Povijest i nauavanje bosanskih krstjana

3

SADRAJ:



MISTERIJ CRKVE BOSANSKE ...................................................................................................................... 5
Korijeni ........................................................................................................................................................... 6
Uenje ............................................................................................................................................................. 7
Ustrojstvo........................................................................................................................................................ 8
Djelo................................................................................................................................................................ 9
TEOLOKA STRUKTURA BOSANSKE HEREZE...................................................................................... 11
50 zabluda manihejskih u Bosni prema Torquemadi.................................................................................... 11
SLIKOVNI PRIKAZ UNUTARNJEG UREENJA CRKVE BOSANSKE .................................................. 13
POPIS DJEDOVA CRKVE BOSANSKE........................................................................................................ 14
Prva Batalova lista ........................................................................................................................................ 14
Druga Batalova lista...................................................................................................................................... 15
Trea lista iz suvremenih izvora ................................................................................................................... 15
HRVATSKI GLAGOLJIZAM I STRADANJE DALMATINSKIH GRADOVA.......................................... 16
Hrvatski glagoljizam..................................................................................................................................... 16
Sukob Grgura Ninskog s papom................................................................................................................... 16
Odluke splitskog sinoda................................................................................................................................ 18
Sporovi s crkvom.......................................................................................................................................... 21
Stradanje Zadra u IV kriarskom ratu........................................................................................................... 21
rtve inkvizicije u Dalmaciji ........................................................................................................................ 23
DALMATINSKI PATARENI .......................................................................................................................... 24
PREDAVANJA DR. IVE PILARA O BOGUMILSTVU................................................................................ 27
Bogomilstvo kao religiozni problem ............................................................................................................ 28
Bogomilstvo kao socijalni i politiki problem.............................................................................................. 39
PRELAZAK BOGUMILA NA ISLAM U BOSNI I HERCEGOVINI ........................................................... 51
BOGUMILI (iz Enciklopedije leksikografskog zavoda) .................................................................................. 53
STAROSLAVENSKI SPISI BOSANSKIH KRSTJANA................................................................................ 58
MAK DIZDAR: "Hia u Milama".................................................................................................................... 62



Internet adrese: http://www.geocities.com/Athens/Troy/9892/
http://www.pcpages.com/bogomils/



5
MISTERIJ CRKVE BOSANSKE


Satvoren u tijelu zatvoren u koi
Sanja da se nebo vrati i umnoi
Zarobljen u mozak zatvoren u srce
U tamnoj jami vjeno sanja sunce
Zarobljen u meso zarobljen u kosti
Prostor taj do neba
Kako da premosti?

Mak Dizdar


Heretika crkva: pojava krivovjerje u Bosni
Od gnostika do katara, albigenza, krstjana i bogumila.
Tajna bratstva ugroavaju kranstvo
Krstjansko vjerovanje o palom anelu: Satanael, rat na nebesima i stvaranje ovjeka
Inicijacijski obredi i pravila usavrenih
Ustrojstvo Crkve bosanske: djed, gosti, starci, strojnici i dr.
Uloga u politikom ivotu Bosne
Pad i nestanak bogumilstva na naem tlu

Ve vie od jednog stoljea problem Crkve bosanske pobuuje nesmanjeni interes kako
meu znanstvenicima tako i meu irim slojevima obrazovanih ljudi. Postoji itav niz
znanstvenih i neznanstvenih djela i lanaka u kojima se iznose najrazliitiji pogledi na njeno
uenje, ustrojstvo i ulogu koju je imala u srednjovjekovnoj Bosni. Naalost, granini poloaj
koji Bosna ima izmeu istone i zapadne Europe razlog je pojavi mnogih subjektivnih
razjanjenja uenja Crkve bosanske koja je uvlae i u danas aktualne sukobe i time joj
oduzimaju njena osnovna obiljeja: autohtonost i povijesnu ovisnost o vremenu i tlu na kojem
je nastala.
Crkva bosanska bila je heretika kako sa stajalita rimokatolike crkve, tako i sa stajalita
pravoslavne crkve, a njene vjernike razliiti izvori nazivaju patarenima, bogumilima,
babunima, manihejcima, katarima i kutugerima. Oni sami nazivaju se krstjani i krstjanke, te
emo ih i mi tako zvati u daljnjem tekstu.
Kronoloki najstarija vijest o pojavi krstjana potjee od dukljanskog kneza Vukana koji
izmeu 22. veljae 1199. i 21. veljae 1200. godine javlja papi Inocentu III da se u Bosni
pojavilo krivovjerje uz koje su pristali bosanski ban Kulin, njegova obitelj i vie od 10.000
krana. U to vrijeme, kako se iz ovog i ostalih tekstova vidi, red crkve bosanske pokazuje
sve znaajke starinom ve posveenog i dobro ureenog reda koji uiva dobar glas u narodu i
povjerenje vladara i velikaa bosanskih. Jasno je da do toga nije dolo preko noi, te da je
tomu prethodio dui period nastajanja, irenja i dokazivanja kroz ilegalu, odnosno u okviru
tajnih bratstava.


6
Korijeni

Po svom ustrojstvu i uenju Crkva bosanska pripada katarsko-patarenskom pokretu iji
korijeni seu daleko u prolost, u prva stoljea kranstva. U to vrijeme, izvirui iz Male
Azije, javlja se vie razliitih uenja temeljenih na duhovnim spoznajama koji s jedne strane
objedinjuju kulturu grkih, azijskih, rimskih i egipatskih misterija, a s druge strane nalaze
izvor u rijeima Isusa, Evaneljima i Pavlovim poslanicama. Ta razliita uenja u poetku
individualno vrlo jaka, s vremenom se, kako im prvobitni impuls slabi, meusobno
pribliavaju i ujedinjuju u jedan ezoterijski pokret svoje epohe na podruju Mediterana,
kasnije nazvan gnosticizam. Gnostici zlo poistovjeuju s materijalnim, a dobro s duhovnim
svijetom, smatraju da se ovjek mora posvetiti asketizmu te da treba posjedovati sofiju,
odnosno mudrost, da bi se oslobodio okova ovoga svijeta.
Zbog primjesa starih uenja gnostici su blii obrazovanim ljudima tog vremena te su kao
takvi bili veliki suparnici kranstvu. U treem stoljeu Perzijanac Manes (216.-277.g.) na
dualistiku gnozu nadovezuje elemente Zoroastrove religije, budizma i kranstva. Osnova
njegove religije je dualizam: vjerovanje u vjeitu borbu Svjetla i Tame, dobroga i zlog boga.
Gnostiko i manihejsko uenje je cvjetalo sve dok krani nisu doli na vlast. Poslije toga su
bili primorani skrivati se, ali su neprestano vrili podzemni utjecaj tako da je u svoje vrijeme
uenje jedne gnostike sekte prihvatio i Muhamed.


Iako su se razliite gnostike kole vremenom razvodnile, njihova uenja su i dalje ivjela,
podravana od grupa koje su isto tako bile pod utjecajem manihejstva. Jedna takva jaka struja
7
pojavila se u 7. stoljeu u Armeniji pod imenom pauliciani, odnosno pavliani. Pod njihovim
utjecajem nastaje u 10. stoljeu u Bugarskoj bogumilstvo, nazvano po popu Bogumilu. Pod
razliitim imenima pavlianski se impuls iz Bugarske i Dugmathije iri dalje na zapad i istok
pod razliitim imenima: katari u dijelu Francuske i uz Rajnu, albigenzi uz gradove Albi, Agen
i Tolouse, patareni u Italiji i hrvatskom primorju te krstjani u Bosni i Humu.
Te grupe stvorile su skoro jake struje miljenja jer su poele razvijati jednu intenzivnu
aktivnost prozelitizma na cijelom kranskom Zapadu, pa i na Istoku. Tokom mnogih godina
djelovale su samo kroz tajna bratstva, no poevi od 12. stoljea dale su otvoreno na znanje
svoja uenja, ime su izazvale brojne konflikte, koliko religiozne toliko i socijalne. Javni
poredak i kranska Crkva nali su se tako ugroeni pred tim duhovnim pokretima.


Uenje

Bosanski su krstjani, dakle, bili gnostiko-manihejski nasljednici i kao takvi uili da postoje
dva osnovna principa: princip dobra i princip zla: dva su najvia bia, jedno dobro, koje je
bilo zaetnik svega nevidljivog i duhovnog, a drugo zlo, koje je tvorac svega vidljivog i
tjelesnog.
Naalost, o uenju Crkve bosanske ostalo je vrlo malo zapisa, jer su takvi tekstovi
spaljivani kao knjige neastive, te se veina onog to danas znamo o tom uenju zasniva na
osudama latinskih inkvizitora. Ipak postoje dva rukopisa (ija vjerodostojnost, dodue, nije u
potpunosti potvrena) koji se prema gradovima u kojima se uvaju nazivaju Parika i Beka
tajna knjiga. To su latinski prijevodi bugarskog, odnosno starobosanskog rukopisa (to se
pretpostavlja na osnovu jedne marginalije u kojoj se na prvom mjestu spominje Bosna).
Prema Bekoj tajnoj knjizi Satana bijae uzmonik nebesni kod prijestolja gospodnjeg i
naredbenik nad svriteljima to sluahu Ocu. Iz ovog se vidi da su krstjani slijedili srednju
neomanihejsku struju, po kojoj je prvobitno sve nastalo iz jednog izvora, a tek kasnije se
podijelilo na dva.
U vrijeme dok je sluio dobrog Boga, Satana je nosio naziv Satanael. Kako je postao
zavidan Bogu-Ocu, poelio je da izgradi drugo nebo, nebeski prijesto i sve ostalo.

I zasjede na nebesa, zapovjedajui anelu koji bijae nad ajerom i nome koji bijae nad
vodama. I podigne dva dijela vode gore u zrak, a od treeg dijela satvori pedeset mora.
I tako bijae izvrena podjela voda... Onda ponovo zapovijedi anelu koji bijae nad
vodama: Da stane na dvije ribe! I tada podie jednu, treu ribu, iznad glave svoje i
zemlja tu ostade suha. Onda uze vijenac od anela koji bijae nad ajerom, i od polovine
vijenca naini svoj prijestol, a od druge polovice sunano svjetlo on napravi. Zatim uze
vijenac od anela koji bijae nad vodama - od jednog dijela napravi svjetlo mjeseevo, a od
drugog svjetlo dana. Od kamenja satvori oganj, a od ognja nebesku vojsku i zvijezde. Od njih
pak satvori anele - duhove svoje, kao u Svevinjeg. Sazdade zatim gromove, dadove, grad i
snijeg i postavi svoje anele nad njima. Zapovijedi on, isto tako, zemlji da rodi svakovrsne
ivotinje, drvee i trave. A moru naredi da ribe rodi, a nebu ptice.
I tada odlui Satana da satvori lovjeka, da ima neko da mu slui. I uze blato sa zemlje i
od njega sazda lovjeka, po obrazu svojemu. I potom naredi anelu drugom da ue u tijelo
od blata, a onda uze od njega est i od nje satvori drugo tijelo u liku ene, pa naredi anelu
od prvog tijela da ue u njega.
8
Aneli mnogo plakahu, kad spoznae da imaju smrtno tijelo, i da se jedan od drugog
razlikuju u liku svome...

Doznavi za prevaru Satanaelovu, Svevinji ga lii njegove boanske moi i naslova Boga.
Da bi ublaio time prouzroen bijes, ipak mu dozvoli da bude gospodar svijeta kojeg je
stvorio nakon svog pada.
Ali pod tekim ugnjetavanjem Satanaelovim ljudski je rod patio. Svevinji spozna da ga je
ovaj prevario. Bolji dio ovjeka, njegova nevidljiva dua, odnosno pali aneli, pripadali su
Svevinjem, a Satanael ih je odvraao od njega.
Zbog toga je Svevinji ispustio Rije, a ta Rije i sin bio je arhaneo Mihael koji se prozva
Isus Krist. On je siao s Neba, primivi tijelo koje je samo prividno bilo ljudsko, a uistinu
savreno i boansko. Izaao je iz desnog uha Djevice Marije, koja je bila aneo, a ne ena,
tako da ona nije mogla biti majkom Kristovom.
Tokom ivota Isus je inio djela spasa i sve ono o emu govore evanelja. Kako je samo
prividno imao ljudsko tijelo, Isus nije mogao ni jesti, ni trpjeti, ni umrijeti, ni uskrsnuti.
Osramotio je Satanaela stavivi ga u lance, a od imena mu je oduzeo posljednji slog el, to
znai aneo, tako da se on od tada naziva Satana. Izvrivi svoje poslanstvo, vratio se Ocu i
sjeo s njegove desne strane, odakle je bio otjeran Satanael, te je ponovo uao u Oca u kojem
je bio na poetku.
U skladu s ovom naukom krstjani su provodili svoj ivot i obrede. Stari zavjet i djela
proroka smatrali su djelom Satane, kao i krtenje vodom, zbog ega odbijaju poslanje Sv.
Ivana Krstitelja. Ovaj svijet smatraju paklom jer u njemu aneli pate u smrtnim tijelima.
Nakon smrti ljudske due idu u raj ili se vraaju natrag u pakao (na Zemlju). Odavde se mogu
izbaviti tek kad prime duhovno krtenje koje daju krstjani. Sakrament krtenja, koji bosansko-
humski krstjani nazivaju krtenjem Kristovim, dijeli se polaganjem ruku i predavanjem
knjige evanelja. Time se oprataju ljudima grijesi, ali svaki, pa i najmanji grijeh je smrtni
grijeh pa je potrebno da svaki onaj koji sagrijei bude ponovo krten.
Osim obreda svjetovnog tipa, sve katarsko-patarenske sljedbe, pa tako i Crkva bosanska
imale su inicijantske obrede koje su prolazili usavreni lanovi zajednice. Inicijacija je
shvaena kao put osloboenja due zarobljene u materijalnom - korumpiranom i
degradiranom tijelu kojim zbog nesavrenosti njegova tvorca upravlja princip Zla. U tu svrhu
koristili su razliite tehnike ekstaze za odvajanje due od tijela, tehnike sline onima iz hindu-
Yoge.
Od trenutka inicijacije, koja ih je svrstavala u Usavrene, pravi krstjani su se obavezivali
na apsolutnu istou duha i tijela, i na jo stroe vegeterijanstvo. Osuivali su ratove i
ubijanja, jer su smatrali da se svaki ovjek moe za svog ivota spasiti, te su ak osuivali i
svako ubijanje ivotinja. Zabranjivali su svako polaganje zakletve i davanje milostinje
smatrajui da se na taj nain umanjuju izgledi za spas tog ovjeka.

Ustrojstvo

Bosansko-humski krstjani nazivali su Rimsku crkvu crkvom idola. Jedina prava Kristova
crkva jest Crkva bosanska. Krstjani su nasljednici apostola, a njihov biskup je jedini pravi
Kristov namjesnik na Zemlji - jedini autentini nasljednik Petrov. Nadalje, odbacuju
bogomolje i ostale graevine (crkve) odreene za kult - kao avolove sinagoge. Osuuju
kult svetih slika u crkvama, te javno tovanje slika smatraju idolatrijom. Zabranjuju takoer
9
tovanje svetakih relikvija i molitava koje Katolika crkva prikazuje za mrtve, te kao jedinu
vrijednu i spasonosnu molitvu navode molitvu Gospodnju (Oena).
U svoj sastav Crkva bosanska ukljuivala je prave krstjane i krstjanice i mrsne ljude.
Pravi krstjani i krstjanice bili su redovnici, oni koji su primili krtenje i drali se strogih
odredbi sljedbe. Mrsni ljudi su bili obini vjernici, oni koji su prihvaali njihova uenja kao
istinita, ali nisu ivjeli po strogim odredbama krstjana, ve bi tek pred smrt primili duhovno
krtenje.
Krstjani su ivjeli u samostanima koji su bili zajedniki za redovnike i redovnice. Nisu
zavisili od milostinje pobonih dua, niti su ubirali namete, ve su bili okrueni posjedima i
imali zajedniki imetak. Oblaili su kratki haljetak s dugim rukavima, visokog ovratnika na
koji se sputala pomno ureena duga kosa, a nogavice su im tijesno prilijegale uz noge do
glenja.
Na elu reda bio je djed - Biskup i duhovni prvak bosansko-hercegovakih krstjana. Djedu su
pomagali gosti, starci i strojnici koji su hijerarhijski bili svaki za stepenicu nie od njega.
Zajedniki su ih nazivali poglaviti krstjani ili dobri muje.
Kako nisu gradili crkve, lanovi Crkve bosanske vrili su svoje obrede u privatnim
kuama kojeg lana zajednice. Lokalnu zajednicu nazivaju hia (kua), a na njenom elu
nalazi se starac.


Djelo

Kako smo ve vidjeli, oko 1200. godine Crkva bosanska je ve jaka i utjecajna
organizacija u Bosni, prihvaena od naroda i velikaa. Za to postoje dva vanija razloga. Prvi
je to je nauavala na narodnom jeziku (za razliku od katolika koji su se koristili latinskim),
te su na taj nain uvali samostalnost Bosne od tuinaca, naroito od Maara koji su se eljeli
preko crkve mijeati u bosanske prilike.
Drugi je razlog to je uenje imalo odreenih slinosti i dodirnih toaka sa starom
slavenskom vjerom, te je samim tim bilo radije prihvaeno od kranstva.
Kulin ban, koji je ostavio dobru uspomenu svojom brigom za red, mir i pravdu, te se za
njega jo i danas uje rije: Za Kulina bana i dobrijeh dana!, dobro je shvatio njenu
vrijednost za ouvanje Bosne. On i svi njegovi velikai dobri Bonjani pristaju uz krstjane,
te Crkva bosanska postaje jedina priznata vjerska organizacija u Bosni.
Tu titulu krstjani zadravaju sve do pada posljednjeg dijela Bosansko-humske zemlje 1486.
godine. Nadalje, kroz itavo to vrijeme Crkva bosanska sudjeluje u vodstvu drave, radu
sabora, posreduje u pregovorima sa susjedima i izmiruje unutranje razmirice. Vremenom, na
svakom plemikom posjedu sluili su krstjani kao diplomati i savjetnici, a velikim dijelom su
i potjecali iz plemikih porodica.
Utjecaj Djeda bosanskog bio je velik i izvan granica Bosne, te ga na osnovu nekih rukopisa
smatraju katarskim papom. Da li je uope postojao vrhovni poglavar katara i patarena, sa
sigurnou nije dokazano. No, injenica je da su katari i patareni iz ostalih zemalja dolazili u
Bosnu da tamo ue katarski nauk jer je on, iako su uz njega pristajale visoke linosti iz ostalih
europskih zemalja, jedino u Bosni bio na odreen nain legalan. Poznato je i da su neki
katarski biskupi primali zareenje u Bosni.
Premda bosanski vladari u meunarodnim pregovorima nikad nisu priznali postojanje
krivovjerja na bosanskom tlu, Bosna je za itavog svog postojanja bila napadana zbog
10
hereze. No, ni inkvizicija, ni kriarski pohodi koji su na nju poduzimani, nisu uspjeli nita
promijeniti. Naprotiv, bosanska drava je neprestano jaala.
Tako je bilo sve do Stjepana Tvrtka, za vrijeme kojega je Bosna bila najvea i najjaa. No
nakon njegove smrti prilike su se izmijenile. Njegovi nasljednici nisu imali ni snage, ni
odlunosti da je odre jakom. Istovremeno na scenu stupaju i franjevci. Mala braa uspjela
su u onome u emu nisu uspjeli kriari. Privoljevi neke plemie na svoju stranu, razbili su
jedinstvo Bosne koje je bilo utemeljeno na zajednitvu vladara i velikaa Crkve bosanske.
Posljednja kap u ai bila je potpuna vladarska nesposobnost i nesnalaljivost posljednjeg
bosanskog vladara Stjepana Tomaevia. Neodluan, plivao je izmeu Rima, krstjana,
franjevaca, maarskog kralja Matijaa Korvina i osmanlijskog sultana Mehmeda II,
priklanjajui se sad jednima, sad drugima. Njegovu nesposobnost najbolje je iskoristio
Mehmed II.
Uzdajui se u tvrde gradove i pomo Matijaa Korvina, mladi kralj uskratio je sultanu
traeni danak. Na to Mehmed II skupi vojsku i krene na Bosnu. Ali sada se Stjepan
Tomaevi, jo nespreman za rat i bez oekivane pomoi Korvinove, predomisli i posla
sultanu danak, na to mu ovaj obea mir za daljnjih 15 godina.
Tek to je Bosna odahnula, nahrupi sultanova vojska preko granice i kroz par dana opkoli
kralja u Kljuu. Iznenaen i smuen, kralj je izgubio glavu. Povjerovao je pismu da e,
ukoliko se preda bez borbe, dobiti ivot i slobodu. No, za njega nije bilo milosti. Bosna nije
mogla imati dva gospodara.
Ali jo prije smrti izdao je na sultanov nalog zapovijed vojvodama i zapovjednicima
gradova da predaju tvrave Osmanlijama u ruke. Tako se zbilo da je za osam dana vie od 70
gradova i gradia potpalo pod sultanovu vlast. Jedini koji nije klonuo bio je lukavi herceg
Stjepan Vuki, gospodar Humske zemlje, ali ni on se nee moi jo dugo obraniti opkoljen s
tri strane. 1486. godine pada i njegovo posljednje uporite Novi na moru.
No, vratimo se natrag u vrijeme kralja Tvrtka. Do tog vremena krstjani su primjerom svog
ivota uivali neprikosnoven autoritet meu narodom. Narod prihvaa i uvaava njihove
moralne stavove. Tako su, na primjer, brakovi u Bosni sklapani iz ljubavi, a ne iz
koristoljublja, jer mladenka u brak nije nosila nikakav miraz, kao to je tada bilo uvrijeeno u
Europi. Jedino je morala obeati da e biti vjerna.
Smru kralja Tvrtka i prilike u Crkvi bosanskoj su se izmijenile.
Dobri krstjani su se osilili, postali bogati i moni i pomalo ublaili sprovoenje tekih
odredbi svoje sljedbe. Imanja poklanjaju roacima i za rod se vie brinu nego za ostali narod,
a postaju popustljiviji prema kranskom nauku.
Padom Bosne odjednom se gubi svaki trag i Crkvi bosanskoj. Nema podataka o njenom
postupnom nestajanju, a narod koji je zbog svoje pradjedovske vjere i svoje narodne crkve
morao podnijeti tolike udarce i progone, zaboravio je da je Crkva bosanska ikada i
postojala. Da li su krstjani prihvatili muslimanstvo smatrajui ga srodnim (potekli su iz istih
izvora), ili su odmah potpuno istrebljeni, pitanja su koja za sada moramo ostaviti bez
odgovora.

J. G. (asopis Nova Akropola, br. 2, str. 20-25)



11
TEOLOKA STRUKTURA BOSANSKE HEREZE

Kardinal Juan Torquemada (stric zloglasnog panjolskog velikog inkvizitora Tomasa
Torquemade) je 1461. godine sastavio popis "pedeset zabluda manihejskih u Bosni". Koristio
ih je kao optuni materijal. "Zablude" su obuhvaene kao grijesi protiv rimskih dogmi, kao
odudaranje od njh, tako da gledita bogumila nisu iznesena u svojoj unutranjoj povezanosti.
U nedostatku drugih izvora moe se za sagledavanje bogumilskog uenja iskoristiti i ono to
sadrava optunica, ali tada treba te "zablude" uzimati oprezno i kritiki.

50 zabluda manihejskih u Bosni prema Torquemadi

1. Dva su boga, od kojih jednoga zovu vrhovnim dobrom, a drugoga vrhovnim zlom.
2. Postoje dva naela. Prvo zovu bogom svjetla, drugo bogom tame.
3. Neki aneli su zli po prirodi i nisu mogli da ne grijee.
4. Lucifer je uzaao na nebo i borio se s Bogom i mnoge je anele odatle doveo.
5. Ljudske due su demoni zatoeni u tijelu.
6. Zli aneli, zatoeni u tijelu, vratit e se na nebo s pomou krtenja, oienja i
pokajanja.
7. Osuuju i odbacuju Stari zavjet. Govore da on potjee od boga tame.
8. Za anela koji je razgovarao s Mojsijem na brdu Sinaju kau da je bio zao.
9. Novi zavjet prihvaaju samo djelomino. Poriu da je Krist roen od ene i ne
prihvaaju njegovu genealogiju.
10. Odbacuju patrijarhe i proroke Starog zavjeta.
11. Osuuju blaenog Ivana Krstitelja i tvrde da u paklu nema goreg avla od njega.
12. Drvo spoznaje dobra i zla bila je ena, a Adam je sagrijeio zbog tjelesnog openja s
njom i zbog toga je istjeran iz raja.
13. Blaena Marija nije bila ena niti enski stvor nego aneo.
14. Sin Boji uzeo je prividno tijelo a ne pravo.
15. Krist nije istinski trpio ni umro, niti je saao nad pakao ni uzaao na nebo, nego sve to
je radio bilo je prividno.
16. Oni vjeruju da je njihova Crkva Boja.
17. Oni su nasljednici apostola, a njihov herezijarh je biskup crkve i zamjenik i nasljednik
Petrov.
18. Rimska crkva je osuena i izopena.
19. Svi su pape, od svetog Petra do svetog Silvestra, bili njihove vjere, a sveti Silvestar bio
je prvi koji se odmetnuo.
20. Zidane crkve osuuju i zovu ih sinagogama sotone, a za one koji u njima mole vele da
vre idolopoklonstvo.
21. Upotreba slika u crkvi je idolopoklonstvo.
22. Znak kria je simbol avolji.
23. Preziru slubu boju, laude i crkvene pjesme, vele da je sve to suprotno Kristovom
evanelju i Njegovom uenju.
24. Ismijavaju i osuuju tovanje svetakih moi.
12
25. Svako potovanje svetaca koje se vri u crkvama osuuju i ismijavaju i vele da se samo
Bogu valja klanjati i potovati ga.
26. Njihove starjeine daju da im se narod klanja, govorei da su oni bez grijeha i da nose u
sebi Svetog Duha.
27. Osuuju crkvene sakramente.
28. Odbacuju krtenje koje se vri u vodi i vele da je to Ivanovo krtenje po kojem se nitko
ne moe spasiti.
29. Tvrde da se Kristovo krtenje vri bez vode, stavljanjem knjige evanelja na grudi i
polaganjem ruku.
30. Njihovim krtenjem svatko postie oprotenje grijeha i postaje svet kao sveti Petar.
31. Djeak se ne moe spasiti prije nego dosegne godine razuma.
32. Puna vrijednost i mo krtenja dolazi krteniku od zasluga krstitelja.
33. Koliko puta krstitelj sagrijei, toliko puta due koje je on krstio, mada ve bile i na
nebu, padaju s neba u pakao.
34. Koliko god puta krstitelj sagrijei, toliko puta treba da se ponovo krste svi koje je on
ranije krstio.
35. Odbacuju sakrament potvrde.
36. Vele da se Kristovo tijelo ne moe pretvoriti u kruh, a ako se moe pretvoriti, ne
smijemo ga jesti.
37. Odbacuju sakrament pokore, kau da se grijesi oprataju njihovim ponovnim krtenjem.
38. Odbacuju sakrament posljednje pomasti.
39. Odbacuju sakrament (svetog) reda.
40. Tjelesni brak je preljub.
41. Svaki grijeh je smrtni.
42. Poriui svaki crkveni autoritet, vele da se nitko ne smije izopiti.
43. Osuuju uivanje mesa, vele da se nitko tko jede meso ili sir ili mlijena jela ne moe
spasiti ako se ponovo ne krsti.
44. Nijeu uskrsnue i kau da tijelo koje sada umre nee nikad uskrsnuti nego drugo
duhovno.
45. Tvrde da nema istilita. Vele naime da nema posrednog puta izmeu neba i pakla.
46. Odbacuju molitve koje se u crkvi mole za pokojnike.
47. Smrtni grijeh je ubijati ivotinje ili ptice, a takoer i razbijati jaja.
48. Osuuju krvnu pravdu koju izvravaju svjetovni vladari.
49. Osuuju svaku zakletvu.
50. Zabranjuju davanje milostinje, odbacuju i odbijaju djela milosra.

Ova lista "grijeha i zabluda" vrlo je zanimljiva pri sagledavanju morala i mudrosti
bosanskih bogumila. Iako je ovo uenje u optunici do znatne mjere okrnjeno i
preoblikovano, vidi se da je ono humanije od kranskog. Katolika crkva nije se protiv
bogumilstva mogla boriti moralnim i filozofskim argumentima, ve samo primjenom nasilja.

13
SLIKOVNI PRIKAZ UNUTARNJEG UREENJA CRKVE BOSANSKE










14
POPIS DJEDOVA CRKVE BOSANSKE

Najznamenitiji sredovjeni izvor za poznavanje imena bosanskih djedova i reda, kojim su
oni jedan za drugim slijedili, jest Batalov odlomak. U njemu je krasnopisac Stanko
Kromirjanin g. 1393 zabiljeio 28 imena bosanskih djedova, stavivi ih u dvije skupine prema
dvjema glavnim epohama u ivotu crkve bosanskih krstjana. Tih 28 djedova upravljali su
bosanskom bogomilskom crkvom od osnutka te crkve u prvom desetljeu jedanaestog stoljea
pa do djeda Ratka koncem 14-st. U Batalovu odlomku nijesu zabiljeene godine, kada je koji
djed upravljao bosanskom crkvom. U pogledu vremenoslovlja iz toga ulomka znamo samo to,
da je tih 28 djedova vladalo oko 390 godina, dakle svaki prosjeno oko 14 godina. Naravno,
pojedini djed upravljao je crkvom, neki dulje, neki krae, ali se neemo mnogo udaljiti od
stvarnosti, ako svakome dodijelimo prosjean broj od 14 godina. Ako tome dodamo djedove
iz 15-st., koji su nam poznati iz suvremenih izvora, tada bi bosanski djedovi upravljali
bosanskom crkvom slijedeim redom i otprilike u slijedee vrijeme:


Prva Batalova lista
Djed Pretpostavljeno vrijeme upravljanja
Jeremija (o. 1010-1024)
Azarija (o. 1024-1038)
Kukle (o. 1038-1052)
Ivan (o. 1052-1066)
Godin (o. 1066-1080)
Tiemir (o. 1080-1094)
Didodrag (o. 1094-1108)
Buina (o. 1108-1122)
Kra (o. 1122-1136)
Brati (o. 1136-1150)
Budislav (o. 1150-1164)
Drago (o. 1164-1181)
Dragi (o. 1182-1205)
Lubin (o. 1205-1215)
Draeta (o. 1215-1220)
Tomia (o. 1220-1223)


15

Druga Batalova lista
Djed Pretpostavljeno vrijeme upravljanja
Rastudije (o. 1228-1230)
Radoje (o. 1230-1244)
Radovan I (o. 1244-1258)
Radovan II (o. 1258-1272)
Hlapoje (o. 1272-1286)
Dragost (o. 1286-1300)
Povren (o. 1300-1314)
Radoslav I (o. 1314-1328)
Radoslav II (o. 1328-1342)
Miroslav (o. 1342-1356)
Boleslav (o. 1356-1370)
Ratko I (o. 1370-1393-X)


Trea lista iz suvremenih izvora
Djed Pretpostavljeno vrijeme upravljanja
Radomir (o. 1400-1414)
Mirohna (o. 1414-1430)
Miloje (o. 1430-1450)
Ratko II (o. 1450-1465)
N. djed (o. 1465-1480)





16

HRVATSKI GLAGOLJIZAM I STRADANJE DALMATINSKIH
GRADOVA

Hrvatski glagoljizam

Progonjena teorija slavenskih prosvjetitelja doivjela je upravo u Hrvatskoj naroitu potvrdu
svoje vitalnosti, naroitu afirmaciju svoje istovjetnosti s domaim pukim tendencijama to
su bile usmjerene prema izgradnji nacionalne kulture Hrvata. Uzroke to je glagoljica tako
vrsto srasla s osnovama hrvatske kulture moramo traiti - pored ostalog - u njezinom
antirimskom, antilatinskom, pa ak i heretikom kompleksu koji ju je pratio otkad se pojavila
u ovim krajevima. itava stoljea glagoljica je bila oblik pukog otpora protiv svih onih
"europeizatorskih" procesa koji su ugroavali hrvatski etiki partikularizam, pa joj je to
davalo zauujuu ilavost poistovjeujui je s najotpornijin ilama ovdanje partikularne
tradicije. Glagoljica je prodrla u Dalmaciju i Istru bez dozvole crkvenih poglavara. Uza svu
tu inkompatibilnost i ilegalnost svoga poloaja u odnosu na papistike pravne akte, glagoljica
se ne samo odrala nego se i irila u Dalmaciji, Hrvatskom primorju i Istri. Crkva je kroz
dominaciju latinskog jezika i pisma pokuavala slavenske teritorije drati pod svojim
utjecajem i vlau. Meutim, slavenska je strana pred zidinama tih tada latinskih uporita bila
u sve oiglednijoj prednosti. Imala je za sobom u X. stoljeu za ono vrijeme jaku hrvatsku
dravu s vladarom kojemu su morali plaati danak ak i Mleani. Na ulicama Splita, Zadra i
Trogira govorilo se slavenski sigurno vie nego u Solunu.
Splitski crkveni vrhovi izmislili su i podravali legendu da je prvi biskup u Saloni, sv. Duje,
bio ni vie ni manje nego neposredan uenik apostola Petra, te da su njegove kosti sahranjene
pod oltarom splitske stolne crkve. Prema tome, ta je crkva "apostolskog porijekla" i treba joj
vratiti sva prava to ih je izgubila poslije dolaska Hrvata na Jadran. Drugim rijeima, treba
hrvatsku ninsku biskupiju staviti pod vlast "metropolitanske" splitske crkve. Naravno da je ta
opasna splitska ofenziva izazivala sve otriju reakciju hrvatskog klera, kojemu je bio na elu
znameniti Grgur Ninski. On je svim svojim silama ustao protiv latinskoga klera u obranu
glagoljice, odnosno slavenske pismenosti i liturgije.
O Grguru Ninskom i njegovoj borbi znamo tek vrlo malo, i to iz spisa u kojima se govori o
zakljucima donesenim na dva crkvena sabora to su odrana u Splitu 925. i 928. godine. Ali
i ti su dokumenti doprli do nas u iznakaenim i nepotpunim stilizacijama. Usprkos tome,
svaka ozbiljna povijesna analiza tadanjih opih sukoba mora nas ponovo navesti na
zakljuak da Grguru Ninskom zaista pripada aureola borca za samostalnost hrvatske Crkve,
jer je u onom dramatinom razdoblju jedino on mogao biti dosljedan predvodnik kulturno-
politikog pokreta koji je u prvoj polovici X. stoljea izazvao u Dalmaciji ne samo lokalnu
ve i meunarodnu buru.

Sukob Grgura Ninskog s papom

Pri osvjetljavanju latinsko-slavenskog jezinog konflikta u Dalmaciji veliku ulogu imaju
dva sauvana papina pisma iz 925. godine. Ta su pisma donijeli u Hrvatsku papini poslanici
ankonski biskup Ivan i palestrinski biskup Leon, kojima je papa Ivan X. povjerio zadatak da
na samom mjestu rijee ovdanji crkveni problem. aljui na put svoje izaslanike, papa im je
dao posve odreenu direktivu to da urade. Ivan X. je tono uoio da interes njegove politike
17
na slavenskoj obali Jadrana u prvom redu ugroava glagoljica. Imao je mnogo razloga da
bude zabrinut. Tu, na samom pragu Italije, razvija se jedna tua, "barbarska" kulturna snaga
koja - ako joj se dopusti daljnji samostalan razvitak - moe vrlo lako poremetiti ravnoteu na
ovom delikatnom europskom sektoru i postati izvorom nepredvidivih opasnosti za presti i
supremaciju Rima. Zato je opi zadatak papine istonojadranske politike bio da se ovdje
energino suzbije slavenski pokret i da se uspostavi vrsta crkvena disciplina koja e takve
pojave i ubudue onemoguiti. Ovaj papin plan jasno se ogleda u spomenutim pismima. Ona
pokazuju da je, barem s gledita Rima, pitanje crkvenog jezika bilo centralno sporno pitanje u
tadanjem dalmatinskom sukobu.
U prvom pismu, upuenom episkopatu "svete salonitske
crkve", papa prigovara dalmatinskom kleru to se u njihove
biskupije uvukla neka nauka "koje nema u svetim knjigama",
odnosno poziva kler da se greke odluno isprave kako bi se u
slavenskoj zemlji bogosluje opet obavljalo na latinskom
jeziku, a ne na "tuem", tj. slavenskom. U drugom pismu isti
papa obraa se kralju Tomislavu, zahumskom knezu Mihajlu i
svim biskupima, upanima, sveenicima i narodu u Sclavoniji
(tako je papa nazvao hrvatsku zemlju) i Dalmaciji. Te svoje
adresate papa obavjetava da su Slaveni primili kranstvo jo
u apostolsko doba, a zatim im spominje primjer Sasa koji su u
novije vrijeme primili ne samo nauku rimske crkve nego i
latinski jezik. U vezi s tim napomenama papa trai i od Hrvata
da svoju djecu koju ele posvetiti sveenikom pozivu ve od
rane mladosti dadu pouavati u rimskoj nauci. Papa se pri
tome zapitao: "Koji bi se pravi sin svete rimske crkve, a takvi ste svi vi, mogao radovati
prinosei rtvu na barbarskom ili slavenskom jeziku"? (in barbara seu Sclavinica lingua). Na
koncu Ivan X. moli adresate da se pokore naredbama dalmatinskih biskupa te da se u svim
liturgijskim obredima slue iskljuivo latinskim jezikom. Latinski kler je na spomenutom
splitskom saboru 925. godine do temelja sruio sve projekte o samostalnoj hrvatskoj crkvi.
Taj je sabor bio vjeta stupica postavljena Hrvatima. Na tom je sinodu bio prisutan i kralj
Tomislav, a hrvatsku crkvu zastupao je Grgur Ninski. Ovo je bio crkveni sabor (sinod) na
kojemu su pravo glasa imali samo crkveni dostojanstvenici, tj. biskupi, dok stavovi velikaa i
kralja nisu bili pravno mjerodavni. To znai da se nasuprot nekolicini latinskih biskupa iz
dalmatinskih gradova, uz koje su bili i papini poslanici, naao usamljen glas Grgura Ninskog.
Papini izaslanici ispitujui latinsko-slavenske odnose nali su i najprikladniju politiku
formulu kojom je bilo mogue suzbiti glagoljizam. Ta je formula glasila: uspostaviti nad
cijelim teritorijem hrvatske drave primat splitske latinske crkve, koja e onda postupno
likvidirati slavenski pokret. U toj formuli, kao to znamo, bile su sadrane i stare
ekspanzionistike ambicije splitskih crkvenih vrhova kojima se sada pruila prilika da
definitivno uspiju. Ne treba ni naglaavati da je takvo rjeenje obeavalo papinskoj politici
dvostruku dobit. Ono je dalmatinske biskupe, koji su donedavno bili vezani uz Bizant, sada
vrsto priklanjalo Rimu. S druge strane, ambicije toga klera i njegov ekonomski poloaj u
dalmaciji bili su za papu dovoljno jamstvo da e se nad Hrvatima uspostaviti maksimalna
disciplina.

18
Odluke splitskog sinoda

Osnovne odluke splitskog sinoda iz 925. godine:

1. Legalizirana je la da je apostol Petar poslao blaenog Dujma u Salonu te "ona
crkva i grad, gdje poivaju njegove svete kosti, ima prvenstvo nad svim crkvama ove
pokrajne". Na temelju toga splitska crkva dobiva metropolitanski naslov, a pod
jurisdikciju njezina biskupa potpao je itav teritorij Hrvatske drave.
2. U vezi s prvom odlukom dokinute su i sve promjene koje su u pogledu crkvene
organizacije nastale poslije pada Salone, pa je tako ukinuta i Ninska biskupija.
Odreeno je da se ondje gdje je to mogue obnove stare biskupije iz rimskog doba.
3. Biskupima je zabranjeno ("neka se koji biskup nae pokrajne ne usudi...")
zareivati sveenike "koji upotrebljavaju slavenski jezik". Slavenskim popovima
doputeno je sluiti misu "samo ako bi bila oskudica (latinskih) sveenika", ali i u tom
sluaju treba za svakog takvog sveenika ishoditi posebnu dozvolu rimskog pape da
smije obavljati slubu.

Meu zakljucima splitskog sabora padaju u oi i dvije
zanimljive formulacije koje donekle otkrivaju odnose to
su vladali na tom skupu, a naroito dranje Grgura
Ninskog i kralja Tomislava. Poslije kanona broj 10., u
kome se zabranjuje zareivanje slavenskih sveenika,
ubaen je poseban kanon, oigledno upuen Grguru
Ninskom kao opomena: "Neka biskup Hrvata zna da je kao
i mi svi podloan naoj metropolitanskoj crkvi", dakle
neka zna da ni on ne smije zareivati popove glagoljae.
Ova formulacija otkriva da je Grgur na sinodu branio ne
samo nezavisnost svoje crkve nego s istom odlunou i
slavensku liturgiju. Druga formulacija odnosi se na kralja
Tomislava i hrvatske velikae. To je takoer poseban kanon i u redosljedu dolazi odmah
iza opomene "biskupu Hrvata". U tom zakljuku (kanonu) kae se uz ostalo: "Ako bi pak
kralj i velikai hrvatski htjeli da sve biskupske dieceze unutar granice nae metropolije
podvrgnu pod vlast svoga biskupa, neka ni jedan od naih biskupa po itavoj njihovoj
zemlji niti krsti niti posveuje crkve ili sveenike ... uostalom, neka oni zajedno sa svojim
biskupima odgovaraju Bogu za sve ono, u emu zbog njih bude trpjela nauka kranske
vjere. Naa je savijest pred Bogom ista".

Kralj i velikai su bili na strani Grgura Ninskog te su i njihovi stavovi bili vrsti, jer inae
sinod ne bi izricao pretnju da e oni odgovarati pred Bogom. Iz podataka kojima znanost
raspolae moe se zakljuiti da je na ovom splitskom saboru dranje kralja Tomislava bilo
u najmanju ruku lojalno prema slavenskoj vjeri.
Otpor hrvatske strane bio je vjerojatno ei i odluniji nego to su to predvidjeli latinski
biskupi i papini izaslanici. Grgur Ninski je odbio da se pokori diktatu splitskog sinoda i
prosvjedovao je kod pape. Bit e da su pozicije ninskog biskupa bile jo vrlo jake, jer je
papa Ivan X., koji se nekoliko mjeseci prije toliko angairao da se suzbije glagoljica,
odbio da potvrdi sve one saborske zakljuke protiv kojih je Grgur ustao. Papa se
odjednom uplaio pred posljedicama to ih mogu izazvati zakljuci splitskog sinoda i u
19
pismu splitskom nadbiskupu istaknuo je da treba ii "pravinim putem", pa je pozvao u
Rim i njega i Grgura Ninskog da mu "sve po redu razjasne".
U izvorima nema nikakvih
indicija da su Grgur i nadbiskup
zaista bili u Rimu, ali je zato
dobro poznat razlog papine
zabrinutosti. Upravo u to vrijeme,
najopasniji protivnici Bizanta,
Bugari, poli su u ratni pohod na
Hrvatsku. Situacija je bila takva
da je zbog tog rata moglo doi do
jaeg zbliavanja izmeu
Tomislava i Bizanta, a to se papi
inilo opasnim, pa je odluio da
ne zaotrava jezini i crkveni spor
s Hrvatima. Mjesto toga on se
aktivno angairao da se bugarsko-
hrvatski rat prekine, da bi se
poslije toga mogao bez vanjskih
smetnji posvetiti definitivnom
obraunu s hrvatskom Crkvom.
Osim toga je papi trebalo vremena
da politiko-diplomatskim mane-
vrima u pogledu crkvenih sporova
to vie neutralizira kralja
Tomislava, da ga odvrati od
podrke koju je pruao Grguru
Ninskom.
Ova papina politika igra urodila je ubrzo dobrim rezultatima. Njegovi izaslanici uspjeli
su nagovoriti bugarskog cara Simeona da obustavi rat s Tomislavom, a to je papinske
pozicije u Hrvatskoj maksimalno ojaalo. Da bi iskoristio veliku prednost koju je time
stekao, papa je godine 928., preko svog izaslanika biskupa Madalberta, sazvao u Splitu jo
jedan sinod.

Drugi splitski crkveni sabor bio je mnogo manje buran od prvoga jer je kraljeva podrka
Grguru Ninskom sada bila slabija. Kralj i velikai morali su biti obzirni prema papinom
izaslaniku. Bili su pod dojmom velike pomoi koju im je papa pruio otklonivi od njih
bugarsku opasnost i nisu se mogli usprotiviti njegovim planovima o reorganizaciji crkve.
Na ovom drugom saborovanju latinai su prikazali crkveni sukob kao Grgurovu pohlepu
za vlau. Zanimljivo je da se u sauvanom izvjetaju o zakljucima drugog splitskog
sinoda ni jednom rijeju ne spominje jezino pitanje. To je bio taktiki manevar latinaa
koji moe znaiti i to da je otvoreni napad na glagoljicu bio neoportun, a moda i
nemogu. Slavonski liturgijski i prosvjetiteljski pokret mogao se, po njihovoj ocjeni,
likvidirati i zaobilaznim putem pa su odluke donesene 928. godine ograniene na ukidanje
samostalne hrvatske Crkve i uspostavu nekadanje vlasti splitsko-salonitske nadbiskupije.
Naglasak svih odluka bio ja na tome da se sve vraa na stanje kakvo je bilo "u staro doba".
Budui da prije dolaska Hrvata nije u Ninu bilo biskupije, ta je biskupija ukinuta, a Grguru
20
su ponudili jednu od biskupskih stolica koje su u rimsko doba postojale, i to skradinsku,
sisaku ili duvanjsku. Ali da bi uvrijedili Grgura, latinai su, prema sauvanim
dokumentima dodali: "No ako on (tj. Grgur Ninski) za ogromnom biskupskom asti hlepi,
pa nije zadovoljan jednom biskupijom, neka preuzme slubu svih ovih triju biskupija, sebi
i njima na propast ...".
Na drugom splitskom saboru Grgur je definitivno poraen. Nije se ni alio papi, koji je
bez odgaanja potvrdio pa ak na Grgurovu tetu i pootrio saborske odluke. U svom
pismu, napisanom iste godine, papa (sada Leon VI) otro kori Grgura, pa mu ak prijeti i
izopenjem, a svim biskupima na hrvatskom teritoriju nareuje da se splitskom
nadbiskupu svom duom pokoravaju i da ga "ljube kao oca". U ovom papinom pismu
posljednji se put spominje Grgurovo ime. O njegovoj daljnjoj sudbini nita se ne zna.
Nije mogue utvrditi kako su Latini provodili odluke drugog splitskog sabora i kako su im
se Hrvati odupirali, jer za dugi period koji je tome slijedio nemamo nikakvih povijesnih
izvora. Glagoljica je ilavo odolijevala latinizaciji irei podruje svog utjecaja.
Potiskivana u Dalmaciji irila se u dalmatinskom zaleu, Bosni, kao bosanska glagoljica -
bosanica.
Poela je druga polovica XI. stoljea i na hrvatskom prijestolju u Biogradu na moru sjedi
kralj Petar Kreimir IV., ovjek latinskog odgoja okrenut leima slavenskoj tradiciji koja
je za njega i njegovu vlast stalan izvor spontanog narodnog revolta. I dok su hrvatski
graani, priori, velikai i kralj lako pronalazili jezik s mogunicima na itavom
mediteranu, obezvalaena plemenska sirotinja shvaala je od svega to joj se govorilo
samo ono to su joj kazivali popovi galagoljai. Apokrifi su bili uzbudljiva literatura, a
glagoljai su ih obilato prevodili i prepisivali prodirui pomou njih i drugih spisa blie
dui naroda. I to su te tvrdoglave seljake popove dugake brade i neiane kose, koji su
orali i kopali kao i ostali seljaci, gospoda iz gradova i biskupskih stolica vie progonila i
proklinjala, to su se oni vie pribliavali narodu i postajali s njime jedno. I na pojedinim
biskupskim stolicama uvijek je bilo ljudi koji nisu zaboravljali stari borbeni plan o
samostalnoj hrvatskoj Crkvi. Ti su biskupi bez obzira na zabrane i anateme posveivali
mlade popove koji su itavo znanje o pismenosti stekli sriui "az-buki". Tako se na
hrvatskom teritoriju, u okviru Crkve, stvarala jedna zasebna nedisciplinirana formacija, u
osnovi heretika, nadahnuta otporom ne samo protiv latiniteta nego i protiv opih
koncepcija to ih je nosila kranska civilizacija. Ova e tendencija nai svoj krajnji
buntovniki izraz u bogumilstvu.
Upravo tada na kranskom je zapadu papa Nikola II. provodio dalekosene reforme da
bi u rasklimanoj crkvenoj organizaciji uspostavio disciplinu. On je pokuao odstraniti
bezakonja do kojih je dolazilo pri izboru i samih papa, a osim toga energino je
zabranjivao enidbu sveenika. U vezi s tim reformama doao je 1060. godine u Hrvatsku
poseban papin izaslanik, koji je najprije u Biogradu posjetio kralja Petra Kreimira a onda
je u Splitu sazvao crkveni sabor.
Meu odlukama tog treeg splitskog sabora, koje se podudaraju s kanonima to su ih
tada openito usvajali brojni slini sinodi u katolikim zemljama, nalaze se i dva zakljuka
koja su bila odraz tadanjih dalmatinsko-hrvatskih specifinosti. Prvi od tih zakljuaka
(kanona) glasi:
"Ako bi odsad koji od klerika nosio bradu ili dugu kosu, nema vie prava da ulazi u
crkvu; njega treba podvri kanonskoj kazni prema njegovom crkvenom stupnju.".
Ali vaniji je drugi zakljuak:
21
"Zabranjuje se pod kaznom prokletstva zareivati Slavene ako nisu vjeti latinskoj knjizi
...", a jedan izvor dodaje ovome: "Bilo je nareeno i naloeno da se nitko ubudue ne
usudi obavljati bogosluje na slavenskom jeziku, nego samo na latinskom i grkom ..."
Poslije papina odobrenja ovih protuslavenskih odluka poelo je njihovo energino
provoenje.

Sporovi s crkvom

U svim mediteranskim i europskim gradskim centrima nastupanje graanstva suavalo je i
potiskivalo vlast crkvenih vrhova. Tako je bilo i u Dalmaciji. Kad su se razvili organi
komunalne autonomije: gradsko vijee, knez i suci, i kad su se iskristalizirali posebni interesi
pojedinih graanskih slojeva, izmeu svjetovne vlasti i crkve moralo je doi do antagonizma.
U svakom sluaju crkva vie nije bila sveobuhvatna moralna i materijalna sila koja je
suvereno gospodarila ljudskim savjetima i ljudskim postupcima. Graane su sada pokretali
prvenstveno ekonomski stimulansi, i kad su se njihovi stvarni interesi sukobili s isto tako
stvarnim interesima crkvenih glavara, dolazilo je i do velikih sporova. Do jednog takvog je
dolo 1162. godine u Splitu kad je gradsko vijee, da bi sprijeilo gomilanje bogatstva u
rukama crkve, donijelo odluku da se crkvi ne smiju ni darivati ni prodavati nekretnine.
Splitski crkveni glavari obratili su se papi i Aleksandar III. otro je zaprijetio graanima
traei da se ta odluka ukine jer e inae glavari grada Splita biti iskljueni iz crkve a sam
grad udaren interdiktom. Nije poznato kako je rijeen taj spor, ali iako je gotovo uvijek
uspijevala da zatiti svoje interese, crkva je sada imala pred sobom razvijenu drutvenu silu
koju okovi kranske discipline nisu mogli sprijeiti da slijedi svoj profani ekonomsko-
politiki interes. ivot je graanima nametao da svoj trbuh osjeaju kudikamo jae nego
duu. Bio je srednji vijek i vizija zagrobnog ivota u paklu ili istilitu pritiskala je savjest
graana kao vjeita mora. Ali svakodnevni poslovi i interesi vukli su ljude na druge putove,
silei ih da sve razboritije rasuuju o stvarima ovoga svijeta.

Stradanje Zadra u IV kriarskom ratu

Zadar je bio jedan od najljepih gradova na Sredozemlju. U
toku estih ratova s Venecijom ovaj grad-muenik herojski se
borio da sauva svoju slobodu, a desetak puta Zadrani su dizali
ustanke protiv mletake vlasti. Godine 1202. Zadar je postao
predmetom valjda najsramnijeg sporazuma u povijesti europske
diplomacije.
Francuski feudalci organizirali su tada etvrti kriarski pohod
za osloboenje "Svete zemlje" pa su sa cjelokupnom svojom
vojnom silom stigli kopnenim putem u Veneciju, odatle je trebalo
da se prebace u Palestinu na mletakim brodovima. Meutim,
kriari nisu imali dovoljno novaca da Veneciji plate prijevoz.
Pregovori su se oduljili, a onda su Mleani voama kriarskog
pohoda predloili originalno rjeenje. U jednoj starofrancuskoj
kronici iz tog vremena kae se da je mletaki dud, dogovarajui
se sa svojim ljudima, ovako formulirao svoj prijedlog:
"Kralj ugarski oteo nam je Zadar u slavenskoj zemlji, jedan od najutvrenijih gradova na
svijetu. Nikada ga neemo pridobiti snagom, to je mi imamo, ako ga ne osvoje ovi ljudi (tj.
22
kriari, op. pisca). Zatraimo od njih da nam pomognu osvojiti ga, i mi emo im odgoditi
plaanje 34 hiljade srebrnih maraka, koje nam duguju, sve do asa kad Bog dopusti da ih mi
zajedno s njima steemo".
Vodstvo kriarskih eta
prihvati ovaj prijedlog
Venecije te oni koji su
poli osloboditi Kristov
grob od nekrana udarie
na jedan kranski grad.
Kad kriari stigoe "pred
Zadar u Hrvatsku" - kae
se u kronici - "opazie da
je to grad zatvoren
visokim zidovima i
visokim tornjevima i da bi
uzalud traili ljepi i
bogatiji grad. I kad ga
hodoasnici ugledae,
mnogo se zadivie i rekoe
jedan drugome: Kako bi se
mogao osvojiti silom takav
grad, ako ga sam Bog ne bi
osvojio?...". Dan kasnije
kriari se utabore "pred
vratima gradskim. gdje
namjestive svoje kameno-
bacae i katapulte i druge
svoje strojeve, kojih su imali mnogo. I sa strane mora postavie ljestve na lae. Tada stadoe
bacati na grad kamenje protiv zidova i protiv tornjeva. Pet dana potraja tako ova navala. I
tada postavie na jedan toranj svoju builicu i stadoe buiti zidove. I kad Zadrani vidjee to,
zatraie pogodbu...". (Petar Skok: Tri starofrancuske kronike o Zadru u godini 1202.,
Zagreb 1951)
Snage kojima su kriari zauzeli Zadar bile su vrlo velike. Oni su plovili na oko 200 brodova,
meu kojima su bile 52 galije, a raspolagali su s oko 300 strojeva za bacanje kamenja i
najraznovrsnijim drugim ratnim oruima. Ali uz kriarske snage bile su tu i one koje su
Mleani samostalno opremili i vodili. Zanimljiv je opis jednog oevica koji je ovako prikazao
dudev odlazak iz Venecije:
"Dud mletaki imao je sa sobom oko 50 galija, to ih je sve o svom troku opremio. Ona
na kojoj se on nalazio, sva je bila crvena kao grimiz, a s vrha joj je visio barjak od crvene
svile. Pred njime sviralo se u etiri srebrne trube, a uz to jo su veoma veselo zvonila zvona, a
svakolika visoka gospoda, i sveenstvo i laici i malo i veliko, sve je tako radosno potcikivalo,
da se jo nikad nije ulo tako neto, a ni vidjelo takvo brodovlje. Kriari se uspee na tornjeve
svojih laa, a sveenici stadoe pjevati: veni creator spiritus, i sve malo i veliko plakae od
nabonosti i veselja. A kad je brodovlje izilo iz mletake luke imalo je toliko jarbola i
bogatih laa i drugih brodova, da je to bio najdivniji pogled otkad je svijet postao, jer je bilo
zacijelo stotinu pari srebrnih i mjedenih truba, to su trubile pri odlasku, i toliko zvona i
tambura i drugih instrumenata, da je to bilo pravo udo. Kad su pak lae izale na otvoreno
23
more, te raspele svoja jedra i razvile svoje barjake i znakove na vrhu tornjeva, odista se
inilo, da je more oivjelo i da je sasvim pokrito od laa to su plovile po njemu".
Zanimljivo je i to, da su za vrijeme opsade Zadra branitelji grada izvjesili na zidinama slike
Isusa Krista i krieve u nadi da e time odvratiti kriare od napada.
Toma Arhiakon posebno
istie da je borba za Zadar
bila krvava. "I nasta
strahovito ubijanje" - kae
on. "U gradu nije ostalo
toliko zdravih da uzmognu
sahraniti poginule.
Nepokopani leevi leali su
po kuama i crkvama, a
jadni graani nisu znali ega
da se prije prihvate, pogreba
ili obrane grada". Grad se
bio predao pod uvjetom da
se potede ivoti graana,
ali pobjednika soldateska
nije se drala tog uvjeta,
nego je robila, pljakala i
ubijala sve do ega je stigla.
Poto su prezimili u Zadru,
kriari i Mleani su ga
napustili i nastavili put prema Krfu i Carigradu, ali prije toga dud ga je dao razoriti. Tom
prilikom porueni su obrambeni bedemi uz more, najvanije zgrade, pa ak i neke crkve.
Poslije toga zloina Zadar se opet podigao, ali vjerojatno nije vie dosegao svoj dotadanji
sjaj i veliinu.

rtve inkvizicije u Dalmaciji

Markuntin Dominis - Gospodneti (Rab,1560-Rim,1624) - senjski biskup i zatim splitski
nadbiskup, istakao se radovima iz fizike i teologije. Pripadao je
isusovakom redu. Predavao je matematiku u Padovi i u
Rimskom kolegiju (do 1596), a filozofiju, logiku i retoriku u
Bresci. Zbog sukoba s katolikom crkvom emigrirao u Englesku
(1616-1622), gdje je 1617. objavio svoje najvanije djelo De
republica ecclesiastica (napisano 1602-1613. u Splitu). Vraa se
u Rim 1622. godine gdje dvije godine kasnije (8.IX.1624.) umire
u zatvoru inkvizicije. Tijelo mu je izvaeno iz groba i spaljeno
na lomai na trgu Campo dei fiori u Rimu 21.XII.1624. godine.
Godine 1578. Francisco Pea podsjea da "prvi cilj
inkvizicijskog postupka i smrtne osude nije spaavanje due optuenoga nego zastraivanje
ostalih" te da je kod osude u odsutnosti "dobro napraviti lutku osuenog na koju e se napisati
njegovo ime i razlog osude te sve to predati svjetovnom sudu, kao to bi se uinilo da je
odsutni stvarno prisutan".
24
DALMATINSKI PATARENI

Po svom socijalnom sastavu i drutveno-politikim tendencijama srednjovjekovni je Split
svakako bio vrlo heterogen. Iz doba kad su Omiani harali po splitskom polju i kad je papin
legat Akoncije vodio protiv njih petogodinji rat, sauvala se biljeka iz koje se vidi da su u
nekoj gusarskoj akciji blizu Ancone zajedno s Kaiima sudjelovali ak i neki splitski graani
(god. 1224.). Osim toga i bijeg Akoncijev iz Splita upuuje na to da je u gradu morala
postojati jaka stranka koja je bila za suradnju s Kaiima. Tu je stranku vezalo s Omianima
moda zajedniko porijeklo, krvno srodstvo, zajedniko seljako osjeanje, ali su ih mogle
vezati i zajednike heretike ideje, tj. patarensko odnosno bogumilsko uenje koje je u
dalmatinske gradove, naroito u Zadar, Trogir i Split, bilo prodrlo ve potkraj XII. stoljea.
U to se doba patarensko-bogumilska hereza irila u raznim
junoslavenskim oblastima. U Srbiji ju je progonio veliki upan Stevan
Nemanja, koji je pri tome morao upotrijebiti i vojsku te "jedne popali,
druge razliitim kaznama kazni, tree progna iz drave svoje, a domove
njihove i sve imanje sakupiv razda prokaenim i ubogim; uitelju i
naelniku njihovu jezik ureza u grlu njegovu, to ne ispovijeda Krista,
sina bojeg, a knjige njegove neastive spali i izgna ga". U
dalmatinskim gradovima progoni heretika nisu mogli biti tako estoki,
iako su se crkveni poglavari u tome energino angairali. irenje
patarenske hereze bilo je ovdje odraz nezadovoljstva graana s
ekonomskim povlasticama to ih je uivao kler, a do najjaeg
protucrkvenog pokreta na teritoriju Hrvatske dolo je upravo u Splitu. Za graane kojima su
bogati i vrlo utjecajni crkveni vrhovi bili stalna smetnja pri ispoljavanju razliitih inicijativa,
a i opasni takmaci u prisvajanju vlasti i dobara, bogumilsko je uenje bilo privlano. Ono je
od "pravih krstjana", koji su preuzeli ulogu sveenika, trailo strogo asketski ivot, odricanje
od svih ljudskih uitaka, pa ak uzdravanje od mesa i vina, a dakako i od ena. Nasuprot
tome, obini vjernici smjeli su grijeiti, a najvanije je bilo da pred smrt prime "duhovno
krtenje". Bogumili su se protivili postojanju crkve kao vrste organizacije; isto su se tako
protivili crkvenom posjedu i zahtjevu da se crkvi plaa desetina. U svom izvornom uenju
bogumilstvo je propovijedalo neposlunost vladarima i gospodarima. Sudei prema traktatu
Besedi na jeres, to ga je protiv bugarskih bogumila napisao Prezbiter Kozma (oko 972.
godine), ovaj se vjerski pokret protivio svim oblicima vlasti, nasilja i ropstva, ali je teko
ustanoviti s kakvom je konkretnom ideolokom platformom stigao do dalmatinskih gradova.
Vjerojatno je socijalno-politika otrica bogumilstva bila znatno ublaena. U spomenutom
traktatu Prezbiter Kozma je tvrdio da bogumili ue kako postoje dva boga - bog dobra i bog
zla. Bog zla stvorio je sav materijalni svijet, a po njegovoj volji postoje sve vidljive stvari, ne
samo sunce, zvijezde, zrak i ovjek nego i crkve i krievi. Jedina molitva koju su bogumili
priznavali bila je Oe na a bogomolje im nisu bile potrebne nego su molili u svojim
domovima. Ova hereza objanjavala je mnogo uvjerljivije nego kranska religija pojavu zla
na zemlji i bila je vrlo bliska i razumljiva onima koje je zlo pogaalo.

Povijesni izvori o dalmatinskim bogumilima vrlo su oskudni, ali se moe pretpostaviti da su
Kaii ve u doba kad su kamenovali nadbiskupa Rajnerija bili pod utjecajem toga pokreta.
No istraivanja dalmatinskih bogumilskih poetaka vode nas u Zadar. Toma Arhiakon kae
da su graani toga grada bili prezreli uenje katolike vjere i da su se dali poprskati
heretikom kugom, ali je nemogue utvrditi koliki je zamah sve to bilo poprimilo.

25
U izvorima su se sauvala imena dvojice dalmatinskih heretika, brae Aristodije i Mateja,
sinova nekog Grka imenom Zorobabela, koji se u Zadar doselio iz Apulije. Oni su od svoje
mladosti bili Zadarski graani, a spominju se kao "odlini slikari i vrlo vjeti u zlatarskoj
umjetnosti". ini se da su Aristodije i Matej vodili bogumilsku propagandu najprije u Zadru,
a onda su vjerojatno istjerani iz grada pa su se nastanili u Splitu, gdje su postali predvodnici
heretikog pokreta. Aristodije i Matej odravali su dobre veze s Bosnom, u kojoj je za
vrijeme bana Kulina bogumilstvo postalo vladajua religija. Hereticima je u Splitu prilo
mnogo graana, ali je crkva ubrzo uspjela organizirati brzu prtuakciju. Na elu borbe protiv
heretika nalazio se splitski nadbiskup Bernard. Ne znamo kako su tekli ti sukobi i koliku su
podrku heretici uivali kod organa komune, no ishod je poznat: bogumili su protjerani iz
grada. Ista se stvar dogodila i u Trogiru. Pri tome su sva dobra koja su pripadala hereticima
oduzeta a oni su prognani uz velike pogrde.
Iz pisma pape Inocencija II. kralju Emeriku, koje je napisano 11. listopada 1200, vidi se da
su se prognani dalmatinski heretici sklonili u Bosnu, gdje
ih je ban Kulin srdano primio. "Doznali smo" - kae papa
- "da je plemeniti mu bosanski ban Kulin, kad je nedavno
na brat splitski nadbiskup znatan broj bogumila istjerao iz
Splita i Trogira, dao njima ne samo sigurno skrovite nego
i oitu zatitu, a njihovoj nevaljaltini dao svoju zemlju i
samoga sebe te im ukazao panju kao katolicima, ak i
vie nego katolicima nazivajui ih kranima". Godinu
dana ranije Vukan Nemanji javio je papi da je Kulin s
deset tisua ljudi priao novoj herezi. Nije posve jasno
kakvu su sudbinu pri svemu tome doivjeli dalmatinski
majstori Aristodije i Matej, za koje se kae i to da su bili
"vjeti latinskoj i slavenskoj knjizi". Aristodije je moda
ona ista linost koju su pod imenom Rastudije proklinjali
na sinodu svetog Save: "Da bude proklet Rastudije
bosanski .. i svi .. krstjani i krstjanice koji se ne klanjaju
svetim ikonama i asnome kriu". Ako je zaista tako, onda je zadarski majstor Aristodije
poslije protjerivanja iz Splita postao prvi poglavar (djed) bosanskih bogumila.
Godine 1221. Spliani su za svoga gradskoga kneza izabrali hrvatskog plemia Viana, koji
je bio "zatitnik heretika" (fautor hereticorum). ini se da je bogumilski val, pod utjecajima
iz Bosne, tada opet zapljusnuo Dalmaciju. Jedan zapadni izvor iz 1223. godine tvrdi da se na
"granicama Bugarske, Hrvatske i Dalmacije blizu ugarske nacije" nalazio neki antipapa koji
je bio na elu svih bogumila, a slao je svoga vikara ak u Toulouse. U to vrijeme dualistika
je hereza imala pod raznim imenima (patareni, katari itd.) irok zamah i u zapadnoj Europi.
Najvri korijen bila je uhvatila u junoj Francuskoj (grofovija Toulouse) i u lombardijskim
gradovima (sjeverna Italija). U Italiji su se sljedbenici dualistike hereze ponegdje nazivali
sclavinima, a taj nas naziv upuuje na njihove veze s dalmatinskim i bosanskim bogumilima.
Meutim, ni o aktivnosti dalmatinskih bogumila u ovom drugom razdoblju nema u izvorima
konkretnih podataka. Ne zna se kako je knez Vian, koji inae nije ivio u Splitu, pokazivao
svoju naklonost prema hereticima i zato su ba takvog ovjeka Spliani izabrali svojim
knezom. Moe se pretpostaviti da je bogumilstvo i u dalmatinskom pojasu bilo preraslo u
monu puku silu pred kojom su investicije rimske crkve bile nemone. U drugom i treem
deceniju XIII. stoljea sva panja Rima bila je usredotoena na junu Francusku, gdje se pod
vodstvom Simona de Montforta, koji je 1202. godine sudjelovao u pokolju Zadrana, vodio

26
dvadesetogodinji kriarski rat protiv katarskih heretika. Zbog toga se na istonoj obali
Jadrana, a pogotovu u Bosni, bogumilstvo u tom razdoblju razvijalo s manje smetnji. Splitski
kler nije ni 1225. godine mogao sprijeiti graane da za kneza izaberu plemia koji je takoer
bio bogumil. Splitska kneevska ast sada je pripala humskom knezu Petru, a reakciju klera,
koji nije Petru dopustio da ue u crkvu, graani su suzbili vrlo energino. Narod se uzbunio,
navalio na crkvu, otvorio je silom i uveo u nju novoga kneza. Meutim sada je stupio na
scenu papinski legat Akoncije, otprije poznat kao organizator rata protiv Kaia. On je bio
poao u Bosnu da ondje iskorijeni heretike, a vjerojatno je i u Splitu potaknuo kler na
otvoreni otpor protiv graana. I poto su graani taj otpor odbili i teko "uvrijedili" crkvu,
Akoncije je u ime pape kaznio grad interdiktom, koji je u ono vrijeme bio mono oruje
crkve, s jakim psiholokim djelovanjem. Kazna je trajala gotovo godinu dana, i za to vrijeme
splitske su crkve bile zatvorene, u njima se nije obavljalo bogosluje.
Dalmatinsko bogumilstvo, o kojem tako malo znamo, bilo je svakako odjek i ogranak
bosanskoga. Tu, na istonoj obali Jadrana, u gradovima koji su bili izloeni udarcima sa
zapada i u kojima su bogata vlastela vrsto drala vlast dijelei je u pravilu s bogatim i
utjecajnim klerom, nije - ini se - bilo dovoljno uvjeta da ovaj heretiki pokret uhvati dublji i
trajniji korijen. Teoloka struktura bogumilstva, na temelju koje je mogue doi do raznih
kulturno-politikih zakljuaka o tom pokretu, sadrana je u jednom vrlo zanimljivom
kasnijem spisu to ga je 1461. godine sastavio kardinal Juan Torquemada, stric zloglasnog
panjolskog velikog inkvizitora Tomasa Torquemade i najugledniji tadanji katoliki
bogoslov uope. Te godine dovedena su u okovima u Rim tri bosanska vlastelina ("tri prvaka
hereze mona na kraljevu dvoru"), i to: uro Kaini, Stojan Tvrtkovi i Radmil Voini. Ti
su ljudi bili uporni bogumili, ali su natjerani da se pred papom sveano odreknu svojih
"manihejskih zabluda". Sasluao ih je sam Torquemada pa je na temelju toga sastavio
abjuraciju s popisom "pedeset zabluda manihejskih u Bosni".
Vjerski i drugi sukobi u dalmatinskim gradovima doveli su latinsku crkvu u teak poloaj.
Stanje se doskora izmijenilo u korist crkve, ali razliite idejne kontraverzije slubenim
evropeistikim doktrinama mogle su uvijek raunati na oslonac puke mase.


27



PREDAVANJA DR. IVE PILARA O BOGUMILSTVU


BOGOMILSTVO

kao religiozno-povijesni
te kao
socijalni i politiki problem


DVA PREDAVANJA
DR. IVE PILARA
to ih je na 10. veljae i 10. oujka 1927.
odrao u Sociolokom drutvu
u Zagrebu


28

Bogomilstvo kao religiozni problem

(10. veljae 1927.)

Kada ovjek u Bosni iz gradova i sela zae u krasnu bosansku brdsku prirodu, morati e
opaziti na zaravancima, na humcima ogromno neko kamenje. Monoliti su to od jednoga
komada istesani, u raznim veliinama, od metra i pol do tri metra dugaki, od metra do blizu
dva iroki, a vazda neto vii nego iroki. Sa gornje strane su gdjekada vodoravni, ali najee
krovasto, u trokut uzdignuti kao rimski sarkofazi, tako da izgledaju kao neke kuice.
Obino ih imade
povei broj na
okupu. Najee na
njima nema niti
crtea ni natpisa, no
po kadto ima i
toga, ima katkad
sunce, katkad
mjesec, ma,
buzdovan u kamenu
izdjelan, a ima esto
i sav kamen krasni
iaran ornamentima,
dapae ima i
natpisa, koji su svi
pisani glagoljicom u
starohrvatskom
jeziku. Tako ima u
Ban-dolu, 30 km od
Tuzle takav kamen,
na kojem pie: "Ase
lei Boiko
Banovi, na svojej
zemli, na plemenitoj."
Svaki na intelektualac znade, da su to jedini gotovo ostanci mone nekad sekte bosanskih
bogumila.
Narod, za udo, koji oko tih spomenika ivi, ne zna nita o njima. Ovi su mu spomenici
sasvim tui. On ne zna ni to su, ni kako su onamo doli, ni od koga potjeu. Ako ga pitate,
on e odgovoriti, to su kamenovi, mramorovi, i tek koji inteligentniji kazati e, to su greblja
(znai groblja), ali, da su to ostaci propale narodne veliine, to narod u Bosni savreno ne zna.
Proivjevi preko 20 godina u Bosni, nisam mogao da proem bez interesa kraj ovih
nijemih spomenika nae prolosti. Znajui sam vrlo malo o tim spomenicima i njihovim
postavljaima, a ne mogui o tim bogumilima saznati, stao sam izuavati to pitanje. I
milostive gospoe i gospodo, nagrada za moj trud bila je velika. Meni su se otvorili horizonti
o kojima nisam ni snivao, jedan cijeli novi svijet, o kojemu naa starija historiografija za udo
malo znade. Smatram za dunost, da ove horizonte otvorim i Vama, tim vie, poto sam
svojim predavanjem od 16. XII. 1926. otvorio niz predavanja o religioznim pitanjima.
29
Glavna znaajka tih bosanskih bogumila bila je u tome, to je njihova vjera bila dualistika,
tj. da su vjerovali u dva poela, poelo dobra i poelo zla. Kod nas dugo se do Rakoga nije
znalo, ali danas je suvremena znanost nepobitno ustvrdila, da taj dualizam potjee od velikog
dualistikog vjerskog pokreta na Iranu, koji je personificiran u velikom perzijskom proroku i
reformatoru Zaratustri ili Zoroastru. Zaratustra je historijska linost, to se danas smatra
nedvojbeno utvrenim. U Zendavesti pripisuje se Yasna 28-53 njemu i vodei iranolozi
oznauju pae ove pjesmotvore kao Zaratustrine verificirane propovijedi. I doista, ovaj dio
Zendaveste donosi toliko linih i subjektivnih momenata, da ne moe biti dvojbe, da je
Zaratustra iz porodice Spitama bio historina linost, a ne mythus. Ali valja istaknuti, da ga
takvim shvaaju jo danas npr. bugarski specijalista za bogomilsko pitanje prof. Jurij Ivanov.
Ovome shvaanju da je Zaratustra jedan mythus, davala je najvie podloge injenica, to
suvremenoj historiografiji nije do danas uspjelo utvrditi kronologiju Zaratustrinoga ivota i
djelovanja. Tu se uenjaci bitno razilaze. Dok prof. Jackson i neki drugi dre da je Zaratustra
ivio u sedmom vijeku prije Isusa, dakle oko godine 650-600 prije nae ere, to drugi
iranolozi, a napose Justi i Bartholomae stavljaju njegov ivot 800-1000 godina ranije, oko
1500 prije Krista.
Meutim, bilo kako bilo, Zaratustra je historijska linost, njegova dualistika religija postala
je dravnom i narodnom religijom perzijskoga naroda, perzijske drave i igrala svakako kroz
preko 1000 godina na kugli zemaljskoj najveu ulogu, a njezino djelovanje osjetilo se je
mnogo kasnije i daleko preko dosega politikoga utjecaja perzijske drave, osjetilo se je i kod
nas.
Jezgra Zaratustrine nauke, koja ujedno sadri i grandiozni filozofski sistem, jest u tome, da
postoje od iskona dva poela, poelo dobra i svijetla, personificirano u Ahura-Mazdi, ili
Mazda-Ahuri, te poelo zla ili tmine Agromainju ili Ahriman. Po Ahura-Mazdi zove se i
itava religija Mazdaizam. Ova dva poela su od poetka u borbi, i u toj borbi mora svaki
mazdaistiki vjernik sudjelovati borei se u svemu protiv zlu i tmini. Ova religija je
aktivistika, jer svaki pojedinac mora sudjelovati i naprezati se u toj borbi. Ona je i izrazito
optimistika, jer nakon dugog trajanja borbe princip dobra Ahura-Mazda konano e
pobijediti princip zla i tmine, i svi koji su u toj borbi sudjelovali, dobiti e svoju nagradu.
Na strani principa dobra bore se veliki broj anela, koji se zovu Amea-spenta, a na strani
principa zla bore se zli duhovi, koji se zovu daeva (u naem jeziku div). Slike principa dobra
su sunce i vatra, koji su njemu posveeni.
Mazdaizam nije poznavao hramova i sjajnoga kulta, nije poznavao kipova ni likova
boanstava, bogosluje se obavljalo na vrhuncima bregova. Mazdaizam je poznao priest,
koja je znaila rtvu i sastojala u kultskom uivanju posveenog kruha i pia, dobivenog iz
cvijeta biljke "saoma".
Osim religioznog sadraja imao je mazdaizam i socijalni sadraj. Tako je poljodjelski ivot
vjerska zapovijed, a isto tako zabranjuju religiozni propisi uivanje mesa, kao i svih dijelova
ive ivotinje, jer je proveden jedan princip perfectae lenitatis, savrene blagosti, koja
zabranjuje ubijanje ivotinja, kako to vidimo i kod Indijaca.
Zaratustrina religija je na svaki nain bila preko 1000 godina dravna religija perzijske
drave, koja je u svemu dijelila sudbinu te drave te konano propala, kada su godine 637. po
Kristu Arapi kod Kadezije potukli Perzijance i oborili njihovu dravu.
Meutim dualizam, kako su ga imali nai bogumili, nije doao na Balkan po Mazdaizmu,
nego posredstvom jednoga religioznoga pokreta, kojemu je nosilac bio Mani ili Manihej.
Taj Mani bio je Perzijanac iz otmjene porodice Haskanijevaca, mati mu je bila ak iz
kraljevske porodice Arsakida, a rodio se je godine 216. u gradu Mardina u Mezopotamiji.
30
Izvanredno obdaren, filozof, spisatelj, muziar, slikar i lijenik, ivui na tlu Mezopotamije,
na onom tlu visoke religiozne kulture, koju su nam pokazala iskapanja, popularizirana po
profesoru Delitzschu u njegovom "Babel und Bibel", pokuao je jednu reformu tada ve
dekadentnog Mazdaizma na taj nain, da ga sinkretizira sa svima religioznim idejama, koje su
se u Mezopotamiji, na tlu negdanje Babilonije ivjele. On je iz Mazdaizma, starobabilonskih
religioznih predodaba, iz kranstva uz znatnu primjesu gnosticizma, te konano uz uporabu
budistikih elemenata, osobito budistike etike, izradio jednu novu religiju, koja je bila
ujedno jedna bujna i na fantaziju duboko djelujua filozofija i kozmogonija.
Dualizam je zadran, ali princip dobra i zla pretvoreni su u princip svjetla i tmine kao to je
to odgovaralo chaldejskim religioznim predodbama. Oba principa postoje nuno od iskona,
te oni ne mogu nikako iznijeti pobjedu jedan nad drugim nego sudjeluju oba u ovjeku, te je
ljudska dua djelo Boga svjetla, a ljudsko tijelo, kao i itav materijalni svijet, djelo Boga
tmine. Vedri optimizam, toliko karakteristian za mazdaizam, izmijenjen je u jedno
pesimistiko svjetozrenje, jer ljudsko tijelo, kao djelo principa tmine ne moe nikada biti
dobro, nego je ovjeku i njegovom viem pozivu neprijateljski element.
Postanak ovjeka prikazan je u jednoj bujnoj kozmogoniji koja sjea na gnostike sisteme i
koja je tako velianstveno fantastina, da uzbunjuje i um i fantaziju a ujedno bila je jedan
dosljedno proraeni filozofski sistem, tako da je u velikoj mjeri zadovoljavao i racionalni dio
ovjeka.
Ali ta je kozmogonija preduga pripovijest, zato u Vam to utediti.
Vanije je za nas, da je ta pesimistina crta bila glavna znaajka i vodea ideja manihejstva.
Na otkup i spasenje ljudske due Bog svjetla slao je od vremena svoje proroke, paraklete,
kojima je zadaa bila, da se ljudska dua uspjeno odupre uplivu svoga tijela, tamnoga
zatvora svoje due, a takav paraklet bio je i Mani. Prije njega doli su kao parakleti na svijet
Buddha, Zaratustra i Isus. Tu sinkretiku crtu poprimio je kasnije od Manihejstva i Muhamed,
mi emo dapae konstatirati, da je Muhamed uope vrlo mnogo uzeo od Manihejstva, pak je
valjda bilo to i glavni uzrok neke - ne samo simpatije - nego upravo nekog nutarnjeg afiniteta
i meusobne privlanosti, koja se kasnije dade zamijetiti izmeu manihejskih sekti i Islama.
Dosljedno tome svome pesimistikom naziranju na svijet bio je ivot Manihejaca vrlo strog.
On je sistematski iao za umrtvivanjem i preziranjem ljudskoga tijela i ivota. Ali poto se u
to u onoj strogosti koju je zahtijevalo manihejsko gledanje na svijet, nije dalo provesti za sve
vjernike jednako, dijelila se je itava sekta na dva stalea, na tzv. savrene, perfecti, a zatim
na obine lanove tzv. sluaoce, auditores. Savreni nisu uope radili niti se brinuli o niem,
to se tie ovoga svijeta, nego su postili, molili i ivjeli od onoga, to su im davali i bili duni
davati obini vjernici, tzv. sluaoci, auditores. Kessler misli, da je Mani svoje savrene
oblikovao prema uzoru budistikih pustinjaka i isposnika.
Mani je glavne svoje praktiko-religiozne i etike ideale koncentrirao u tzv. tria signacula,
signaculum manus, oris et sinus. Ova signacula vrijedila su za "Savrene" strogo, a za
sluaoce priblino, a znaila su signaculum manus, da savreni ne smije ubiti ni ivotinju niti
ovjeka, to je onaj mazdaistiki perfecta lentas. Onda signaculum oris: da ne smije izrei lai,
ni klevete, i da ne smije jesti mesa niti dijelova ive ivotinje, osim ribe, koja se ne mnoi
prilegom. Konano signaculum sinus, da ne smije vriti spolnoga openja. Iz toga se razabire,
da je asketska crta kod Maniheja bila vrlo jaka i stroga, i da su tzv. perfecti vodili doista jedan
vrlo strog i gotovo svetaki ivot. faktiki je njihov ugled u sekti bio vrlo velik, oni su imali i
poasni naslov: theotokoi ili theoforoi - bogorodci ili bogonosci. Ova podjela je vrlo vana,
jer emo ju opet nai kod naih Bogumila gotovo u nepromijenjenom obliku.
31
Ovi savreni imali su i neke bogoslune funkcije, doim je u ostalom crkvena hijerarhija u
Manihejaca bila vrlo jednostavna i sastojala se od akona, sveenika i biskupa.
Za ivota Manihejeva bio je naravski on sam poglavica manihejske crkve, iza njegove smrti
jedan od biskupa, koji je morao stolovati u Mezopotamiji. Prvi poglavica iza njega zvao se je
Sis ili Sisini. Mani je za ivota imao 12 uenika oko sebe, to je valjda bilo oponaanje 12
apostola Isusovih. Hramove Manihejci nisu imali, nego su svoja bogosluja i molitve
obavljali ili u otvorenoj prirodi ili u jednostavnim kuama, koje su bile odreene za
bogomolje i bile bez ikakva ukrasa i sjaja. Molitve i postovi su bili vrlo razvijeni kod njih,
molili su 4 puta na dan, kod izlaska sunca, u podne, kod zapada sunca i 2 sata iza toga. Imali
su strogo odreene postove, meu tima i jedan cijeli mjesec u godini, kad su smjeli jesti samo
u noi, to je odgovaralo islamskom ramazanu. To dolazi odatle, to je cijeli sistem
manihejskih molitava i posta preuzeo u glavnom kasnije Muhamed Pejgamber za svoj Islam,
isto tako kano i manihejski znak: zeleni barjak.
Manihejci nisu vjerovali u uskrsnue tijela i drugosvjetni ivot. A to je zaudno, jer i sa
ovim ivotom njihova veza bila je slaba. Oni niti su smjeli sticati dobra, niti biti produktivni u
zemljoradnji ili obrtu, jer sav taj svijet bio je djelo tmine i vraga. itavo njihovo svjetozrenje
bilo je izvanredno tmurno i itavi ljudski ivot smatrali su stranom tragedijom, pa su i
vjerovali, da cijeli svijet mora svriti u jednoj uasnoj katastrofi. Jer itavi svijet nosi na
ramenu Atlas ili Homofor, koji e nakon par stoljea baciti zemlju sa ramena u bezdan, i ona
e se upaliti i sva e materija, djelo vraga 1468 godina gorjeti, dok sasvim ne izgori i u prah i
pepeo se pretvori.
Mani sam alosno je svrio. Kako je bio darovit, brzo je razumio, da e trajne uspjehe sa
svojom religijom postii samo onda, ako doe u trajni odnoaj sa dravom. Zato je vazda
radio da Perzijske vladare, koji su vladali Mezopotamijom, pridobije za sebe, ali tim je
izazvao stranu surevnjivost perzijskih mazdaistikih sveenika, koji ga silno zamrzie. Kada
je poeo raditi oko novoga perzijskoga kralja Bahrama, nahukae gornji sveenici toga kralja
protiv Manija, on bi 277. poslije Krista ubijen, sa njega koa oderana, slamom ispunjena i
njegova mjeina na dverima grada Gunde-apura objeena. Protiv vjernika Manihejaca bi
poveden straan progon i pokolj.
Ipak se je Manijeva religija izvanredno rairila; bila je za sve oficijelne religije susjednih
drava vrlo opasna. Proirila se po itavoj sjevernoj Africi uz Sredozemno more sve do
panjolske, te treba spomenuti, da je i glasoviti crkveni otac sv. Augustin, prije nego se je
obratio, bio 9 godina Manihejac. Osobito se je Manihejstvo daleko proirilo u Aziju. U
najnovije doba naeni su spomenici na turskom i kineskom jeziku, koji su oigledno
manihejskoga porijekla i svjedoe da je Manijeva nauka prodrla duboko u Aziju, ak u Kinu i
pustaru Gobi te ondje se odrala sve do 13. stoljea po Isusu. Kao sinkretika religija, religija
nastala stapanjem raznih religioznih sistema, ona se je tim lake rasplinjala u dotine religije
iz kojih je nastala. Na istoku pretopila se je u budizam, a na zapadu u kranstvo, i to na
zapadu mnogo bre, iza 8. vijeka nae ere nestaje manihejstvu traga u maloj Aziji, Africi i
Europi.
Ovo manihejstvo, kako smo ga ovdje kratko ocrtali, postalo je izvanredno vano za razvitak
bogumilstva. U suvremenoj znanosti zove se dapae bogumilstvo u raznim svojim oblicima
na Balkanu i srodne mu sekte u sjevernoj Italiji i junoj Francuskoj: novomanihejske sekte.
Ali ne samo za bogumilstvo, nego je manihejstvo postalo uope izvanredno vano za
razvitak sviju kransko-heretikih sekti na cijelom svijetu. Malo emo nai heretikih sekti
unutar kranstva izmeu 2.-14. vijeka koje nisu vie ili manje pod uplivom manihejstva, nisu
vie ili manje preuzele od njegove nauke i dogmatike.
32
Obzirom na to interesantno je ustanoviti da manihejstvo nije nikada neposredno utjecalo na
razvitak bogumilstva, jer se nikada nije rairilo po Balkanu, poto je ve bilo potpuno zamrlo
u Bizantskoj dravi, kad se je na granici izmeu bizantskoga i bugarskoga carstva poelo
stvarati bogumilstvo.
Paradoksalno je dakle da je bogumilstvo primilo manihejski utjecaj preko dvaju sekti,
Paulikijana i Massalijana ili Euhita, kod kojih je manihejski utjecaj dosta slabo vidljiv, i da
onda jasno razabiremo, kako su iste manihejske znaajke kod bogumilstva automatski
pojaale, na taj nain, da je suvremena znanost bogumilstvo morala oznaiti
novomanihejskom sektom. Ovim problemom religiozne povijesti morati emo se posebno
pozabaviti jer ima za nas Slavene posebno znamenovanje.
O postanku tih Pavlikijana vrlo malo znamo. Sigurno je samo toliko da potjeu iz Armenije.
Armenska je forma imena Paulikean, ali ne znamo od kojeg Pavla povlae svoje ime, da li od
sv. Pavla Apostola, sv. Pavla Samosatskoga ili od brae Pavla i Ivana, sinova Kalinika
Manihejca. Najvjerojatnije je da povlae svoje ime od sv. Pavla Apostola, jer su odbacivali
svetog Petra Apostola, poglavito jer od njega potjee crkvena hijerarhija, koju su odluno
pobijali i osobito tovali sv. Pavla i njegove spise kao demokratske i kranske.
Arapski pisac Masudi spominje Pavlikijane i tvrdi da oni stoje u sredini izmeu kranstva i
mazdaizma.
Neki suvremeni pisci, a meu njima prof. Ivanov karakteriziraju Pavlikijane kao prijelaz od
manihejstva na kranstvo. No oni sami poricali su svaku vezu s manihejstvom. Doista su
ivjeli vie kao obini krani, jeli meso, pili vino, enili se i bili vrlo ratoborni te su
sudjelovali u svima bugarskim ustancima protiv bizantske vlasti.
Njihov dualizam bio je znatno ublaen. Vjerovali su u jednoga Boga, gospodara nebeskoga
carstva i drugoga boga, gospodara zemaljskoga svijeta, te time i ljudskoga tijela. Vjerovali su
u sveto Trojstvo, ali sa dodatkom da su Sin i Duh Sveti samo emanacije Boga Oca. Roenje
Isusovo od djeve Marije bilo je samo prividno, prava majka bila je Isusu nebeski Jeruzalem.
Paulikijani su tvrdili da su oni prava apostolska i katolika crkva i stajali u otroj opreci,
koliko protiv katolikoj, toliko i protiv pravoslavnoj crkvi. Odbacivali su napose svaku
crkvenu hijerarhiju, odbacivali su crkveni sjaj i bogosluje, napose kipove i slike, odbacivali
su tovanje sv. kria i sakramente, odbacivali su Stari Zavjet i preferirali samo Novi Zavjet, u
koji su ubrajali i mnoge apokrife.
Ovi dakle Pavlikijani postali su glavni posrednici prednjoazijskih heretikih ideja za Balkan,
jer je utvreno da su u sedmom vijeku brojni Pavlikijani iz Armenije preseljeni od
bizantinske dravne vlasti u Traciju, a osobito u Plovdivsku oblast, koja je kasnije potpala
pod Bugarsku dravu, tako da su se ti Pavlikijani brojno rairili po itavoj Bugarskoj, gdje su
se pod tim imenom odrali do danas, ali na udo postali izraziti katolici.
Drugi posrednici srednjoazijskih heretikih ideja na Balkan bili su takozvani Massalijani,
Euhite ili Fundite. O toj sekti znamo jo manje nego o Pavlikijanima.
Dogmatski historici ih nazivaju kranskim derviima, koji su svoje ime dobili zato to su
monake obiaje vezali sa nekom entuzistikom praksom. Njihov pogled na ljudsku narav bio
je takoer duboko pesimistian. Bili su dualisti i nauavali da su kod stvaranja ovjeka
sudjelovali duh sveti i sotona, i da je udio sotone bio toliki da niti sv. krst niti sakramenti ne
mogu oistiti ljudsko tijelo od grijeha, da bude dostojan hram duha svetoga, nego su tvrdili da
to mogu postii samo neprestane molitve. Zato su neprestano molili, zaputajui sve ostale
brige i nastojanja u ljudskom ivotu, gledali da se molitvom oiste od utjecaja sotone. Dapae
i njihovo ime dolazi od moljena. Massalijani u armenskom jeziku "Euhite" (od grkoga
euhomai) znae "molioci". Imetak bi razdavali, pak ivjeli ili u neke vrste samostanima, ili se
33
potucali svakuda, ivei bez ikakva rada ili brige za egzistenciju od molitve i prosjaenja.
Zato su se zvali fundite = torbai, jer grki funda znai torba. Primali su svakoga, i odbjegle
ene od mueva i pobjegle sluge i slukinje, robove i robinje, koje bi sakrivali od njihovih
gospodara. ivjeli su pomijeano muko i ensko, tako su i spavali, i tvrdi se da su bili
potpuni komunisti, i to ne samo u pogledu svoje skromne imatine, nego i u seksualnom
pogledu.
Neki crkveni oci predbacuju im dapae mistike orgije vrlo razbludnoga i opscenoga
znaaja. Teko je pouzdano kontrolirati, koliko je na tome istine, poto kranski apologeti
nisu uvijek bili sasvim nepristrani u prosuivanju heretika, koje su pobijali.
ini se da je ipak bilo na tome neto istine, jer u armenskom jeziku mzlne-massilijanac
znai prljav i sramotan. Moglo bi vrlo lako biti da su se kod Massalijana sauvali ostanci tzv.
Barbelo-gnostikog kulta sperme, koji je kult bio u vezi sa orgijama vrlo opscene i prljave
prirode.
Sad, kako bilo, i ovi Massalijani ili Euhite, kako je historiki ustanovljeno bili su po
Bizantincima preseljeni u Trakiju i odavle se rasprostranili po bugarskim zemljama, te su i
oni doprinijeli neto kod postajanja bogumilske sekte. Dokazuje nam to i njihovo ime jer su
neke vrste bogumila u Bugarskoj nosile ime torbei, to odgovara grkom Fundite. Valjda su
vazda nosili torbu uza se, kao to to ine jo i danas prosjaci i prosjaki redovi.
Ovim sam Vam prikazao prilinom tonou dogmatsko-povijesne temelje za razvitak
bogumilstva.
Mi smo ustanovili da je bizantijska dravna vlast iz svojih krajnih azijskih provincija neke
sektare, uglavnom dualistike prirode, preselila u predjele blizu bugarske granice, odakle su
se oni od 7.-9. vijeka po Kristu rairili po itavoj Bugarskoj.
U Bugarskoj je sada oko godine 950. ustao jedan pop slavenske narodnosti, imenom pop
Jevremija, te pristupio sinkretiziranju tih raznih dualistikih, vie-manje manihejstvu slinih
nauavanja u jednu jedinstvenu vjersku dogmatiku i u tu vjeru uzeo je neto od slavenskih
pretkranskih predodbi, meu koje spada i dualizam, uzeo ime Bogumil i poeo svoju vjeru
javno propovijedati.
Pop Bogumil je bezuvjetno historika linost, koju stari izvori viestruko spominju, i
zasvjedouju. Poblie nam je o njemu vrlo malo poznato. Ja sam oekivao da u u najnovijem
bugarskom djelu prof. Ivanova nai opirnijega materijala o tome popu Jeremiji, zaetniku
bogumilstva, Bugarinu, ali sam se, naalost, u tome oekivanju razoarao.
Mi smo ostali jo uvijek na onome, to nam o njemu pria prezbiter Kozma.
injenica jest da se ta nova vjera brzo rairila po Bugarskoj, Traciji i Makedoniji, zahvatila
ak i Malu Aziju, zatim preko Srbije i Albanije i u Bosnu, gdje se osobito ukorijenila, dapae
postala vjerom veine puanstva i neke vrste dravnom religijom.
Istaknuti nam je osobito, da se u Srbiji bogomilstvo nije moglo odrati ni rairiti. Tamo je
od konce 12. vijeka poela naglo rasti mo dinastije Nemanjia, koji su svi poli stopama sv.
Save, koji je stajao na stanovitu pravoslavno vjerskoga ekskluzivizma. U Srbiji Bogomili su
bili naime nemilosrdno proganjani i najteim kaznama kanjavani. Tako je osim spaljivanja
obljubljena kazna bila da im se iupa jezik. Ali injenica, da je jo Duan Silni imao s njima
posla, i da 150 godina dosljedne politike Nemanjia nije dostajalo da ih u Srbiji posve zatre,
pokazuje najbjelodanije kako je ova sekta bila ilava, jaka i duboko ukorijenjena kod svih
Slavena na Balkanu.
Svakako moramo uzeti, da je Srpska drava Nemanjia sa svojom dosljednom
protubogomilskom politikom bila barijera, koja je balkansko slavensko bogumilstvo
razdijelila na dvije polovice, na jugoistono ili bugarsko bogumilstvo, i na sjeverozapadno
34
bosansko bogumilstvo, ili bosansku crkvu, koja nas naravski interesira u prvom redu, tako da
emo se nadalje s njime pod bosanskim vidom baviti.
Preostalo bi nam sada da Vam danas jo u glavnim crtama prikaem vjersko dogmatsko
nauavanje samih Bogumila. To je vrlo vano, jer bez tonoga poznavanja vjersko
dogmatskoga sadraja Bogomila, neemo nikada moi pouzdano prosuditi njegovo politiko i
socijalno djelovanje. Jer milostive gospoe i gospodo, ja sam u svome predavanju, koje sam
ima ast odrati na ovome mjestu 16. prosinca 1926. godine istaknuo svoje uvjerenje, da je
religija najutjecajniji faktor u ivotu naroda. O kvaliteti i sudbini religije ovisi sudbina itavih
naroda. Kvaliteta pak religije, sadrana je u prvome redu u njezinom dogmatskom dijelu. Mi
emo ba na bogomilstvu vidjeti jedan kolski primjer, kako jedna religija moe katastrofalno
djelovati na sudbinu jednoga naroda.
Prema tome u si ja dati truda da Vam dogmatski dio bogumilstva prikaem na nain koji e
Vam olakati da si sami budete mogli stvoriti sud o politikim i socijalnim kvalitetama kao i
o posljedicama bogumilstva.
Glavna znaajka bogomilske dogmatike je njihov dualizam, naime vjera u dva poela. Ovaj
dualizam smo pratili od Zoroastrovog Mazdaizma, preko Gnosticizma, manihejstva sve do
Pavlikijanstva i Massilijanstva koji su ga donijeli na Balkan.
Bog princip je dobra i svjetla, sa epitetom blagi, a Satanael, sa epitetom lukavi, neastivi,
princip je zla i tmine. Bogomilski se dualizam karakterizira time, to je Bog gospodar samo
duevnog svijeta; on je stvorio samo ljudsku duu, doim je itavi vidljivi svijet, ukoliko
postoji iz materije, tvari, (grki hyle), dakle i ljudsko tijelo, stvorio Satanael, bog zla i tmine.
Satanael je Boji sin i stariji brat Isusov, te je pravi Bog kao i Isus. Zato Satanael nije pali
aneo, kao kod katolika i pravoslavnih, ve Satana-el. Ja podvlaim vanost na ovaj dodatak -
el, to je hebrejski el, babilonski ilu i znai Bog. Spomenite se na Isusov poznati usklik na
kriu: Eli, Eli, lama sabahtami! - Boe, Boe, zato si me ostavio! Tim dodatkom el ima se
kazati da je Satanael Bog, a ne nie bie, kao npr. pali aneli.
ovjek je postao na taj nain, da je Satana-el stvorio njegovo tijelo. Ali jer nije bio gospodar
nad duevnim svijetom, Satanael mu nije mogao dati duu, i prema tome nije ovjeka mogao
oivjeti. Satanael je dakle molio Boga, da ovjeku udahne duu, to je Bog u svome
neizmjernom milosru i dobroti uinio i udahnuo mu duu kao svoju tvorevinu. Ali po svome
tijelu ovjek je vazda u vlasti Satanaela, principa zla i tmine.
Bogomili su odbacivali kransku nauku o postajanju ovjeka, jer su odbacivali gotovo
itavi Stari Zavjet, uei da su i knjige Mojsijeve i proroke djelo vraje, poto je Mojsiju na
Sinaju dao zakon sam Satanael, koji mu je i pomogao praviti udesa. Time se je bogumilstvo
dosljedno izjavilo protiv materijalistikom svjetozrenju, koje je sadrano u Starom Zavjetu.
Ali u ovoj najvanijoj toki nastalo je doskora cijepanje u bogumilstvu. Nisu svi uili da je
Satanael sin Boji, i stariji brat Isusov, to je bila nauka samo jednog dijela Bogomila, a
napose bosanskih Bogomila, koje nas najvie interesira. Drugi, a osobito Dragovika crkva
(eclesia de Dragumetia, de Dragovitia), uila je da je Satanael bio prapoelo, neovisno od
Boga, koje je odvajkada postojalo. Jer time to se je uilo da je Satanael sin Boji kao i Isus, i
da je dolazak Isusov na svijet imao za svrhu da otkupi svijet, naime da ga izbavi iz prevlasti
Satanaela, i da slomi vlast njegovu, to je Isus izvrio na nain da mu je oduzeo dodatak el, da
ga je uinio Sotonom, vragom, jedinim biem koje nema vie znaajke Boga, apsolutnoga
bia. Time je uglavnom bio ukinut apsolutni dualizam Dragovike crkve i uveden jedan
relativni dualizam, koji je tokom vremena toliko oslabio, da su se Bogomili s vremenom
mogli pretopiti djelomino i u katolicizam i pravoslavlje, kako se je kasnije i dogodilo.
35
Nauka bogomilska o Isusu, bila je gnostiko-doketistika. Isusa po njihovoj nauci nije
zaela i rodila Bogorodica Marija jer on kao Bog apsolutno nije mogao imati materijalno
tijelo, djelo vraje. Nego Bog Otac ispustio je rije, logos, koja se je rije spustila na svijet,
unila sv. Mariji na uho, i iz uha opet izala: sv. Marija je u pilji nala Isusa u pelenama. Ali
tijelo Isusovo nije bilo pravo tijelo ljudsko, jer da je to nastupilo, Isus bi bio u vlasti
Satanaela, kao i ovjek i ne bi mogao provesti djelo spasa. Zato je tijelo Isusovo, kao i njegov
cijeli ivot i muka, bilo sasvim prividno i bez materijalne realnosti.
Dosljedno tome shvaanju odbacivali su Bogomili sve sakramente: krst, priest, zadnju
pomast; jer voda, kruh, vino, ulje, to je sve materija, dakle djelo Satanaelovo, i ne moe
doprinijeti da posveti i oisti ovjeka.
Dosljedno tome Bogomili su odbacivali i sjajne hramove, crkve, jer i oni su djelo vraje,
poto se sastoje od materije. Za sjajni hram Jeruzalemski su uili da je stan Satanaelov, koji
se je, kad su Rimljani sruili taj hram, preselio u Aja Sofiju u Carigradu.
Odbacivali su sjajne odjee, ikone i kipove i sav sjaj u crkvama, jer je sve to djelo
neastivoga; odbacivali su kri i nazivali ga drvom sramote, i rugali se oficijelnim kranima
to ga tuju. Govorili su: ako netko s drvetom ubije ocu sina, moe li otac voljeti drvo, kojim
mu je sin ubijen?
Sebe i svoju crkvu drali su Bogumili za pravu crkvu Isusovu ili crkvu apostolsku. Naspram
dvjema oficijelnim crkvama, katolikoj i pravoslavnoj, stajali su u najotrijoj opreci - katolike
i pravoslavne nazivali su, da su: "jakoe pse i svinje". S njima nisu smjeli ni opiti, svako
openje bio je teak grijeh. Ako bi katolika ili pravoslavnoga primali u svoju bogomilsku
crkvu, tada je morao proi najprije jednu periodu ienja. Tek kada je tu periodu proao,
oistio se od opaina oficijelnih kranskih crkava, dao dokaza o svom iskrenom
bogumilskom uvjerenju, tada je konano mogao biti primljen u bogomilsku opinu. Primanje
se je obavljalo krtenjem, ali ne vodom, kao kod oficijelnih kranskih crkava. Krtenje se je
sastojalo polaganjem sv. pisma na glavu, i to evanelja po sv. Ivanu, pak se zvalo "Baptizma
libri". Osim toga slijedilo je tzv. "rukopolaganje" "impositio manuum".
Tim knjinim krstom postao je dotinik lanom bogomilske crkve i zajednice, ali tek
obinim vjernikom, sluaocem. Bogomili su se dijelili, kao nekad Maniheji, na dvije vrste: na
obine vjernike, sluaoce i na savrene, koji su se zvali svritelji, dobri ljudi, dobri krani, ili
dobri Bonjani (kod zapadnih Bogomila, tzv. Katara u Francuskoj: bonshommes ili
bonscrestias).
Ovi svritelji, dobri ljudi, dobri krstjani ili Bonjani, oni su bili prava crkva bogomilska i iz
njih su se izabirali bogomilski sveenici.
Oni su se morali drati najstroe bogomilskih propisa, koji sadrajno nisu bili nita drugo
nego tzv. tria signacula maniheja, koje smo ve spominjali. To je bio tzv. signaculum ors;
naime da nije svritelj smio nikada izrei la, niti rijeima koga prevariti ili se zakleti; zatim
da nije smio jesti mesa niti iesa to postoji od krvi ive ivotinje, dakle niti jaja ni sira.
Jedinu iznimku su inile ribe, jer one se ne mnoe prilegom. Oni su ivjeli samo od kruha,
zeleni i voa. Zato je obiaj suenja voa, osobito bosanske suhe ljive, ostatak bogomilske
kulture, jer preko zime su se Bogomili hranili kruhom i suhim voem. Lomljenje kruha bio je
dapae posebni ritualni akt kod bogomilskoga bogosluja, kao lomljenje hostije kod katolika.
Zatim je za savrene vrijedio tzv. signaculum manus, da nisu smjeli ubiti niti ovjeka ni
uope ivoga stvora osim zmije. Uope bilo je kod Bogumila zabranjeno voditi rat i praviti
ratne naprave. Konano signaculum sinus, savreni se je morao potpuno odrei openja sa
enom i svakog spolnoga ivota. Bogomili su principijelno bili protiv enidbe i smatrali za
zasluno da mu i ena ive kao brat i sestra. To je sve pak imalo svoj osnov u temeljnom
36
naziranju Bogomila, da je ljudsko tijelo djelo principa zla i neto zlo, kobno po ovjeka. A
ovo zlo se ponavlja i umnoava prilegom i enidbom.
Ovi savreni, tzv. "svritelji" su vodili vrlo teak ivot, ivot tei od veine danas poznatih
redova. Oni su bili primani posebnim sveanim inom, koji se je zvao utjeenje,
consolamentum, teleiosis.
Poto je ivot tih savrenih bio toliko teak, to su mnogi, da si pritede tu trpnju, dali se
podii u red svritelja tek pred starost ili pred smrt.
Ako bi savreni prekrio stroge propise, jeo meso, ubio ivotinju, opio sa enom, tada bi
izgubio svoju savrenost, prestao biti svritelj, dobri krstjanin ili Bonjanin, i nakon pokore
morao bi dobiti ponovno utjeenje.
Naspram ovom strogom ivotu, ugled je "svritelje" u bogomilskoj opini bio vrlo velik.
Oni su bili prava crkva bogomilska, oni su bili pravi nasljednici Krista i njegovi apostoli.
Iz njihovih redova izabirali su se bogomilski sveenici. Ali i bez obzira na izbor za
sveenika, svaki savreni je bio ovlaten da vri sve bogomilske vjerske ine. Smatralo se da
imaju Rije Boju, i da od njih bjei neastivi kano strelica sa luka. Oni su bili trajni ideal
ostalih obinih vjernika bogomilskih.
Kad bi obini Bogomil sreo svritelja, kleknuo bi pred njim i rekao: "oe blagoslovite",
obiaj koji se jo i danas odrao u Bosni, pred sveenicima katolikim i pravoslavnim.
Iz redova ovih savrenih izabirali su se i bogomilski sveenici. Naravski, kako Bogomili
nisu uope priznavali sakramente, tako nisu imali ni posebnog sakramenta sv. reda.
Sveenike je izabirao narod kod slube iz redova savrenih.
Bogomilska hijerarhija se sastojala iz Djeda (Dida), koji je bio glava crkve, zatim iz gostiju
i staraca. Gost i starac zvali su se i strojnici, a svaki did, koji je bio kao patrijarh i glava crkve,
imao je oko sebe 12 strojnika, to je spominjalo na 12 apostola, i na Manihejevih 12
pomonika.
Svoje bogosluje, poto nisu imali sveanih hramova, drali su gdje god: u prirodi, na vrh
brijega, a po zimi i nevremenu u kuama. Za bogosluje trebali su klupu ili stol prostrt
ubrusom od bijeloga platna i nita vie. Bogosluje se je sastojalo od molitve, itanja sv.
pisma, propovijedi, primanja u red vjernika i izabiranja sveenika.
Kod bogosluja obavljala se je i ispovijed. Ispovijed se nije obavljala tajno, nego javno pred
itavom opinom, izgovaranjem stanovite ispovjedne formule.
Glavna molitva bila je Bogomilima "Oe na", ali koji nije bio sasvim identian sa naim
Oenaem. Bogomili npr. nisu mogli moliti "kruh na svagdanji", jer i kruh, kao tvar, bio je
djelo vraje. Zato su molili za "kruh na nadzemaljski", "panem nostrum supersubstantialem".
Bogomili nisu poznavali lakih grijeha, nego samo tekih. Prema tome, njihova nauka nije ni
poznavala istilita na drugom svijetu, nego samo nebo i pakao, more od rastaljenog sumpora.
Svaki koji nije bio Bogomil, bio je naravski osuen na vjenu propast, osobito katolici i
pravoslavni. Ali se nisu svi Bogomili slagali u uenju, koja sudbina eka i Bogomila iza
smrti. Apsolutni dualisti uili su, da se ni jedna bogomilska dua ne moe izgubiti, jer
pojedinac nije kriv, da je Satanael stvorio njegovo tijelo grjenim. Slagali su se vie manje u
tome da oni koji nisu tako isti da bi mogli doi u nebo, moraju jo biti zatvoreni u drugo
grjeno tijelo, da se mue u zatvoru grjene puti, dok konano poive ivotom jednoga
svritelja, tako da mogu doi u nebo. Bogomili su dakle vjerovali u seobu dua, u
metempsihozu, nauku indijskog porijekla.
Naravski, da je kraj temeljnoga shvaanja Bogomila bila iskljuena vjera u uskrsnue tijela.
Tijelo, kao djelo vraje, nije moglo uskrsnuti; ono je naprotiv bilo osueno na konanu i
potpunu propast.
37
To je uglavnom bilo vjerovanje i organizacija naih Bogomila. Njihova vjera im je
propisivala nain ivota.
Glavna znaajka im je bila prezir svijeta, ljudskoga ivota i ljudskoga tijela. Kako ve
rekosmo, nisu se smjeli druiti s katolicima i pravoslavnima, jer oni su po nauci Bogomila
bili svjetski ljudi, koji su sluili svijetu, dakle vragu. Ve openje s njima bio je grijeh, koji se
redovito navodio i ispovijedao u javnoj ispovjednoj formuli.
Odjeveni su bili jednostavno, obino u crno, savreni su nosili i kukuljicu na glavi, kao
fratri. Uslijed njihovih hranidbenih propisa bili su i vrlo mravi. Pie u jednom
protubogomilskom djelu: "Ako vidi ovjeka mrava, u crno odjevena, koji mrmlja molitve,
onda znaj da je Bogomil". Ideal je bio biti "asarkos kai asoma" - mravost, tj. biti bez mesa i
kostiju. Ova mravost Bogomila postala je poslovina. U francuskom jeziku znai "bougre",
slab ovjek, armer Wicht njemaki, a to dolazi od Boulgre - bugarski Bogomil, jer
junofrancusko patarenstvo dolo je iz Bugarske.
Zabranjeno je bilo stjecanje bogatstva, a napose je bila zabranjena trgovina, da ovjek ne
zapadne u "la, prevaru i krivorotstvo". usprkos toga bili su Bogomili izvanredno marljivi kao
teaci i rukotvorci. Ali od svoje zarade davali su znatan dio u svrhu svoje vjerske opine.
Tako meu njima nije bilo bogatih ljudi. Smatrali su nadalje, da nije zasluno davati
milostinju siromasima. Prema tome nije kod njih bilo prosjaenja. Bila je jednaka sramota
milostinju davati kao i primati.
Izvore svoje nauke Bogomili su nalazili iskljuivo u sv. Pismu, kod koga su - kako smo ve
ustanovili - odbacivali stari zavjet. Od staroga zavjeta priznavali su samo psalme. Ali su
prihvaali mnoga apokrifa sv. pisma, koji su svojim mistinim sadrajem ugaali duhu sekte.
Odbacivali su i crkvenu predaju, te su svoju nauku oslanjali samo na sv. Pismu. Ali tu su se
sluili esto vrlo slobodnim, dapae alegorinim tumaenjem. Razumjeti e se da je kraj toga
stanja svaka unutarnja dogmatina jedinstvenost bila kod Bogomila potpuno iskljuena.
Svako si je slobodno mogao tumaiti sv. Pismo kako je htio, pak se mogao jo sluiti i
alegorinom metodom. Posljedica je naravski bila potpuno dogmatsko razilaenje pojedinih
dijelova bogumilstva u raznim krajevima i njihovo konano pretapanje u oficijelnim
kranskim crkvama.
Ali povoljna strana toga sveopega itanja sv. pisma je bila, da je svatko iz vjerskih razloga
morao nauiti itati, da moe itati sv. Pismo. Prema tome svjedoi prof. Prohaska, da su nai
Bogomili bili u jednom razmjeru pismeni i naitani, u jednom postotku koji je daleko
nadilazio tadanji evropejski nivo pismenosti i naitanosti u XII.-XV. vijeku.
Iz ovoga potpunoga manjka dogmatske jedinstvenosti, koju konstatira i bugarski strunjak
prof. Ivanov, razvila se je kasnije sudbina sljedbe. Glavno i najvanije znamenovanje
bogomilstva jest da je to bila prva reformacija u Europi. Danas se istom polako otkriva kako
od bogomilstva koje se je bilo proirilo i po sjevernoj Italiji i po junoj Francuskoj, idu idejne
niti do svih reformatorskih pokreta po cijeloj Europi. Ipak ovom prvom pokretu reformacije
nije bio suen nikakav uspjeh. naprotiv, on se je potpuno slomio i rasuo.
Pretjerani spiritualizam doveo je Bogomile u konflikt sa dravnom vlasti i posljedica je bila,
da je bosanski kralj Stjepan Toma ostavio bogomilstvo i preao na katolicizam. Od onda su
poeli teki progoni Bogomila po Bosni, gdje su tako rei bili dravna religija, ali im se
povremena dravna vlast izmakla iz ruke. Pod pritiskom maarskog politikoga upliva, a
Maari su vodili na Bosnu ponovno krstake vojne, a osobito god. 1198. i 1234., zapoe
izrazito katolika reakcija. Protiv Bogomila bi upotrebljeno drakonsko sredstvo konfiskacije
imetka. Bogomili ili moradoe prei na katolicizam ili izgubiti svoje oevine i iseliti se.
Iseljenici odoe u Hum, dananju Hercegovinu, u vladavinu hercega Stjepana Kosae.
38
To potpuno rastrova Bosnu. Turci koji su u polovici 15. vijeka doli do granice Bosne, ne bi
bili oni spretni i bezobzirni politiari, kad to ne bi iskoristili. Istjeranim Bogomilima
obeavahu povratak njihove oevine, a onim kriptobogomilima, koji su samo pod pritiskom
sile primili izvanjski vid katolicizma, obeae slobodu vjeroispovijesti.
Tako su Turci, kad su se digli na Bosnu, imali uroenih saveznika u zemlji i izvan nje. Sve
to tumai ona esta izdajstva, koja su se zbivala prigodom pada Bosne. Vojvoda Radak, koji
je izdao kraljevstvo Bobovac, bio je takav kriptobogomil.
Iza pada Bosne rastvori se bogomilstvo. Kako se je dogmatski ve bilo znatno pribliilo
vladajuem katolicizmu i pravoslavlju, pree na istoku veliki dio na pravoslavlje, kao i u
Bugarskoj, na sjeverozapadu na katolicizam, doim jezgra i najotporniji dio pree na islam.
To su bili oni kojima je bilo stalo da dou do svoje oevine. Turci su im dodue obeali
povratak njihovih zemalja, ali to nije bilo mogue. Sultan je bio i kalif, vjerski poglavica, a po
osmanlijskom dravnom pravu sva osvojena zemlja postala je njegovim vlasnitvom. Jo
danas zove se u Bosni sva zemlja izvan gradova erazi - emirije, emirova zemlja. Kalif pak
nije mogao dijeliti zemlju nevjernicima, djaurima.
Velik dio Bogumila su uinili zadnji korak i prije nego pree na katolicizam i pravoslavlje,
pree na islam. Pomogla im je ona unutarnja srodnost izmeu manihejskih sekti i islama, koju
smo ve spomenuli. tako su nai Muslimani u Bosni, Sandaku i Crnoj Gori u svojoj jezgri
potomci bosanskih Bogomila.
Na teritoriju Dubrovake drave, a i u nekim krajevima Hercegovine, uzdrae se Bogomili
jo dugo, na Stonu do XVII. stoljea, kako ustanovljuje broura dr. Bjelovuia, koja je izala
koncem 1926. godine, a u Bosni navodno do poetka XIX. stoljea. Ja sam bio lino u
jednom takvom navodno bogomilskom selu pod Bitovnjom planinom, ali nisam mogao
opaziti nita to bi sjealo na negdanje Bogomile. To su bili sasvim obini Muslimani.
Tako je svrilo bogomilstvo, da se na istoku pretopilo u pravoslavlje, na sjeveru i zapadu u
katolicizam, a jezgra, osobito zemljoposjednici, preoe na islam.

Dr. Ivo Pilar (10. veljae 1927. - Predavanje u Sociolokom drutvu u Zagrebu)



39

Bogomilstvo kao socijalni i politiki problem

(10. oujka 1927.)

Historija ima udnu tendenciju da se ponavlja. God. 1867. objedinio je u Zadru dr. Boidar
Petranovi knjigu pod naslovom: "Bogomili, crkva bosanska i krstjani". Djelo je bilo
nagraeno s 50 zlatnih dukata po srpskom uenom drutvu u Beogradu, a imalo je tendenciju
da dokae da je crkva bosanska ili bogomilska bila prava crkva pravoslavna, ali koja je
heretiki malo zabludila, pak se onda vratila u krilo sv. matere crkve srpsko-pravoslavne.
Protiv toga ustao je hrvatski historiar dr. Franjo Raki svojim uvenim djelom: "Bogomili i
Patareni", objelodanjenom dvije godine kasnije u br. 7, 8 i 10 Rada jugoslavenske Akademije,
u kome je, i ne uputajui se u direktnu polemiku, tvrdnju dr. Petranovia opovrgao.
Ova borba misli uinila je bogomilstvo prije 60 godina aktualnim. Sada se ova ista
pripovijest iza nekoliko decenija ponavlja.
Godine 1924. objelodanio je prof. Vaso Gluac, direktor gimnazije u Tuzli u Srpskoj kr.
akademiji studiju "srednjovjekovna bosanska crkva bila je pravoslavna". Ta studija je bila
nagraena iz zadubine arhimandrita Niifora Duia, te ponavlja u cijelom tezu Boidara
Petranovia, te kua oboriti Rakijevo stanovite.
Protiv prof. Gluca ustao je otro starina prof. Vjekoslav Klai sa dva ovea lanka u
Hrvata, koji su isti tako kao nekad Rakijeva rasprava urodili itavim nizom daljnjih lanaka i
uinili pitanje bogomilstva u nae dane ponovno aktualnim.
Ja dodue nisam stupio u arenu da polemiziram protiv prof. Gluca, zato toga nisam ni
spominjao u prvom predavanju. Ali ako hou iole da dublje prikaem stvar, nisam mogao ni
to pitanje sasvim obii. Zato u se time kratko pozabaviti tek u daljnjem toku ovoga
predavanja. Ja sam nastupio svojim predavanjem samo zato, jer drim, da je pitanje vrlo
aktualno, te cijenim da sam se toliko bavio tim pitanjem, da mogu i ja neto o njemu da
kaem. A sada, da preemo na samu stvar.
Svojim predavanjem to sam ga odrao na 10. veljae o.g. sa ovoga mjesta imao sam ast
prikazati Vam bogomilstvo na Balkanu kao religiozni problem.
Mogli ste iz moga predavanja razabrati frapantnu injenicu, da glavna i osnovna dogmatska
ideja tog religioznog pokreta, njegov dualizam, vue lozu izravno od velikoga religioznoga
pokreta iranskoga, koji je usko vezan sa linou Zaratustre ili Zoroastra, velikoga
perzijskoga proroka i reformatora.
Vidjeli ste nadalje, da ovaj dualizam nije k nama doao u svome prvobitnom i istom
obliku, nego u onom, kako ga je preoblikovao Mani ili manihej, perzijsko-mezopotamijski
reformator, koji je taj dualizam razvodnio i zainio budistikim, gnostikim i kaldejsko-
babilonskim elementima. Time je vedri dualizam iranski dobio crtu duboko pesimistiku,
dobio je nove fantastine, kozmogonijske ideje gnostike i kaldejsko-babilonske i od vie
vedre i aktivistike religije prirodnih sila i sunca postao apstraktnom i kontemplativnom
religijom svjetla.
Ali i u ovom obliku nije izvorno k nama doao ovaj dualizam, nego opet dalje sinkretiziran i
razvodnjen kranstvom u sekti paulikijanskoj, massalianskoj i euhitskoj. U paulikijanstvu
armenskoga porijekla bila je sadrana napose jedna tendencija ogorene opozicijske borbe
protiv presizanju mone dravne crkve bizantijsko-grke, koja je htjela silom da uniti
narodnu crkvu armensku, svoga takmaca tamo u sjevernim dijelovima prednje Azije. I ova je
crta antibizantinska bila tako jaka, da su ti Pavlikijani, presaeni na bugarsko tlo bili
40
najrevniji sudionici kod svih buna i podviga bugarskih protiv oficijelne crkve i politike grko-
bizantijske, i od same opozicije proti Bizantu na koncu postali katolici, kakovima nalazimo
jo danas negdanje bugarske Pavlikijane. Iz ovih vrela pavlikijansko-euhitskih crpilo je
bogomilstvo onu svoju glavnu znaajku, znaajku opozicije protiv dvaju glavnih velikih
crkava, bizantijsko-pravoslavne i rimsko-katolike. I Pavlikijani i Massalijani-Euhite su
tvrdili da su oni prvobitna, ista i nepokvarena tj., prava crkva Kristova, i ne moe se porei
da nisu vodili mnogo stroiji ivot nego lanovi ovih dviju velikih oficijelnih crkava. Iz ove
karakteristike, koju je u punoj mjeri preuzelo i bogomilstvo, dobiva ono i izraenu znaajku
jedne reformacije, jedne opozicije, borbe i pobijanja svjetovnosti i tenje za posjedom
svjetskih dobara i vlasti, koji su se uvukli koliko u bizantsku toliko u rimsku crkvu onoga
asa, kad su one postale dravne crkve i uzele na sebe teret i odium koji donose politike
funkcije i obziri svake dravne crkve.
Ovdje nam je u prvom redu istaknuti, da je bogomilstvo jedna reformacija. Tu vanu
znaajku pridaje bogomilstvu sam neumrli Franjo Raki, koji u svojoj velikoj prije
spomenutoj studiji, koja je jo i danas Standard-Work o tome pitanju to izriito potvruje. U
svesku 10 str. 260 on izriito govori o "Reformaciji popa Bogomila". Ovo svjedoanstvo
jednoga odlinoga sveenika i strunjaka u tim pitanjima za nas je vrlo vano, jer nam daje
potpunu slobodu, da i mi o bogomilstvu govorimo kao o jednoj reformaciji.
Za nas je nadalje vrlo vano da ustanovimo da je bogomilstvo prva reformacija u Evropi i
da nama Hrvatima i Bugarima pada u dio ast da smo smogli toliko idealizma i snage, te
pokuali prvu reformaciju kranstva u Evropi, da smo pokuali ono isto, to su kasnije sa
vie uspjeha pokuali Englezi u Anglikanskoj crkvi.
Ali ne samo to. Ova prva reformacija je ne samo puki vremenski predteaj velike poznije
reformacije, koja je preobrazila Evropu, nego danas mi otkrivamo sve vie niti koje se pletu
od bosanskih i bugarskih Bogomila do Petra Chelickoga eske brae i Jana Husa, i od
junofrancuskih Katara i Albigenza, koji, kako je historiki nedvojbeno dokazano, vuku svoje
prve poticaje od bugarskih Bogomila, do britanskoga Johna Wycliffa.
Prema tome smijemo mirno kazati da je bogomilstvo ne samo prva reformacija u Evropi,
nego i idejni pretea i inicijator svih preostalih reformacija u Evropi.
Naalost nije kod nas jo dolo u svijest iroke nae javnosti, kako je tragine posljedice
imalo za na povijesni razvitak, da je ta prva reformacija doivjela potpuni slom, i to ne samo
izvanjski slom, uslijed djelovanja izvanjskih neprijateljskih sila, nego i slom nutarnji, uslijed
nutarnje idejne nedostatnosti, nemogunosti i konflikta sa osnovnim zakonima ivota, uslijed
one ivotomrzosti i principijelnoga neprijateljstva naspram ivotu i njegovim vjenim
zakonima, koje je bogomilstvo preko manihejstva preuzelo od budizma.
Nije prelo u svijest naih irokih slojeva, da su Srbi danas tako jaki na Balkanu samo zato,
to nisu sudjelovali u strahovitom slomu bogomilstva, koji je uslijedio u 15. vijeku, nego su
naprotiv voeni sv. Svom, po graanskom imenu Rastkom Nemanjiem, izgradili rijetkom
spretnou svoju narodnu i dravnu crkvu srpsko-pravoslavnu, kojoj zahvaljuju glavni dio
svoga podignua kano i injenicu, da su nakon sloma bogomilstva mogli Bugarima i
Hrvatima oteti znatne dijelove naroda i teritorija, prevedavi ih u srpsko-pravoslavnu crkvu, a
time i u okvir srpstva. I s time imamo ogromno politiko znamenovanje bogomilstva u svoj
njegovoj veliini pred oima.
Da moemo taj zapleteni problem razumjeti, moramo si predoiti politiku pozadinu
bogomilstva.
U zadnjem predavanju sam ve istakao, da je bogomilstvo nastalo u Bugarskoj. Tu su ve
kod postanka njegovoga igrali ulogu politiki momenti. Bizantijska je vlast ne samo iz
41
religioznih nego i iz politikih razloga naseljavala Pavlikijanske sektae uz bugarsku granicu.
Prirodni je da ovi sektai nisu bili skloni niti bizantijskoj dravi niti crkvi, jer su sa dosta
dobrih razloga u njima gledali uzronike svoga prisilnoga preseljenja iz kultivirane za onda
prednje Azije na granice nemirnih i ratobornih Bugara, gdje zveka maeva nije nikada
prestajala.


Ovo nasilje nisu prije spomenuti sektai oprostili bizantijskoj dravnoj i crkvenoj vlasti
nego su joj to vratili na nain, da su se prikljuili Bugarima i njihovoj borbi protiv Bizanta,
koju su moralno, materijalno i fiziki svojski podupirali. To je pak bilo tim vanije, to su
dodue manje Euhite, ali tim vie Pavlikijani bili vrlo ratoborni i dobri vojnici, te su tim
uspjenije mogli podupirati Bugare.
Tako je glavna tendencija bogomilstva bila opozicija bizantijskoj dravnoj i crkvenoj vlasti.
Ova politika tendencija je sigurno potpomogla da se je bogomilstvo moglo tako rairiti na
jugoistonom Balkanu, jer je odgovarala glavnoj tendenciji bugarske narodne politike.
Glavna crta te politike od njezinih poetaka pak do propasti bizantijske drave, bila je
ogorena borba protiv Bizanta. Prema tome je u Bugarskoj nalo sve otvorena vrata i prijazni
prijem, to god je bilo neprijateljsko Bizantu.
Tako ve u poecima bogomilskoga pokreta vidimo jake politike elemente, vidimo jasne
politike tendencije, koliko crkveno-politike, toliko narodno i dravno-politike tendencije.
Mi bismo iz temelja pogrijeili kad ne bismo sline tendencije traili i na sjevero-zapadnoj
polovini Balkana, gdje se je bogomilstvo od 12. vijeka dalje ne samo rapidno irilo, nego
povremeno postalo pae dravnom religijom, to mu inae u toj mjeri nigdje u svijetu nije
uspjelo.
Meutim ovdje stvar ne lei tako jasno i vidljivo kao u Bugarskoj, ali suvremena politika
historija i tu je napredovala, da moemo stvar razjasniti.
42
Po mome mnijenju ovo je pitanje istini najblie rijeio prof. Milobar u svojoj studiji: "ban
Kulin i njegovo doba", koja je izala u Glasniku zemaljskog muzeja za Bosnu i Hercegovinu
od god. 1903. gdje on istrauje politike razloge bogomilske hereze u Bosni.
Dr. Milobar ustanovljuje da je Bosna i Hercegovina, koja je u ono doba bila dio hrvatske
drave spadala pod nadbiskupiju splitsku. Iza toga dospjela je pod jurisdikciju barskoga
nadbiskupa, da onda dospije pod jurisdikciju dubrovakoga i konano opet pod jurisdikciju
splitskoga nadbiskupa, dok konano nije pala pod jurisdikciju kalokoga biskupa. No sve ove
jurisdikcije bile su vie nominalne, jer su latinski biskupi uslijed nepoznavanja slavenskoga
jezika i manjkave organizacije bili u svojoj vlasti ogranieni na latinske gradove u Primorju,
doim je efektivnu crkvenu vlast u Bosni vrio ninski biskup, koji je bio glava narodne crkve
i pobornik hrvatskoga narodnog jezika u crkvi.
Poznato je meutim kako je prvim splitskim saborom 928. godine, zapoet u hrvatskoj
dravi otvoreni boj protiv narodnog jezika, koji je dodue u kralju Tomislavu naao
faktikoga zatitnika. Meutim, latinski je kler tu borbu ilavo nastavio, te je inae snani
vladar Petar Kreimir romanskoj navali i popustio te hrvatski jezik u crkvi zabranio.
Time se razvija u hrvatskoj u XI. vijeku borba za narodni jezik u crkvi, za hrvatsku dravnu
i narodnu crkvu.
Tu je postojala potpuna opreka izmeu Primorja, gdje je romansko sveenstvo i romanski
element imao znatan upliv, i unutranjosti gdje latini nisu imali nikakva utjecaja. Ovaj pak u
unutranjosti, to je otprilike onaj teritorij koji odgovara dananjoj Bosni i Hercegovini.
Kad su se propau narodne drave, narodni jezik i tendencije za crkvenu neovisnost od
Rima izgubile svoju politiku potporu, povukli su se njezini reprezentanti, tj., narodni popovi
glagoljai u unutranjost zemlje, tj. u Bosnu i Hercegovinu i tu je ova tendencija otpora Rimu
i njegovim latinskim tendencijama ostala latentna i ivjela po principu ustrajnosti, dok nije
nala izraz u bogomilstvu.
Bogomilstvo, dolazei iz Bugarske preko Srbije, donijelo je sa sobom narodni jezik,
samostalnu crkvu i opozicionalno i otporno stanovite prema Bizantu i Rimu, dakle sve to su
tadanje prilike, raspoloenje puanstva u Bosni zahtijevali.
Ja drim da je ovaj slijed misli ispravan i da je ovo crkveno nezadovoljstvo skopano sa
loom organizacijom i administracijom, sa manjkom domaega i hrvatskom jeziku vjetoga
sveenstva i nepovoljnim opim crkvenim prilikama bio onaj podesni milieu, u kojem se je
moglo ukorijeniti i razviti bogomilstvo u Bosni.
Kratko reeno hrvatski pokret za narodni jezik i crkvu koji je izgubio bitku protiv latinskog
klera, podupiranog od pape, Mletaka i Maara, dapae od vlastitih hrvatskih narodnih
vladara, prihvatio je bogomilstvo kao izraz svoga protesta i opozicije protiv Rima.
No, ja drim da ovaj isto crkveno-politiki moment ne iscrpljuje niz momenata koji su
potpomogli bogumilstvu do velikog uspjeha u Bosni. Polazim sa stanovita da takav omaan
dogaaj, kao to je bila propast hrvatskoga kraljevstva koncem XI. vijeka, nije mogao proi
bez da politiki i socijalno uzgiba velike valove.
Tu drim da se ne smije pustiti s vida da su od konca X. stoljea igrale veliku ulogu u
hrvatskoj dvije stranke: narodna i klerikalna. Klai u svojoj povijesti hrvatskoj izriito pie o
dvije stranke u Hrvatskoj (str. 123). Meutim stranka klerikalno-katolika je imala drugaiji
znaaj u Primorju, a drugaiji u posavskoj Hrvatskoj. U Primorju, kamo raunam i dananju
Dalmaciju, bila je ova stranka romanofilska i stajala pod vodstvom romanskoga klera
dalmatinskoga i primorskoga, doim je u posavskoj Hrvatskoj bila maarofilska i stajala u
vezi s crkvenom maarskom hijerarhijom. Ne smijemo zaboraviti da je zagrebaka biskupija
osnovana 1093. godine po Maarima.
43
Ogorenu borbu ovih dvaju stranaka moemo jasno razabrati u hrvatskoj povijesti u XI.
vijeku. Veliki kralj Petar Kreimir je, za volju svome naslovu: Rex Dalmatiae, toliko popustio
utjecaju monog romanskog klera, da je ovome za volju u crkvi zabranio hrvatski narodni
jezik. Ali ovo je podiglo narodnu stranku, te mi vidimo da iza njegove smrti ne dolazi na
prijestol njegov sinovac i zakoniti nasljednik Stjepan, ije klerikalno raspoloenje se vidi po
tome to je kasnije otiao u samostan, nego na prijestol dolazi upan Savi iz plemena
Svaia. Klerikalna ga stranka ne htjede priznati i on nestade na zagonetan nain iz drave -
zarobie i odvedoe ga Normani, u ono doba papinski kletvenici. Interesantno je da se to zbilo
istodobno s treim splitskim crkvenim saborom. Izgleda da je Savi nastradao po jednoj
spletci klerikalno-romanske stranke, koja ga je kriom zarobila i iz zemlje izvela.
Iza ovoga malo asnoga poraza narodne stranke dolazi na hrvatski prijestol Dmitar
Zvonimir, papinski ovjek. Iz poetka je vodio opreznu politiku i njegovo se doba zove
sretnim za hrvatsku dravu. Ali kad ovaj kralj htjede po papinskom nalogu voditi kriarsku
vojnu, ubie ga na hrvatsko Kosovom polju kod Knina. Mi emo jedva promaiti ako
ustvrdimo da su ubojstvo zadnjega svehrvatskog kralja izveli ba ogoreni pristae narodne
stranke.
Smrt kralja Zvonimira bio je oevidan poraz klerikalne stranke i nakon neuspjelog pokuaja
izvoenja Kreimirovog sinovca Stjepana iz samostana i posaivanja na prijestol, pojavljuje
se kao zadnji pretendent na hrvatsko prijestolje ban Petar Svai, iz istoga plemena kao i
nesretni kralj Slavi, iz ega moemo zakljuiti da je on bio pristaa narodne stranke.
Tu jasno vidimo ovu zamjeninu izmjenu upliva ovih dvaju stranaka na hrvatsku dravnu
politiku, od kojih nijedna nije vlastitim silama mogla potpuno izluiti drugu.
Tu su meutim odlunu ulogu zaigrali ugarski kraljevi, koji su jedan veliki dio Hrvata,
umorenih od bratoubilake borbe, sjedinili u jednu maarofilsku stranku, sklopili 1102.
godine pacta conventa u Krievcima i tako prisajedinili kraljevinu Hrvatsku kraljevini
Ugarskoj.
Meutim pristae narodne stranke voeni po Petru Svaiu pokuae otpor, ali taj bi od
Maara i maarofilskih klerikalnih Hrvata u Petrovom Gvozdu kod Petrinje slomljen, te Petar
Svai pade kao zadnji kralj hrvatske narodne krvi.
Ali mi bismo sasvim krivo prosuivali stanje stvari, kad bismo pretpostavili, da je Hrvatska
narodna stranka, koja je reprezentirala kroz vie od stotinu godina otpor itavoga jednog
naroda jednostavno nestala.
to se je dogodilo, to se je moglo dogoditi iza sloma narodne stranke na Petrovom
Gvozdu? Slabiji i neznatniji lanovi te stranke morali su se pokoriti klerikalno-maarofilskoj
stranci; a u Dalmaciji klerikalno-romanofilskoj stranci, a jai istaknutiji su pobjegli. Kamo su
pobjegli? Po politikoj prirodi ondanje Hrvatske samo u Bosnu. Bosna, kao gorovita i u
cijelom teko pristupana zemlja, bila je sigurna od maarskih konjanikih napada, a i
primorski Romani ondje nisu imali pristupa ni utjecaja.
Tamo su dakle mogli nai zatite poraeni pristae narodne stranke. Do toga pak zakljuka
moramo doi kad uvaimo injenicu da je toga cijeloga narodnoga pokreta u Hrvatskoj
nestalo. Mi mu u toj formi u daljnjem razvitku ne nalazimo traga, nego se najedared 50 ili 60
godina iza toga sloma u Bosni razbukta bogomilski pokret.
Zakon o nepropadljivosti energije postoji i u socijalnom i politikom ivotu. Po ovom
zakonu hrvatski narodni pokret, koji je bio protumaarski, protukatoliki i proturomanski,
promijenio je samo svoju formu, on se je stopio sa vjersko-socijalnim pokretom hrvatskih
popova glagoljaa, te je zadrao obostrane prvobitne znaajke, jer je i bogomilstvo, kako smo
ve utvrdili, bilo izrazito protukatoliko, a bilo je i protumaarsko i proturomansko. Upravo
44
su Bogomili bili najea opozicija maarskim aspiracijama na Bosnu, te se maarski
historiar Komlossy ogoreno na njih tui.
Zato ja zastupam stanovite da je bogomilstvo bio jedan, u svojoj sri, hrvatski pokret, koji
je izrastao iz velikih dogodovtina hrvatske povijesti, od X.-XII. vijeka, i da je ba zato imao
najtee posljedice ba za Hrvate i njihov narodni razvitak. To podupire ve istaknuto
stanovite da bogomilstvo nije igralo nikada vee uloge kod Srba, jer su oni stavivi se sa sv.
Savom na stanovite pravoslavlja i srpske narodne i dravne crkve, odluno otklanjali
bogomilstvo, tako da se u dravi Nemanjia, kolijevci dananjega srpstva, nije moglo ni
uzdrati ni rairiti.
Protiv ovoga moga stanovita govorila bi samo jedna injenica. Bogomilstvo je, kako emo
jo dalje razabrati, bilo izrazitim nosiocem bosanskoga separatizma, njihova crkva se zvala
"bosanska crkva", njihovi savreni zvali su se "dobri Bonjani", a ja u se sam kasnije jo
opirnije baviti pitanjem kako je ba bogomilstvo upravo oblikovalo posebnu bosansku
dravu i time stavilo temelje bosanskoga separatizma, koji jo i danas toliko ivo osjeamo.
Meutim, ovo protuslovlje samo je prividno, i mi emo vidjeti, da je to prividno
protuslovlje samo posljedica historijske logike.
Hrvatski katolici ili su sa Maarima. Vidimo da su oni sudjelovali i kod bitke na Petrovoj
gori, gdje su udrueni Maari i hrvatski katolici potukli Petra Svaia, zadnjega kralja
hrvatske krvi, koji je bio voa tako zvane narodne stranke. To je ve moralo ostaviti alac u
srcima hrvatskih emigranata u Bosni. Pogotovo se je stvar pogorala, kad su Maari svoja
steena prava na hrvatsku krunu upotrebljavali kao titula na posjede Bosne, a svoj utjecaj na
Bosnu upotrebljavali da progone Bogomile, da ih silom katolie i da vode kriarske vojne
protiv njih. Bosanska povijest poznaje vie takvih kriarskih vojni Maara i Hrvata na
Bogomile. Godine 1198. navali hrvatski herceg Andrija, brat Arpadovia kralja Emericha po
nalogu pape Inocenta III. na Zahumlje, da ondje zatare Bogomile.
Godine 1234.-1239., dakle kroz pet godina voae hrvatski vojvoda Koloman opet po
nalogu pape Grgura IX. vojnu na Bosnu i Zahumlje, da trijebi Bogomile.
Takovih je kriarskih vojni bilo i vie, samo ih kasnije nisu vie vodili hrvatski hercezi,
nego maarski biskupi i vladari, zato ih neemo spominjati. Hrvatstvo je po ovim kriarskim
vojnama postalo sinonim za katolicizam, hrvatski legitimizam je znaio za Bogomile ratne
pohode, najtee progone i otimanje njihove oevine. Jasno je dakle da Bogomili nisu mogli
voljeti takvo hrvatstvo, pa je samo to ime postalo nesimpatino, tako da su ga odbacili i
primili ime svoje pokrajine, koja ih je svojim gorama zatiivala, svoje bosanske crkve i one
bosanske drave, koju su Bogomili izgradili kao zatitu maarsko-hrvatskom katolikom s
jedne, a bizantskom i srpsko-pravoslavnom nadiranju u Bosnu s druge strane.
Ovdje bismo morali ustanoviti jo jednu okolnost. irenju Bogomila u Bosni pridonijelo je
mnogo i injenica da je ba u Bosni i Hercegovini ostalo jo mnogo ostataka slavenskoga
poganstva. U nekim krajevima, npr. u tzv. Zahumlju, koje se je dugo otimalo od kranstva te
dapae zadralo ime "Paganija". Ja neu ovdje na iroko pretresati ovo pitanje, ali moram
istaknuti da je pretkranska vjera slavenskoga naroda bila izrazito dualistika. Poto je i
bogomilstvo bilo dualistiko, to je ova dogmatska srodnost izvanredno olakavala prelaz
ostataka pogana k bogomilstvu. To spominje za nae krajeve izriito Raki i Natko Nodilo u
svome velikom djelu: "Vjera starih Srba i Hrvata", a za Bugarsku potvruje postojanje
dualizma bugarski strunjak za bogomilsko pitanje prof. Jurij Ivanov. Tako je nedvojbeno, da
je tek bogomilstvo potpuno apsorbiralo ostatke poganstva u naim zemljama, i time na narod
konano privelo kristijanizaciji.
45
Moram ovdje istaknuti, da je ba neki dan gospodin inenjer Mustafa eli, takoer jedan
strunjak za bogomilstvo, u jednom predavanju iznio novu teoriju, da bosanska crkva nema
veze sa bugarskim Bogomilima, nego da je nastala samoniklo u Bosni uslijed slijevanja
glagoljake crkvene opozicije i slavensko-paganskoga dualizma u Bosni.
Ovu tezu ne bih mogao primiti u cijelosti, nego samo u toliko u koliko priznajem da je
bogomilstvo konano likvidiralo ostatke poganstva u hrvatskim krajevima. Ali nijekati
bugarski upliv bilo bi vrlo malo opravdano, kad je nepobitno dokazano da su bugarski
bogomilsko-religiozni uplivi dosegli ak i u sjevernu Italiju i junu Francusku i ondje stvorili
vrlo sline hereze, kao to je bosansko bogomilstvo. Bilo je teko pretpostaviti da su bugarski
uplivi mogli dosei u sjevernu Italiju i junu Francusku, a da nisu imali udjela i u bosanskoj
crkvi. Tu tzv. srpska barijera apsolutno nije bila neprobojna; naprotiv su progoni Bogomila u
Srbiji prodiranju bogomilstva u Bosni pogodovali, jer su proganjani Bogomili morali bjeati
ili u susjednu Bugarsku natrag ili u susjednu Bosnu.
Isto tako moram otkloniti tezu prof. Gluca, meni inae lino poznatoga i vrlo cijenjenoga
lica, koji ponavlja tezu Boidara Petranovia, da je bogomilstvo bilo samo jedan heretiki
ogranak pravoslavlja. Ta teza nema osnova u povijesti Bosne. Istina je samo toliko, da je
najvei dio Bogomila preao kasnije na pravoslavlje u Bugarskoj, a isto tako jedan veliki dio
bosanskih Bogomila u Mavi, Rai i Crnoj Gori, negdanjoj Crvenoj Hrvatskoj, i istonoj i
junoj Bosni.
Gluac se poziva na injenicu, da se domae bosanske isprave ne slau sa onim heretiko
dogmatskim ustanovama, koje Bogomilima podmeu venecijanski popis "herorum
hereticarum", zatim rasprava kardinala Ivana Torquemade iz vatikanske biblioteke. On
otklanja Rakijevo stanovite, da se je sekta tijekom vremena u mnogome udaljila od
strogoga tumaenja svoje prvobitne nauke. Meutim Raki ima pravo, a Gluac krivo.
Gospodin Gluac nije uvaio, to utvruje prof. Ivanov, da je bogomilstvu falilo svako
nutarnje dogmatsko jedinstvo i da je propast bogomilstva uslijedilo na taj nain, da se na
istoku rasplinulo u pravoslavlje, na sjeveru i zapadu u katolicizmu, a samo jezgra i poglavito
zemljoposjednici preli su na islam. Meutim, sa istim pravom moglo bi se kazati da su
Bogomili bili katolici, kada je poznato da su bogomilski izaslanici prisustvovali i saboru u
Konstancu, gdje je spaljen Jan Hus, te to su bosanski Bogomili slali svoje izaslanike u Rim i
tvrdili da su samo zato zabludili od prave vjere katolike, to ih nema tko u pravom
katolicizmu pouiti.
Da je prof. Gluac malo dublje prodro u dogmatsko-povijesnu prolost bogomilske sekte, on
bi znao da su Bogomili vazda vrili neki religiozni "mimikri", kako bi se sauvali od progona.
Oni su to svojstvo naslijedili od pavlikijana, za koje je ve religiozna povijest utvrdila da se
nastoje "progonima ukloniti dvosmislenim izjavama, kojima skrivaju svoje pravo
vjerovanje". tako su i Bogomili, kad su ih pritiskali pravoslavni, pribliavali se katolicizmu, a
kada su ih pritiskali katolici, pribliavali se pravoslavlju.
Konano je taj "mimikri" kod Bogomila iao tako daleko, da su se iza sloma bosanske
drave, ukoliko nisu preli na islam, jednostavno rasplinuli meu pravoslavnima i katolicima.
Stanovite g. prof. Gluca moe se konano razumjeti, kao stanovita politika i religiozno
politika tendencija, ali sa gledita strune religiozne povijesti ono nema opravdanja.
No da se vratimo na politiko znamenovanje bogomilstva. Ne moram vam ponoviti da je
socijalno djelovanje bogomilstva vrlo veliko i duboko. To politiko znamenovanje prvi je
zamijetio nitko manji nego glasoviti na Vatroslav Jagi. ini se da je njegov lanak o
bogomilstvu, objelodanjen u "historiji knjievnosti naroda hrvatskoga i srpskoga" od 1869.
godine, bio takoer jedan od povoda da se je na Raki dao na pisanje svoga djela o
46
Bogomilima i Patarenima. U smislu Jagieva rada napisao je prof. Dragutin Prohaska u svom
djelu "Das kroatisch-serbische Schrifttum in B. und H." izvrsno poglavlje o bosanskim
Bogomilima i o njihovoj literaturi, te mi je znatno pomogao doi do spoznaje o ogromnom
socijalnom, kulturnom i politikom znamenovanju bogomilstva, koje je moje prouavanje
toga pitanja na licu mjesta u Bosni jo produbilo i proirilo.
Kao jedna reformacija, nastupilo je bogomilstvo sa izrazito etikim ciljevima, tako
karakteristinim za Slavene, te je iste jo produbilo i ojaalo.
Prvo im je nastojanje bilo crkvu oistiti od politikih elemenata i od tenje za svjetskim
dobrima, za vlau, bogatstvom i tjelesnim uivanjima. To je lealo ve u opoj orijentaciji
bogomilstva, i u njegovoj dogmatici, koja je odvraala od ivota i svijeta. Nadalje je s time u
vezi bio osnov bogomilske etike da svatko mora raditi i ivjeti od svojih ruku, tako da je bilo
zabranjeno davanje milostinje.
Daljnji osnov bogomilske etike bio je strogi i asketski nain prehrane. Oni su bili strogi
vegetarijanci, koji nisu smjeli jesti mesa, jaja, ni bijeloga smoka (mlijenih proizvoda), kao ni
iega od ive ivotinje. Iznimku je inila riba, koje je uitak bio dozvoljen, jer kako su oni
drali, riba se ne mnoi prilegom. Posljedica ovoga naina prehrane bila je kultura suhoga
voa u Bosni i zapadnoj Srbiji, koju poznamo napose po glasovitim bosanskim suhim
ljivama. Ali osim ljive sui se u Bosni svaka voka, jabuka, kruka, trenja, breskva,
oskorua, itd. Ovo je sve nepreporno bogomilskoga podrijetla, jer Bogomili preko zime nisu
imali druge hrane, nego suho voe i kruh.
No ne samo da su Bogomili postili cijeli ivot, nego u smjeru odgoja i uzdravanja ivotne
snage djelovala je i njihova seksualna istoa i suzdrljivost. Njihovi "svritelji" morali su se
dapae kroz cijeli ivot suzdravati od svakog spolnoga openja. U toj strogoj formi je to bilo
svakako neprirodno i kodljivo, ali redovi obinih vjernika nisu bili na to vezani, nego je taj
ideal istoe bio znatno ublaen. Vina su takoer pili malo ili uope ne, konano u samoj
Bosni vino i ne rodi.
Rezultat ovoga strogoga i umjerenoga ivota bio je da su Bogomili bili dodue vrlo mravi,
ali zdravi, ustrajni i dugovjeki, za rad vrlo sposobni, te vrlo otporni, ilavi i energini. To im
izriito priznaje prof. Prohaska , koji u svom djelu istie (str. 36) da se po djelovanju
Bogomila i njihovih poislamljenih potomaka, bosanskih begova moe razabrati, kako je
energian bio bogomilski ivalj u Bosni.
Nadalje je kod Bogomila za svakoga vjernika bilo propisano itanje sv. evanelja. I krtenje
nije se kod njih obavljalo vodom, nego time da mu se na glavu stavilo sv. Pismo, tzv.
baptizam libri. To je simboliki znailo da svaki vjernik mora imati sv. Pismo u glavi.
Praktike su pak bile posljedice da je svaki Bogomil morao nauiti itati i pisati. To je
spadalo k vjerskoj naobrazbi i oni su se meusobno uili itanju i pisanju.
Prema tome, konstatira prof. Prohaska, da su Bogomili bili neusporedivo pismeniji od
njihovih suvremenika katolika i pravoslavnih. Iz toga vidimo, da smo mi u srednjem vijeku u
Bosni u pogledu pismenosti stajali mnogo bolje nego danas. Bogomilska stroga etika
odbacivala je napose svaku la. Poto je svaki bio duan govoriti istinu, bila je zabranjena
svaka prisega. No ta se istinoljubivost po vremenu razvila u intenzivnu averziju prema
trgovini. Bogomili su tvrdili da trgovina nuno zavodi na la, prevaru i krivorotstvo.
Prema tome nije u Bosni bilo domae trgovine, nego se ba uslijed svega toga sva trgovina
koncentrirala u rukama katolikih Dubrovana. Napredak i bogatstvo Dubrovnika poivalo je
dakle na tome da su graani toga grada svu trgovinu prostrane provincije Bosne i
Hercegovine sakupili u svojim rukama. Tome rairenju Dubrovana po Bosni zahvaljujemo
da su nam se u dubrovakim arhivima sauvali brojni podaci o Bosni i glavni domai
47
dokumenti o bosanskim Bogomilima. Ovo je protutrgovako stanovite Bogomila bilo tim
sudbonosnije to su se bosanski franjevci prilagodili ovom shvaanju, te takoer kasnije
revnovali protiv trgovine. Posljedice ovih djelovanja, koja su trajala stoljeima, osjeaju se po
mome uvjerenju jo i danas, jer su jedna od komponenata ekonomske zaostalosti kod Hrvata
a i kod Srba. Kod nas su trgovci do nedavno bili ili primorci ili stranci, a kod Srba Cincari.
No dok su Srbi najprije crkveno a time i narodno asimilirali svoje Cincare i tako stvorili si na
temelju te asimilacije jednu dobru trgovaku tradiciju, mi te tradicije i privredne ambicije
nemamo do danas, nego je kod nas trgovina i privreda preteno u tuinskim rukama.
Prema ovome to smo ovdje naveli, bila bi slika socijalnog stanja u Bosni uslijed
socijalnoga djelovanja Bogomila slijedea: Vrlo marljivi i razmjerno naobraeni i uljueni
iroki slojevi, ivui uslijed svoje marljivosti i civiliziranosti u stanovitom skromnom
blagostanju, ali koje je bilo ipak skueno, i nije se nigdje moglo dii do pravoga blagostanja i
bogatstva, jer je falila trgovina, izmjena dobara i kapital, koji se je koncentrirao u rukama - za
Bosnu i Hercegovinu politiki i vjerski tuih - Dubrovana. Jedini nain socijalnog dizanja
bio je posjed zemlje, feudalizam, koji je zapravo znaio izrabljivanje obraivaa zemlje, tj.
kmetova.
Tako skupna slika bogomilske Bosne nije bila nepovoljna, kulturni nivo sigurno nije u ono
doba bio nii nego npr. u zapadnoj Evropi, osim moda u ekonomskom pogledu, a na svaki
nain mnogo vii, nego to su dananje prilike u Bosni.
No ta povoljna slika uglavnom ima i svoju tamnu, vrlo tamnu stranu. Bogomilstvo je bilo u
svom bivstvu ivotu neprijateljsko. To je proizlazilo iz bogomilske zasade, da je cijeli vidljivi
svijet djelo vraga, a samo ljudski duh, da je djelo Boje.
Posljedica toga je bilo neprijateljstvo ne samo protiv ljudskom tijelu, nego i braku. Jer u
njemu se mnoe ljudska tjelesa, ta djela vraja, tamnice Bojeg duha. Zato se tzv. Savritelji,
perfecti, ne samo nisu smjeli eniti, nego uope nisu smjeli spolno opiti niti uope djece
imati. a ipak, u redovima Savrenih bili su najbolji, najsposobniji, najportvovniji i
najidealistiniji elementi narodni. Ovi su bili osueni na izumiranje, jer nisu smjeli imati
potomstva. Iz toga je slijedilo, da su najbolji elementi narodni bili osueni na smrt. Drugim
rijeima, bogomilstvo je vrilo jedan negativan probir (negative Auslese) na tetu nutarnje
etnike vrijednosti naroda, jer se najdragocjenije ljudske sposobnosti karaktera i uma nisu
prenosile od oca na sina. To znai, da je bogomilstvo djelovalo u smjeru zatiranja najboljih
dijelova nae rase i vrilo jedan proces, kome domaaj moemo razumjeti ako npr.
usporedimo nae dananje stanje sa onim engleskoga naroda. Sigurno Engleza nije 449.
godine dolo vie na britansko otoje nego nas 634. godine u ove pogranine krajeve
Balkana. Ipak, danas su Englezi onaj narod od 120 milijuna, a mi smo mali narod od 4
milijuna! Valja razumjeti da je jedan od glavnih uzroka ove tune pojave leao u bogomilstvu
i svim njegovim posljedicama.
Nadalje, ovo neprijateljstvo naspram ivotu nije moglo ostaviti netaknuto niti dravu i
njezine interese. Drava ima stvarno da se brine u prvom redu za ovaj realni svijet i njegove
interese. Kakova postaje situacija drave, ako je po glavnoj zasadi vjerskoj cijeli taj svijet
djelo neastivoga i glavnog neprijatelja ljudskog? Sigurno postaje dravna situacija
nepovoljnom i ona gubi sav svoj sjaj i svoj autoritet kod svojih podanika, ako su ovi vjernici
takove religije.
Onda, ako jo uvaimo da su Bogomili bili principijelni pacifisti, koji su odbacivali rat, te
im je bilo zabranjeno ne samo ratovanje, nego i sve ratne pripreme. Predstavite si kako je to
moralo djelovati na sudbinu jedne drave. koja se nalazila na tako izloenom mjestu,
48
opkoljena s dvije drave u kojima su vodile glavnu rije dvije bogomilstvu nepomirljivo
neprijateljske "ecclesiae militantes", kao to su bile Maarska i Srbija?
Ja sam ve istakao, a ovdje jo posebno podcrtavam, da je po mome uvjerenju posebna
bosanska drava imala biti zatitom bogomilstva nastala samo kao rezultat bosanskoga-
religioznoga separatizma, olienoga u ogorenoj opoziciji Bogomila naspram militantnom
katolicizmu s jedne a militantnom pravoslavlju s druge strane. Ali ta bosanska drava nije
svoje zadae uslijed nutarnjih svojstava bogomilstva i njegovoga principijelnoga
dogmatskoga stanovita naspram ivotu i svijetu mogla vriti. Bonjaci nisu nikada vodili
ratove u veem opsegu. kako bi to i radili, kad po vladajuoj dogmi nisu smjeli vriti nikakvih
ratnih priprema, pak nisu smjeli imati oruja, nego prije svakog ratovanja morali ii kupovati
oruje u Mletke. Oruje su naravski dobili samo onda, ako je to Mlecima politiki i
diplomatski konveniralo.
Tako je uslijed svoje ivotomrzosti i pacifizma bosanska drava postala nemona i pasivna.
Ne samo da nije bila nikada ekspanzivna, nego nije svoje bogomilstvo mogla neuspjeno da
brani od pravoslavlja, a niti od u ono doba vrlo agresivnog katolicizma. Iz ove nemoi
slijedilo je nuno slom, a sa svojim slomom ona je pokopala i bogomilstvo. Tvrdokornim
bogomilskim opozicionarima, koji se nisu htjeli prikloniti ili pravoslavlju ili katolicizmu, nije
preostalo drugo nego prei na islam.
Kod nas je obiaj da se prelaz bogomila na Islam tumai kao jedan akt preteno
materijalistikoga znamenovanja. To nije ispravno i sadri jednu nepravdu za Bogomile i
njihove potomke, dananje bosanske Muslimane.
Treba uvaiti da su, koliko katolicizam, toliko i pravoslavlje stajali na stanovitu apsolutne
nepomirljivosti naspram bogomilskom krivovjerju. Nije isto tako bilo sa islamom. Islam je
manihejstvo stavljao u isti red sa kranstvom kao tzv. "kitabije" religije, koje su uivale
stanovitu toleranciju u islamskim dravama. Poto su se nai Bogomili vazda smatrali jednom
manihejskom sektom, ne samo kod kranskih vlasti, nego sigurno i kod Muslimana, to je
islamsko gospodstvo znailo za bogomile osloboenje od nesnosnih progona kranskih. I
tako je veliki dio bogomila, u koliko nije preao na katolicizam ili pravoslavlje listom na
islam i tamo postao lanom gospodaree klase u dravi osmanskoj.
Da je ovo moje shvaanje o izrazito protudravnosti bogomilstva ispravno, citirat u jedan
citat iz djela bugarskoga prezbitera Kozme, koji je napisao: "Besjeda na novo pojavivi se
jeres bogomilju". Kozma prezbiter veli: "bogomili ue da se ne valja suvie truditi za
zemaljske stvari, te su stoga praznih ruku prolazili od kue do kue, da se ne treba pokoriti
vlasteli, pak su hulili na bogatae, mrzili na cara, rugali se starjeinama, psovali boljare,
bogumrskima smatrali one, koji caru rabotaju i robovima zapovijedaju, ne sluiti svojim
gospodarima".
Ja mislim, da e svatko iz ovih redaka uti jaku socijalnu notu bogomilstva i glasove, koji
sjeaju u praktinom pogledu na dananje socijalistike i marksistike, antikapitalistike
tendencije.
Ako i ne trebamo gornje ustanove doslovno upotrijebiti na bosanske Bogomile, jer oni su u
svakom pogledu jedna posebna i odvojena individualnost, ipak bismo sasvim krivo poli, ako
ne bismo sline tendencije i smjerove pretpostavljali i kod tzv. bosanske crkve.
Ali time smo se od socijalnoga znamenovanja bogomilstva vratili opet na politiko polje.
Glavna bi moja teza bila, da je rezultat moga prouavanja bogomilskoga pokreta u Bosni bio,
da je bogomilska bosanska crkva bio jedan pokret, koji je u najuoj vezi sa propasti hrvatske
dravne samostalnosti, da je dakle bio jedan hrvatski pokret.
49
Najjai razlog nalazim ovoj temi u tvrdnji, to smo upravo mi Hrvati od sloma toga pokreta
pretrpjeli najvee tete. Kako bi jedan narod mogao pretrpjeti tete od sloma, koji nije njegov
i koji ga se ne tie? To je logini i stvarni nonsens. A ba po tome slomu smo mi Hrvati doli
u onu nepovoljnu politiku situaciju, u kojoj se nalazimo kroz itav XIX. vijek, a i danas, i od
jedne veliine do XII. vijeka postali smo danas alosni ostaci jednoga neko velikoga naroda.
Konkretno reeno, bogomilski pokret ima za Hrvate slijedee znamenovanje:
1. Hrvatski narod raspuknuo se je u XII. vijeku u dvije vidljive polovine, u katoliku i
bogomilsku, koje su meusobno stupile u borbu i time se meusobno sve vie otuivale. To
otuivanje ilo je dotle, da se je bogomilski dio na koncu otuio i narodnom imenu i uzeo ime
bosansko, te iznio bosanski separatizam.
2. Bogomilski dio naroda, vei dio naroda dobrim je dijelom izumro uslijed ivotomrzne
prirode bogomilstva. Ono to je ostalo prelo je dijelom na islam, dijelom na pravoslavlje, a
dijelom na katolicizam. Na katolicizam prelo je najmanje, i to uslijed osobito ive mrnje
izmeu Bogomila i katolika u ono doba. Time su Hrvati izgubili ne samo jedan veliki dio
svoga narodnoga ivlja nego i svoga teritorija, napose na jugu bivu crvenu Hrvatsku, tj. Crnu
Goru i banovinu Mavu koje su prelazom na pravoslavlje pale u okvir srpske dravne i
narodne tvorbe.
Da me ne bi tko krivo razumio, istiem, da to spominjem bez ikakve politike tendencije.
Samo kao jednu znanstvenu i historiku konstataciju.
3. Mrnja meu bogomilima i katolicima prela je i na potomke bosanskih bogomila, na
Muslimane, te je bila povodom, da su se bos. Muslimani krvavo osveivali u svojim vojnama
i etovanjima od 1493. godine do 1698. katolikim Hrvatima, tako da se moe kazati, da su se
ova dva istonarodna ali inovjerna dijela meusobno iskrvarila i zatrla, te etniki, kulturno i
ekonomski upropastila.
4. Politiki je bogomilski raskol bio od najveeg utjecaja na hrvatsku povijest, jer prvo je
stvorio bosansku posebnu dravu i bosanski separatizam, a drugo je zapreio obnovu
Hrvatske samostalnosti, koju su ubii u XIV. vijeku tako lijepo zapoeli, te je ovo
zapreenje nalo vidljiva izraza, kad su bos. Bogomili ubili Mladena II ubia.
5. Imao je za posljedicu da Hrvati uslijed svoje religiozne pocijepanosti nisu mogli dati
Osmanlijama nikakvi uspjeni otpor, kao to su to npr. Srbi uinili na svome Kosovu, nego je
katoliki dio Hrvata morao 1527. godine traiti zatite kod katolikih Habsburgovaca.
6. Imao za posljedicu postanak tzv. trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije,
koja reprezentira teritorij tzv. katolike Hrvatske. Ono navlastito izuzimanje bivih
bogomilskih teritorija u formuli Regnum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniaeseu totius Croatiae
odgovara stanovitu konfesionalno katolikom i njegovoj dubokoj averziji prema svemu to
je u vezi sa odurnom bogomilskom herezom.
7. Bogomilstvo je bitno utjecalo na narodni karakter, koliko Hrvata, toliko Srba. Svakako na
karakter Hrvata vie, zato jer je ono hrvatski pokret, a zatim i zato jer su Srbi umjeli
proizvesti jednu nutarnju narodnu reakciju protiv bogomilstva i njegovim otrovima, a Hrvati
nisu znali stvoriti nikakve individualne reakcije osim one katolike. Tu idejnu reakciju dao je
Srbin sv. Sava, srpski narodni svetitelj i najvei slavenski ovjek na Balkanu. Kao stvarne
posljedice bogomilstva imaju se smatrati hrvatski negativizam, nesposobnost i manjkajui
smisao za privrednu i praktiku politiku i manjak ivotne snage, kao to je to svojedobno
konstatirao Fran Supilo. Nadalje, onaj buntovni i opozicijski karakter, koji naspram svakoj
vlasti i autoritetu a priori stoji u nekoj opoziciji, sve je to uglavnom bogomilskoga porijekla.
Velim uglavnom, jer bogomilstvo nije tome jedini izvor. Nije jedini ali po mome miljenju
50
svakako jedan od najbitnijih i najglavnijih. To su sve momenti, koji jo danas u naoj sredini
djeluju i odreuju nau situaciju u svijetu i ivotu.
Mislim da su svi ovi pogledi dostatni, da ba kod Hrvata pobude najvei interes za pitanje
bogomilstva. Ali ne samo kod Hrvata, nego kod svih junih Slavena, jer nijedan juno-
slavenski narod nije proao bez ikakvog utjecaja od strane nauke popa Bogomila. I s time
mislim, da sam dostatno oznaio znamenovanje bogomilstva kao socijalnoga i politikoga
faktora.


Dr. Ivo Pilar (10. oujka 1927. - Predavanje u Sociolokom drutvu u Zagrebu)









51
PRELAZAK BOGUMILA NA ISLAM U BOSNI I HERCEGOVINI

Vrijedne su naroite panje religiozne i socijalne prilike ove zemlje prije turskog osvajanja.
Veina tamonjeg stanovnitva pripadala je kranskoj heretikoj sekti bogumila. Ovi
izmatici su od XIII stoljea bili izvrgnuti progonima papa. ak su pape protiv njih nekoliko
puta preporuivali krstaki rat (papa Honorus III - 1221. godine, Gregori IX - 1238. godine,
Innocent IV - 1246. godine i Benedict XII - 1337. godine. Inkvizicija je osnovana 1291.
godine). Papa Ivan XII u jednom pismu bosanskom kralju pie:
"Dragi na sine, bosanski knee vrijedni Stevane! Znamo, da si vjeran sin crkve. Zbog toga
oekujemo tvoje posredovanje u unitavanju heretika u tvojoj zemlji. Oekujemo da e biti
na pomoi naem inkvizitoru Fabiusu, jer otpadnici (heretici) smatraju Bosnu zdravim
mjestom. Sakupili su se iz raznih krajeva svijeta i hoe da tamo posiju sjeme odvratne
zablude. Ovi ljudi, privikli na spletke starog Lucifera (Iblisa), oboruani otrovom patvorene
prostodunosti (jednostavnosti), pod krinkom kranstva nastoje otrovati umove katolika.
Njihove se rijei uvlae poput raka. Prividno su edni, ali su potajno i na ubojstvo spremni.
To su vuci u obliku janjadi. Da ulove i prevare prostoduna stada Isusova, prikrivaju svoje
zvjerstvo".
Patnje koje su trpjeli bogumili u XV stoljeu postale su tako nesnoljive da su se radi svog
spasa obraali Turcima za samilost, jer su grubi postupci i pritisci bosanskog kralja i
sveenstva bili takvi da im nema primjera. Njih etrdeset hiljada pobjeglo je u susjedne
zemlje. Oni to nisu pobjegli poslani su u Rim, okovani u lance. Meutim, ove grozne mjere
malo su usluge uinile umanjivanju bogumila u Bosni, jer se pria da je ova hereza jednako
bila jaka i u 1462. godini. Sljedee godine, kada je sultan Mehmed II podvrgao Bosnu,
tamonji su katolici napustili svoj kraj. Kljue Bobovca, prijestolnice kraljeve, predao je
Turcima njegov namjesnik koji je bio bogumil. Poto su se i druga mjesta i utvrde povele za
njim, za jednu sedmicu palo je sultanu u ruke oko sedamdeset utvrenih mjesta. Mehmed II
prikljuio je i Bosnu ostalim osvojenim krajevima.
Otada se vie nita ne uje o bogumilima. Misli se da su
po turskom osvajanju u velikom broju prigrlili islam.
Veina je katolika iselila u susjednu Austriju i Maarsku,
a za preostale se misli da su se mnogi od njih poveli za
primjerom preanjih obraenika. Neki su Evropljani
pretpostavili da je mnogobrojno obraenje bogumila u
islam bilo u poetku turskog osvajanja s tom namjerom
da se povrate u svoju naroitu sektu, im im se u
budunosti prui prilika. Kao dokaz za ovu tvrdnju oni
navode da su bogumili, zbog gore spomenutog stradanja i
pritiska, nali zgodan put kako e namjerno zanijekati
svoju staru vjeru (katolianstvo), te budui da im se
kasnije nije pruila oekivana prilika u povratak, to se
napokon namjera njihovih prea zaboravila. Obino je ovakva pretpostavka samo nagaanje,
te se na nju, kao nepobitni dokaz, ne moe osloniti. Mi smatramo jaim razlogom to to su
bogumili pomijeani s muslimanima bili skloni islamu zbog mnogih taaka u njihovom
vjerovanju koje su sline islamskom uenju. Bogumili su odbacivali oboavanje Marije,
ustanovu krtenja i sve vrste klera. Krst su, kao znamen vjere, mrzili. Smatrali su
idolopoklonstvom upuivanje molitvi slikama i kipovima svetaca i relikvijama (moima).
Protivno katolikim crkvama, koje su nedostojno ukraene slikama, njihovi su hramovi bili
52
skromni i jednostavni. Kao i muslimani, imali su hravo miljenje o crkvenim zvonima, koja
su nazivali "satanske trube". Vjerovali su da nije Isus lino razapet, nego da je to bio neki
iluzorni lik, te su se u ovom pogledu djelomino slagali s Kur'anom (Njihova je tvrdnja: "Mi
smo ubili Mesiju Isaa, sina Merjemina, Bojeg poslanika. Niti su ga ubili niti razapeli, nego
im se tako priinilo." - Sura IV, An Nisa', 157).
Osuivanje alkohola i sklonost asketskom ivotu i jednostavnosti spadaju u one sklonosti
koje su posluile zbliavanju bogumila s islamom. I oni su se pet puta dnevno molili. esto
su puta padali na koljena i izraavali blagodarnost Bogu. Prema tome, za njihovo
sudjelovanje pri molitvi u damiji izgleda da nije trebalo velike preinake.
Ovdje sam sakupio neke take koje su sline sa propisima islama, a koje se nalaze u
izmatikoj sekti bogumila. Meutim, u bogumilskom vjerovanju ima i takvih taaka koje
sadre formu kranskih propisa da ih poboni muslimani ne mogu smatrati dostojnim za
primanje. Dok su zajednike take ovako nabrojene, moe se zakljuiti da su se uvjerili u
potrebu postepenog naputanja onih vjerovanja koje islam ne trpi. Njihovo vjerovanje, slino
dualizmu manihejaca, nije se moglo izmiriti s vjerovanjem muslimana, ali je islam uvijek bio
tolerantan (napisano 1913.!) prema ovakvim religioznim rasuivanjima, samo pod tim
uvjetom da ova svoja izmatika naziranja ne izjavljuje.
Turci, da omile svoju vjeru Bonjacima, po svom poznatom obiaju nagovarali su ih
nuenjem svih vrsta materijalnih i duhovnih probitaka. Svima onima koji su prigrlili islam
osiguravali su vlasnitvo svega njihovog posjeda, a spahije su bile osloboene od poreza.
Mogue je da su mnogi od islamiziranih pripadali plemstvu i bili lenski gospodari, te zbog
svoje hereze prema katolicima bili prije lieni tih prava. Napokon, ukljuivi se pobjednikoj
vjeri, uhvatili su priliku da povrate svoje vlasnitvo. Bosanski su muslimani sauvali svoju
narodnost, te do dan-danas nosili prezimena kranska i govorili nacionalnim jezikom.
Istovremeno su uvijek bili sa revnou i oduevljenjem privreni vjeri. Staro viteko dranje
muslimana plemia, predana privrenost islamu, pored njihovog upliva i moi uvijek su na
njih svraali naroitu panju. Nekima su od njih povjeravana vana zvanina mjesta. Dapae,
izmeu 1544. i 1611. godine, zauzimala su devetorica od njih predsjednitvo vlade.

(T. W. Arnold: Povijest islama, Sarajevo 1989., str: 235-238.)




53
BOGUMILI (iz Enciklopedije leksikografskog zavoda)

Bogumili ili Bogomili, pristae heretikog pokreta koji se javio sredinom X st. za vladanja
bug. cara Petra (927-969) u Makedoniji koja je tada bila pod bug. vlau. Prvi podatak o
pojavi hereze nalazi se u poslanici patrijarha Teofilakta caru Petru, u kojoj mu on razjanjava
da je ta hereza pavlianstvo pomijeano s manihejstvom. Vie podataka nalazi se u
apologetikom traktatu prezbitera Kozme, poznatom pod naslovom Beseda na jeres', koji je
nastao oko 972. Kozma optuuje popa Bogumila da je poeo iriti novu, krivu nauku po
zemlji bugarskoj, koja se protivi uenju pravovjerne kr. crkve da ima samo jedan bog,
stvoritelj svega vidljivog i nevidljivog svijeta, koji dijeli ljudima sve dobro i sve zlo, a da,
nasuprot tome, pop Bogumil ui kako postoje dva boga, dva principa: jedan je bog princip
dobra, a drugi je bog princip zla - mamon, sotona. Bog zla stvorio je sav materijalni svijet,
ukljuivi i ovjeka; po volji sotone postoje sve vidljive stvari: sunce, zvijezde, zrak, zemlja,
ovjek, crkve, krstovi. Neki od bogumila misle da je sotona mlai sin boji, uz starijeg sina
Krista, a drugi misle da on nije sin boji ve aneo koji se odmetnuo. Dalje kae Kozma da
estoko napadaju crkveno ustrojstvo, osobito sveenstvo na elu s biskupima, kojima poriu
svaku vlast nad vjernicima. Odbacuju Stari zavjet i knjige crkvenih otaca, a zadravaju jedino
evanelje, djela apostolska i njihove poslanice; odbacuju kult Marijin, sakramente, svaku
liturgiju i molitve, izuzev Oe na; ne potuju kri ni ikone, a crkve ne priznaju domovima
bojim, ve se zatvaraju u svoje kue da se tu mole i uzajamno ispovijedaju. Jednako otar
stav zauzimaju i protiv svjetovne vlasti, protiv tadanjega drutvenog i dr. poretka; potiu
svoje vjernike na nepokornost onima koji su na vlasti odvraaju robove da rade za svoje
gospodare, napadaju starjeine i boljare, uei da su bogumrski oni koji rade za cara.
Propovijedaju siromatvo i otro istupaju protiv bogatstva i bogatih. Kozma opisuje heretike
kao ljude krotke, mualjive, blijede od posta, edne u odijevanju, ali je, po njemu, to tek
prividnost, dok su zapravo grabeljivci, koji vrebaju ljude priprosta duha, to se njima
obraaju radi spasenja svojih dua, pa onda kod njih siju pljevu svog nauka. Iz tog se prikaza
vidi kako se u svijesti pravovjernoga kr. sveenika odrazila nova heretika nauka u ijem
sreditu, kao najvanija i za pravovjernu crkvu najopasnija, stoji heretika teza o dva boga,
dva principa, dok sva druga nauavanja tih heretika imaju teoloko-akcidentalni znaaj. Ta je
teza ruila dosljedni monoteizam kr. crkve, njena jakog boga, tvorca i dobra i zla. Ta je teza
imala davnu tradiciju. Ve u III st., dakle prije nego to je u rim. dravi kr. crkva bila
priznata kao dr. crkva, Perzijac Mani (lat. Manes, Manichaeus) povezao je kransko-
gnostike i budistike elemente s naukom Zaratustre (oko pol VI st.) i pokuao da na
jednostavan nain razjasni odakle zlo na svijetu, propovijedajui novu, dualistiku religiju,
zbog ega je od perz. maga optuen i na kriu raspet (276). Od pol. VII st. u Armeniji se
javlja manihejsko-gnostika heretika sekta pavliana, koji su svojom borbenou postali
opasni dr. vlasti, pa su ih carevi Konstantin V Kopronim (741-775) i Ivan Cimiskes (969-
976) preselili u Traciju i Makedoniju, gdje je tako nastalo rasadite dualistike hereze. ini se
da od dualistikog shvaanja nije bila daleko ni sekta masalijana (mesalijana), koja se javila
u IV ili V st. u Prednjoj Aziji, te molitvama (stoga se zovu i euhiti) i plesanjem (stoga se zovu
i horeuti) tjerala iz sebe zlog duha, sotonu. Pojava dualistike hereze izraz je revolta protiv
hijerarhije kr. crkve, koja iskoriuje ideju boga da bi s pomou nje odravala svoje
vjernike u pokornosti. Ona je isto tako izraz revolta i protiv dr. vlasti, koja se oslanja na
kransku crkvu kao ideoloko sredstvo svoga vladanja. Dualistika hereza moe biti izraz
nezadovoljstva potlaenih, koji ne mogu razjasniti zato taj svemogui i apsolutno pravedni
kranski bog jednima daje mnogo dobra i malo zla, a drugima mnogo zla i malo dobra.
54
Kranska religija i njeni apologeti to protuslovlje ne mogu razjasniti ,a dualistiko ga
shvaanje rjeava sa dva boga. Zavisi od prilika i odnosa, tko e se posluiti i protiv koga
dualistikom herezom kao ideolokim borbenim sredstvom. To moe biti vladajua klasa kad
je rije obrani vlastite zemlje protiv vanjskog napadaa, koga u tom poslu pomae kranska
crkva sa sveenstvom. Moe to biti i podvlaena klasa u svojoj borbi protiv vladajue, koja
uza se ima kler kranske crkve. Zbog toga su i odnosi kod pojave dualistike hereze esto
vrlo spleteni. Pojava bogumila u Makedoniji i Bugarskoj pada u vrijeme tekog biz. pritiska
na tu zemlju nakon smrti Simeona, a za vladanja Petrova. Ideoloki je taj pokret u cjelini bio
upravljen protiv biz. tlaitelja, protiv domae vlastele i hijerarhije vlastite kranske crkve,
koja je po Kozminu prikazu bila do krajnosti iskvarena Nesumnjivo je u tom heretikom
pokretu bilo i drugih manje vanih komponenata, kao to su, na primjer, revolt poganskih
ostataka u zemlji, koji su pred malo vremena bili pokrteni, i doivljaji unutranjega ivota. A
praksa kr. crkve pokazuje kako je ona dualistiku herezu radije preuivala ili je fiziki
istrebljivala negoli se s njom teoloki obraunavala. O kasnijem razvoju bogumilske hereze u
makedonsko-bug. prostoru ima malo vijesti. Ona se proirila i izvan tog prostora. Tako je
jedna grupa bogumila iz redova plemstva, nakon pripajanja Bugarske Bizantu (971),
emigrirala u Carigrad, gdje je nala pristae u viim drutvenim slojevima. Protiv njih su
poslije istupili carevi Aleksije i Manuel Komnen. Neki su pavliani i Makedonci prebjegli
u Italiju u vezi s ustankom u Makedoniji (1040-41), a potkraj XI st. masalijani su se proirili
po Balkanskom poluotoku. S bogumilskom herezom, dovodi se u vezu i maloaz. sekta
fundajajita (phundagiagiti). Svojim irenjem morala se dualistika hereza u dogmatskom
pogledu izdiferencirati. Tako se formiralo radikalnije i blae shvaanje dualizma: razlika se
moe zapaziti i u Kozminu prikazu (sotona je ili mladi sin boji ili odmetnuti aneo).
Radikalnije gledite zastupala je Dragovika crkva (Dragovica, vjerojatno u Traciji) tvrdei
da je sotona od samog poetka samostalan bog zla, bogu dobra ravnopravan princip zla.
Nasuprot tome Bugarska crkva ui da je sotona sin boji, koji se odmetnuo, tako da je bog
ipak zaetnik svega, i dobra i zla. Heretika fronta od Balkanskoga poluotoka do talijansko-
franc. podruja bila je povezana dualistikom tezom da ne postoji jedan bog ve dva. Heretici
su se javljali pod razliitim imenima: bogumili, kudugeri (gr. naziv za bogumile), babuni (u
Srbiji uobiajen naziv prema mak. planini Babuni), krstjani (naziv uobiajen u Bosni),
patareni (tal. naziv prema siromanoj etvrti u Milanu, Pataria), christiani boni ili veri, boni
homines, bonomii, katari (naziv uobiajen u Francuskoj i Njemakoj prema gr. :
ist) kataristi (oblik od katari), katafrigi (iskvareno od katari), Bulgari ili Bougres (naziv
upotrebljavan u Francuskoj prema Bulgarus: Bugarin), konkoreani (Concorretii prema
mjestu Concorezzo, sjeveroist. od Milana), popelicani (vjerojatno posprdan naziv iz franc.
podruja), tekserani (tkalci prema lat. texo, jer su se tkalci isticali kao pristae te hereze u
Francuskoj), garatenses (po Garattusu, jednom od starjeina sekte u Italiji), illi de Desenzano
(oni iz Desenzana, mjesta na Gardskom jezeru), Sclavini (Slaveni, naziv za one heretike u
Italiji koji su podravali veze s bos. bogumilima), caloiani (naziv u Italiji, jer se njihov jedan
biskup zvao Kalojan), Bagnolenses (u Italiji po mjestu Bagnolo u blizini Mantove), gazzari (u
Italiji, naziv prema njem. Ketzer), albigenses (prema gradu Albi u grofoviji Toulouse),
beggini (u njem. podruju vjerojatno iskvareno od Albigenses).


55


Papinski je Rim nastojao da te heretike, a naroito njihova sredita, uniti bez mnogo
teolokih rasprava Pape su dobro osjetile da je taj pokret usmjeren proti njih i njihove nove
politike, koja je od druge pol. XI st. teila za prisvajanjem svj. gospodstva u feud. formama.
Prvi izraziti predstavnik te politike bio je Grgur VII (1073-85), a njegovi su je nasljednici
nastavili. U ostvarivanju te politike pape pokreu kriarske ratove. Osim Prvoga kriarskog
rata (1096-99) koji je u zauzeu Jeruzalema imao barem neki uspjeh svi su daljnji svravali
ne samo neuspjeno ve esto upravo katastrofalno za kr. vojske. U kriarske ratove bilo je
uvueno i Bizantsko Carstvo, jer su kriarske vojske prelazile pustoei i plijenei preko
njegovog teritorija. A zauzvrat biz. car Manuel Komnen poduzeo je protuofenzivu na Zapad
(1162-80), od koje je naroito trpjela Ugarska, pa onda nae zemlje. No, neprijateljstvo
izmeu kr. Istoka i Zapada dostignulo je vrhunac kad su kriari 1204. osvojili Carigrad i
osnovali tu Latinsko Carstvo. Zbog tih je neuspjeha suvremenike, koji su mislili u religioznim
kategorijama zahvatilo duboko razoaranje: mjesto brze i lake pobjede nad nevjernicima,
koju su im obeavale pape, slijedio je poraz za porazom; mjesto sloge kranskoga svijeta,
dolo je do razdora medu kr. narodima; mjesto obeana bogata plijena i obilja zemalja na
Istoku na europski su se svijet sruile nevolje, i on je i dalje ostao u neimatini. Za tadanje je
shvaanje to znailo da je Alah jai od kranskoga boga. Time je pokoleban autoritet kr.
boga, ali je odgovornost za sve zlo pala na papu. I tu je bio pravi as da se interpolira
dualistiko uenje o bogu dobra i o bogu zla. A kako je zapadni svijet, polazei na Istok, tu
mnogo vidio i nauio, on je upoznao prolazei Srbijom, Bugarskom i Makedonijom, pa i u
samom Carigradu, diteistiku nauku, koja je tako jednostavno mogla razjasniti odakle zlo na
ovom svijetu. Dualistika hereza na europskom Zapadu (bez Bosne) ima dinamiki karakter
56
od pol. XII st. do pol. XIII st., a taj se vremenski raspon pokriva s neuspjelim kriarskim
ratovima. Pojave dualistike hereze na Zapadu spominju se 1143. u Klnu (pod imenom
siromasi Kristovi), 1144-45. u Liegeu, 1147. u franc. Dordogni, 1162. ona prelazi u Englesku,
gdje nije mogla uhvatiti korijena. Uvrstila se u grofoviji Toulouse u ju. Francuskoj i u
lombardijskim gradovima. Ve u drugoj pol. XIII st. snaga dualistikog uenja slabi, ono
degenerira, postaje predmetom teolokih raspravljanja i postepeno nestaje na Zapadu u drugoj
pol. XIV st., te prestaje biti ivom snagom hist. kretanja. Dualistiki heretici na Zapadu
neprekidno su upozoravali na Istok, na Bugarsku, a osobito na Bosnu, kao na maticu i na
izvor tog uenja, a odatle su im dolazili uitelji i organizatori. U junoslav. krajevima
heretiko djelovanje jaa potkraj XII st. U Srbiji je tadanji veliki upan Stefan Nemanja
brzom intervencijom sprijeio daljnje irenje bogumilske hereze. U Poljicima su 1180, pod
vodstvom Kaia, poznatih bogumila, kamenovali splitskog nadbiskupa Rajnerija, a ubojice
je primio zahumski knez Miroslav, oenjen bogumilkom, sestrom bos. bana Kulina. Splitski
sabor od 1185. niani na te heretike, kad u svom prvom lanu proklinje sve , sekte heretika
koje ocrnjuju nauku rimske crkve. U to vrijeme u Zadru je boravio doljak iz Apulije
Zarobabel sa svojim sinovima Matejem i Aristodijem. Obojica su bila istaknuti patareni,
koji su irili herezu u Splitu i imali dobre veze s Bosnom. Nesumnjivo je Zadar 1202. onako
stradao od kriara i zbog veza s bogumilima. Zadrani su u posljednjoj borbi na zidinama
istakli krieve ne da uvjere kriare da su krani ve da nisu bogumili, koji ne potuju
krieve. Koliko je bogumilska hereza zahvatila Dalmaciju i Humsku zemlju, pokazuje i sluaj
Viena ubia i Petra, zahumskog kneza, koji su bili heretici. Bogumilsko sredite ostaje ipak
Bosna. Bosna je leala na granici ist. i zap. crkve, ali je ula u interesnu sferu zap. crkve, a da
to ist. nikad nije osporavala. Papama je bilo mnogo do toga da na toj graninoj liniji uvrste
svoje pozicije kako bi bila brana protiv ist. crkve. Naporedo s tim ukrtavali su se u Bosni i
interesi svjetovnih vlasti, napose Bizanta i Ugarske. Bonjani su se odupirali jednako ist. i za .
kr. crkvi, kao i Maarima i Bizantincima, i taj je otpor doao do izraaja u bogumilskoj
herezi. Papa Inocent III odmah poduzima mjere i 1200. poziva ug. kralja Emerika da postupi
protiv Kulina te da njega i sve heretike protjera, a dobra im zaplijeni. Malo kasnije alje i
svog kapelana Ivana Casamarisa u Bosnu. Taj je izaslanik imao i prividan uspjeh, jer su se
najistaknutiji bogumilski heretici 1203, na Bilinu polju, sveano odrekli hereze u prisutnosti
Casamarisa i bana Kulina. Ali je to odreknue pod prisegom (abjuratio) bilo samo prividno.
Inocent III je 1208. pokrenuo kriarsku vojsku i protiv katara u ju. Francuskoj, u oblasti
Rajmunda, grofa od Toulousa. Poslije dvadesetogodinjih borbi katare je svladao Simon de
Monfort. U to se vrijeme u Bosni, pojaanjem pastve, propovijedanjem i drugim crkv.
mjerama, nastojalo iskorijeniti herezu; pri tom je glavni posao povjeren prosjakim redovima,
najprije dominikancima a poslije franjevcima. U tom razdoblju papa Honorije III alje
posebnog legata, svog kapelana Akoncija, da u Dalmaciji i Bosni radi protiv heretika. Ali ni
ta misija nije imala mnogo uspjeha, a Akoncije je oko 1224.u Bosni umro. Stoga je poslije
rata protiv albigenza papa Grgur IX pokrenuo (1234) protiv Bosne, za vladanja bana Mateja
Ninoslava, kriarsku vojnu, kojoj je bio na elu hrv. herceg Koloman, brat kralja Bele.
Kaznena ekspedicija protegla se sve do 1239, ali nekoga trajnog uspjeha nije bilo. U borbi s
bogumilima poginuo je i Mladen ubi (1304). Kriarski rat protiv bogumila poveo je 1363.
ugar. kralj Ludovik I, mu Jelisave, kerke bos. bana Stjepana II Kotromania, ali je bio
poraen. igmund je u kriarskom pohodu 1408. pobijedio kod Dobora bos. vojsku, ali
bogumilska hereza ni tom prilikom nije iskorijenjena; ona ostaje i dalje u bos. povijesti vaan
faktor i znaajna polit. komponenta u obrani zemlje od tuinskih napadaja. Vanjskopolit.
prilike primoravale su bos. vladare da igraju dvolinu ulogu prikazujui se as katolicima, as
57
bogumilima. Kad se bos. kralj Stjepan Toma (1443-61) pred tur. opasnou priklonio
Zapadu, bogumili su bili izloeni progonima. God. 1461. kralj je u Rim poslao tri vlastelina-
bogumila u okovima da ih tamo ispitaju. Njihovo ispitivanje povjereno je kardinalu Juanu
Torquemadi (stricu kasnijega poznatog velikog inkvizitora Tomasa Torquemade), koji je na
temelju njihova sasluanja sastavio pedeset zabluda manihejskih u Bosni. Protubogumilsku
politiku nastavlja Stjepan Tomaevi (1461-63) do same propasti Bosne. Padom Bosne u tur.
ruke (1463) nestaje i bogumilske hereze u Bosni, a vjernici Bosanske crkve dobrim su
dijelom preli na islam.
Osnovna dogmatska uenja neomanihejske hereze od pol. XII st. dalje (uglavnom pod tri
glavna imena: katara, patarena i bos. krstjana) bila su ova: dva su boga, jedan najvee dobro,
drugi najvee zlo; prvi je stvorio nevidljivi, a drugi vidljivi svijet. Pri tom postoje dva
gledita: radikalno dualistiko stajalite zastupa dragovika grupa tvrdei da postoje od
iskona dva principa, dok blae dualistiko stajalite zastupa bug. grupa tvrdei da izmeu
principa postoji ipak veza i da je princip zla izaao iz principa dobra. Odbacuju Stari zavjet
zajedno s prorocima, a isto tako i spise crkvenih otaca. Odbacuju kult Marije. Ue da je Krist
samo prividno imao ovjeje tijelo, pa da zapravo nije ni trpio ni umro. Samo se kod
dualistikih heretika nalazi prava crkva i oni su nasljednici apostola, njihov je starjeina
nasljednik apostola Petra, a ne rimski papa. Crkve preziru i zovu ih sinagogama sotone.
Upotrebu svetih slika smatraju idolatrijom, a ismijavaju tovatelje svetaca i njihovih moi.
Osuuju slubu boju i sve crkv. sakramente, napose krtenje i brak, koji nije drugo nego
preljub. Poriu uskrsnue tijela, jer ono potjee od sotone. Poriu svaku vlast kr. crkvi.
Nijeu da postoji istilite. Zabranjuju uivanje mesa, sira i mlijenih proizvoda. Zabranjuju
svaku zakletvu. Poriu svjetovnim vladarima pravo da izriu smrtne kazne. Organizacija
neomanihejskih crkava i njihova hijerarhija takoer se meusobno u bitnosti ne razlikuju.
Njihovi se sljedbenici dijele na prave krstjane (prave krstjanice) i obine vjernike, tzv. mrsne
ljude, te se prvi kod katara zovu savreni (perfecti), a drugi su obini vjerenici (credentes).
Samo pravi krstjani (perfecti) poznaju sve tajne njihove nauke i samo su oni obvezani
provoditi onaj strogi asketski ivot to ga njihova nauka propisuje. Broj savrenih, u
usporedbi s brojem mrsnih ljudi razmjerno je malen. Ti savreni ine zajedno jedan red (ordo)
i upravo on je temelj njihove crkve. Hijerarhija u uem smislu, koja upravlja crkvom, u bos.
se crkvi sastoji od djeda, gostiju i staraca (kojima se ne zna prava funkcija) dok u katarskoj
hijerarhiji tome odgovaraju biskup, stariji sin, mlai sin i akon. Jedan podatak iz 1223. u
pismu papinskog legata Konrada kae da na granici Bugarske, Hrvatske i Dalmacije, a pokraj
naroda Maara stanuje herezijarh, koga albigenzi zovu svojim papom. Po tome bi izgledalo
kao da su svi dualistiki heretici imali zajednikog papu, koji je imao sjedite negdje u Bosni.
Ali taj podatak nije provjeren. Dualistiki heretici nisu imali posebnih zgrada (crkava) u
kojima bi vrili bogoslune ine, ve su se zajedniki molili i uzajamno ispovijedali u svojim
kuama, napose u kui kojeg vienijeg savrenog.
Bogumili i njima srodne sekte odbacivali su tovanje svetakih slika i raspela. Zbog toga
likovna umjetnost na podrujima koja su stajala pod utjecajem bogumilstva nalazi svoju
primjenu preteno na nadgrobnim spomenicima, stecima. Uz dekorativne i simbolike
motive i natpise, na stecima se ponekad javljaju figuralni prikazi iskljuivo profanoga
karaktera (likovi pokojnika, scene turnira, lova i kola). Osim na stecima, likovne tenje
bogumila odrazile su se i na inicijalima, zaglavljima i minijaturama bosanskih
srednjovjekovnih rukopisa (npr. Nikoljsko, Mletako i Kopitarevo evanelje), medu kojima se
bogatstvom dekoracije istie Hvalov rukopis iz 1404.
(Enciklopedija leksikografskog zavoda, Zagreb 1955., I svezak, str. 530-534.)

58











STAROSLAVENSKI SPISI BOSANSKIH KRSTJANA























Kopitarova evanelja po Ivanu i Marku

59
60
61





62
MAK DIZDAR: "Hia u Milama"

Jedan od naih najveih pjesnika, inspiriran stecima - nadgrobnim spomenicima bosanskih
krstjana, napisao je niz snanih pjesama na temu ivota i djela tih ljudi.
Pjesma Hia u Milama odraz je viegodinjeg prouavanja ivota ovjeka
srednjovjekovne Bosne u kojoj je na dubok i poetian nain oslikan znaaj Crkve bosanske za
svoje sunarodnjake.
Sam naslov nosi u sebi skriveno znaenje. Hiom se nazivala lokalna zajednica u kojoj su
ukljueni krstjani, a Mile su bila sjedita djeda (biskupa) Crkve bosanske. U Milama je
najvjerojatnije Tvrtko okrunjen za bosanskog kralja. Djedovska hia vrijedila je kao sigurno
utoite (jus asili) za sve one koji su, progonjeni, u njoj zatraili zatitu.

HIA U MILAMA

Djedovska tu hia bi stvorena
Krepa da krepost
U srcima
Ostane

Pa neka je zato vazda otvorena
Za dosta drage
I velikane
Srane

Za sve pod nebom dobre ljude
I za sve dobre
Bonjane

Za sve vojnike u velikoj vojni
to vojuje se
Protiv
Vojne

I raznih drugih golemih zala
I inih silnih
I sitnih
Zlica

Za sve one to u vijeku bjee
Iz svoje hie
Koja im se
ee

Iz irokog ognjenog kruga
U kojima zapaljene
Lomae
Lee




Ispod visokih krvnikovih
vjeala
I krinih
I krunih

a sve one koji se opekoe
Jer k suncu dalekom
I velikom
Tee

Za sve one to pravu rije
U pravi as
Rekoe

I na stazi krvavog ishoda
to ruku im
Odsjekoe

Za rije da hljeb je hljeb
Da vino je vino
Da voda je
Voda

Za ne kojima su meso
smudili
I ognjenim peatom
ist obraz
igosali

Oni koji se vazda pozivaju
Ne samo na zakone zakonika
Nego i na zakone
Milosti
Boje



Za one kojima su jedini jezik
U grlu iupali
Jer datu rije
Nijesu
Odali

Za one koji su bez suda osueni
Da umru na repovima konja
Izmeu dva crna klika
Dvojice crnih
Konjika

Neka je ova djedovska kua
Vazda i irom
Otvorena

Za one koji su sa svetih oltara
Provanse i Lombardije
Zare i Rasije
I Arkadije
Proklinjali

U omami tekoga tamjana
U bornome zboru
Krstova i
Maeva

U tome gorkome koru
Rijei od Kuzme
I od Damjana

Za one koji su trikleto kleli
Jer jo ih nisu
U svome mlinu
Samljeli
63

Neka je djedovska velika kua
Uvijek i irom
Otvorena

Za one koji nikada ne mare
Za starostavne
Ni za nove
Care

Koji ne mare za kralje
Niti za bane
Ni bojare

Za njihova mona blaga
Za dukate zlatne
Za dinare
Za te
Zle
Pare

Neka je otvorena za sve ljude
to mitnice ne minu
Al mitniare
Ne mite

Nego ih uvijek jasno i javno
I rue
I kude

Neka su vrata djedovske hie
irom otvorena
Za one to na munom roitu
Znaju za rije
Blagu i
istu

Za rijei koje su jednako dane
Za one daleke i neznane
Kao za one uz skute
to su nam
Blie

Za one hude to ivot bez jala
ive
A ivot im se
Povazdan
Ruga




Neka je otvorena za
neznanog brata
I neznanog
Druga

Za one koji u tmici svoje
tamnice
U ami svog amovog tijela
Zbog toga pate
udei da slavno bude
Za svekolike
Ljude

Da se svi oni konano
Sa tim slovom
Zbrate

Neka je djedovska hia
irom otvorena
Posvuno i
Povazdan

Za onog to davno je ve
poao
I sada po tmui gazi
Veoma trudan
Iz daleka

Al zna da stii e jednom
budan
Tamo gdje
Netko ga
eka

Neka je zato djedovska hia
Otvorena
irom

A ako li tko ta vrata kreposti
U sebeljublju svom
Nenadano
Zatvori

Neka se hia djedovska do
temelja
Sori i srui
U mojoj
Dui



U obor aavi neka se obori
Neka se u gar goli
I pepeo crni
Neka se
U veliko nita
Neka se
Satvori

Neka se u njoj
Kao u satanskom logu
Izlegu skorpije i zmije

(Oprostite svi vi
Koji ste kleti i prokleti
Na ovoj kletvi kletvenika

Ali hia djedovska
Bez milog gosta i dosta
Hia moja ni hia tvoja
Nit hia djedovska vie nije)