NEOPRANI PROZORI Mladi se bračni par doselio u Bombay i zakupio dvosoban stan u višekatnici.

Susjedne su zgrade takođe bili neboderi. Mlada je žena sa svojega prozora viđala susjedu kako svakoga jutra razastire oprano rublje.Gledajući je mlada žena ustanovi da je susjedino rublje žućkaste boje,naime da nije oprano kako valja.Ona to napomene mužu. „ Ih,kakvo prljavo rublje!“podrugivala se.“Ta susjeda ne umije prati,ili ne zna izabrati dobar prašak za pranje,ili joj i nije do čistoće!“ Svakoga jutra,mlada je žena zirkala kroz prozor.Smjesta bi primijetila,kako ni danas rublje nije valjano oprano.Njenom je suprugu to već dozlogrdilo. Jednoga jutra,pogledavši u uobičajenom smjeru,žena je primijetila da je razastrto rublje bilo blistavo bijelo.To ju je ugodno iznenadilo. „Moja se susjeda popravila u pogledu rublja“,objavi ona suprugu.“Možda je nešto od mojih primjedaba stiglo do njenih ušiju,pa se posramila i provrijednila.“ Muž joj mirno odgovori: „Toliko mi dojadio tvoj običaj ogovaranja susjede,da sam jutros,dok si ti još spavala ,ustao i oprao stakla tvojih prozora.“ (U navodu kod B.G.Pitrea,prevela V.Krmpotić)

PRAVI PRIJATELJI Jedan poznati arapski učenjak,imenom El-Vakidi,ispričao je što mu se jednom dogodilo u vrijeme Bajrama.Imao je dva prijatelja,jedan je živio u gradu Nabatu,a drugi u Hašimu.Toga Bajrama ,El-Vakidi se našao bez prebijene pare u džepu.Žena mu reče: „Nas ćemo dvoje nekako podnijeti ovu neimaštinu,ali mi se iskida srce gledajući naše mališane.Šta ćemo kad vide nagizdanu i veselu djecu naših susjeda?Pokušaj se nekako snaći i namaknuti novac,potreban za Bajram. El-Vakidi je tada napisao pismo prijatelju u Hašim.Zamolio ga je da mu pošalje nešto novca.Čim je primio pismo,prijatelj mu uputi po povjerljivoj osobi kesu s hiljadu pijastera.I ta se kesa još nije čestito ni zgrijala kod ElVakidija,kad al eto pisma od prijatelja iz Nabata,u kojemu piše da nema čime dočekati praznik.El-Vakidi mu odmah posla onu kesu koju je dobio od prijatelja iz Hašima.Budući da ga je bilo stid od žene,on pošalje kesu još onako neotpečaćenu,i izađe iz kuće.Kad se vratio,žena mu ne reče ni riječi,jer je znala šta je posrijedi.No ne prođe dugo,kad eto ti na vrata zakuca onaj prijatelj iz Hašima.Nosio je u ruci kesu,koju je već bio poslao El-Vakidiju,isto onako neotpečaćenu. „Pravo mi reci,šta si učinio s novcem koji sam ti bio poslao?“upitat će

prijatelj iz Hašima. Onda njemu El-Vakidi ispriča šta je i kako je . „Kad si ti meni pisao da ti pošaljem novac,“reče prijatelj iz Hašima,“ja sam imao samo onu kesu koju sam ti poslao.Čim sam tebi poslao novac,obratio sam se prijatelju iz Nabata,da mi pomogne s kakvom pozajmicom.I on mi je poslao baš evo ovu kesu koju sam ja bio poslao tebi.“ Prijatelji tada odriješiše kesu i podijeliše novac.El-Vakidijevoj ženi dodali su stotinu pijastera,a njih trojicu zapadne po tri stotine pijastera. Ova je zgoda došla i do ušiju kalifa Al-Mamuna,pa on dade pozvati El-Vakidija i upita ga kako je to bilo.El-vakidi mu sve potanko ispriča.Reče: „Nas smo trojica kao jedna duša.“ Kalif naredi da se svoj trojici isplati sedam hiljada dukata,od kojih su hiljadu dali El-Vakidijevoj ženi,a njima svakom ostade po dvije hiljade. Arapska priča POŠTENI LOPOV Jednom je nekakav veoma pošten čovjek naumio prodati svoje odijelo.On ga uruči telalu,da ga odnese na tržnicu,no da nipošto ne zaboravi upozoriti kupca,da je odijelo na jednom mjestu poderano.Telal uze odijelo i ode.Uvečer se vrati i objavi da je odijelo prodao jednom strancu. - A jesi li ga upozorio da je odijelo prodrto na jednom mjestu?“upita čovjek. - Alaha mi ,to sam,eto,zaboravio!- uskliknu telal. - Hajdemo odmah tom strancu ,prionu čovjek. Njih dvojica onda pođoše potražiti stranca,ali ga ne nađoše;rekoše im da je otputovao s karavanom.Onaj poštenjak tada zatraži od telala da mu dobro opiše onoga stranca,pa uze u najam konja,i zaždi za karavanom.Kad sutradan stiže karavanu,prepoznade stranca,priđe mu i reče: - Odijelo koje si jučer kupio od telala za toliko i toliko dukata,ima manu,na jednom je mjestu prodrto,a telal ti to nije rekao.Vrati ti meni odijelo,a evo tebi tvojih dukata . - Onaj stranac izvadi onda odijelo,i dobro ga pregleda; i gle,uistinu bijaše prodrto na jednom mjestu. - Daj ti meni one moje dukate,da ih vidim - reče stranac vlasniku odijela. Vlasnik odijela izvadi dukate,pa ih pokaza strancu.. - Eh,to su baš oni dukati,koje sam dao onom telalu za odijelo. - De,pogledaj ih malo bolje,- reče stranac. Čovjek se dobro zagleda u dukate,kad ono,svi odreda lažni.Nisu vrijedili ni prebijene pare.Stranac onda uze lažne dukate,pa ih baci ,a vlasniku odijela kaza: - Kupit ću ovo tvoje odijelo,kakvo je,takvo je,i evo ti za njega onoliko pravih dukata ,koliko sam ti bio dao lažnih. onaj čovjek onda primi prave dukate, i odjaše kući. Arapska pripovijetka

ZAKOPANO BLAGO Bio seljak,pa imao tri sina.Imali oni nekolike njive i livade.No sinovi baš i nisu voljeli motiku.Više su voljeli plandovanje.Najviše je radio otac.Okopavajući zemlju koliko je stigao,otac je sijao,žnjeo,vršio,mljeo i tako prehranjivao obitelj. No jednoga se dana otac razbolio i pao u postelju,iz koje se više nije dignuo.Kad je osjetio da mu nailazi smrtni čas,on pozove sinove i reče im: “ Sinovi moji, meni je vrijeme umrijeti.Nemojte tugovati,nećete ostati bez kruha.Jer ja sam na jednoj od naših njiva zakopao veliko blago.” “Na kojoj,na kojoj?” zagrajali sinovi. “Eto,pamet me izdala,pa nikako da se sjetim”,reče otac.I malo potom umrije. Sinovi odlučiše potražiti blago.Već narednog jutra krenuše na prvu njivu i stadoše je prekopavati.Cijelog su dana kopali,ali blago nisu otkrili. “ Mora da je zakopano na drugoj njivi”,zaključiše. Druga je njiva bila ponešto zapuštena,pa je nisu stigli svu prekopati istoga dana .Trećega dana prekopaše je do kraja,ali i opet ništa od blaga. “ Eh,sad”,rekoše sinovi uvečer,”ostala je samo još jedna ,blago je zacijelo tamo.Sutra ćemo zorom na posao,pa ćemo ga otkopati.” Treća je njiva bila najzapuštenija,budući da otac nije stizao da je okopava.Sinovi se latiše motike,pa udariše junački prekopavati zemlju.Na kraju dana ,znojni i umorni,ustanoviše da blagu nema ni traga ni glasa. “ Ne razumijem”,reče najstariji brat.”Otac nas sigurno nije prevario.A ipak, blaga nema.” “Što ćemo sad? Upita srednji brat.”Od čega ćemo živjeti?” Najmlađi se brat ogleda po prekopanoj njivi.Pogleda i drugu,i treću.I reče: “ Braćo,otac nas nije prevario.Mi smo uistinu našli blago.To je ova prekopana zemlja.Trebamo je samo zasijati,i ona će nam donijeti velik urod pšenice – više nego što smo ikad imali.” “Da”,prionuše ostala dvojica,”bilo bi glupo ne iskoristiti ovaj naš silan trud , i ostaviti zemlju nezasijanu.” Tako i učiniše - zasijaše rahlu,dobro okopanu njivu. Pšenica im nikada nije tako bogato rodila,žetva nikada nije bila tako obilata .Dio uroda spremiše za sebe,a dio prodaše. Tako je otac sinovima ostavio blago - naučio ih je raditi. Ezopova prič ČAVLI U OGRADI Bio jednom jedan mali dječak,koji je imao lošu narav-znao je govoriti ljutito,nabusito,osorno,znao je grditi sve oko sebe za najmanju sitnicu.Otac mu je dao vrećicu s čavlima ,rekavši: „Svaki puta kad te spopadne bijes ,zabij u plot jedan čavao.“ Dječaku se to svidjelo. Prvoga je dana zabio u plot trideset i sedam čavala.Kako je vrijeme prolazilo,tako je postupno učio nadzirati svoju ljutnju,pa se broj zabijenih

čavala smanjivao.Otkrio je da je lakše nadzirati vlastitu narav,nego zabijati čavle u ogradu. I osvanuo je dan kada nije zabio nijedan čavao u plot.Potrčao je ocu da mu to dojavi.Otac mu reče: „Budući danas nisi izgovorio nijednu grubu riječ,smiješ izvaditi jedan čavao iz ograde.“ Dani su prolazili,a čavala je bilo sve manje . Došao je i taj dan kad u ogradi nije bilo nijednog čavla.Otac tada uze sina za ruku i pođe s njim do ograde. „Dobro si to uradio,sine.Ali pogledaj:ograda je puna rupa.Ona više nikada neće biti ista.Kada u bijesu kažeš drugima nešto ružno,ono ostavlja ožiljak ,nalik ovim rupama.Povreda jezikom,često je teža od uboda čavlom.“ (Izvor nepoznat,prijevod Vesna Krmpotić)

MRAV I ZRNO ŽITA Zrno žita ostavši samo u polju nakon žetve ,ćekalo je kišu da bi se ponovo sakrilo pod grumenjem. Mrav ga ugleda,natovari ga na sebe ,i s velikom se mukom uputi prema dalekom mravinjaku. Hodao je i hodao,i izgledalo je da zrno žita postaje sve teže na umornim leđima mrava. „Zašto me ne ostaviš?“reče zrno žita. Mrav odgovori : „Ako te ostavim,nećemo imati zalihe za zimu.Mi smo brojni,a svako od nas mora donijeti u ostavu hrane ,što više može.“ „Ali ja nisam stvoreno samo zato da me pojedu,“nastavi zrno žita..“Ja sam sjeme puno života ,a moja je namjena u tome da iz mene nikne biljka.Slušaj me,dragi moj mrave:sklopimo pogodbu.“ Mrav ,zadovoljan da se malo odmori,ostavi zrno žita i upita: „Kakvu pogodbu?“ „Ako me ostaviš u mom polju,“reče zrno žita,“i odustaneš od namjere da me poneseš u svoj mravinjak,ja ću ti za godinu dana vratiti stotinu zrna ovakvih kao ja.“ Mrav ga pogleda u nevjerici. „Da ,dragi mrave,Vjeruj onom što ti kažem.Ako se danas odrekneš mene ,dat ću ti stotinu puta sebe,poklonit ću ti stotinu zrna žita za tvoj mravinjak.“ Mrav pomisli:“Stotinu zrna u zamjenu za jedno – ala je to čudno! „A kako ćeš to učiniti?“ upita. „To je tajna,“odgovori zrno.“To je tajna života.Iskopaj malu jamu,zakopaj me u nju,i vrati se za godinu dana.“ Mrav učini tako.Nakon godine dana se vrati. Zrno žita je održalo obećanje. (L. Davinci,prijevod L.P.)

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful