ANTIČKA GRČKA

Za razliku od egejskih civilizacija, antička Grčka je ostavila spomenike koji su oduvijek vidljivi. Za egejske civilizacije arheološka metoda omogućuje proučavanje drugim metodama. Za Grčku postoje podaci u literalnim djelima, te je moguće utvrditi povijesni tijek civilizacije. Kombinacijom arheologije, povijesti i povijesti umjetnosti saznaje se sveukupna kulturna povijest antičke Grčke.

Geografija i kronologija
Geografija - kopnena Grčka dijeli se na: A) Sjevernu Grčku, sa pokrajinama: Makedonijom, Halkidikom, Tesalijom, Epirom i Etolijom; B) Središnju Grčku, sa pokrajinama: Atikom, Beocijom, Eubejom, Fokidom i Lokridom; C) Južnu Grčku (Peloponez) sa pokrajinama: Argolidom, Korintijom, Ahajom, Elidom, Arkadijom, Mesenijom i Lakonijom; D) Maloazijsku Grčku koja je obuhvaćala obalu egejskog mora. Grčki otoci dijele se na: A) Jonske otoke (Krf, Itaka); B) Kretu, na jugu egejskog bazena; C) Kikladsko otočje, odnosno otoke središnjeg i zapadnog dijela egejskog bazena (Delos, Naxos, Paros); D) Sporadske otoke uz maloazijsku egejsku obalu: sjeverni (Samotraka), središnji (Lezbos, Hios, Samos, ) i južni ili otoci Dodekaneza (Rodos, Kos). Kronologija - Geometrijsko, Arhajsko, Klasično i Helenističko doba. Geometrijsko se u povijesti umjetnosti naziva po geometrijskom stilu dekoracije keramike, u arheologiji se naziva Starijim željeznim dobom, a u povijesti Helenskim srednjim vijekom. Arhajski period dolazi od riječi arhaios koja označava nešto što drevno u odnosu na kasniju klasiku. Klasični period označava nešto najbolje, prvorazredno. Helenizam dobiva ime prema nazivu za helenizirane židove, helenistai. Geometrijsko doba (1020.-725.<) - Proto razdoblje (1020.-900.<); Rano razdoblje (900.-800.<); Srednje razdoblje (800.-750.<); Kasno razdoblje (750.-725.<). Arhajsko doba (725.-480.<) - Rano arhajsko razdoblje (725.-580.<); Srednje arhajsko razdoblje (580.-525.<); Kasno arhajsko razdoblje (525.-480.<). Klasično doba (480.-330.<) - Rana klasika (Strogi stil) (480.-450.<); Visoka klasika (Partenonsko doba) (450.-420.<); Zrela klasika (Bogati stil) (420.-380.<); Kasna klasika (380.-330.<). Helenističko doba (330.-31.<) - Rano helenističko razdoblje (330.-260.<); Srednje helenističko razdoblje (260.-160.<); Kasno helenističko razdoblje (160.-31.<).

Geometrijsko razdoblje
Nakon uništenja mikenskih gradova u periodu 1100.-1020.< nestaje monumentalna umjetnost (freske), ne izrađuju se pečatnjaci, a nestaje i linear B koji postaje zaboravljeno pismo. Dolazi i do promjena u pogrebnim običajima, odnosno javlja se kremiranje u urne. Jedini nastavak tradicije predstavlja izrada mikenske keramike koja potpuno gubi figuralne prikaze. Plemena Dorana, Jonjana i Eoljana još od 12.st.< počinju naseljavati Grčku. Dolazi do jake regionalizacije svih područja gdje izrastaju važni polisi Atena, Korint, a uz njih važni su i otoci Eubeja i Kreta. Pogrebni običaji i arhitektura (1020.-725.<) - u nekim područjima provodi se kremacija (Atena), dok se u drugim vrši inhumacija (Korint, Eubeja). Na Kreti se zadržava i arhitektura tolosa. Atena, groblja Dipilon i Kerameik - kremacija se vrši u urnama koje se postavljaju u manje rupe u rovovima, a oko urni stavljaju se pogrebni darovi pokojniku. Te urne (najčešće amfore) za pokojnice imaju usku dršku na trbuhu, dok one za pokojnike imaju veliku dršku na vratu. Grob se u početku označavao sa amforama velikih dimenzija (do 3 m), a kasnije i pogrebnim stelama. Eubeja, Lefkandi heroon - preteča je klasičnih hramova. U tlocrtu je hekatomped s apsidalnim završetkom i kolonadom drvenih stupaca koji podržavaju krov roženicu s pokrovom od šiblja. U središnjoj prostoriji su dva ukopa, muškarac s konjem i žena. Najvažniji nalaz je figurina Lefkandi kentaura (Hiron) iz oko 920.< kojemu je tijelo pronađeno u jednom, a glava u drugom grobu. Dug je 45 cm i dekoriran s geometrijskim motivima, a predstavlja prvi grčki mitološki prikaz u povijesti. 1

Slikarstvo na vazama (1020.-725.) (Geometrijski siluetni stil)
U geometrijskom stilu oslikavanja posuda karakteristična je geometrijskim oblicima koja se izvodi crnim firnisom na prirodnu podlogu posude. Figuralni prikazi izvedeni su u siluetnom stilu. Sukladno sa nepostojanjem pisma nema niti zapisa na posudama, te stoga nije moguća atribucija tematskih prikaza. Vaze su najčešće velikih dimenzija i služe kao nadgrobni spomenik pokojnicima. Paralelno sa Grčkim koloniziranjem Mediterana dolazi do izvoza posuda kasnog geometrijskog stila u Italiju (Velika Grčka), na obale Crnog mora, te maloazijsko kopno. A) protogeometrijski (1050.-900.<) - oblici su maleni, a mikensko naslijeđe je podjela u frizove. Dekoracija je jednostavna geometrijska sa tamnim oblicima (koncentrični krugovi, cik-cak linije). B) rani geometrijski (900.-800.<) - dolazi do tehnološkog napretka u izradi boje, a oblici su veći. Najveći frizovi se formiraju na vratu i sredini tijela. Javljaju se novi motivi (spirala, meandar). C) srednji geometrijski (800.-750.<) - frizovi su sve ispunjeniji. U dekoraciji dolazi do pojave figuralnih motiva životinja sastavljenih od geometrijskih oblika (romb, trokut). Formiraju se tematski frizovi koji najčešće prikazuju prothesis za pokojnika, te trku bojnih kola. D) kasni geometrijski (750.-725.<) - sve je više figuralnih prikaza. Javljaju se i nove teme (borba na brodu) koje su možda mitološkog karaktera pod utjecajem Homerovih djela iz sredine 8.st.<. Dipilonske i Kerameik vaze (800.-725.<) - Dipilon je groblje pored dvostrukih "dipilonskih" vrata grada Atene. Najvažniji nalazi groblja su pogrebne vaze. Te amfore i krateri bili su većih dimenzija (oko 2 m) a služile su kao nadgrobni spomenici. Na dugom vratu je motiv meandra, a na tijelu je najčešće jedan figuralni friz s motivom prothesisa, tj. povorkom za pokonika. Ostatak posude je ispunjen geometrijskim trakama. Dipilonski krater (MM NY) ima dva figuralna friza (prothesis i povorka bojnih kola i vojnika). Kerameik je drugo groblje, u blizini Dipilona, gdje su djelovali keramičari do kasnijih razdoblja.

Arhajsko razdoblje
U 8.st.< posredstvom orijentalnih utjecaja dolazi do bitnih promjena u razvoju Grčke. Taj utjecaj odvija se još od kraja 10.st.<, tragove ostavlja u 8.st.< zahvaljujući prilagodbi Grka, a svoj vrhunac doseže oko 725.<. Grci u tom razdoblju putem trgovine dolaze u doticaj sa Feničanima koji prenose svoju kulturu, umjetnost i jezik cijelim Sredozemljem. Usvajaju se orijentalni motivi (sfinge, grifoni) i ornamenti (palmeta, rozeta) koji u umjetnosti Grčke potiču povratak figuralnih prikaza. Grčki alfabet - najvažniji utjecaj koji je fenička civilizacija imala na Grčku jest razvoj grčkog alfabeta. Prije razvoja alfabeta na grčkom kopnu koristio se linear B koji se govorio grčkim jezikom. Grčki alfabet predstavlja najveće otkriće civilizacije Grka. Razvio se iz feničkog alfabeta, pisma fonetskog karaktera koje za svaki glas koristi jedan znak (grafem). Grci za neke glasove, po potrebi grčkog jezika, uvode vokale. Pismo pišu s desne na lijevo, često u formi meandra. Najraniji zapis na grčkom alfabetu je onaj na "Nestorovom peharu" iz kolonije Pitekusai oko 740.<. Grčka kolonizacija - radi poboljšavanja trgovine s Feničanima, Egiptom i ostalim orijentalnim civilizacijama osnivaju se emporiji, a potom i kolonije. Prva područja koja Grci koloniziraju su Južna Italija i Sicilija, koje dobivaju naziv Magna Graecia, odnosno Velika Grčka. Osim kolonija u Velikoj Grčkoj osnivaju se i kolonije na Crnom moru (Sinope, Trapezunt). Taj val naseljavanja potaknut je od strane jonskog grada Mileta na maloazijskoj obali u 6.st.<, a te kolonije će svoj vrhunac dosegnuti tek u kasnijim razdobljima. Najranije trgovačke veze sa Feničanima u 9.st.< imaju kolonije koje je osnovala Eubeja, najjače središte od kraja 10.st.<. U 8.st.< prevlast preuzimaju Atena i Korint. Kreta se razvija polako. Tu Feničani dolaze još u 9.st.<, a ostali Istočni narodi i Egipat također ostavljaju kulturni utjecaj. Kreta postaje bitna stanica na putu za zapad ali se ne uključuje u kolonijalno nadmetanje. U većim gradovima osnivaju se svetišta feničkog karaktera. 2

Slikarstvo na vazama (725.-625.<) (Orijentalizirajući crnofiguralni stil)
Jačanjem vanjske trgovine i doticajem Grka sa istočnim kulturama razvija se tzv. orijentalizirajući stil u oslikavanju vaza, a karakterizira ga preuzimanje istočnjačkih motiva. Na svijetloj pozadini (žuta, narančasta) dekoracija se izvodi tamnim firnisom (crni, sivi).Od starijih geometrijskih elemenata zadržavaju se meandar, spirala, svastika itd. Novi motivi su: rozeta, palmeta, lotosov cvijet. U figuralnoj kompoziciji javljaju se krilata i druga fantastična bića, a ljudski lik je u profilu. Protokorintski stil (725.-625.<) - u razdoblju orijentalizirajućeg stila protokorintski stil ima snažniji utjecaj od protoatičkog. Korint prvi preuzima tehniku urezivanja detalja, što je tehnika preuzeta sa feničkih brončanih posuda. Kompozicije se i dalje raspoređuju u horizontalne frizove uokvirene tamnim prstenima. Posude su manjih (aribalos, vrč), a često i zoomorfnih oblika. Postoji bipolarnost između posuda sa siluetnim i detaljnim figurama, tj. postoji posuđe za siromašnije i luksuzno posuđe koje se izvozi po svim krajevima Grčke te po kolonijama Velike Grčke. Chigi posuđe (650.-640.<)(Villa Giulia, Rim) - Chigi olpa vrč, koji je oslikan crvenom i crnom temperom na svijetloj pozadini, najznačajnije je svjedočanstvo protokorintskog stila. Detalji se urezuju, a pored orijentalnih motiva javlja se i mitološki. Dekoracija se sastoji od pet frizova: A) cvjetovi lotosa na vratu; B) borba falangi; C) povorka jahača i bitka sa sfingom; D) lov na zečeve; E) geometrijski uzorak. Na ručkama je mitološki motiv Parisovog suda. Poznati su i Chigi aribalosi sa glavom lava ili žene, a dekoracija im je slična (borba, lov, sfinge). Protoatički stil (700.-625.<) - za razliku od geometrijskog i protokorintskog stila koji ne pokazuju naznake naracije, protoatički stil uveo je naraciju sa poznatim scenama iz Ilijade, Odiseje itd. Posude su većih oblika. U početku je dekoracija isključivo slikana, no pod utjecajem Korinta likovi se počinju urezivati (Slikar Nesa), čime započinje atički stila koji prevladava korintski. Slikar Analatosa (oko 690.<) - on prvi uvodi egzotične životinje (sfinge, grifoni), ali se u njegovu slikarstvu zadržavaju i geometrijski oblici u oblikovanju figura. Slikar Polifema (oko 670.<) - najpoznatije djelo mu je lutrofor iz naselja Eleusis, dio je ciklusa tzv. "Slikara Polifema". Na vratu posude je prikaz Odiseja i drugova kako osljepljuju kiklopa Polifema. Na tijelu posude su prikazane dvije meduze kako progone Perzeja, ubojicu njihove sestre. Slikar Polifema još je češće prikazivao temu gdje Odisej zajedno sa drugovima, uz pomoć ovaca bježi iz kiklopske pećine.

Slikarstvo na vazama (625.-525.<) (Atički crnofiguralni stil)
Atička proizvodnja od 625.< prevladava korintsku. Atički crno figuralni stil nastavlja razvoj naracije dok korintski stagnira. U početnim razdobljima prevladava narativno prikazivanje na mnogo frizova te potpisanim likovima. Lončari i slikari također se počinju potpisivati. Kasnije se slikari ograničavaju na jedan motiv sa par likova na svakoj strani posude, a i same posude postaju manje. Najvažnija posude su krater u kojemu se miješa vino na gozbama, te kiliks iz kojega se pije. U crno figuralnom stilu vaze od sušene ili pečene gline se oslikavaju crnim siluetama koje su se nalazile na crvenoj, narančastoj ili žutoj glinenoj podlozi (ovisno o primjesi okera). Detalji su se urezivali, a katkada se dodaje bijela ili purpurna boja kako bi se neke površine istakle. Napuštaju se orijentalni motivi u korist mitoloških. Tijekom 6.st.< djeluje oko 60 slikara. Slikar Nesa - Heraklo i Nes (620.-610.<) - jedna je od prvih vaza protoatičkog stila koja preuzima tehniku urezivanja i stoga se može smatrati jednom od prvih vaza atičkog stila. U obliku je lutrofor, a dio je velikog ciklusa sa prikazom dvoboja Herakla i kentaura Nesa koji se pripisuju tzv. "Slikaru Nettosa". Motiv dvoboja nalazi se na vratu lutrofora, dok se na tijelu nalaze tri meduze. 3

Sofilos - Vjenčanje Peleja i Tetide (590.-580.<) - Sofilos je prvi potpisani slikar crno figuralnog stila. Djeluje od oko 600.< do oko 560.<. Sačuvana su mu 3 djela u kojima on povezuje mitološke teme sa orijentalnim motivima. Upotrebljuje bijelu, crvenu, purpurnu boju. Najpoznatiji mu je dinos "Vjenčanje Peleja i Tetide". Na njemu je u četiri friza prikazano: A) Vjenčanje Peleja i Tetide u prisustvu bogova sa prikazom arhitekture i potpisima kraj svakog lika; B) Borba mitoloških fantastičnih životnja; C) Povorka konja u čast Patrokla; D) geometrijski zrakasti uzorak. Klitija, Ergotim - Francois krater (oko 570.<)(Arheološki, Firenza) sastoji se od 6 frizova sa preko 270 likova. A) Lov na kaledonskog vepra, Atenjani se iskrcavaju sa broda na Kretu; B) Utrka bojnih kola za Patrokla, Kentauromahija; C) Svadba Peleja i Tetide; D) Ahilej u prisustvu Apolona ubija Troila na izvoru, Hefestov povratak na Olimp; E) borbe mitskih životinja; F) geometrijski zrakasti uzorak. Na ručkama su prikazani: božica lova Artemida sa jelenima, gorgona, te Ajaks koji nosi mrtvog Ahileja. Na postolju kratera prikazana je borba pigmejaca i ždralova. Egzekija Najveći je slikar crno figuralnog stila. Dosegao je najsavršeniju razinu izrade, uvodi praksu slikanja jednog motiva na tijelu posude, te motiv očiju. Ima vlastitu radionicu. Sačuvano mu je ukupno 11 vaza (amfore, pelikle, kiliksi). Ikonografski spektar mu je raznovrstan ali dominiraju Heraklovi, Ahilovi, te posebno Ajaksovi pothvati u Trojanskom ratu. Djelovao je u razdoblju 550.-525.<. Heraklo i Gerion (550.-540.<)(Louvre, Paris) - amfora na kojoj je prikaz Herakla sa mačem u ruci kako se bori sa Gerionom. Jedna je od prvih vaza sa jedinstvenim motivom na svakoj strani. Dioniz u čamcu (oko 540.<)(Muzej, München) - kiliks sa prikazom Dioniza u brodu-dupinu iz kojeg izrasta 7 grozdova, a u moru je 7 dupina-gusara koje je Dioniz prokleo. Ahil i Ajaks što se kockaju (oko 540.<)(Vatikanski muzej) - amfora sa prikazom Ahila i Ajaksa prije bitke kako se kockaju ili pomiču kamenčiće. Na drugoj strani su Kastor i Poluks. Ahil ubija Pentesileju (540.-530.<)(BM, London) - amfora sa prikazom Ahila koji stoji iznad pobjeđene Pentesileje i probada je kopljem. Na drugoj strani su Dioniz i Oinopios. Amasis U njegovim prikazima je često mnogo likova, gdje onaj u središtu ima glavnu ulogu. Urezuje mnogo detalja ("Majstor urezivanja"). Sačuvano mu je 8 vaza, većinom manjih za različite svrhe (amfore, vinski pehari i kiliks), a pripisuje mu se njih 130. Djelovao je u razdoblju 550.-530.<. Perzej i Gorgona (oko 550.<) - vinski pehar (olpa). Slikarska dekoracija ima prikaz mitološke teme sa Perzejom koji ubija Gorgonu, što se proteže oko cijelog opsega pehara. Vjenčanje Peleja i Tetide (540.-530.<) - amfora koja nosi najčešći motiv Amasisovih posuda, te najbolje pokazuje njegov stil s mnogo likova. Muškarci su u crnom, a žene u bijelim tonovima. Dioniz i Arijadna (540.-530.<) - kiliks sa prikazom Dioniza i Arijadne, a uz njih su prikazane menade i satiri te hopliti i konjanička povorka.

Heraklo i Gerion

Ahilej i Ajaks kockaju

Ahilej i Pentesileja

Perzej i Gorgona

Vjenčanje Peleja i Tetide 4

Ostali slikari Ephiletos i Kleophradov slikar - poznati su po oslikavanju panatenejskih amfora. Kod takvih amfora na jednoj strani prikazana je Atena dok se na drugoj nalazi određena sportska disciplina (trčanje, hrvanje, bacanje diksa itd.). Kleofradesov slikar djeluje i u crveno figuralnom stilu. Psiaks - učenik iz Andokidesove radionice. Dobro poznaje anatomsku građu likova, ostvaruje iluziju trodimenzionalnosti, te koristi tradicionalni spoj pogleda sprijeda iz profila. Najpoznatija vaza mu je amfora "Heraklo i Nemejski lav" koja pokazuje napetost protagonista u društvu Atene. Andokides slikar U radionici atenjanina Andokidesa oko 525.< javlja se crveno figuralni stil kao reakcija na ograničenost crno figuralnog stila. U toj radionici je izgleda djelovalo mnogo slikara, no sve vaze potpisao je Andokides, te se otkriće novog stila pripisuje "Andokides slikaru". Prije 525.< izrađuju se "bilingual" vaze koje na jednoj strani imaju motiv u crnim, a na drugoj u crvenim figurama. Heraklo na Olimpu (oko 530.<) - amfora sa prikazom Herakla kako se odmara na ležaju, na jednoj strani u crveno figuralnom stilu, a na drugoj u crno figuralnom stilu (bilingual).

Panatenejska amfora

Panatenejska amfora

Heraklo i nemejski lav

Heraklo na Olimpu

Heraklo na Olimpu

Slikarstvo na vazama (525.-470.<) (Atički zreli crvenofiguralni stil)
Oko 525.< dolazi do prevlasti crveno figuralnog stila. Do promjene dolazi zato jer je crno figuralno slikarstvo tehnikom rovašenja ograničavalo slikare. Kod crveno figuralnog slikarstva pojedinosti se iscrtavaju kistom. Time se postiže veća detaljnost od likova u crno figuralnom stilu (realistična draperija), prikaz više ne ovisi o pogledu iz profila, omogućeno je skraćivanje likova i veći opseg ekspresije. Nakon iscrtavanja likova pozadina se oslikava crnim firnisom. Prva faza stila naziva se ranom a karakterizira je odsustvo pejzaža i perspektive, nezgrapnost likova i prisustvo emocionalne ekspresije. Na početku djeluje tzv. "Pionirska grupa" (Oltos, Eufronije, Eutimid itd.) Razlikuju se dvije struje: A) slikari kiparskog prisutupa (po uzoru na zidno slikarstvo); B) minijaturisti. Eufronije Najveći je slikar crveno figuralnog stila. Radio je kao lončar i slikar, a imao je i svoju radionicu. U toj radionici djelovali su: Onesimos, Kahrilion itd. Karakteristike njegova rada su: razrađena kompozicija, detaljna muskulatura koja je izvedena kiparski, te oštra karakterizacija lika. Od 13 sačuvanih vaza najviše je kratera i kiliksa. Najčešća tema su mu junaci, posebno oni atenski (Heraklo i Tezej), te trojanski rat. Djelovao je u razdoblju od oko 520.< do oko 500.< Sarpedonov krater(oko 520.<)(MM, New York) - krater sa prikazom mrtvog Sarpedona kojega u prisustvu Hermesa nose Hipnos i Tanatos. Na stražnjoj strani je prikaz mladića u pripremi za rat. Heraklo se hrva sa Antejem (oko 510.<)(Louvre, Paris) - krater sa prikazom hrvanja Herakla i Anteja. Izražena je napetost kompozicije, a protagonisti gotovo "ispadaju" iz kadra. Jahač (oko 510.<)(Louvre, Paris) - kiliks kojeg je oslikao Onesimos. Jahač i konj naslikani su detaljno (griva, uzde, koplje i šešir jahača), a okvir je naznačen meandrom. Satir i menada (oko 500.<) - kiliks sa prikazom satira kako nasrće na menadu u jeku bakanalija. Očituju se karakteristike Eufronijevog rada: napetost kompozicije i kiparski pristup. 5

Douris Uz Eufronija i Fintiju najveći je slikar crveno figuralnog stila. Uz Eutimida i Onesimosa najvažniji je pripadnik slikarskog pristupa kojeg karakteriziraju: precizne i tanke linije, jasna ocrtanost likova na crnoj pozadini. Pripisuje mu se čak 40 sačuvanih posuda (kiliksi, krateri, kantarosi), a 250 ih se navodi u literarnim izvorima. Najčešće teme su mu iz svakodnevnog života, ali ima i tema iz trojanskog rata. Djelovanjem od 500.< do 460.< prelazi i u slijedeću fazu crveno figuralnog stila. Eos i Memnon (oko 500.<)(Louvre, Paris) - kiliks sa prikazom titanke Eos kako drži svog mrtvog sina Memnona. Linije su gipke kao da su iscrtane perom, dinamični obrisi, anatomski detalji. Tetida i Pelej (oko 500.<) - kiliks sa prikazom Peleja koji se bori sa Tetidom i pokušava je osvojiti za sebe. Prikaz je bogat detaljima, osobito kod izvedbe draperije. Dioniz i tiassi (oko 490.<) - psikter, posuda za držanje vina sa ledom, sa prikazom Dioniza i satira koji su u pripitom stanju, a svaki od njih drži kantaros u rukama (moš mislit:).

Sarpedonov krater

Heraklo i Antej

Jahač

Eos i Memnon

Dioniz i tiassi

Ostali slikari Osim Eufronija i Dourisa u ranom razdoblju crnih figura djeluju: Oltos, Epiktet, Eutimid, Fintija, Makron, Sosias, Smikros, Brygosov slikar, Berlinski slikar itd. Epiktet - bio je Eufronijev rival, što je isticao u svojim potpisima. Radio je i kao lončar, a isticao se preciznošću crtanja. Preferirao je motive vojnika, sportaša i efeba. Djelovao je od 520.< do 500.<. Eutimid - bio je izvrstan crtač, ali je slabije prikazivao anatomiju. Omiljena tema su mu scene i detalji bakhanalija, kao i suvremeniku mu Makronu. Djelovao u razdoblju od 510.< do 500.<. Brygosov slikar -djelovao u radionici Brygosa. Postiže tematsko jedinstvo (bakanalije, natjecanja), te prvi uvodi sjenčenje likova. 8 vaza ima njegov potpis, a prema stilu pripisuje mu se čak 250. Berlinski slikar - pseudonim prema mjestu čuvanja vaze "Hermes i satir". Atribuira mu se oko 200 vaza. Spektar tema mu je širok: trojanski rat, bogovi, junaci, svakodnevni život. Njegovo djelovanje u razdoblju od 510.< do 460.< označava prijelaz u drugu fazu.

Predarhajska arhitektura (800.-625.<) (Razvoj hrama)
Paralelno sa razvojem gradova i osnivanjem velikih grčkih svetišta (Olimpija, Samos, Delfi, Atena itd.) započinje i razvoj hramske arhitekture. Oživljava se i religiozna praksa, a u svetištima se pronalazi velik broj umjetničkih predmeta koji su nekada bili postavljani u grobove. Konstrukcijski razvoj hrama - hramovi se u početku u potpunosti grade od drva, s vremenom se počinje graditi kameno postolje, a krov se radi zaštite od kiše gradi od opeke. Upravo će razvoj crijepa koji dolazi sa orijenta, a koji će se po prvi puta koristiti na Posejdonovom hramu u Istmiji, dovesti oko 600.< do gradnje kamenih hramova (Heraion u Olimpiji). Prostorni razvoj hrama, dorski hram - prvi hramovi iz 8.st.<, te iz prve polovice 7.st.< slični su Lefkandi heroonu, odnosno imaju pravokutni tlocrt često sa apsidalnim završetkom i zabatom samo na pročelju. U 7.st.< peristaza je već prešla okvir prvih eksperimenata, a naposlijetku se nameće ravan izdužen oblik hrama izgrađen po principima dorske arhitekture. Jezgra ranih hramova sa ophodnim trijemom sastoji se od dugačkog naosa (hekatompeda), a s peristazom koja ima dva zabata je konstrukcijski najčešće povezan niz središnjih potporanja. 6

Drer, Apolonov hram (oko 680.<) - najstariji je sačuvani hram dijelom izgrađen od kamena. Zadržava mikenski megaroidni tlocrt, a dvostrešni krov na pročelju počiva na dva dvostruka drvena nosača. Skulptura hrama - u celi hrama nalazila se brončana trijada, skulptorska skupina koja je prikazivala božanstva Apolona, Artemidu i Letu. Prinija, Apolonov hram (oko 670.<) - kao i hram u Dreru nalazi se na otoku Kreti. Gotovo je identičnog megaroidnog tlocrta, a novi element koji unosi su zadebljani produžeci bočnih zidova predvorja, osnosno ante. Skulptura hrama - prvi je grčki hram sa sačuvanim reljefima u kamenu. Najviše sačuvanih ulomaka prikazuje božicu. Sačuvano je i nekoliko statua iste božice u sjedećem položaju. Drugi ulomci prikazuju lavove, a reljef sa povorkom konjanika se po proporcijama približava slikama. Thermon, Apolonov hram (oko 620.<) - prvi je hram sa peristazom (5:15), izduženim pravokutnim tlocrtom i dva zabata. Krepidoma ima samo jednu stubu, a dugački naos bez pronaosa, te sa opistodomom, ima niz središnjih potporanja. Iako su stupovi i dalje od drva, ima kamene zidove, a krov sa simom je izgrađen od glinenog crijepa. Reljefi hrama - značaj ovog hrama je u tome i da je prvi hram sa reljefnim metopama i triglifima, izrađenima od terakote, čineći ga tako prvim dorskim peripteralnim hramom. Razvoj jonske arhitekture - jonski gradovi maloazijske obale oblikuju vlastitu kulturnu zajednicu. Tu se jonska arhitektura brzo razvija u značajnu varijantu grčke umjetnosti. Hekatomped kao oblik postaje polazištem za monumentalne grčke jonske hramove, a već u 8.st.< nastaju prve velike građevine čija je odlika racionalnost konstrukcije. Osnovna razlika između dorskog i jonskog je u izboru kapitela. Na prvim jonskim hramovima sve do 500.< koristi se eolski kapitel koji je korišten u bliskoistočnoj drvenoj gradnji sa karakterističnim svijanjem volute i florealnom ornamentikom. Kasnije u klasičnom razdoblju razvija se jonski tip kapitela. Najznačajniji veliki jonski hramovi (Artemision u Efezu, Apolonov hram u Didimi, Heraion na Samosu) grade se već od 7.st.<. Dok Artemision u Efezu i Apolonov hram u Didimi u konačnici dobivaju promjenjenu strukturu iz kasnog klasičnog perioda, Heraion na Samosu najbolji je primjer razvoja jonske arhitekture. Samos, Heraion (I, II, III, IV) (800.-530.<) - pojedinačne faze razvitka jonskog hrama mogu se pratiti kroz razvoj Heraiona na Samosu. Početkom 8.st.< u malom svetišta nastaje prvi veliki hram. Heraion I - gradi se nakon 800.< i postaje prvi pravokutni izduženi hram. U tlocrtu je hekatomped od opeke, sa nepodijeljenom celom, a niz središnjih drvenih potporanja nosi sljeme krova i skriva kultni kip. Uskoro dobiva i prvi ophodni trijem koji se poklapa sa unutrašnjosti. Heraion II - oko 650.< uklanjaju se aksijalni potpornji cele, te se postavljaju dva niza potporanja uz bočne zidove cele, čime se omogućio i nesmetani pogled na kultni kip. Na pročelnoj strani oblikuje se prostrani pronaos, a oko naosa postavlja se i novi široki ophodni trijem. Heraion III - oko 570.< arhitekti Rekos i Teodoros počinju gradnju prvog velikog jonskog diptera. Naos biva opasan dvostrukim ophodnim trijemom, 9:21., a ispred trobrodne cele sagrađen je pronaos dubok pet traveja. Na pročelju je odnos stupova 8:21, radi veće širine prilaza naosu. Heraion IV - nakon što je Heraion III izgoriu u požaru u kasnom klasičnom periodu arhitekt Polikrat gradi novi dipter, koji u monumentalnoj mjeri preuzima staru koncepciju. U toj su građevini razvijene važne osobine jonskog diptera: A) stupovi sa svih strana u dvostrukoj postavi; B) formiranje dubokih pročelnih trijemova; C) naglašena usmjerenost sa uvođenjem monumentalnog prilaznog stepeništa; D) poklapanje svih konstrukcijskih osi. 7

Arhajska arhitektura u Grčkoj (625.-480.<) (Arhajski hramovi i reljef)
Osnovna preokupacija hramova arhajskog doba u Grčkoj je težnja prema kanonskom obliku (heksastilni peripter). Kameni hramovi sa kamenom arhitektonskom skulpturom postaju standard. Razvoj arhitekture dovodi do razvoja reljefa, a skulptori se oslobađaju zavisnosti stranih utjecja. Razvoj reljefa - evolucija reljefa prolazi kroz 3 faze: A) arhitektonska skulptura izrađena je od terakote. To su plitki reljefi izvedeni slikarski, sa naglašenom polikromijom (Apolonov hram u Termonu); B) početkom 6.st. dolazi do zamjene terakotne skulpture sa onom od kamena vapnenca (Artemission na Krfu). Ti reljefi su niski (friz) ili visoki (zabat), te bojani najčešće plavom i crvenom bojom; C) krajem 6.st. arhitektonska skulptura se počinje izrađivati od mramora (Afajin hram na Egini). Figure na zabatima postaju puna plastika sa vlastitim postoljimam karakteristično je postavljanje aksijalne figure na zapadu, a sva skulptura je bila bojana žarkim bojama. Razvoj stila reljefa - reljefi su na početku arhajskog perioda izrazito plošni sa karakterističnim preslojavanjem elemenata. S vremenom se dobiva na plastičnosti, prostornosti i detaljnosti čime se postiže trodimenzionalan dojam. Usporedo s tim reljefi na dorskim frizovima prolaze kroz 3 tematske faze: A) jedna scena je prikazana kroz više metopa; B) svaka scena je smještena na svoju metopu, a međusobno su tematski nepovezane; C) kombiniraju se prethodne dvije faze, odnosno svaka scena je smještena na svoju metopu, a sve su zajedno tematski povezane. Olimpija, Herin hram (oko 600.<) - jedan je od prvih hramova koji ima stupove od kamena. U arhitektonskom oblikovanju pokazuje napredovanje prema monumentalnom obliku. Heksastilni je dorski peripter, 6x16, ima zabat na oba pročelja, pronaos i opistodom su jednaki, a u celi se naziru začeci prostorne raščlambe. Razvoj peristaze - sličan princip u oblikovanju cele oko 550.< koristi Apolonov hram u Korintu, 6:15, koji je prvi hram s krepidomom od 3 stube. Taj razvoj dovršava Zeusov hram u Olimpiji. Krf, Artemission (600.-580.<) - jedan je od prvih poznatih dorskih periptera arhajskog doba. Na pročelju i začelju nalazilo se po 8 dorskih stupova. Reljefi hrama - prvi je hram sa reljefima od vapnenca. Oba zabata sadrže figure Gorgone dedalskog stila u visokom reljefu. Gorgona je heraldistički uokvirena sa Pegazom, Hriasorom i panterama. Gorgona je prikazana u pokretu, sa svojstvenim en-face stavom. Ima arhajski osmjeh, zmije na glavi i oko pasa. Delfi, Sikionska riznica (oko 560.<) - kao i druge riznice stoji na svetom putu Apolonova svetišta. Najstarija je struktura svetišta s reljefnom dekoracijom, a isti će princip slijediti Sifnijska i Atenska riznica s razvijenijim reljefima. Tipološki je dorski hram in antis. Reljefi riznice - prema ustaljenom principu za prve reljefne dekoracije, jedna scena je prikazana na više sukcesivnih metopa, npr. "Europa na biku" na jednoj metopi dok su na prethodnoj konjanici koji jašu za njom. Na isti način prikazan je "lov na Kalendonskog vepra" ili brod "Argo". Delfi, Sifnijska riznica (oko 525.<) - tipološki je jonski hram in antis gdje su dva stupa između anti zapravo bile karijatide. Zahvaljujući obrnutoj orijentaciji, pročelje hrama je na zapadu. Za razliku od sikionske riznice sifnijska ima kontinuirani jonski friz. Osim friza sačuvan je i zabat pročelja. Reljefi riznice - reljfnu dekoraciju s dominantnom ratnom tematikom izveli su skulptori Buphalos i Atenis. Zapadni zabat prikazuje kompoziciju "Heraklo i Apolon u borbi za tronožac". Zapadni i južni friz prikazuju "Skupštinu bogova" i "Trojanski rat", a sjeverni i istočni friz imaju "Gigantomahiju". U stilskom pogledu reljefi su manje plošni nego li u prijašnjim razdobljima, figure su anatomski bolje razrađene, što daje blagi dojam prostornosti. 8

Delfi, Atenska riznica (510.-490.<) - kao i prethodne riznice tipološki je hram in antis, ovdje u dorskom stilu sa dva stupa in antis i dorskim frizom sa metopama i triglifima. Atenska riznica je prva grčka građevina u potpunosti izgrađena od mramora. Danas je velikim dijelom restaurirana. Reljefi riznice - kako je riznica izgrađena od strane Atenjana, tako i sama reljefna dekoracija slavi njihova junaka Tezeja, ali i Herakla. Na istočnom zabatu prikazani su "Tezej i Piritej", a na zapadnom "Heraklo u trojanskom ratu". Istočne metope prikazuju "Amazonomahiju", sjeverne i zapadne prikazuju "Heraklove zadatke", a južne "Tezejev život". U stilskom pogledu figure na zabatima i metopama pokazuju napredak prema klasičnom, ponajviše u vidu pokreta i anatomskih detalja što se dobro očituje na metopi "Heraklo ubija kerinejsku košutu". Atena, hram Atene Polias (oko 560.<) - hram Atene na arhajskoj akropoli kada gradom vladaju tirani Pizistrati. Nakon rušenja akropole od strane Perzijanaca, arhajski kipovi (kurosi, kore) i hramovi (stupovi, zabati) ostali su zakopani i sačuvani. O strukturi se ne zna mnogo, ali se zna da su mu pripadala dva sačuvana zabata. Reljefi hrama - bolje sačuvani zabat ("bluebeard" zabat) sačuvao je izvorne boje zahvaljujući tome što je bio zakopan, a interpretira se na mnogo načina. Vjerojatno je prikazivao borbu Herakla i tritona i tri figure (vjetra) sa plavom bradom što drže simbole vjetrova u ruci. Atena, hekatompedon (oko 525.<) - nešto kasniji hram sa arhajske akropole, sačuvan tek u temeljima. Bio je dug 100 stopa (hekatompedos). Reljefi hrama - sačuvan je zabat koji prikazuje gigantomahiju. Sačuvane figure su Atena i gigant. Bolje očuvana Atena izrađena je u razvijenom arhajskom stilu što nastupa oko 525.<. Poput jonskih kora iz tog doba ima nabranu draperiju i arhajski osmjeh, a ima i plašt uz koji se prepliće zmija. Eretria, Apolonov hram (oko 525.<) - hram u Eretriji na Eubeji nije sačuvao svoju arhitektonsku strukturu. Sačuvano je tek nekoliko fragmenata sa zabata. Reljefi hrama - na zabatima je bio prikaz Tezeja i Antiope. U centru kompozicije stajala je figura Atene koja je ovdje možda po prvi puta u skulpturi bila prikazana u svojoj budućoj klasičnoj formi, sa štitom i kopljem u ruci i Gorgonom na prsima. Kao i Atena sa hekatompeda izrađena je u razvijenom arhajskom stilu. Egina, Afajin hram (490.-470.<) - središte je arhajskog Afajinog svetišta na Egini. Svetište je osim hrama imalo i propilon te žrtvenik. Izvorno je građen oko 490.<, a obnovljen je oko 475.< nakon što su ga 480.< dijelom porušili Perzijanci. Iza predvorja sa antama slijedi cela, u kojoj se prvi put javlja dvokatni niz dorskih stupova što dijeli prostor u tri broda. Nakon cele sa hrizelefantinskim kipom Afaje slijede dva paralelna aditona. Posebnost hrama leži i u stupovima koji su monolitni. Reljefi hrama (Gliptoteka, München) - za razliku od hrama koji je izgrađen od vapnenca sa štukaturom, te obojan bijelim vapnom, zabatna skulptura je u potpunosti izrađena od mramora. Sačuvana je bogata reljefna dekoracija. Na oba zabata je prikaz trojanskog rata sa Atenom Afaiom u središtu kompozicije. Dobro sačuvane figure su: ležeći ratnik i strijelac (istok), Atena i sifnijski strijelac (zapad). Skulptura zapadnog zabata iz 480.<je starija te pripada kasnoarhajskom stilu, dok skulptura istočnog zabata iz oko 470.< predstavlja začetak strogog stila u prikazivanju figure. Sva skulptura zabata izrađena je u punoj plastici gdje figure stoje na vlastitim postoljima. Skulptura je bila bojana plavom i crvenom bojom. Metope peristaze i naosa ne nose reljefnu dekoraciju. 9

Arhitektura u Velikoj Grčkoj i Siciliji (600.-450.<) (Dorski kameni hramovi)
U 8.st.< dolazi do demografske ekspanzije u Grčkoj. Zbog toga tijekom 8.st.< i 7.st.< dolazi do kolonizacije područja van Grčke radi širenja pučanstva. Prvo se osnivaju se "emporiji" odnosno trgovačka središta. Prvo takvo naselje je Eubejska kolonija Pitekusai iz oko 740.<, osnovana radi plodnih ravnica i potrebe za uvozom plemenitih metala iz Etrurije. Ubrzo dolazi do stalne kolonizacije naselja koja se nazivaju "Apoikie", te imaju svoj teritorij i svoje zakone, odnosno funkcioniraju kao mali polis. Prva grčka kolonija na obali Velike Grčke bila je Cumae. Sibaris, Gela i Sirakuza uskoro postaju najjače kolonije u Velikoj Grčkoj, te osnivaju svoje podkolonije: Paestum, Metapont, Megara Hibleja, Agrigento, Selinunt itd. Val kolonizacije završava oko 580.< Hramska arhitektura u Velikoj Grčkoj i Siciliji - hramovi izvan matične zemlje stvaraju brojne regionalne tipove, bez mnogo zajedničkih značajki. Nastaju posebni regionalni tipovi. Šire se ophodni trijemovi, naglašava se usmjerenost te postavljaju prilazna stepeništa, velikih su dimenzija, a mogu imati i više stupova na pročelju. Najveći broj hramova je sačuvan u Paestumu. Najvažnije središte na Siciliji bila je Sirakuza, no do danas je sačuvano tek kazalište, te ruševine hrama. Paestum Svetište u Paestumu (antičkoj Posejdoniji) bilo je posvećene Heri, Posejdonu i Ateni. Do danas su dobro sačuvana tri hrama: Heraion I (Bazilika) iz 550.<, Atenin (Cererin) hram iz 500.<, te Heraion II (Posejdonov hram) iz 460.<. Osim njih važni nalazi su i kapela pored Ateninog hrama, dorskog periptera, te grobnica skakača u vodu. Kapela je jedan od rijetkih heroona na području Velike Grčke. U unutrašnjosti je pronađen ležaj za pokojnika, 8 metalnih i keramičkih posuda. Grobnica skakača u vodu - u jednoj podzemnoj grobnici sačuvan je rijetki primjer fresko slikarstva iz oko 460.<. Freske su se nalazile na sva četiri zida, te na poklopcu grobne komore, a danas su sve u lokalnom muzeju. Na sjevernom i južnom zidu bile su freske sa scenama gozbe. Na zapadnom zidu su prikazani gosti koji dolaze na gozbu, a na istočnom sluga pored kantarosa. Na poklopcu je prikaz skakača u vodu, koji ide u zagrobni život. Paestum, Heraion I (Bazilika) (oko 550.<) - hram je građen od lokalnog smeđeg vapnenca, te je masivna arhajska arhitektura. Tipološki je dorski peripter, 9:15, s pronaosom, aditonom i celom koja ima središnji niz nosača. Pronaos se sa tri stupa otvara u izrazito široku peristazu. Paestum, Heraion II (Posejdonov hram ) (oko 460.<) - jedan od najbolje očuvanih dorskih hramova, ugleda se na Zeusov hram u Olimpiji. Tipičan je peripter, 6:14. U unutrašnjosti cele dvije kolonade dijele prostor u 3 broda. Dvokatna postava stupova se prvi puta javlja na tlu Velike Grčke. Agrigento Kolonija Agrigento (antički Akragas) osnovana je oko 580.<. Osim posvete Demetri i Perzefoni kao božicama plodnosti jer je Sicilija bila grčka žitnica, u Agrigentu se grade hramovi Herakla i Here, zatim Konkordijin hram, te Zeusov hram (Olimpeion), najambiciozniji grčki hram ikada započet. Krajem 5.st.< Agrigento, kao i ostale kolonije na Siciliji, pada pod naletom Kartažana. Najstariji hram Agrigenta je Heraklov arhajski hram iz oko 540.<. Tipološki je dorski peripter s pronaosom i opistodomom i neraščlanjenom celom. Nakon provale Kartažana hram je uništen. Najbolje sačuvan hram u Agrigentu je klasični Konkordijin hram iz oko 450.<. Tipološki je dorski heksastilni peripter, a poput Heraklovog hram nije imao reljefnu dekoraciju. Agrigento, Zeusov hram (Olimpeion) (510.-410.<) - najveći je dorski hram ikad započet, dimenzija 52 x 110 m. Tipološki je pseudoperipter, 7:14, ima visoku krepidomu, u kapitelnoj zoni stupa unutar interkolumnija ima statue telemona (8 m) što zajedno sa stupovima nose arhitrav. Cela je u unutrašnjosti raščlanjena pilastrima, a ne zna se da li je imala krovište. 10

Selinunt Grad Selinunt je bio kolonija s mnogo hramova, od kojih ni jedan nije atribuiran. Prvi hramovi ("A", "B", "C" i "D") grade se u arhajsko doba, u središtu naselja, pored Demetrinog svetišta. U klasičnom razdoblju hramovi "E", "F" i "G" grade se van grada. Svi variraju isto načelo uzdužnog hrama s naglašenim predvorjem, a samo "F" ima psudoperiptalni tlocrt. Svi su porušeni u invaziji Kartažana 409.<, a sačuvane metope su u Arheološkom muzeju u Palermu. Selinunt, Hram A (oko 580.<) - hram "A" je najstariji hram u Selinuntu, nalazi se u središtu grada. U navali Kartažana 409.< do temelja je srušen. Reljefi hrama - sačuvene metope hrama različite su i nepovezane tematike. Najbolje sačuvana metopa je ona sa prikazom "Europe na biku", dok su metope sa "Herkulo i kretski bik" i "Apolon" slabije sačuvani. Selinunt, Hram C (oko 540.<) - tipološki je dorski heksastil, 6:17, izduženog tlocrta, sa peristazom koja je na pročelju poprečnom kolonadom podijeljena u dvostruki trijem, ispred kojeg je oblikovana otvoreno stubište. Nakon provale Kartažana ostao je tek niz stupova. Reljefi hrama - sačuvane metope su različite tematike i ne tvore jedinstvenu ikonografsku cijelinu, odnosno tretirane su autonomno. Najbolje sačuvane metope su "Perzej i Gorgona", "Helios u kočiji sunca", "Heraklo i kerkopi". Stilski, ove metope pokazuju znatan napredak na onu iz hrama "A". Figure se tretiraju mnogo plastičnije i izvode u visokom reljefu, a detaljima se daje znatno veća pozornost. Selinunt, Hram E (oko 460.<) - građen je po uzoru na Zeusov hram u Olimpiji. U konačnoj izvedbi ima izduženiji tlocrt od uzora, heksastilni peripter 6:15. Iako je poput drugih hramova nastradao pod provalom Kartage, do danas je najbolje sačuvan hram na lokalitetu Selinunt. Reljefi hrama - sačuvane metope poput predhodnih hramova nemaju jedinstvenu ikonografiju. Dominiraju prikazi susreta bogova i božica sa junacima. Ima najviše sačuvanih metopa: "Heraklo i Hipolita", "Atena i Enkelad", "Vjenčanje Zeusa i Here", "Kažnjavanje Akteja". Poput same strukture hrama i metope pokazuju sličnosti sa onima Zeusova hrama u Olimpiji i stoga su najbolji primjer strogog stila u Selinuntu. Segesta U Segesti, naselju u blizini Selinunta u klasično doba gradio se hram. Osim hrama znamenito je i kazalište također iz klasičnog razdoblja. Gradnja su zaustavili Kartažani. Segesta, Hram (oko 430.<) - građen je u razdoblju visoke klasike, ali izgleda da nikada nije dovršen. Bez obzira na nedovršenost, jedan je od najmonumentalnijih dorskih periptera, a rasporedom stupova 6:14. Dovršen je do razine krova, a nema ni reljefne dekoracije na metopama.

Dedalsko kiparstvo (900.-650.<) (Ksoanoni i brončane figurine)
Prva grčka skulptura je ona dedalska iz 9.st.<. Ta skulptura bila je sitnoga formata, izrađena od terakote ili drva (ksoanoni). Karakteristike figurina dedalskog stila su: A) frontalnost i izduženost; B) ukočenost stava, te uski struk; B) nisko čelo i stilizirana kosa, najčešće s kapom polos. U 7.st.< pojavljuju se statue od bjelokosti sa umecima. Tehnika sphyerelata - pojavljuje se i brončana skulptura, najčešće u svetištima (Olimpija, Delfi itd.). Ta brončana skulptura se izrađivala tehnikom sphyrelata od drvene jezgre i lijepljenih iskucanih pločica. 11

Arhajsko kiparstvo (640.-480.<) (Kurosi i kore)
Od 650.-580.< kipovi postaju monumentalni, od vapnenca ili mramora, pod utjecajem egipatske skulpture. Grci egipatske ideje prenose preko Krete i Kiklada. Začetak izrade arhajskih kipova označava "Božica iz Auxerrea", oko 650.<. U isto vrijeme datira se i Kore sa Delosa koju je posvetio Nikandar. Oba kipa pokazuju dedalske odlike: plošnost, uski struk, stilizirana duga kosa itd. Pojavom prvih kipova koji prikazuju nage muške osobe ustaljuju se dvije skupine: A) kurosi, odnosno mladići; B) kore, odnosno djevojke ili božice. Gezela Richter razradila je evoluciju grčke arhajske skulpture. Poredale je kipove kurosa i kora po starosti ovisno o kakvoći modelacije. Razvoj kurosa Kuros iz Souniona (oko 620.<) - izrađen je u frontalnom i krutom stavu, visine 3m. Ima iskorak noge čije koljeno je paralelno s onim stražnje noge. Ruke su uz tijelo, kosa je duga, a oči zatvorene. Kurosi Kleobis i Biton iz Delfa (oko 600.<) - pokazuju napredak u oblikovanju tijela koje je plastičnije, slabi veza sa kamenim blokom. Prikazuje dvoje mladića vezanih uz mitološku priču. Moskoforos (oko 570.<) - tip kurosa nosača. Detaljnije oblikovanje tijela, snažniji raskorak, pojava arhajskog osmjeha, isprepletena i detaljna frizura smještaju ga u srednji arhajski stil. Rampin jahač (oko 540.<)(Louvre, Paris) - prikazuje jahača na konju. Prikazuje odlike srednje arhajskog stila: detaljnija obrada, stilizirana kosa i brada, arhajski osmjeh Kroisos iz Anavisosa (oko 525.<) - jedan je od rijetkih primjera nadgrobne skulpture, Kroisos je umro u bitci. Ima detaljnu anatomiju i obradu lica. Stoji na prijelazu u kasni arhajski stil. Kuros Aristodikos (oko 510.<) - pripada kasnom arhajskom stilu. Anatomija je detaljnija, jača naturalizam, frizura je kratka, ali stav još uvijek ostaje ukočen. Kritija - Mladić (oko 490.<) - prvi je poznati samostojeći kip. Iako sadrži kruta arhajska obilježja, ima proračunatu asimetriju, osovina tijela blago je zaobljena u obliku slova “S“, a pokazuje i naznake kontraposta. U facijalnoj ekspresiji arhajski osmjeh je zamjenjen izrazom zamišljenosti. Razvoj kora Kore prolaze kroz iste stilske razvojne faze poput kurosa, a razlikuju se i po vrsti odjeće: A) Kore u dorskim peplosima; B) Kore u jonskim hitonu i kimationu. Ističu se i posebne grupe poput onih na Samosu koje su bile zavjetni darovi Heri. Najveći broj kora pronađen je na Atenskoj akropoli. Kore u dorskom peplosu (oko 530.<) - nalik je na blok kamena kao i prvotne kore, struk naglašen. Pod teškom tkaninom peplosa naziru se čvrste obline. Stilizirana kosa, prirodniji osmjeh. Kore u jonskom hitonu i himationu (oko 520.<) - za razliku od dorske kore, ova ima raskošnu odjeću koja leprša. Jednu takvu izradio je slavni arhajski kipar Antenor.

Kleobis i Biton

Rampin jahač

Kritijin dječak

Dorska kore

Jonska kore

12

Klasično razdoblje
Na povijesnom planu početak klasičnog doba Grčke civilizacije obilježili su ratovi sa Perzijancima od 490. do 479.<. Tada dolazi i do razvoja književnosti, filozofije, matematike itd. Na području umjetnosti manifestira se nekoliko fenomena: A) dolazi do pojave umjetnika koji postižu veliku slavu za vrijeme svoga djelovanja. Slikar Zeuxis postiže toliku slavu i bogatstvo da svoja djela daje besplatno smatrajući ih neprocjenjivima; B) razvija se teorija umjetnosti, odnosno sami umjetnici raspravljaju i pišu o pravilima u umjetnosti. Kipar Eufranor piše djelo "Simetrija", a Poliklet piše djelo "Kanon" u kojemu određuje proporcije potrebne za izrađivanje lijepog ljudskog tijela posvećujući tako svu pažnju izradi umjetničkog djela a ne njegovoj namjeni. Razvija se terminologija umjetnosti, "mokra draperija", "skopasov pogled". C) djela klasičnog perioda ostati će iznimno cijenjena sve do današnjih dana.

Kiparstvo rane klasike (480.-450.<) (Strogi stil)
Početkom 5.st.< na području kiparstva dolazi do prijelaza na naturalizam, odnosno pojave "strogog stila" u kiparstvu. To se očituje na: A) većoj prirodnosti kipova koji imaju realističniju i detaljniju anatomiju; B) promjeni impostacije, odnosno uvođenju balansa u stav i pokreta dijelova tijela koje je asimetrično, što predstavlja rani kontrapost; C) nestajanju arhajskog osmjeha i uvođenju nove facijalne ekspresije koja djeluje ozbiljno (strogo), što prije predstavlja novi ideal u prikazivanju a ne odraz trenutačnog stanja u Grčkoj; D) frizura je u pravilu kratka i uredno počešljana, a brada ima karakterističan izduženi (oštri) oblik. Tehnika "izgubljenog voska" - od ranoklasičnog razdoblja kipovi se više ne izrađuju od mramora, već gotovo isključivo u tehnici izgubljenog voska, odnosno od bronce. Ta tehnika je omogućila mnogo veću slobodu položaja, što se najbolje očituje na raznolikom položaju ruku. Za dobivanje jedne takve statue potrebno je proći kroz nekoliko koraka: A) izrađivanje drvenog "kostura"; B) oblaganje terakotom radi formiranja "tijela"; C) presvlačenje slojem voska; D) oblaganje drugim slojem terakote; E) učvršćivanje metalnim klinovima; F) dobiveni model se grije, te se time rastapa vosak što izlazi kroz predviđene otvore na dnu statue; G) ulijevanje kipuće bronce kroz otvor na vrhu statue; H) razbijanje terakotnih slojeva, čime se dobiva šuplji brončani kip. Detalji tijela poput usana i očiju izrađuju se u drugim materijalima (srebro, olovo, staklena pasta). Najranija poznata statua u tehnici izgubljenog voska je kuros Apolon iz Pireja iz oko 525.<. Osim ove tehnike kipovi se rade i u hrizelefantinu ili terakoti gdje vrijedan primjerak predstavlja terakotna skupina sa Zeusom i Ganimedom iz oko 470.< pronađena u Olimpiji. Pitanje originala i rimskih adaptacija - vrlo je malo sačuvanih brončanih originala, a mnogo više rimskih mramornih adaptacija izgubljenih grčkih originala. Ti kopisti što su radili prema rimskim narudžbama najčešće su bili upravo Grci. Upravo zbog velikog broja helenističkih i rimskih adaptacija neki teoretičari su smatrali da bi se grčko kiparstvo trebalo proučavati samo preko originala. Takav princip je napušten radi premalog broja originala i nemogućnosti pregleda cjelokupne povijeti grčkog kiparstva. U svrhu određivanja datacije i atribucije spomenika, uz originale se u obzir uzimaju i brojne rimske adaptacije, fragmenti te literarni zapisi. Kritija i Nesiot - Harmodije i Aristogikon (Tiranoubojice) (477.-476.<) - kiparska grupa koja prikazuje Harmodija i Aristogikona, ubojice posljednjeg tiranina iz loze Pizistrata, izvorno je bila djelo arhajskog atenskog kipara Antenora sa kraja 6.st.<. To djelo Perzijanci nakon pljačkanja Akropole odvode u Persepolis. Oko 475.< kopiju te grupe u bronci izrađuju Kritija i Nesiot. Aleksandar Veliki nakon osvajanja Persepolisa vraća Antenorovu skupinu u Atenu, a od tada dvije grupe stoje jedna uz drugu. Originali do danas nije sačuvani, već samo rimska adaptacija. Pokazuje sve karakteristike strogog stila: detaljna anatomija, pokrenuto tijelo u prostoru sa blagim kontrapostom, ozbiljan izraz lica, te kratka počešljana frizura. 13

Auriga iz Delfa (478.-474.<) - originalni brončani kip vozača bojnih kola ostatak je kompozicije u kojoj je bilo i šest konja, te dvoje sluga. Tu skupinu dao je izraditi Gelon iz Gele u čast pobjede Polizala na Pitijskim igrama 478.<. Auriga je prikazan u dugom hitonu sa realističnom i snažnom okomitom draperijom. Njegov stav je prirodan, tijelo i glava usmjereni su prema konjima, a ruke drže uzde. Ima sačuvane zube od srebra, oči od staklene paste, te usne obojane bakrom. Artemisium Posejdon/Zeus (oko 460.<)(Arheološki muzej, Atena) - originalni brončani kip božanstva. Stoji u snažnom raskoraku, sa tipičnim ranim kontrapostom gdje je težina tijela većim dijelom oslonjena na prednju (lijevu) nogu, a manje na stražnju (desnu). Kratka skupljena kosa i oštra duga brada upućuju da kip predstavlja boga Zeusa ili Posejdona, a nedostatak atributa (munje ili tridenta) u desnoj ruci, otežavaju konačnu atribuciju određenom božanstvu. Prvi kipari klasičnog razdoblja Hagelades - prvi je veliki kipar klasičnog razdoblja. Rodom je iz Argosa, a bio je učitelj Mironu, Fidiji i Polikletu. Nijedno njegovo djelo nije sačuvano, a možda je autor Artemisium boga. Ostali kipari - za razvoj grčkog kiparstva zaslužan je velik broj radionica. Razvijaju se središta poput Egine, Argosa, Korinta, Beocije i Sikiona gdje djeluju kipari: Glaukija, Onat, Kalamis itd. Miron Miron je rođen u Eluteri, na granici Beocije i Atike. Većinu svojih djela izradio je od 460. do 440.<. Radio je u eginskoj bronci. Većina kipova poznata je samo iz zapisa, a rijetke su rimske adaptacije originala. Tematski, od oko 20 njegovih djela njih 10 su statue bogova, 7 statua predstavlja atlete, a napravio je i statuu životinje ("Junicu"). Njegovi najpoznatiji bogovi: "Minerva i satir"; "Hekata" za hram u Egini itd. Najpoznatiji atleti: "Diskobolos" i "Ladas". Ladas je bio neobičan kip koji je predstavljao pobjednika utrke pješaka. Bio je prikazan otvorenih usta i pognutog stava nakon utrke kako pokušava doći do daha. Taj neobičan izbor teme gdje je naglašen kratki trenutak radnje, te zaokupljanost anatomijom i balansom glavne su karakteristike Mironova rada. Nije bio zaokupljen facijalnom ekspresijom. Izrađivao je i reljefe, npr. Ludovisi reljef, stela "Umorna Atena". Diskobolos (oko 450.<)(Lancelotti, Rim i Townley, BM) - prvi je značajni kip na prijelazu u visoku klasiku. Original nije sačuvan, ali je poznat velik broj rimskih adaptacija u mramoru, te modernih brončanih rekonstrukcija. Lancelotti adaptacija prikazuje bacača diska čija glava prati disk, dok Townley adaptacija prikazuje bacača diska čija glava je okrenuta od diska. Tijelo je snažno zaokrenuto, sa detaljnom mišićavom anatomijom, dok je lice bezizražajno i arhaično. Atena i Marsija (oko 450.<) - kip koji je stajao na Akropoli. Original nije sačuvan, a postoji nekoliko rimskih adaptacija u mramoru. Prikazuje kratak i živ trenutak radnje gdje Marsija poseže za frulom na podu, ali u strahu od Atene koja mu stoji na putu energično uzmiče natrag. Ratnik A i ratnik B iz Riacea (460.-440.<)(Arheološki muzej, Reggio Calabria) - originalni brončani kipovi pronađeni u brodolomu kod Riacea. Možda su dio kompozicije od 16 figura, podignute u Delfima u čast pobjede kod Maratona. Ako jesu, onda prikazuju atenske heroje koji su sudjelovali u bitci pod vojskovođom Militijadom. Imaju sačuvane oči od bjelokosti, zube od srebra i bakrena usta. U anatomskoj građi pokazuju izvjesni napredak, ali realističan prikaz glava, različit od idealizma visoke klasike smješta ih u strogi stil. Možda pripadaju Fidijinoj radionici.

Tiranoubojice

Auriga iz Delfa

Artemisium bog

Diskobolos

Ratnik A

Ratnik B 14

Arhitektura rane klasike 480.-450.< (Strogi stil u Olimpiji)
Olimpija Olimpija se nalazi na sjeverozapadnom dijelu Peloponeza u pokrajini Elidi. Zeusovo svetište je smješteno u podnožju brežuljka Kronos, na plodnoj ravnici. Pouzdano se zna da su se od 776.< u Olimpiji održavale i olimpijske igre, a to je prvi sigurni datum od koga se računa grčka povijest. Razvoj svetišta - temenos svetišta ima oblik nepravilnog četverokuta 200 x 175 m. U 8.st., geometrijskom periodu grčke civilizacije, svetište u Olimpiji započinje svoj razvoj. Oživljava se religiozna praksa štovanja bogova. Najstariji nalaze predstavljaju tisuće brončanih figurine konja, drugih životinja, te antropomorfnih statua koje su bile zavjetni darovi pobjednika Olimpijskih igara. Zoomorfne figurine konja najčešće su bile sastavni dio tronožca. Najstarije gradnje svetišta su Arhajski Heraion, te klasične i arhajske riznice. U klasično doba gradi se najvažnija građevine svetišta, Zeusov hram. Krajem 4.st.< gradi se tolos Filipeion. U helenističkom razdoblju grade se gimnazij i palestra. Olimpija, Zeusov hram (468.-457.<) - izgradio ga je Libon iz Elide u razdoblju od 468.-457.<. Za gradnju je korišten vapnenac, a crijepovi i skulptorski ukras bili su od mramora sa Parosa. Tipološki je heksastilni dorski peripter, 6:13., dimenzija 64 x 28 m, sa dominacijom peristaze nad naosom. Pronaos i opistodom hrama su identični, a cela je sa dvije kolonade stupova podijeljena u trobrodan prostor. Reljefi hrama - skulptorska dekoracija hrama predstavlja najbolju skupinu strogog stila. Istočni zabat - "Priprema za utrku Pelopa i Enomaja"; Zapadni zabat: "Kentauromahija" sa bogom Apolonom u središtu kompozicije koji ravna bitkom, te Piritojem i Tezejem u borbi sa kentaurima. Reljefne metope su se nalazile na prednjim zidovima cele, a danas se čuvaju dijelom u Louvreu. Te metope se kompozicijski kombiniraju sa zabatnim kompozicijama. Tako metope pronaosa, ispod zabatne skupine sa Utrkom Pelopa i Enomaja, prikazuje Herakla u stanju mirovanja nakon obavljanja zadatka. Time se u vidu poetske statičnosti postiže jedinstvo ovih dviju skulptorskih kompozicija istočnog pročelja. U potpunoj suprotnosti su metope opistodoma sa prikazom Herakla u akciji kod obavljanja zadatka. Ovdje je Heraklo prikazan u živim kompozicijama (dijagonalna, vertikalna, "X"), čime se postiže jedinstvo sa dinamičnom i razigranom temom kentauromahije na zapadu. Ukupno gledajući, skulptura Zeusovog hrama ima realistički izraz sa jednostavnim, strogim linijama i formama. Ipak, složenost likova i sloboda pokreta, te oslobađanje figura krutosti i ukočenosti približava tu skulpturu razvijenom klasičnom stilu. U celi je stajao hrizelefantinski kip Zeusa na prijestolju.

15

Kiparstvo visoke klasike (450.-420.<) (Fidija i Poliklet)
Od sredine 5.st.< dolazi do stilskih promjena na području kiparstva. Najvažnije karakteristike kiparstva visoke klasike su: A) ekspresija lica više nije "stroga" već poprima misaoni (idealizirani) pogled; B) anatomska građa izvedena je detaljno i idealizirano poput ekspresije lica; C) kontrapost je znatno izraženiji, a različiti kipari ga izvode na sebi svojstven način dajući time statuama čitav niz različitih izbalansiranih stavova. Kiparstvo visoke klasike obilježilo je stvaralaštvo Fidije i Polikleta. Oni, zajedno sa ostalim kiparima, najveći broj kipova izrađuju u tehnici izgubljenog voska. Osim brončanih kipova, visoku klasiku obilježava i izrada hrizelefantinskih kipova. Tehnika "hrizelefantin" - osnova statue se izrađuje od drva ili mramora. Na osnovu se zatim aplicira slonovača ili zlato, i to najčešće tako da se bjelokost koristi za otkrivene dijelove tijela (lice, ruke, noge), a zlato za odjeću (hiton i himation, pokrov za glavu, sandale itd.). Iako je tehnika hrizelefantina bila korištena još u arhajskom dobu, no tek za vrijeme Fidije biva široko korištena. Fidija Malo je pouzdanih podataka o njegovom životu. Plutarh navodi da je Fidija rođen u Ateni. Umjetničku karijeru započeo je kao slikar, a nastavio kao arhitekt i kipar. Bio je blizak Periklov prijatelj, a ujedno i nadzornik svih radova na Akropoli. Iako je bio nadzornik radova, vjerojatno nije radio na reljefima Partenona i drugih hramova na Akropoli. Najveći dio posla obavili su kipari iz njegove škole: Kresilas, Alkamen, Agorakrit, Praksitel Stariji, Kolot, pa čak i filozof Sokrat. Svi ti kipari bili su redom vrsni umjetnici, a za Kolota se smatra da je imao velike zasluge za izradu hrizelefantinskih Zeusa i Atene Partenos. Iako je izradio dvostruko više statua od Mirona, samo njih nekoliko je sačuvano kao rimske adaptacije. Tematski, većinom je izrađivao statue božanstava, među kojima se ističe čak 7 Atena. Najpoznatija djela su mu kolosalne hrizelefantinske statue: "Zeus" za Zeusov hram u Olimpiji i "Atena Partenos" za Partenon. Najvažnija brončana statua je "Atena Promahos". Treća izrazito važna Atena je "Atena Lemnos", također u bronci. Izradio je i Amazonku Mattei tipa za Artemission u Efezu koja je osvojila treće mjesto na natjecanju. Uz Atenu Lemnos i Amazonku među kipove sačuvane u adaptacijama spada nekoliko njegovih ranijih djela: "Tiber Apolon", jedno od najranijih djela; "Apolon Kassel", kip koji je stajao na Akropoli ispred Partenona kao zavjetni dar za odvraćanje zla; "Ludovisi Hermes", kip Hermesa Psyhopomposa (vodiča duša) koji se rukom obraća pokojniku; "Anakreont", kip koji prikazuje pijanog pjesnika. Već na tim kipovima iskazuju se ključne karakteristike Fidijina rada: A) vitkost, elegancija, figure; B) misaoni pogled; C) uski i zbijeni kontrapost sa obje noge čvrsto na tlu, te lagani pokret bokova.. Zeus u Olimpiji (440.-430.<) - hrizelefantinski kip koji nema kopija ni u monumentalnoj plastici, ni kao sitna plastika. Izgled kipa se saznaje preko rimskih kovanica iz doba Hadrijana. Iz zapisa se saznaje kako je kip bio visok oko 13 m. Zeus je bio prikazan kako sjedi na prijestolju izrađenom od fine bjelokosti i cedrovine, obogaćeno figuralnom dekoracijom. Na bazi kipa bio je reljef sa scenom Rođenja Afrodite. Sam Zeus bio je prikazan samo u himationu i sandalama, sa žezlom u lijevoj ruci i kipom Nike u desnoj ruci oslonjenoj na prijestolje. Na glavi je imao lovorov vijenac, a ekspresija njegova lica prikazivala ga je kao dobrog gospodara sa smirenim i misaonim pogledom. Atena Partenos (450.-440.<) - hrizelefantinski kip težak 1130 kg zlata i visok oko 9 m, posvećen 438.< na Panatenejskim svečanostima. Na glavi je imala šljem sa sfingom i dva grifona, u desnoj ruci imala je figuru Nike, a u lijevoj koplje i štit sa reljefima amazonomahije i gigantomahije. Sandale su nosile reljef iz kentauromahije, dok je na bazi kipa bio reljef sa Rođenjem Pandore. Za razliku od Zeusa ostavlja kičast dojam. Od replika ističe se "Varvakeion Atena", kao sitna plastika. Atena Promahos (450.-440.<) - kolosalna brončana statua Atene koja je stajala na ulazu u Atenino područje akropole. Stilski je izrađena slično, ali jednostavnije od Atene Partenos. Atena Lemnos (450.-440.<)(Muzej, Dresden) - brončani kip koji su od Fidije naručili atenski kolonisti na otoku Lemnosu. Spajanjem dijela tijela iz Dresdena i glave iz Bologne dobivena je konačna adaptacija. Lijeva ruka joj je oslonjena na koplje, dok u desnoj drži šljem u koji joj je uperen blagi misaoni pogled koji ju čini najljepšim Fidijinim djelom. 16

Apolon Kassel

Zeus Olimpijski

Atena Partenos

Atena Promahos

Atena Lemnos

Poliklet Rodom je iz Argosa, suvremenik je Mironu i Fidiji te Hageladov učenik. Izrađuje u Delskoj bronci. Pripisuje mu se oko 20 statua, po temama bliskih Mironovim djelima jer prikazuju božanstva i atlete. U zapisima stoji da je poput Fidije svoje najznačajnije djelo izradio u hrizelefantinu. To je bila Hera za Heraion u Argosu, no taj kip je u potpunosti uništen poput Fidijinih. Najpoznatija djela su mu atleti "Doriforos", "Diadumenos". Osim njih tu je i "Diskoforos" sačuvan u sitnoj plastici, a jedna kopija čuva se u Zagrebu. Njegova "Amazonka Sciarra" za Artemission na Efezu pobjedila je na natjecanju. Svi njegovi kipovi odlikuju se jedinstvenim proporcijama tijela koje on iznosi u djelu "Kanon". Taj kanon temelji se na matematičkim pravilima gdje je odnos glave prema ostatku tijela 1:7. Tijela njegovih kipova stoje u savršenom balansu gdje je sva težina na jednoj nozi. Ističe muskulaturu i nagost, a zanemaruje izraz lica. Frizuru izrađuje sa simetričnim pramenovima. Doriforos (450.-440.<)(Arheološki muzej, Napulj) - sačuvano je nekoliko mramornih adaptacija. U ovom djelu Poliklet ostvaruje svoje ideje izrečene u kanonu. Prikazuje nagog atletu kojemu težina tijela počiva ne desnoj nozi kojom istupa naprijed, dok je lijeva povučena u natrag i samo se oslanja na pod. Kao protuteža desnoj nozi lijeva ruka drži koplje, dok je desna opuštena i u stanju mirovanja. Postiže izraziti kontrapost, sa savršenim balansom dijelova tijela u pokretu i mirovanju. Diadumenos (430.-420.<)(Arheološki muzej, Napulj) - mramorna adaptacija Diadumenosa jedna je od najranijih antičkih kopija, pronađena na Delosu oko 100.<. Prikazuje atletu pobjednika natjecanja koji stavlja vrpcu na glavu. Iako je po osnovnim značajkama jednak Doriforu (stav nogu i proporcije), detaljniji je i pokazuje više pokreta. Glava je okrenuta udesno dok oči prate rad ruku. Kresilas Podrijetlom je sa Kidonije na Kreti. Poznat je ponajprije po tome što je izradio Periklov idealizirani portret. Izradio je i jednu "Amazonku" za Artemission u Efezu, te hermu "Atene".

Periklo Doriforos Diadumenos Diskoforos Amazonka

17

Kiparstvo zrele klasike klasike (420.-380.<) (Bogati stil)
Majstori bogate klasike u svom stvaralaštvu prebacuju težište na "slikarski" pristup, koji ima za cilj da više otkriva. Važan preduvjet za ovo je primjena mokre draperije na figurama božica koje tako ostavljaju dojam prozračnosti. Figure imaju raznolikije poze i pokazuju više pokrenutosti. Ovu novu tendenciju u kiparstvu prate i dostignuća u arhitekturi (izum korintskog kapitela). Kipari bogate klasike Alkamen - jedan je od najvažnijih potomaka Fidijine škole, najpoznatiji po izradi "Karijatida" na Erehteionu. U svojem radu on je tradicionalist koji ne usvaja principe bogatog stila. Pripisuju mu se: "Afrodita Dafne tipa" sačuvana u rimskim kopijama, "Ares Borghese", mladić sa šljemom na glavi i mačem u ruci; "Hermes Propylaios" itd. Radio je i skulpturu Hefestejona. Agorakrit - drugi važni potomak Fidijine škole. Najpoznatije djelo mu je "Nemeza iz Ramnusa", prikazana sa posudom i grančicom, a na bazi kipa bila je priča o Heleni. Peonije - za njega se zna samo da je izradio kip "Nike" 425.< kao zavjetni dar svetištu u Olimpiji za pobjedu Mesenjana nad Spartancima. Kip je sačuvan u originalu i predstavlja jedno od prvih ostvarenja u mokroj draperiji. Peonijev stil je znatno slobodniji i "bogatiji" od Alkamenovog. Kalimah - prema stili najbliži je Peonijevim elegantnim ostvarenjima. Najpoznatiji kip poznat preko rimskih kopija mu je "Dražesna Afrodita", u Rimu kao "Venera Genetrix"

Karijatide

Ares

Nemeza

Nika

Afrodita

Arhitektura visoke i zrele klasike 450.-380.< (Partenonsko doba i bogato zrelo doba)
Arhitektura razvijene klasike dijeli se na: A) Partenonsko ili Periklovo doba (450.-420.<); Bogato zrelo doba (420.-380.<) vrijeme je opsežnog reljefnog ukrašavanja hramova. U arhitektonskim oblicima, ali i u arhitektonskoj skulpturi hramovi ovog razdoblja preuzimaju kanonsku formulu uspostavljenu na Zeusovom hramu u Olimpiji. Prevladavaju dorski hramovi, koji kombiniraju vanjsku dorsku formu sa unutrašnjim jonskim elementima. To se odnosi na izradu neprekinutog jonskog reljefa na frizu naosa, čime se postiže jedinstvena naracija. Osim jonskih, zahvaljujući izumu korintskog reda, krajem 5.st.< u arhitektonski interijer uskoro se uvodi i korintski red. Atenska agora Atenska agora nema plansku ideju već se razvija prema dinamici procesa razvijanja Atene u veliki grad i najveću silu Grčke. Sa sjeverozapada agoru dijagonalno presjeca Panatenejski put koji vodi na jugoistok prema Akropoli. Najstarija i najvažnija skupina javnih zgrada, nastalih još za vrijeme tiranina Pizistrata, proteže se kroz istočnu padinu brežuljka na kojemu stoji hram Hefesteion (Teseion). Agora se okružuje trijemovima tijekom više stoljeća. 18

Atena, Agora, Hefesteion (Teseion) (449.-440.<) - arhitekti hrama bili su Koreb i Kalikrat. Tipološki je dorski heksastilni peripter, 6:13. Ima pronaos i opistodom, a u celi je postava jonskih stupova u obliku slova "pi", te se tako oblikuje prostor za zadržavanje. U celi su stajali kipovi Hefesta i Atene, prikazanih na karakterističan način sa atributima. Reljefi hrama - peristaza ima dorski friz. Od tog friza sačuvan je dio istočnih metopa sa Heraklovim zadacima, te po 4 metope na jugoistoku i sjeveroistoku sa Tezejevim djelima. Naos ima jonski friz koji je figuralno ispunjen na istoku i zapadu. Na istoku je reljef sa scenama iz amazonomahije, dok je na zapadu reljef sa scenama iz kentauromahije. Atenska akropola Atenska akropola je bilo mjesto gdje se svake 4 godine slavio rođendan Atene u obliku "Velikih Panateneja". Od kraja brončanog doba postepeno gubi fortifikacijski karakter, te koncem 6.st.< postaje središnjim svetištem Atike. Kroz 6.st.< tirani Pizistrati tu grade hram Atene Polias, a kasnije i hram hekatompedon iz kojega će se u 5.st.< izroditi Partenon. Te arhajske hramove 480.< ruše Perzijanci, a od 449.< pod demokratskom vladavinom Perikla dolazi do obnove svih građevina. Najvažnije građevine klasičnog doba na Akropoli su: Partenon, Propileji, hram Atene Nike i Erehteion. Uz njih važne građevine akropole bile su i one u Artemidinom, te Zeusovom područje, no one danas nisu sačuvane. Na južnoj padini akropole 429.< radi velike kugu utemeljeno je Asklepijevo svetište koje dobiva hram i liječilišne trijemove. Krajem 5.st.< i početkom 4.st.< na južnoj padini grade se i Dionizijevo kazalište, te Periklov odeon. Atena, Akropola, Partenon (447.-432.<) - današnjem Partenonu je prethodio stariji hram božice Atene koji je u razdoblju od 500.< do 480.< zamjenio još stariji hekatompedon iz doba Pizistrata. Taj stariji Partenon bio je arhajski dorski heksastilni peripter, 6:16, koji je porušen 480.< u ratu s Perzijancima. Novi Partenon gradi se od 449.< nakon Periklova dolaska na vlast, pod arhitektima Iktinom i Kalikratom, te nadzornikom Fidijom. U potpunosti je izgrađen od penteličkog mramora, u vrijednosti od 500 talenata. Tipološki, Partenon je dorski oktastilni peripter, 8:17. Ima heksastilni pronaos i opistodom, te neuobičajeno široku celu koja ima postavu stupova u obliku slova "pi", što postaje atički standard. Iza cele je zasebna prostorija, aditon Partenos. Ima uravnotežen sklad, savršene proporcije, te koristi optička zakrivljenja. Jonski element pronalazi se na frizu naosa, koji je kontinuiran. U unutrašnjosti je stajao hrizelefantinski kip Atene Parthenos. Reljefi hrama (BM, London) - reljefe je izradila Fidijina škola. U 19.st. Lord Elgin je sakupio dijelove skulpture razrušenog Partenona i odnio ih u Britaniju, a danas se friz, zabati i velik dio metopa nalaze u British Museumu u Londonu. A) Istočni zabat - prikazuje "Atenino rođenje". Sačuvane su figure Dioniza, zatim Demetre Perzefone i Hekate, Dione Afrodite i Hestije, te konjske glave na rubu zabata koje simboliziraju kočiju sunca i kočiju mjeseca; Zapadni zabat - prikazuje "Borbu Atene i Posejdona za grad Atenu". Sačuvana je figura kralja Kerkopsa, te fragmenti drugih. Zabatne figure su izvedene kao puna plastika, te su umetnute u zabatni okvir. Pokazuju odlike visoke klasike: anatomska preciznost i detaljnost, ženske figure u mokroj draperiji, idealizirane i smirene crte lica. B) Metope: istok- gigantomahija, jug - kentauromahija; zapad - amazonomahija; sjever Trojanski rat. C) Panatenejski friz - neprekinuti friz dugačak je oko 160m. Prikazuje Panatenejske svečanosti čiji je početak na zapadu sa pripremom za ophod. Sa sjeverne i južne strane teče konjički ophod sa povorkom koja nosi zavjetne prinose. Friz završava na istoku gdje je prikazano prinošenje peplosa božici Ateni, te skupština bogova. Figure metopa i friza izvedene su u reljefu, te pokazuju jednake karakteristike poput onih na zabatu. Sve su bojane, ponegdje i sa metalnim dodacima. 19

Atena, Akropola, Propileji (437.-432.<) - sagradio ih je arhitekt Mneziklo, odmah nakon izgradnje Partenona. Propileji su služili kao monumentalno predvorje akropole. Izgrađeni su kao fasada hrama, a sastoje se od: A) Procesijskog puta prema Akropoli; B) Ulaza sa pet prolaza i trijemom; C) Bočnih krila. Samo jedno od 4 krila je dovršeno, te je služilo kao pinakoteka za izlaganje slika. U unutrašnjosti propileja strop je kasetiran, a tu se upotrebljuje i jonski red. Atena, Akropola, Nika Apteros (427.-424.<) - izgradio ga je arhitekt Kalikrat, a kao i kod drugih građevina akropole kao građevni materijal koristi se mramor. To je jonski hram na bastionu južno od propileja. Po tipologiji je tetrastilni amfiprostil. Cela nema pronaos, a prema trijemu se otvara sa neuobičajenim postavom stupaca. Oko 410.< parapet bastiona hrama dobiva reljefe izvedene u bogatom zrelom stilu. Reljefi hrama - reljefi su izvedeni na jonskom kontinuiranom frizu. Na istočnom frizu je prikazana "Skupština bogova", na sjevernom i južnom frizu izrađena je kompozicija "Bitka Grka i Perzijanaca kod Plateje", u čast pobjede Atenjana. Na zapadu je "Borba Atenjana i Beotijanaca". Niski reljefi parapeta na bastionu prikazuju procesiju božica Nika u mokroj draperiji koje se spremaju na žrtvu božici Ateni. Atena, Akropola, Erehteion (421.-406.<) - izgradio ga je arhitekt Filoklet, a skulptorski dekorirao Alkamen. Po tipologiji je jonski hram neobičnih proporcija. Prostorija uz istočni heksastilni trijem posvećena je Ateni, dok je na suprotnoj strani Posejdonov prostor prema zapadu otvoren polustupovima, a uz njega je i Erehtejevo, te i Kerkopsovo područje. Iz Posejdonova prostora izlazi se na sjeverni i južni trijem. Veći, sjeverni trijem izgrađen je na nižoj razini od ostatka hrama, dok manji južni trijem umjesto stupova ima karijatide koje je izradio Alkamen. Unutar hrama čuvali su se: sveti plamen i ksoanon Atene (drveni kip), te peplosi što su se nosili Panatenejskim svečanostima, koje su čuvale elgastine. U blizini hrama nalaze se i dvorište za kult, maslinovo drvo i Zeusov oltar. Reljefi hrama - friz je bio bogato ukrašen sa listolikim uzorcima antemija te figuralnim frizom, dok su zabati ostali prazni. Oštećenost friza onemogućuje identifikaciju ikonografije. Zanimljivost friza je tehnički neobična izvedba, s bijelim mramornim figurama na pojasu plavkastog vapnenca. Ostala Grčka središta Osim u Ateni, klasični dorski hramovi u vrijeme zrele klasike grade se diljem Grčke. Najpoznatiji od njih su Posejdonov hram na Rtu Sounionu, Apolonov hram u Bassi, te Apolonov hram na Delosu. Od ostalih hramova ističe se hram u Ramnusu, posvećen Niktinoj kćeri Nemezi. Hram je kao dorski peripter izgradio arhitekt Koreb oko 435.<. Posebno mjesto u arhitekturi svetišta zauzima Telesterion u Eleuzini. Rt Sounion, Posejdonov hram (oko 440.<) - hram posvećen bogu Posejdonu koji se nalazio u Atici, na rtu Sounion. Imao je velik značaj za pomorce, a to je bilo i područje za iskrcavanje atenske vojske. Izgradio ga je arhitekt Koreb. U tipologiji je klasični dorski heksastilni peripter, sa širokim kanelirama kojih je stoga bilo samo 16, zbog čega su bile vidljive i sa pučine. Reljefi hrama - od reljefne dekoracije sačuvani su tek fragmenti. Dok je na peristazi hrama bio dorski friz metopa i triglifa, naos je imao kontinuirani jonski friz.

20

Eleuzina, Telesterion (430.-420.<) - u Eleuzini već za vrijeme Pizistrata svetište Demetre dobiva zidine, a za vrijeme Perikla svetište se razvija pod arhitektom Iktinom. Potpuno se obnavlja u Hadrijanovo doba. Telesterion je hram kvadratnog oblika koji uz zidove na sve četiri strane ima tribine za 5000 sudionika. Strop dvorane nosi 6 redova od 7 jonskih stupova. U središtu šume stupova je aditon. U 4.st.< građevina je dobila novi široki trijem sa 12 stupova na pročelju. Delos, Apolonov hram, Delos (430.-420.<) - jedan od Apolonovih peripternih hramova na Delosu. Od mramora je, a izgradili su ga Atenjani. Reljefi hrama - od sačuvanih reljefa hrama, zanimljiv nalaz predstavlja akroterij sa prikazom Boreasa (sjeverni vjetar) kaji otima Orintiju, kćer Erehteja. Orintija je prikazana u mokroj draperiji kako se otima Boreasu. Basse, Apolonov hram (Apollo Epikourios)(430.-420.<) - hram u Figaliji na Peloponezu posvećen Apolonu Pomagaču, podignut radi zaštite od kuge. Izgradio ga je arhitekt Iktin. Po tipologiji je dorski heksastilni peripter, 6:15. Ima pronaos i opistodom, te aditon. Cela je raščlanjena zidnim istacima koji završavaju jonskim stupovima. Najveći značaj hrama je u tome da u interijer uvodi i korintski red. To Iktin postiže postavljanjem slobodnostojećeg stupa na kraj niza zidnih istaka, tvoreći tako klasičnu postavu u obliku slova "pi". Reljefi hrama (BM, London) - peristaza ima dorski friz metopa i triglifa koji nema figuralnu dekoraciju. Za razliku od Hefesteiona, Partenona i Posejdonovog hrama koji imaju jonski friz na fasadi naosa, ovdje se jonski friz nalazi u unutrašnjosti cele, dok su na fasadi pronaosa i opistodoma reljefno ukrašene metope od kojih su sačuvani tek fragmenti. Jonski friz u unutrašnjosti ima scene iz amazonomahije (jug i istok) i kentauromahije (sjever i zapad). Ovaj friz izveden je u visokom reljefu, a pripisuje se Peoniju iz Mende. Prikaz borbe je dinamičan sa smjelim kompozicijama, a u razdoblju kasne klasike biti će uzor za frizove Mauzoleja u Halikarnasu.

Arhitektura kasne klasike 380.-330.< (peripteri, tolosi i kazališta)
U 4.st. politički i ekonomski položaj Grčke je težak. Ideja o helenskom jedinstvu je izgubila svoju vitalnost i počela se gasiti, nema više velikih državnika ni veliki planova. U arhitekturi i reljefima 4.st. ne dolazi do značajnijih promjena u odnosu na 5.st. Osim gradnje peripternih hramova grade se i tolosi, nastaje ogroman broj kazališta, a najvažniji spomenik ovog razdoblja je Mauzolej u Halikarnasu. Sve više hramova i spomenika je izvan Atene, a ti hramovi pokazuju i regionalna obilježja. U arhitektonskoj skulpturi standardne teme gigantomahije, kentauromahije, amazonomahije, trojanskog rata i Heraklovih zadataka i dalje dominiraju frizovima. Kazališta U kasno klasično doba intenzivira se gradnja kazališta. Iako se dimenzijama razlikuju, svi slijede neka osnovna načela. Kaskadno gledalište, teatron, prilagođeno je oblikom padini brežuljka. Kerkidesi i dijazom dijele sjedala teatrona. U dnu teatrona je popločana orkestra za ritualne plesove. Prilaz orkestri je preko paradoa koji odvajaju orkestru i teatron od skene. Osim teatrona postojao je i odeon, manja zatvorena građevina za glazbena natjecanja, arhitektonski slična kazalištu. Svoje monumentalne oblike kazališta i odeoni postižu u helenističkom razdoblju. Najpoznatija kazališta su ona u Ateni i kazalište u Epidauru. Osim njih ističu se: Apolonova kazališta na Delosu i u Delfima, Zeusovo kazalište u Dodoni, kazališta u Megalopolisu, Efezu, Pergamonu itd. 21

Delfi Nalazi se u Fokidi, u središnjoj Grčkoj, na južnim obroncima Parnasa. Grci su Delfe smatrali središtem svijeta, a kao svetište i središte Apolonovog kulta, prihvaća se od 8.st.<. Početkom 6.st.< u Delfima su se održavale Pitijske igre. Delfi su do dolaska Rimljana ostali simbolom jedinstva Helena, a za vrijeme Hadrijana doživljavaju obnovu. U 4.st. jačanjem kršćanstva gube na svom značaju, a naredbom rimskog cara Teodozija proročište je ukinuto oko 390. Delfi, Apolonov hram (oko 370.<) - hram na ovom najvažnijem lokalitetu štovanja boga Apolona još od arhajskog doba dizao se u više navrata, nakon požara i potresa. Po posljednji put se gradi oko 370.<, a Po tipologiji je klasični dorski peripter, 6:15 sa trobrodnom celom. Hram je imao i 2 podzemne prostorije, od kojih je u jednoj sjedila proročica Pitija, a u drugoj se čekalo na odgovor. Reljefi hrama - od skulptorske dekoracije hrama malo se sačuvalo, a najbolje fragmente predstavljaju akroteriji u obliku gorgone. Ostatak dekoracije zabata zna se iz zapisa. Na zapadnom zabatu bili su Apolon, Artemida i muze, a istočni zabat je imao figuru Dioniza. Delfi, Tolos (oko 370.<) - kružni hram koji je potpunosti izgrađen od mramora od strane arhitekta Teodorosa u svetištu Atene Pronaje u Delfima. Jedina je dijelom sačuvana struktura tog svetišta. Koristi za tolose uobičajenu kombinaciju dva reda. Peristaza je imala 20 dorskih stupova, a u unutrašnjosti cele stajalo je 10 stupova korinskog reda. Tegeja, Hram Atene Aleje (oko 360.<) - na ovom lokalitetu u Arkadiji arhajski hram je stajao do 395.< kada je spaljen. Pod kiparom i arhitektom Skopasom obnavlja se par desetljeća kasnije. Tipološki je klasični dorski peripter, 6:14, a koristi kombinaciju sva tri reda. Peristaza je sastavljena od dorskih stupova, pronaos i prizemni polustupovi unutrašnjosti cele su u korintskom redu, a polustupovi na katu cele su jonski. Reljefi hrama - najbolje sačuvana skulptura je sa zabata gdje su prikazani: Lov na kalendonskog vepra (istok) i Borba Telefa i Ahileja (zapad). Sačuvane su i nimfe koje su imale ulogu akroterija. Jedina ulomak sa zabata koji se sa sigurnošću može identificirati je glava Herakla. Osim zabata arhitektonska skulptura je ukrašavala i metope naosa. Tu su prikazani lokalni heroji iz Tegeje (istok) i Telefov život (zapad). Na svim ulomcima očituje se Skopasov stil. Epidaur, Asklepijev hram (oko 370.<) - ovaj glavni hram Asklepijeva liječilišta je imao svoju arhajsku fazu iz 520.<, a obnovljen je početkom 4.st.<. Arhitekt hrama bio je Teodot, a skulptorsku dekoraciju izradio je Timotej. Po tipologiji je dorski peripter, 6:11. U unutrašnjosti hram stajala je Asklepijeva hrizelefantinska statua koju je izradio kipar Trazimah. Reljefi hrama - najbolje sačuvana skulptura hrama su dva bočna akroterija u obliku Nereida (Lahor), te jedan središnji akroterij u obliku Nike koje je izradio atenski kipar Timotej. Od zabatne skulpture sačuvani su ulomci amazonki i drugih neidentificiranih figura sa kompozicije amazonomahije. Epidaur, tolos (oko 350.<) - ovaj kružni hram koji se nalazi u liječilišnom kompleksu, Asklepeionu, izgrađen je od strane Polikleta Mlađeg. Poput tolosa u Delfima koristi kombinaciju dva reda. Na peristazi je raspoređeno 26 dorskih stupova, dok se u unutrašnjosti cele nalazi 14 manjih korinstskih stupova.

22

Epidaur, kazalište (oko 350.<) - po proporcijama i skladu najljepše je i najbolje sačuvano antičko grčko kazalište. Sagradio ga je Poliklet Mlađi. Dvokatni teatron je širok preko 100 m. Sjedala teatrona okrenuta su prema sjeveru, što je gledaocima omogućilo pogled prema Asklepijevom svetištu u dolini. Orkestra je kružnog oblika, a iza nje je nekada je stajala dvokatna građevina skene. Kazalište u Epidauru je znamenito zbog svoje akustike, te se u njemu i tiše šuptanje u orkestri čuje razgovijetno na bilo kojem od 14 000 sjedala. Halikarnas, Mauzolej (377.-353<) - dala ga je izgraditi Mauzolova žena Artemizija. U tu svrhu pozvala je arhitekte Piteja i Satira, a posao je nakon Mauzolove smrti dovršio Aspasia. Sagrađen je na temenosu dimenzija 240 x 120 m, a u konačnoj izvedbi Mauzolej je bio pravokutnog tlocrta sa dimenzijama 38 x 32 m, sa visinom od 50 m. U visinskom stupnjevanju imao je tri razine: A) baza koja također ima trotaktno stupnjevanje; B) kolonada sa 36 jonskih stupova u interkolumniju od 3 m; C) stepenasti piramidalni krov sa 24 stepenice. Građevni materijal bila je opeka koja je zatim obložena sa prokonejskim mramorom. Reljefi mauzoleja (BM, London) - baza mauzoleja imala je 4 razine skulptorske dekoracije: A) u najnižoj zoni baze je oko cijele građevine tekao visoki reljef borbe Grka i Perzijanaca; B) u središnjoj zoni baze stajali su kipovi Grka i Perzijanaca; C) u najvišoj zoni baze stajao je friz lova na divlje zvijeri; D) na vrhu najviše razine baze oko građevine je tekao friz sa amazonomahijom. Svi reljefi bili su bojani na način da je pozadina u plavoj, a figure u crvenoj boji. U interkolumnijima jonskih stupova stajali su kipovi Mauzolove obitelji i njegovih predaka, a na vijencu krova stajali su kipovi lavova. Na vrhu piramidalnog krova Artemizija je nakon Mauzolove smrti dala postaviti kipove Mauzola i sebe u kvadrigi. Svu skulptorsku dekoraciju izvela su 3 najveća umjetnika iz Atene: Brijaksid, Timotej i Leohar; te veliki Skopas sa Parosa. Opredijelili su se na način da je svatko izrađivao na jednoj strani. Timotej je klesao na jugu, Brijaksid na sjeveru, Leohar na zapadu i konačno Skopas, kao najveći od kipara, klesao je na najvažnijoj istočnoj strani. Kipovi i reljefi nose obilježja zrele klasične epohe, a nastavljaju se na dinamične i kompozicijski smjele reljefe iz Apolonova hrama u Bassi. Razlika se očituje u tome da ovdje figure nisu natrpane, već dobivaju više prostora za izvođenje radnje, a vidno prisutan je i pathos koji zamjenjuje zamišljeni pogled odnosno ethos iz visoke ibogate klasike. Kipove Mauzola i Artemizije, po nekim teorijama Apolona i Nike koji predstavljaju kralja i kraljicu, na vrhu krova isklesao je Brijaksid. Oni osim što pokazuju Brijaksidov stil nose i portretna obilježja jer Mauzol je prikazan etnički vjerno, tj. kao Perzijanac. Gotovo sav skulptorski ukras danas se čuva u British Museumu, a osim kipova Mauzola i Artemizije najbolje sačuvan je friz sa amazonomahijom. Olimpija, tolos Filipeion (oko 338.<) - kružni hram koji je podigao Filip II. Makedonski, a služi kao vrsta heroona za makedonsku kraljevsku obitelj. Krepidoma ima tri stube, a peristaza 18 jonskih stupova. Niz od 9 korintskih polustupova raščlanjuje zid u unutrašnjosti. Polukružni podest u interijer nekoć je nosio hrizelefantinske statue. 23