotamiju, pa se vratio u Rim, gdje ga je Senat priznao. Vanjskopolitiki poloaj Rima bio je veoma teak; gotovo du cijele sjeverne granice upadali su barbari. Postrojbe su meutim bile nedisciplinirane, svaka je vojska bila spremna postaviti svoga kandidata na carsko prijestolje. Filip je uspio pobijediti nekoliko pretendenata na carsku vlast, ali je bio ubijen u bitci protiv Decija, koga su postrojbe u Meziji proglasile carem. Decije i Valerijan

372

Gaj Mesije Trajan Decije spadao je u careve koji su nastojali obnoviti staru rimsku vrlinu. Time se, vjerojatno, i objanjava prvi opi progon krana po itavom Carstvu, za vrijeme kojeg je poginuo veliki broj pristaa nove religije. Tijekom Decijeve vladavine upali su Goti u Trakiju i Makedoniju. U pohod protiv njih krenuo je sam car, ali je 251. g. bio ubijen u bitci kod Abrita, u Donjoj Meziji. Nakon Decijeve smrti izredalo se nekoliko careva. Due od ostalih uspjeli su se na vlasti odrati Publije Licinije Valerijan ( 253. 260. ) i njegov sin Galijen ( 253. 268. ), kojeg je on uinio suvladarom. Valerijan je pripadao senatorskoj aristokraciji i sudjelovao u upravljanju dravom jo pod Decijem. Valerijan je bio potovatelj starorimskih naela. Pod njim je 257. g. objavljen novi progon krana, za vrijeme kojeg je u Africi poginuo jedan od najveih kranskih djelatnika toga vremena, kartaki biskup C i p r i j a n . Poloaj Carstva pod Valerijanom bio je jo tei nego pod njegovim prethodnicima. Germanska plemena Franci i Alamani prela su Rajnu; Goti su preli Dunav i doli da granica Ahaje; na afrike provincije napala su mauretanska plemena; na Istoku su Carstvo ugroavali Perzijanci. Valerijan je poslao svoga sina Galijena u Galiju, radi obrane rajnskih granica, a sam je krenuo na Istok, u borbu protiv Perzijanaca. Pod Valerijanom je otpoela nova ofenziva Perzijanaca: oni su zauzeli Armeniju, upali na teritorij Rimskog Carstva i osvojili Antiohiju. Valerijan je povratio Antiohiju, ali je u sukobu s Perzijancima koju su opsjedali Edesu bio zarobljen ( 260. g. ). U zarobljenitvu je Valerijan i umro. Dinastija Sasanid u Perziji Preokret u Partskom kraljevstvu koji se dogodio 226. g. imao je veliko znaenje ne samo za unutarnje stanje u velikoj istonoj dravi, ve i za meunarodne odnose toga vremena. Partskog vladara Artabana V. svrgnuo je sa prijestolja njegov vazal, perzijski kralj Artakserks, koji je vodio porijeklo iz dinastije Sasanid. Artakserks, ili Ardir, uzeo je titulu kralja nad kraljevima i podinio svojoj vlasti sva podruja Irana koja su ulazila u sastav Partske kraljevine. Dolazak Sasanida na vlast bio je obiljeen potpunom reorganizacijom itave strukture sredinjeg i provincijsko aparata iranske drave; novi vladari nastojali su se vratiti obiajima i ureenju koji su postojali u vrijeme Ahmenida, a bili zaboravljeni u doba Arakida. Proveden je niz reformi, koje su stvorile veu centralizaciju dravne vlasti. U doba raznih Arakida vazalni kneevi i upravnici satrapija uivali su veliku samostalnost i esto ustajali protiv sredinje vlasti. Vazalni kneevi ( ahovi ) sauvali su svoju vlast i pod novom dinastijom, ali su u veoj mjeri nego prije bili podinjeni velikom ahu. Osim trupa koje su davali vazali, veliko znaenje stekli su najamnici i teka konjica, sastavljena od plemia podinjenih neposredno caru. Osim politike centralizacije izvrena je i vjerska reforma. Od svih vjerskih struja koje su bile rairene u Iranu prednost je dana Zoroastrinoj religiji, koja je od tog vremena postala dravnom religijom.

373

Prijelaz vlasti na Sasanide doveo je do ponovne agresije Irana na Zapad. Ardair je sanjao o uspostavljanju granice Ahmenidske kraljevine. Nakon smrti Ardaira njegov sin apur I. nastavio je vanjsku politiku svoga oca. Rimsko Carstvo pod Galijenom Nakon Valerijanovog pada u ropstvo, njegov sin P u b l i j e L i c i n i j e E g n a c i j e G a l i j e n smatran je jedinim vladarom Carstva. Galijen je bio obrazovan i energian ovjek; on je nastojao obraniti dravu od vanjske opasnosti i obnoviti njenu unutarnju mo. Svojim uzorom on je smatrao Augusta, iju politiku je elio slijediti. Ali on nije mogao uvrstiti disciplinu u vojsci. Bilo je teko odolijevati navali barbara na Zapadu i Perzijancima na Istoku. Galijen je uspio odnijeti pobjedu nad Alamanima i zaustaviti njihovo kretanje u smjeru Italije, ali je poloaj Carstva bio toliko teak da su se sve njegove mjere pokazale neuinkovitima. Po pojedinim podrujima tamonje su postrojbe proglaavale svoje voe carevima. U povijesti su ti lokalni vojniki carevi poznati pod imenom " t r i d e s e t o r i c e t i r a n a " . Dok su na Zapadu upadala u granice Carstva razna barbarska plemena, dotle je na Istoku upravnik Palmire Odenat uspio zaustaviti ofenzivu Perzijanaca. On ih je odbacio preko Eufrata, povratio od apura Mezopotamiju i uguio otpor lokalnih uzurpatora. Odenat je ostao lojalan prema Galijenu i dobio od njega titulu dux Orientis ( voa Istoka ), a zatim titulu cara i zapovjednitvo nad rimskom vojskom koja se nalazila na Istoku. Odenat je kovao svoj novac i kao vrhovni gospodar Palmire nazivao sebe ak kraljem nad kraljevima. Nakon Odenatove smrti umjesto njegovog maloljetnog sina vladala je njegova ena Zenobija, koja se odlikovala velikom energijom. Ona je osvojila Egipat i veliki dio rimskih posjeda na Istoku. Na taj nain, ova su se podruja odvojila od Rima. Istovremeno uzurpirao je vlast u Galiji Marko Kasijanije Latinije Posthumus, koji je sebe nazivao obnoviteljem Galije ( restitutor Galliarum ). Njemu su se pridruile panjolska i Britanija; on je pretendirao i na Italiju. Sa Galijenom se borio bez uspjeha, ali je sauvao vlast i oko deset godina vladao Galijom. Galijen je bio prisiljen voditi ratove kako protiv uzurpator, tako i protiv barbara koji su navaljivali. Dok su na zapadu nadirala germanska plemena Franaka i Alemana, na sjeveroistoku su poduzimali pomorske napade Goti i razni pontski narodi, ije su lae presijecale Crno More. Goti su poduzimali razne prepade na gradove koji lee na europskoj i maloazijskoj obali: 263. g. razorili su Efez, a 267. g. osvojili Atenu i opljakali druge vane gradove ( Korint, Spartu ). Atenski povjesniar Deksip zadao je poraz jednom od barbarskih odreda. Kasnije je stigao i sam Galijen i potukao neprijatelje u Trakiji. Pojava novog uzurpatora nagnala ga je da se vrati u Italiju. 268. g. Galijen je bio ubijen od urotnika, carem je proglaen M a r k o A u r e l i j e Klaudije. Ubrzo nakon Galijenove smrti Posthumus je bio ubijen od vojnika ali ni nakon njegove smrti nisu galske provincije bile vraene Carstvu. Vladari proglaeni nakon Posthumusa zadrali su

374

svoju samostalnost; ali je njihov poloaj bio nesiguran; vojnici su otvoreno izraavali svoje nezadovoljstvo, u zemlji je poeo pokret seljaka i robova. Poetak obnove Carstva Klaudije i Aurelijan Od Klaudijevog vremena poelo je razdoblje vladavine careva-Ilira. On i njegov nasljednik Aurelijan uspjeli su ponovo ujediniti Carstvo. Klaudije je upokorio panjolsku i jedan dio Galije. U bitci kod Nia Klaudije je uspio potui Gote; njihova migracija bila je zaustavljena, a zarobljeni Goti raseljeni su kao koloni po opustoenim rimskim provincijama. Pobjeda nad Gotima bila je povod caru da uzme titulu Gotski ( Gothicus ). U Carstvu je ve nekoliko godina bjesnjela kuga, od koje je umro i Klaudije. Njega je naslijedio njegov brat, koji se nije mogao odrati na vlasti. Carem je postao istaknuti vojskovoa, takoer Ilir po porijeklu, L u c i j e D o m i c i j e A u r e l i j a n ( 270. 275. ). Nastavljajui politiku svoga prethodnika Aurelijan je konano istjerao Gote iz Panonije i odbio navalu Alemana koji su bili upali u Italiju. Barbarski upadi predstavljali su veliku opasnost ne samo za provincije, nego i za Italiju. Da bi zatitio prijestolnicu Carstva, Aurelijan je utvrdio Rim vrstim zidovima. Poto je postignuta odreena sigurnost na Zapadu, Aurelijan je obratio pozornost na uspostavljanje jedinstva Carstva. Vladarica Palmire Zenobija sklopila je savez s Perzijancima. Aurelijan je potisnuo njene postrojbe iz Male Azije. Zatim je poduzeo pohod na Palmiru, Zenobija je bila zarobljena, a u Palmiri je ostavljen rimski garnizon. Ali tek to je Aurelijan napustio grad, njegovi su stanovnici digli ustanak. Onda se car vratio, osvojio grad i poruio ga ( 272. g. ). U Egiptu su vlast zadobili Zenobijini privrenici, sa bogatim trgovcem Firmom na elu. Ova veoma vana rimska provincija prikljuena je Carstvu tek nakon Aurelijanove pobjede nad pristaama Zenobije i Firma. Nakon povratka na Zapad, Aurelijan je pokorio galska podruja. Galski uzurpator Tetrik, koji se bojao pobunjenih vojnika, seljaka i robova, preao je na stranu Aurelijana. Na taj nain, Aurelijan je zavrio uspostavljanje jedinstva Carstva, koje je zapoeo Klaudije. Da bi obiljeio svoje uspjehe, on je uzeo naziv "obnovitelj svijeta" ( restitutor orbis ). Aurelijan je izvrio niz reformi, nastojei povratiti unutarnju mo rimske drave. Kvarenje novca pod njegovim prethodnicima doseglo je vrhunac. Aurelijan je izdao niz naredbi kojima je cilj bio poboljanje stanja novca. U godinama rasula opskrba Rima postalo je neredovita; to je dovodio do gradskih nemira. Aurelijan je uveo svakodnevnu ( umjesto mjesene ) podjelu kruha umjesto ita ( po 2 rimske funte po glavi ); osim toga, dijelio je maslinovo ulje i sol. Sve ove mjere mogle su biti uinkovite samo u sluaju redovitog priljeva namirnica u Rim. Ova dunost povjerena je kolegiju vlasnika brodova; drugi kolegiji koji su imali veze sa opskrbom rimskog stanovnitva takoer su bili pozvani na izvravanje vladarevih naredbi. Prema tome, pod

375

Aurelijanom je uinjen jedan korak dalje na putu vezivanja kolegija za dravnu upravu, to je zapoeo jo Aleksandar Sever. Senat nije bio zadovoljan Aurelijanom. Neki senatori, koji su bili umijeani u urotu protiv njega, bili su strogo kanjeni. Pod Aurelijanom je u Rimu izbio ustanak monetarija robova i obrtnika zaposlenih u kovnici. Ustanici su naili na veliku podrku niih slojeva stanovnitva. Prigodom guenja pobijeno je sedam tisua vojnika. Republikanski oblici, koji su se zadrali jo od vremena Antonin, izgubili su sada svako znaenje. Aurelijan je bio prvi rimski car koji se nazivao g o s p o d a r o m i b o g o m ( dominus
et deus ). U Rimu je na Marsovom polju podignut hram nepobjedivom Suncu ( Sol invictus )

najviem boanstvu, vrhovnom zatitniku Carstva. Istovremeno su u Rimu obnavljana i stara svetita. To je bio novi pokuaj stvaranja jedinstvene religije za svjetsko Carstvo, pokuaj uvrenja carske vlasti putem vjerske podloge. 275. g. Aurelijan je poduzeo novi pohod na Istok, ali je jo na samom poetku bio ubijen od urotnika. Ovog puta vojska je prepustila izbor cara Senatu, koji je izabrao jednog starijeg senatora, konzulara M a r k a K l a u d i j a T a c i t a ( 275. 276. ). On nije znao sauvati autoritet meu vojnicima, i uskoro je poginuo. Marko Aurelije Prob i Marko Aurelije Kar Od 276. do 282. g. vladao je Ilir M a r k o A u r e l i j e P r o b , koji je nastavio politiku Klaudija i Auelijana. Prob je istjerao iz Galije Franke i Alemane i uspostavio rajnsku granicu. On je morao voditi rat i na Istoku, u Maloj Aziji i Egiptu. Probu su pripisivani projekti reformi u poljoprivredi. U odnosima sa senatorskim staleom postignuta je odreena sloga. Ali su Probovi pokuaji uspostavljanja discipline u vojsci doveli do pobune. Prob je bio ubijen od vojnika. M a r k o A u r e l i j e K a r ( 282. 283. ), koji ga je naslijedio, ratovao je sa Sarmatima i umro ( od udara groma ) u pohodu protiv Perzijanaca. Njegovi sinovi izgubili su vlast i bili ubijeni. Carem je proglaen G a j V a l e r i j e A u r e l i j e D i o k l e c i j a n , ija vladavina predstavlja poetak novog doba d o b a k a s n o g R i m s k o g C a r s t v a .

Glava XXXV.
UNUTARNJI IVOT CARSTVA U DRUGOJ POLOVICI III. ST.
Uloga vojske Stalno smjenjivanje careva karakteristina je pojava rimskog ivota u III. st. Ta pojava nije sluajna. Ona je bila odraz unutarnjih procesa, izazvanih tijekom razvoja Rimskog Carstva.

376

Materijalna osnova carske vlasti bila je vojska, koja je sliila na vojsku landsknehta. Graanski rat iz 68./69. g., kao i dogaaji iz 193.-197. g., pokazali su kakvu ulogu mogu igrati vojne postrojbe, pozvane na uvanje i obranu Rimskog Carstva. Vojske su postavljale i smjenjivale careve. Borba meu pretendentima na carsko prijestolje dovodila je do graanskih ratova, koji su slabili rimsku dravu. Ova politika proturjenost u potpunosti se oitovala u drugoj polovici III. st. Da bi branilo svoje granice od navale barbare i da bi odravalo unutarnji red. Rimsko je Carstvo moralo izdravati znatnu vojsku. Proces provincijalizacije i barbarizacije vojske, koji je poeo u vrijeme Hadrijana, udvostruio se nakon reformi Septimija Severa, uslijed kojih su pojedine grupe legija dobile samostalna znaaj. Vojna disciplina je opala, svaki pokuaj njene obnove nailazio je na otpor. Kada bi za to nastali povoljni uvjeti, legije su otkazivale poslunost vladajuem monarhu i proglaavale carem svog vojskovou, da bi time zauzele povlaten poloaj u Carstvu. Sluba u rimskoj vojsci odvajala je vojnike od socijalnog sloja kojem su pripadali. U III. st. vojnici su izvanklasni sloj. Nasilja koja su vojnici inili po gradovima, preputenim njima na pljakanje, nisu imali nieg zajednikog sa masovnim pokretom o kome su pisali neki graanski povjesniari, na primjer, M. I. Rostovcev, koji je u vojnikim akcijama vidio socijalnu revoluciju, i takve careve kao to je Maksimin Traanin smatrao njenim voama. U stvari, ne moe se ukazati ni na jedna pokret u vojsci koji bi imao za cilj borbu za poboljanje stanja irokih slojeva stanovnitva. Naprotiv, poznate su albe seljakog stanovnitva na samovolju i nezakonite postupke vojnika. Produbljivanje socijalno-gospodarske krize Unutarnji i vanjski politiki dogaaji doprinijeli su produbljivanju socijalno-gospodarske krize, ije su se crte pojavile jo u I. st., da bi se jasno oitovale pred kraj II. st. Za vrijeme graanskih ratova i barbarskih najezdi stanovnitvo je mnogo trpjelo od namet, boravka i nasilja vojnih snaga. Istovremeno, drava nije obavljala svoje funkcije uvara interesa robovlasnika. Ona je slabo obavljala i svoju drugu funkciju obranu granica od vanjskih napada. Kranski pisac iz III. st. Ciprijan navodi albe svojih suvremenika na nesigurnost prometnica zbog razbojnika, opasnost plovidbe zbog gusara, a "itav svijet, takorei podijeljen na dva suprotna tabora, polio se krvlju". Sigurnost komunikacija, postignuta u I. i II. st., ponovo se izgubila u III. st. to je ometalo normalne veze meu provincijama. Decentralizacija trgovine i obrta Razvoj obrt u pojedinim provincijama doveo je do odreenog njihovog izdvajanja; poeo se je opaati svojevrstan gospodarski separatizam; jo u II. st. provincije su se poele izdvajati u gospodarstvenom pogledu. Dogaaji II. st. jo vie su doprinijeli ovoj pojavi. Razmjena meu provincijama bila je naruena. Obrtnike radionice podmiruju uglavnom potrebe lokalnog trita. U pojedinim podrujima ( na primjer, u tvornikim provincijama ) jo se moe vidjeti

377

oivljavanje sitne trgovine, ali je zato broj veih poduzea sve manji, tim prije to je rastrojstvo politikog ivota imalo za posljedicu jaanje fiskalnog optereenja. Dabine se nisu smanjivale, nego, naprotiv, poveavale. Izdravanje vojske zahtijevalo je velika novana sredstva, a redovito pritjecanje prihoda, u stanju nestabilne vlasti i nesigurnog prometa, nije se moglo osigurati. Kvarenje i devalvacija novca Jedna od posljedica takvog stanja bilo je kvarenje novca, koje je poelo jo pod Antoninima. Septimije Sever smanjio je koliinu srebra u novcu a u drugoj polovici III. st. koliina istog srebra u srebrnim monetama smanjena je za 75, pa ak i za 98%. Drugim rijeima, to je bio samo posrebren bakreni novac. Zlatni novac izdavan je u malim koliinama, uz to je izraivan u sve manjim razmjerima, tako da vie nije sluio kao mjerilo vrijednosti, ve je prodavan po teini. S druge strane, devalvacija novca vodila je porastu cijena, rastrojstvu prometa, nestanku punovrijednog novca, jer je pretvaran u blago i zakopavan u zemlju. I o ovoj pojavi ima spomena kod kartakog biskupa Ciprijana. On se ali na bogatae, koji nastoje bezgranino proiriti svoje posjede.

Uloga krupnog zemljinog vlasnitva. irenje kolonata Zemljino vlasnitvo nikad nije gubilo svoje znaenje u antikom drutvu, a u uvjetima krize, kada je trgovina, obrt i zelenatvo prestalo igrati prijanju ulogu, pojaala se tendencija ulaganja u zemlju, i mnogi posjednici su nastojali to vie uveati svoje posjede. Nisu nam sauvani detaljni podaci o poljoprivredi ovog vremena, ali se na osnovu pojava iz agrarne povijesti karakteristinih za sljedee doba moe rei da je kolonat postao masovno rairen upravo u ovo doba. Poloaj kolon se pogoravao, njihova zaduenost je rasla, vlasnici posjeda su ih svim sredstvima nastojali vezati uz svoje imanje, a koloni su na to odgovarali bjeanjem u razbojnike bande, ili prijelazom s jednog imanja na drugo. Separatizam provincija, povean je uslijed slabljenja trgovakih veza, irenja krupnog, ekstenzivnog gospodarstva, zasnovanog na radu kolon i slabo povezanog sa tritem. On se oitovao i u politikom ivotu. Time se objanjava trajna vladavine uzurpatora u pojedinim dijelovima Carstva ( u Galiji, Panoniji, Iliriji, Ahaji, Egiptu, Africi, Britaniji ). Socijalni pokreti III. st. Nepovoljniji uvjeti privrednog ivota odraavali su se na poloaj niih slojeva stanovnitva. Jedan od oblika prosvjeda protiv sve veeg pritiska bilo je bjeanje seljaka. U svojim molbama upuenim carevima seljaci Trakije i Lidije prijetili su bijegom ako se ne prestane sa daljnjim tlaenjem. Seljaci koji bi pobjegli iz sel esto su formirali razbojnike odrede. Jo pod Septimijem Severom rimske su vlasti u samoj Italiji jedva uspjele uhvatiti razbojnika Bulu. U

378

raznim podrujima izbijali su ustanci, o kojim su poznati samo fragmentarni podaci, ali nam i oni omoguuju da odredimo karakter pokreta. Jedan od prvih masovnih pokreta u kome je sudjelovalo seljatvo bio je ustanka Gordijan u Africi. 238. g. pokret na Siciliji, koji pada u vrijeme Galijena, na izvor naziva "gotovo robovskim ratom" ( quasi servile bellum ). U ustanku monetarij u Rimu, pod Aurelijanom, sudjelovali su robovi i slobodni. Osamdesetih godina III. st. u Galiji je otpoeo ustanak robova i propalih seljaka, koji je poznat pod imenom pokret bagaud. Ustanici su ak izabrali iz svoje sredine careve Amanda i Elijana. Karakteristinu crtu masovnih pokreta III. st. predstavljale su zajednike akcije robova i kolona. Ovo vrijeme moe se smatrati poetnim razdobljem revolucije robova, koja je dovela do pada Rimskog Carstva. Ustanci III. st. imali su znaajku masovnosti. Istovremeno, to su bili stihijski pokreti. Njihov program nije bio u dovoljnoj mjeri odreen. Poloaj gradova Rastrojstvo trgovine i kriza robovlasnitva oitovale su se na gospodarskom poloaju gradova. U ovo vrijeme gradilo se malo novih zgrada, putovi nisu popravljani, podizan je mali broj novih statua; iz ovog vremena sauvan je mali broj natpisa. Municipalna samouprava izdravala se od sredstava koja su joj davale privatne osobe, ali poto se ve poetkom II. st. poloaj gradova pogorao, a dobrovoljni prilozi smanjili, u nekim provincijama opaa se tendencija da se utvrde iznosi koje svaki magistrat mora platiti prilikom stupanja na novu dunost ( summa honoraria
oblata ). Ali ova mjera nije dovela do nekih bitnih rezultata. Municipalni ivot zamire, on ne

pobuuje interes ak ni meu najviim slojevima gradskog stanovnitva. Zamorenost i apatija obuzimaju vie sojeve gradskog stanovnitva gotovo u svim provincijama. Zaputanje gradova i opadanje gradske privrede bila je vana znaajka ovog razdoblja.

irenje kranstva Istovremeno, tijekom III. st. nastaju i jaaju svakovrsna privatne udruge i vjerske organizacije, to je najvie doprinijelo irenju kranstva i jaanju kranske crkve. Decije i Valerijan pokuavali su obnoviti staru rimsku religiju i uguiti kranstvo. Progoni iz 250. i 257. g. proirili su se na itavo Carstvo. Na osnovu najnovijih papirolokih otkria moe se zakljuiti da u Decijevom ediktu, u kome je svim stanovnicima Carstva nalagao da prinesu rtve bogovima, krani nisu bili spomenuti, ali se antikranska tendencija Decijeve naredbe teko moe poricati. U Valerijanovom ediktu vee se odreeno ukazivalo na krane. Progoni krana nisu imali uspjeha, masovno formalno otpadnitvo od kranske vjere nije imalo za posljedicu stvarno smanjenje broja vjernika. Sa prekidanjem progona otpadnici, ili, kako su ih nazivali, "posrnuli" ( lapsi ), vraali su se crkvi. Za vrijem progona ojaao je autoritet episkop, i krajem III. st. svaka je provincija imala

379

mnogoljudniju crkvenu organizaciju. Kranska je crkva, uzeta u cijelosti, bila moan i za ivot sposoban organizam, svojevrsna drava u dravi.

OSMI

DIO

KASNO RIMSKO CARSTVO

Glava XXXVI.
DIOKLECIJANOVA VLADAVINA ( 284. 305. g. ) 1. Osnivanje dominata 380

Od Dioklecijanovoga vremena poinje novo doba rimske povijesti doba kasnog Carstva. Za politiki ivot ovog vremena karakteristina je neograniena vlast cara.

Dioklecijanova karijera
Dioklecijanova je karijera tipina za careve III. i IV. st. Rodio se je u Dalmaciji i bio sin jednog osloboenika. Stupivi u vojsku, Dioklecijan je stigao do najviih inova, zapovijedao je oruanom straom cara Numerijana, a poslije njegove smrti vojnici su Dioklecijana proglasili carem. Dioklecijan se pokazao ne samo kao iskusan vojnik, ve i kao snaan upravlja; za razliku od svojih prethodnika, on je uspio zadrati vlast itavih dvadeset godina ( 284. 305. g. ). Dominat kao politiki sustav Dioklecijan i njegovi nasljednici zavrili su proces pretvaranja rimske drave u neogranienu monarhiju. Dioklecijan konano raskida sa Augustovim sustavom principata, po kome car nije tretiran kao monarh, ve kao senator i prvi graanin, koji uiva najvii autoritet ( auctoritas ) i koji ima posebne ovlasti. Autokratske tendencije nikako nisu bile strane carevima dinastije Antonin; one su naroito ojaale u vrijeme Septimija Severa. Autokratsku politiku provodili su carevi-Iliri ( naroito Aurelijan ), ali je tek Dioklecijan otvoreno raskinuo sa starom ustavnom tradicijom. Politiki sustav koji je osnovao Dioklecijan obino se naziva, za razliku od principata, d o m i n a t , jer je car u ovo doba dominus ( gospodar ) prema svim svojim podanicima, bez obzira na njihov rang i staleki poloaj. U novim politikim odnosima umnogome se preslikava poredak istonih monarhija; nesumnjiv utjecaj vrio je na Dioklecijana i njegove nasljednike kraljevski dvor Sasanid. Od sada se i rimski car, slino istonim kraljevima, smatra za inkarnaciju boanstva. Njemu se odaju boanske poasti ( adoratio ): pri njegovoj pojavi nazoni se klanjaju i ljube skute njegove odjee. Pojava cara predstavlja pravu vjersku sveanost. On se i po svojoj vanjtini izdvaja od svoje okoline. Njegova je odjea saivena od svile i purpurne tkanine, ukraena zlatom i dragim kamenjem. "Tetrarhija" ( vladavina etvorice careva ) Rimska monarhija ostajala je u naelu jedinstvena, ali je i u prethodno doba bilo sluajeva podjele vlasti izmeu dvojice ( pa ak i trojice ) careva ( Marko Aurelije i Lucije Ver, Septimije Sever i njegova dva sina, Valerijan i Galijen ). Dioklecijan je nastojao utvrditi dosljedan sustav podjele vlasti, najprije izmeu dva, a potom izmeu etiri suvladara. Ubrzo poslije svog uvrenja na carskom prijestolju Dioklecijan je izabrao za suvladara svog zemljaka i sudruga po slubi M a k s i m i j a n a . Dioklecijan i Maksimijan ( od 286. g. ) nosili su titulu a u g u s t . 293. g. oba su cara izabrala sebi suvladare, koji su nazivani c e z a r i m a . Za istoni dio Carstva, kojim je upravljao sam Dioklecijan, izabrao je on za suvladara G a j a G a l e r i j a V a l e r i j a M a k s i m i j a n a , a

381

Maksimijan je na Zapadu izabrao za cezara G a j a F l a v i j a V a l e r i j a K o n s t a n c i j a K l o r a . Svaki od vladara imao je punu carsku vlast, premda su cezari smatrani za nie po rangu od august. Dioklecijan i Maksimijan smatrani su ravnopravnima, ali je ipak Dioklecijan zadrao vei autoritet od ostalih careva i imao vei utjecaj na sve poslove. Stvoreno je prividno jedinstvena carska porodica. Augusti su se smatrali braom, cezari njihovim sinovima. Dioklecijan je dao svoju ker za Galerija i posinio ga. U iste odnose ( zeta i posinjenika ) stupio je i Konstancij Klor prema Maksimijanu. Podjela vlasti izmeu etvorice vladara bila je izazvana nunou: prostrani teritorij Carstva nije omoguavao jednom monarhu da prati sve dogaaje unutarnjeg i vanjskopolitikog ivota Carstva. Po novom sustavu carevi su mogli osobno rukovoditi pojedinim pohodima i samim tim do odreene mjere sprjeavati mogunost pojave novih uzurpatora. Od vremena podjele vlasti izmeu Dioklecijana i Maksimijana stvarno poinje podjela itavog Carstva na Istono i Zapadno. Nijedan od careva nije izabrao Rim za mjesto svog boravka. Dioklecijan je ivio u Nikomediji, Galerije - u Sirmiju, Maksimijan u Mediolanumu ( kasnije Raveni ), Konstancij Klor u Trieru. Za vrijeme nemir III. st. carsku je vlast, premda nominalno, drao esto onaj tko se nalazio u Rimu; po novom sustavu nitko se od suvladara nije koristio ovim prednostima. " V j e n i R i m " ( Roma aeterna ) smatran je, kao i prije toga, prijestolnicom Carstva, ali nije bio careva rezidencija i izgubio je svoj prijanji politiki znaaj. Uloga Senata Senatorski stale ostaje najvii stale u Carstvu, ali je Senat kao ustanova gubio onaj politiki utjecaj koji je u odreenoj mjeri imao sve do Dioklecijana. Pitanja od opedravnog znaaja nisu vie iznoena na njegovo razmatranje. Senat se bavio pitanjima u svezi sa prireivanjem javnih predstava i raznim obvezama senator; sve njegove odluke morao je sankcionirati car. U to doba jo su se sauvale neke magistrature ( konzuli, pretori, kvestori ), ali su to bila samo poasna zvanja, i nita vie. Uguenje pokreta bagaud Jedna od prvih mjera Dioklecijana i Maksimijana bilo je guenje revolucionarnih pokreta robova i kolona. 285. g. Maksimijan je krenuo u Galiju, koju je zahvatio pokret bagauda. Robovi i koloni napadali su vile magnata i dekuriona, spaljivali ih, plijenili stoku i odnosili ito. "To je bilo vrijeme pie jedan suvremenik kada su napali teaci, koji ne znaju za vojne obiaje, kada se ora pretvorio u pjeaka, a pastir u konjanika, kada je seljak pustoio svoje usjeve, oponaajui neprijatelja-barbara". Amand i Elijan, rukovoditelji ustanka, imali su kao centar jednu tvravu u podruju Parizij. Pokret je predstavljao opasnost po gradove, od kojih su jedni preli u njihove ruke, a drugi oekivali napad: nepouzdani vojniki odredi prelazili su na stranu ustanika.

382

Maksimijan je naiao na ozbiljan otpor od strane protivnika. Pribjegavajui as neobino okrutnim mjerama, as privlaei sebi ustanike prividnom popustljivou, on je potisnuo neprijatelja na sjever i tek poslije znatne pripreme krenuo u odlunu bitku, u kojoj su bagaudi bili potueni. Ali su ostaci ustanika zauzeli poloaj u tvravi i pruali i dalje uporan otpor. Tek nakon dugotrajne opsade tvrava je bila zauzeta, njeni branitelji gotovi svi pobijeni, a utvrda sravnjena sa zemljom. Za neko vrijeme pokret u Galiji bio je uguen. ( 286. g. ). Poslije uguenja pokreta bagaud Maksimijan se sa uspjehom borio protiv Germana, koji su poslije nekoliko pohoda bili odbaeni preko Rajne.

2. Dioklecijanove reforme
Dioklecijan je izvrio itav niz reformi, koje su imale za cilj jaanje gospodarske, politike i vojne moi Rimskog Carstva. Podaci o Dioklecijanovoj vladavini fragmentarni su i nisu uvijek pouzdani. Izvjea koja potjeu od kranskih crkvenih pisaca oito su tendenciozna, a to se tie pravnih dokumenata, oni se ne mogu uvijek tono datirati, tako da se ne moe utvrditi veza izmeu pojedinih reformi. Nova administrativna podjela Carstva Tendencija za niveliranjem karakteristina je za sva razdoblja Rimskog Carstva, ali su se za vrijeme principata provincije, po pravilu, poklapale sa oblastima koje su prije rimskog osvajanja bile samostalne i polusamostalne. Dioklecijan je izvrio novu administrativnu podjelu. itavo Carstvo podijeljeno je na 12 d i j e c e z a , ije se granice nisu uvijek poklapale sa granicama prijanjih provincija. Dijeceze su se i dalje dijelile na provincije. Italija je sada i slubeno izgubila svoj povlaten poloaj: ona je bila podijeljena na dvije dijeceze, koje nisu obuhvaale samo italska, ve i druga podruja ( u dijecezu Italiju ulazila su prialpska podruja, a u Rimsku dijecezu Sicilija i drugi otoci ). Sustav dominata predstavljao je zavrni korak na putu ka konanom utvrivanju vojne diktature. Guenje otpora raznih skupina stanovnitava i odbijanje barbara koji su nadirali zahtijevali su ne samo politiku reorganizaciju rimske drave, nego i njeno gospodarske i vojno uvrenje. Vojna reforma Dioklecijanova panja bila je usmjerena u prvom redu na uzdizanje politike i vojne moi Carstva. Pored podjele vlasti izmeu august i cezar, trebalo je stvoriti i jaku vojsku, koja e biti sposobna granice Carstva braniti od barbara i u isto vrijeme predstavljati realan oslonac carske vlasti. Reforma vojske bila je u sreditu Dioklecijanove pozornosti. Ona je se je provodila godinama, zavrili su je tek Konstantin i njegovi nasljednici.

383

Prije Dioklecijana legije su bile rasporeene po pojedinim provincijama i toliko vezane za mjesto rasporeda da je u sluaju potrebe bilo krajnje teko prebaciti ih na neku drugu granicu. Od Dioklecijanovog vremena utvruje se podjela vojske na dvije osnovne kategorije: na pogranine trupe ( limitanei ), koje se stalno nalaze u odreenoj pograninoj zoni, i na mobilne jedinice, koje se prema potrebi mogu prebaciti s jedne granice na drugu ( comitatenses ). Na taj nain je bilo mogue trupe prebacivati za relativno kratko vrijeme a da pri tom ne oslabi obrana granice. Ovaj princip vojnog ustroja, koji je zavrio Konstantin, dao je pozitivne rezultate. Velika panja posveena je podizanju vojne discipline. Vojskovoama je oduzeta prijanja samostalnost. "Vjernost vojnika" i "hrabrost vojnika" ( fides militum i virtus militum ) te su parole esto utiskivane na Dioklecijanov novac. Pored novih principa kod podjele vojske, pod Dioklecijanom je znatno povean i sastav vojske. Zato se moralo postaviti pitanje o nainu popunjavanja postrojbi. Prije Dioklecijana vojne su jedinice po pravilu, popunjavane dobrovoljcima. Ovaj je princip ostao na snazi i u vrijeme kasnog Carstva, ali su u isto vrijeme uvedeni i propisi za obvezno popunjavanje vojske. Dioklecijan je obvezao krupne zemljoposjednike da dravi daju odreen broj novaka ovisno od broja robova i kolona na njihovim imanjima. Vojsku su morali sluiti i ljeti zarobljeni barbari naseljeni na rimskom teritoriju. Najzad, u vojnu su slubu, uz posebnu nagradu, primani i odredi barbara koji bi doli pod vlast Rimskog Carstva. Porezna reforma Reforma vojske iziskivala je velike izdatke; mnogo sredstava zahtijevalo je i izdravanje naraslog inovnikog aparata. Tome treba dodati rasko carskog dvora i grandiozne graevine koje su podizane u Rimu i drugim gradovima. Meutim, privreda Carstva je, i pored pojedinih mjera Aurelijana i njegovih nasljednika, i dalje bila rastrojena. Dioklecijan je izvrio niz reformi u cilju poboljanja stanja dravnih financija. Uvodi se i novi sustav razrezivanja poreza. Za vrijeme ranog Carstva bila je karakteristina raznovrsnost porez, pri emu su znatnu ulogu u financijama igrali posredni porezi. Sa opadanjem gospodarskog ivota, padom vrijednosti novca, posredni su porezi nesumnjivo gubili svoju prijanju vanost. U Dioklecijanovo doba veliki su znaaj stekli neposredni, u prvom redu zemljini porezi. I u prethodnom razdoblju stanovnitvo pojedinih podruja moralo je dravi dostavljati odreene namirnice za izdravanje grada Rima, vojske i inovnitva. Takav porez nosio je naziv anona ( annona ) i sakupljan je neredovno, dobivajui esto karakter rekvizicije. Od Dioklecijanovog vremena anona je porez poglavito u naturalnom obliku, koji se redovno ubire od stanovnitva. Porezna jedinica odreivana je prema koliini obradive zemlje ( iugum jaram ) koju moe obraditi jedan ovjek ( caput glava ) da bi imao sredstva za ivot. Pri sastavljanju katastra uzimani su u obzir: veliina i kvaliteta obradive estice, kulture koje se na njoj uzgajaju ( u Siriji je, npr., 20, 40 i 60 jugera oranice odgovaralo 5 jugera vinograda, 225 ili 445 stabala masline ), broj radnika ( dvije ene kod razrezivanja poreza izjednaavane su sa jednim

384

mukarcem ) i broj grla stoke. Iugum i caput dovedeni su u odreen odnos ( nejednak u raznim podrujima Carstva ), i od svake porezne jedinice ubiran je odreen porez uglavnom u naturalnom obliku: u itu, ulju, vinu, mesu itd. Od poreza nisu oslobaani ni senatori, koji su pored zemljinog plaali i posebni porez ( aurum glaebale ). Gradski stanovnici koji nemaju zemljinih posjeda plaali su osobni porez ( capitatio plebeia ). Italija je plaala zemljine poreze isto onako kao i provincije. Za pravilno plaanje poreza odgovarali su gradski savjeti i osobno dekurion, ili, kako su ih sada ee nazivali, kurijali, a pored njih i vlasnici posjed. Odgovornost za redovno plaanje poreza, koja je stavljana na krupne zemljoposjednike, ila je u prilog vezivanju kolona za zemlju. Dioklecijanova porezna reforma osiguravala je dravi odreenu koliinu namirnica, potrebnu za izdravanje vojske, dvora, prijestolnice i rezidencij careva. Dravno je gospodarstvo, na taj nain, poivalo na naturalno-privrednoj bazi, i nije ovisilo od kolebanja vrijednosti novca, trinih cijena i nabavke hrane. Financijska reforma I novano je gospodarstvo, razumije se, jo igralo bitnu ulogu, ali mu je bila potrebna sanacija. U tu svrhu Dioklecijan je proveo reformu novca; njome je utvrena punovrijedna zlatna moneta ( aureus ), koja je slubeno bila teka 1/60 rimske funte ( 5.45 grama ); osim toga, emitiran je srebrni i bronani novac. Ova reforma nije imala nekog naroitog uspjeha, jer realna vrijednost novca nije bila u potrebnom skladu sa njenom nominalnom vrijednou, dalje, odnos izmeu vrijednosti metal bio je odreen proizvoljno i, najzad, nije bio uzet u obzir sustav cirkulacije novca. Uslijed toga, punovriijedna je moneta nestajala iz optjecaja i pretvarala se u kovane poluge a cijene robi ne samo da nisu padale, ve su i dalje rasle. Edikt o cijenama U cilju borbe protiv sve vee skupoe izdat je 301. g. edikt koji je utvrivao maksimalne cijene za raznu robu, kao i maksimalnu cijenu rada ( Edictum de pretiis rerum venalim ). Sauvano je nekoliko natpisa koji sadre znatne fragmente iz ovog edikta. U uvodnom dijelu, napisanom teko razumljivim i neprirodnim stilom, objavljena je nunost ove mjere i izraeno negodovanje prema ljudima koji u koristoljubive svrhe diu cijene, "smatraju za svoj gubitak ako uslijed povoljnih vremenskih prilika nastane obilje plodova...u nerodnim godinama ucjenjuju kod prodaje sjetvenog sjemena i zakupnikih obveza", idu samo za osobnom koriu, "jagme se za pljakakim kamatama". Za poveavanja cijena predviena je stroga mjera smrtna kazna. "I neka nitko stajalo je u uvodu edikta ne smatra ovu odluku okrutnom, jer je svakom pruena laka mogunost da izbjegne kaznu ako se dri umjerenosti". U drugom dijelu edikta sadran je dug spisak svakovrsnih predmeta i najraznovrsnije robe, uz naznaku maksimalnih cijena. Predviena je takoer i nagrada za razne vrste rada, poevi od nadniara pa sve do honorara za arhitekte i odvjetnike.

385

U historiografiji je Dioklecijanov edikt razliito ocjenjivan. Mommsen je ovu mjeru nazivao administrativnim bezumljem ( gouvernementaler Wahnsinn ). Moderni historiari istiu da je reguliranje cijena imalo odreene razloge. Dravna je uprava raspolagala ogromnim zalihama namirnica, koje su pristizale, s jedne strane, sa carskih posjeda, s druge u vidu porez; drava je raspolagala velikim radionicama, koje su izbacivale mnotvo svakovrsnih izraevina, i, prema tome, vlasti su mogle izbacivati na trite odreenu koliinu robe i samim time regulirati cijene. Cijene naznaene robe u ediktu znatno su vie od onih koje su nam poznate iz literarnih spomenika i koje se odnose na doba koje je prethodilo krizi III. st. Ali su one znatno nie od ediktu suvremenih egipatskih cijena, poznatih na osnovu papirolokih podataka. U Egiptu su se pak cijene uvijek odlikovale relativnom jeftinoom. To pokazuje da je zakonodavac proizvoljno utvrdio cijene; one su bile jedinstvene za itavo Carstvo, u ediktu nije voeno rauna o osobitostima pojedinih podruja, o podesnosti komunikacija i ostalim lokalnim uvjetima. Uslijed svega toga, edikt nije imao nekih naroitih praktinih posljedica, i, po svemu sudei, ubrzo nakon njegove objave ljudi su ga se prestali pridravati.

3. Dioklecijanova vjerska politika

Stav prema tradicionalno rimskoj religiji U politikom sustavu koji je osnovao Dioklecijan, vjerskom je pitanju posveivana velika panja. Dioklecijan se, slino Augustu, pojavio u ulozi obnovitelja stare rimske religije, ali je u isto vrijeme, kao to je to bio sluaj po istonim monarhijama, naglaeno i boansko porijeklo carske vlasti. Jupiter Preblagi Najvei ( Jupiter Optimus Maximus ) smatran je glavnim carevim zatitnikom i izvorom najvie njegove vlasti nad svijetom. Dioklecijan je nosio titulu Jovije ( Iovius koji potjee od Jupitera ), a Maksimijan Herkulij ( Herculius koji potjee od Herkula ). Ove su titule naglaavale vjersko sankcioniranje carske vlasti. Tradicionalnom rimskom kultu ponovo je posveivana velika pozornost. Na odreenu pasivnu rezistenciju prema svojoj vjerskoj politici Dioklecijan je nailazio od krana. Zadnjih desetljea III. st. kranstvo je uivalo toleranciju, a u prvom razdoblju Dioklecijanove vladavine ak su i njegova ena i ker, kao i neki istaknuti dvorjani, ispovijedali kransku vjeru.

Progoni krana Kranstvo se veoma rairilo u raznim slojevima rimskog drutva, ono je i dalje bilo u svojoj biti oporbeno uenje prema Carstvu. Osobito je opasno bilo njegovo irenje u vojsci. Kranski izvori navode niz primjera odbijanja iskazivanja poasti carevima od strane vojnika. Rimsko sveenstvo, iji je autoritet Dioklecijan nastojao ojaati, poticalo ga je protiv krana. U istom

386

smjeru djelovao je na njega suvladar na Istoku Galerije. 303. i 304. g. objavljena su etiri edikta protiv krana. To je bio najokrutniji progon. Osobitom okrutnou obiljeene su mjere protiv krana na Istoku, u podrujima koja su se nalazila pod vlau Galerija i samog Dioklecijana.

4. Dioklecijanova vanjska politika

Dioklecijanove vojne reforme imale su za cilj u prvom redu obranu granica Carstva. Borba protiv barbara, koji su nadirali, voena je tijekom itavog razdoblja Dioklecijanove vladavine. Ubrzo nakon svog dolaska na vlast Dioklecijan je zaratio na Alamane. Maksimijan je nakon guenja pokreta bagauda vodio ratove sa germanskim plemenima Alamanima, Francima i Burgundima. Tom prigodom Rimljani su dobro iskoristili meusobne borbe koje su voene izmeu germanskih plemena. Borba sa sjevernim barbarima bila je oteana time to se rimski vojskovoa Karauzije proglasio carem i zauzeo Britaniju. Rimski vladari morali su ak priznati njegovu vlast, i tek je Konstancije Klor nakon smrti samog Karauzija uspio ukloniti njegovog nasljednika; Klor je nakon svog imenovanja za cezara aktivno branio sjeverozapadnu granicu i ratovao s Francima. Maksimijan je morao voditi rat u Africi, gdje se takoer pojavio uzurpator i gdje su nadirala mauretanska plemena. Galerije je ratova na Dunavu, s Karpima i Jazigima. Nakon viegodinjih ratova Dioklecijan i njegovi suvladari uspjeli su uspostaviti i uvrstiti granicu u sjevernom dijelu Carstva. Dioklecijan je morao voditi rat u Egiptu, na koji su napadali juni narodi i gdje se u to vrijeme utvrdio uzurpator Ahil. Nakon smirivanja Egipta, Dioklecijan je zajedno s Galerijem krenuo u pohod protiv Perzijanaca, koji su zauzeli Armeniju i upali u Mezopotamiju. Galerije je najprije pretrpio poraz, ali su zatim Perzijanci poraeni, i po sklopljenom miru proirene su granice Armenije i uvrena je vladavina Rimljana u Mezopotamiji.

5. Znaaj Dioklecijanovih reformi

1. svibnja 305. g. abdicirali su Dioklecijan u Nikomediji, a Maksimijan u Milanu. Dioklecijan se povukao u grad Salonu, u Iliriji, gdje je sagradio velianstvenu palau. Galerije i Konstancije Klor proglaeni su augustima, pri emu je Dioklecijanovo mjesto zauzeo Galerije, koji je po svom nahoenju postavio dva cezara. Dioklecijan se je prvi nakon Septimija Severa uspio odrati na vlasti due vremena. Ni kranski spomenici, ni oskudni fragmentarni podaci povijesnih pisaca, ni pravni dokumenti ne istiu nikakve njegove individualne crte. Nesumnjivo je da je Dioklecijan bio politiar konzervativnog smjera. On je nastojao povratiti nekadanju slavu "Vjenog Rima", ali su rimske politike tradicije ve bile izgubile svoje znaenje, tako da je on, za razliku od Augusta, morao raskinuti sa ideolokim naslijeem rimske Republike koje se sauvalo jo u III. st. Ideje Dioklecijanovih reformi nisu nove; on je u mnogo sluajeva imao prethodnika. On je uzeo u obzir

387

glavne tendencije rimskog razvitka; uzeo je u obzir i iskustvo perzijske monarhije. Od Dioklecijanovog vremena carska se vlast bez ikakvih ograda smatra apsolutnom. Uprava se odvijala preko razvijenog birokratskog aparata; opskrba vojske, birokracije, prijestolnice poivala je na naturalnom gospodarstvu. Vojska je bila pogodna za voenje ratova na granicama i u samom Carstvu.

Glava XXXVII.
VLADAVINA KONSTANTINA VELIKOG 1. Borba za carsku vlast nakon Dioklecijana
Podjela vlasti izmeu etiri cara trebala je, po Dioklecijanovoj zamisli, postati sustav. Ali taj sustav nikako nije jamio politiko jedinstvo niti je sprjeavao graanske ratove, jer su cezari i augusti raspolagali vojskom i mogli su je koristiti u borbi protiv svojih politikih protivnika. Borba Konstantina i Maksencija Mir je bio naruen 306. g., kada je Konstancije Klor umro u Britaniji nakon pohoda protiv sjevernih plemena. Postrojbe su proglasile carem njegovog sina Konstantina, kojeg je Galerije priznao cezarom. Ali su ubrzo plebs i vojska u Rimu, gdje je Galerije uveo opu poreznu obvezu, proglasili carem Maksencija, Maksimijanovog sina. Nakon toga izbila je borba, u kojoj je sudjelovao i sam Maksimijan, koji je poginuo 310.g., i Galerije, koji je umro 311. g. Nakon njihove smrti borba je trajala jo nekoliko godina i zavrila se Konstantinovom pobjedom. On je u savezu s Valerijem Licinijanom Licinijem pobijedio Maksencija. Bitka kod Mulvijskog mosta Do bitke izmeu Konstantina i Maksencija dolo je pod zidinama Rima, kod Mulvijskog mosta. Pobijedio je Konstantin. Maksencije se prigodom povlaenja utopio u Tiberu ( 312. g.) Maksencije je bio poznat po svom negativnom stavu prema kranima. Konstantin pak, kao i njegov otac, bio je pristaa vjerske tolerancije. Stvorena je legenda da je Konstantin pred bitku vidio kri sa urezanim rijeima: "Ovim pobjeuj". Milanski edikt 313. g. u Milanu Konstantin i Licinije zajedno su objavili edikt ( poznat pod imenom Milanski edikt ) o slobodnom ispovijedanju kranstva. Odsada su krani uivali ista prava kao i pristae drugih religija.

388

Konstantin i Licinije Nakon pobjede nad svojim protivnicima Konstantin i Licinije vladali su zajedno deset godina. 324. g. izmeu njih je otpoeo rat, koji se zavrio porazom Licinja: on je prognan u Tesaloniku, a potom i ubijen. Nakon toga je sve do svoje smrti ( 337. g. ) Carstvom vladao, zajedno sa svojim sinovima, Konstantin ( njegovo puno ime glasi Flavije Valerije Konstantin ).

2. Konstantinova vjerska politika

U borbi oko vlasti izmeu Konstantina i njegovih takmaca vjersko je pitanje igralo veoma vanu ulogu. Iako nije bio kranin, Konstantin se pokazao dosljednim zatitnikom nove religije, tako da se je kranstvo nakon Milanskog edikta od progonjene religije veoma brzo pretvorilo u vladajuu. Kranska je crkva posvetila poredak rimske drave, pravdajui svojim autoritetom carsku vlast. S druge strane, i sredinja je vlast jo od Konstantinovog vremena poela uzimati aktivno uee u crkvenim stvarima. Borba oko raznih dogmatskih pitanja bila je obina pojava u povijesti kranstva, gotovo od samog njegovog postanka. U toj borbi zrcalila se socijalna borba voena u samoj Crkvi, koja je ujedinjavala razliite socijalne elemente. Kada je kranska crkva dobila slubeno priznanje, ti sporovi nisu prestali, ve su se naprotiv pojaali. Biskupi su se esto obraali caru sa molbom da rijei apstraktna dogmatska pitanja. Konstantin je, kao i njegovi nasljednici, smatrao da jedinstvu Carstva odgovara i jedinstvena crkva, u kojoj ne moe biti razlike u miljenjima, pa je zato aktivno sudjelovalo u razmatranju crkvenih sporova. Od tog se vremena na pitanja dogmatike poelo gledati kao na dravna pitanja. Postanak donatizma Jo 313. g. Konstantinu su se obratili predstavnici afrikih krana s molbom da rijei spor oko toga koga treba smatrati punopravnim kartakim biskupom - Cecilijana ili Donata. Pristae Donata optuivale su Cecilijna da je za vrijeme Dioklecijanovih progona predao progoniteljima svete knjige i da je, prema tome, izdajnik ( traditor ). Cecilijanove pristae optuivale su protivniku stranu, kojom je rukovodio Donat ( biskup jednog od afrikih gradova ), da je njen pretendent nezakonito postavljen. Konstantin je odluku o tome prepustio saboru biskupa, najprije u Rimu, a zatim u Arlu. I jedan i drugi sabor priznali su Cecilijana kartakim biskupom, to je Konstantin i potvrdio. Donat i njegove pristae proglasili se sebe pravim kranima i formirali svoju crkvu. Uskoro je spor izmeu dvaju biskupa, pretendenata na sjedite u Kartagi, posluio kao poetak otvorene i estoke borbe, koja je trajala preko sto godina. Donatisti su smatrali da su svi biskupi koji su priznali Cecilijana suuesnici u njegovoj izdaji i da su zato i sami izdajnici, a da je prava crkva sauvana samo u Africi.

389

U krajnjoj liniji, u borbi izmeu pristaa slubene crkve ( katolik ) i donatista zrcalile su se i separatistike tendencije afrikih gradova, i proturjenosti izmeu krupnih i sitnih zemljoposjednika, kao i proturjenosti izmeu robova i robovlasnika. Arijanstvo i Nicejski sabor Drugo crkveno pitanje u koje se Konstantin umijeao ticalo se stanja u Aleksandriji. Dogmatski sporovi u Aleksandriji bili su obina pojava. itav niz aleksandrijskih teologa, od kojih su najglasovitiji bili Klement ( kraj II. st. ) i Origen ( roen oko 185. g., poginuo za vrijeme Decijevog progona, 250. g. ), nastojao je kranske dogme spojiti sa naelima grke filozofije. U Origenovom teolokom sustavu, provedenom pod utjecajem platonistikih ideja, velika je uloga dodjeljivana Logosu ( Rijei ili Razum ), koji je identificiran sa Sinom Bojim, koji je uzeo lik Isusa Krista. Origen je utjecao na razvoj kasnije teologije, ali nisu sve njegove postavke bile prihvaene. Meutim, naela Origenovog apstraktno-filozofskog tumaenja osnov kranskog uenja postala su u Aleksandriji veoma rairena. Na poetku IV. st. prezbiter Arije, poznat po svom asketizmu i popularan meu upljanima, iznio je uenje o tome da je u Svetom Trojstvu samo Bog-Otac vjean. Prva njegova tvorevina bio je Sin ili Logos, a tvorevina Logosa Duh Sveti. Tako Sin ne moe biti jednak Ocu, ve samo njemu slian. Arijanstvo je predstavljalo pokuaj racionalistikog tumaenja osnovne kranske dogme, ali Arijevo uenje nije priznato. Njega je osudio najprije aleksandrijski biskup, a zatim i lokalni sabor. Onda se Arije obratio drugim crkvama. Njegove pjesme su bile su popularne meu aleksandrijskim obrtnicima i mornarima. Svuda na trgovima, po ulicama voeni su sporovi, koji su prelazili u otvorene sukobe. Debate su voene ne samo u egipatskoj, ve i u drugim crkvama. I u to pitanje umijeao se Konstantin, koji je neposredno prije toga pobijedio Licinija. 325. g. sazvan je sabor u Niceji, na kome su se sakupili predstavnici raznih provincijskih crkava. Sabor je prihvatio izlaganje kratkih dogmi kranstva, takozvani Nicejski simbol vjere. Veina sudionika izjasnila se protiv Arija. Priznato je da je Sin Boji istobitan s Ocem, i Konstantin je smatrao svojom dunou pomoi uvrenju autoriteta sabora. Arije je bio prognan u Iliriju, druge njegove pristae - u Galiju. Ali vrijeme Nicejskog sabora nije kraj, ve prije poetak arijanstva. Ono je imalo dosta pristaa meu dvorjanima, i Arije je uskoro bio vraen, a glavni njegov protivnik Atanasije Aleksandrijski prognan. Nakon Arijeve smrti njegove su pristae uivale zatitu dvora. Na dvoru su pobjeivali as pristae nicejskog uenja, a as opet arijanci. 381. g. Arijevo je uenje jo jednom bilo osueno, i protiv arijanaca je pokrenut progon, ali se je arijanstvo uspjelo rairiti meu barbarskim germanskim plemenima, na koje su stanovnici Carstva kasnije gledali kao na inovjerce.

2. Konstantinove reforme

390

Dok je Konstantin u podruju vjerske politike iao drukijim putem nego Dioklecijan, dotle je u socijalnom i politikom podruju razvijano sustav reformi ije je osnove poloio Dioklecijan. Odvajanje civilne vlasti od vojne Zadravajui administrativnu podjelu Carstva ( na dijeceze i provincije ), Konstantin je podijelio Carstvo na etiri p r e f e k t u r e : I s t o k , I l i r i j u , I t a l i j u i G a l i j u . Na elo prefektura postavljeni su p r e f e k t i p r e t o r i j a . Njima bili podinjeni v i k a r i j i d i j e c e z e , a ispod njih su se nalazili p r a e s i d e s p r o v i n c i j e . Pod Konstantinom je civilna vlast konano odvojena od vojne; prefekti pretorija bile su civilne dunosti, a pojedinim vojskama zapovijedali su posebni magistri militum. Isto tako, pod njegovom vlau dovrena je i reforma vojske: podjela vojske na pogranine jedinice i na pokretnu vojsku, u kojoj su razlikovani comitatenses i povlatena skupina palatini. Umjesto pretorijanske garde, koja je pod Dioklecijanom bilo brojno smanjena, pojavljuju se sada posebne dvorske jedinice ( domestici, protectores ). Kurijali Dosljedno provoenje fiskalne politike dovelo je do vezivanja stale. Ediktima iz 316. i 325. g. najviem staleu gradskog stanovnitva kurijalima zabranjeno je naputanje rodnog grada. Ni odluke gradskog savjeta, ni careve naredbe nisu ih mogle osloboditi municipalnih obveza. Toga ih nije mogla osloboditi nikakva civilna ni vojna dunost. Obveze kurijala postale su nasljedne. Vezivanje kolona za zemlju, a obrtnika za kolegije Carska konstitucija iz 332. g. zabranjivala je prelazak kolona sa jednog imanja na drugo; vlasnik kod kojeg bi se naao tui kolon bio ga je duan vratiti starom gospodaru, a osim toga, morao je plaati dabine odbjeglog kolona za cijelo vrijeme njegovog boravka na svom imanju. Sami pak koloni koji pokuaju bjeati moraju se baciti u okove, kao robovi, da za kaznu na ropski nain obavlja svoju dunost, koja prilii "slobodnim ljudima". Pod Konstantinom se nastavlja i vezivanje obrtnika za njihove kolegije. Tako je 317. g. objavljen edikt, u kome je stajalo da "majstori kovnice novca moraju uvijek ostajati u svom zvanju, i od tog ih zvanja oslobaaju povlastice vezane za bilo koji poloaj". Osnivanje nove prijestolnice Grad Rim izgubio je svoje prijanje znaenje jo pod Dioklecijanom. Konstantin je sagradio novu prijestolnicu na mjestu grke kolonije Bizantion. Nova prijestolnica nazvana je po imenu svog osnivaa Konstantinopol.

391

Konstantinopol-Carigrad se nalazio na granici Azije i Europe, izmeu Istonog i Zapadnog carstva, na trgovakom putu koji je bio uven jo u antici. Prigodom polaganja temelja za novi grad, 324. g., kao i prigodom njegovog posveenja, 330.g. sudjelovali su kako stari poganski sveeniki kolegiji, tako i kransko sveenstvo. Velianstven carev dvor u novom gradu zauzimao je 150 jugera. Za njegovo ukraavanje donesena su iz raznih mjesta Grke najbolja umjetnika djela. U gradu su podignute terme, biblioteka, veliki hipodrom, na kome su se skupljale tisue ljudi, jer su konjske trke postale omiljena zabava. U Carigradu je osnovan Senat; tu se odsada nalazio jedan od konzula. Egipatsko ito nije vie opskrbljivalo Rim, ve novu prijestolnicu. Car je titio krane ali jo nije raskidao ni sa tradicijama stare religije. Osim kranskih hramova, u Konstantinopolu su podignuti i poganski, od kojih se naroito isticao hram Fortune. Ogromna statua Heliosa predstavljala je samog Konstantina. Samim time davana je prednost kultu nepobjedivog Sunca, koji je dugo vremena predstavljao takmaca kranstvu. Konstantin je u mnogo emu bio nastavlja Dioklecijana, samo odluniji i hrabriji. Po rijeima Julijana Otpadnika, on je bio inicijator svih prevrata ( novator et turbator omnium
rerum ). Kod Konstantina nije bilo onog rimskog konzervativizma koji je bio svojstven

Dioklecijanu. Iako se njegovo zakonodavstvo u nekim pitanjima odlikovalo humanou, ipak je on Carstvom upravljao despotski, okrutno se obraunavajui sa svakim protivnikom. Meu rtvama njegove okrutnosti nalazili su se i njegov sin Krisp, ena Fausta (Maksimijanova ker) i mnogi bliski prijatelji. Usprkos tome, zahvalna kranska crkva priznala je Konstantina, koji je pred samu smrt primio krtenje od jednog biskupa-arijanca, svecem i ravnog apostolima.

4. Konstantinova vanjska politika

I u vanjskoj politici Konstantin je bio nastavlja Dioklecijana. Za vrijeme njegove vladavine na Zapadu su voeni uspjeni ratovi protiv Franaka, na Dunavu se borio s Gotima, podravajui Sarmate. 332. g. Rimljani su porazili Gote i prisilili ih na sklapanje mira. Pod Konstantinom je nastavljeno i naseljavanje raznih podruja barbarima. Sarmati su naseljeni u podunavskim provincijama i u Italiji, a Vandalima su dodijeljena zemljita u Panoniji. Tim inom rimska je uprava ila na ruku barbarizaciji Carstva. Isti proces odvijao se u vojsci, gdje su u velikom broju primani u slubu barbari, koji pod Konstantinom stiu do najviih vojnih poloaja. Smrt je Konstantina sprijeila da krene u pohod protiv Perzijanaca, koji su napali Armeniju i Mezopotamiju.

5. Konstantinovi nasljednici

392

Nakon Konstantinove smrti vlast je prela na njegova tri sina. To je dovelo do novih meusobnih ratova za carsko prijestolje. Uz to je stanje postalo jo sloenije zbog pojave novih uzurpatora. 351. g srednji Konstantinov sin Konstancije imao je u svojim rukama vlast u cijelom Carstvu. Konstancije se nije odlikovao energijom i inicijativom svoga oca. U Konstancijevoj unutarnjoj politici vjerska su pitanja igrala vanu ulogu. Sam on bio je uvjereni arijanac i pokazivao veliki interes za vjerska pitanja. Za njegove vladavine arijanski su biskupi prevladali; energini protivnik arijanstva Atansije ponovo je bio prognan. Prigodom posjeta Rimu car je pokazao veliki interes za rimske vjerske starine, i poganstvo za vrijeme njegove vladavine nije proganjano. Konstancije je morao voditi rat na Zapadu uglavnom protiv Alamana, i na Istoku protiv Perzijanaca. Protiv Alamana poslan je Konstancijev strievi Flavije Klaudije Julijan, koji je dobio titulu cezara. On je uspio primiriti Galiju, pobijediti Alamane i Franke. Ofenziva perzijskog kralja apura II. prisilila je Konstancija da zatrai od Julijana postrojbe iz Galije. To je zazvalo pobunu postrojba, koje su proglasile Julijana augustom. Julijan je krenuo protiv Konstancija, ali je ovaj umro u Ciliciji. Julijan Otpadnik i njegova vjerska politika Julijan je vladao dvije godina ( 361. 363. ). U kranskoj tradiciji njemu je podijeljen epitet Otpadnik ( Apostat ), jer je Julijan nastojao povratiti dominantan poloaj poganske religije, koju je elio reformirati preuzevi od krana skladnu crkvenu organizaciju, kao i niz etikih postavki. Za vrijeme njegove vladavine kransko je sveenstvo izgubilo povlastice koje je steklo nakon Milanskog edikta. Julijan veoma obrazovan ovjek, filozof-neoplatoniar po svom uvjerenju, znaajan pisac i mislilac svoga vremena uivao je podrku intelektualnih krugova gradskog stanovnitva Grke i predstavnika poganske aristokracije, ali zato ni u vojsci ni u narodu nije imao neke naroite podrke. Poginuo je u pohodu na Perzijance, protiv kojih je poveo ofenzivni rat, matajui o slavi Aleksandra Makedonskog. Nakon neuspjele opsade perzijske prijestolnice Ktesifona morao se je povui, doivjevi teko ranjavanje od kojeg je i umro. Okruen bliskim ljudima, koji su oplakivali njegovu prijevremenu smrt, Julijan je, po rijeima Amijana Marcelina, rekao pred smrt: "utite, ne treba oplakivati, gospodara koji odlazi na nebo, zvijezdama". Jovijan Njegovim nasljednikom proglaen je car J o v i j a n , koji je s Perzijancima morao sklopiti mir pod veoma nepovoljnim uvjetima za Rimsko Carstvo. Rimljani su morali ustupiti podruja koja je anektirao jo Dioklecijan; osim toga, oni su priznali nezavisnost Armenije. Jovijan je bio kranin, Julijanovi edikti upereni protiv krana bili su ukinuti. Jovijan je vladao manje od godinu dana. Na poetku 364. g. on je umro, a vojska je proglasila carem Flavija Valentinijana ( 364. 375.), koji je za suvladara uzeo svoga brata Flavija Valensa (364. 378.).

393

Valentinijan i Valens Oba brata bili su slabo obrazovani ljudi, ali iskusni vojnici. Svojom glavnom zadaom oni su smatrali obranu Carstva od provale barbara. V a l e n t i n i j a n je vladao na Zapadu i ivio u Milanu, dok je rezidencija V a l e n s a , koji je upravljao istonim dijelom Carstva, bio Carigrad. Nakon Valentinijanove smrti ( 375. g. ) carem Zapada proglaen je njegov sin G r a c i j a n ( 375. 383. ), kome je, za razliku od njegovog oca, bila strana vjerska tolerancija. Za vrijeme njegove vladavine objavljeni su strogi zakoni protiv pogana i heretika. On je prvi odbacio titulu velikog pontifika, oduzimajui samim tim staroj religiji carsku podrku. Osobit utjecaj na cara imao je milanski biskup Ambrozije jedan od aktivnih i obrazovanih biskupa zapadne Crkve.

Glava XXXVIII.
UNUTARNJI IVOT RIMSKOG CARSTVA U IV. I V. ST. 1. Dravne ustanove. Birokratski aparat.
Pod Dioklecijanom, Konstantinom i njihovim nasljednicima Rimsko se Carstvo konano pretvorilo u neogranienu monarhiju. Sustav upravljanja Carstvom temeljio se na birokratskim naelima. Rimska se birokracija poela razvijati jo od poetka Carstva, ali je tek u doba kasnog Carstva stvoren jedan cjelovit birokratski sustav. Njegovo sredite predstavljali su sveti dvor
( palatium sacrum ) i sveta careva lonica ( cubiculum sacrum ). Sluba caru i njegovoj obitelji

nije odvajana od opih dravnih zadataka. Car je imao neogranienu vlast. On se samo savjetovao sa svojom okolinom, koja je sainjavala consistorium principis ( sama rije consistorium, koja je zamijenila consilium, pokazuje da lanovi savjeta stoje pri carevoj nazonosti ). U carevo ime mogao je istupati njegov glavni tajnik quaestor sacri palatii; dvorskim poslovima upravljao je
praepositus sacri cubiculi ( ovaj su poloaj esto zauzimali eunusi ). Na elu carskih slubi

stajao je magister offficiorum. Najvii inovnici nazivani su comites. Komiti ( prvobitno je

comes znailo: "carev zatitnik", sada je to odreeni slubeni rang ) su se dijelili na klase: comites primi ordinsi, secundi ordinis itd. Za njima su dolazili notarii. Svaki vii carski

inovnik imao je svoj ured ( officium ). inovnici su tvorili neku vrstu posebne vojske, zasnovane na subordinaciji; najvii meu njima imali su iste inove kao i zapovjednici u vojsci, a cijeli kadar carskih ureda sainjavao je neku vrstu dvorske vojske ( militia palatina ). Za obavljanje raznih naloga postojao je dijeli jedna kadar od 1100 ljudi, takozvanih agentes in
rebus, meu kojima su posebnu ulogu igrali curiosi agenti tajne policije. Uprava financije

394

dijelila se na dvije grane: na opedravne prihode i rashode ( aerarium sacrum, na elu sa comes
sacrum largitionum ) i na privatna careva sredstva, kojima je upravljao comes rerum privatarum.

Drava je bila vlasnik ogromnih posjeda. Osim toga, njoj su pripadale radionice koje su izraivale oruje, tkanine, opeku itd. Proizvodnja i prodaja oruja takoer je predstavljala dravni monopol. Nad svim radionicama nadzor je imao comes sacrarum largitionum. Civilna vlast je, u pravilu, odvajana od vojne. Prefekti pretorija i prefekti grada upravljali su samo civilnim poslovima, kao i vikariji dijeceza. Vojske i odredi bili su podinjeni posebnim zapovjednicima ( duces ili comites rei militaris ), koji su bili podinjeni viim vojnim zapovjednicima ( magistri militum ). Iako Senat nije igrao nikakvu vanu ulogu u politikom ivotu Carstva, senatorski je stale bio najvii. U njega je ukljuivano vie inovnitvo. U ovisnosti od svog poloaja u dravi, senatori su nazvani clarissimi, clarissimi et spectabiles, clarissimi et illustres. Gledano izvana, kasno Carstvo predstavlja strogo centraliziranu svemonu dravu, sa razvijenim birokratskim aparatom, nasljednim staleima, koji snose odreene dravne obveze; ono predstavlja dravu kojom upravljaju strogi zakoni, koji odreuju mjesto i dunosti svakog graanina. Stanovnitvo je nepokretno. Origo ( zaviajno mjesto ) vezalo je veinu stanovnitva za mjesto roenja, u kome su morali izvravati svoje obveze. Drava je bila olienje "pravednosti", tjerajui nie ( humiliors ) da rade i snose obveze i uvajui ih od samovolje monih i uglednih ( honestiores ). Ali ova slika, koju dobivamo nakon pregledavanja slubenih dokumenata, umnogome ne odgovara stvarnosti. Ponavljanje pojedinih zakona, pojaavanje kazni za pojedine prijestupe svjedoe o tome da zakonodavci nisu raunali na podinjavanje svojim naredbama bez pogovora. Tako, na primjer, pravni spomenici sadre itav niz zakona koji predviaju stroge kazne za pripadanje sekti donatista, ali nam djela kranskih pisaca saopavaju da te naredbe nisu izvravane i da su donatisti slobodno propagirali svoje uenje. Socijalni poredak Prelazei na opu karakteristiku socijalno-gospodarskog poretka kasnog Carstva, treba rei da su Dioklecijanove i Konstantinove reforme mogle zadrati, ali ne i zaustaviti ono gospodarsko opadanje koje je poelo jo u III. st., kao rezultat krize robovlasnike privrede. Uloga naturalnog gospodarstva Ovo opadanje izrazilo se u prvom redu u prijelazu na naturalnu privredu. U zadnje vrijeme pojavili su se u graanskoj historiografiji mnogi radovi koji poriu naturalno-privrednu bazu gospodarstva kasnog Carstva. Doista, itav niz injenica svjedoi o razvoju trgovine po primorskim sreditima. U Aleksandriji, Kartagi, po maloazijskim gradovima, kao i po velikim gradovima Galije, trgovina je i dalje igrala vanu ulogu. Potreba za novcem bila je u kasnom Carstvu tako velika da su vlasnici posjeda nastojali podavanja u naturi zamijeniti novanim. ak

395

je bio potreban poseban carski edikt, iz 365. g., koji je zabranio posjednicama da od kolona zahtijevaju novac umjesto "zemaljskih plodova". Ali sve ove injenice ne mogu opovri postavku da je opu tendenciju gospodarskog ivota predstavljao razvoj naturalnog gospodarstva. Opskrba gradova i vojske, plaanje slube temeljili su se uglavnom na naturalnom gospodarstvu. Razmjena se sve vie suavala, a u pojedinim sluajevima i iezavala. Vanjska je trgovina prestala igrati onu ulogu koju je imala krajem I. i u II. st. Prijelaz na naturalno gospodarstvo doveo je od opadanja gradova, koji su izgubili svoje prijanje znaenje; istovremeno je porasla uloga velikog posjeda, na kojem se proizvodilo gotovo sve to je bilo potrebno. Zemlja, zajedno sa ljudstvom koje se na njoj nalazi dobila je veu vrijednost nego prije. Porast velikog zemljinog vlasnitva U posljednjem stoljeu Carstva veliko zemljino vlasnitvo dostiglo je neuvene razmjere. Ono se uglavnom nalazilo u rukama cara i predstavnika senatorskog stalea. Izgubivi politiku vlast i u potpunosti ovisei od careve milosti, senatori su ipak igrali ogromnu ulogu u socijalnom ivotu Carstva. Senatorski se stale sastojao od lanova senatorskih obitelji koje su se sauvale jo od vremena ranog Carstva, nadalje, od onih koji su se istakli u graanskim ratovima III. st., najzad, od onih kojima su senatorsko zvanje podarili carevi IV. st. O raspoloenju tog sloja stanovnitva moe se suditi na osnovu djela nekih pisaca IV. i V. st. ( Simaha, Apolinarija Sidona i dr. ). Opepolitika pitanja nisu privlaila pozornost predstavnika najvieg stalea. Kod njih se jo zadrao dubok pijetet prema slavnoj prolosti Rima, ali se on izraavao jedino u tome to su oni svoje porijeklo vezivali za ovu ili onu uglednu rimsku obitelj. Istovremeno, na aristokraciji kasnog Carstva je leao peat servilnosti. Senatori su se borili za carevu milost, nastojali su zauzeti ovaj ili onaj poloaj, da bi imali zvunu titulu. Iz tih pobuda neku su ak prelazili na stranu uzurpator. Mnogi su senatori vie voljeli ivjeti po vilama. Prodori barbara i ustanci potlaenih primorali su ih na podizanje utvrenja i gradnju zidina oko svojih vila. Magnati kasnog Carstva imali su oruane odrede takozvanih bukcelarija. Senatori su se rijetko pojavljivali u gradovima. Oni su u njih dolazili za vrijeme blagdana, praeni ukuanima, da bi nazoili sveanom bogosluju, izboru biskupa itd. Beskrajno irenje posjeda predstavljalo je jedan od njihovih ivotnih ciljeva. Amijan Marcelin kae za senatora Petronija Proba da je imao posjede gotovo u svim podrujima rimskog svijeta. Pisac Simah imao je kuu u Kapui, tri kue u Rimu, tri vile u okolini Rima, dvanaest vila u raznim podrujima Italije, zemlju na Siciliji i u Mauretaniji. U biografiji svete Melanije, koja je pripadala senatorskom rodu, stoji da je prije odlaska u samostan posjedovala, zajedno sa svojim muem, latifundije na Siciliji, u Galiji, panjolskoj, Britaniji, prokonzulskoj Africi, Numidiji, Mauritaniji i drugim provincijama ( procul
in reliquis regionibus primjeuje biograf ). Na dimenzije tih posjeda ukazuje ve i ta injenica

to su Melanijini posjedi blizu afrikog grada Taraste, po svom puanstvu i povrini bili vei od samog grada. Ti posjedi prelazili su u naslijee, rasli kao posljedica unosnih brakova, oni su

396

kupovani, dobivani od cara, vrlo esto nasilno osvajani i, najzad, kupovani od njihovih prijanjih vlasnika. Patronat ili patrocinij Starinska rimska ustanova patronat ili patrocinij dobila je u ovo doba drukije znaenje. Pod patrocinij ( pokroviteljstvo ) monih ljudi stavljali su se oni koje su ugnjetavali inovnici, gradske vlasti i utjecajni posjednici. Srednji i sitni posjednici, pa ak i itava sela, vrlo esto su 10 predavali magnatima u vlasnitvo posjede, i dobivali ih natrag sa pravima prekarija. Onaj tko stupa pod pokroviteljstvo prelazio je, u stvari, pod njegovu vlast. Marsejski sveenik iz V. st. Salvijan govori povodom toga: "Oni stupaju pod zatitu i pokroviteljstvo magnata i takorei prelaze pod njihovu vlast i stupaju u podaniki odnos". Stav careva prema velikim zemljinim magnatima bio je dvojak: s jedne strane, oni su proirivali njihova prava nad kolonima koji se nalaze na njihovom zemljitu; s druge strane, plaei se pretjeranog utjecaja velikih zemljinih magnata, zabranjivali su im da pod svoju pokroviteljstvo primaju slobodne ljude, izdavali naredbe protiv privatnih oruanih odreda i protiv privatnih zatvora. Poloaj kolon Konstantinova konstitucija iz 332. g. o kolonima dobila je potvrdu u nizu zakonodavnih akata njegovih nasljednika. Ius census ( pravo vezano za razrez poreza, kao i ius originis ( pravo preuzeto iz prakse helenistikih drava, koje je ovjeka vezalo za mjesto roenja ) omoguavali su zakonodavcima da na kolona gledaju kao na roba zemlje ( servus ipsius terrae ), iako je kolon istovremeno priznavan slobodnim ovjekom ( ingenuus ) i imao pravo braka i pravo gospodarskog poslovanja ( ius connubii, ius commercii ). U zakonima se spominju koloni raznih kategorija ( inquilini, adcriptitii, originarii, tributarii ), ovisno od porijekla, imovnog stanja odreenog ovjeka i njegove pripadnosti odreenom mjestu stanovanja, unoenja u katastar. Ali to nije donosilo znaajnije posljedice po poloaj kolona: ukoliko je vie rasla odgovornost vlasnika posjeda za obveze koje su koloni morali snositi u korist drave, toliko je vie rasla i njegova vlast nad tim kolonima. Edikt Arkadija i Honorija iz 396. g. zabranjivao je kolonima da na sudu istupaju protiv zemljoposjednika. U tom ediktu imovina kolona nazivana je peculium, i vlasnik imanja je njome slobodno mogao raspolagati. Konstitucija cara Anastazija ( 500. g. ) utvrivala je da svatko tko obrauje zemlju 30 godina, postaje kolon odreenog imanja, a u jednom ediktu cara Justinijana stoji: "U stvari, u emu se sastoji razlika izmeu kolona i roba, kad se obojica nalaze pod vlau gospodara, tako da gospodar moe i roba pustiti na slobodu, zajedno sa pekulijem, i kolona osloboditi od svoje vlasti, zajedno sa zemljom?"
10

Tako se u rimskom pravu nazivalo koritenje nekom stvari sve dok ne bude potraena natrag; uslijed toga, onaj tko je pravno bio vlasnik zemlje, mogao ju je u svako doba dobiti natrag.

397

Istovremeno zakonodavni spomenici naglaavaju da se kolni ne smiju prodavati bez zemlje; ista se mjera protezala i na robove naseljene na zemlji (servi casati ), iji se poloaj, prema tome, malo ime razlikovao od poloaja kolona. Drava je jaala vlast zemljoposjednika nad kolonima, ali istovremeno je nastojala ograniiti ulogu i znaenje patrocinij. Oni koji su primali pod svoju zatitu slobodne ljude najprije su novano kanjavani, a po kasnijim ediktim, njima je prijetila konfiskacija itave imovine. Kad se govori o ogromnoj ulozi velikog zemljoposjeda, treba istaknuti da i srednji zemljoposjednici i dalje imaju vanu ulogu. Najvee znaenje imali su meu njima oni koji su dobivali zemlju kao nagradu za slubu. Oni su uivali podrku drave, koja im je jamila prava prema kolonima i titila ih od pretenzija velikih magnata. Meu srednje zemljoposjednika spadali su i predstavnici najvieg stalea municipalnog stanovnitva kurijali. Kasnorimski grad: kurijali i obrtnici Kurijali su bili odgovorni za pravilno plaanje porez, za gradsko gospodarstvo, tako da su samim time bili vezani za kuriju. Dunost kurijala pretvorila se od poasti u teret. Bjeanja iz kurija bile su obine pojave, koje strogi carski edikti nisu mogli sprijeiti. Ali, siromaenje i opadanje najvieg sloja municipalnog stanovnitva nije bilo izazvano toliko strogim ediktima, koliko opadanjem gradova, prevagom sela nad gradom, koja je karakteristina za doba kasnog Carstva. Nezainteresiranost za municipalni ivot dovodi do jaanja utjecaja i znaaja gradskih kuratora, koji su punovlasno upravljali municipijima. Samovolja i iskoritavanje monih ljudi
( potentiores ) dovode do intervencije dravne uprave, koja ne nalazi drugog izlaza nego da

osnuje novu dunost. Najprije se za gradove Ilirije ( 364. g. ) a zatim ( 365. g. ) i za druga podruja, osniva dunost d e f e n z o r a , tj. zatitnika grada ( defensor civitatis ), koji je slubeno titio plebejce od "nadutosti inovnika" i aristokrata. On je razmatrao svakovrsne albe i pazio na red. Najprije je defenzore postavljala sredinja uprava, a zatim je njihov izbor bio preputen gradskim stanovnicima. Ali isti zakonodavni dokumenti govore da su u VI. st. defenzori izgubili znaenje, a da u mnogim gradovima nisu uope ni birani. Posebni edikti davali su pravo kontrole biskupima; ali ni ove mjere nisu imale veeg znaenja. Svi gradski stalei bili su vezani za grad i imali su odreene obveze. Ispod kurijala bili su plebejci nii ljudi humiliores, koji su za pojedine prijestupe mogli biti podvrgnuti mukama, tjelesnim kaznama i radom u rudnicima. Relativno mali sloj sainjavali su trgovci, udrueni u posebne korporacije; za njim su dolazili obrtnici, ija je ogromna veina bila vezana za svoje kolegije. itava vojska vlasnika brodova i pekara skrbila se o opskrbi Rima i Carigrada. Razni majstori, udrueni u kolegije, radili su za vojsku. Obrtnici su bili vezani za profesije, koje su prelazile u naslijee. U sluaju da je u nekoj profesiji bila zaposlena majka, a ne otac, njenu profesiju nasljeivao bi sin. Obrtnici nisu mogli udavati svoje keri na stranu, izvan lanova odreenog kolegija. Ako bi se tko oenio kerkom ovjeka koji pripada odreenoj korporaciji, a

398

sam nije lan nekog drugog kolegija, postajao je lan one korporacije kojoj pripada nevjestin otac. Robovi Ima malo podataka o broju robova u ovo doba i o osnovnim izvorima ropstva. Nesumnjivo je da je ropstvo sauvalo svoje znaenje i u doba kasnog Carstva. Poto vei dio zarobljenika nije, kao prije, prodavan na licitaciji, ve raseljavan po provincijama sa statusom kolona, robovi su postajali skuplji i u manjoj mjeri izvoeni na trite. Sustav prevoenja robova na pekulij naiao je na iroku primjenu. U poljoprivredi je poloaj robova vezanih za zemlju postajo sve blii poloaju kolona. Zakon je zabranjivao da se takvi prodaju bez zemlje. Dravna je uprava titila robove, nastavljajui u tom pogledu naela kojima se rukovodilo zakonodavstvo o robovima II. st. Car Konstantin konano je oduzeo gospodarima pravo pogubljenja svojih robova; osim toga zabranjeno je da se prodajom djeca odvajaju od njihovih roditelja, brat od sestre, ena od mua. Zakonodavstvo je priznavalo zakonitim putanje roba na slobodu u crkvi, u nazonosti biskupa i vjernik; ako bi pak gospodar bio sveenik, on je mogao svoje robove pustiti na slobodu, davi o tome izjavu u crkvi, ili pred svojim prijateljima na samrtnoj postelji.

3. Kr anska crkva i njena uloga u socijalnom ivotu Carstva

Poto ju je drava priznala, Crkva je postala velika socijalna snaga. Drava je kranstvo priznala ne samo ravnopravnom vjerom, ve i jedinom istinskom religijom, obveznom za cjelokupno stanovnitvo. Poganima, hereticima i otpadnicima su prijetile stroge kazne. Posljednja borba kranstva protiv poganstva Ali su stare religije jo bile ive. Osobito mnogo njihovih privrenika bilo je meu senatorskom aristokracijom i meu seljacima. Poevi od 381. g., od vremena Gracijana i Teodozija, objavljeno je mnogo strogih edikata protiv heretika. inovnitvo je nerado izvravalo ove edikte dravne uprave i gledalo kroz prste na to to se ljudi po zabaenim mjestima klanjaju starinskim bogovima. Treba istaknuti da su vjerska pitanja u ivotu ljudi IV. st., a naoito V. st. igrala veliku ulogu. Primjeri Julijana i kasnije cara Eugenija pokazuju da je poganstvo jo imalo mnogo pristaa, tajnih i javnih. U IV. i V. st. nisu izgubili svoje znaenje ni istoni kultovi. Naroito je Mitrina religija i dalje bila opasan konkurent kranstvu. Uloga biskup Nezavisno od dravnih sankcija i od strogih zakona, kranstvo je postalo vladajua religija. U usporedbi sa III. st. broj krana i kranskih opina znatno je porastao. Svaki je grad imao svog

399

biskupa; osobito znaenje stekli su biskupi veih sredita. Slubena crkva podravala je carski poredak. Kod careva nailazimo na potpuno odreene teokratske tendencije; ali oni ipak nisu uspjeli biskupe pretvoriti u inovnike Carstva. U pojedinim sluajevima crkveni hijerarsi prosvjeduju protiv odreenih postupaka careva, da bi stekli autoritet meu puanstvom. Po predaju, Ambrozije Milanski stavio je Teodozija Velikog pod epitimiju ( crkvenu kaznu ) zbog njegovog strogog razraunavanja za vrijeme nemira u Tesaloniki. Ivan Zlatousti izazvao je svojim propovijedima u Carigradu nezadovoljstvo Eudoksije, ene cara Arkadija, i zavrio ivot u progonstvu, itd. Borba u samoj Crkvi i monatvo Slubena crkva bila je daleko od starog ivota i evaneoskog siromatva. Crkvena imovina, dobivena prilozima, ostavtinama i drugim putovima, sve vie je rasla. Crkva je posjedovala zemljita na kojima su se nalazili koloni. Odreen dio prihoda troen je na dobroinstva, ali je vei dio crkvenih sredstava odlazio na izdravanje brojnog sveenstva. Crkva je branila interese vladajuih slojeva. Ali, uz slubenu "bogatu crkvu" postojala je i oporbena "siromana crkva", koja je iznosila ove ili one apstraktne teoloke postavke ili disciplinska pravila, razliita od onih koje je prihvatila vladajua crkva, i samim tim izraavala prosvjed onog djela vjernika koji je bio nezadovoljan porastom crkvene imovine i zastupanjem interes vladajuih slojeva. Najradikalniju struju predstavljao je pokret agnostika. Ali se i u samoj slubenoj Crkvi pojavila asketska struja, koja je imponirala onim grupama krana koje su bile nezadovoljne porastom crkvenog bogatstva i mijeanjem sveenstva u svjetovne stvari. Asketizam je u odreenoj mjeri bio svojstven itavom kranstvu, jo od najstarijih vremena, a ekstremnim njegovim propovjednicima bili su predstavnici nekih gnostikih sekta u II. st. Posebna udruenja, kojima je bio cilj izdvajanje iz drutva, od "svijeta", ponikla su krajem III. i u IV. st. Ona su se pojavila u Egiptu, gdje je odavno postojalo pustinjatvo pri Serapisovim hramovima. Egipatski pustinjaci su upravo i bili pretee kranskih monaha. Gotovo istovremeno pojavilo se monatvo u Siriji i Palestini. Isprva su monasi bili nezavisni od crkvene hijerarhije, ali su kasnije bili podinjeni biskupu. Monatvo je bilo veoma raireno. Predstavnici vladajue crkve nastojali su monatvo iskoristiti za borbu protiv hereze, za borbu protiv pogana itd. Osobito iroko prakticirano je to u Egiptu. Biskup iril Aleksandrijski vie je puta prireivao prave napade monaha na svoje vjerske protivnike. Monatvo se rairilo po itavom Istoku. Sporovi oko pitanja vjeroispovijedi bili su, uslijed mijeanja monaha, obiljeeni fanatizmom i prelazili u prave sukobe. Monasi su uivali popularnost u niim slojevima stanovnitva, a oponaanje njih nije nailazilo na odobravanje dravne uprave. Car Valens, na primjer, izdao je zakon kojim je vojna obveza ukljuivala i monahe, Teodozije im je zabranio ivotu u gradovima, ali naredbe dravne uprave nisu bitno utjecale na sudbinu monatva. Na zapad Carstva monatvo je donio aleksandrijski biskup Atanazije, dok je tamo bio u progonstvu. irenju monatva doprinijeli su Ambrozije, biskup Milana, i Augustin biskup u Hiponu ( Afrika ).

400

4. Kultura kasnog Rimskog Carstva

U kulturi, kao i drugim podrujima ivota Rimskog Carstva IV. i V. st., takoer se opaaju crte opadanja. Istina, ovo razdoblje povijesti rimske kulture nije proteklo ne ostavivi za sobom traga. U raznim granama umjetnosti stvorena su znaajna djela, koja ne zaostaju za spomenicima klasinog doba. Za IV. st. karakteristino je to da je vie drutvo jo ostajalo vjerno poganskim tradicijama. U knjievnosti ovog doba jo su se sauvali poganski motivi i uli glasovi otrog prosvjeda poganstva protiv kranstva. Na Zapadu, veliku ulogu u kulturnom ivotu igrale su provincije, osobito Galija. Poezija i knjievnost Meu posljednjim antikim latinskim pjesnicima treba istaknuti: D e c i m a M a g n a A u z o n i j a ( 310. 393. ), K l a u d i j a K l a u d i j a n a ( kraj IV. i po. V. st. ) i K l a u d i j a R u t i l i j a N a m a c i j a n a ( po. V. st. ). Auzonije je poznavatelj rimske knjievnosti, retorike, grkog i latinskog jezika, ali je on vie versifikator nego pjesnik. Njemu, na primjer, pripada pjesma u kojoj se svaki prethodni stih zavrava istom rijei kojom zapoinje slijedei, ili pjesma sastavljena skroz od Vergilijevih polustihova. Istina, drukiji je utisak stavljao veliki spjev "Mosella", posveen opisu rijeke Meze, njenih ivopisnih obala pokrivenih vinogradima, raznih vrsta riba. Djelo se odlikuje svjeinom i iskrenou. Klaudje Klaudijan je nesumnjivo jedan od velikih pjesnika. Tretirao je suvremene dogaaje, opisivao ratove koje su Rimljani vodili, opjevao dvorski ivot, veliao Atilihona, bliskog suradnika cara Honorija, svim sredstvima osuivao i ismijavao njegovog protivnika Rufina, koji se je uzdigao na dvoru cara Arkadija. Klaudijanova poezija je imitatorska, ali je on talentiran pjesnik, koji vlada stilom. Najzad, Klaudijan je jedan od posljednjih Rimljana koji vole prolost velikog grada i koji vjeruju u njegovu slavnu budunost. Klaudije Rutilije Namacijan je porijeklom iz Galije. Opjevao je Rim, koji je postao domovinom tolikim razliitim narodima. Privrenik starine, Namacijan je mrzio krane, naroito monahe. Krajem IV. st. napisao je povijest Rima A m i j a n M a r c e l i n , posljednji veliki povjesniar antikog svijeta. Od kasnih latinskih pisaca treba spomenuti A p o l i n a r i j a S i d o n a i S i m a h a . Apolonije Sidon je pisac pjesama, pisama i panegirik, manje interesantnih kao knjievna djela, a vie kao materijal za karakteristiku ivota galsko-rimske aristokracije s kraja V. st. i njenih odnosa s barbarima koji su prodirali. Simah je jedan od posljednjih govornika, uvjereni poganin. Latinska svjetovna knjievnost i dalje je bila poganska. Mitoloki siei i dalje su bili omiljeni siei pjesnika. Ali su ta djela zadovoljavala samo uski krug ljudi.

401

Grka knjievnost ( kasna sofistika ) U povijesti grke knjievnosti IV. stoljee obiljeeno je novim preporodom sofistike. Nakon opadanja u III. st., retorike kole sad ponovo stjeu znaenje. U njima stjeu naobrazbu budui inovnici, u njima se obrazuju i budui kranski propovjednici. Sofistika IV. st. je siromana u idejnom pogledu. Uitelji govornitva tumae djela filozofa i analiziraju pojedine etike postavke. Glavna panja obraena je na kompoziciju govora i na vanjske efekte. U Ateni je sredinom IV. st. predavao Himerije; veliki uspjeh postigao je u Konstantinopolu Temistije; ali je najiru popularnost stekao retoriar L i b a n i j e ( 314.-391.). Glavna njegova djelatnost odvijala se u Antiohiji. U svojim govorima, upuenim carevima, vojskovoama i istaknutim inovnicima, Libanije obrauje najaktualnija pitanja svoga vremena. On se as pokazuje kao panegiriar, as dri pohvale, as nekog brani, as opet ukazuje na kakvo drutveno zlo ( na primjer, jedan od njegovih govora raspravlja o tome kakvu tetu donosi dravi patrocinij ). Libanije je ostao privrenik poganske religije. Na kranstvo gleda kao na polubarbarsko praznovjerje. Njega naroito smetaju monasi, koje on smatra neprijateljima razuma i ljepote. Libanije je bio oboavatelj i privrenik Julijana Otpadnika i sam uivao njegovu zatitu. On se moe smatrati jednim od posljednjih poganskih govornika i sofista. Retorike kole odravale su se i u V. st., ali je nastava obiljeena bezidejnou i ablonom. Najistaknutija filozofska struja vremena kasnog Carstva bio je neoplatonizam. Njegovim osnivaem smatra se P l o t i n ( 203.-269.), koji se rodio i stekao naobrazbu u Aleksandriji, a ivio uglavnom u Rimu i Italiji. Platonovo uenje bilo je samo osnovica Plotinovog idealistikog sustava; u tom sustavu kombinirali su se elementi raznih filozofskih sustava antike filozofije ( Aristotela, stoiara, pitagorejaca itd. ). Za razliku od klasine filozofije, u neoplatonizmu su pojaani mistiki elementi, sasvim u duhu vremena. U odreenom pogledu neoplatonizam se moe nazvati racionalistikom teologijm. Po Plotinovom uenju, prasupstancu svijeta predstavlja boanstvo, vjeno i nepromjenjivo, koje se ne moe definirati. Boanstvo raa iz sebe svijet, ne mijenjajui pritom svoju bit. Najnii stupanj stvaranja svijeta predstavlja materija, koju Plotin zamilja kao izvor zla. Osjetilni svijet, praktina djelatnost imaju malu vrijednost. Ali ljudska dua stoji na granici svjetlosti i tame. Putem samousavravanja i asketizma ovjek se treba uzvisiti do sjedinjenja sa boanstvom. Pravi izvor spoznaje nije logiko miljenje, ve ekstaza. Plotinov uenik Porfirije ( druga polovica III. st. ) zapisao je i sistematizirao Plotinovo uenje i pojavio se kao branitelj poganske religije od kranstva. U prvoj polovici IV. st. Sirijac Jamblin stoji na elu neoplatonistike kole, pokuavajui stvoriti pravu politeistiku teologiju, koja e sjediniti sve kultove antikog svijeta, iskljuujui kranstvo. Meu obrazovanim poganskim krugovima IV. i V. st. neoplatonizam je stekao odreenu popularnost. Njegov pristaa bio je i Julijan Otpadnik. U V. st. u Aleksandriji je stekla popularnost sljedbenica neoplatonistike filozofije i duboki poznavatelj matematike H i p a t i j a , koju je rastrgla fanatina gomila, vidjevi u njoj protivnicu kranstva. Ali je neoplatonistiko uenje, teko za shvaanje i savladavanje, ostalo filozofijom uskog kruga poganske aristokracije, koja je nastojala apstrahirati

402

suvremenu stvarnost, nai mir u udubljivanju u samu sebe i istovremeno opravdati ono to je u antikoj prolosti predstavljalo odreenu vrijednost, a to je kranstvo poricalo. Neoplatonizam ustaje protiv kranstva, ali s vremena na vrijeme pokuava rijeiti ista pitanja i kod njihovog rjeavanja primjenjuje iste metode kao i kranski teolozi. Stoga nije udo to su odreene postavke neoplatonizma utjecale i na kransku dogmatiku. Kranska knjievnost Veliki utjecaj imala je crkvena knjievnost, kako latinska tako i grka. Njena tematika bila je manje-vie odreena: analiza dogmatskih pitanja, pobijanje uenja pogana i heretika, pitanja crkvene discipline, svakovrsne pouke itd. Pisci su bili dobro upoznati sa retorikom; mnoge propovijedi kranskih biskupa sastavljene su po svim pravilima antikog govornitva. IV. st. obiljeeno je razvojem grke kranske retorike. Dogmatski sporovi nastali u svezi sa arijanstvom bili su vanjski poticaj koji je doprinio razvoju kranskog govornikog umijea. Sam Arije bio je dobar govornik i pjesnik. Njegov protivnik, aleksandrijski biskup Atanazije ( 295.-373. g. ), u svojim govorima slijedi antike uzore. U drugoj polovici IV. st. grko kransko govornitvo stjee veliku uglaenost. Biskup iz Kapadokijske Cezareje B a z i l i j e V e l i k i ( 331.379.) uio je u mladosti kod Himerija i Libanija. Za njegove propovijedi i pisma karakteristina je originalnost kompozicije i ivost jezika. Istaknut govornik bio je i Bazilijev prijatelj Grigorije Nazijanac ( 338.-390.). Sjajan kranski govornik bio je carigradski biskup Ivan, kasnije prozvan Zlatousti ( oko 345.-407.). Ivanove propovijedi izazivale su nezadovoljstvo kako vieg sveenstva tako i dvora, ali je on istovremeno uivao i iroku popularnost. Prirodnu rjeitost on kombinira sa brinom obradom govor. Kao i na druge kranske govornike, i na Ivana je ostavila utjecaj kasna sofistika. Od zapadnih crkvenih otaca, koji su pisali latinskim jeziku, treba istaknuti Dioklecijanovog suvremenika Cecilija Firmijana Laktancija, koji je napisao veliko djelo "Boanske ustanove"; njemu se pripisuje i rasprava o "O smrti progonitelja" ( De mortibus persecutorum" ), u kojoj se dokazuje da su svi oni koji su progonili krane umrli nasilnom smru. Plodan pisac bio je u biskup Milana Ambrozije ( oko 335. 397. ). Njegova djela obraivala su razne vjerska pitanja: on je tumaio kanonske knjige, sastavljao pouke, pisao dogmatska djela. U istom smjeru razvijala se i knjievna djelatnost J e r o n i m a ( oko 348. 420. ) iz Stridona ( u Dalmaciji ). On je autor itavog niza povijesnih djela i prijevoda s grkog jezika. Izvanredan utjecaj, kako za pievog ivota tako i nakon njegove smrti, izvrila su djela A u r e l i j a A u g u s t i n a , biskupa grada Hipona Regija ( Afrika ), koji je ivio od 354. do 430. g. Iza Augustina je ostalo znatno knjievno naslijee, koje se sastoji od propovijedi, pisama i rasprava razliitog sadraja. Osobitu popularnost stekla su njegova djela "Ispovijesti" ( Confessiones ), u kome Augustin istie pobude koje su ga dovele u kransku crkvu, i "O dravi Bojoj" ( De civitate dei ), jedno od najpopularnijih djela u srednjem vijeku. Arhitektura i umjetnost

403

U umjetnosti kasnog Carstva, kao i u knjievnosti, opaaju se crte opadanja, ali se to opadanje ne oituje odjednom, niti u svim podrujima. Arhitektura Dioklecijanovog i Konstantinovog vremena odlikuje se monumentalnou i harmonijom. To doba nije donijelo nita novo umjetnosti, ali je razvijalo ono to je bilo naslijeeno iz prethodnog razdoblja. Dioklecijanove terme u Rimu nadmaivale su terme koje sagradio Karakala. Konstantin je ukrasio Rim novim graevinama, ali je osobitu panju posvetio Konstantinopolu, novosagraenoj prijestolnici. Konstantinovi nasljednici nastavili su izgradnju novog grada. Novi tip graevine predstavljao je kranski hram, iji je prototip u mnogim sluajevima bila stara rimska bazilika. Opadanje se najvie primjeuje u likovnoj umjetnosti. Kiparske predodbe careva grandiozne su po svojim dimenzijama. One gledatelja zadivljuju svojom veliinom, ulijevaju mu potovanje, ako ne i strah pred prikazanim carem; ali u njima nema mira, jednostavnosti i veliine, koji su svojstveni kiparskim djelima iz doba Antonin. U slikarstvu i mozaiku ovog vremena ima mnogo konvencionalnih crta; osim dobro uhvaenih ivih crta nailazi se i na grube predodbe, koje svjedoe o opadanju ukusa i majstorskog umijea. Istovremeno, iroko se razvija kranska umjetnost. Pod raznim poganskim utjecajima stvaraju se tipovi predodbi Krista, Majke Boje i kranskih svetaca. Kransko slikarstvo i mozaici postepeno se oslobaaju tradicionalnih ( poganskih ) oblika i dobivaju originalne crte. Pojavljuju se razne kole kranske umjetnosti. Najvei znaaj stekla je bizantska kola, koja se nalazila pod utjecajem istono-rimskih umjetnikih oblika. Osobito je vaan bio utjecaj Egipta: egipatsko portretno slikarstvo nesumnjivo se odrazilo na bizantskom umijeu slikanju ikona. Rimska je kultura imala viestoljetnu prolost. Za pristae poganske kulture karakteristian je dubok pijetet prema starini. to se pak tie krana, samo je mali broj meu njima priznavao vrijednost stare kulture. Fanatini predstavnici kranske hijerarhije esto su ruili antike spomenike, smatrajui ih sablanjivim.

Glava XXVIII.
REVOLUCIJA ROBOVA I PAD RIMSKOG CARSTVA 1. Posljednje desetljee i slom Zapadnog Rimskog Carstva
Vizigoti na istoku Carstva Od sredine IV. st. poloaj Carstva postojao je sve nestabilniji. Jo se je car Valens morao sukobiti sa novom navalom zapadnih plemena. 375.-376. g. Vizigoti, potiskivani od nomadskih plemena Hun, koji su nagrnuli iz stepa dananjeg Kazahstana, izmolili su od cara Valensa dozvolu da se nasele na rimskom teritoriju. Valens im je dozvolio naseljavanje u Trakoj dijecezi, pod uvjetom da predaju oruje rimskoj upravi i da izvravaju njena nareenja.

404

Ali zbog nebrige i zloupotreba rimskih inovnika ovi zahtjevi nisu bili izvreni. Umjetno stvoren nedostatak hrane, njihova prodaja po visokim cijenama od strane rimskih inovnika, pretvaranje gotske djece u robove doveli su do ustanka. Gotima su pruili podrku drugi barbari, robovi i radnici, koji su pobjegli iz susjednih rudnika. Pobunjeni robovi i barbari unitavali su bogate posjede. Prvi sukobi rimskih postrojbi sa ustanicima nisu doveli do odreenih rezultata. 378. g. krenuo je protiv njih sam car Valens. Bitka kod Hadrijanopola Kod Hadrijanopola dolo je do bitke, u kojoj su ustanici potukli rimske postrojbe, a sam car je poginuo. Bitka kod Hadrijanopola imala je veliko svjetsko-povijesno znaenje. Povjesniar Amijan Marcelin je usporeuje s bitkom kod Kane. Ali dok je nakon poraza kod Kane mona rimska Republika nala dovoljno snage za nastavak borbe i konanu pobjedu, dotle 378. g. oronulo Rimsko Carstvo, iznemoglo u borbi sa vanjskim neprijateljima i potkopano unutarnjim proturjenostima, vie se nije moglo oporaviti od zadobivenog udaraca, to se oitovalo na itavom daljnjem tijeku dogaaja. Borba za vlast i pobjeda Teodozija Nakon Valensove smrti Gracijan je postavio za cara iskusnog vojskovou, panjolca po porijeklu, T e o d o z i j a , kasnije prozvanog Veliki. Teodozije je donekle potisnuo Gote od Konstantinopolisa, ali je morao s njima zakljuiti mir, davi im podruja Ilirije za naseljavanje. Osim toga, Teodozije je bio vatreni pristaa nicejskog uenja i nastojao ga je uvrstiti u svim podrujima Carstva. Nakon Gracijanovog ubojstva ( 382. g. ), na zapadu Carstva trajali su vie godina novi nemiri, koji su sve vie slabili rimsku dravu. 392. g. na Zapadu je proglaen carem istaknuti inovnik i rektor Eugenije; bio je to posljednji car koji je pokuao vratiti staru religiju. Ponovo je u Senat postavljen kip Pobjede, koji je uklonjen po Gracijanovoj naredbi, i odravani su tradicionalni praznici; ali je Teodozije odbio priznati Eugenija i krenuo je sa svojom vojskom protiv njega. 394. g. Teodozije je za jedno kratko vrijeme sjedinio u svojim rukama vlast nad oba dijela Rimskog Carstva. Sljedee, 395. g., on je umro. Podjela Carstva na Istono i Zapadno Teodozija su naslijedili sinovi: A r k a d i j e , koji je od oca dobio na upravu Istok, i H o n o r i j e , kome je dano Zapadno Carstvo. Nasljednici cara Teodozija bili su ljudi slabe inicijative ( tim prije to je Arkadije prigodom stupanja na prijestolje imao 18, a Honorije tek 11 godina ); oni su bili zauzeti dvorskim intrigama i bili su pod utjecajem svoje okoline., u kojoj su veliku ulogu igrali barbari u rimskoj slubi. U Zapadnom Carstvu Vandal Stilihon - magister
militum, a faktini vladar itavog Carstva istakao se jo pod Teodozije, koji ga je vjenao sa

svojom pokerkom i predloio ga Arkadiju za najboljeg savjetnika. Stilihon je bio energian

405

vojskovoa i diplomat, koji se skrbio o obrani Carstva. Na Arkadijevom dvoru u Konstantinopolu uivao je neogranieni utjecaj prefekt pretorija, Gal, Rufin. Navala na Zapadno Carstvo Glavnu opasnost po Carstvo predstavljali su na sjeveru Vizigoti, na ijem je elu stajo Alarih. On je najprije napadao balkanska podruja, a zatim, 401. g., je napao i Italiju. Stilihon je sklopio s njima mir, pri emu je Alarih bio duan pruati Rimu pomo u borbi sa Carigradom. 406. g. barbarska plemena prela su Rajnu i odmah zatim opustoila Galiju; u raznim mjestima pojavili su se uzurpatori. 408. g. Alarih je zauzeo Panoniju i Norik, zatim krenuo na Italiju i zatraio novac za svoju vojsku. Ovom zahtjevu je bilo udovoljeno, jer je Stilihonu vie odgovarao sporazum s Alarihom i njega je tako htio iskoristiti u svojoj borbi protiv uzurpator, kao i protiv Carigrada; ali je na Honorijevom dvoru pobijedila protivnika stranka; Stilihon je bio svrgnut s vlasti i pogubljen ( 408. g. ). Alarihovo zauzimanje Rima Ugovor sa Alarihom takoer je bio raskinut. Onda Alarih krene u napad na Rim. Dva puta su Goti napadali Rim, a treeg puta, 24. kolovoza 410. g., Rim je bio zauzet i opljakan od Alarihove vojske, kojoj su vrata otvorili robovi. Tri dana je grad bio izloen pustoenju. Stanovnici su mogli nai utoite samo po crkvama, koje je Alarih potedio iako je bio arijanac. Pad Rima ostavio je na suvremenike snaan dojam. U nekim mjestima on je izazvao pogansku reakciju. U Africi je biskup Augustin, pod dojmom rimskih dogaaja i vraanja poganskim obredima u nekim afrikim gradovima, napisao svoje znamenito djelo "O dravi bojoj ". Po Augustinovom miljenju, Rim je pretrpio kaznu za svoju grenu prolost. U tom djelu pisac je razvio misao o odnosu izmeu crkve, prave drave Boje na zemlji, i drave, koja treba biti njen zatitnik. Augustinove postavke utjecale su na panjolskog akona Orozija, koji je ukratko izloio itavu rimsku povijest, da bi dokazao da je pad Rima odmazda za stare zloine. Neki poganski pisci, kao Rutilije Namacijan, nadali su se povratku negdanje slave; drugi pak, kao povjesniar Zosim, krivili su za pad Rima otpadnitvo od stare religije. Provala Huna Alarih je napustio Rim. Nakon njegove smrti Goti su otili u Galiju. Ali oslabljeno Carstvo nije vie moglo odolijevati navalama barbara. Jo 409. g. upali su u panjolsku Vandali, Svevi i Alani i naselili se u pojedinim njenim podrujima; 420. g. Vandali i Alani uvrstili su se na Pirenejskom poluotoku, a 429. g. prebacili se na afriku obalu i zauzeli veliki dio Numidije i Afrike. U pojedinim sluajevima rimske su vojskovoe uspijevale odnijeti pobjedu nad barbarima, ali te pobjede nisu mogle promijeniti stanje u Carstvu. Veliku opasnost za rimsku dravu predstavljali su Huni. Tridesetih godina V. st. hunski voa A t i l a ujedinio je pod svojom vlau hunska plemena, koja su lutala po srednjoj i

406

istonoj Europi. Odmah iza toga zauzeli su oni neka podruja rimskih provincija Panonije i Mezije. Pod izgovorom da Valentinijan III. ( 425.455. ), koji je proglaen carem ubrzo nakon Honorijeve smrti, nije ispunio njegove zahtjeve, Atila je opustoio Galiju. Na K a t a l u n s k i m p o l j i m a dolo je do estoke, ali neodlune bitke, u kojoj se protiv Atile borio rimski vojskovoa A e c i j e ; on se nalazio na elu vojske sastavljene uglavnom od barbarskih plemena. Atila je prekinuo ofenzivu i vratio se preko Rajne. 452. g. napao je Gornju Italiju. Ali je Atila ubrzo napustio Italiju i vratio se u podruja preko Dunava. Sljedee godine je umro, a njegova se drava, sastavljen od raznih plemena, raspala. Pad Zapadnog Rimskog Carstva U zapadnom dijelu Carstva nije se prekidala borba za carsko prijestolje, iako presudno znaenje nisu imali carevi, ve barbarke vojni zapovjednici koji su se nalazili u rimskoj slubi. 475. g. rimski patriciji Orest doveo je na prijestolje svoga sina Romula Augustula i u njegovo ime upravljao dravom. Ali su se protiv njega digli barbarski plaenici, na ijem se elu nalazio jedan Skir Odoakar. 476. g. Orest je bio ubijen, Romul Augustul svrgnut s vlasti, a znakove carskog dostojanstva Odoakar je poslao u Carigrad. Uobiajeno je da se ovaj dogaaj smatra krajem Zapadnog Rimskog Carstva.

2. Istono Rimsko Carstvo u V. VI. st. Kodifikacija rimskog prava

Vanjskopolitiko stanje Istono Rimsko Carstvo takoer je bilo izloen barbarskim napadima u V. st., ali je ipak bilo pod manjim udarom od rimskog Zapada. Meu carevima bilo je, ako ne eminentnih, a ono ipak dovoljno energinih ljudi; takav je, na primjer, bio Lav I. ( 457. 474. ), koji se je znao osloboditi monih vojskovoa, koji su eljeli upravljati dravom umjesto njega; osim toga, on je odbio navalu Germana. Carevi u Carigradu dobili su od Rimskog Carstva u naslijee istono pitanje; borba s Perzijancima, uspjena 421. g., obnovljena je na poetku VI. st. Ona je voena od 502. do 506. g. i zavrila se uspostavljanjem status quo-a. Od poetka VI. st., pod carem Anastazijem ( 491. 518. ), Istono Carstvo poinju napadati Slaveni. Slavenske naseobine, osnovane na Balkanskom poluotoku, odigrale su veliku ulogu u ivotu Istonog Carstva i doprinijele feudalizaciji agrarnih odnosa. "Corpus iuris civilis" Na dvoru istonih careva i dalje je prouavano i sistematizirano rimsko pravo; opseno zakonodavstvo kasnog Carstva zahtijevalo je odreenu obradu i sistematizaciju. U to doba nije bilo takvih pravnika koji bi odredili mjesto pojedinih carskih konstitucija u sustavu rimskog prava; bilo je potrebno stvoriti makar jedan zbornik opeobveznih odluka. Prvi pokuaji

407

kodifikacije padaju jo pod kraj III. i na poetak IV. st. Pod Teodozijem II. jedna posebna komisija sakupila je sve konstitucije koje su izdavali Konstantin i njegovi nasljednici; sistematizirala ih prema sadraju, modificirala u pojedinim sluajevima tekst, da bi ga skratila i uinila jasnijim. To je izdanje, uz neke praznine, sauvano sve do naeg vremena i nosi naslov
"Codex Theodosianus". Ali ovaj zbornik nije zadovoljio potrebe pravnika za takvim prirunikom

koji bi sadravao sve osnove prava ( ius ) i metode njegove primjene. Taj zadatak rijeen je tek za vladavine Justinijana I. ( 527. 565. ), jednog od najaktivnijih istonih careva. Nakon dugotrajnog rada pravnik objavljen je onaj pravni zbornik koji je kasnije ( u XVI. st. ) dobio naslov
"Corpus iuris civilis".

On sadri: 1 ) " I n s t i t u c i j e " , koje izlau osnove rimskog prava ( sastavljene su uglavnom na osnovu Gajevih "Institucija" ); ali taj zbornik nije bio samo, kako bismo mu danas rekli, udbenik, jer su njegovi paragrafi imali snagu zakona; 2 ) " D i g e s t e " , koje sadre fragmente iz djela klasinih pravnika, sustavno rasporeenih; zavisno od sadraja, fragmenti se dijele na 50 knjiga, svaka knjiga sastoji se od titula, koje su dobile odgovarajue naslove, a svaka titula iz pojedinih fragmenata, koji sadre miljenja ovog ili onog pravnika; 3 ) " J u s t i n i j a n o v k o d e k s " , koji sadri zakonodavne odluke; njih su pravnici revidirali i izbacili ono to su smatrali zastarjelim; 4 ) " J u s t i n i j a n o v e n o v e l e " , koje predstavljaju dopunu i izmjenu odredbi sadranih u "Kodeksu". "Corpus iuris civilis" nije unosio u rimsko pravo nita to bi bilo principijelno novo; ali su u njemu odstranjeni momenti koji bi se morali smatrati anakronizmom, ili je pak, naprotiv, ozakonjeno ono to je ulo u praksu. Tako su, na primjer, iezli mancipacija i iure cessio kao naini stjecanja stvari, i u svezi s tim u Kodeksu nema podjele predmeta na res mancipi i res nec
mancipi; priznavana je samo pismena stipulacija; u znatnoj mjeri ublaena je oinska vlast,

zabranjena prodaja djece, a za ubojstvo sina ocu je prijetila teka kazna. Na ubojstvo roba s predumiljajem gledalo se kao na zloin i krivac je podlijegao kazni; ali se ubojstvo bez predumiljaja, u koje je uvrtavana i smrt za vrijeme batinanja, nije kanjavalo. U nasljednom pravu ukinuto je mancipaciona oporuka, povezao sa suvinim formalnostima, a stvorene su nove slubene forme; oporuno ostavljanje uneseno u sudski protokol ili podneseno caru. Konano je uklonjena razlika izmeu agnat i kognat u pogledu oporunog ostavljanja, nije bilo vano ni to nalazi li se nasljednik pod oporuiteljevom vlau ili je slobodan od nje; uziman je u obzir samo stupanj srodstva. Justinijanova kodifikacija zavrila je razvitak rimskog prava. "Corpus iurs civilis" bio je rezultat viestoljetnog rada pravnika; on je prouavan i komentiran kako u srednjem, tako i u novom vijeku. U vrijeme cara Justinijana pada i drugi vaan povijesni dogaaj: 529. g. zatvorena je Atenska akademija, posljednja utvrda poganstva u antikoj filozofiji. Justinijanova osvajanja

408

Justinijan je uinio posljednji ozbiljan pokuaj obnove vlasti Rimskog Carstva. Njegov vojskovoa B e l i z a r uspio je povratiti Afriku i Numidiju, osvojiti Siciliju, a nakon upornog rata uvrstiti se i u Italiji; tijekom nekoliko godina Rim je bio u rukama Bizantinaca. Ali su se osvajanja u Italiji pokazala kratkotrajnim. Samo su Ravena i nekoliko primorskih gradova ostali u carevim rukama. U Africi i panjolskoj careva se vlast ograniavala samo na pojedina podruja. Rat sa Perzijom, provale Avara i Slavena na sjeveroistoku nisu caru pruili mogunost koncentracije svojih snaga za borbu na Zapadu. U sastava Istonog Carstva uli su pod Justinijanom i teritoriji bive Bosporske kraljevine, koju su napadali Goti i Huni. Nakon 350. g. nema spomen o bosporskim kraljevima. Justinijan okupira ta podruja, obnavlja stara i gradi nova utvrenja. Justinijanova vladavina moe se smatrati posljednjom etapom rimske povijesti. Slubeno, Carstvo je postojalo sve do 1453. g., ali u njegovom unutarnjem poretku, i u naelima njegove politike ima sve manje crta zajednikih sa Rimom. Dogaaji gospodarskog i politikog ivota Istonog Carstva poevi od vremena Justinijanove vladavine sainjavaju sadraj povijesti Bizanta koji predstavlja sastavni dio srednjovjekovne povijesti.

3. Feudalizacija Rimskog Carstva

Vanjskopolitiki dogaaji IV.-VI. st. ne mogu se promatrati odvojeno od onih socijalnih potresa koji su se dogaali u ivotu Rimskog Carstva. Socijalna osnova kasnog Carstva Pitanje o socijalnom osloncu vlasti kasnog Carstva ne moe se rijeiti podjednako za sva razdoblja. Kasno je Carstvo bilo dosljedno sprovedena vojna diktatura, i zato je njegov glavni materijalni oslonac i dalje bila vojska. Nesumnjivo je da su i veliki zemljoposjednici pruali carevima podrku. Ali dravnoj upravi nije bila dovoljna samo podrka velikih magnata. Zakonodavni spomenici govore o pokuaju pronalaenja oslonca i kod srednjih slojeva, i u tom pogledu postignuti su odreeni uspjesi, osobito ako uzmemo u obzir ulogu srednjih zemljoposjednika. Carevi su vojnicima i inovnicima darivali zemlju i samim tim stvarali sloj koji je pruao podrku dravnoj upravi. Najzad, dravna uprava je traila podrku i meu irokim slojevima stanovnitva. Zakoni esto govore o zatiti slobodnih ljudi od samovolje inovnika i magnata. Porast feudalnih elemenata Socijalna osnova Carstva, naroito na Zapadu, sve se vie suavala. To je bilo u svezi s porastom feudalnih elemenata. Feudalni odnosi nastajali su u prvom redu na velikim posjedima, gdje su se dotad slobodni koloni pretvarali u kmetove. Ti feudalni elementi postojali su i u samom dravnom sustavu kasnog Carstva. Sjetimo se, na primjer, naturalnog sustava poreznog zaduivanja, naturalnog sustava plaanja inovnitva i vojske, znaenja ogromnih carskih

409

posjeda. Ali je drava, u svojoj biti, i dalje bila robovlasnika. Dovoljno je usporediti "Institucije" cara Justinijana sa "Institucijama" pravnika Gaja. Njih dijeli 400 godina. Meutim, kad je rije o osnovnim drutvenim skupinama, mi meu njima ne moemo pronai principijelnih razlika: "Osnovna podjela prava linosti stoji u Justinijanovim "Institucijama sastoji se u tome to su svi ljudi ili slobodni ili robovi". Slobodni se dijele na slobodnoroene i na osloboenike. Razvoj kolonatskih odnosa nije tu naao svoga odraza. Isto to vrijedi i za stav prema robovima. Justinijanove "Institucije" formuliraju naela koja su karakteristina za razvijeno robovlasniko drutvo. Odnosi izmeu posesora i kolona, odnosi koji su stvarani kao rezultat patrocinij, bili su u svojoj biti ve feudalni. Porast patrocinij, jaanje individualne vlasti svjedoili su o slabosti robovlasnike drave. Ona vie nije mogla uvati interese velikih robovlasnika, tako da su oni pribjegavali samostalnoj zatiti svojih interesa. Zato dolazi do utvrivanja vil, pojave odreda bukcelarij itd. Pred kraj svog postojanja rimska carska uprava oslanja se samo na manje odrede koji su se sastojali od barbara-plaenika.

4. Revolucija robova i kolona

Revolucionarni pokret robova i kolona bio je na poetku Dioklecijanove vladavine samo privremeno uguen. On se uskoro razvio sa novom snagom i nije prestajao sve do zadnjih dana Zapadnog Carstva. Mogu se istaknuti sljedee osnovne crte revolucije robova. Revolucija robova formirala se iz niza veoma estokih socijalnih pokreta, koji su potresali periferna podruja Carstva, gdje je dravna vlast bila slabija i gdje su se jo bili sauvali ostaci poretka prvobitne zajednice. Pokretaka snaga u tim ustancima bili su robovi, koji su uivali podrku kolon. Ustanici su pruali pomo barbarima koji su napadali Carstvo. Ti su se pokreti odvijali tijekom dueg razdoblja ( od prve polovice IV. do kraja V. st. ) i nosili stihijski karakter. Subjektivno uzevi, i robovi i koloni stavljali se sebi za cilj povratak patrijarhalnog poretka prvobitne zajednice, objektivno pak, oni su doprinosili ruenju robovlasnike drave. Dravna uprava kasnog Carstva koristila je sva sredstva za borbu protiv revolucionarnog pokreta, ali se ona u mnogim sluajevima pokazala nemonom. Pojedini porazi ustanika nisu mogli uguiti pokret. Protiv pobunjenih robova i kolona vodili su borbu i sami magnati. O tome svjedoi pojava odred bukcelarij, utvrenih vila itd. Pokret bagaud Ustanci su zahvatili as jedne, as druge provincije Rimskog Carstva. Kao primjer moe se uzeti pokret bagauda, koji je privremeno bio uguio Maksimijan, ali koji se u V. st. razbuktao novom silinom, zahvativi Galiju i panjolsku. Podatke o njim donosi nam ve spomenuti Salvijan. "to je drugo kae on stvorilo bagaude nego naa nepravednost i nepotenje upravlja, njihovi lopovluci i pljake!" Pokret agnostik

410

Pokret niih slojeva stanovnitva najbolje nam je poznat u Rimskoj Africi. Ustanici su se nazivali agnosticima borcima za pravu vjeru; protivnici agnostika, katoliki biskupi, nazivaju ih
cirkumcelionima, tj. skitnicama oko seoskih koliba.

Glavni sudionici u pokretu bili su robovi vezani za zemlju. Ustanici su uivali podrku zavisnog i poluzavisnog berberskog stanovnitva. Ideoloki, oni su bili povezani sa donatizmom rigoristikim pokretom, koji se formirao onda kada su sabori biskup i car Konstantin osudili vou tog pokreta Donata. Donatisti su zastupali stabilnost crkvenog poretka koji se formirao u Africi tijekom dva stoljea. Oni su branili nezavisnost crkve od drave, a svojim tvrdnjama da se prava vjera sauvala samo u Africi ideoloki su opravdavali separatistika nastojanja raznih skupina stanovnitva, koje je grcalo pod teretom kasnorimske uprave. Agnostici su predstavljali njihovo lijevo krilo. Oni su sebe smatrali borcima za pravu vjeru. Ali je glavna otrica te borbe bile uperena protiv velikih zemljoposjednika, inovnitva i sveenstva slubene crkve, koje je prualo podrku Carstvu i njegovom poretku. Naoruani batinama, oni su ili po posjedima, oslobaali robove, unitavali dunike priznanice. "Nijedan posesor kae protivnik donatstva Optat iz Mileve nije bio spokojan u pogledu svojih posjeda. Dunike priznanice gubile su svoju snagu; u to vrijeme nijedan vjerovnik nije htio traiti svoje dugove. Sve su terorizirala pisma onih koji su sebe gordo nazivali "voama svetih". Uslijed toga, oni koje je trebalo moliti za milost, sami su u smrtnom strahu morali s ponienjem moliti za to. Svatko se urio da izgubi ak i veoma velike dugove, i smatrao je dobitkom ve samo spaavanje od nasilja. Ni putovi nisu mogli biti sasvim sigurni, jer su gospodare izbacivali iz kola, i oni su morali bjeati ispred robova, koji su zasjeli na mjesto gospodara; po njihovoj odluci i naredbi, robovi i gospodari mijenjali su svoje poloaje". Prijetei batinama, paleom i ubojstvima, oni su razbijali ploe s imenima robova, da bi ih zatim oslobodili. 340. g. na elu ustanka nalazili su se Aksido i Fazir, mjesni domoroci berberskog porijekla, kao to govore sama njihova imena. Obojica su poginula u borbi sa rimskim postrojbama. Nakon njih agnostike je okupio biskup grada Bagaje Donat. Pokret pod Donatovim vodstvom bio je slomljen, mnotvo agnostika je poginulo, ali sam ustanak nije bio konano uguen. Krajem IV. st. u gradu Tamugadi djelovao je biskup Optat, od kojeg su strepili okolni zemljoposjednici. On je natjerao trgovce da utrak dijele s kupcima i pruao je zatitu siromanima. Rimska je uprava slala postrojbe, koje su agnosticima nanosile poneke poraze, i donosila stroge zakone protiv donatizma; usprkos tome, u pojedinim podrujima, u Numidiji i Mauretaniji, pokret je trajao itavo jedno stoljee ( od tridesetih godina IV. st. do tridesetih godina V. st. ). O njegovoj daljnjoj sudbini nakon vandalskog osvajanja, nemamo podataka. I pokret agnostika, i pokret bagauda predstavljaju kariku u onom snanom procesu koji nazivamo revolucijom robova, koja je potkopavala temelje robovlasnitva i slabila Rimsko Carstvo. Podrka koju su robovi pruali barbarima doprinosila je ruenju robovlasnike drave; o toj podrci postoje sigurni podaci. Po svjedoanstvu Amijana Marcelina, 378. g. robovi su pruili podrku Vizigotima u njihovoj borbi s Rimljanima. 410. g. robovi su otvorili vrata Rima gotskom

411

voi Alarihu. Barbari koji su upadali u rimska podruja nailazili su na podrku od strane potlaenih slojeva. Salvijan povodom toga kae: "Svi Rimljani ( koji se nalaze pod barbarima ) imaju samo jednu elju da se vie ne moraju vratiti u rimsko podanitvo. Rimski plebs tamo jednoduno izjavljuje elju da mu se dozvoli da i dalje ivi s barbarimaDakle, naa braa ne samo da uope ne ele prebjei nama od njih, ve naprotiv, ostavljaju nas, da bi prebjegli k njima".

5. Problem pada antikog dru tva u povijesnoj literaturi XVIII XX. st.
Pitanje o uzrocima pada Rimskog Carstva spada meu najsloenija pitanja u itavoj historiografiji. Kao to je naprijed ve istaknuto, to su pitanje postavili jo suvremenici pada Rimskog Carstva. Njega su obraivali pisci renesansnog vremena, koji su ukazivali na znaaj barbarskih osvajanja. Montesquieu je glavni uzrok propasti Rimskog Carstva vidio u opadanju rimskog junatva i jednostavnosti, to je bilo rezultat osvajanja bogatih istonih zemalja od strane Rima. Gibbon je do odreene mjere dijelio njegove stavove, ali je nastojao naglasiti destruktivnu ulogu kranstva, pod ijim je utjecajem nestalo stoljetnog rimskog duha. Tako su na to pitanje odgovarali i drugi povjesniari XVIII. st. U graanskoj historiografiji XIX. st. bilo je dosta najraznovrsnijih pokuaja da se odgovori na to pitanje. Eduard Mayer stajao je na gleditu ciklikog razvoja ( prije njega slino miljenje zastupao je talijanski filozof Vico ): antika je znala za iste stadije razvitka kao i europsko drutvo; nakon procvata kapitalizma u doba Rimskog Carstva, ponovo poinje opadanje, vraanje naturalnom gospodarstvu. To je opadanje zakonito, jer je kapitalizam najvii stadij razvoja kulture; pad kapitalizma moe dovesti samo do propasti kulture. Drugi povjesniari nastojali su pronai uzrok u pojedinim povijesnim pojavama. Tako je, na primjer, Hartman taj uzrok vidio u sve veem smanjivanju stanovnitva. Pelman je ukazivao na socijalnu borbu u zadnjim stoljeima Rimskog Carstva. Max Weber je skretao panju na to da je i antika kultura poglavito "primorska", njeno prodiranje u dubinu zemlje i ekstenzivno irenje doveli su do gubitka intenziteta, povratka starim, naturalnim oblicima gospodarstva. Zastupajui isto gledite kao i Eduard Meyer, Pelman je smatrao da su se u antici zajedno sa kapitalizmom razvijali socijalizam i komunizam i da je pokret masa unitio kulturu. Njemu je blizak i pogled Rostovtzeffa, po ijem se miljenju Rimsko Carstvo u doba svog procvata oslanjalo na "municipalno graanstvo". Proturjenosti izmeu grada i sela, otra podjela drutva na honestiores ( ugledne ) i humiliores ( nie ) dovodi od revolucije. Protiv "graanstva" istupaju mase, seljaci sa sela i radnici iz gradova ( the paesants in the country and the workmen in the cities ). Izraavatelj te revolucije bila je vojska, koja se sastojala od predstavnika niih slojeva stanovnitva. Neredi III. st. i jesu upravo socijalna revolucija. Istonjaki despotizam, koji se oslanjao na vojsku, birokraciju i seljatvo, nije mogao sprijeiti propast antikog svijeta.

412

Rostovtzeff smatra da irenje kulture vodi smanjivanju njenog intenziteta. On svoje djelo zavrava pitanjem: "Nije li svaka civilizacija osuena na propast, im pone prodirati u mase". Neki istraivai ukazivali su na odreene politike uzroke. Po Belochu, traginu ulogu odigralo je to to je Rimsko Carstvo progutalo grki polis. Heitland je ukazivao na to da je Rimsko Carstvo bilo nesposobno da angaira masu za dravnu upravu; broj ljudi koji su sudjelovali u dravnoj upravi sve se vie smanjivao, a predstavniki oblik uprave nije bio poznat. Ferrero je skretao panju na prijelaz vlasti po naslijeu od Marka Aurelija na Komoda, kao na injenicu od izvanredne vanosti. Senat je samim tim gubio svoj prijanji autoritet, a na autoritetu te starinske ustanove poivala je mo rimske drave. Drugu jednu okolnost kao presudan imbenik pada Carstva navodi Kornemann: po njegovom miljenu, Augustovo smanjivanje rimske pogranine vojske predstavljalo je prepreku za potrebnu i pouzdanu zatitu Carstva. Prethodnik faistikih teoretiara O. Seeck vidio je glavni uzrok rimske propasti u sve veem istrebljenju "najboljih ljudi". Unitenje aristokracije i irenje kulture u masama vodilo je Rimsko Carstvo opadanju, dok su meutim germanska plemena, koja su tada nadirala, bila puna ivotne snage. Njemaki faisti tvrdili su da je rimska vladavina dovela do mijeanja rasa, do gubitka istoe, tako da je pobjeda Germana, "istokrvnih Arijaca", bila pobjeda vieg, "vladajueg" naela. Mijeanje rasnih tipova kao uzrok pada Rimskog Carstva priznavao je i ameriki povjesniarekonomist T. Frank. Meutim, mijeanje raznih etnikih skupina nije slabilo Carstvo, ve ga je jaalo, jer je meu osloboenicima bilo ponajvie aktivnih ljudi koji su igrali veliku ulogu u gospodarskom ivotu Carstva. to se tie barbarskih napada, treba naglasiti da nisu napadali samo Germani, ve i drugi narodi: sarmatska plemena, Alani, a od VI. st. Slaveni. Prema tome, pogledi faista su iz temelja pogreni i proturjee svim povijesnim zakonitostima. to se tie ostalih gledita, ona ponekad ispravno primjeuju ovu ili onu stranu povijesnog procesa ( sve vei nedostatak ljudstva, to to je Carstvo progutalo polis itd. ), ali tu stranu smatraju uzrokom, dok je ona meutim posljedica.

413

POPIS RIMSKIH CAREVA

AUGUST
d27. g.: Imp. Caesar Augustus

27. g. pr. K. 14. g.

C. Octavius: roen 63. g. pr. K.; nakon usinovljenja 44. g.; C. Iulisu Caesar Octavianus; od 40. g.: Imp. Caesar; o

TIBERIJE

14. 37. g.

( T. Claudius Nero; roen 42. g. pr. K.; nakon usinovljenja 4. g.: Ti. Iulius Caesar; kao car: Ti. Caesar Augustus )

KALIGULA (I)
( C. Iulius Caesar; ro. 12; kao car: C. Caesar Augustus Germanicus ).

37. 41. g.

KLAUDIJE (I.)

41. 54. g.

( T. Claudius Drusus; ro. 10. g. pr. K.; nakon 9. g.: Germanicus: od 4. g. : Ti. Claudius Caesar Augustus Germanicus ).

NERON
car: (Imp. ) Nero Claudius Caesar Augustus Germanicus ).

54. 68. g.

L. Domitius Ahenobarbus; ro. 37. g.; nakon usinovljenja 50. g.: Nero Claudius Drusus Germanicus Caesar; kao

GALBA
Augustus ).

68. 69. g.

( Ser. Sulpicius Galba; ro. 5. g. ; kao car Ser. Galba, Imp. Caesar Augustus; Imp. Ser. Sulpicius Galba Caesar

OTON
( M. Salvius Otho; ro. 32. g.; kao car: Imp. M. Otho Caesar Augustus )

69. g.

VITELIJE
( A. Vitelius; ro. 15. g.; kao car: A. Vitelius Augustus Imp. Germanicus ).

69. g.

VESPAZIJAN
( T. Flavius Vespasianus; ro. 9. g.; kao car: Imp. Caesar Vespasianus Augustus )

69. 79. g.

TIT

79. 81. g.

( T. Flavius Vespasianus; ro. 39. g.; kao car: Imp. Titus Caesar Vespasianus Augustus ).

DOMICIJAN

81. 96. g.

( T. Flavius Domitianus; ro. 51. g.; kao car Imp. Caesar Domitianus Augustus ( Imp. Domitianus Caesar Augustus ).

NERVA

96. - 98. g.

M. Cocceius Nerva; ro. 35.; kao car: Imp. Nerva Caesar Augustus; Imp. Caesar Nerva Augustus

TRAJAN

98. 117. g.

414

M. Ulpius Traianus; ro. 53. g.; posinjen od Nerve 97. g.; kao car: Imp. Caesar Nerva Traianus Augustus

HADRIJAN

117. 138. g.

P. Aelius Hadrianus; ro. 76. g.; kao car: Imp. Caesar Traianus Hadrianus Augustus

ANTONIN PIO
kao car: Imp. Caesar T. Aelius Hadrianus Antoninus Augustus Pius

138. 161. g.

T. Aurelius Fulvus Boionius Arrius Antoninus; ro. 86. g.; nakon usinovljenja 138. g.: T. Aelius Caesar Antoninus;

MARKO AURELIJE
Aurelius Caesar; koa car: Imp. Caesar M. Aurelius Antoninus Augustus

161. 180. g.

M. Annius Catilius Severus; ro. 121. g.; od 130. g.: M. Aurelius Verus; nakon usinovljenja 138. g.: M. Aelius Verus

LUCIJE VER
Caesar L. Aurelius Verus Augustus

161. 169. g.

L. Ceionius Comodus; ro. 130.; nakon usinovljenja od strane Pia: L. Aelius Aurelius Commodus; kao car: Imp.

KOMOD
Caesar L. Aelius Aurelius Commodus Augustus

180. 192. g.

L. Aelius Aurelius Commodus; ro. 161. g.; kao car: Imp. Caesar M. Aurelius Commodus Antoninus Augustus; Imp.

PERTINAKS
P. Helvius Pertinax, ro. 126.; kao car: Imp. Caesar P. Helvius Pertinax Augustus

193. g.

DIDIJE JULIJAN

193. g.

M. Didius Severus Iulianus; ro. 133. g.; kao car Imp. Caesar M. Didius Severus Iulianus Augustus

SEPTIMIJE SEVER

193. 211. g.

L. Septimius Severus Iulianus; ro. 146 g.; kao car: Imp. Caesar L. Septimius Severus Pertinax Augustus

KLODIJE ALBIN

193. 197. g.

D. Clodius Albinus; ro. 140. g.; posinjen od Septimija Severa: D. Clodius Septimius Albinus Caesar; 196. g. proglasio se Augustom: Imp. Caesar D. Clodius Septimius Albinus Augustus; nije priznavao vlast Septimija Severa

PESCENIJE NIGER
Septimija Severa

193. 194. g.

c. Pescennius Niger Iustus; kao car: Imp. Caesar C. Pescennius Niger Iustus Augustus; nije priznavoa vlast

KARAKALA
( Caracallus, Caracalla ).

211. 217. g.

Septimius Bassianus; ro 186. g.; kao car od 198. g.: Imp. Caesar M. Aurelius ( Severus ) Antoninus Augustus

GETA

211. 212. g.

L. Septimius Geta; ro 189. g.; kao car od 209. g.: Imp. Caesatr P. Septimius Geta Augustus

MAKRIN

217. 218. g.

415

M. Opellius Macrinus; ro. 164. g.; ikao car: Imp. Caesar M. Opellius Macrinus Augustus

ELAGABAL

218. 222. g.

Varius Avitus ( Heliogabalus, Elagabalus ); ro. 204. g. kao car: Imp. Caesar M. Aurelius Antoninus Augustus

ALEKSANDAR SEVER
Alexander Augustus

222. 235. g.

Alexianus Bassianus; ro. 208. g., posinjen od Elagabala 221. g.; kao car: Imp. Caesar M. Aurelius Severus

MAKSIMIN

235. 238. g.

M. Antonius Gordianus; ro. 192. g.; kao car: Imp. Caesar C. Iulius Verus Maximinus Augustus

GORDIJAN (I.)
Africanus Augustus

238. g.

M. Antonius Gordianus; ro. 159. g.; koa car: Imp. Caesar M. Antoninus Gordianus Sempronianus Romanus

GORDIJAN (II.)
Africanus Augustus

238. g.

M. Antonius Gordianus; ro. 159. g.; kao car: Imp. Caesar M. Antoninus Gordianus Sempronianus Romanus

PUPIEN

238. g.

M. Clodius Pupienus Maximus; ro. 164. g.; kao car: Imp. Caesar M. Clodius Pupienus Maximus Augustus

BALBIN

238. g.

D. Caelius Calvinus Balbinus, ro. 178. g.; kao car: Imp. Caesar D. Caelius Calvinus Balbinus Augustus

GORDIJAN ( III. )

238. 244. g.

M. Antonius Gordianus; ro. 225. g.; kao car: Imp. Caesar M. Antonius Gordianus Augustus

FILIP ARAP
M. Iulius Philippus; kao car: Imp. Caesar M. Iulius Philippus Augustus

244. 249. g.

FILIP ( MLAI )
Filipa Arapa

247. 249. g.

M. Iulius Philippus; ro. 237. ili 238. g.; kao car: Imp. Caesar M. Iulius Philippus Augustus; suvladar svoga oca

DECIJE

249. 251. g.

Q. Herennius Etruscus Messius Decius; kao car: Imp. Caesar Q. Herennius Etruscus Messius Decius Augustus

HOSTILIJAN

251. g.

C. Valens Hostilianus Messius Quintus; kao car: Imp. Caesar C. Valens Hostilianus Messius Quintus Augustus

TREBONIJAN GAL

251. 253. g.

C. Vibius Trebonianus Gallus; ro. 207. g.; kao car: Imp. Caesar C. Vibius Trebonianus Gallus Augustus

VOLUSIJAN

251. 253. g.

416

C. Vibius Afinius Gallus Veldumnianus Volusianus; kao car: Imp. Caesar C. Vibius Afinius Gallus Veldumnianus Volusianus Augustus

EMILIJAN
M. Aemilius Aemilianus; kao car: Imp. Caesar M. Aemilus Aemilianus Augustus

253. g.

VALERIJAN

253. 260. g.

P. Licinius Valerianus; ro. 193. g.; kao car: Imp. Caesar P. Licinius Valerianus Augustus

GALIJEN

253. 260. g.

P. Licinius Egnatius Gallienus; ro. 218. g.; kao car Imp. Caesar P. Licinius Egnatius Gallienus Augustus

POSTUMUS
Cassianius Latinius Postumus Augustus

258. 268. g.

M. Cassianius Latinius Postumus; proglaen carem u Galiji, nije priznavao vlast Galijena; kao car: Imp. Caesar M.

VIKTORIN
Augustus

268. 270. g.

M. Piavonius Victorianus; naslijedio je Postumusa; vladao je Galijom; kao car: Imp. Caesar M. Piavonius Victorinus

KLAUDIJE ( III. ) GOTSKI

268. 270. g.

M. Aurelius Claudius; ro. 219. ili 220. g.; kao car: Imp. Caesar M. Aurelius Claudius Augustus

TETRIK

270. 273. g.

C. Esuvius Tetricus Pius; vladao u Galiji; kao car: Imp. Caesar M. Aurelius Claudius Augustus

KVINTIL

270. g.

M. Aurelius Claudius Quintillus; kao car: Imp. Caesar M. Aurelius Claudius Quintillus Augustus

AURELIJAN

270. 275. g.

L. Domitius Aurelianus; ro. 214. ili 215. g.; kao car: Imp. Caesar L. Domitius Aurelianus Augustus

TACIT
M. Claudius Tacitus; kao car: Imp. Caesar M. Claudius Tacitus Augustus

275. 276. g.

FLORIJAN
M. Annius Florianus; kao car: Imp. Caesar M.Annius Florianus Augustus

276. g.

PROB

276. 282. g.

M. Aurelius Probus; ro. 232. g.; kao car: Imp. Caesar M. Aurelius Probus Augustus

KAR
M. Aurelius Carus; kao car: Imp. Caesar M. Aurelius Carus Augustus

282. 283. g.

KARIN
M. Aurelius Carinus; kao car: Imp. Caesar M. Aurelius Carinus Augustus

283. 285. g.

417

NUMERIJAN

283. 284. g.

M. Aurelius Numerius Numerianus; kao car: Imp. Caesar M. Aurelius Numerius Numerianus Augustus

DIOKLECIJAN

284. 305. g.

Diocles [ Vlaerius Diocletianus]; ro. 225. g.; kao car: Imp. Caesar C. Aurelius Valerius Diocletianus Augustus

MAKSIMIJAN

286. 305.; 307. 310. g.

M. Aurelius Valerius Maximianus; ro. 240. g.; kao car: Imp. Caesar M. Aurelius Maximianus Augustus

GALERIJE
Galerius; ro. 242. g.; Imp. Caesar C. Galerius Valerius Maximianus Augustus

293. 311. g.

KONSTANCIJE ( I. )
Augustus

293. 306. g.

Constantius; ro. 264. g.; posinjen od Maksimijana; kao car: Imp. Caesar M. ( C. ) Flavius Valerius Constantius

KARAUZIJE

286. 293. g.

Imp. Caesar M. Aurelius Maus. Augustus; proglaen carem u Britaniji; nije priznavao vlast Konstancija

ALEKT

293. 296. g.

Imp. C. Allectus Augustus; nasljednik Karauzija, koga je svrgnuo; nije priznavao vlast Konstancija

FLAVIJE SEVER
Imp. Caesar Flavius Valerius Severus Augustus

305. 307. g.

MAKSIMIN DAJA

305. 313. g.

Daia; posinejn od cara Galerija; kao car: Imp. Caesar Galerius Valerius Maximinus Augustus

MAKSENCIJE

307. 312. g.

Maxentius; ro. Oko 280. g.; koa car: Imp. Caesar M. Aurelius Valerrius Maxentius Augustus

ALEKSANDAR

308. 311. g.

Imp. Caesar L. Domitius Alexander Augustus; proglaen carem u Africi; nije priznavao vlast Maksencija

LICINIJE
Licinius; ro. 248. g.; kao car: Imp. Caesar Valerius Licinianus Licinius Augustus

308. 324. g.

KONSTANTIN ( I. )

306. 337. g.

Flavius Valerius Constantinus; ro. 317. g.; kao car: Imp. Caesar C. Flavius Valerius Constantinus Augustus

KONSTANTIN ( II. )

337. 340. g.

Flavius Claudius Constantinus; ro. 317. g.; kao car: Imp. Caesar Flavius Claudius Constantinus ( iuniur ) Augustus

KONSTANS

337. 350. g.

Flavius Iulius Constans; ro. 323. g.; kao car: Imp. Caesar Flavius Iulius Constans Augustus

KONSTANCIJE ( II. )

337. 361. g.

418

Flavius Iulius ( Claudius ) Constantius; ro. 317. g.; kao car: Imp. Caesar Iulius Constantius Augustus

MAGNENCIJE
Konstansa, a nakon Konstansove smrti - Konstancija

350. 353. g.

Imp. Caesar Flavius Magnus Magnentius Augustus ( Flavius Magnentius Maximus Augustus ); nije priznvao vlast

JULIJAN
Imp. Caesar Flavius Magnus Magnentius Augustus

361. 363. g.

JOVIJAN
Imp. Caesar Flavius Iovianus Augustus

363. 364. g.

VALENTINIJAN ( I. )
Imp. Caesar Flavius Valentinianus Augustus

364. 375. g.

VALENS
Imp. Caesar Flavius Valens Augustus

364. 378. g.

GRACIJAN
Imp. Caesar Flavius Gyratianus Augustus

367. 383. g.

VALENTINIJAN ( II. ) MLAI

Imp. Caesar Flavius Valentinianus ( iunior ) Augustus

375. 392. g.

MAGNUS MAKSIM
Imp. Caesar Magnus Maximus Augustus

383. 388. g.

FLAVIJE VIKTOR
Imp. Caesar Flavius Victor Augustus

384. 388. g.

EUGEN
Imp. Caesar Flavius Eugenius Augustus

392. 394. g.

TEODOZIJE
Imp. Caesar Flavius Iovianus Augustus

379. 395. g.

JOVIJAN
Imp. Caesar Flavius Iovianus Augustus

363. 364. g.

ZAPADNO RIMSKO CARSTVO

HONORIJE
Flavius Honorius

ISTONO RIMSKO CARSTVO

ARKADIJE 395. 408. g.

395. 423. g.

KONSTANTIN (III. )

407. 411. g.

TEODOZIJE ( II. )

408. 459. g.

419

Imp. Flavius Claudius Constantinus; proglaen carem u Britaniji, vladao u Galiji, nije priznavao vlast Honorije

PRISK ATAL
Priscus Attalus;

409. 410., 414. 415. g.

proglaen carem po Alarihovoj

naredbi 409. 410. g., na sjeveru Italije; 414.. g. proglaen po drugi put za cara u Galiji; nije priznavao vlast Honorija

KONSTANCIJE ( III. )
Imp. Flavius Constantius Augustus

421. g.

IVAN
Johannes

423. 425. g.

VALENTINIJAN (III.)
Flavius Placidus Valentinianus

425. 455. g.

PETRONIJE MAKSIM
Petronius Maximus

455. g.

MARCIJAL

450. 457. g.

AVIT
Avitus

455. 456. g.

MAJORIJAN
Maioranus

457. 461. g.

LAV ( I. )

457. 474. g.

LIBIJE SEVER ( III. )

Libius Severus

461. 465. g.

OLIBRIJE
Olybrius

472. g.

GLICERIJE
Glycerius

473. 474. g.

ARKADIJE

395. 408. g.

NEPOT
Nepos

474. 475. g.

LAV MLAI

474. g.

ROMUL AUGUSTUL
Romulus Augustulus

475. 476. g.

ZENON

474. 491. g.

HONORIJE
Flavius Honorius

395. 423. g.

420

ANASTAZIJE

491. 518. g.

JUSTIN (I. )

518. 527. g.

JUSTINIJAN ( I. )

527. 565. g.

KRONOLOKA TABLICA
oko 1 800. g. pr. K. oko 1000. g. pr. K. oko 1000. g. pr. K. oko 814. g. pr. K. oko VII. st. pr. K. 754. 753. g. pr. K. oko VII. st. pr. K. oko 509. g. pr. K. oko 509. 265. g. pr. K. 494. g. (471. po Diodoru) 486. g. pr. K. 480. g. pr. K. 474. g. pr. K. 451. 450. g. pr. K. 449. g. pr. K. 445. g. pr. K. 444. g. pr. K. terramara kultura Poetak Vilanova kulture Prvi naseljenici na Palatinu Osnivanje Kartage Ujedinjenje naselja na breuljcima oko Tibera ( po arheolokim podacima ) Osnivanje Rima po Varonu ( tradicionalni datum ) Osnivanje Roma quadrata ( po arheolokim podacima ) Protjerivanje kraljeva ( tradicionalni datum ) DOBA REPUBLIKE Razdoblje borbe patricija i plebejaca i osvajanje Italije Prva secesija plebejaca. Osnivanje tribunata ( tradicionalni datum ) Projekt agrarnog zakona Spurija Kasija ( tradicionalni datum ) Bitka kod Himere Bitka kod Kume Izbor komisije decemvir. Zapisivanje obiajnog prava. Zakoni dvanaest ploa ( tradicionalni datum ) Druga secesija i sporazum stalea ( tradicionalni datum ) Kapulejev zakon ( tradicionalni datum ) Prvi vojni tribuni sa konzulskom vlau

421

443. g. pr. K. 406. 396. g. pr. K. 390. ili 387. g. pr. K. 367. g. pr. K. 354. g. pr. K. 348. g. pr. K. 348. g. pr. K. 343. 341. g. pr. K. 340. 338. g. pr. K. 327. 304. g. pr. K. 326. g. pr. K. 321. g. pr. K. 312. g. pr. K. 304. g. pr. K. 300. g. pr. K. 298. 290. g. pr. K. 287. g. pr. K. 285. g. pr. K. 280. 272. g. pr. K. 280. g. pr. K. 279. g. pr. K. 279. g. pr. K. 275. g. pr. K. oko 274. 204. g. pr. K. 273. g. pr. K. 272. g. pr. K.

Uvoenje cenzure ( tradicionalni datum ) Posljednji rat sa Vejom ( tradicionalni datum ) Prijelaz Kelta preko Apenina, zauzimanje grada Rima Zakoni Licinija i Sekstija Savez Rima sa Samnianima Ugovor s Kartagom Pobjeda Lucija Furija Kamila nad Galima Prvi samnianski rat ( tradicionalni datum ) Latinski rat Drugi samnianski rat Petelijev zakon Bitka u Kaudinskom klancu Cenzura Apija Klaudija Objavljivanje sudskih formula i kalendara od strane Gneja Flavija Zakon Ogulnij Trei samnianski rat Hortenzijev zakon Osvajanje sjevernih podruja Italije Rat s Pirom Bitka kod Herakleje Bitka kod Auskula Ugovor s Kartagom o zajednikoj borbi protiv Pira Bitka kod Beneventa Gnej Nevije Uspostavljanje diplomatskih odnosa izmeu Egipta i Rima Kapitulacija Tarenta. Podinjavanje Samniana, Lukanaca i Briij Rimu

265. g. pr. K. 264. 341. g. pr. K. 260. g. pr. K.

256. g. pr. K. 246. 183. g. pr. K. 241. g. pr. K. 240. 220. g. pr. K. 239. 169. g. pr. K. 234. 149. g. pr. K. 232. g. pr. K. 229. 228. g. pr. K. 226. g. pr. K. 223. g. pr. K. 222. g. pr. K. 220. g. pr. K.

Pokoravanje Volsinije i zavretak osvajanja Italije Prvi punski rat Bitka kod Mila
Ekspedicija Marka Atilija Regula u Afriku Hanibal ( godine ivota ) Pobjeda Rimljana kod Egnatskih otoka. Lutacijev ugovor. Reforma centurijatskih komicija Enije Marko Porcije Katon Stariji Flaminijev tribunat Prvi ilirski rat Ugovor izmeu Rima i Hazdrubala Pohod Gaja Flaminija protiv Gala Kraj borbe s Galima i osnivanje kolonija Placencije i Kremone Flaminijeva cenzura. Klaudijev zakon

422

219. g. pr. K. 218. 201. g. pr. K. 218. g. pr. K. 217. g. pr. K. 216. g. pr. K. 215. 205. g. pr. K. 211. g. pr. K. 211- g- pr. K. 210. g. pr. K. 209. g. pr. K. 207. g. pr. K. 204. g. pr. K. 202. g. pr. K. oko 200. 120. g. pr. K. 200. 197. g. pr. K. 199. g. pr. K. 197. g. pr. K. 196. g. pr. K. 195. g. pr. K. 195. g. pr. K. 192. 188. g. pr. K. 190. g. pr. K. oko 190. 159. g. pr. K. osamdesetih godina II. st. pr. K. 188. g. pr. K. 184. g. r. K. 181. 179. g. pr. K. 180. 102. g. pr. K. 171. 167. pr. K. Po. ezdesetih god. II. st. pr.K. 168. g. pr. K. 154. g. pr. K. oko 150. g. pr. K. 149. 148. g. pr. K. 149. 146. g. pr. K. 148. g. pr. K. 146. g. pr. K. 138. 133. g. pr. K. 138. 132. g. pr. K. 133. g. pr. K.

Drugi ilirski rat. Opsada i zauzimanje grada Sagunta od strane Hanibala Drugi punski rat Prijelaz Hanibala preko Alpa. Bitka kod Ticina i Trebije Bitka kod Trazimenskog jezera Bitka kod Kane Prvi makedonski rat Hanibal pred vratima Rima Rimsko zauzimanje Sirakuze Pohod Publija Kornelija Scipiona u panjolsku Rimsko zauzimanje Nove Kartage Bitka kod Metaura. Hazdrubalova pogibija. Iskrcavanje Publija Kornelija Scipiona u Afriku Bitka kod Zame Polibije Drugi makedonski rat Pokuaj pobune robova u Laciju Bitka kod Kinoskefala Ustanak robova u Etruriji Hanibalov bijeg na Istok Nabisov poraz Rat Rima sa Antiohom III. Bitka kod Magnezije Terencije Afriki Ustanak robova pastira u Apuliji Mir u Apameji Katonova cenzura Ustanak Keltibera Lucilije Trei makedonski rat Prve grke kole u Rimu Bitka kod Pidne Ustanak Luzitanaca pod Virijatovim vodstvom Uvoenje formularnog sudskog postupka Ustanak u Makedoniji. Lani Filip. Trei punski rat Pripojenje Makedonije Rimu Razorenje Korinta i pokoravanje Grke Numatinski rat Prvi ustanak robova na Siciliji Tribunat Tiberija Grakha

423

133. g. pr. K. 132. 130. g. pr. K. 123. 122. g. pr. K. 120. 63. g. pr. K. 119. g. pr. K. 116. 27. g. pr. K. 113. 101. g. pr. K. 111. g. pr. K. 111. 105. g. pr. K. 107. g. pr. K. 106. 43. g. pr. K. 105. g. pr. K. 104. 101. g. pr. K. 102. g. pr. K. 101. g. pr. K. 100. g. pr. K. 100. 44. g. pr. K. 91. g. pr. K. 90. 88. g. pr. K. 90. g. pr. K. 89. g. pr. K. 89. 84. g. pr. K. 88. g. pr. K. 87. 82. g. pr. K. 87. 54. g. pr. K. 86. g. pr. K. 86. g. pr. K. 86. 35. g. pr. K. 83. 82. g. pr. K. 83. 82. g. pr. K. kraj 82. 79. g. pr. K. 80. - 72. g. pr. K. 78. g. pr. K. 74. 71. g. pr. K. 74. 64. g. pr. K. 70. g. pr. K. 70. 19. g. pr. K. 67. g. pr. K. 66. g. pr. K. 65. g. pr. K. 65. 9. g. pr. K.

Pripojenje Pergamske kraljevine Rimu Aristonikov ustanak Zakonodavna djelatnost Gaja Grakha Mitridat VI. Eupator Marijev tribunat Marko Terencije Varon Rat sa Cimbrima i Teutoncima Agrarni zakon Spurija Torija Jugurtin rat Prvi Marijev konzulat Marko Tulije Ciceron Bitka kod Arauziona Drugi ustanak robova na Siciliji Bitka kod Akve Sekstije Bitka kod Vercele Pokret Apuleja Saturnina Gaj Julije Cezar Tribunat Marka Livija Druza Savezniki rat Zakon Julija Cezara ( Lex Iulia ) o davanju prava rimskog graanstva saveznicima koji su ostali vjerni Rimu Zakon Plaucija i Papirija ( Lex Plautia Papiria ) Prvi rat sa Mitridatom Sulin prevrat Vladavina marijevaca Gaj Valerije Katul Bitka kod Heroneje Bitka kod Orhomena Gaj Salustije Krisp Borba Sule s marijevcima Drugi Mitridatov rat Sulina diktatura Rat sa Sertorijem Lepidov ustanak Ustanak robova pod Spartakovim vodstvom Trei makedonski rat Konzulat Pompeja i Krasa. Aurelijev zakon Publije Vergilije Maron Gabinijev zakon Manilijev zakon Pompej u Zakavkazju Kvint Horacije Flak

424

64. g. pr. K. 64. 63. g.pr. K. 63. 62. g. pr. K. 62. g.pr. K. prosinac 62. g. pr. K. 60. g. pr. K. 59. g. pr. K. 59. g. pr. K. 17. g. 58. g. pr. K. 58. - 50. g. pr. K. 58. 51. g. pr. K. 56. g. pr. K. 55. g. pr. K. 54. 52. g. pr. K. 54. 19. g. pr. K. 53. g. pr. K. 53. g. pr. K. 52. g. pr. K. 49. 45. g. pr. K. 10. sijenja 49. g. pr. K. 49. g. pr. K. 48. g. pr. K. 48. g. pr. K. 48. 47. g. pr. K. 47. g. pr. K. 47. g. pr. K. 46. g. pr. K. 1. sijenja 45. g. pr. K. 45. g. pr. K. 15. oujka 44. g. pr. K. 44. g. pr. K. 44. g. pr. K. 43. g. pr. K. 43. g. pr. K. 43. g. pr. K. 17. g. 42. g. pr. K. 41. 40. g. pr. K. 40. g. pr. K. 39. g. pr. K. 37. g. pr. K. 36. g. pr. K.

Pompejev pohod u Siriju Projekt zakona Servilija Rula Katilinina urota Bitka kod Pistorije Pompejev povratak u Italiju Prvi trijumvirat ( Sporazum izmeu Pompeja, Cezara i Krasa ) Cezarov konzulat. Agrarni zakoni. Zakon o iznuivanjima u provincijama Tit Livije Klodijev tribunat Cezarovo namjesnitvo u Galiji Cezarovi ratovi u Galiji Sastanak trijumvir Luki Konzulat Pompeja i Krasa Ustanak u Galiji Albije Tibul Krasov pohod u Mezopotamiju Bitka kod Kare Ubojstvo Klodija i Pompejev konzulat Graanski rat Cezarov prijelaz preko Rubikona Bitka kdo Ilerde Pokret Celija Rufa Bitka kod Farsala Aleksandrijski rat Dolabelin pokret Cezarova pobjeda nad Farnakom Bitka kod Tapsa Uvoenje novog kalendara Bitka kod Munde Cezarovo ubojstvo Pokret Lanog Marija Poetak Antonijeve borbe sa senatorskom strankom. Ciceronove filipike Bitka kod Mutine Stvaranje drugog trijumvirata Publije Ovidije Nazon Bitka kod Filipa Peruzinski rat Sporazum u Brundiziju Sporazum u Puteoli izmeu trijumvir i Seksta Pompeja Sporazum u Brundiziju Bitka kod Mila i Nauloha, poraz Seksta Pompeja

425

36. g. pr. K. 32. g. pr. K. 2. rujna 31. g. pr. K. 30. g. pr. K. sijeanj 27. g. pr. K. 24. 19. g. pr. K. 23. g. pr. K. 18. g. pr. K. 17. g. pr. K. 2. g. pr. K. 4. 65. g. pr. K. 4. g. 6. 9. g. 9. g. 14. 37. g. 14. g. 17. 21. g. 21. g. 21. g. oko 23. 79. g. 24. g. 37. 41. g. 39. 65. g. 40. 104. g. 41. 54. g. 42. g. 43. g. 45. g. 46. g. oko 46. 126. g. 48. g. 50. 120. g. 54. 68. g. oko 55. 120. g. 61. g. 64. g. 65. g. 66. 70. g. 68. 69. g. 69. 96. g.

Antonijev pohod protiv Parta Razlaz Oktavijana i Antonija Bitka kod Akcija Smrt Antonija i Kleopatre. Pretvaranje Egipta u rimsku provinciju DOBA CARSTVA ( 31. g. pr. K. 476. g. ) Osnivanje principata Ustanak u panjolskoj August preuzima vanjskopolitike poslove Augustovi zakoni o moralu Sekularne igre Zakon Fufija Kaninija Lucije Anej Seneka Zakon Elija Sencija Ustanak u Panoniji i Iliriji Bitka u Teutoburkoj umi Tiberijeva vladavina Ukidanje izbornih komicija. Pobuna rajnskih i dunavskih legija Ustanak u Africi Ustanak u Galiji Ustanak u Trakiji Plinije Stariji Nemiri robova u junoj Italiji Vladavina Gaja Cezara ( Kaligule ) Lucije Anej Lukan Marko Valerije Marcijal Klaudijeva vladavina Pokuaj ustanka u Iliriji Pohod u Britaniju Zavretak pokoravanja Mauretanije Unitenje Trake kraljevine od strane Klaudija Plutarh iz Heroneje Dodjeljivanje ius honorum nekim stanovnicima Galije Epiktet Neronova vladavina Kornelije Tacit Guenje Boudikinog ustanka u Britaniji Poar u Rimu. Prvi progon krana Pizonova urota Judejski rat Graanski rat Dinastija Flavijevaca

426

69. 79. g. 70. g. 70. 140. g. 77. 83. g. kolovoz 79. g. 79. 81. g. 81. 96. g. 96. 192. g. 96. 98. g. 98. 117. g. 101. 106. g. 113. 117. g. 115. 117. g. 117. 138. g. 120. 180. g. 132. 135. g. 138. 161. g. 152. g. 155. 235. g. 161. 180. g. 169. 180. g. 172. g. 175. g. 180. 192. g. 193. 197. g. 193. 235. g. 193. 211. g. 196. g. 208. 211. g. 211. 217. g. 212. g. 213. g. 218. 222. g. 222. 235. g. 226. g. 232. g. 234. 235. g. 235. 238. g. 238. g. 244. 249. g. 249. 251. g.

Vespazijanova vladavina Razorenje Jeruzalema Gaj Svetonije Trankvil Pohodi Julija Agrikole u Britaniju Erupcija Vezuva. Propast Pompeja, Herkulanuma i Stabija Titova vladavina Domicijanova vladavina Dinastija Antonin Nervina vladavina Trajanova vladavina Trajanov rat s Dakijom Trajanov rat s Partima Ustanak Judejaca U Cirenaici, Egiptu i n aotoku Cipru Hadrijanova vladavina Lukijan iz Samosate Ustanak Bar-Kohbe Vladavina Antonina Pia Ustanak u Ahaji Dion Kasije Vladavina Marka Aurelija Rat sa Kvadima, Markomanima i drugima barbarskim plemenima Ustanak bukol u Egiptu Pobuna Avidija Kasija protiv Marka Aurelija Komodova vladavina Graanski ratovi Dinastija Sever Septimije Sever Osvajanje sjeverne Mezopotamije i osnivanje rimske kolonije u Nizibisu Severov pohod u Britaniju Vladavina Aurelija Antonina ( Karakale ) Karakalin edikt ( Constitutio Antoniniana ) o dodjeljivanju prava graanstva stanovnicima provincija Karakalin rat sa germanskim plemenima Elagabalina vladavina Vladavina Aleksandra Severa Prevrat u Partskom kraljevstvu. Poetak vladavine dinastije Sasanid Aleksandrov pohod u Mezopotamiju Aleksandrov rat s Germanima Vladavina Maksimina Traanina Ustanak Gordijan u Africi Vladavina Filipa Arapa Decijeva vladavina

427

250. g. 253. 260. g. 253. - 268. g. 260. g. 270. 275. g. 273. g. osamdesetih godina III. st. 284. 305. g. 286. g. 293. g. 303. 304. g. 306. 337. g. 313. g. 316. i 325. g. 317. g. 325. g. 330. g. 330. 400. g. 332. g. 351. 361. g. 361. 363. g. 364. 375. g. 364. 378. g. 378. g. 379. 395. g. 395. g. 24. kolovoza 410. g. 420. g. 429. g. 451. g. 476. g. 527. 565. g. 529. g. 1453. g.

Progoni krana u cijelom Carstvu Valerijanova vladavina Galijenova vladavina Valerijanov poraz u ratu s Perzijom Aurelijanova vladavina Razorenje Palmire Pokret bagaud u Galiji Dioklecijanova vladavina Maksimijanova pobjeda nad bagaudima u Galiji Imenovanje Konstantina i Glaerija cezarima Edikti protiv krana Konstantinova vladavina Milanski edikt Edikti o vezivanju kurijal za kurije Vezivanje majstora kovaa novca za kolegije Nicejski sabor Konstantinopolis nova prijestolnica Carstva Amijan Marcelin Konstantinova konstitucija o vezivanju kolona za zemlju Konstancijeva vladavina Vladavina Julijana Otpadnika Valentijanova vladavina Valensova vladavina Bitka kod Hadrijanopola Teodozije I. Teodozijeva smrt. Podjela Rimskog Carstva na Istono i Zapadno Zauzimanje i pustoenje Rima od strane Alariha Uvrivanje Vandal upanjolskoj Osvajanje veeg dijela Numidije i Afrike od strane Vandala Bitka na Katalunskim poljima Pad Zapadnog Rimskog Carstva Justinijan I. Zatvaranje Atenske akademije od strane Justinijana Pad Carigrada

428

RIMSKA OSOBNA IMENA ( PRAENOMINA )

1. Aulus ( A. ) - Aul 11. Numerius (N. ili Num.) Numerije 12. Publius ( P. ) - Publije 13. Quintus( Q. ) - Kvint 14. Sextus ( S. ili Sex.) Sekst 15. Servius Servije 16. Spurius Spurije 17. Titus ( T. ) - Tit 18. Tiberius ( Ti. ili Tib.) Tiberije ( Sp. ) ( Ser. ) -

2. Appius ( App. ) - Apije 3. Gaius ( C. ) - Gaj 4. Gnaeus ( Cn. ) - Gnej 5. Decimus (D. ) - Decim 6. Kaeso ( K. ) - Kezon 7. Lucius ( L. ) - Lucije 8. Marcus ( M. ) - Marko

9. Manius ( M .) - Manije
10. Mamercus Mamerko (Mam.)

II. RIMSKE MJERE

1. MJERE ZA DUINU digitus ( palac ) palmus ( aka ) pes ( stopa ) palmipes = cubitus ( lakat ) gradus ( korak ) pertica ( motka ) mille ( milja ) = = = = = = = 1, 85 cm

7, 40 cm ( stope ) 29, 63 cm ( 16 palaca )

37, 03 cm ( 1 pes + 1 palmus ) 44, 43 cm ( 1 pes + 2 palmus ) 74, 07 cm ( 2 stope ) = 1, 48 m 2, 9630 m ( 10 pes ) = oko 180 m

passus ( dvostruki korak ) stadium ( stadij )

1, 481 km ( 1000 dvostr. koraka )

429

2. MJERE ZA POVRINU pes quadratus ( etvorna stopa ) actus quadratus = iugerum ( jutro ) =
2

88 cm

12, 591 a ( kvadrat ija je svak strana jednaka 120 pes ) 2523 m ( pravokutnik 240 x 120 stopa ) = 200 jutara

centuria ( centurija )

3. MJERE ZA TEINU siliqua seripulam sextula sicilicus semuncia sescuncia sextans quadrans triens semis septunx bes dodrans dextans deunx libra ( funta ) = = = = = = = = = = = uncia = = = = = 0, 189 g ( 1/144 uncije ) 1, 137 g ( 1/24 uncije ) 4, 548 g ( 1/6 uncije ) 6, 822 g ( uncije ) 13, 644 g = ( uncije ) 27, 288 g

40, 93 g ( 1 uncije ) 54, 58 g ( 2 uncije ) 81, 86 g ( 3 uncije ) 109, 15 g ( 4 uncije ) = 136, 44 163, 68 g ( 6 uncija ) 191, 02 g ( 7 uncija ) 218, 30 g ( 8 uncija ) 245, 59 g ( 9 uncija ) 272, 88 g ( 10 uncija ) 300, 16 g ( 11 uncija ) 327, 36 g ( 12 uncija )

quincunx

4. MJERE ZA TEKUINU cyathus sextarius urna amphora = = = = 0, 46 dl 0,54 l 13, 13 l 26, 26 l

5. MJERE ZA RASUTE TERETE

430

sextarius semodius modius =

= =

0, 54 l 4, 37 l 8, 75 l

III. RIMSKI NOVAC

A s libr alis ( bak re ni ) Se m is T rie ns Quad r ans U ncia = = = = Do 268. g. pr. K. = 1/2 as a 1/3 as a 1/4 as a 1/12 as a 268. g. = = = = = 12 uncija = = = = 327, 45 g

163, 73 g 109, 15 g 81, 86 g 27, 288 g

217. g. pr. K. 4 uncije 2 as a 5 as a 10 as a = = = = 109, 15 g 1, 09 g 2, 18 g 4, 37 g

A s trie ntalis ( bakr e ni ) Se s ter tius ( s re br e ni ) Q uinar ius ( sr ebre ni ) De nar ius ( s re bre ni ) As unicialis ( bak re ni ) Se s te r tius ( sr ebre ni ) De nar ius ( s re bre ni )

O d 217. g. pr. K. = = = 1 uncija 4 as a 16 as a = = = 27, 288 g 1, 00 g 4, 00 g

Zla tni no v a c C a rs tv a

431

Num m us aue re us Aure us A ugus ta

= =

100 se s ter cija 7, 96 g = = 7, 28 g 6, 55 g

A ur eus Mar k a A ur e lija Aure us Kar ak ale F o llis F o llis =

Zla tni no v a c C a rs tv a = = 1 libr a = 327, 45 g = 568, 75 g

= 72 z latna s o ld ina

125 s re br nih m ilijar e ns a

1, 74 libr a

432