Slavoj Zižek ZNAK/OZNAČlTELJ/PISMO prilog materijalističkoj teoriji označiteljske prakse

SADRŽAJ

Znak/označitelj »Označitelj reprezentira subjekta za nekog drugog označitelja« Lacan i kritička teorija Praksa i istina: Hegel Označitelj/pismo Teorija pisanja — materijalistička teorija »produkcije ljudi« Literatura

5 55 119 175 249 283 335

Znak/označitelj

»'Ima li možda još nečega na što biste mi htjeli skrenuti pažnju?' 'Na čudan događaj sa psom one noći.' 'Pas nije noću činio ništa čudnovatog.' 'Ta upravo to jeste ono čudno,' dodao je Sherlock Holmes.« A. C. Doyle, Srebrni plamen" Taj odlomak iz priče o Sherlock Holmesu izdaje osnovni potez označitelja kojeg su — u obliku negativne ili »minus« veličine — otkrili još ruski formalisti (što svjedoči o tome da su, unatoč ovlašćenoj Levi-Straussovoj kritici nji­ hova formalizma, već prešli prag označitelja): » .. lingvistička pojava da samo izostavlja­ nje nastavka može odigrati ulogu posebnog nastavka na očit način je pokazala unutarnju, sistemsku organizovanost jezika, u kojoj pri­ sustvo i odsustvo, + i —, imaju istu distinktivnu ulogu. U skladu s tim, ali na književnome planu, Jurij Tinjanov je, na primer, in­ terpretirao nedostatak celih stihova i strofa kod Puškina: ta izneverena očekivanja, kondenzovana neizvesnošču, poetski su funkcio­ nalna i veoma sugestivna. Ona ulaze u pesnikov oblikovno-estetski postupak. I isto onako kao što je B. de Kurteneu ili F. de Sosiru nulti nastavak bio 'otvor' kroz koji se moglo da dopre do unutarnje korelativnosti u jezič-

7

čime se govor — iako upućuje ka unutraš­ njosti. u toj izvanjskosti/drugotnosti. 9). opoziciji spram suprotnog člana. Da sama odsutnost igra pozitivnu ulogu. ne može. šalje ka odsutnome (pepeo ka vatri). da djeluje na istom nivou sa prisutnošću. duševna stanja. sredstvo koje našu pažnju treba da usredsređuje na samu misao. Pre­ davanja iz strukturalne poetike. tako ni govorene reči nisu kod svih iste. u kome je čudno upravo što on nije isto tako je njegov specifički nedje imamo posla sa »izneverenim očekiva­ njem« koje pretpostavlja diferencijalni (označiteljski sistem). I kao što svi ljudi ne­ maju isti rukopis. »plus« i »minus« veličina. nego cjelina onoga što on jeste i onoga što on nije. Petkovića uz: J. dakle ospoljavanje nečeg Unutarnjeg. pak.koj strukturi. i pre svega ideologem znaka koji je omogućuje. ono što nas upućuje postati sama odsutnost. Jedino na taj način odsustvo rrože igrati 'pozitivnu' ulogu. ne možemo pronaći nigdje u 'realnosti'. kao 'samorazumljivu' os­ novu. A isto tako identične su i stvari čije su slike ova stanja. Ovdje nalazimo osnovne poteze znaka: zvučno izražavanje i saopćavanje »duševnih stanja«. Uzmemo li gubitak prednosti prisutnosti nad odsutnošću zaista 'ozbiljno'. Jezik smijemo li tako ka­ zati — nije tek to što on jeste. jer to što on nije isto tako je njegov specifički ne­ dostatak. no nešto teže izložiti sav njezin domašaj. izriče Aristotel: »Zvuči izraženi glasom su simboli (znaci) duševnih stanja. osnovana je arbitrar- 8 9 . riječi su to primjerenije što više su tek proziran medij. čiji su neposredni znaci ovi izrazi. onda treba da probijemo cjelokupno polje metafizike (misli prisutnog u njegovu prisustvu). 53). Znak se prvi put javlja kod Platona. Lotman. I takvo stanje stvari u kome »prisustvo i odsustvo. moguće je jedino u okvirima paradig­ matskog sistema u kojem obe one čine označiteljsku dijadu. isto tako su Puškinove 'beline' omogućile ulazak u književnu strukturu. I ovdje leži osnovna razlika 'struktura­ lističkog' pojma strukture spram uobičaje­ nog: jezik kao strukturalni »sistem« obuhva­ ća cjelinu pozitivnih i negativnih. kod svih su identična. prisutni član paradigmatske alternative gubi prednost nad odsutnim jer je — isto kao i u odsutnog člana — njegov identitet tek u razlici. Diferencijalnost označitelja lako je 'shva­ titi'. + i —.« (Organon. misli — zapravo uvijek kreće na vanjskome nivou. Ovo poslednje moguće je tek u sistemu u kome istovjetnost bilo kojeg ele­ menta čini jedino njegova razlika spram os­ talih elemenata. a napisane reči su simboli reči izraženih glasom.« (Predgovor N. možda čak naknadnosti jezika. onda su u njega prisustvo i odsustvo tako isprepleteni da su postavljeni na isti nivo. Jer. do­ duše. Ako jezgro označitelja leži u diferencijalnosti. a teorijski ga u ispunjenom obliku. ono sačinjava osobitost Simbolnoga. nasred 'realnosti' prisutno nas. imaju istu distinktivnu ulogu«. Međutim.

ne pos­ toji 'čista' apstrakcija broja. Više nego o jasnom informisanju. označeno kao misao) cje­ lini znaka: govor tek daje poznatim stvarima imena. nasuprot tome. naravno. (Jezik ne olakšava baš posao onome ko bi htio apstraktno izra­ ziti ideje. poziva da bismo se zauzeli za neku stvar. naravno. No. Marcel Granet.nost jezičkog znaka. bit 'primjera'. dakle na označeno i označitelja kao sastavne dijelove znaka. samorazumljivo prvenstvo glasa is­ pred pisma. Poslednja rečenica kaže i koje shvaćanje istine odgovara znaku: skladnost misli i stvari. No. kako općenito u apstrakciji od svojih 'primjera' nije praznina bez značenja. na nivou ideologema simbola koji prethodi zna­ ku. Iako istina postoji tek u rečeni­ cama (tačnije. koja se shvaća kao 'čisto' Upravo zato što već govori o razlici općenitoga spram njegovih primjera. istinitost iskaza odlučuje se izvan go­ vora. Ovim lukavstvom 'objašnjavajućih pri­ mjera' općenito prisvaja ono što mu pripada tek kroz nesvodljivo posredovanje sa 'posebnim' primjerima. tj. još je važniji od ovih poteza neiskazan. ističe kako se kvaliteti kineskog jezika »veoma razlikuju od onih koje bismo tražili od nekog jezika za osiguranje dobrog prijenosa misli«.). na nivou referenta. iako pretpostavljen — nastup razlike opće/pojedinačno. »Govor smjera. nego za brojeve važi — kao što to danas ne sasvim primjereno kažemo — 'mitsko značenje'. ideje/zakona i 1 njezina 'primjera' itd. nedos­ tatak apstraktne općenitosti: »U kineskom je jeziku riječ nešto drugo od znaka koji bi da 10 11 . dakle. ne postoji takva 'apstraktna' općenitost. potom pak uzima primjer — ili još radije upoređenje iz analognog područja — i stvar odmah postaje jasna.) Kineskom je jeziku zaista svoj­ stvena začuđujuća snaga saopćavanja čuv­ stvenog šoka. — nastup teorije koja nije već sama so­ bom praktički čin. U tome leži osnovno označlteljsko lukavstvo Platonove strategije: jer sav Pla­ tonov idealizam stoji i pada sa tvrđenjem kako svaki primjer djeluje tele kao spoljašnja. Spoljašnjost samog referenta (»stvari čije su sli­ ke ova stanja«. ne može 'osloboditi' svojih 'primjera' i uspostaviti kao prema pojedinačnom 'indife­ rentna' apstrakcija. razmjer Itd. razlika općeg i njegova pojedinačnog 'prim­ jera': ne postoji vrijeme kao apstraktno-općenita mjera. nego jeste ili nije. 1 zrenje u stvari.« Prevagu intersubjektivno-praktičkog značaja govora prati. označenog i referenta. 'bezinteresnoj' distanciji spram To su. radi se o usmjeravanju ponašanja. koji su neposredno ne samo nerazumljivi. dosad možda najbolji ev­ ropski poznavalac kineske misli. već zvuče čak paradoksalno. distinkciju. dan/noć. na djelatnost. dvije strane istoga: tek distinkcijom zrenja 'čiste' teorije dolazimo do 'čiste' općenitosti. Poimanje govora kao phoni semantiki. Općenitost se. nego je ova općenitost neizbri­ sivo obilježena 'posebnim' kružnim kreta­ njima (godišnje dobi. u apofanatičkim iskazima). njegova podjela na fonetički i semantički nivo. itd. iako sama stvar nije istinita ili lažna. Platon može s takvim uspijehom upotrebljavati 'objašnjavajuće primjere': on često najprije pruža opštu definiciju. 'čiste' općenitosti kakvu nalazimo jedino u 'zapad­ noj' metafizici i koja utemeljuje razlikovanje 'postojanog' i 'promjenljivog'. prije svega. već upravo čisto značenje. dakle adequatio. objašnjavajuća po­ moć.

To što istinitost gubi praktički značaj.služi obilježavanju pojmova. po Engelsovim riječima. izvanjskom nivou za sam jezik. mni­ jenja o konačnome/osjetilnome. ili o ideji koja odlučuje o istinitosti samog znanja. što riječ prestaje biti neposredno praktički čin. čisto teorijsku istinu. 36—37) Prije svega.). što kao temeljni oblik govora nastupa logos apofanatikos. Hesiod još ne poznaje 'bezinteresnu'. zahtjeva drugome.. u čemu se — kao što ćemo još vidjeti — zapravo krije sama 13 12 .. gubitak praktičke dimenzije govora ideologemom znaka: podjela rada.« (La pensee chinoise. međutim. bilo da se radi o 'realnoj' stvari koja odlučuje o istinitosti empirijskog stava. tačnije. 2 I upravo ovo polje intersubjektiviteta/konkrecije probija. Ona ne odgo­ vara pojmu kojemu se pokušava što određe­ nije fiksirati stupanj apstrakcije i općenitosti. bez upotrebe pseuđoobjašnjenja tipa 'sklop konkretnih asocijacija'. izraz je kreta­ nja 'stvari same' izuzete pozicije ovladava­ nja. u kome dakle »pro­ dukcija stvari« (tj. istina još obilježena praktičkim dejstvom: istinita je riječ npr. itd. Ovdje treba imati u vidu odličnu Foucaultovu analizu prijeloma u razumijevanju is­ tine ekspliciranu imenima Hesioda i Platona (u L'ordre du discours): istinitost se stava Platon/Aristotelovim prijelomom odlučuje na 2 I nije slučajno baš 'strukturalizam' taj koji sa pojmom nadodređenosti prvi daje podlogu razumi­ jevanju ovog odsustva apstraktne općenitosti. rad) postaje opredelujuća sredina društvenog života i podređuje sebi uređenje »produkcije ljudi« (pri čemu Engels misli na uređenje porodice. daje podlogu razu­ mijevanju praktičkog značaja govora.'čistom' zrenju teo­ rije koja smjera na objekt. koja razrešava razmiricu. I tek smo se sada približili vlastitome polju kojeg pretpostavlja istina kao adequatio. mudra riječ koja ima odlučne učinke. Ona evocira neodređen kompleks posebnih li­ kova time što se najprije pojavljuju najak­ tivniji medu njima. Već je Platon isticao zahtev za što jasnijim izra­ žavanjem ideja: zato govor kod njega djeluje kao »znak koji bi da služi obilježavanju poj­ mova« u njihovoj apstraktnoj općenitosti. kao poduda­ ranje ili nepodudaranje sa nejezičkom stvari samom. odlučuje o ishodu bitke itd. djelatnim odnosima s njima. izraz je osamosvojenja idealnog/projektivnog momenta spram cjeline radnog procesa. i koji ujedno sa Lacanovim pojmom označitelja kao intersubjektiviteta. treba naglasiti uzajamnu za­ visnost ovih dviju poteza: apstraktna opće­ nitost pojma nedostaje zato jer govor ne smjera toliko na informaciju o objektima ko­ liko na intersubjektivno-praktičke odnose. ne na druge u našim praktičkim. Znak postaje osnovni ideologem označiteljske produkcije tek u društvu u kome je. »porodično uređenje potpuno podređeno uređenju vlasništva i u kome se sad slobodno razvijaju. Kod Hesioda je. potiskuje nastup 'zapadne metafizike' sa Platonom i Aristotelom. dostupnoj bezinteresnom. klasne su­ protnosti i klasne borbe«. zapovjestima. koji je podloga svim ostalim modusima (molbama. svag­ dašnje konkrecije općenitoga.

označiteljska produkcija). Bitno je ovo podu­ daranje: sama vladavina rado istovremeno je vladavina podjele rada. Gubitak praktičkog jedinstva misaonog i djelatnog momenta raz­ lučivanjem 'teorijskog' i 'tehničkog', 'ideal­ nog' i 'realnog', 'projektivnog' i 'izvršnog' momenta potez je rada 'kao takvog'. Rad tako reći prema svome pojmu' teži ka ovome rascjepu. Najljepše se taj ne-praktički značaj teorije potvrđuje u suvremenoj usmjerenosti ka tehničkome raspolaganju (koja obilježava tako reći 'telos', ispunjenje poretka znaka, vladavine /podjele/ rada), njezinom prividno potpunom poređenošću teorije 'praksi', nje­ zinim apsolutnim 'nominalizmom', 'verifikabilnošću', 'aplikativnošću' teorijskih pojmova, operacionalističkim ograničenjem na 'zbiljsku snagu' predskazivanja, raspolaganja, itd. Nije već sama teorija praktički čin, nego njezin opći zakon' tek naknadno aplikujemo, 'isku­ šavamo' na 'vanjskoj stvarnosti'. Sto je ovo naknadno 'verifikovanje' rigoroznije, to se više potvrđuje naša vlastita distancija, izuzetost kretanju 'stvari same'. Razlučenost misli i čina (zakona i primjera, teorije i apli­ kacije) bitna je pretpostavka tehničkog ras­ polaganja, jer ono postoji na način 'lukav­ stva uma', suprotstavljenosti subjekta i ob­ jekta. Subjekt raspolaganja nastupa kao taj koji izvana, iz objektivne distancije ovlada­ vanja, iskorištava 'prirodne zakone' objekta za svoje, objektu vanjske svrhe. I rad je u svojoj biti strukturisan kao vanjska svrho­ vitost: kao što kaže već Mara u Grundrisse... 14

(str. 592—593), razvojem mašinerije razvija se jedinstvo jednostavnog radnog procesa, čovjek pušta prirodu da radi za nj i stupa ukraj opet sa prirodnim podudarajućeg se proizvodnog procesa kao »čuvar i regulator« — prividno paradoksalno, odnos rada ispu­ njava se u čistoj kontemplativnoj upravljenosti, gdje 'priroda sama radi za nas'. 3 U svim odlučnim razdobljima 'zapadne metafizike', ideologije klasnog društva u nje­ govom specifičnom, 'zapadnom' obliku (Aris­ totel, Toma Akvinski, Hegel), osnovni ustroj cjeline bića otvara nanošenje na radni pro­ ces: od Aristotelove entelehije kao ostvare­ nja/dovršetka svrhe u hyle do Hegelova »rada pojma« kao procesa samoostvarivanja apsolutne svrhe. Dakle, sam onto-teo-logički ustroj ove misli (razlika ontološke moguć­ nosti, idealnog 'nacrta', i boga kao posred­ nika između ontološkog i ontičkog, 'pokre­ tača' ostvarenja ontološke mogućnosti, 'izvr­ šenja' njezina 'nacrta') pretpostavlja nano­ šenje na podjelu rada. Tako je ideologem znaka ideologem označiteljske prakse druš­ tava u kojima vlada podjela rada u strogome značenju, u razvijenom obliku o kome govori Mara u Njemačkoj ideologiji: podjela rađa koja je istoznačna sa privatnim vlasništvom, robnim ustrojem produkcije. Jer, vrlo je lako
' Upravo je to što se kod Platona radi o čistoj općenitosti, koja je indiferentna spram primjera, do­ kaz da je njegov idealizam misaoni 'izraz' prevlasti »produkcije stvari« nad »produkcijom ljudi«. Ne osla­ nja se slučajno njegov najslavniji 'primjer' razlike ideja i prolaznog/vremenitog na radni proces (ideja stola koju podržava stolar u procesu proizvodnje ma­ terijalnih stolova).

15

reći kako i društva u kojima ne vlada ideologem znaka poznaju podjelu rada (npr. stara Kina), no stvar je u tome što ova podjela još nije zahvatila osnovni nivo rascjepa projektivnog i izvršnog momenta. Drugim riječima, društva u kojima postoji ideologem simbola poznaju podjelu rada u značenju 'podjele poslova' — ona su, naravno, već društva gos­ podstva — no ova 'podjela poslova' (jedan se moli, drugi ore, treći ratuje, četvrti vlada, itd.) još ne pogađa neposredna sam radni pro­ ces u njegovim momentima, još ne cijepa sam taj proces na projektivni i izvršni momenat. Rascjep samog radnog procesa na njegove momente a ne puka 'podjela poslova', tek je to nivo Marxove tematizacije 'podjele rada'. (I dokaz je odsustva ove prave podjele rada upravo činjenica da na nivou ideologema simbola sam 'idealni', misaoni pol još čuva značaj čina, djelatnosti, kao što smo to vid­ jeli u primjeru Kine.) I nije ovdje stvar u spoljašnjoj analogiji između ustroja metafi­ zike i podjele rada — ideologija (također fi­ lozofijska) nije izuzeta iz društva, odake bismo je 'upoređivali' sa ustrojstvom društva, sam je onto-teo-logički ustroj misli 'dio' pod­ jele rada. No, ne smijemo se iznenaditi ako na tra­ gove koji probijaju ogradu znaka naiđemo, prije svega, već u tekstu koji prvi put filo­ zofsko govori iz ideologema znaka, iz gubitka mitskog/simbolnog neposrednog jedinstva ri­ ječi i stvari (tj. riječi koja pripada stvari sa­ moj kao i njezin oblik, boja, itd.). Osnovno 16

pitanje Platonova Kratila glasi: imaju li stvari svoje ime po prirodi ili se ono — kao što tvrde sofisti — tek po dogovoru vezuju za stvari? (Kao što je to pokazao Gadamer, cjelina ove alternative već pripada filozofiji, sama prva mogućnost — nearbitraran značaj imena — nije isto što i mitsko jedinstvo jer se kreće na nivou mimesis, podražavanja koje već pretpostavlja (rascjep). Principijelni je od­ govor (po analogiji sa oruđem koje nije arbi­ trarno, već treba da bude primjereno svojoj svrsi): po prirodi, i jezgro dokazivanja tačnosti tog odgovora čine poznate Kratilove 'etimologije', izlaganje značenja koja su nagovještena pojedinačnim dijelovima riječi, višeznačnosti cijele riječi ili njezinih dijelova, obrata od uobičajenog 'metaforičkog' znače­ nja ka doslovnom, no neuobičajenom znače­ nju cijele riječi ili njezina dijela, sjedinjenja više riječi u novu riječ sa poznatim znače­ njem, itd. Najpoznatiji primjer: aletheia, is­ tina, kao ale theia, 'lutanje bogova'. Ove su 'etimologije' proživjele mnoštvo ironičnih komentara, zajedno sa mnijenjem da se ovdje radi o ironičnoj igri samog Platona, no više od pseudopitanja da li je Platon ovo 'mislio ozbiljno ili ne'. (Nije stvar u tome da ovo pitanje nema smisla, radi se tek o tome da neposredan odgovor ništa ne kazuje: ironička distancija također može da sakriva zbiljsku nemoć, i obrnuto; to što mi danas razumijemo kao 'naivnost rane misli Grka' može biti tek rezultat predviđanja polja nji­ hove misli, vlastitog nivoa problema na koje 17

ona odgovara). Nas zanima iznenađujuća či­ njenica da ovdje nalazimo cijelu lepezu pos­ tupaka koji u Freuda nastupaju kao »rad sna«: mnoštvo ovih 'etimologija' čitaju se kao (ne uvijek) loš 'vic', neke od riječi svoju op­ ravdanost, tj. nearbitrarnost, prirodnost, ujed­ no nagovještavaju i potiskuju, što će reći: proizvod su istog 'kompromisa' između želje i cenzure kao i učinci »rada sna«. (Nearbitrar­ nost jedne riječi Platon tumači tako što joj pronalazi sinonim, sjedinjuje obe riječi u novu riječ koja je opet riječ sa poznatim zna­ čenjem, i to je značenje bit stvari koju ime­ nuju prve dvije riječi. Na pitanje zašto je onda uopšte došlo do cijepanja na dvije ri­ ječi, Platon odgovara: upravo zato da bi nama jezik na taj način otežao dolazak do prave biti.) I sve se ovo zbiva na nivou označitelja; zato su Platonove 'etimologije' neprevodive. Čim npr. riječ aletheia uzmemo kao jedin­ stvo označenog/pojma, nikada nećemo doći do ale/theia. Označiteljskim obilaskom, do­ duše, stižemo do 'sličnosti smisla', i upravo to je ono na šta smjera Platon (istina je lutanje bogova), no nesvodljivi medij ove operacije ostaje 'asocijacija' na nivou označitelja, označitelj u svojoj 'autonomiji' je taj koji 'vodi igru'. Zar nama učinak zadovoljstva kod ove operacije ne daje upravo to što — kao kod dobre igre riječi — nalazimo smisao u besmislu, u vezi koju legitimiše jedino označiteljska 'asocijacija'? Zar Platon nije ovdje prinuđen, barem za momenat, da napusti polje znaka, da tako reći 'metne u zagrade'

značenje, čime aletheia »od z n a k a . . . postaje označitelj, momenat kome je oduzet smisao, čista materijalnost, neutralna tačka koja se otvara primaju različitih smislova« (EP, 9). Taj postupak 'naravno' (očiglednošću koja je već učinak znaka) ne možemo produžavati u beskonačnost; postavlja se pitanje nearbitrarnog značaja samih riječi koje nama dje­ luju kao etimološki 'korijen'. Ovdje Kratil mijenja cijelo polje i pokušava da neposredno izloži nearbitrarnost samog slova: slovo nije tek spoljašnje podražavanje stvari, već se spram nje nalazi u metonimičkome odnosu, ono je samo dio označene stvari, ono samo posjeduje svojstvo koje označuje. Tako se npr. slovo O nadovezuje prije svega na značenjski nivo okruglog/ispunjenog. Na taj na­ čin, pak, iščezava diferencijalnost, tj. svojstvo označiteljskog. Značenje slova O neposredno utemeljuje njegova veza sa označenim svoj­ stvom, bez posredovanja kroz razlike spram ostalih slova. Tako se označiteljsko njihanje konačno zaustavlja u metonimičkome stapa­ nju znaka i označenog koje jedino može dati oslon cijeloj jezičkoj zgradi, pošto je ono, tako reći, svoj vlastiti oslon (ujedno znak i označeno, ono što znači 'okruglo' i samo okruglo). 'Psihoanalitički' to bi moglo da se iskaže kao jezik incesta, kao nemoguća tačka podudaranja značenja i bitka. Zato nas ne smije iznenaditi ako se Platon — sada, pošto smo prividno 'došli do kraja' — ponovo ob­ raća 'empiriji': unatoč svemu, u svakidašnjem jeziku značenje je mnogih riječi određeno do-

18

čiji je jedini oslon svežanj diferencijalnih poteza koji ga po­ vezuju sa ostalim označiteljima samim tim što ga od njih razlučuju.govorom. jer je u njima već neposredno probijeno polje imagi­ narnoga. pak. dogovorni značaj (prema kome je jezik za­ pravo isto tako dobar. promatrajući stvari kao re­ buse. tada O prestaje biti označitelj i postaje 'imago'. dobar bi znak bio stvar sama. Odmah zatim dolazi ute­ meljenje ove različitosti: znak koji se od oz­ načenog ne razlikuje nije uopšte znak koji treba da upućuje van sebe. jer oni već nepos­ redno nastupaju kao 'besmislica'. naknadno sredstvo. tj. o čemu svjedoči različitost jezika u Helena i varvara. polje značenja. tada se njezin domašaj preokreće. Naime. kod slova O apstrahujemo od sistema diferenci­ jalnih (ovdje: fonoloških) opozicija. kojeg popunjava Platon: označitelj koji je bez oslona u Stvari samoj. kao što pokazuje sledeći primjer sna jedne Freudove pacijentkinje: To pak znači da je prisustvo arbitrarnosti uslov samog znaka: znak već prema svo­ joj biti ne može biti potpuno dobar. besmislici. porok pogađa već sam izvor. gdje se — ako ih uzimamo kao imagi- narne značenjske 'cjeline' — već 'očito' radi o besmislici. Mi. treba da izdržimo u toj 'otvore­ nosti označitelju'. nedostatka njegove ne­ posredne/prirodne određenosti. ka označenome. iskvaren tek razvojem u kome riječi gube puno/izvorno značenje). Tako nasred po21 20 . I to je ono najsubverzivnije: njegova nedostatnost nije tek pro­ izvod razvoja/raspada 'izvornog jedinstva'. koju treba da iskusimo kao sam označiteljski pred-smisao koji tek ima da proizvodi smisao. kao i kod simptoma. Pritisak je Imagi­ narnoga mnogo snažniji u takvim snovima koji neposredno nisu 'apsurdni'. već misli da bi jezik tre­ balo da bude prirodno/nearbitrarno određen. No. što će reći: tek raskršće diferencijalnih poteza. Platonovo je mjesto jedinstveno: on ne zastupa ni prirodnu određenost riječi (prema kojoj je jezik 'izvorno' dobar. nego stvar sama (ako bi znak Kratila bio pot­ pun. sam 'izvorni' elemenat do kojeg nas dovodi 'eti­ mologija' (npr. kod rebusa. također tre­ ba da bude tek označitelj. ali da je on nužno loš. stvar je utoliko jasnija. oslona u Stvari samoj. već sačinja­ vaju posve smislenu scenu. čiji je naknadni učinak smisao. besmisleno je govoriti o 'dobrim' ili 'lošim' riječima). Odavde pak nije teško za­ ključiti slijedeće: ako označiteljska/diferencijalna 'nearbitrarnost'/utemeljenost označitelja isključuje njegovu neposredno/prirodnu određenost. ni neproblematičnu arbitrarnost. I to je bezdan ispred kojeg bježi. tada mi doslovno ne govorimo više o istoj stvari. tada je upravo ona dokaz osnovne 'arbitrarnosti' označitelja. imali bismo dva Kratila). Ako npr. Završetak Kratila zato zvuči kao osnovno nepovjerenje prema je­ ziku: — jezik je posrednik na putu ka istini. theia u aletheia). koji od­ ređuje sam njegov identitet i neposredno ras­ pravljamo o njegovom odnosu spram stvari same. pošto su riječi arbi­ trarne.

pak. nedostatka njegove neposredne/prirodne od­ ređenosti. kao što pokazuje sledeći primer sna jedne Freudove pacijentkinje: »Njen muž pita: Ne treba li da damo da se klavir štimuje? Ona: ne isplati se. uz kojeg Pla­ ton. odmah krpi: njegov je preskok iz označiteljskog izlaganja nearbitrarnosti kao diferencijalnosti ka neposrednoj/nediferencijalnoj nearbitrarnosti 'nelegitiman'. moram ga već inače presvući kožom. treba da izdržimo u toj 'otvo­ renosti označitelju'. koji određuje sam njegov identitet i neposredno raspravljamo o njegovom od­ nosu spram stvari same. Naprotiv. tada mi doslovno ne govorimo više o istoj stvari. već sačinja­ vaju posve smislenu scenu. stvar je utoliko jasnija. simptomatična je činjenica što ih daje previše. kod slova O apstrahujemo od sistema diferencijalnih (ovdje: fonoloških) opozicija. što daje takve argumente koji su neskladni. kojeg popunjava Pla­ ton: označitelj koji je bez oslona u Stvari samoj. oslona u Stvari samoj. daleko od toga da bi je mogla 'dopunjavati'. Opet ponavljanje 22 23 . jer je u njima već neposredno probijeno polje ima­ ginarnoga. što će reći: tek raskršće diferencijalnih po­ teza. naravno. tj. Odavde pak nije teško zaključiti slijedeće: ako ozna­ čiteljska/diferencijalna 'nearbitrarnost'/utemeljenost označitelja isključuje njegovu ne­ posredno/prirodnu određenost. Pritisak je Imagi­ narnoga mnogo snažniji u takvim snovima koji neposredno nisu 'apsurdni'. nji­ me mi zapravo nedopustivo mijenjamo polje. koju treba da isku­ simo kao sam označiteljski pred-smisao koji tek ima da proizvodi smisao. koji se međusobno isključuju. sam 'izvorni' elemenat do kojeg nas dovodi 'etimologija' (npr. za časak sijevne užas diferencijalnosti označitelja. gdje se — ako ih uzimamo kao imagi­ narne značenjske 'cjeline' — već 'očito' radi o besmislici. čiji je naknadni učinak smisao. pošto samo prisustvo diferencijalnog/označiteljskog zna­ čaja jezičkih elemenata isključuje njihovu neposrednu/prirodnu određenost. čiji je jedini oslon svežanj diferenci­ jalnih poteza koji ga povezuju sa ostalim označiteljima samim tim što ga od njih razlučuju. theia u aletheia). spoljašnjeg/naknadnog znaka. jer oni već neposredno nastupaju kao 'besmislica'. Ako npr. također treba da bude tek označitelj. tada je upravo ona dokaz osnovne 'arbitrarnosti' označitelja. ostaje prikrivena. promatrajući stvari kao rebuse. naravno.vijesnog prijeloma. besmislici. kod rebusa. No. Na­ ime. Platon ne daje premalo argumenata protiv arbitrarnosti jezičkog znaka. kao i kod sim­ ptoma. polje značenja. Nearbitrarnost ne može biti ujedno diferencijalno/označiteljska i neposredno/prirodna. tada se nje­ zin domašaj preokreće. I to je bez­ dan ispred kojeg bježi. tada O pres­ taje biti označitelj i postaje 'imago'. no gdje se također još nije ustalila samorazumljivost arbitrarnog. nasred praznine gdje nis­ mo više u 'neposrednom jedinstvu' simbola. Mi. Užas čija prava dimen­ zija.

od 'ne isplati se dati da se klavir štimuje' ka 'ne isplati se gledati tamo' jedini je oslon tog prijenosa 'dvostruki upis' samog označitelj a: aletheia. 281). smislene sklopove. čime ne is­ plati se kao i aletheia »postaje označitelj. Njen je muž tako pitao. Izgleda. predmetom pažnje ne smijemo uči­ niti san kao cjelinu nego samo pojedine djelove njegove sadržine . mi treba da vidimo »kuću na čijem se krovu može vidjeti čamac. Ove riječi dolaze od posjete koju je juče učinila svojoj prijateljici. zatim jed­ no jedino slovo. samora­ zumljive.jednog realnog događaja od prethodnog dana.* (Tuma­ 4 čenje snova. svako 'totalitetno' razumije­ vanje iz 'značenjskog horizonta'. Otvoriti se označitelju. sim­ boličko značenje' one scene iz sna samo još više zasjenjuje put analize. moram odmah da idem. gdje uvijek 'više gubimo no dobijamo'. stvar koju je njen muž već prije braka imao. koji se ne isplati'. besmislenost. doduše. Odav­ de postaje jasna i radikalna različitost ozna­ čiteljske analize spram klasičnog 'hermeneutičkog' postupka: « . kao da je htjela reći: Molim vas. Nikakav smisao ne može legitimisati prijelaz od 'istine' ka 'lu­ tanju bogova'. neutralna tačka koja se otvara pri­ manju različitih smislova« (EP). . do Žrtve. nemojte gledati tamo. Tamo su je pozvali da skine jaknu. 4 Analiza je u principu beskonačna. i prijeko toga do samog odnosa sa Drugim. Ali šta znači to što ga ona sanja? Ona. priča o klaviru da je to odvra­ tan sanduk koji daje loš ton. . I tako se sanduk (Kasten) dopu­ njava sa grudima (Brustkasten) i tumačenje sna vodi direktno u vrijeme njenog tjeles­ nog razvoja kad je počela da biva nezado­ voljna sa svojim tjelesnim oblicima.. Nije teško da izložimo istovjetnost Pla­ tonova postupka kod ale/theia. posve 'uo­ bičajeni' razgovor žene sa mužem o štimovanju klavira. 'ne isplati se'. U tome leži osnovna teškoća analize: treba izvršiti pravi Verfremdungseffekt kojim se oslobađamo pritiska imaginarne scene — bilo kakvo 'hermeneutičko' produbljivanje u 'dublje. Svuda treba da 'stavimo u zagrade' svagdašnje značenjsko polje. sintagma 'ne isplati se' neizbežno bi nas dovela do intersubjektiviteta gdje 'ne isplati se' djeluje kao preokrenuti poziv drugome. a ona se branila riječima: Hvala. tj. znači da i tamo gdje drugi vide posve 'racionalne'. . onda jednu ljudsku figuru u trku čija je glava odstranjena apostro­ fom . rješavanja rebusa i Freudova postupka analize. ulaskom u poredak Simbolnog. U ovom prvom važ­ nom uslovu odvaja se dakle moj metod tuma- 24 25 .. i tako dalje. 190). simbolne kastracije.« (ibid. dakle. momenat kome je oduzet smisao. što će reći: sklopove koje — uprkos imaginarnom prividu — utemeljuje jedino označitelj u svojoj 'autonomiji'. čista mate­ rijalnost. ali ključ za rješenje daju tek riječi: Ne isplati se. ne isplati se. npr. ne isplati se. Prilikom ovog pričanja mora mi pasti na pa­ met da se juče za vrijeme rada na analizi od­ jednom uhvatila za jaknu na kojoj se jedno dugme otkopčalo. . a ona je tako slično odgovorila. zasjenjuje nuž­ nost koraka kroz označitelj u njegovoj 'auto­ nomiji'.

dakle. 'racional­ ne' povezanosti stvari ili ideja. po­ tiskivanje.« (ibid. Označitelji se artikulišu u lance »prekoračivanjem« 'logičke'. 'metodu dešif rovanja'. Važno je. što se težine koja im pripada. Ovdje se pokazuje osnovna diskurzivna pervertiranost označiteljskog artikulisanja želje: sam 'izbor objekta želje' (nad/određuje diferencijalan) 'arbitraran' poredak označitelja. kao konglomerat psihičkih tvorevina. onaj einzige Zug kojeg je prepoznao u njoj. Postupkom ana­ lize treba upravo probiti imaginarni tok »aso­ cijacija«. jedini je os­ lon tome — ako se. verovatno je taj što se njegov brat zvao Joseph. »Dakako da poznajemo važnost imaginar­ nih utisaka u onim razdorima simbolne alter­ native koji daju označiteljskom lancu njegov tok. njome mi 'prijenosimo svoj krst'. poricanje — kad čega treba. radi o simptomu — 'dvostruki upis' samog krsta: ujedno — na fiziološkom nivou — dio tijela i simbol 'zemaljske muke' Prividno posve 'organska' bolest razrješava se u označiteljskom prije­ nosu. kao i ovaj metod. Ništa manje pak zato ne mislimo da ovome lancu vlastiti zakon ovlađuje za subjekt odredujućim učincima: to su istisnuće. kod re­ busa trebamo svaki elemenat ponaosob zami­ jeniti slogom. istorijskog i iz priče poznatog metoda objašnjavanja sna pomoću simbolike i približava se drugome metodu.naravno. Ono što bi trebalo da bude tek spoljašnja slučajnost od koje trebamo u stro­ goj sadržajnoj analizi apstrahirati. pokazuje se kao jedini oslon. njihova je povezanost 'autonomna' i kao takva »razvezuje imaginarne odnose iz­ među logike i 'realnosti'« (LF. i onaj san od samog početka shvata kao nešto složeno. On. Tako kod aletheia trebamo obratiti pažnju na njezine pojedine dijelove i tumačiti ih od­ vojeno: ale/'lutanje'. kao i ovaj. Ovdje postaje očita sva dvoznačnost i neprimjere­ nost izraza »slobodna asocijacija« koji već zasjenjuje činjenicu da odlučuje jedino na­ čin uključenja označiteljskog elementa u di­ ferencijalnu mrežu. 'autonomnoj' povezanosti njego­ vih elemenata — nikako dakle nije riječ o pozitivističko-analitičkome 'svođenju cjeline na mehanički skup dijelova'. (theia/'bogova'). Raz­ log što je Napoleonova velika ljubav bila Josephine. Da nas (poznati Freudov primjer) boli u krstima. kod sna Freudove pacijentkinje ključ za rješenje daje ograničenje pažnje na elemenat 'ne isplati se' u apstrakciji spram cjeline. paradigmu. 133). 'povezanosti ideja' ili 'stvari' ka označitelju. referenta ili označenog. a ne imagi­ narna scena njegova nastupa. objasniti da ti učinci tako vjerno slede razmještavanje označitelja da imaginarni faktori unatoč svojoj 26 27 . 109). da ne promašimo značenje Freudova uputstva: prijelaz sa tu­ mačenja »en masse« na tumačenje »en detail« zapravo je sam prijelaz od imaginarnog polja označenog. jedini je oslon 'izbora objekta' u kojeg se investira energija libida jedinstvo označi­ teljskog Zusammenlegspiel-a.čenja sna od popularnog. su tu­ mačenja 'en detail' ne 'en masse'.

tradicionalni postupak' gubi svoju »nedužnost« (koju je posjedovalo prije pojave novih sredstava) i preokreće se u »gr­ čevito potvrdnu laž« (ibid. jer na taj način mi tek prijelazimo iz jednog imaginarnog. upravo se sav svjesno/diskurzivni nivo od Aristotela prijeko Dekarta do neopozitlvizma uvijek utemeljuje u Intuicijama. — treba da promatramo tek u njegovoj diferencijalnoj/označiteljskoj dimenziji. koji je tek diferencijalni lanac označitelja bez oslona u iden­ titetu imaga: diskurz. tj. onda je to moguće tek onda kada sam njegov identitet čini sklop razlika/opozicija. Stvar se ra­ dikalno mijenja upravo time što ostaje ista. činjenica da stupa u opoziciju/razliku sa njima. upravo je ovo 'posredovanje' sa os­ talim elementima zasjenjeno na sceni Imagi­ narnog. dakle. nego je nešto povijesno posredo­ vano. 'ista stvar'. značenja. iako u obliku koji tako reći 'preokreće' one na početku navedene: nije stvar u tome da izostavljanje (očekivanog. 5 No dosadašnji način predstavljanja još sadrži izvjesnu nejasnoću: nije stvar u tome da bismo povezanosti na nivou označenog. tj. 'Vanje­ zička' događaji. primjerom iz Adorna: »Kasnije otkrivena sredstva i oblici glaz­ benoga oblikovanja dotiču i mijenjaju tradi­ cionalna sredstva. koji je ne samo 'još više' diskurz od svjesnoga govora. mijenja. osjetilne strane znaka. I ovdje imamo posla sa »minus«-veličinom. da tako reći 'stavimo u zagrade' imaginarno polje njegova nastupa. atonalnih sredstava. 137). Nes­ vjesno bismo pak mogli odrediti baš kao diskurz kome uvijek nedostaje 'intuitivno' utemeljenje. No ako ga nastup novih.« (Teškoće. 136—137) Imaginarno-fetišistički gledano. 'posre­ dovanja' sa ostalim sredstvima. početnim/polaznim očitim istinama na kojima gradimo deduktivni sklop. radi o 'označeno­ me' ili 'označitelju. već kao polje čiste diferencijalnosti. nediferencijalnome značenju. nediferencijalnog polja u drugo. 11). tradicionalnog) nastavka samo djeluje kao nastavak već upravo ono što neposredno-fetišistički nastupa kao 'uvijek isti. već jedini 'čisti' diskurz. trozvuk ostaje trozvuk. 28 29 . Svaki trozvuk što ga neki skladatelj danas još uporabi zvuči kao negacija u međuvremenu oslobođenih diso­ nanca.nosionosti posjeduju tek obraz sjena i zrcaljenja. sve to može biti zahvaćeno u lanac označitelja čija ana­ liza treba da se vrši protiv udruženim isku5 Ovdje možemo otkloniti jedan 'nesporazum': shvaćanje dvojstva svijest/nesvjesno kao dvojstva diskurzivnog/ intuitivnog nivoa. označitelja u uobi­ čajenome. već sam elemenat u pitanju — makar se s obzirom na poredak znaka. Zato je polje označitelja spram imaginar­ nih/površinskih scena radikalno ekscentrično — Drugo Mjesto — naravno ne u značenju druge imaginarne scene. Daleko od toga da bi nesvjesno značilo nekakvo nedlskurzivno/lntuitivno polje 'nagona' nasuprot racionalnome diskurzu svijesti. Objasnimo to primjerom koji će nas možda iznenaditi.« (E. prije svega pak oblike suvislosti. predmeti itd. trebali jednostavno nadomjestiti po­ vezanostima na nivou označitelja kao druge. polje strukture kao 'sistema' u kome identitet svakog elementa čini tek svežanj njegovih razlika spram ostalih ele­ menata. t j . On više nema neposrednosti koju je nekad imao i koja se potvrđuje njegovom da­ našnjom. koje ona tvore.

Arbitrarnost znaka obi­ lježava. spoljašnost u odnosu na 'stvar samu' (oz­ načenome ili referentu). Na nivou označitelja nesvodljivo je 'rebusko' sricanje koje briše značenjsku cje­ linu. jer je označitelj taj koji 'vodi igru' (vezu između 'istine' i 'lutanja bogova' nije moguće uspostaviti bez 'besmislenog' prebacivanje aletheia u ale/theia). dakle. Arbitrarnost u značenju označiteljske diferencijalnosti smjera. 'tipovima'. ipak je svaki 'autonomni' učinak označitelja shvaćen kao nedopustiva perverzija pravog poretka. sa mnoštvom 'očitih' razloga ('ta različite riječi znače u raz­ ličitim jezicima istu stvar' itd. Arbitrarnost znaka leži upravo u tome da su takvi označiteljski prije­ nosi shvaćeni kao puke spoljašnje igre rije­ čima koje ni u čemu ne pogađaju značenjski sadržaj. s obzirom na označeni 'sadržaj'. itd.šenjima lika. Na ovome mjestu. da je govor nesvodljivi medij mišljenja. na nešto posve drugo nego na arbitrarnost znaka. Tako npr. sam predlakanovski strukturalizam od Saussurea naovamo popušta ideologemu znaka. dakle. Već kod Saussurea nalazimo misao o označitelju kao sastavnome dijelu znaka. Zaključiti iz aletheia ne ale/theia puka je igra koju štiti ispred čiste besmislice jedino prisustvo 'sadržajne sličnosti' između »istine« i »lutanja bogova«. tj. * * * Da sažmemo: Jedino pravo razrješenje prijepora o arbitrarnosti ili nearbitrarnosti znaka je prodor same dimenzije znaka u polje označiteljske diferencijalnosti. već idealna osjetilnost. onda postaje jasno zašto u ozna­ čitelja nastupaju takvi 'autonomni' mehani­ zmi. Lakoća s ko­ jom prosvjetiteljsko-metafizička misao od Aristotela naovamo samorazumljivo afirmiše arbitrarnost jezičkog znaka. njegovu sekundarnost/naknadnost. zagonetki. pojmovnog raspoređivanja i znanja« (Pes — 327). indi­ ferentna spoljašnost. povezivanje koje se oslanja tek na same označiteljske prijenose: pošto je upravo 'sa­ držaj' ono što nedostaje. o jedinstvenoj artikulaciji znaka čiji nastup uvodi poredak ujedno u amorfnu 31 30 . o označitelju i označenome kao dvijema stranama istoga lista. Odavde. itd. eidos a koji se ponavlja kao ono identičko u svim empiričkim slovima a i omogućuje nam da ih prepoznajemo kao 'isto slovo'). izbačen i ograni­ čen na granična područja 'viceva'. dokaz za to bila bi već činjenica što u Platona arbitrarnost/diferencijalnost dje­ luje upravo kao argumenat ne-arbitramosti riječi. priznajemo da bez jezičkih znakova ne možemo doći do svijesti općenitoga. da bi se radilo o predjezičkim likovima'. Već su same nesvijesne reprezentacije 'objekata' želje označitelji — daleko od toga. biljeg je po­ tiskivanja tog polja. no upravo taj 'rebuski' postupak a priori isključuje arbitrarnost znaka gdje se radi o tome da je označitelj kao 'osjetima strana znaka' (naravno.). npr.

malog a). No sa isključenjem njihova paraleli­ zma. Zašto? Zato jer je diferencijalna. kozmološke aporije. njegova trojstva oz­ načitelj/označeno/ referent. veliko A. Ni­ kada ne možemo vidjeti šta je zapravo 's one strane' i sve što dobivamo tek su površinski učinci označenog. pri čemu je označeno definisano kao u svijesti prisutna ideja stvari. otpada i poslednji oslon koji je davao tako reći legitiman značaj prestupu pregrade koja rastavlja označi telj i označeno. I Levi-Straussova zapalost u ogradu znaka pokazuje se time što on taj odnos između opozicije sirovo/pečeno i opozicije priroda/kultura uzima kao odnos označitelja i označenog. paradoks objekta koji uvijek nedostaje na svom vlastitom mjestu. sirovo je spram pečenog u takvom odnosu kao i pri­ roda spram kulture. govori o tome kako divlja misao društvene relacije. Zato je pregrada u osnovi neprestupiva. Saussureov algoritam znaka: Se Sa ustupa mjesto Lacanovom algoritmu (u E. diferencija­ lan (u rečenom značenju) jeste pak jedino označitelj. da je već opozicija priroda/kultura označiteljska alternativa.masu zvukova i misli. u kome je sa diferencijalnošću nagovještena mogućnost proboja ograde znaka. neuhvatljivo njihanje kome uvijek nedostaje 'stvar sama'. koji je 'drugo od sama sebe' i upravo kao ta­ kav nagoni nas ka uvijek novim lancima ozna­ čitelja. sru­ šena naporednost. objekt a koji je zbog svoje nepristupačnosti tako reći svoj vlastiti nedostatak. itd. ova ograda utvr­ đuje kao dati okvir. dviju strana znaka. Pri tome je označitelj diferencijalan: nije stanje pečenog ono koje neposredno nalikuje na kulturu. dakle. tako da se u samome momentu. već su same razlike one koje su slične. dakle. gdje se veliko S (Signifiant) nalazi iznad malog s (signifie). ispod pregrade bit će sam nepristupačan 'objekt želje'. Označeno »kliže« ispod oz­ načitelja« (Lacan). osjetilne i nadosjetilne strane. gdje je. gdje ona ras­ tavlja a ne sjedinjuje (otpada Saussurov krug). Unutar tog okvira ostaje i Levi-Strauss kada npr. metaforički 'misli' kroz strukturiranost hrane: opoziciju priroda/kultura u opoziciji sirovo/pečeno itd. previđajući na taj način da imamo posla sa označiteljskim prijenosom. I ako vodimo računa o tome da je po­ redak označitelja Drugi (Autre. o naporednoj artikulaciji označitelja i označenog. ono nije drugo do njegov površinski/imaginarni učinak. radikalno odbaciti ako hoćemo da izbjegnemo ogradu znaka. 497): S s gdje je pregrada neprestupiva. u razlici spram objekta želje. Misao o naporednoj artikulaciji oz­ načitelja i označenog treba. dakle. onda pregradu možemo napisati i ovako: A 32 a 33 .

ono u čemu. Klasičan 'prim­ jer' (riječ pišemo u navodnicima jer upravo nadodređenost obilježava nemogućnost neu­ tralnih 'primjera') bio bi odnos filozofija/po­ litika: u hijerarhiji 'velikih' filozofskih sis­ tema. određeno općim ontološkim ustrojem koz- mosa. zato što — kao diferencijalan — artikuliše takvu želju koja je postavljena u bezdan. na taj način ostaje ideološki zamračena odlučujuća uloga političkog nivoa za konstituisanje samog općenitog ontološkog ustroja cjeline 'univerzuma'. da elemenat (na Drugoj Sceni) 'obuhvaća' klasu čiji je ele­ menat (na sceni Imaginarnog). Nadodređenost bi značila da momenat koji na imaginarnoj površini klasi­ fikacije nastupa tek kao ograničeni. mehanizmima »rada sna«. naime. ograničeno ontičko polje. već je povijesna pretpostavka njezinog 'rješenja' pozitivistička radikalizacija vlada­ vine znaka. pri čemu imaginarni poredak hijerar­ hijske klasifikacije djeluje upravo kao mas­ kiranje ove odlučujuće uloge. Zato se. zbog bezdana ove neprestupivosti. Logika Imaginarnoga par excellence je aristotelovska logika koja se zasniva u obimu pojmova i omogućuje hijerarhijsku klasifi­ kaciju. Tek je to osnovno značenje 'arbitrarnosti' označitelja: poredak koji je 'arbitraran' zato što mu nedostaje oslon u Stvari samoj. 34 35 . na simbolnoj Drugoj Sceni igra odlučujuću ulogu određivanja cje­ line. jer obično je riječ o pomeranju težišta. podređeno vrhu hijerarhije.Pri tome njezina neprestupivost obilježava samu nedostižnost 'pravog objekta želje'. 'u istini'. politika čini tek posebno. leži problem. Ovdje vidimo kako je upravo nadodređenost onaj 'paradoks' kojeg isključuje neopozitivistička teorija klasa i meta-jezika: paradoks. gdje podređeni elemenat unutar imaginarne scene reprezentira odsutno. i označitelju vezuju u lance 'pervertiranim'. određe­ nost koja prekoračuje/sječe/remeti klasifikatorski poredak hijerarhije od općenitog do pojedinačnog. tj. gubitkom nivoa »samorefleksije« u kome još odjekuje trag istine. posebni podrazdjel. pato-logičkim putevima koji prekoračuju imaginar­ nu logiku 'povezanosti stvari'. uistinu. zbog čega je upravo drugotan 'primjer'. kojoj je zauvi­ jek uskraćen njezin 'pravi objekt'. 'razlagu' tobožnje 'osnovne misli'. Tako već Freud ističe kako pri tumačenju snova ili simptoma treba da obratimo pažnju prije svega na ono što pacijent navodi tek kao 'pri­ mjer'. ekscentričko mjesto koje određuje cjelinu ove scene. u tome da imaginarna scena vlastitu nadodređenost maskira Simbolnim. pomjera/sažima specifičkim označiteljskim mehanizmima patvorenja. Nije stvar u tome da bi tek ona 'riješila' nereflektirana pitanja pređjašnjlh logika koja su ih za­ plitala u protivurječja. neravnoteži Druge Scene s ob­ zirom na površinu Imaginarnog. To što u uobiča­ jenim kritikama strukturalizma nastupa kao • Zato i nije slučajno što upravo neopozitivistička formalna logika formuliše teoriju skupova i metajezika. Odavde se ponovno nalaže potreba speci­ fikacije pojma »strukture«. paradoks 'ukrštavanja'. tj. 6 Jezgro nadodređenosti leži upravo u toj asimetriji. 'dopuna' itd. Nadodređenost (logika označitelja) jeste upravo 'unakrsna' određenost.

vidi prazna mjesta koja drže ovu prividno ispunjenu cje­ linu. Mara. Ili. kao artikulacija »autonomnih' označiteljskih određenosti djelatna je jedino tamo gdje je ona imaginarna. odsustvo pravoga pitanja. asimetrička/neuravnotežena. Da bismo to ob­ jasnili. jeste činjenica da klasična politička ekonomija. I ovdje Freud vidi bje­ linu. 22. ona se zadržava u imaginarnome prividu homogenosti/zatvorenosti vlastitog polja. srušilo cjelinu polja klasične političke ekonomije. asimetri­ jama. tj. njime ona previđa prazna mjesta koja su njezin uslov. mjesta vlastite nad/određenosti — nikada ne čini ispunjeni krug. cjelinu bez rupa. prisustvo odgo- vora na pitanje koje nije bilo postavljeno. njezin privid. na pitanje o »vrijednosti radne snage« ispunjavajući. u stvari. uzimamo Althusserov 'primjer' Maraove kritike klasične političke ekonomije (LC. heterogena/ekscentrička »struktura«. tj.) Bjelina je. 'besmislicama' itd. bez bjelina. prazno mjesto koje Mara nalazi kod odgovora na pitanje o »vrijednosti rada«. naime — upravo zato jer se konstituira kao zamračenje Druge Scene. tamo gdje običan pogled vidi smislenu punoću svaki­ dašnjeg razgovora. logički paradoks/protivurječje označitelja kao 'ukrštavanja' jezika i metajezika koji iščezava nivoom znakovnog (meta/jezi- 36 37 . tj. koja kao takva upućuju ka potisnutoj Drugoj Sceni nadodređenosti. njezino bi ispunjavanje. uistinu odgovara na jedno potisnuto pitanje. Jer. tako ovu bjelinu (prazno mjesto) ideološki besmislenom sin­ tagmom »vrijednost rada«. odsustvo pravog pitanja. ne vidi. misleći da odgovara na pitanje o »vrijednosti rada«. naravno. postavljanje sa­ mog potisnutog pitanja. tj. homogena »struktura«. Ova rupa zapravo repre­ zentira imaginarnim poljem istisnutu mate­ rijalnu kontradikciju: paradoks/protivurječje želje koji iščezava imaginarnom suprotstavljenošću »potrebe« i u osnovi spoljašnje »pre­ grade«. Tačnije.»struktura« (homogena hijerarhijska cjelina u kojoj ulogu svakog elementa određuje kon­ stelacija njegove uključenosti u artikulisanost ove cjeline) upravo nije diferencijalna/ /označiteljska. koja doslovno drže njezino vlastito polje. tamo gdje drugi — zahvaćeni mrežom ideologije/imagi­ narnog — vide homogenu cjelinu. tj. kojeg maskira suprugovo pitanje o štimovanju kla­ vira. uslov samog polja klasične po­ litičke ekonomije. koji su vidljivi jedino u nje­ zinim rupama. Isto je i u Freudovom primjeru Ne isplati se: i ovdje ima­ mo — s obzirom na imaginarnu scenu raz­ govora sa suprugom — posla sa odgovorom na pitanje koje nije bilo postavljeno. homogeni/zatvoreni pros­ tor. (Zbog toga nastupa besmisleno ideološko protivurječje između odgovora i pitanja. praznim mjestima. ovo je ispunjenje. Sama klasična politička ekonomija ove bjeline. Ova je bjelina. koji je i analitičar. i dalje): bjelina. pak. ono što se zaista 'ne isplati' je po­ gledati ženine grudi. Imaginarna scena. ona doslovno drži ovo polje. još tačnije: astrukturalni sistem — prekoračena/kršena struktura predstavlja učinke označiteljeva rada.

produkciji — pored općenitih poteza koji važe za njezino postojanje u svim raz­ dobljima — dodaje specifične poteze. okviru. Ono što je zaista neodrživo kod nadodređenosti je činje­ nica da polje Imaginarnog nije jednostavno spoljašnje-objektivno određeno. upravo nije prosto spoljašnja određenost. Nadodređenost. da je imaginarnome 're­ zultatu' njegov vlastiti 'produkcijski proces' nužno reprezentiran na patvoren. tj. tako reći. Ovdje 39 38 . — 97). jer svom decentriranošću upravo subvertira teleološku djelatnost koja se sva sabire/umi­ ruje u svojoj ispunjenoj svrhi. . čak su najapstraktnije kategorije. no. poseban primjer. pro­ dukcija uopće u svojoj indiferenciji spram posebnih oblika produkcije postaje zbiljskom tek kapitalističkim produkcijskim načinom). čiji je rad tako reći bez gubitka sačuvan imaginarnim rezultatom. asimetrički način. decentrirano s obzirom na samo sebe. općenitosti (npr. Kod Marxa (Grundrisse. Jezgro nadodređenosti leži i u nesvodljivoj decentriranosti mjesta (označiteljske. tako da ona kao čista/indiferentna apstrakcija postaje zbiljskom. npr. jer »diskurz vanjskosti je središnji. Naprotiv. naime. ipak u odre­ đenosti ove apstrakcije same isto tako snažno produkt povijesnih okolnosti i u potpunosti važe jedino za ove okolnosti i u njihovom. nesvodljiv rascjep između polja Imaginarnog i ekscentričkog mjesta njegove produkcije.. potpuno važi tek u posve određenoj konstelaciji (npr. . to je sama »određenost ove apstrakcije« (Marx): nije stvar u tome da svako povijesno razdoblje određenoj katego­ riji. 25) nalazimo njezinu gotovo doslovnu formulaciju: » . a ova je distancija unutarnja« (Act. dakle. obilježava njezinu nadodređenost svag­ dašnjim mjestom njezine materijalne loka­ cije. uvijek već pogodi čistoću apstraktne općeni­ tosti. simbolne) produk­ cije (»procesa izjavljivanja«) spram mjesta (imaginarne) reprezentacije (»procesa izjave«).. sam je sadržaj ove apstrakcije upravo u njezinoj općenitosti opet određen svagdašnjom povijesnom konkrecijom. i klasnu borbu čiju osnovnu dimen­ ziju ukida općenitost humanističke ideologije. kapitalis­ tička produkcija kao 'primjer' produkcije uopće) koja u svojoj apstrakciji važi jednako za sva razdoblja. itd. unatoč tome što — upravo zbog svoje aps­ trakcije— važe za sva razdoblja. Taj proces zato i ne za­ služuje više ime 'produkcije' u strogome zna­ čenju pro-iz-vodnje.ka. a i u tome. o tome da nadodređenost. već je. 'Određenost iz Druge Scene'. nalazi se jedna rupa koja svje­ doči o rasredištenju njegova vlastitog pro­ dukcijskog procesa. donošenja na svjetlo itd. Tamo gdje bi trebalo da bude njegova naj­ veća punoća.« Ovdje povijesna konkrecija prekoračuje poredak klasifikacije prema kome svako odre­ đeno razdoblje nastupa tek kao posebnost. Rupe koje upućuju ka Drugoj Sceni svjedoče. iako obilježava rasredištenu određenost. uistinu ono 'produktivno'. na taj način. Materijalna kontradikcija na Drugoj Sce­ ni je.

iskušava kako nije moguća neutralno-općenita klasifikacija filozofskih usmjerenja. ono što bi trebalo da bude tek specifička diferencija. nemogućnost tematizacije mjesta samog subjekta govora. Sama je apstrakcija 'filozofije uopšte' nesvodljivo obi­ lježena konkrecijom mjesta odakle govorimo mi sami 'našom vlastitom filozofijom'. To znači. npr. koja nastupa kao produkcija kat'exochen (npr. oslo­ bođenu. mjestom svoje materi­ jalne lokacije. Ništa ne pomaže ako kažemo da je riječ o izlaganju onoga zajedničkog za našu 'vlastitu' i 'ostale' filozofije. 'otvorenost' uvi­ jek otvorenost usta. Zaista »ništa nije više iskušavajuće kao 'očišćenje' označitelja od njegove osjetne instancije. Upravo taj neutralni medij uspoređivanja je. 12). ili neu­ tralno-općenita 'definicija' filozofije 'uopšte' koja bi činila indiferentni medij kako 'naše vlastite' tako i 'ostalih' filozofija. materijalizam: da se općenita određenost nikad ne može išču­ pati nadodređenosti. mnogo jači 'idealizam' no spe­ kulativna refleksija njemačkog klasičnog ide­ alizma. strogo uzeto. Naprotiv. ovoga puta. itd. Jer. strogo uzeto. Uzmimo još bolji Marxov primjer: u svakome je povijesnome razdoblju sama općenitost produkcije 'oboje­ na' posebnom vrstom produkcije koja tako reći 'daje ton cjelini'. oslobođen svoje nadodređenosti i kao takav raspoloživ. zaista 40 41 . disciplina itd. šta je drugo nastup prosvetiteljstva/znaka do ovo »očišćenje« kojim postiže­ mo apstraktnu općenitost pojma. Hegelovo spekulativno po­ sredovanje opšteg posebnim.. Zato je neopozitivizam ili. vagine. ono što je pretpostavljeno samim uspoređivanjem..ne pristaje aristotelovska logika u kojoj differentia nastupa tek kao differentia specijica: naprotiv. a gdje nedostaje upravo ono što je izuzeto samoj stvari. Zbog ove konkretnosti je i u nesvjesnom poretku npr. svog ulaženja u konkretnost tekstualne mreže. koja je tek prividno neutralno/indiferentno opće­ nita. njegovo posredovanje posebnim. Sama općenitost produkcije. subjekta i ob­ jekta. čiji je teorijski izraz taloženje metajezika u formalnoj logici. vrata.. u liberalnome kapitalizmu industrijsko poduzeće u slobodnoj konkuren­ ciji). kako kaže Hegel. već se nalazi 'na rubu materija­ lizma'. uvijek mijenja značaj same općenitosti genusa. ali bitno. što izlaže uključe­ nost opštega u kretanje posebnog. oči. jer time sigurno postaje više 'voljan' (maniable)« (EP. općenito uzeto. objektivna distancija pozitivnog znanstvenika spram nje­ gova objekta. tada nadodređenost nije ništa drugo do ime za povijesnost. Pa ako se po­ vijesna misao razlikuje od nepovijesne upra­ vo po tome što ruši apstraktno-klasifikatorski odnos opšteg i posebnog. nikada otrgnuta od ove 'somatičke baze' kao pojam otvorenosti. refleksijsko-idealističkog momenta. dakle. uistinu pretpostavlja određujuću ulogu izvjesne posebne produkcije. Na ovom planu se upravo pruža mogućnost nadovezivanja na Dijalektiku prosvetiteljstva. spoljašnje mjesto odakle bismo mogli 'uspoređivati' sebe i drugoga. Ovo posredovanje.

kada općenitost ne ovladava više kretanjem svog posredovanja ka posebnom.. Jedinstvo raz­ voja filozofije čini racionalni slijed različitih određenja 'šta je filozofija'. već sam sijed ('unutraš­ nja povezanost') različitih nivoa kroz poseb­ no nadodređene općenitosti. po­ sebne poteze. 'definira'. cjelina (konkretna općenitost) je sva prisutna u sva­ kom od svojih momenata. Momenti razvoja nisu tek puke posebnosti. Na taj način. kao što kaže Althusser.'naša vlastita pozicija'. ili. Do nadodre­ đenosti u strogome. svaki 'posebni' momenat filozofije 'kao takve'. kao što sam Hegel kaže. Laž klasifikacije leži u tome što ona razliku smješta na nivo po­ sebnog: tako kod dva 'idealizma' najprije pretpostavljamo ono obojici zajedničko. svaki put ga shvaćamo s obzirom na neko opće određenje: značenje posebnog ne da se. ostaje potisnuta nadodređenost same općenitosti koja joj u svakom 'primjeru' daje drugačiji 'ton'. cjelinu fi­ lozofije. 'tekstualne mreže'. Nadodređenost — to je zapravo jedina mogućnost 'materijalis­ tičkog obrata' Hegela koji bi da sačuva posredovanost opće/pojedinačno — dakle. tj. svaka filozo­ fija. povijesnost — koji hoće da sruši prvenstvo općeni­ toga bez popuštanja nominalističkom prven­ stvu apstraktno-pojedinačnoga. međutim. Čim pak subjekti 42 43 . već svaki predstavlja izvjesnu konstelaciju nadodređenosti cjeline. Odavde ipak nije teško uvidjeti kako na­ dodređenost ruši razliku teorija/praksa. Zato u Hegela jedinstvo dijalektičkog pro­ cesa ne čini apstraktno-općenita jednakost različitih momenata. Pošto nemogućnost apstraktne općenitosti koja se 'oslobađa' nad/određenosti mjestom vlastite materijalne lokacije obilježava baš nemoguć­ nost kretanju 'stvari same' izuzete teorijske pozicije-korak ka apstraktnoj općenitosti. Ovdje je već mo­ žemo nadovezati na Habermasa: »Time što dajemo izjavu o nečem poseb­ nom . ujedno je korak ka teorijskoj distanciji čistog/bezinteresnog zora. neutralnome-indiferentnome mediju poseb­ noga. Drugim rječima. Ali kod Hegela naravno apsolutna samorefleksija/samozrcaljenje ukida ekscentrički značaj Druge Scene koja nadodređuje aps­ traktnu/imaginarnu općenitost. materijalističkome zna­ čenju dolazimo tek afirmacijom radikalne decentriranosti mjesta konkretne/materijalne lokacije. ili (što se svodi na isto) 'induk­ cijom' iz posebnog apstrahiramo ono zajedni­ čko. zatim odredimo njihove specifične. 'iscrpsti' stalnim supsumiranjem pod takve općosti. iznova određuje. tek kada nadodređenost općenite određenosti posebnom kon­ stelacijom njezinog konkretno/materijalnog upisa nije više moguće svesti na samoposredovanje same općenitosti. op­ ćenito.. uslovima njegove egzistencije. eks- centričkom konkrecijom njegova materijal­ nog upisa. već se iskušava nesvodljivost kompleksa 'posredovanja' (Althusser: 'uvijek-već') na neposredovanost same apso­ lutne snage posredovanja. ne nastupa više sama kao sna­ ga tog posredovanja. afirmacijom nesvodljive određenosti općenitoga.

koegzistenciju koja je. posredovanje općenitog i poseb­ nog. iako se govori o samome sub­ jektu.razgovaraju jedan s drugim (a ne o objektiv­ nim činjenicama). on taloži apstraktno-općenita određenja. 'realne' djelatnosti). neidentiteta). Ovdje se. u kojoj na mjesto imaginarne određenosti referentom ili označenim/smislom stupa 'autonomna' odre- 44 45 . U svemu ovome nije nam teško prepoznati Habermasovo pseudorješenje aporija »dijalektike prosvjetitelj­ stva«: prividno. identiteta) i interakcije (dijaloga. tj. Kako. Ovaj privid zamračuje činjenicu da je cjelina tog polja (rad + interakcija) već određena prvenstvom produkcije. on se kreće na teorijsko-tehničkom nivou (odstojanje izme­ đu čistog teorijskog zora i spoljašnje. on prevladava njezin petitio principii izlažući nivo simbolne interakcije koja čuva ono ne-identičko. između cjeline prosvjetiteljstva koje se ispunjuje mogućnoš­ ću »upravljanog svijeta« i onoga što transcendira taj poredak. prodor iz apstraktne općenitosti nastupa tek dimenzijom intersubjektivnog 'dijaloga'. tj. naravno. što se kreće na nivou informacije/ /denotacije (govora o nečemu). vlada- vinu identičkog itd. koja je usmjerena ka tehničkome raspolaganju/ovladavanju.« (Philosophisch-politische Profile. Takvo priznanje zah­ tijeva paradoksalni učinak da se pomoću na­ čelno općih određenja zahvati puna konkret­ nost onoga što u stvari nije identično s tim općim. oni se međusobno suprot­ stavljaju sa zahtjevom međusobnog priznanja da su nenadomjestivi individuumi u svojoj apsolutnoj određenosti. izlažući nivo koji u osnovi izbjegava gospodstvo. Ali. radi o Habermasovu dvojstvu produkcija /interakcija: govor o »ob­ jektivnim činjenicama« jezički je modus koji pripada produkciji. onda kao jedino mjesto upisa subjekta u govor preostaje sam označitelj u njegovoj 'autonomiji'. bez podlijeganja ogradi prosvje­ titeljstva/znaka? Ovo je mjesto intervencije označiteljskog označavanja ('čista konota­ cija/evokacija') u razlici spram znakovnog značaja (denotacija/informacija): ako odre­ đenost onim o čemu se govori (referentom ili označenim). puki ideološki privid. on prevladava apstraktnu općenitost upravo i jedino u mjeri u kojoj prestaje biti izraz/odraz. onda. ostaje na nivou apstraktne općenitosti koja isključuje subjekta u njegovom ne-identitetu. potiskuje ono ne-identičko. Time što govor smjera na »objektivne či­ njenice«. tj. 192 —193). naravno. iza njega stoji »interes tehničkog raspolaganja«. Govor je praksa. Jedinstvo praktičkog čina čuva jedino intersubjektivna interakcija u nesvodIjivoj razlici od produkcije kao djelatnog od­ nosa spram objektiviteta. iznova tematizirati prodor apstraktne općenitosti = praktički značaj go­ vora = zahvaćanje subjekta u njegovom ne-identitetu. kao cijena tog 'rje­ šenja'. u neproblematičku koegzistenciju pro­ dukcije (gospodstva. povijesna se suprotnost između pro­ dukcije. premješta u afirmaciju ograničenog područja koje čuva ono ne-identičko.

nemogućnosti jednostavnog/neposređovanog izvora itd. Razliku ideja/primjer uzdrmava. konotativnosti itd. to znači da sam govor postaje mjesto istine. to je njegov upis u 'autonom­ nu' označiteljsku artikulaciju. tj. 'borbe protivurječja' itd. na­ ime. prisustva itd. U problemu simbolne određenosti ili nadodređenosti (E. evokaciji subjekta govora u njegovoj »apso­ lutnoj određenosti«. tako da govor više ne odvaja primer od ideje. pravu subverzivnost otva­ ra tek njihov identitet koji određuje dimen­ ziju svakoga od njih u Lacana: uzdrmati kla­ sičnu razliku opšte ideje spram njezinog pri­ mjera. sredstvo mišljenja. uspostavljenog imagi­ narnim/zrcalnim identifikacijama: »Kada Jacques Lacan govori. No. u znaku vladajuću razliku opće/posebno.« (KSM. tako i mi treba da naglasimo sre­ dišnje značenje poretka označitelja za afirmaciju neidentičkog. metaforičko izražavanje'. svagdašnja nadodređenost opšte određe­ nosti/ideje/pojma. svaka 'dija­ lektika' koja apstrahuje od osnovne uloge tog posre­ dovanja ostaje — uprkos svem naglašavanju 'pokretnosti'. 7 Upravo i jedino u ovome višku apstraktne općenitosti u njezinoj nadodređenosti 'auto­ nomnoj' simbolnoj određenosti. 60) leži odlučujući uvid: dokle god govor os­ taje znak. 2. 'slikovito. Ako u Lacana »govor više ne odvaja primjer od ideje«.đenost samim poretkom Simbolnog. ako kao njezino 'vlastito tlo' ne nastupa označitelj. još ne Ja-a. govor sam postaje istina. praktič­ ke komunikacije itd. heterogenosti. označiteljskim mehanizmima koji prekoračuju/krše imaginarnu 'povezanost stvari' ili 'ideja'. lako shvatljiva (1. te na taj način svodljiva na već poznate sklopove (misao o svagdašnjoj meta­ foričnosti. tj. Odavde. ova je pak nadodređenost u Lacana si­ nonim za simbolnu određenost. vidimo besmislenost prigovora prema kome Lacan raspušta subjektivitet u objektivnim struk­ turama: kao da nije njegova namjera baš naučiti se prisluškivanju onoj riječi koja re­ prezentira samog subjekta kao još-ne-objektivisanog. na kraju uvijek gubimo dimenziju povijesnosti (istine) ne-identičkog. u govor se upisuje subjekt: »paradoksalni učinak da se pomoću načelno općih određenja zahvati puna konkretnost onoga što u stvari nije iden­ tično s tim općim« pokazuje se kao učinak nadodređenosti koja subvertira u govoru o »objektivnim činjenicama«.. Ona konkrecija materijalne lokacije općenitog od­ ređenja o kojoj je bilo riječ. — određena čvrstom is­ tovjetnošću 'stvari'). u osnovi ne-autonomni (iako nesvodljivi) medij. nije pasivni odraz. Cassirerova tipa). 227) Oba su tvrđenja. on tradicio­ nalnu apstraktnost pojmova zamenjuje pot­ punim prodorom slike u polje govora. nadodređenost tog određenja. tj. govor ne odvaja primjer od ideje. svakidašnjeg je­ zika i 'transcendentalni simbolizam' npr. razlike: svaka afirmacija nesvodljive raz­ like. njezina određenost sa­ mom konkrecijom njezine materijalne loka­ cije. tj. 'autonom- 46 47 . ostaje određena prikrivenim prvenstvom identiteta. već aktivno 'strukturira' naše poimanje realnosti). uzeta ponaosob. i sam postaje istina. pak. onda se upravo na taj način pokušava ući u trag ' Kao što mlađi Lukacs ističe središnje značenje posredovanja između subjekta i objekta za dijalek­ tički proces (istinska 'pokretnost' pojmova sadržana je tek u refleksiji njihova posredovanja.

neposredno/prividno transsimbolnim praksama. Taj praktički značaj govora. što će reći sva 'povijesnost' koju nalazimo u ostalim. već zapravo jedina praksa u strogome značenju. Tako se i analiza uvijek kreće »od posebnog prema posebnome« (Lacan). pri čemu je medij tog odsjevanja svijest koja jezičkom strukturiranošću izra­ žava/odražava strukturu spoljašnje zbilje ili strukturacijom jezika 'stvaralački' artikuliše pojavljivanje 'realnosti'. 255) da se otvori vlastitoj nadodređenosti: Za psihoanalizu — kao što su to pokazali svi njezini tumači koji se kreću na izvjesnom nivou. Njegovo je mjesto. prije svega. nema one beskontekstne općenitosti koju (prividno) posjeduju 48 49 . dolazimo do nadodređenosti kao simbolne određenosti tj. Zato nama kao 'pravo tlo' ili 'ra­ cionalno jezgro' Hegelove spekulativne dija­ lektike. nije jedna od praksa ili momenat totalitetne Prakse. Nadodređenost obilježava nivo na kome govor ne djeluje više kao 'odsjev' spoljašnje zbilje (realne ili idealne) ili sama ova zbilja kao 'odsjev' us­ troja jezika. samoproizvođenja duha. čuvajuće dijalektičko posredovaje op­ ćenitog posebim: sam prividno apstraktno-općeniti teorijski okvir analize (raščlamba na Id. tada u njegov diskurz prosto provaljuju ostaci ideološkog polja. Drugo Mjesto 'autonom­ ne' logike označitelja koja probija imaginarnu logiku 'povezanosti stvari' ili 'ideja'. jer govor sam može biti praksa. Kada Freud (misli da) radi tako. tj. čije su sve propozicije. Označiteljska praksa. ili o procesu njihova praktičkog posredovanja. to je jedini način da sačuvamo govor kao praksu a da ne zapadnemo u spekulativni idealizam. ne tek njezin izraz/odraz. označiteljske prakse. s obzirom na ovu imaginarnu/zrcalnu/dualnu relaciju. već je 'autonomni' učinak Simbolnog. /samo/promjena 'stvari same'. zato. od Habermasa do Lacana — važi isto kao i za historijski materijalizam koji (prema Korschu) ne poznaje apstraktno-općenite pro­ pozicije. Analitička teorija je 'praktičko znanje'. »prvobitna historizacija« ili »prvobitna simbolizacija«. Sam poredak Simbolnog kao mjesto istine. ili unutrašnjosti subjekta kao odraza objekta. »rada poj­ ma«. iako privid­ no/neposredno izgovorene u obliku općeni­ tosti. totalitet društvenog rada: 'materijalističkim stavljanjem na noge' spekulativnog procesa posredovanja. tada on nije na nivou vlas­ titog otkrića. »specifičke«. nikada ne izlaže apstraktno-općenite 'teorije' čije bi 'aplikacije' predstavljali 'pri­ mjeri'. Govor prestaje biti shvaćen na nivou imaginarnih dvojstava ima­ ginarno/realno. Ego i Superego itd. ne nastupa više proizvodna praksa. unutrašnje/spoljašnje. itd. pak.nu' određenost samim poretkom označitelja koji time postaje mjesto istine. sub­ jekt/objekt. bilo da se radi o spoljašnosti objekta kao izraza subjekta. pogađa samog analitičara koji treba da »do­ vede u pitanje i onaj jezik koji mu služi za upoznavanje jezika« (KSM. Nadodređenost ili simbolna određenost. jedino ako je on sam oslon istine.

strukturalizam nije tek jedna »znanost više«. već samo zbivanje istine: inter­ pretacija — kao i u Hegelovoj Fenomenolo­ giji duha — nije više-manje odgovarajuće tu­ mačenje osebične.stavovi pozitivnih znanosti. Izjave o struktura­ lističkoj 'teoriji' kao praksi. već svojim osnovnim stavom: Psihoanaliza. toliko nova teorija prakse (tj. upotrijebiti hegelovsku razliku poznatog i spoznatog: čim se analitička teorija pretvara u apstrak­ tnu beskonačnost znanja.. izbjegavajući rad njegove spoznaje). da same njegove Mitologike čine dio mitskog korpusa. to jeste istina. itd. zahvaćenost označiteljskim korpusom. niza označitelja. 51 50 . prema kojoj metod historijskog ma­ terijalizma treba da upotrijebimo na samome historijskome materijalizmu. koje nalazimo od Althussera (»teorijska praksa«) do Barthesa (»strukturalistička djelatnost«) i Sollersa (teo­ rija tekstualne prakse koja je moguća jedino kao tekst). Govor analitičara nije govor o objektiviranoj pacijentovoj želji. Ne odraz/izraz istine. o njegovom Nesvijesnom. Ovo približavanje analitičara/tumača svo­ me 'objektu' (Barthes: »približavanje znan­ stvenika piscu«) nalazimo kod svih 'struktu­ ralista' koji zaslužuju to ime. već osnovno načelo svake zaista povijesne misli. »pozicija«. reartikulacija istine. mjesto na kome teo­ rija isprobava vlastitu nadodređenost. u rezo­ vima. poricanja. koji u Mitologikama. kao posebne znanosti sa ograničenim objektom. označiteljskih pomjeranja. Korschova formula. analitički 'primjeri' zaista postaju puki primjeri već poznatog. ako parafraziramo Althussera. kao što je to učinio S. objektivirane želje. pretpostavljaju iskustvo sloma znanosti kao teorije u strogome. bjelinama njezine problematike djelat­ nih mehanizama »rada sna«. na njegovoj vla­ stitoj povijesti. Na taj način. predlaže jednu novu retoriku varijacije i tako obave­ zuje na odgovornost forme« (KSM. Ka istome smjera La­ can: ne apstraktna 'psihoanaliza analitičkih teoretičara'. već u svojoj osnovnoj di­ menziji govor same (analitičareve) želje. počev sa naj­ većim 'pozitivdstom' među njima. »napuštajući uo­ bičajeno shvaćanje 'razvijanja misli'. 227). Kod svih koji zaslužuju to ime. osvještavanja istine. 'primjer prisilne neuroze' Itd. već temeljna samo-promjena ekonomije same želje. Levi-Straussom. nije izraz metodološke ili epi­ stemološke zbrke. Weber. nalik na neopozitivističke metodologije zna­ nosti. za njih je on već praksa. Nije. sažimanja. metafizičkoome značenju i daleko su od toga da se radi o praksi u značenju »znanstvenog postupka«. teorija o praksi) ko­ liko nova praksa teorije. govor koji govori iz kretanju 'stvari same' izuzete distancije gospodstva-metajezika. strukturalizam nije jedno od mogućih teorijskih »stajališta«. na kojima potvr­ đujemo (ili opovrgavamo) svoje znanje (konkretan se 'slučaj' (der Fall) pretvara u apstraktan 'primjer' (das Beispiel) kojeg svrstavamo u klasilikatorski poredak kao 'primjer shizofrenije'. već analiza same analitičke te­ orije. spoljašnje 'stvari same'. od­ govornost koju nalaže upravo svijest o tome 8 Ovdje bismo mogli. izlaganje nasred same teorije. 8 Kao da Lacan ne ruši tlo razumijevanja analitičke teorije.

koji vladaju subjektima 'iza njihovih leđa'. tako reći. zar se upravo time što iskušavamo ne­ mogućnost Užitka. najvišim lukavstvom označiteljskog uma — ne nalazimo na rubu incesta? 9 Sve što analitičar 'zna' izvan znanja osta­ lih ljudi je: nemogućnost. zar postupak analize ne pretpostav­ lja cjelinu 'objekta' (Ja kao savladan nesvjes­ nim mehanizmima) izuzetu »oazu uma« (Fre­ ud)? Odgovor. njegovo mjesto. Naročito danas. ideološka/ima­ ginarna laž same pozicije znanja.Ali zar time ne zapadamo u prethegelovski paradoks 'svijesti koja poznaje vlastitu nadodređenost'? Zar onda nije zahvaćenost samog analitičara kretanjem 'stvari same' prividna. metajezika. mi sami — tako reći poslednjim. pristanka na simbolnu kastraciju. krije tematizacija mjesta analitičara. Samo ovo iskustvo nalazi se u službi želje: zar nije upravo analiza »u svojoj biti incestuozna praksa par excellence« (DR. no sa ne­ zaustavljivom sigurnošću' pri čemu se — kako to pri­ mjećuje Leclaire — zaboravlja da Freud istim riječima označava napredovanje nesvjesne/potisnute želje. no ujedno u taj nivo. metajezika. a onda pak 'zaključio' kako to valjda. definiše 'egzistencijalno is­ kustvo' sloma vlastite pozicije gospodstva.). da je poredak označitelja diferencijalan. 29). u iskustvu činjenice da se u go­ vor s one strane njegova znakovnog nivoa (određenosti imaginarnim označenim 'sadrža­ jem'). Onaj koji izdržava u otvorenosti prema označitelju treba najprije da iskusi kako će ga označitelj uvijek iznenaditi. pretpostavlja praktički čin /samo/promjene ekonomije vlastite želje koji se podudara sa iskustvom paradoksa/protivurječja želje. 245). važi i za njegov vlastiti govor — naprotiv. u sam njegov 'stil'. izlaže 'objektivne' mehanizme. protivurječje želje ovom tačkom krajnjeg gubitka. 52 53 . upisuje istina subjekta. 'egzistencijalno iskustvo' vlastite nadodređenosti. ekscentrički nadodređen. naravno. kada je ono što bismo mogli nazvati 'freudijansko znanje' postalo 'općenito poznato' (jer danas 'svako poznaje' Edipov kompleks itd. Pošto Drugi (po­ redak označitelja) nije 'objektivna' određe­ nost subjekta. znanstvenika koji u distanciji pozitivne znanosti. treba naglasiti kako se analitičar ne razlikuje od 'običnih' ljudi time što bi on nešto više znao: jedini je njegov 'višak' u iskustvu 'znanja u znanju'. već njegovo vlastito ekscentričko mjesto kojeg on a priori ne može objektivizirati. već taj »sklop znanja i istine« (PFP. nemoguć­ nost 'čistoga' znanja koje izbjegava vlastitu nadodređenost istinom. Zato se ni analitičar ne us­ postavlja nekakvim dodatnim/novim zna­ njem: analitičareva »otvorenost označitelju« nije u njegovom znanju da 'odsustvo važi ko­ liko i prisustvo'. Nije stvar u tome što bi analitičar najprije 'objektivno'-znanstveno ustanovio činjenicu da je svaki subjekt go­ vora rascijepljen. treba radi­ kalno da probije metodički-tražeći značaj no­ vovjekovnog znanja (koje predstavlja pozi' Navikli smo već na Freuđove stavove o 'glasu uma koji napreduje polako i sa zastancima. tj. analitičaru ne pripada mjesto 'objektivnoga znanja'. gos­ podstva.

sredina/snaga svojih znakovnih 'objektivacija'. ja nala­ zim.čiju subjekta gospodstva par excellence) i da se nauči pustiti da ga umjesto toga stvar sama nade (Lacan: »Ja ne tražim. da bismo mogli dočuti riječ subjekta označitelja koji se upisuje u govor jedino u njegovoj nadodređenosti. bilo kakvoj objektivnoj spoznaji. to će reći želji osigurati si bilo kakvo ovladavanje ili posjed: jer znati šta je neki označitelj. cogita.«) — jer: »Biti otvoren označiteljima.« (EP. subjekta koji je tako reći 'svoje vlastito središte'. koji progovara jedino u ru­ pama. 31) Trebamo se odreći bilo kakvome ovlada­ vanju. u njegovoj nesvodljivoj ekscentričnosti spram novovjekovnog sub­ jekta. to znači znati da je u njegovom naravu da pobjegne svoj vlasti. to znači prije svega odreći se jednoj od naših najradikal­ nije usidrenih želja. 'lapsusima' govora subjekta označenog. označitelja od označenog — od­ skoku koji je sam označitelj. govoren u — kako to kaže Lacan — insistiranju označiteljskog lanca. subjekta koji dakle ek-sistira tek kao rasredišten. u odskoku 'medija' od 'sadržaja'. bjelinama. sub­ jekta »strukture«. „Označitelj reprezentira subjekta za nekog drugog označitelja" 54 . Valja postaviti pitanje tog subjekta. 'autonomnoj' ozna­ čiteljskoj određenosti.

ovdje još majci) 57 . 'čovječne životinje'. prije svega. već obilježava zahtjev (Drugome. Zašto simbolna kastracija? Početno je sta­ nje novorođenog djeteta stanje nemoći. ostaje na nivou prirodnog sklopa nadražaja/reakcije. dakle. Odlu­ čan prijelom nastupa iskustvom djeteta kako se kod majke ne radi tek o neposredno-prirodnoj potrebi. Nije jedini cilj majke da zadovolji neposrednu potrebu djeteta. želja da ga majka (od čije pomoći ono zavisi) želi. što joj. pak. majka od njega hoće nešto više. Plač djeteta nije više tek svjedodžba predmetne potrebe. kako majka. žeđi itd.Odgovor na Lacanovo osnovno pitanje: »Kada je struktura govora priznata u nes­ vjesnom. mijenja cjelokupna 'nagonska eko­ nomija' djeteta: nije mu više stalo samo do zadovoljenja neposrednih potreba (gladi. na to da majci da ono što ona od njega traži. dakako. koji način subjekta možemo misliti uz nju?« nalazimo u konstelaciji simbolne kastracije.) nego ono smjera. od čije pomoći ono zavisi. nedostaje. Time se. Tako se djetinja neposredno-predmetna potreba pretvara u želju koja je uvijek želja želje. Sve ovo. nje­ gov krik (plač) svjedoči o potrebi čije zadovo­ ljenje zavisi od čina Drugog (Majke). od njega nešto traži.

Tako oni — umjesto dopunjavanja narcističku cjelinu dijeteta/majka — tek jedno drugome vraćaju nedostatak. pa će sve biti u redu. kao što ćemo još vidjeti. jer smo mu zahtjev odbili upravo njegovim 'doslovnim' ispunjenjem. nego nas upućuje ka posve drugoj dimen­ ziji: 'čovječju životinju' (animal humain) is- trgne prirodnoj 'neposrednosti' iskustvo nedo­ statka u Drugome koje prirodnu potrebu pre­ tvara u želju. hranu) u nje­ govoj prirodno-neposrednoj datosti: predmet postaje Dar drugoga. po svome rezultatu sterilna. nešto Treće što zapriječuje stapanje dvojice. da preskoči 'doslovnost' i da ide 'direktno' na zahtjev. ideal-realnost. Od imaginarnih dvojstava treba. ne pripada nivou prirodnih potreba (nije npr. od drugoga dobivaju nazad vlas­ titi nedostatak. 1 Bez Drugog/Simbolnog. može. no zapravo već nije. svjedodžba ljubavi. oskudice hrane. pak. dakle. tek hoće da bude. 58 59 . itd. u r o ­ bovsku podređenost njezinoj želji. dualnoj relaciji 'korelata' koji se' do­ punjavaju'. Jer 'realni' otac može u svojoj vanjskoj/neposrednoj datosti nastupati tek kao nosilac vanjskog »pritiska«.kome ne ide za predmet (npr. jer se upravo kroz ovu posredovanost sa željom drugoga želja razlučuje od potrebe) želju želje. inter-subjektiviteta. Nedostatak koji. prapotiskivanja. naravno. Ime-Oca. naš odnos spram 'drugog' ostaje narcisističko /samo/zrcaljenje. Taj raspon između zahtjeva (ljubavi) i predmetne potrebe koju on pronosi poznaje svaka majka koja zna da djetinja molba: »Hoću još da je­ dem!« nikada nema 'doslovno' značenje. I kod 'punoljetnih' takva prije­ vara pripada najuspešnijim načinima agre­ sivnosti. pak. (Do­ kaz: majka mu može dati ljuto da jede i di­ jete će biti još više nezadovoljno. ne 'realni' otac. zbog biološkog ustroja. u simetrijskom ili izokrenutom obliku og­ ledavaju/zrcale jedan u drugome: subjekt-objekt. tj. I Ime-Oca nastupa kao instancija pomoću koje se dijete rješava zatvorenosti tog dualnog/zrcalnog odnosa s majkom. jer se nje­ gova želja ograničava na to da ga majka želi. Ako dijete ostaje na tom nivou. onda se zatvorilo u zr­ calnu/imaginarnu relaciju s majkom. vanj­ ske opasnosti narcisističko stapanje nemogu­ će). jedno drugome daju ono što im nedostaje i tako stapaju u cjelinu/jedin­ stvo Platonova androgena. Uz­ mimo Freudov vlastiti mit u Totemu i tabuu ' Imaginarno nema.) Odnos djeteta i majke prvobitno hoće da bude takav odnos do alter ega u kome se oboje dopunjuju. a ne kao nosilac Zakona/Zabrane. ego-alter-ego. Već ovdje nastupa nekakva 'hegelovska' dijalek­ tika ljubavi i uzajamnog priznavanja koja je. npr. strogo raz­ likovati označiteljsku dijadu/alternativu. gdje svaka od mogućnosti: identifikacija sa drugim ili njegovo poništenje (analitički ka­ zano: oralno stapanje ili analna agresivnost kao dvije mogućnosti pred-edipovske/predsimbolne relacije). jer svaki ego uvijek naiđe na neko prazno mjesto. ili (što znači isto. teže ka poništenju drugog subjekta. Pri prvom slučaju dijete će biti još više nezadovoljno jer je prevareno. kod Lacana nikakve veze sa 'pukom uobraziljom' već se radi o zrcalnoj/ spekulativnoj. da zagrli dijete.

zato je uza­ ludno 'tražiti razlog kastracije' — od nuž­ nosti suradnje koja bi da traži odricanje do famozne Sartrove rarete-. Ovdje griješe i svi prigovori 'patrijarhalnosti' koji bi trebali pogađati Freudovu i Lacanovu koncentriranost oko Edipova kompleksa: Zbog poistovje­ ćivanja 'realnog'. strogo uzev. Jer kod svakog oceubistva otac se vraća kao svoje Ime koje je još snaž­ nije: »Mrtav postaje snažnijim nego što je to bio za života« (Freud). Ne postoji ništa 'spoljašnje' što bi se 'interioriziralo' Zabranom. već upravo zbog toga jer je bezdan njezine bezrazložnosti tek 'konstituira' kao simbolnu kastraciju. izgubili bismo otvorenost/čis­ tinu riječi. prapotiskivanje pret­ postavlja već izvršenu 'pobunu protiv oca'. tj. prijetnja neposredno-tjelesne prisile. do 'socijalizacije'. zapravo ne možemo govoriti o 'interiorizaciji'. Ovdje greše sve kri­ tike 'patrijarhalnosti'. zato piše­ mo riječ uvijek u navodnicama. jedino kao odsutan: kao realno-prisutan. kao taj (mitski) čin koji sinove obilježava 'izvornom krivnjom'. odrica­ njem upravo onoga zbog čega je otac ubijen: zabranom incesta. Zabrana je 'unutarnja' samoj želji. gdje na odlučnome mjestu kritike Parmenida pada riječ »oceubistvo«: tako naziva »stranac iz Eleje« tvrđenje da i ne-bitku pripada bivstvovanje. Vladavina Imena-Oca znači da 'realno' vladaju sinovi. a ne produžetak bilo kakve spo­ ljašnje prepreke. 2 Svaka vladavina Imena-Oca pretpostavlja oceubistvo. do prapotiskivanja. do 'društvenog pakta'. Otac može djelovati kao 'interiorizirana prisila'. (Usput kazano. 60 61 . dakle. ne može nas istrgnuti 'prirodnome kontinuumu'. oni predviđaju kako oceubistvo nije svrha potisnute želje koja se zbog kulturne »represije« nikada ne može uozbiljiti itd. i tek ih ova krivnja dovodi do 'interiorizacije prisile'. i obrnu­ to: oceubistvo služi tek utvrđivanju vlada­ vine Imena-Oca. ona je rezultat oceubistva. dakle upravo slom ('očeve') vanjske prisile. Jer ukoliko on još vlada svom 'realnom' snagom. stupa nje­ zina 'interiorizacija' Zakonom/Zabranom. vratili bismo se u Realno. Na mjesto očeve neposredno-realne tiranije.sinovi se pobune protiv očeve tiranije i ubiju ga. imaginarnog (u Lacanovom značenju) oca s Imenom-Oca. imaga Oca sa Zakonom. 1 Ovdje bi trebalo Imati u vidu Platonovog Sofista. svi pozivi na 'pobunu protiv oca': jer vladavina Imena-Oca. još snažnija od vanj­ ske/realne tiranije. 'Interiori­ zacija'. Krivnja je plaćena Žrtvom. dakle. pretpostavlja simbolno oceubistvo. no poslije smrti otac postaje još snažniji nego što je bio za života jer zavlada kao svoje Ime. njegovo ubojstvo nastupa. To pak znači da. dakle upravo utvrđuje vla­ davinu Imena-Oca. tek njima samim ovla­ dava ne-realna prisila mrtvog oca. Zakon/ /Zabrana incesta. uzaludno ne zbog toga jer bi taj razlog bio nedostižan/nespoz­ natljiv.. Zakon. Smrt (re­ alnog) oca.) Pobuna protiv 'realnog' oca u imenu Za­ kona. koja zapriječuje polno opštenje sa majkom i sestrama. Zabranu koja otvara jezik (i time 'svijet'): kad bismo 'pronašli raz­ log kastracije'. to je upravo biljeg nedostatka snage Zakona. Pravde itd.

ogra­ ničavaju svoju 'slobodu' Zakonom Imena-Oca. Jer šta je 'sloboda' drugo do li istrgnuće iz neposredno-prirodnog 'kon­ tinuuma'. Čini se da se odlučan prodor fenomenolo­ gije zasniva na tome što ona pretpostavlja krajnju mogućnost diskurza Imaginarnog: fenomenološko-transcendentalnom redukcijom i mišlju o korelativnosti subjekta i objekta koja se na to nadovezuje. naime. to pretpostavlja ustrojstvo Simbolnog. 'odsutno važi više nego prisutno'.nego je nasuprot tome baš 'kultura'. Nasuprot tome. istrgnuće kojim stupa­ mo spram bića u odnos/distanciju. Husserl Imaginarno oslobađa njegove obuhvaćenosti 'realnošću'. nikakva 'sloboda' izvan i prije prapotiskiva­ nja nije moguće. no još ga pokušava imaginarno popuniti). uže i tačnije: iz zapletenosti u dualnu/imaginarnu relaciju s majkom (koja do­ duše već pretpostavlja simbolni nedostatak. dakle dualnom relacijom subjekt- 62 63 . Pri tom se možemo pozvati već na 'fenomenologijsko' iskustvo razlike »zvanog i predloženog« (Heidegger) koja se na površini krije sa tradicionalnom razlikom označenog i referenta. Zakon. koji 'zabranjuje' jedino i upravo onu 'neposrednu salivenost' (incest. zbog krivnje. zajedno sa prvenstvom prisustva pred odsus­ tvom. Tačnije. ako se oslanja tek na riječ i ako se odriče 'realne' prisile. time što događaje opisuje u vrijemenitom slijedu: kao da braća najprije ubiju oca i tek posle toga. Zato. ni oca ne treba 'realno' ubiti. Ovdje je. što će reći: koji čini da sve 'realno' stu­ pa pred nas već kao obuhvaćeno diferencijal­ nom/arbitrarnom mrežom označitelja gdje 'stvar sama' uvijek nedostaje. jer Zakon za­ branjuje neposredno prisustvo 'stvari same'. 'sloboda' braće upravo je tek učinak vladavine Zakona. Freudovo mitsko/imaginarno predstav­ ljanje vara. Samo simbolno je Zakon. sam je os­ novni potez diferencijalnog poretka označi­ telja. prapotiskivanjem. To je pak istovjetno sa samim Zakonom. i 'realni' otac može igrati 'autoritet' jedino ako nastupa tek kao nosilac Zakona/ /Zabrane. nastup Real­ nog). biljeg toga da se ono već zbilo. prazno mjesto Trećeg. prapotiskivanja. Freud odjenuo u oblik mitskog 'događaja prapovijesti' sam nastup simbolne konstelacije — da je mrtav otac koji vlada kao svoje Ime. Simbolno. no takvo isprepletanje prisutnosti i odsut­ nosti gdje 'mrtvo postaje snažnije od živog'. snažniji nego za života. ako dakle — daleko od toga da bude onaj 'za kojeg Zabrana ne važi' — do kraja integrira nedostatak. Mi ga simbolno (ne 'simbolički') ubijamo već time što progovorimo. ako otpada fetišističko-imaginarni oblik. 'Sloboda' je sama 'inkorporacija' tog nedostatka stvari same. no koja je u osnovi subvertira. naime. Time što progovorimo jedini oslon njegova 'autoriteta' postaje sama riječ (koja nad nama vrši 'interioriziranu' prisilu). pokazuje kako je sve što uzimamo kao 'realno' već imaginarno posredovano (kako se konstituiše tek kroz korelaciju sa subjektom.

tek jezički (simbolno/odsutno) u -zamisli prisutne svrhe — racionalno-teleološki proces 'realizacije idealnog' nužno pretpostavlja 'prvenstvo prisutnog ispred odsutnog'. realnog ispred tek izgovorenog i samim tim zamračuje osnovnu 'iracionalnost' želje. 'prisutna' cje­ lina obuhvaća sve prisutno i odsutno. 64 65 . te 'bit'. U tome leži jezgro Husserlova ustrajnog uvjeravanja da nije riječ o apstrak­ ciji biti (eidosa) iz posmatranja ili iskustva. 3 * Odavde nije teško vidjeti zašto se 'zapadna me­ tafizika' — kao ideološko samorazumijevanje društava u kojima vlada rad i podjela rada — organizuje oko ideologema znaka kao previđanja označitelja. jer tek kroz riječ stvar stupa pred nas u svo­ joj biti. a ne o biti prijatelja. zna da promatranjem općenitog gu­ bimo empirijski-pojedinačno. Husserl. paradoks da nam prisutan znači manje od odsutnog. naravno. jer upravo je bit kao metafizička općenitost ono postojano-prisutno. Simbolnoga. mrt­ vo snažnije od živog. već je u tome sadržana sva 'ira­ cionalnost' želje. da ima — kao što to kaže Heidegger — odsutna-pri­ sutnost zvanog prvenstvo ispred prisutnosti predležećeg. nego naprotiv. pred nas stupa 'stvar sama' kao bit. Ovo previđanje leži tako reći u samome pojmu rađa kao teleološkog procesa ostvarenja idealnog. Simbolno kao ono Treće s one strane idealnog i real­ nog. nego — ako smijemo tako reći — prisustvo tog odsustva. kroz čitanje Kanta). Odsutna-prisutnost zvanog (jer stvar kao zvana nije 'realno ov­ dje) 'izvornija' je od prisutnosti predležećeg. Ovim je srušen 'fetišizam' realnosti: žena kao predmet požude doslovno nije ista stvar kao 'ista' žena u obliku predmeta ana­ tomije. dakako. Da je odsutno snažnije od prisutnog. upravo već nagoviještena bitna uloga gubitka: bit isku­ šavamo kroz gubitak 'realne' stvari. znači manje od odsutnog-prisustva. Dimenziju gubitka pro­ mišlja tek Heidegger koji je postavlja u samo jezgro govora. zovemo je pak govorom. dozivanja ove stvari u neispunjenom zahtjevu. no ovo iščeznuće ne iskušava se kao temeljni gubitak. 'smisao' nastupa upravo u praznim mjestima 'realnoga') — Husserl ga. Ovim svođenjem gubi se. reinterpretacijom fenomenologije kao transcendentalnog idealizma (poslije poz­ nate krize. umjesto da otvori put svoj subverzivnosti tog stanja u kome se zapravo krije isto osnovno iskus­ tvo kao u strukturalizmu: odsustvo stvari nije prosto odsustvo. neposredna nazočnost stvari. u odsustvu 'realne' stvari. 'živog ispred mrtvog'. Simbolna kastracija nije onda u tome da nama je bilo koji (realni ili imaginarni) objekat zauvijek uskraćen. Da nama punoća ispunjenja zahtjeva. ali — i to je ono užasno — da objekat gubi svoju vrijednost u trenutku njegova dohvata. To pak ujedno znači da bit neke stva­ ri stupa pred nas 'kao takva' tek kada je ova stvar u svojoj 'realnosti' odsutna.-objekt). punine i prazna mjesta. u razliku između predlažećeg i zvanog: stvar leži pred nama kao 'realna'. Ime-Oca snažnije od 'realnog' oca. riječ snažnija od stvari. da nam je zapravo sve dopušteno. svodi na kla­ sičan metafizički odnos opće/pojedinačno.) — ovdje. Fenomenološki možemo npr. vrlo lijepo opisati kako to što nama neka stvar zaista znači iskuša­ vamo tek kada je gubimo (što nama znači pri­ jatelj tek kad nas napušta itd. No. nego o posmatranju same biti: o prijatelju kao biti.

da govorom zijevne praznina baš nasred same 'realnosti': »Ako realno dolazi na dan bitka i porazlikuje se u različitost bića u mjeri u kojoj se upisuje u jezičku mrežu (. posle čega ga opet privuče sebi. on je objekt tek za zahtjev« (Saf. Sam je ulazak u Simbolno Žrtva. Nastupom Simbolnog svaka 'realnost' pojavljuje se tek na tlu uskraćivanja Realnog. on otvara nedostatak nasred same 'realnosti': »Poredak stvari (to što nazivamo: realnost) uspostavlja se maski­ rajući realno« (DR.). 272—3).. Zbog toga kažemo kako izvjestan ne­ dostatak pogađa i prividno 'puno' prisustvo 'realne' stvari same. Taj nedostatak nam sada nije teško nado­ vezati na sam osnovni potez označitelja: o njemu svjedoči već označiteljska diferencijalnost/arbitrarnost.No ovo prvenstvo riječi ispred stvari od­ mah nalaže pitanje: kako je ono uopšte mo­ guće? Zašto nas neposredno drugovanje sa prijateljem nužno oslijepljuje za iskustvo nje­ gova značenja za nas? Zašto treba otići u tu­ đinu da bismo upoznali što nam znači domo­ vina? Zašto — a to je takoreći 'opća formula' tog stanja — nikada nismo sretni a da ujedno ne znamo kako smo sretni? Sto. 257) Označiteljski nedostatak ne može se ispu­ niti nikakvim 'realnim' objektom. Ovim se simbolizuje neizmjeničan odlazak i dolazak majke: dijete 'ovlađuje' gubitkom koji ga zadesi majčinim 66 67 . predstavljena spram neposrednog prisustva stvari same (referenta). nego je on upravo ubistvo 'stvari same'. koja stupa na mjesto stvari itd. bjelina) oko koje se sabiru reprezentacije 'realnosti'. Simbolizacija uistinu »uništava objekt«: jezik nije 'smrt stvari' tek zato jer umjesto stvari same stupa riječ. Riječ je o igri dvogodišnjeg djeteta koje baca klupče iz kreveta i time iz svog vidnog polja. njezin znak. da i ono 'realno' inkorporira izvjestan nedostatak. odsustvo oslona u 'stvari samoj'. punoće njezinog pri­ sustva gdje otpada potreba jezičkog posredo­ vanja.« (Saf. 194). Taj je sklop Lacan raz­ vio kod Freudova primjera igre koja »u svo­ jim radikalnim potezima manifestira odre­ đenost koju čovječna životinja prima od sim­ bolnog poretka«. jer »svaki realni objekt može se artikulisati i time ime­ novati. gubitak Stvari same diferencijalnošću/arbitrarnošću označitelja. odnosno da nastupom govora riječ nije ona kojoj 'nedostaje' realna stvar. zar ne treba do­ dati da je to otvaranje također nadomještanje koje učini da na mjesto realnog stupa Stvar kao prazno srce istosti. to što u najuobiča­ jenijoj svakidašnjici susrećemo kao 'realnost' već je Imaginarno te kao takvo u neprestupivoj distanciji spram Realnog. ne­ dostaje izgovorenome ako taj nedostatak ne može ispuniti nastup onog 'realnog' o čemu je zapravo riječ? Jedini je mogući odgovor u tome da napustimo uobičajeni razmjer jezičkog znaka u kojem je stvar tek označena. želja pak smjera upravo na ono »prazno srce istosti« kao »nemogućnost Real­ nog« koju otvara nastup Simbolnog. dakle.. propraćujući ovo usklicima: Ooo! i Aaa! (odjek Fort! i Da!).

čijoj se reprodukciji u svo­ joj igri naprotiv raduje. diferencijalnih poteza. dolazak maj­ ke) uništio igru označitelja. nego mu donosi tjes­ kobu majka kada ga 'ne ostavlja'« (Saf. onoga na što je usmjerena želja ne može više nadomjestiti nikakav realni objekt. Ovim je učinjen odlučan korak iz imagi­ narne alternative odlaska i dolaska majke čije skandiranje vlada dualnom 'pred-edipskom' relacijom dijete/majka ka simbolnoj alternativi gdje — (minus) ima isti domašaj kao ± (plus i minus) odsustvo isto kao pri­ sustvo.odlaskom jer simbolno raspolaže njezinim odlaskom i dolaskom (Jenseits des Lustprinzips). najbolje kaže sama Lacanova 'definicija' oz­ načitelja: »Registar označitelja uspostavlja se iz toga što jedan označitelj reprezentira subjekt za drugog označitelja. učini da se pojavljuje i iščezava u anticipirajućoj provo­ kaciji njegove odsutnosti i prisutnosti.« (E. čiji bi dolazak (npr. jer je označitelj tek raskrsnica raz­ lika. Jer njegova akcija uništi objekt. Drugim ri­ ječima. dakle. dijete se boji odsustva. 264). Označiteljska paradigma tako subjektu označitelja nastupa kao 'pulziranje' izmjenjivanje odsus- 68 69 . 840). još se nala­ zimo na nivou proste predsimbolne opozicije gdje u skladu sa uobičajenim 'principom za­ dovoljstva' nebore tražimo majčino prisustvo i izbjegavamo njezino odsustvo. nego s »anticipirajućom provokacijom« dopire do »uništenog«. jer ga time zadržava u zarobljenosti svojoj želji. odlazak isto kao dolazak. Diferencijalnost zato okreće subjekta ka drugome označitelju koji opet tek reprezentira subjekta za svog paradigmatskog protivpola — za svog protivpola. no kao diferencijalan ujedno upućuje ka 'odsutnome' članu alter­ native kojeg pretpostavlja.« (E. realnog objekta. 319). i da se zato želja ne ograničava na označitelja. čija je prisut­ nost nadomještena označiteljem. jer se njegov identitet sastoji tek u njegovoj razlici spram njegove paradigmatske alternative. zaprijećujući mu 'oslobađanje' simbolizacijom. u imaginarnoj/dualnoj relaciji. U simbolnoj alternativi pak »djetetu ne donosi tjeskobu izmjenjivanje prisutnosti majke i njezine odsutnosti. No ova igra može da protekne tek ako »po­ tenciranje želje« ne znači da je u dijadi ozna- čitelja realni objekt uvijek odsutan. u imaginarnoj/dualnoj relaciji dijete još teži stalnoj prisutnosti majke. »No subjekt na taj način ne ovladava tek svojim gubitkom time što ga uzima na sebe. ako. I kako taj gubitak Stvari označiteljskom diferencijalnošću po­ gađa. jer bi u ovom slučaju njezina granica još uvijek ostao re­ alni objekt. boji se da ga majka ne napusti. nego uzdiže svoju želju na drugu potenciju. Zelja se zaista potencira jedino ako dolazak 'realne' majke ne uništi ovu igru. pulziranja »Fort! Da!« 'prisutan' označitelj svaki put reprezentira subjekta. tačnije uspostavlja subjekt (govora). Do­ kaz da je riječ o reprezentaciji za drugog označitelja već je sama diferencijalnost: tako kod 'primjera' djetetova 'trzanja'.

Taj drugi označitelj je. »Razmjer koji se proizvodi spram toga što se u subjekta susteže njegovoj vlastitoj spoz­ naji. Tako se 'definicija' označitelja specifikuje: onaj drugi označitelj zapravo je 'čisti' označitelj. označitelj koji treba da umakne samoj alter­ nativi prisustvo/odsustvo.« (Saf. »nas­ tupa tek zato da bi iščeznuo«. uvijek uskraćeni označitelj same razlike: »Taj će označitelj biti dakle označitelj zbog čega svi ostali označitelji predstavljaju subjekt: što kazuje da u pomanjkanju toga označitelja. 272—3) Označitelj reprezentira subjekt za drugog označitelja: tražiš me jer si me već našao. svelo na puku fonaciju. ne bi moglo ni da protekne ako ne bismo unaprijed nala­ zili nekakav odgovor. bez takvog označi­ telja ne bi bilo nedostatka. Još radikalnije. Nikakav realni objekt ne bi mogao da preuzme funkciju tog označitelja. taj se razmjer međutim ne bi mogao us­ postaviti ako se ne bi već nagovestio nekakav odgovor u označitelju čija bi posebna funk­ cija bila reprezentirati subjekta u tački u kojoj iščezava. tačnije obećanje odgo­ vora. koji bi uvukao subjekta u traženje. »zgrušan« u tragu koji nas kao diferencijalan nužno šalje ka drugome tragu. Budući da ono što joj nedostaje ne može biti ništa 'realno'. jer je otvara tek poredak Simbolnog. samim tim upotpunjena. od elemenata paradigme. gdje nikakav artikulisani oz­ načitelj. pređašnje nalaženje koje na­ goni subjekt u traženje. nikakva Wortvorstellung ne odgova­ ra njegovom bitku niti ova osigurava sleđenje označitelja. jer svaki se realni objekt može artikulisati i time imenovati. ako bi još bilo shvatljivo. koje zbog arbitrarnosti/diferencijalnosti označitelja nužno postiže tek 'interpretaciju' praznog mjesta. subjekt ne bi mogao biti zainteresovan na svojoj vlastitoj razdiobi ('ne bi me tražio ako me ne bi već našao'). ovo tra­ ženje 'pravog objekta želje'.tva i prisustva gdje svaki član zbog diferencijalnosti djeluje kao trag suprotnog. i koji je razmjer ispitivanja koje po­ gađa tako njegovo htijenje kako i njegov bi­ tak. svi ostali ne bi predstavljali ništa. a nikada 'stvar samu'. no unatoč tome izmjenjivanje se nas­ tavlja. Fort! ili Da!. učinak fadinga u mjeri u kojoj subjekt govori. dakle. čime je objekt tek zahtjev. No. sam već pređašnji odgovor. taj označitelj može biti samo crta koja se utire iz svojega 71 70 . ukoliko ona jeste. i slovo bi se. Drukčije kazano. nedostatka. koji se nikada ne može učiniti prisutnim. ono što subjekta vodi dalje treba da bude jedan označitelj koji je uvijek prikri­ ven. Svakim označiteljem subjekt je tek reprezentiran. bez označi­ telja u kojeg se sabire to što se već nagovješ­ tava u iskazima subjekta u časku govora i čega on ne zna. do točke da možemo taj označitelj uzeti kao uzrok raz­ diobe ili raskola (splitting). pošto svakog člana alternative možemo učiniti prisutnim. (No bu­ dući da je baterija označitelja. Subjekt može načiniti prisutnim svakog od 'pozitivnih' oz­ načitelja. Jer ništa nije predstavljeno osim za. želja ostaje otvorena/nezadovoljena.

tj. označitelj koji treba uvijek da ostane 4 U čemu onda leži razlika između falosa i ob­ jekta a? Falos se kreće na nivou Simbolnog. 291). jer upravo označitelj čiste razlike kao unapređašnji odgovor je onaj koji nagoni subjekta ka uvijek novim označiteljskim lancima. on nas svojim izmicanjem baca kroz lance diferencijalnih. Ako taj subjekt »nema nikak­ vog mjesta« (tačnije. Bez ove čiste razlike/čistog označitelja. sklop razlika. da je njegov iden­ titet tek raskrsnica razlika spram ostalih označitelja) čista razlika. No ova je mo­ gućnost njegove raskrivenosti prazna: falos ne možemo 'pozitivirati'.« (E. Ovu rupu nasred Imaginarnog otvara. odsus­ tvo ne bi moglo da ima istu distinktivnu ulogu kao prisustvo. jer ona je ono što se proizvodi sva­ ki put kad je izgovoreno jedno vlastito ime. koji bi svom raskrivenošću značio incest. ali nije neizgovorljiva njegova operacija. što će reći (budući da je označitelj paradigma. 'pozitivnih' označitelja. razlika spram samog sebe (ne da bi time postao Hegelova apsolutna razlika kao razlikom posre­ dovani identitet). sama diferencijalnost ostalih.kruga bez mogućnosti da u njega bude računata. on »daje razlog želji« (Lacan). izjavljivanja. tek simbolna kastracija. Dakle. objekt a je pak na nivou a. . Simbolizabilan prionulošću jednoga /l/ uz skup označitelja. ne zato što bi ustra­ jao 'negdje drugdje'. ne bi mogli da djeluju tek kao svežanj diferencijalnih poteza. nema svog paradigmatskog protivpola kome bi nas upućivao. Kao takav. Zato se operacija tog označitelja »proiz­ vodi svaki put kad je izgovoreno jedno vlas­ tito ime«: falos — označitelj (mjesta) samog subjekta — je jedini označitelj koji u svojoj raskrivenosti subjekta ne bi tek reprezenti­ rao. jer jedini nije zahvaćen mrežom paradigmat­ skih razlika. prikriven: »jedina indikacija užitka u njego­ voj beskrajnosti« (E. no 'pozitivnih' ozna­ čitelja. jer on je sama diferencijalnost označitelja koja učini da 'pro- 72 73 . ako je njegovo vlastito mjesto. naravno. 822). 819) Reći ćemo da je taj označitelj — falos. jer on je čisti označitelj. no onaj ne-spekularizabilnl dio. Imaginarnog. višak Imaginarnog. »onda je to zato jer je užitak upravo njegovo mjesto kao mjesto subjekta govora.« (Saf. bi­ ljeg objekta a. pridonosi oznaku njegova zaprečavanja« (E. i kao takav biljeg u označiteljskim/diferencijalnim reprezenta­ cijama iščezlog/zgrušenog subjekta govora. svi bi 'pozitivni' označitelj i ostali na nivou »realnosti«. spram njega uvijek već decentrirano). ono čega nikad nema na vlastitom mjestu. Drugog (A). što nije ništa drugo do li paradoks vlas­ titog nedostatka: falos je tek vlastito izosta­ janje. ona 'rupa' koja zapriječuje ispunjenje narcističkog kruga samozrcaljenja. 822). Drugog.) On je kao takav neizgovorljiv. . 4 Mogli bismo da kažemo i ovako: »ne mo­ žeš me pronaći jer si me već našao«. objekta/razloga želje — čisti označitelj. nedostupan u svome pu­ nom identitetu. Zato falos kao »jedina indikacija užitka u njegovoj beskrajnosti . sama označiteljska raz­ lika. nego zato što je tek čista raz­ lika. mjesto označitelja.

tj. Zato je užitak odgovor na pitanje egsistencije (Saf. Ako je pak falos — čisti označitelj — nužan uslov nastupa označiteljske pa­ radigme. nego tako reći svoja vlastita odsutnost. Zato on može sebe — onaj dio sebe koji je nastupom 'pozitivnog' označitelja izgubljen — nalaziti tek u jednom odsutnog označitelju. pripada uloga označitelja nedostatka bitka. zato treba da se radi o identifikaciji sa oz­ načiteljem koji nije odsutan tek u alternativi prisutnost-odsutnost. nego sebe iskušava kao odsutnog. naime. 822). kao »ima­ ginarnom identifikacijom«. apodiktički osnov lanaca označitelja. 111). tek reprezenti­ ran. Na­ stupanjem svakog 'pozitivnog'/prisutnog oz­ načitelja subjekt je zgrušen. već iščeznuo. što će reći: onemogućuje ga upravo os­ novni potez poretka Simbolnog. To. čime se 74 75 . 291): »subjektom izjavljivanja« tematiziran je onaj zaboravljeni sum u cogito ergo sum. što pretpostavlja logički temelj njegove identifikacije sa jed­ nim označiteljem koji nedostaje« (S. No svaki se 'pozitivni' odsutni označitelj može učiniti prisutnim. zapri­ ječen »onome koji govori kao takvom« (E. na njegovo mjes­ to stupa beskrajna interpretacija. subjekt treba da iskusi vlastitu bezbitnost. dakle. Falos — ono uvijek nadolazeće. igra Fort! Da!) ima smisla jedino u mjeri u kojoj se dijete može poistovjetiti sa klupčetom kao odsutnim. na ontičkom nivou.tekne' njihov lanac. treperenje još-neiskazanog — biljeg je one strane sub­ jekta koju označiteljskom reprezentacijom (baš zato jer je interpretacija) gubimo. na nivou pozitivne/posebne znanosti. nazočan samome sebi. što će reći: uspos­ tavljen subjektovim »otuđenjem«. Subjekt ima spram svog Nesvjesnog »raz mjer ispitivanja koji pogađa njegovo htijenje kao i njegov bitak«: nastupanjem označitelja gubimo 'pravi' objekt želje. Zato falosu kao onome koji »simbolizira mjesto užitka«. pokazuje već razlika tog subjekta izjavljivanja spram (imaginar­ nog) ja (moi). no opet: ne odsutnog u alternativi prisutnost-odsutnost.Užitak je. Laž izvikanog 'filozofskog' prigovora ana­ lizi da njezin subjekt ostaje 'objektivni sub­ jekt'. pak. znači da subjekt nije više uvijek-prisutan. nedostatak čija 'integra- čija' bijaše cijena ulaska u poredak Simbol­ nog. To je odsutnost koja (smijemo li tako reći?) pogađa subjekta u samoj njegovoj prisutnosti: upravo na mjestu gdje bi trebalo da bude najviše 'kod sebe'. Taj je gu­ bitak ujedno nedostatak subjektova bitka u označiteljskoj reprezentaciji u kojoj subjekt »iščezava da bi bio samo još označitelj«. poistovjećivanjem sa objektivnim imagom (idealom ja). zajedno sa njegovim zaprečavanjem. onda »izmjenjivanje prisutnost-od­ sutnost (tj. gubi­ mo upravo kretanjem kojim je pokušavamo dobiti. diferencijalnost/arbitrarnost označitelja kao gubitak Stvari same. Taj je zaista u strogome zna­ čenju »objektivni subjekt«. i suvišno je isticati kako upravo njegovo isključenje daje specifični značaj refleksiji novovjekovnog subjekta.

Ili. spram samog sebe ekscentričan. Nje­ gova najveća. nego uvijek iznova tek nadolazi u označitelj skini re-prezentacijama.zatire istina prema kojoj »subjekta koji go­ vori uzalud tražimo u poretku bića« (Saf. mjesto odakle subjekt govori (je go­ voren). pro­ govara upravo taj subjekt izjavljivanja. želja incesta. ova je distancija unu­ tarnja« (Act. subjekt govora — reprezentiran svojim nadomjescima/označiteljima — nema nikakvog drugog. da- kle. koje je pak spram njega već decentrirano.) tu iščezava da bi bilo samo još označitelj« (IE. iskustvo bezdana (nemogućnosti) Realnog iza sve 'objektivne realnosti' koja je uvijek nešto imaginarno. 840). 23). In­ terpretacija nije objektivacija. Ovdje treba obratiti pažnju na imperfekt il y avait. nadolazeće-bivše koje je nas­ tupom svakog 'pozitivnog' označitelja već zgrušano/izdato. Ovo nadomještanje. vrijeme subjekta izjavljivanja (i falosa kao njegova biljega) nije ni sadašnje ni proteklo (vrijeme bića). shvatiti kao 'dio realnosti'. gotovo apsolutna blizina sa­ mome sebi krije u sebi neprestupivo odstoja­ nje. 97). kojeg nikad ne nalazimo u taloženju metajezika. kojima. ona treba da ga iščupa imaginarnim identifikacijama ko­ jima se »otuđio« u poredak bića. 194) kao izuzetog u poretku realnosti/bića. izbjegava istinu vlastite želje. U analizi — kao označiteljskoj — do­ gađa se upravo »učinak prijeloma« (DR. 293). na njegovoj Drugoj Sceni. Nadomještanjem sub­ jekta označitelj doslovno drži njegovo mjesto. no ne 'vanjsko' u značenju subjektu protivstavljenog objektiviteta. »Realno ne mo­ žemo spoznati: ono se daje svojim uskraći­ vanjem kao tjeskoba ili užitak. Svaki je označitelj »u posljednjoj instanciji nadomjesnik/mjesto-držatelj (le tenant-lieu) samog subjekta« (PeS 397). 655). ako tako smijemo da kažemo. jer »vanjskost je diskurza središnja. mas­ kirajući realno« čiji je trag sačuvan jedino objektom a koji — budući razlog želje — »drži otvoren bezdan (beance) subjekta« (DR. nego je subjekt ono nadolazeće-bivše. 'pred-sadašnje'. Sam subjekt je. kojima pri­ kriva nedostatak-bitka koji ga uspostavlja kao subjekta govora. no koje nije ne­ kad već bilo pa proteklo. njegovo vlastito mjesto leži van njega. »Drama subjekta u riječi je u iskustvu njegova ne­ dostatka bitka. dakle upravo iskustvo tačke na kojoj subjekta ne možemo 'objektivisati'. pogađa samog subjekta. U nesvjesnom. jer »to čega imaše tamo spremnog da govori (. uvijek na rubu tjeskobe/užitka. 'svog vlastitog' mjesta. Označitelj pak obilježava upravo ono Drugo Mjesto na kome se subjekt upisuje kao nesvodljiv na biće. On je tek rupa/praznina svagdašnje »mogućnosti označitelja-više«. (E. ako tako možemo reći. no ne tako što bi subjekt negdje drugdje ustrajao u nenačetoj punoći svog bit­ ka. Poredak stvari (to što nazivamo realnost) uspostavlja se. kao što to kaže Lacan: u razlici spram 76 77 .. Drugi — mjesto označitelja — to je ono mjesto subjekta govora koje uvijek odmiče. Drugim rečima — želja..

imaginarne relacije subjekt — objekt, ego — alter ego ne postoji drugi od Drugoga. S obzirom na Drugo Mjesto istine, ne pos­ toji ponovno Drugo Mjesto jednog metajezika odakle bismo mogli 'objektivisati' Drugo Mjesto istine. Drugoga ne možemo posmatrati na nivou dualne relacije subjekt-objekt: »Govor bez kojeg ništa nije obilježeno nas­ kroz se upire obilježavanju onoga koji obi­ lježava kao takvog, što će reći onoga kojeg nazivamo čisti subjekt ili, jednostavnije, sub­ jekt koji govori. Ako bi bilo drukčije, iščeznula bi distancija zbog koje u svakome govornome činu posreduju dva procesa, ona dva koje su lingvisti lučili kao 'proces izjavljivanja' i 'proces izjave'. Otkriće nesvjesnog znači da je Freud na pitanje: 'Zna li subjekt šta radi kad govori?' odgovorio sa ne. Znači da se subjekt ne može ujedno značiti i djelo­ tvorno značiti svoj vlastiti čin značenja. (Saf, 252). Drugim rječima, Lacan kaže da »metagovor ne postoji«. Postoji jedno Mjesto na kome je subjekt reprezentiran, mjesto koje 'logički' prethodi 'lošoj beskonačnosti' stup­ njevanja nivoa metajezika. Ova 'loša besko­ načnost' metajezika (svaki se /meta/jezik po­ novo može 'objektivirati' novim metajezikom) svjedoči tek o njihovoj 'konačnosti' o zatvoreno-'konačnome' polju svakog od nivoa me­ tajezika koje možemo stupnjevati u (lošu) beskonačnost, a da nikad ne postignemo mjesto samog subjekta govora, mjesto odakle govorimo.

Zato je od osnovnog značenja da iskusi­ mo tako reći 'egzistencijalno 'značenje prije­ laza od znaka ka označitelju. Znak koji nešto reprezentira za subjekta obilježava tačno ono mjesto na kome govor prestaje biti 'praksa', na kome, hegelovski rečeno, subjekt govora stavlja sebe na bezbjedno mjesto, u 'objek­ tivnu distanciju' spram onoga o čemu je riječ, na kome se on izuzima kretanju 'stvari same'. Što će reći da na nivou znaka, 'egzistencijal­ no' uzeto, nikad nije doveden u pitanje sam subjekt govora, da stvari nikad nisu 'do (subjektova vlastitog) kraja ozbiljne', da je znak per definitionem 'egzistencijalna laž', bijeg ispred istine samog subjekta govora. Ova se istina artikuliše na Drugome Mjestu označitelja i posreduje/provaljuje u subjektovom svjesnom/znakovnom govoru tamo gdje je njegovo znanje iznenađeno. I subjektovo je znanje o 'realnosti' iznenađeno upravo na mjestu gdje dolazi do razvezivanja »imagi­ narnih odnosa između logike i 'realnosti'« koje pretpostavlja znak, tj. kad nas pogodi rad označitelja u njegovoj 'autonomiji', kad iskušavamo kao njegov jedini oslon rebusno jedinstvo Zusammenlegspiela koje prekora­ čuje 'povezanost ideja' ili 'stvari'. Ovdje lo­ gika označitelja u osnovi subvertira klasičnu logiku koja »nije ništa više od gramatike jednog uni­ verzuma diskurza, čistog i jednostavnog odsjeva 'realnosti'«, tj. gramatike diskurzivnog polja u kome »istinito nije stvar označiteljske artikulacije već toga što ona hoće da kaže«,

78

79

u kome se istinitost odlučuje na nivou odnosa označenog spram referencijalne 'realnosti'. Nasuprot tome, u nesvjesnoj/označiteljskoj »logici fantazma« »istinu ne treba više tražiti u odnosu označenog i referenta, već u samom označitelju, pošto smo ga upisali u ono mjesto koje nas ne prisiljava da napustimo logiku, već nas obavezuje da pretpostavimo postoja­ nje jedne istine koja govori, i koja govori u svim tačkama u kojima je znanje iznena­ đeno«, (LF, 232). Ako, dakle, istinu odredimo kao decentrirano mjesto samog subjekta govora kojeg taj subjekt nikada ne može 'objektivisati' metajezikom, tada ne smijemo da zaboravimo zna­ čaj tog Drugog Mjesta. Označiteljska artiku­ lacija u njezinoj 'autonomiji', simbolna odre­ đenost ili nadodređenost koja prekoračuje imaginarni poredak 'povezanosti ideja' ili 'stvari', bez toga bismo potpuno promašili smisao subvertiranja istine kao adequatia, i zaustavili se npr., kod njezinog zrcalno preo­ krenutog, još uvijek imaginarnog lika, gdje bi formalna 'struktura jezika' određivala naše razumijevanje 'strukture realnosti' (npr. Cassirer). Istina se artikulira, subjekt govora je evo­ ciran u onome što sa stajališta informacije o 'realnosti' — o denotatu uopšte nastupa kao 'redundantni' višak, u 'stilu'. Pojam stila time, naravno, u osnovi mijenja domašaj, od formalnog dodatka koji treba da tek poljepša put razumijevanja i koji se ne tiče same iz­ govorene istine, on postaje njezin nosilac.

Ovamo smjera Barthers kad govori o »odgo­ vornosti stila« kod 'strukturalista': ovu od­ govornost otvara iskustvo činjenice da »sam govor postaje istina« (KSM, 227). Jezik čiste denotacije ili objektne informacije bez intersubjektivne evokacije, tj. bez stila, ne postoji — ali ne (kao što bi to shvatio pozitivista) zbog toga što se informaciji 'empirijski' uvi­ jek pridodaje subjektivna ekspresija, izraz zahtjeva, čuvstava, već, tako reći, a priori: čistom informacijom, iščeznuo bi sam subjekt govora koji nastupa jedino kroz vlastitu re­ prezentaciju lancem označitelja. Već je sva­ kidašnja 'komunikacija', naime, neobično za­ vojita i lukava, uvijek je u njoj riječ o ne­ čemu drugome od onoga na šta ona doslovno smjera, prividnu informaciju pronosi izvjes­ tan zahtjev, taj zahtjev želja . . . No od osnovnog je značenja uvidjeti kako stvar nije u prikrivenoj, 'dubljoj' značenjskoj intenciji koju bi subjekt zavojito saopštio 'označiteljskom površinom'. Djelimično već zahtjev, no prije svega nesvjesna želja koja pronosi sam zahtjev, rasredišteni su upravo s obzirom na subjektovu 'značenjsku intenciju'. Taj 'odskok od sadržaja' u kojeg se upisuje subjekt (naravno ne imaginarni subjekt, koji je 'svoje vlastito središte'), sam je označitelj u svojoj 'autonomiji' koji 'vodi igru'. Ovdje možemo — strategijskim subvertiranjem metafizičkog dvojstva denotacija/ko­ notacija, upotrebljenog u Barthesovom zna­ čenju, tj. na nivou znakovnog strukturalizma

80

81

— odrediti razliku označitelja/znak. Kod znaka se konotacije nalažu na denotaciju, denotacija ostaje ono osnovno od čega pola­ zimo. Označiteljsko je označavanje, pak, tako reći čista konotacija koju ne možemo metajezičkom operacijom svesti na više denotacija, paradoks čistog viška značenja bez osnove u 'doslovnom', nemetaforičkom značenju. I upravo zato što je označiteljsko značenje pa­ radoks čiste konotacije koju rađaju sami unutartekstualni mehanizmi, Freud afirmiše rad snova. Snove možemo rasplesti jedino analizom, rasplitanjem procesa koji ih je 'zapleo'. Interpretacija i nije ništa drugo do li izlaganje rada snova, prikrivene označiteljske artikulacije iza imaga neposredno datog fantazma, a ne — kao kod znaka — ukazi­ vanje na ne-više-označiteljski denotat kao 'značenje' znaka. Zato i znak nastupa kroz istisnutost vlasti­ tog produkcijskog procesa, u njega rad tako reći iščezne iza svog produkta, rezultati pak označiteljskog rada nisu tek neutralan medij saopćavanja 'značenja', jer su — npr. snovi, simptomi — neposredno uzeto, upravo bez 'značenja', njihov 'smisao' možemo razabrati tek kroz analizu postupaka rada sna koji do­ 5 slovno 'stvara' označavanje. Isto tako možemo subvertirati i drugi sklop kojim misao znaka pokušava ovladati
5 Tako dolazimo do toga da — Deleuzovim rije­ čima — u strukturalizmu, nasuprot egzistencijalističkoj misli 'apsurda', smisao nikad ne nedostaje, da njega nikad nema suviše malo, već je on uvijek smisao više, višak-smisla.

učincima označitelja: pojam redundancije u teoriji informacija. Da ovo ne bi zvučalo su­ više eshatologijski, mogli bismo teoriju in­ formacija odrediti kao ispunjenje, krajnju mogućnost ideologema znaka, jezika kao pu­ kog medija/sredstva mišljenja, medija od ko­ jeg je sadržaj, 'poruka', u principu nezavi­ san. Zato nije slučajno upravo teorija infor­ macija bila ta koja je otvorila mogućnost nivelisanja razlika između čovječjeg, biološ­ kog (informacije u ćelijama i genima), i 'um­ jetnog' (elektronskog) 'jezika' u značenju prenošenja informacija. Zato i kibernetika, koja u principu nivelizira razliku bioloških, čovječjih i 'umjetnih' (mašinskih) samou­ pravijajućih sistema, problem prenošenja in­ formacija u kibernetskih sistema postavlja u terminima teorije informacija. To nije bila slučajno, je taj model zapravo predstavlja gubitak 'čovječje' dimenzije govora, njegova 'dijaloškog' značaja, i time kraj razlike Pri­ roda/Kultura. To ne kažemo u ime nekog humanizma, 'nesvodljive čovječnosti' (daleko smo od toga da Simbolno promatramo kao stvar čovjeka, njegov izraz itd.). Ovu dimen­ ziju treba shvatiti kao samu dimenziju oz­ načitelja u njegovoj 'autonomiji', s obzirom na koju čovjek nastupa kao govoreno, a ne govoreće biće. Upravo je 'redundancija' ta koja iz puke informacije i u 'svakidašnjem govoru', čini riječ sa značenjem. U onome što se, sa stajališta teorije informacija, pokazuje kao puko ponavljanje iste informacije zbog neprozirnosti medija itd., zaista se krije 're-

82

83

Od osnovnog postupka po­ ezije. želja je uvijek želja želje. pro­ vala nadodređenosti'. prisut­ noj u 'prirodnom' jeziku: njegovoj strogo di­ jaloškoj naravi. da tako kažemo. označitelju. oblik poruke/informacije. nego tako da je već samo pitanje zahtjev odgovora. uopće svi premještaji s obzirom na 'najekonomičniji'. 101). 299). nema svog denotata. istinska 'poruka'. ali na površini Imaginarnog po­ dređen fetišističkoj iluziji govora 'o' . Simptomatski čin (npr. uzaludno traženje odgovara na pitanje 'pravog objekta' želje (Drugoga).dundancija'. I je­ dino je ova intersubjektivna želja 'predmet psihoanalize': neposredno predmetna potreba njezina je stvar tek ako je — kao kod djeteta 84 85 . njegove 'autonomne' premještaje spram pronošenog 'sadržaja'. stila itd.. ne dijaloškoj u značenju iz- mjeničnog slijeda pitanja i odgovora. znak je fetišistički upravo u poznatome značenju da 'me­ đuljudski odnosi nastupaju kao odnosi stvari' jer znakom koji smjera ka vanjskome. Na nivou pukih zna­ kova ne postoji 'kružnost' pitanja i odgovora. I upravo treba voditi brigu o svagdašnjem intersubjektivnom značaju viška evokacije nad informacijom. I ne samo bez redundancije: i tome suprotni 'šumovi'. nego se tek kroz ovu. — denotacije informacije. djeluje već kao označiteljski zahtjev drugome. . iza kojeg dakako zijeva bezdan zova samome Drugome. Taj je di­ jaloški značaj ono što gubimo redukcijom go­ vora na sistem znakova. da pretpostavlja/zahtjeva svoj odgovor. iako data u ob­ liku potpuno neutralnog izvještaja koji bi trebao smjerati na informaciju. Svakidašnji je 'prirodni' jezik uvijek već označiteljski nadodređen. svuda vidimo kako »funkcija govora nije in­ formirati nego evocirati« (E. evokativan. Tek su simptomi pro­ vala 'čiste' konotacije/evokacije koja ruši fe­ tišizam određenosti jezika njegovom imagi­ narnom ('realnom' ili 'misaonom') sadržinom koju bi on trebao odražavati/izražavati. on je tek evokacija želje. Govor bez redundancije bio bi govor bez subjekta. traženja i nalaženja. Radi se o temeljnoj dimenziji označitelja. jeziku transcendentnome predmetu denotacije. no kao odjek/evokacija samog subjekta govora. kako se u onome što je sa stajališta informacije suvišno. nisu tek pitanja me­ dija. prinudno ponavljanje jednog gesta) ništa ne 'označava'. distanciju 'medija'. zapra­ vo krije sve. Nasuprot tome. 'doslovan' itd. evocira istina. »kodeksu signala ne tre­ ba onaj 'ne bi me tražio (ili očekivao) ako me ne bi već našao'« (L. uz pretpostav­ ku prozirnosti medija. za­ mračena je riječ kao zahtjev drugome. 'autonomne' označiteljske određenosti 'kao takve' (baš zato sim­ ptomi na sceni svijesti neposredno 'nemaju nikakvog značenja'). U osnovi. konotacije nad denotacijom. gdje sa stajališta informacije — uz pretpostavku prozirnosti medija — nastupa suvišno ponavljanje do neurotičkih simptoma. Svaka naša rečenica. 'najlogičniji'. 'dija­ loški' itd. potrebno tek kao pomoćno sredstvo za dobar prijenos od medija nezavisne poruke. . koja se ne tiču sadržaja.

299).koje traži mlijeko — zapravo nosi intersubjektivni označiteljski zahtjev. 431). 894). Na taj način. pri čemu je to što kaže prvi već odgovor« (E. mjesta istine ispred ko­ jeg subjekt bježi u imaginarne krpeže: u imago. Tako se sadomazohistički pri­ silni neurotičar obično poistovjećuje sa likom krajnje dobroćudne žrtve krute sudbine. Analitičar. u ovom se imagu 'osjeća kao on sam'. kao provale odlomaka jednog diskurza čije je polje Drugo Mjesto. u kojoj se otuđuje. moje je pitanje« (E. Anali­ tičar pak — otvarajući se učincima istine koje zatire narcisističko polje pitanja/odgovora — izlaže simptome kao odgouore na pitanja koja nisu bila postavljena. pri čemu je otvore­ nost tog pitanja-bez-odgovora nesnosna. narcisističku/spekularnu sliku sa ko­ jom se poistovjećuje. zaustavlja se hermeneutika. u zna­ čenju Zakona koji uspostavlja simbolnu kas­ traciju. 431): ovdje. što on 'hoće da bude'. Zato ona previđa kako 'uspješna komunika­ cija' — daleko od toga da bi bila 'ostrvo spo­ razuma u moru nesporazuma' — znači upravo tačku zatvaranja subjekta govora u narcisistički krug pitanja/odgovora gdje je pitanje već odgovor. Ovim je imagom zatomljena istina vlastite želje. treba da pro­ bije taj narcisistički krug imaginarnog zrcaljenja nazvan 'komunikacija' i da se nauči prisluškivanju riječi Drugoga iza ovog krpeža Imaginarnoga. samorazumljivih i baš zbog samorazumljivosti previđenih pre­ drasuda. U imaginarnome krugu 'komunikacije' uvijek je tako da »odašiljač prima od primaoca u izokrenutom obliku svoju vlastitu poruku« (E. želje koja nikada ne nalazi svoj 'pravi objekt'. Ako kažem 'ti si moj uči­ telj'. pri čemu je taj neposredni predmet u osnovi bez značenja. Svaka je riječ drugome — iako u obliku agresivnosti koja bi da ga 'poništi' — prikriveni zahtjev dru­ gome. To što tražim u riječi. Na ovome nivou Drugi je »mjesto gdje se uspostavlja ja koji govori (zajedno) sa onim koji sluša. unapređašnjih odgovora. Govor traži odgovor na pitanje drugome: šta hoćeš? koje tek kon­ stituira subjekt govora. koja su ostala potis­ nuta. dakle. imaginarna identifikacija s ovim 'ide­ alom ja-a' koji zamračuje našu vlastitu is­ tinu. još u značenju pretpostavljenog »horizonta razumijevanja«. on 86 87 . 'nad-ja' u značenju tog 'ideala ja-a' tre­ ba radikalno da lučimo od 'nad-ja-a'. »Funkcija jezika nije informirati već evo­ cirati. 'Ne bi me ni tražio ako me ne bi već našao' u nje djeluje kao krpež ra­ dikalne otvorenosti pitanja-bez-odgovora. na tom imagi­ narnom sječivu pitanja i odgovora. pak. tj. i upravo zato neprestano krpimo imaginarnim krugovima pitanja koja već zahtijevaju/pret­ postavljaju izvjesne odgovore. odgovor je dru­ goga. polje odgovora. ja zapravo zahtijevam od drugoga da me priznaje za učenika itd. koja predstavlja njegovo imaginarno 'samorazumijevanje'. na nivou Drugoga. Otuđenje je. prisluškivanju govora subjektova vlastitog mjesta. To što me konstituiše kao subjekta. što će reći »da je to što kaže prvi odgovor« (E.

o izostajanju odgovora kojeg je — čiji je nivo. — ima isti domašaj kao i +. paradoks vlas­ titog uskraćivanja koji nagoni želju u nje­ zinom metonimičkom bježanju. na djelu klasni interes. Objekt a. No. zapriječuje postignuće konačnog odgovora. polje — pretpostavilo/zahtijevalo samo pa­ cijentovo pitanje. jeste taj od­ govor koji samim tim što nas namamljuje u označiteljsku igru. koju maskira prividno 'ekvivalentna' razmjena na tražištu. 439). njegova »ravno­ mjerna pažnja« koja namjerno previđa na­ glaske pacijentova ja. jedino nas sjena odgovora može namamiti u traženje. »Neutralnošću sa kojom je ne-uter. ostaje na nivou tog kruga. 6 Tako i Althusser izlaže Marxovo čitanje klasične političke ekonomije: njezin odgovor na pitanje o »ci­ jeni« ili »vrijednosti« rada (»vrijednost svih životnih potrepština. već je reč o odgovoru na pitanje koje nije bilo postavljeno. asimetriju. pacijent je htio tek primiti od analitičara »u izokrenutom obliku svoju vlastitu poruku«. koji je tražio analitičarev odgovor na nivou 'objektivnog' znanja. ako pitanje ostaje bez odgo­ vora. analitičar prepušta mjesto Drugome iza drugoga i. nužnih za održavanje i reprodukciju rađa«) nije jednostavno 'pogrešan'. Kod ovog je nerazlikovanja rada i radne snage. tj. Ovdje nastupa analitičareva »neutralnost«. ako se razbija narcisistički krug pi­ tanja/odgovora. jedino su mjesto njegove subverzije učinci označiteljeva rada u njihovoj 'autonomiji' i decentriranosti s obzirom na svijest. da se krećemo na nivou njihove apstraktne suprotstavljenosti. u kome »odaši­ ljač prima od primaoca u izokrenutom obliku svoju vlastitu poruku«. pitanje vrijednosti radne snage. onda to ne znači da nesvjesnim. on je došao ka anali­ tičaru sa zahtjevom ozdravljenja. jer ova mu »neutral­ nost« spram Imaginarnog otvara pristup ka Simbolnome. ako šuti. koje je ostalo potis­ nuto. ni jedan ni drugi od dvaju koji su ov­ dje. onda je to zato da bi dao riječ ovome Drugome« (E. Ustroj je hermeneutičkog kruga (tražiš me jer si me već pronašao. Njegova je šutnja rječita. I naj­ ljepši je 'primjer' 'općeg principa' analize mjesta« (439) baš ova šutnja samog analiti­ čara. Ovdje leži razlika između imaginarnog kruga pitanja/ /odgovora i kruga označiteljskog lanca nesvje­ sne želje. Analitičareva šutnja pokušava poderati narcisistički krpež imaginarnog. osnovnu nejedna­ kost. nagoni 'uvijek drugdje kroz diferencijalne označitelje. istinom potisnute želje. gubimo 'dijalektiku pitanja i odgovora'. Već je sam pacijentov na­ govor sadržavao odgovor. narav­ no. pošto se nalazimo na nivou označitelja gdje je odgovor i odsustvo odgovora. jer bez unapređašnjeg odgovora nema ni pitanja.cijepa krpež narcisističkog kruga pitanja/od­ govora. Kod prvog je onaj uvijek već prona­ đeni odgovor pretpostavljeni horizont znače89 88 . jer jedino njihovo razlikovanje omogu­ ćava tematizaciju viška vrijednosti kojeg prisvaja vlas­ nik produkcijskih sredstava. naravno. Odsustvo odgovora već je odgovor. dakle. koji je analitičara postavio u poziciju subjekta-za-kojeg-se-pretpostavlja-da-zna. ona je već odgovor. no zahtje­ vom koji se već kretao na posve određenom nivou. odnosno pitaš jer već imaš odgovor) očuvan. 6 Subjektova 'značenjska intencija'. jer je riječ o 'iznevjerenome očekivanju'.

dolazi naknadno. Gadamer se zaus­ tavlja kod međusobne igre različitih horizo­ nata značenja. označitelj čiste razlike. dakle. U dvojstva jezičke supstancije i subjekta govora prosto nije moguće upotrebiti Hegelov model samorefleksije kao razotuđenja. svako pitanje uvijek već suprotstavlja polje odgo­ vora. kada sugovornika prosto 'razumijemo'). to je besmislen zahtjev koji jednostavno previđa nivo Drugoga. potpuno promašuje vlastiti nivo problematike. već. Pretpostavljenim horizontom znače­ nja zamračena je osnovna dimenzija označitelja: njegova 'arbitrarnost'/diferencijalnost. 99). jer upravo zato što nismo 'neposredno u stvari samoj'. u označeno. probija subjektovu 90 91 . mi možemo izložiti inače sa­ morazumljive i kao takve nužno previđene predrasude. Ovim omogućena kritika hermeneutike se. Gadamerovim riječima. i povijesnog sklopa djelatne tradicije. On. Naša je distancija/razlika 'pro­ duktivna'. zbog samorazumljivosti previđenog horizonta predrasuda kao takvog.nja. naravno. supstancijalne određenosti subjekta. subjektova označiteljskog uzroka. iako shvaćeno kao nesvodljivo jezičko. neposredno izgovore­ no transcendiramo u sam horizont smisla koji ga pronosi. već ujedno ono što je omo­ gućuje. polje njegove hermeneutike čini raspon subjekta koji govori između razu­ mijevanja u svakidašnjem značenju (kada se neposredno-nereflektirano krećemo unutar izvjesnog horizonta. naprotiv. tj. 'jezičke supstancije'. naravno. Zato već Gadamer s punim pravom ističe kako Habermasova kritika hermeneutike. koji ga svodi na 'objektivnu' određenost subjekta. Ukinuti decentriranost Simbolnog. tek dostup subjekta ka 'sup­ stanciji'. »horizonta zajednič­ kog smisla« (L. Tako dolazimo do »ho­ rizonta razumijevanja«. unaprijed 'odgovara odgovoru' i postu­ pak hermeneutičke refleksije leži upravo u izlaganju ovoga uvijek-već: u refleksiji pre­ viđenog horizonta predrasuda. Drugim riječima. te odavde zahtijeva ukidanje vladavine jezičke supstancije/tradicije kao oblika otuđenja. činjenica da sam Drugi (poredak govora) ne zna. tj. i razumijevanja u užem hermeneutičkom značenju. da je želja interpretacija koja nalazi tek označitelje. kod drugog pak falos. kada postajemo svje­ sni u svakidašnjem govoru. u osnovi razlikuje od Habermasova marksističkog pokušaja koji polazi od poređenja između otuđene društvene supstancije. To što interpreta­ cija uvijek kasni. sa miš- Iju o subjektivnom refleksijskom samo-razumijevanju gubi se nesvodljivost naknadnosti razumijevajućeg (subjekta) kao uslova hermeneutičke refleksije. u Marxovom značenju. nije tek njezina zapreka. rezultat hermeneutičke refleksije nije razriješavanje sup­ stancije subjektivnim /samo/posredovanjem. Habermasova kri­ tika hermeneutike zatire baš ono što je u njoj 'najproduktivnije'/najsubverzivnije. »Tražiš me jer si me već pronašao«. put herme­ neutike je izokrenuti put Hegelove Fenome­ nologije. koja se zasniva na tom poređenju.

'značenjsku intenciju' ka neposrednosti ove intencije neintendiranim / neekspliciranim pred-rasudama koje je pronose. Hermeneutička refleksija znači upravo is­ kustvo našeg vlastitog i tuđeg horizonta' kao takvih'. totalne konotacije'. sklopom djelatne tradicije. nedostatka-u-Drugome kojeg uzalud popunjavaju »hori­ zonti razumijevanja«. na taj način kre- 92 93 . 'horizont' ideologije u značenju 'posljednje. činjenicom po­ vijesti kao nikad ispunjene igre horizonata razumijevanja. zbog čega se kod 'tuđeg' ne radi o nama suprotstavijenoj spoljašnosti. povijesnu distanciju/naknadnost kao uslov razumijevanja. Drugim riječima. još nije Drugo Mjesto istine. Ali. ne obraćajući pažnju na nj u njegovoj samorazumljivosti. rasjenjeno to da ono našoj vlastitoj hermeneutičkoj refleksiji zauvijek nedostupno mjesto nas samih NIJE PONOV­ NO 'HORIZONT SMISLA' koji bi nam. već sami uključeni u događaje jezičke tradicije — ostao u svojoj cjelini nedostižan. Hermeneutika s punim pravom naglašava nedostatnost razlaganja sa »kontekstom«. već povijesnom refleksijom naše vlastite zahvaćenosti kretanjem 'stvari same'. . označiteljska istina. a ako je — Lacanovim riječima — narav same istine takva da nikad nije moguće 'kazati svu istinu'. Nije dovoljno kazati: 'znače­ nje . na taj način. hermeneutici nedostaje iskustvo ne-znanja Drugoga. pošto i značenje ostalih. horizontom razumijevanja kojeg — ukoliko se krećemo unutar njega — pre­ viđamo. Unatoč poku­ šaju 'obrata Hegela'. mjesto na kome se sam subjekt reprezentira/izdaje i čiji bezdan popunjavaju svi 'horizonti zna- čenja'. čime se ruši narcisistički solipsizam neposredne zatvorenosti u vlastiti horizont. zbog vlastite povijesnosti — tj. supstancijalna predodređenost subjektiviteta tradicijskim sklopom predrasuda. unatoč obratu ka mjestu gdje uvijek već jesmo. Ovim je stanjem stvari. ova predodređenost. Taj hermeneutički solipsizam ne probijamo nekakvim naivno 'objektivnim' stajalištem. riječi određuje svagdašnji kontekst'. zato što nismo objektivni posmatrači povijesti. na mjesto pozitivističke 'loše beskonačnosti' metajezika zapravo stupa 'loša beskonačnost' horizonata razumijevanja. pak. već o tradiciji koja je na djelu u samome mjestu odakle govorimo. jer bi se time u imaginarnome samozrcaljenju poništila sama dimenzije istine — onda ova nemoguć­ nost treba da se zasniva u dimenziji koja ra­ dikalno probija nivo 'horizonta smisla'. . kojeg kao takvog predstavi tek naknadnost razumijevajućeg. ona ostaje svagdašnji povijesno posredovani 'horizont' imaginarnog krpeža nasred kojeg 'živimo'. jer bi ona poništila samu povijesnost. kontekstnih riječi ponovno određuje kontekst. Ovo je mjesto mjesto Drugoga. odakle joj se i 'kri­ tički suprotstavljamo'. Nedostaje ko­ rak ka jezičkoj 'infrastrukturi'. Ako je — Gadamerovim riječima — apsolutna refleksija našeg vlastitog horizonta nemoguća. nemogućnost da apsolutnom refleksijom postignemo 'mjesto nas samih' (čime bismo ukinuli samu povijesnost).

uključivo sa 'političkom' dimenzi­ jom. koji je uvijek »prečac« različitih 'ho­ rizonata'. 'borbe uma protiv autoriteta' — afirmiše besprisilni (tj. ne iz jednog drugog 'horizonta'. Ukratko.ćemo u krugu. ne zbog nekakve iracionalne prinude. čiji je objekt (a) upravo biljeg nemogućnosti Realnoga. naslanja ne tek kao na teoriji spoljašnji oslon. lebdimo u praznome. Gadamer — unatoč opravdanoj kritici nepovijesno-prosvjetiteljske vjere u mogućnost 'suprot­ stavljanja snazi tradicije'. bez oslona. ostaje kod one praznine. Od tematizacije bezdana. 'nesporazuma' tematizujemo ono dotad 'samorazumljivo' i pitamo 'kako smo to zapravo mislili') kao na — mogli bismo reći — arhe. nedostatka u Drugome kao »garantu istine« zavisi dos­ lovno sve. pri vaskrsavanju. Taj akt nije ništa drugo do li krpež. već iz istine koju potiskuje 'horizont smisla' kao takav. Ovdje Gadamer ostaje 'idealist'. već kao na iskustveni. čijem se 'autoritetu' ne možemo oteti. pak. neprestano pri­ sutno poreklo kojeg trebamo unaprijed priz­ nati kao neproblematičko. ona iz toga zaključuje na prethodnost horizonta smisla kao cjeline koja nije puki kontekst os­ talih riječi. neprestupivosti pregrade označitelj/označeno: označitelj je 'arbitraran'. Zaus­ tavlja se kod povijesnog sklopa jezički posre­ dovanih predrasuda kao onog 'poslednjeg'. tj. No. svagdašnjeg ideološ­ kog samorazumijevanja. Razlika koja jasno istupa već sa­ mom nesvodljivošću akta 'interpretacije' u značenju označiteljske analize na hermeneutički akt razumijevanja. dijelovi se cjeline slažu »wie die Stucke eines Zusammenlegspieles« Freud). Izostaje »monumentala povi­ jest« označiteljskih »prekoračenja« (Sollers) intertekstualnosti. Ne pita o odnosu govora spram samog Realnog. još 'nereflektirani' oblik samog hermeneutičkog postupka (kada npr. Odavde njegova zasljepljenost za simptomatske bjeline govora označiteljeva rada u kojima se artikuliša ova — upravo 'autoritetom bez prinude' herme­ neutičkog horizonta. 'autonomije' označitelja koji per definitionem krši dati 'horizont zna­ čenja'. već prosto zbog 94 95 . odakle se tematizuje ne-znanje Drugoga (Simbolnoga). kao mjesta označitelja. koja treba u svakoj od njih uvijek već sva biti ovdje. tj. njegova je 'osnovanost' uvijek tek diferencijalna. ne spo­ ljašnji. Lacan. onaj najsvakidašnjiji akt 'razu­ mijevanja' na kojeg se naslanja hermeneutika. samim našim mišljenjem pretpostavljen) »autoritet« povi­ jesnog horizonta predrasuda čije ponovno 'razumsko provjeravanje' nije moguće. već u nama samima. želji Drugoga. odakle se zato tek otvara pristup ka nesvjesnoj želji. istisnuta — želja Drugoga koja cijepa krpež 'horizonta'. arbitrarnost/diferencijalnost označitelja. Ovdje nije riječ o apstraktno-teorijskoj 'kritici'. odakle se Simbolno pokazuje kao »nemogućnost Realnog«. bijeg ispred bezdana is­ tine označitelja. jer je on na djelu u nama samima. u samome mjestu odakle se možemo 'suprotstaviti' tra­ diciji. Zbog previđanja subjektova decentriranog mjesta.

upravo ono mjesto koje uvijek uzmiče taloženju metajezika. 'objektivnu' supstanciju koja bi prevazilazila subjektov obzor. transcendentalne refleksije for­ malnih uslova tog znanja. afirmiše se svag­ dašnje polje osnovnog ideološkog samorazumijevanja. decentrirano mjesto subjekta. reprezen­ tiran za drugog označitelja: prije no što je — na nivou znaka — govoreće biće. jer svaki se nivo metajezika per de- finitionem može objektivisati novim metajezikom. mjesto odakle on govori. subjekt je — na nivou označitelja — govoreno biće. ne postoji nikakvo povi­ jesti izvanjsko mjesto odakle bismo ih mogli 'provjeriti'. zatvarajući time sebi distanciju iz kojeg uviđamo 'egzistencijalnu' laž. tako da bismo došli do 96 97 . Označitelj je subjektovo »transcenden­ talno mjesto«. kritičke teorije i (Lacanove) psihoanalize) afirmacija nivoa istine. Istine koja nije 'tačka bez odskoka' u značenju punoće 'stvari same'. 'otvorenog' napre­ dovanja spoznaje još-nepoznatog). Prije no što znak reprezentira nešto za nekoga (kod-sebe-prisutnog subjekta). nama se čini da dimenziju is­ tine u njezinoj nesvodljivosti na polje znanja može 'utemeljiti'. evokacija 'prave beskonačnosti' želje kao asimetrički protupol 'lošoj beskonačnosti' taloženja metajezika (kao što je istina asi­ metrički protupol znanja. Označitelj je Drugi. ne zbog nedostižne 'udaljenosti' od subjekta.naše vlastite povijesnosti: jer mi ga prizna­ jemo samim našim mišljenjem. već obilje­ žen nesvodljivim odstojanjem. upra­ vo zato jer ga ne možemo 'objektivisati' metajezikom. ove su pre­ drasude 'mi sami'. sam je taj 'neko' označiteljem decentriran. već zbog svoje tako reći 'apso­ lutne blizine' subjektu. pronositi jedino neznanje Drugoga. onda ono to nije u značenju punoće nedostupne supstancijalne unutraš­ njosti 'samih nagona' koja bi zaustavila talo­ ženje metajezika. dakle Dru­ gi — mjesto istine — kao označitelj. Metajezikom — kao što smo maločas vidjeli — subjekt nikad ne dolazi do mjesta odakle on govori. Dru­ gim riječima. Drugim rječima. Osnovni je zajednički potez svih triju mi­ saonih sklopova koji pokušavaju očuvati Hegelovu baštinu ( Gadamerove hermeneutike. mjesta samog sub­ jekta s obzirom na koje je već sama teorija praktička. neistinu tog polja. Ako je nesvjesno 'mjesto samog subjekta'. taj nivo istine tako reći 'dolazi do samog sebe'. nedostatak-u-Drugome. kao Drugog Mjesta označitelja koji reprezentira subjekta. označitelj je pak asimetrički protupol znaka. Ali tek Lacanovim određivanjem istine. jedino kao takav zahvaćen je zbivanjem is­ tine. na kome je on govoren. u čistoj 'auto-afekciji' samo-odnosa. u principijelnoj različitosti od ni­ voa 'objektivnog' znanja i njegova korelata ili protupola. već samo čisto protivurječje. Sam je subjekt tamo gdje bi trebao biti 'apsolutno kod sebe'. Neraspoloživost označitelja ne treba shvatiti kao nekakvu subjektu transcedentnu. Označitelj je neraspoloživ. reprezentiran decentriranim mjestom Drugoga/označitelja.

'posljednji' je odgovor na pitanje želje: sam ne znam šta hoću. ne punoća izgub­ ljene 'stvari same'. već upravo onaj u formalnoj logici — zbog izbjegavanja 'pa­ radoksa' — zabranjeni 'kratki spoj'. ili pak kao samoozbiljenje produkcijom i potvrđivanjem svojih predmetnih potreba. Naprotiv. Da sažmemo: Lacan subvertira samoizvjesnost prisebnosti novovjekovnog subjekta koji treba — da bi se uspostavio kao 'život' duha. Želju pronosi paradoks objekta a koji je svoj vlastiti nedostatak. i na taj način ispunili bezdan koji prouzrokuje klizanje/nedoslovnost 'me­ đuljudske komunikacije'. Nikada ne postoji čisti ob­ jektni govor (kojeg bismo mogli 'objektivisati' metajezikom). prividno nedužnom operacijom koja bi tek da spriječava paradokse. do konačno pronađenog pravog objekta želje. Isključe­ njem metajezika iz nivoa polaznog/'objektnog' jezika. ali će biti do­ voljno ustanovljenje da nepostojanje metajezika ne znači besmislenu zatvorenost u po­ četno. onaj Treći. poredak Simbolnog. jer »označitelj materijalizira in­ stanciju smrti« (Lacan). da otac zavlada kao autoritet Imena kojeg prizivamo. is­ tina je želje u nedostatku pravog objekta. sam Drugi iza Drugog. sječica jezika i njegova metajezika. zato je Nesvjesno polje 'čistog protivurječja' u kome svako određenje evocira svoj protupol (ljubav-mržnju. Ovdje bismo mogli nastaviti s Lacanovom analizom 'logičkih paradoksa'. dakle. 98 99 . zato i tražim od tebe od­ govor. obi­ lježen gubitkom Stvari. Označitelj nije besmislica zatvorenosti u po­ četni nivo 'objektnog' jezika. decentrirano mjesto koje 'lukavstvom (označiteljskog uma' vlada nad 'živim' subjektima. Označitelj je protivurječje 'povijesti u povijesti'. jedi­ no oslon Imena-Oca. zapravo je sam poredak Simbolnog. Ova je 'inkorporacija nedostatka' (kao cijena ulaska u po­ redak Simbolnog) sa strane 'živog' subjekta tek druga strana toga da 'mrtvo postaje snaž­ nije od živoga'. polazno polje 'objektnog' govora. itd. »zbiljskim životnim pro­ cesom« — »sebe iskusiti kao odsutnog«. arbitraran'.). govor u kojeg se ne bi upisao subjekt. a ne konačno pronađeni identitet prirodnog objekta želje koga bi znakovna simbolizacija sublimirala. dakle. tako reći 'preživjeti vlastitu smrt'.'stvari same'. garant 'pakta' između 'živih' subjekata. 'Mrtvo koje postaje snažnije od živoga'. to što se u njoj uvijek radi o nečemu drugome. samorefleksija. negirala/podigla. već upravo suprotno. govor bez odskoka od sebe. nadomjestila kulturnim objektom. Zabrana incesta koju nalaže Zakon Imena-Oca nije ništa drugo do li sama »prvobitna simbolizacija« kojoj je svaki objekt želje već zahvaćen u diferencijalni/označiteljski niz. for­ malna logika zatvara sebi put poimanje evo­ kacije subjekta u govoru.

psihoanaliza. tj. ili da je ona princip realnosti. a na drugoj strani realnost zbog koje treba želju potisnuti. područje nesvjesnog gdje vlada princip zado­ voljstva. prijenošenja. tj. nema domašaja za polje filozofije. razliku principa zadovoljstva i principa real­ nosti: zar nemamo na jednoj strani fantazme kojima je želja imaginarno ostvarena. 'dio realnosti' koji na specifičan način 'ekonomizira' svoje ponašanje. odgoditi njezino zadovoljenje. tj. dvojstava imaginarno/realno. višak neekonomijskog. To što je potisnut označitelj a ne 'zna­ čenje' površinskog simptoma. Hipoteza nagona smrti tek iznova 'biologizira' višak iznad ovih načela. čiji nastup obilježava is­ ključenje Realnoga. leži 'onostranost' principa zadovolj100 stva i principa realnosti kao njegova pro­ dužetka? »Pošto se u nesvjesnome radi tek o želji i o ničemu drugome. njihovu nedostatnost za shvaćanje čovjeka. Tada bi čovječjom djelat­ nošću ovladavao jedino princip zadovoljstva? Ipak je djelatnost snage. ukoliko se radi o Real­ nome s one strane imaginarne 'realnosti': želju uspostavlja 'isključenje Realnoga' kojeg donosi nastup Simbolnoga. Ono što je Freud biologizirao kao »nagon smrti« zapravo je sama označiteljska »prinuda ponavljanja«. daleko od toga da bi mu se protivio. suprotne principu zadovoljstva. 're­ alnost' neposredno-naivno pretpostavlja kao 'spoljašnju' datost. dakle. Upravo na ovome mjestu sam Freud 'nije znao šta je proizveo'. Nes­ vjesno. čovjeka posmatra kao ontičko biće. u osnovi određuje ne samo cjelokupnu ekonomiju /pra/-potiskivanja. Simbolno je ono Treće s one strane Imaginarnog i Realnog. za raz­ liku od 'dubinskih' nagona Onoga koji se iživljavaju imaginarnim fantazmama? Uko­ liko ostaje na tom nivou. tačnije: Drugi s one strane drugoga. treba odgovoriti da je želja s one strane principa zadovolj­ stva. tj. 'ekonomizirati' svoje ponaša­ nje? Zar nije upravo kod Freuda Ja shva­ ćeno kao instrumentalna instancija ekonomizacije koja nastupa na površini gdje se duševnost dotiče 'spoljašnje realnosti'. o prikrivenoj filo­ zofiji. simptomi bi bili biljeg želje koja se neće pokoriti toj 'ekonomizaciji'. jer on ga upravo štiti prilagođavanjem uslovima realnosti. 2rtva koju zahtijeva označitelj. isto tako očigledna.Čini se da razlika Imaginarno/Realno po­ gađa samo središte psihoanalitičke teorije. ili?). na­ ravno. čini da je Realno ono »nemoguće«. da je sve što nama stoji na­ suprot kao 'spoljašnja realnost' u razlici spram 'imaginarne unutrašnjosti' već imagi­ narno posredovano. koji bi bio neka vrsta 'simbola' ili 'znaka'. Očito je princip realnosti tek produžetak principa za­ dovoljstva. već i status same psihoanalize (radi li se o 'posebnoj znanosti'. te na taj način ideološkim samorazumjevanjem otvorio put psihoanalitičkim revizionizmima sa ko101 . principu realnosti. U čemu. ukoliko je taj (princip) nesvodljiv na zasnovanu real­ nost« (Saf. 244).

tako reći. dakle. značaj libida — spolna ili uopšte životna snaga) čine upravo sažimanja/pomjeranja pravog. upisu svagdašnjeg objekta želje u diferencijalni/arbitrarni označiteljski lanac. potpuno zamračuje konkretnu društvenu konstelaciju koja je omogućila dolazak nacizma. tako je i Jung Hitlerov dolazak na vlast najprije slavio kao »uspon arhetipa Votana«. na mjesto temeljnog antireligioznog značaja psi­ hoanalize (koji — daleko od toga da bi se radilo o vulgarno-materijalističkome svođenju religije na ilu­ ziju u značenju »samoprjevare« — proizilazi iz. kao puno mjesto istine bez nedostatka. Tako npr. 102 103 . njezina istovjet­ nost sa Zakonom. iako zapravo ni sam nije znao o čemu se 'u posljednoj instanciji' radi. naravno. ipak to proizveo. već 7 Freud je. Kod Junga stupa na mjesto diferencijalne/nadodređene označiteljske paradigme gdje je — kao svagdašnja nadodređenost općenite određenosti — 'materijalistički obr­ nuta' (sačuvana Hegelova baština konkretne općeni­ tosti (što. Pojedinačnim simptomima priljepljujemo opšte određenje »arhetipa« čiji bi primjer trebali biti. ona izrasta na njegovom mjestu. lik na nivou označenog. Simbolno je pak nivo Zakona. ne pritisk 'vanjske realnosti'. diferenci­ jalni lanac? Najbolji je dokaz zato što se Freud svom oštrinom upustio u nju.jima prelama tek Lacanov »povratak Fre­ udu«. Kao što postaju u »dijamatu« opći zakoni apstrakcije s kojima možemo naknadno opravdavati pragmatičku empiriju. ne znači tek iskusiti jezik kao svag­ dašnji medij artikulacije želje. Simbolno je. kad ga je nacizam razočarao. njezinu istovjetnost sa Zakonom koji se — kao ono 's one strane principa zadovoljstva' — upire prividno samorazumljivoj svrhovi­ tosti naših činova koji bi da teže ka ugodi i da izbjegavaju neugodu. jer njezino imaginarno pozorište (pitanja o kojima se raspravljalo: nasljednost nesvjesnoga. 'iracionalnost' želje. bez konkretno-povijesne analize — pronaći nov arhetip: »njemački arhetip krivnje« gdje apstraktna sudbonosnost »krivnje«. uobiča­ jeno shvaćanje dvojstva principa zadovolj­ stva i principa realnosti. tj. već u istoj mjeri iskusiti paradoks. Ostajemo li kod suprotstavljenosti imaginar­ nog i realnog bez tematizacije Simbolnog. Zabrana leži već u samoj simbolizaciji. između Jungova revizionizma i revizije marksizma u »dijamatu« sa njegovim »općim zakonima«. neposredno nanoše­ nje površinskih datosti na apstraktnu općenitost ar­ hetipova. gdje realnost nas­ tupa kao spoljašnja instancija koja prisiljava ka 'ekonomizaciji' zadovoljstava. traži svagdašnju konkreciju ana­ lize i unaprijed onemogućuje bilo kakvu 'simboliku' u značenju apstraktnih 'ključeva'). Naj­ bolji dokaz za to je njegova polemika sa Jungom. itd. trebalo mu je tek — isto tako. to nama dozvoljava izložiti više nego puku je tako reći stvar same želje. iako 'interiorizirane' »represije«. Da je na taj način zatvoren put analize u njezinoj konkreciji. itd. 7 No od odlučnog je značenja uvidjeti kako se ova 'ontološka' strana ukrštava sa željom. Zakon je jedino mjesto koje spoljašnju analogiju. ali je ujedno želja Drugoga/Simbolnoga. čime je Stvar sada izgub­ ljena. ona instancija Zakona/Zabrane koja nije samoj želji spoljašnja »represija«. onda nas nužno prati klasična suprotstavi] enost »potrebe« i na početku. Jer ako je 's one strane' principa zadovoljstva sama želja. identičnog. naravno. osnovne 'egzistencijalne' laži religije koja Dru­ goga uzima kao Boga. za razliku od revizionista. Odavde paradoks želje. ili označitelj. ka odlaga­ nju sadašnjeg zadovoljstva zbog osiguranja budućeg. a kasnije. onda treba reći da je jedino mjesto želje sam Zakon: Zakon ne zabranjuje ništa 'određeno'. subjekta koji ima razlog svoje želje u sa­ mom sebi) dolazi nekakvo »nesvjesno Božansko« koje bi u obliku »nad-svjesnoga« trebalo čak biti 'više' od Freudovog Nesvijesnog. unatoč tome što 'nije znao šta je proizveo'. Mogli bismo da pokažemo kako odlučni Jungov gubitak nivoa označiteljske ana­ lize otvara sve njegove koncesije opskurantizmu. Iskusiti Sim­ bolno. u osnovi vanjske. no potisnutog pitanja: da li je nesvjesno imago. li­ jep primjer nadođređenosti.

jer Zakon se temelji iz te zabrane same. 821).— s one strane konačnih/ograničenih zado­ voljstava — preostaje želji užitka. još u Nietzschea djelatan razmjer Zakona/Zabrane spram njegove »transgresije«. jer nas — kao Zakon Simbolnog. (Zakon bi najzad naređivao: Uživaj (Jouis). Odavde slijedi radikalan zaključak: granica svi104 jest/nesvjesno se ne podudara sa granicom Za­ brana/želja. s one strane granica svijesti«. »transgresija« u značenju prekoračenja svakidašnjeg. nego je sam Zakon — kao upi­ san u nesvjesnoj želji incesta — nesvjestan. 'profa­ nog' svijeta »ograničene ekonomije«. gdje se — na 'filozofskom' nivou — Zakon/Zabrana shvaća kao sa strane volje za moć /samo/postav­ ljene zapreke koje volja uvijek iznova nadmašuje. ma kakav bio subjekt Za­ kona. Nesvjesnost/potisnutost se pokazuje već u činjenici da se po svaku cijenu poku­ šava da pronađe biološko. Njegov je jedini 'razlog' baš to da »daje razlog želji« (Lacan). a ovu praz­ ninu pak otvara upravo Zakon koji zapriječuje da bilo koje zadovoljstvo prestupi svoj prag i preokrene se u užitak. kao postavljanje zapreke čije pre­ vladavanje donosi užitak koje su baš kao takve potrebne želji za njezino oživotvorenje. ali upravo na taj način on čini užitak nedostižnim. ujedno. Zato je falos — biljeg užitka — u istoj mjeri biljeg nje­ gova zaprečavanja: on je taj koji nas upućuje uvijek dalje od ograničenih zadovoljstava. čime se potiskuje nje­ zina dimenzija bezrazložnog Zakona. 262). Simbolno kao Zakon obi­ lježava ono neprestupivo. pak »kao želja za majkom. nego zato što ga samom zabranom na­ ređuje.« (E. premještajući Stvar samu uvijek dalje. upravo to je pak kao nesnosno istisnuto iz svijesti. Zato je paradoksalno Zakon i jedino Zakon taj koji naređuje užitak. instru105 . ka užitku. Nasuprot tome. Kao takav. Želja se artikuliše na potisnutoj Drugoj Sceni označitelja tek ako je u njezinoj bezgraničnosti i time nesvjesnosti uzdržava za­ brana Zakona koji se zato »ne upisuje nigdje drugdje osim u želji« koja je. ne­ dostajućoj Stvari: »To čega se valja držati jest to da je uži­ tak zapriječen onome koji govori kao tak­ vom. Ovom se istovjetnošću Zakona sa željom radikalno premješta uobičajen. Slutnja užitka data je jedino u praznini koja prati svako (ograničeno) zadovoljstvo. jer ne označava tek zabranu nego. označava to kako subjekt najviše želi neispunjenost same želje. on je nesvjestan. potrebne subjektu za njegovo /samo/posre­ dovanje sa objektom. da subjekt na to ne bi mogao odgovoriti druk­ čije osim jednim: Čujem (J'ouis). diferencijalnost označitelja — nagoni uvijek dalje ka užitku. gdje užitak ne bi bio ništa više negoli napola dočut. ili još da on ne bi mogao biti rečen osim između redaka. Zakon nije užasan kao zabrana užit­ ka. psihološko 'uteme­ ljenje' zabrane incesta. Jer Zakon — kao Zakon kastracije — znači da »Vrhovno Dobro ne postoji« (Saf.

mentalnosti, rada, vladavine principa real­ nosti, nije — kao što to još misli Bataille — prestup granice Zakona, nego tek iskustvo Zakona u njegovoj bezrazložnosti, iskustvo označitelja u njegovoj 'autonomiji'. Nas po­ gađa osnovna 'ne-ekonomičnost' govora, Simbolnog, njegova nesvodljivost na bilo koju njegovu 'funkciju', sredstvo komuniciranja, medij mišljenja, bezrazložnost koja ostaje za­ mračena u 'profanosti' svakidašnjice. Riječ je o osnovnom iskustvu da je govor, prije no što nešto znači, ne-smisao koji rađa smisao (pri čemu kao 'smisao' razumijemo imaginar­ no označeno koje se slama »transgresijom«); taj je višak ne-ekonomije nad njegovom ekonomičnošću/svrhovitošću uslov smisla. (Zato u mitu nastupa područje 'svetoga' kao žrtve koja nas tek otvara 'profanoj' svakidaš­ njici.) 8 'Ontološka' strana (razlika već imaginarne 'spoljašnje realnosti' ili, filozofski rečeno, mundanog/ontičkog spram nedostižnosti/nemogućnosti Realnoga) i strana želje (razlika imaginarne potrebe koja teži ka svome zado­ voljenju i kojoj se suprotstavlja pritisak re­ alnosti spram želje Drugoga koja je paradoks istovjetnosti sa Zakonom/Zabranom) ukrštaju se, dakle, na nivou riječi, Simbolnoga. Označitelj je taj koji isključuje Realno kao ne­ moguće, i samim tim obilježava gubitak vlas8 Ovdje leži — kao što to pokazuje F. Wahl — granica Batailieove tematizacije veze između Zabrane i njezine transagresije. Zakon/zabranu on još uvijek shvaća na nivou »ograničene ekonomije«, na nivou rađa; Zakon još nije spoznat kao Zakon Simbolnoga koje upravo probija ovu »ograničenu ekonomiju«.

titog objekta želje; označitelj u razlici prema znaku koji se kreće posve na nivou Imagi­ narnog, razlike unutrašnjeg i spoljašnjeg (osjetilna strana koja označava nadosjetilnu/ /značenjsku stranu itd.). Zato se treba oslobiditi besmislene pre­ drasude prema kojoj Lacan u 'čistoću' struk­ ture uvodi nešto njoj samoj spoljašnje — želju ili užitak koji bi trebali biti još samo 'metafizički' preostatak. Na taj način mi pro­ mašujemo samo osnovno Lacanovo postig­ nuće: izlaganje tačke ukrštaja, sječice želje i označitelj a, i to ne tek zato što možemo neuravnoteženu/nadodređenu označiteljsku artikulaciju shvatiti jedino kao paradigmatsko taloženje želje, njezino investiranje u označitelja, nego na nivou koji tek omogućuje ovo investiranje, na nivou same želje kao želje Drugoga: »Simbolno posredovanje ne omogućuje tek za čovjeka specifički način komunikativ­ nog zadovoljavanja potreba, već ono postaje, kroz stanje-u-otvorenosti koje nastupa sa njime, temelj same želje.« (L, 230). Zelja nije želja Drugoga, tek zato jer o tome šta subjektu u fantazmama nastupa kao objekt njegove želje odlučuju učinci označiteljeva rada, već samu želju kao takvu ot­ vara Drugi, Simbolno: »Ako u subjekta želja zaista počiva na tom uslovu — koji mu je naložen postoja­ njem diskurza — da ona treba proći kroz označiteljski sprovod; ako sa druge strane ... trebamo utemeljiti pojam Drugoga sa ve107

106

likim A kao mjesta razvića riječi ... tada trebamo postaviti da je želja čovjeka želja Drugoga.« (E, 628). Naime, predsimbolna potreba treba da prođe kroz označiteljski sprovod, ona treba da se artikuliše kao označiteljski zahtjev. Označitelj je, pak, uvijek diferencijalan/arbitraran; Stvar sama u njega uvijek nedostaje. Zato, iza označiteljskog zahtjeva uvijek zjapi bezdan nedostatka koji otvara želju (incesta, objekta a čije je biljeg falos). Zahtjev nikada ne može 'pokriti' želju, jer bi to značilo da smo označiteljsko artikulisali, simbolizirali ono čijim se isključenjem konstituira sam po­ redak Simbolnog. Zelja čiji je pravi objekt objekt a, koju otvara »nemogućnost Realnog«, u strogome je značenju tek učinak subjektova ulaska u poredak Simbolnog. To na šta ona smjera, što je 'nagoni naprijed', unapređašnji odgovor na pitanje/traženje, ono 'po­ sljednje' kuda upućuju označiteljski tragovi, nije nekakva — iako uvijek odgođena — 'stvar sama' nedostupni predmet užitka, nije ni nešto realno-nedostajuće, ni imaginarni nedostatak čije bi popunjavanje subjekta uvijek uzmicalo, i koji bi na taj način zapriječavao ispunjenje kruga, nego je to već označitelj, označitelj same razlike, 'čisti' označitelj. Ovu razliku imaginarnog nedostatka i simbolne kastracije možemo predstaviti i 'topički': na imaginarnom nivou nedostatak je prazno mjesto čije bi popunjavanje 'ispu­ nilo krug', cjelinu datog polja, koji, dakle, nije baš kao praznina — nužan, uslov samog 108

polja u koje stupa. Simbolni nedostatak je, pak, takva bjelina koja upravo kao bjelina — biljeg (u polju u kome nastupa) onoga što je ovim poljem potisnuto — doslovno drži ovo polje, koja je njegov nesvodljivi sastavni dio, čije nas popunjavanje ne bi dovelo do ispunjenog polja bez praznih mjesta (fantazam ispunjene Cjeline), već bi ono srušilo samo polje koje drži ova bjelina. »Tišina, nedostatak koji organizuje izjavljenu riječ, uskraćeno mjesto koje ne možemo razjasniti jer je tekst bio moguć, jer se diskurzi izgo­ varaju iz njegova odsustva.« (Act, 101—2). Mogli bismo da kažemo — opet smo kod označiteljske diferencijalnosti — kako je »simbolni nedostatak« 'minus' koji se nalazi na istome nivou kao i 'plus', koji igra već kao 'minus' pozitivnu ulogu, tj. bjelina koja za­ jedno sa punim mjestima čini 'cjelinu'. Zato je zahtjev za njenim popunjavanjem na ni­ vou datog polja (koje je jedino moguće polje njezina nastupa, jer ona je njegova bjelina) besmislen, jer ona već upravo kao prazno mjesto 'popunjava' polje svog nastupa, tj. ovo polje 'čini cjelinu' tek zajedno sa svojim praznim mjestima. 9 Mogli bismo da se upitamo ne bi li se ove formule držao privid 'simetrije' odsustva
9 Takav simbolni nedostatak izlaže Althusser pri interpretaciji Marxova čitanja klasične političke eko­ nomije: popunjavanjem njezinih bjelina, ne dobivamo puno polje bez praznih mjesta, jer ove su bjeline (npr. potisnutost pitanja vrijednosti radne snage, tj. razlike između rada i radne snage) uslov njezinog polja. Pos­ tavljanjem potisnutog pitanja mijenja se cijelo polje, prelazimo iz građanske političke ekonomije u Marxovu kritiku političke ekonomije. v

109

i prisustva? Stvar je prosto u tome da 'sime­ trija' prisustvo/odsustvo nije moguća, i ovdje vreba na objektivistički/pozitivistički struk­ turalizam klopka prisustva. Ako neka prisus­ tva i odsustva zaista budu 'jednakoizvorni', tada već treba priznati prvenstvo odsustva, tj. igru označitelja koja se kreće u alternativi prisustvo/odsustvo, u kojoj je — 'jednakoizvoran' sa +, treba da pronosi paradoksalni označitelj koji ovu alternativu probija na taj način što djeluje kao 'čisto' odsustvo, svoj vlastiti nedostatak, ne tek odsustvo u alter­ nativi sa prisustvom. Bez tog označitelja 'struktura' bi još uvijek u svojoj cjelini ostala prisutno, pozitivno/realno, 'zatvoreno' polje. Zelja Drugoga, dakle, nije nekakva mani­ hejska podvostručenost gdje bi 'nas same', naše istovjetno, Ja, kao sjenka pratio alter ego, njegov zli dvojnik. Izvorna ekscentrič­ nost želje leži, naprotiv, tek u tome da ona izrasta na mjestu označitelja, da je ona uvi­ jek želja jezika (gen. sub.), a ne plod mog spontaniteta koji bi se 'izražavao' u jeziku. Treba napustiti svu metaforiku duha koji oživljava i slova koje ubija, životne snage, subjektova spontaniteta koji se ospoljava/ /objektivira/'samoposreduje' jezičkom arti­ kulacijom, slova koje je u apstrakciji od subjektove samodjelatnosti koja ga oživ­ ljava puka lješina, kora. Ako bi stvar bila u imanentnome, nedecentriranome spontanih tetu subjektivne snage koja se 'izražava' sim­ bolima, ostali bismo na nivou potrebe, uopšte ne bismo dostigli nivo želje. Slovo je zaista

u jednom užasnom značenju mrtvo, naše Drugo, nikada 'mi sami', nikada spontanitet Ja-a (također u Kantovom značenju spontani­ teta transcendentalnog subjekta), tj. »ozna­ čitelj materijalizira instanciju smrti«, on je »ubistvo stvari« (Lacan), ali sama želja nas­ tupa na njegovom mjestu, otvara je »nedos­ tatak u Drugome«. To upravo ne smijemo razumijeti kao novovjekovno samoposredovanje subjektiviteta (tako da bi se snaga sub­ jektiviteta kroz posredovanje sa mrtvim/ /slovom, ospoljavanjem u objektivitetu konstituisala kao život duha). Tako je taj obila­ zak nesvodljiv, nužan za sam život duha, ovdje ipak živo obuhvaća/ukida mrtvo, živi se subjekt uspostavlja kao središte tog samo/ /posredovanja, daleko od toga da bi jezik decentrirao njegovu 'vlastitu' želju. 'Izvorni' užas, uzmicanje subjekta ispred vlastite že­ lje/nesvjesnog nije — kao što glasi klasično tumačenje — bijeg subjekta koji bi da vlada sobom ispred vlastite nagonsko-prirodne sup­ stancije, već, naprotiv bijeg ispred bezdana želje koju otvara tek simbolizacija. Jedino stoga što je želja uvijek već želja Drugoga, ona može biti intersubjektivna želja drugoga, želja želje. Simbolni nedostatak nastupa kod intersubjektivne konstelacije, u kojoj sub­ jektu kao predmet želje nastupa druga želja, u kojoj zato subjekti jedan od drugoga pri­ maju tek izokrenuti oblik toga što sami šalju — vlastiti nedostatak. Već se i dijete čupa iz neposrednosti prirodne potrebe iskustvom ne­ dostatka u Drugome/majci, iskustvom da 111

110

Dvije se osnovne konsekvencije izvode iz toga: — Lacanova namjera nije u tome da po­ kuša pružiti nekakvu 'genezu' Simbolnoga. probija imaginarni krug podređe­ nosti zahtjevu majke/drugoga. društvenih odnosa itd. »zabrana incesta«. onaj koji otvara nedostatak i želju. ko­ jeg dijete i majka uzalud traže jedno u dru­ gome. To je i smisao 'prvenstva struktural­ nog razvojnog momenta'. oslobađajući nas podređenosti maj­ činog zahtjeva). kao nekakav deus ex machina koji razrješava ćorsokak dualne relacije. i kako se ono uzalud po­ kušava smjestiti na mjesto odakle bi popu­ nilo taj nedostatak majke/Drugoga. Ostaje bezdan ove 'činje­ nice' kojoj uzalud tražimo 'razlog'. treba naglasiti 'formalni'. to je osnovna ćelija same — ideološki rečeno — 'socijalizacije'. Naprotiv. već tako reći kao 'eksplikacija' ne112 dostatka koji već toj imaginarnoj relaciji zapriječava njezino ispunjenje. ka 'integraciji' tog nedostatka kojeg dualna-imaginarna re­ lacija uzalud pokušava popuniti. on nastupa tek kao 'eksplikacija' ove konstelacije (nemogućnosti imaginarnog stapanja) kojom subjekt svoj nedostatak 'in­ tegrira'. mjesto riječi. Struktura Edipa nije tek obilježje 'faličke faze' koja dolazi posle 'analne faze'. da bi imala u samoj sebi razlog svoje želje). Zato Freuda i Lacana ne pogađa 113 . 'otvara društvu' (npr. Prije svega. odakle bi ono samo bilo majčin falos i sa njom či­ nilo imaginarnu Cjelinu. zabrani neposredno-dualne relacije. ono 'poslednje' ostaje činjenica prapotiskivanja koja retroaktivno omogućuje 'prethodne faze'. simbolnoj relaciji u kojoj je ima­ ginarni odnos 'mene' i 'drugoga' uvijek po­ sredovan poretkom Simbolnoga kao drugoga. Drugi kao poredak Simbolnog već je ovdje tako reći retroaktivno na djelu. Onaj Treći. prije­ laz iz dualne relacije s majkom u kojoj di­ jete hoće da bude majčin falos (ono što majci nedostaje da bi bila causa sui. iskušavajući — posredstvom Imena-Oca — postojanje Drugoga iza imaginarno-drugoga. iskušava­ jući da je zapravo taj Drugi. ne nekakva 'porodična' kon­ stelacija koja bi se zatim 'prijenosila' na dru­ ge sklopove. Ona je 'uvijek već ovdje'. — zbog njezine bezrazložnosti. Nastupanje dualnog/imaginarnog odnosa kojeg razrje­ šava instancija Zakona. pokazuje se kao objekt a. tek je ona ta koja otvara samo polje društvenosti. 'činjenicu' prapotiskivanja nije moguće društveno pos­ redovati/utemeljiti (kao »interiorizaciju druš­ tvene represije« npr. 'izvorna'. 'općeniti' značaj strukture Edipa. Tek nas ovo posredovanje 'uspostavlja kao subjekte'. nedostatak kojeg otvara Simbolno. tj. nedostatak-u-Drugome. društvene produk­ cije.). drugim že­ nama. dakle. Konstelacija Edipa se na taj način ne pojavljuje izvana. Struktura Edipa obilježava. ona je tako reći retroak­ tivno na djelu već u 'prededipskoj' dualno-imaginarnoj relaciji koja 'vremenito pret­ hodi' faličkoj fazi. ka »simbolnoj kastraciji«.majka s one strane zadovoljenja potreba neš­ to od njega traži.

Ako državu. »upravljani svijet«. odnos svrhe i sredstava itd.. što važi i tamo gdje je stvar 'očito' prirodno određena: muško/žen­ sko nije prirodno/genitalno određeno dvojstvo. Nije. Daleko od toga da se radi o 'naglašivanju značenja seksualne. potpuno nas zaslijepljuje za osnovni Freudov prodor. kultivacija/sublimacija nagona 'seksualnim navikama'). tj. falosa kao označitelja. već označiteljska opozicija s obzirom na umještaj subjekta u odnosu do falosa (imati/ /biti). već zaista u 'konkretnoj općenitosti'. upravo suprotna onome što se uobičajeno pripisuje Freudu (da je sva 115 . Naravno. 'umnožavanja' itd. nagonske. tačnije izvrglo u svoju suprot­ nost. carstva slobode. retematizaciji osnovnih najviše samorazumljivih pretpostavki (o tome šta je za nas 'sloboda'. Poimanje koje ne postiže nivo ovih osnovnih 'apstrakcija'. to ne znači da po­ litički i ideološki život svodimo na 'porodični' model. nalaže — ako ga želimo zaista konkretno shvatiti — korak ka 'apstrakciji'. 114 simbol/znak. dakle. govora kao znaka.prigovor ideološkog uopćavanja 'porodične' konstelacije. Stvar je. kada se ovo ostva­ renje slomilo. sreća. tj. prirodne strane u čovjeka' — Freud izlaže učinke po­ retka Simbolnog. mogućnost čovjekove biti itd. Upravo ovo osnovno povijesno iskustvo 'iracionalnosti' svijeta. 'temeljne' konstelacije koja tek omogućuje uistinu konkretno shvaćanje povijesne zbilje — kao što i Marx u Kapitalu I izlaže poredak oblika vrijednosti ili osnovni potez čovjeka. Freud radikalno razlučuje polje želje od biologističke problematike 'nagona'. koji bježi ispred 'realne mogućnosti' ostvarenja filozofije. već tamo gdje se pre njega vidjela prirodna-nagonska 'konstanta' ('seksualni nagon') na koju se tek 'nalažu' mreže Kulture (porodica. izlaganju one 'naj­ jednostavnije'. U tome leži specifična 'dijalektika' povijesnog poimanja gdje 'posebno' nikad nije tek 'pri­ mjer' općenite teorije. označiteljske produkcije. dakle — kod ove 'općenitosti' — stvar u nepovijesnoj apstrakciji. O promašenosti prigovora prema kome Edip djeluje kao nepovijesna apstrakcija koja zatvara put refleksije konkretnih društvenih uslova nesnosne »represije« svjedoči već povi­ jesni trenutak njezina 'osvještavanja': tre­ nutak kada je 'filozofija zakasnila mogućnost svoga ostvarenja' (Adorno). Ostajanje unutar datih okvira 'racionalnosti' /diskurzivnosti. »Erogene zone« nisu prirodno centrirane oko ge­ nitalija. već su uvijek označiteljski nadodređene. apstraktno-nepovijesno ne problematizira sam općeniti okvir koji ni­ kad nije ravnodušna/'neutralna' općenitost.). svjesno-svrhovit proizvodni proces u njegovim 'jednostavnim momen­ tima'. već nas samo kon­ kretno shvaćanje povijesnog trenutka uvijek prisiljava ka retematizaciji same 'općenitosti' teorije. pravo i religiju t u ­ mačimo strukturom Edipa. To su iskusili već Adorno i Horkheimer koje je 'iracionalnost' suvremenosti dovela do osnovnih okvira čovjekove misli i djelatnosti: polovi mit/prosvjetiteljstvo. ostaje kod lažne konkrecije 'posebnog'.

pak. pravilna i potrebna. neartikulisani bezdan želje. 'Energiju' ove slasti nesumnjivo oslobađa/ /razrješava olakšanje zbog toga što smo iz­ bjegli pravo. čovjeka klasične političke ekonomije sa prirodnim potrebama. kao što se kaže. 522—3). kao subjekt »struk­ ture« njima nastupa ideološki. No. imaginarni. iako u osnovi drugačija od aristotelovske znakovne logike. ovdje padaju sve 'kritike strukturalizma'. Ovdje leži osnovna Lacanova subverzivnost. To je ono što još ne može shvatiti objektivizmu podložan strukturalizam Levi-Straussa. upravo je užasno iskustvo rascjepa. Ono što ostaje potisnuto. (E. 116 . logika označitelja sa svim mehanizmima »rada sna«. Freud. ove kritike samim svojim postupkom vrše lažnu. sažimanjima. itd. 'konstituirao' poredak označi­ telja. sa njezinim nadmašivanjima razumskih shema iracionalnim na­ gonima. Na taj način možemo objasniti slast kojom ove kritike eksploatiraju tobožnju 'ne­ sposobnost' strukturalizma. i ne. . koje pokušavaju — polazeći od prigovora 'objektivizma' — pronaći subjekta koji bi 'totalizirao'. primjer je lažne identifikacije. Smještaj Freuda u sklop kasne romantike sa njezinim opozicijama svjetla razuma i tame nagona. Freud je za »produkciju ljudi« učinio isto što i Marx za »produkciju stvari« sa rušenjem mita homo oeconomicusa. »U vremenima kad freudijanska seksual­ nost još nije bila posvećena.racionalnost ega tek sredstvo 'tamnih nago­ na'). »simbolne kastracije«. Ujedno je. njima upravlja izvjesna logika. Mogli bismo reći da osnovno otkriće Lacanova »povratka Freudu« predstavlja izla­ ganje nadovezivanja subjekta na označiteljski lanac: izlaganje subjekta kojeg pretpostavlja arbitrarni/diferencijalni poredak označitelja. Sami su 'nagoni' uvijek zahvaćeni iz­ vjesnim diskurzom. prapotiskivanja koje pogađa (us­ postavlja) subjekta kao cijenu njegova ulaska u arbitrarni/diferencijalni poredak označi­ telja. kao nesnosan skandal djelovalo je to što je bila tako 'in­ telektualna' . 'promisliti sub­ jekta'. nagla­ šavanja seksualnosti u čovjeka«. . Njihova je zadaća. ideološku identifikaciju. slijepe moći. Zaista se treba upitati kako je sa subjektom »strukture«. spekularni subjekt. naprotiv. premještajima/pomeranjima i višestrukim određenjima. bez­ granični. užasno pitanje subjekta ozna­ čitelja. apstraktno uzeto. njegov tobožnji 'objektivizam'. pokazuje vladavinu slova tamo gdje je prije njega viđen predjezički. taj subjekt nesnosan za no­ vovjekovnu misao spekularnog subjekta.

Lacan kritička teorija i .

naravno. soll ich werden. nego se treba upravo oteti tome krugu imaginarnih identifi­ kacija. shvata kroz hegelovski odnos subjekta spram supstancije. jer izvorno jedinstvo Ja-a i Onoga jeste sam Ja. Ono je samo njegov otuđeni dio. iznova. iskusiti 'naše vlastito središte' kao neko Dru­ go Mjesto: Ja trebam (tek) da se pojavim tamo gdje Ono (već) bijaše. refleksijskog samozrcaljenja i priz­ nati Ono za »Kern unseres Wesens« (Freud). te tako iznova uspostavlja kao subjektivni totalitet. prepoznaje) priznaje u svome otu­ đenom /postvarenom/objektiviranom/'potisnutom' drugobitku. Drugog. Svaka interpre­ tacija treba da prizna prvenstvo 'izvornog rascjepa' subjekta i njegovog označiteljskog uzroka. gdje sub­ jekt (u značenju ja) nastupa kao obuhvatajuće jedinstvo koje se procesom analize miri sa sobom. U Lacana taj Freudov stav dobiva gotovo supro­ tno značenje: ne radi se više o tome da bi Ja trebalo prisvojiti vlastitu otuđenu supstan­ ciju i tako 'ukinuti' Ono. proći kroz iskustvo vlastite decentriranosti.Poći ćemo od razumijevanja Freudovog stava: Wo Es war. te radikalnu ekscentričnost tog subjekta označitelja (subjekta kojeg re­ prezentira označitelj za drugog označitelja) 121 . Onome. Habermas ga (u Es).

Ovo svođenje 'poruke' nesvesnog na značenjsku intenciju. bez nade da ću ikada moći kao Ja 'uki­ nuti' ono. upisan/izdat u lancima označitelja. igra upućivanja od označitelja ka označitelju ni­ kad se ne zaustavlja kod konačno pronađene 'stvari same'. onda se pokazuje kako ovo popuš­ tanje pritisku »značenjske intencije«. analiza je nužno beskonačna. tačnije: Ja-a. bez repre­ sivne cenzure. Do ove razlike dolazi zato što Habermas — previđanjem označitelja kao diferencijal­ nog. pseudo-jezika. Habermas bi se. tj. nije ništa drugo do bijeg pred istinom vlastite želje. naravno. simbolizirati već jezikom »javne komunikacije«. te zato pokušavamo stvar predstaviti gestovima itd. druš­ tvene represije. biljeg utjecišta na imaginar­ nom nivou značenja koji potiskuje diferencijalnost označitelja. tj. Ovdje bi rebusni postupak označiteljeva rada bio samo vanjski obilazak pri saopćavanju poruke koju možemo 'prirodno'. zato jer je repre­ sivna cenzura subjekta zapriječila formuli­ ranje potreba predstavljenih ovim simbolima u svakidašnjem jeziku »javne komunikacije«. Subjekt može to učiniti tek refleksijskim postupkom »interpretacije« kojim priznaje (dotad) potisnute potrebe kao svoje vlastite. čije je nevlastito mjesto simbolizacije svakidašnji govor »javne komunikacije«. govor. njezina je sudbina da se zalaže za rekonstruiranje nepopravljivo prolomljenog teksta i da pokušava restitui123 . ili kao desimbolirani simboli. »Interpretacija nužno ostaje fragmentarna (i polazi od fragmenta). koji nas prisiljava da zaustavimo označiteljsku ana­ lizu. biljeg odsutnosti. Jedino na taj način inter­ pretacija može zista 'dolaziti na mjesto Onog'. Simptomi nesvjesnog nastaju kao neka vrsta nadomjestka —. Pre nego što kao imaginarni subjekt (Ja) raspolažem zna­ cima. vjerovatno. referenta ili označenog prema kome bi nas trebali slati svi označitelju. uvijek sam već govoren. praktičko-kritički proboj interiorizirane neslobode. pre nego što govorim. svođenjem Simbolnog na »simbolizirajuću sposobnost Ja-a« — zatomljuje ekscentričnost učinaka označiteljskog rada spram »značenjske intencije« subjekta. ovladati 'vlastitom' označiteljskom reprezentacijom. Bez početnog priznanja nesvodljive decentriranosti vlastiti postupak analize gubi se u psihologiji 'autonomnog Ja-a' kojom se još više zaplićemo u imaginarna otuđivanja. Ako. no koji sam već ne bi djelovao kao označitelj. paradigme koja ustrajava na Drugome Mjestu. ukidajući njegovu decentriranost u značenju samootuđenja. jeste nužan uslov shvaćanja analize kao samorefleksije koja (ponovo) uspostavlja samoprovidnost Ja-a.spram subjekta označenog (cogito. oslonio na Freudovu usporedbu 'jezika snova' sa stanjem u kome ne smijemo upotrijebiti 122 prirodno' sredstvo saopćavanja. pak iskušavamo nesvodljivu decentriranost Drugog Mjesta označitelja spram subjekta. I upravo zbog diferencijalnosti. čija druga strana je. subjekta znaka) koja proizlazi iz prvog. dakako.

njegov uslov. odsjaj nas samih u nama samima) koja per definitionem znači redukciju rasredištenosti subjek­ ta. pri čemu granicu dopuštenog/simboliziranog od­ ređuje jeziku nadređena instancija 'interiorizirane' društvene cenzure. samo Reelno koje jedino može zausta­ viti interpretaciju. zar one sasvim jasno ne ukazuju na to kako tek svijest.rati njegovo značenje. no upravo kao takvo pretpostavljeno. 'na­ gona' itd. bi bilo — kao što to kaže već Freud — »biološka činjenica«. uslov da elementi djeluju kao arbitrar­ ni/diferencijalni označitelji. Hypolite ove Freudove misli na­ dovezao na Hegela. druge pak kroz desimbolizaciju uskraćuje »javnoj komunikaciji«. Poricanje je jedan od načina kako primiti na znanje ono što je potisnuto. 95). onda to ne znači da je tekst bez prijeloma ikada postojao i da je sada bespovratno iz­ gubljen. iako se samim stavom poriče. Mi popravljamo: Ova je osoba dakle majka . gubitak nivoa označitelja/prapotiskivanja. Da svako poricanje pretpos­ tavlja logički subjekt koji je unaprijed 'potvr­ đen' kao subjekt stava. Simbolno. donosi snagu negacije koja probija prirodni kontinuitet. gubitak izvornog oslona. jer taj prijelom. Već je J. Moja majka to nije'.. po­ zitivne datosti bez snage negativiteta. kako je Nes­ vjesno kao carstvo pukog potvrđivanja. što će reći: vladavina principa zadovoljstva bez ne­ gativiteta (najprije) rada koji oblikuje tako da odlaže zadovoljstvo. Zato treba da se zasniva na pret­ hodnom potvrđivanju (Bejahung) koje ostaje potisnuto nesvjesno. svjesni subjekt. da bi probilo put u svijest. bez nade da će ikada proizvesti njegov izvorni oslon. Objasnimo ovo. polazeći od slavnog 124 Freudova primjera sa početka članka o po­ ricanju (Verneinung): »'Pitate me ko bi mogao da bude ova osoba u snovima. Zato jezik in ultima analysi još uvijek djeluje kao medij u značenju sred­ stava. Samorefleksijom (zrcalnim obratom ka nama samima.. toga je svijesna već suvremena logi­ ka. dakle. neeksplicirano kako sama simbolizacija kao takva mijenja ustroj 'motiva'. dakle. odigrava se na nivou svijesti i ja-a (moi). i upravo ovu činjenicu iskorištava u svome 'lukavstvu' Nesvjesno.« (Gl. I zaista. kroz simbolizaciju dopušta. Nesvjesno u svojoj 125 . J e r — kao što piše Freud u Tumačenju snova — u nesvjesnom negacija ne postoji. Tekst bez prijeloma ne bi više bio tekst.« (GW XIV. ili da je uopšte moguć. gdje ne samo da postoji 'drugi od drugoga'. nego smo mi sami tako reći zr­ calno jedinstvo nas samih i drugoga. iako tek kao nedostižan 'ideal'. Ako se analiza zalaže za rekonstruiranje prolomljenog teksta. Tekst je nepopravljivo prolomljen. ono je ci­ jena koju potisnuto treba da plati za ulazak u polje svijesti. 'nagone' itd. sve što se javlja u snovima — bilo da je 'negirano' ili 'afirmirano' — pred­ stavlja ispunjenje želje. jezik postaje u osnovi neutralan medij koji izvjesne 'motive'. pri čemu ostaje. 11). Poricanje je rezultat cenzure.

Zato se ni izdaleka ne radi o neposredno-prirodnom kontinuitetu onoga što je 'bez odnosa'. nes­ vjesnu paradigmu. naprotiv. taj je element 'potvrđen' kao označitelj. I upravo ovdje potpuno promašuju shvatanja koja je u Nesvjesnom. reprezentacije objekta želje) u mrežu označitelja.što znači da su ove »reprezentacije« već označiteljski/diferencijalni tragovi. Ovo je. nego je Bejahung upravo ona osnova. uključen u označitelja. nije ništa drugo nego sama simbolna kastra­ cija. 257). budući da ona nije isto što i afirmacija u stavu. što će reći: kao diferencijalni 'arbitrarni' element. 387-8) Tom »prvobitnom simbolizacijom« reelno ulazi u jezičku mrežu. »Ako reelno dolazi na dan bitka. dakle od Bejahung koju je Freud postavio kao prima­ ran proces u kome korijeni atributivni sud i koji nije ništa drugo do li prvobitni uslov toga da se nešto reelno otvara raskrivenosti bitka ili. nije protivpol spomenutom potvrđivanju (Bejahung). dakle — hegelovski re­ čeno — razumska negacija koja čuva subjekt stava čvrstu pretpostavku.« (E. ako upotrijebimo govor Heideggera. bilo da je stavom afirmisana ili poricana.) Kakva je onda priroda ove Bejahung. gdje vlada načelo zadovoljstva. pretpostavljena kod obaju članova alternative afirmacija/ne­ gacija. nastupa kao elemenat označiteljske artikulacije. jedne 'predstave'. »nemogućnost Reelnoga«. da mu se dopušta biti. kao poretku gdje vlada Bejahung bez nega­ cije. na istom nivou (npr. nego tek isključenje (Verwerfung/forclusion) izvjesnog elementa iz polja označiteljske ar­ tikulacije: »Verwerfung je odsječen dakle od svake manifestacije simbolnog poretka. 'To je moja majka'/'Moja majka to nije. gledaju još neposredno-prirodnu supstancijalnost. nego ono pređašnje 'potvrđenje' kao pretpostavka svakog poricanja ili afirmisanja? Bejahung 'potvr­ đuje' sam upis onoga o čemu se radi (npr. pu- 126 127 . ne radi se o od­ nosu alternative Bejahung/Verneinung unu­ tar istog polja. naravno. baš Reelno koje je probijeno sa Bejahung kao »prvobitnom simbolizacijom«.apstrakciji spram snage negacije svjesnog subjekta. Sto znači da je već u toj Bejahung i te kako prisutna izvjesna 'negacija' koja. ako dakle dolazi do »prvobitne simbolizacije«. (Negacija kao Verneinung ostaje. Jednako izvoran protivpol toj »symbolisation primordiale« nije pori­ canje koje se kreće unutar njezinog polja. i razli­ kuje se u različitost bića u mjeri u kojoj se upisuje u jezičku mrežu«. Ova nesvjesna Bejahung nije stavu poricanja si­ metričan afirmativni stav. nastup objekta a. poricanje o kome je dosad bilo govora. čvrsta 'majka'. »zar ne treba dodati da je to otvaranje također nadomješ­ tanje koje čini da na mjesto reelnog stupa Stvar kao prazno srce istosti gdje se ipak sa­ biru reprezentacije« (Saf. upravo još neposredna supstancijalnost puke prirode? Lacanu se ovdje otvara radikalno drukčiji put: negacija. bezdana Stvari same kao svog vlastitog nedostatka.'). ona ista.

kao takva pokazuje se jedino iz poistovjećivanja označitelja. iako prodire u svijest tek kao poricano ili kroz obradu metonimijskim / metaforičkim (Verschiebung / /Verdichtung) mehanizmima rada sna. ne pristaje psihotičar koji 'isključuje' (verwirft) Ime Oca.noću nagona bez elementa potiskivanja. Ta shvatanja promašuju. simptomi se tvore upravo prema označiteljskim mehani­ zmima 'rada sna' (metaforički nadomještaji. nastupa tek probojem prepuštanja neposrednom spontanitetu načela zadovolj­ stva svjesnom instancijom ja-a koje ovladava svojim nagonskim osnovom. Od ovog treba strogo razlikovati neurotičke učinke označiteljeva rada (snovi. jer ne vide kako je već ono što u njih ulazi kao neposredno-prirodna supstancijalnost načela za­ dovoljstva i te kako 'kulturno'. gubitak 'prvog objekta želje'.) gdje je ono potisnuto već unaprijed 'potvrđeno'. realnost u uobi­ čajenom značenju dostupna je subjektu tek kao naknadni učinak izvjesnog postupka simbolizacije: postoje li smetnje u tom procesu simbolizacije. same neuroze u užem značenju itd. dakle. 'To nije moja majka' je potiskivanje. čiji je nosilac Ime Oca. što će reći prapotiskivanje. jer je ona najuobičajenija. itd. dakle.). Ova je razlika neurotičkog potiskivanja (Verdrangung) i psihotičkog isključenja (Veriverfung). »kul­ ture«. vicevi. kako se nivo načela zadovoljstva konstituiše tek kroz Bejahung kao »prvobitnu simbolizaciju«. na njezinom bi mjestu ostala »čista i jednostavna rupa« (E. 144). Simbolnog. psiho­ patologija svakidašnjosti. Tako se alternativa Bejahung /Veriverfung »upisuje u samu prirodu čovjeka. dok neurotičar unutar tog poretka potiskuje oz­ načiteljske reprezentacije nesvjesne želje. jer je majka unaprijed 'potvrđena'. da pristane na simbolnu kastraciju. metonimički premještaji itd. 'potvrđena' pristankom na »prvobitnu simbolizaciju«: »Prema ovome shvaćanju. Imena Oca. koji se odriče neposrednom zadovoljenju itd. da 'izabere' »prvobitnu simbolizaciju«. prapotiski­ vanje. u prvobit­ ni nesklad između ja-a i bitka koji od čovjeka zahtijeva da izabere to da je čovjek« (Lacan). onda se one pokazuju također 129 128 . i tako — kroz ovo otuđenje od neposredne prirode — pos­ tiže slobodu. istrajnjuće na 'Drugoj Sceni' potis­ nute označiteljske artikulacije. istovjetnosti Zakona sa željom. (Znamo i razlog tog previđanja: bijeg ispred nesnosnog iskustva paradoksa/'iracionalnosti' želje. simbolnu kastraciju. po kojima. simbo­ lizirano. svakidašnja 'realnost' okolnog svijeta uspos­ tavljena. elemenat potiskivanja. sa znakom. Potiskivanje nije desimbolizacija. prapotisk'ivanje.. dopuštena. 558) od odlučnog značenja: psihotičaru nije uspjelo uključenje u poredak Simbolnog. Treba naglasiti i 'ontološki' domašaj ove alternative. tj. psihotičar bi pak nesnosnu reprezentaciju majke prosto is­ ključio iz polja Simbolnog. priznato.) Na Bejahung. dakle. »Sama otvorenost i time bitak psihotičkog subjekta kao povijesnog odlučno su zatvoreni početnim isključenjem tog elementa« (L.

ali.« (S. još uvijek pretpostavlja da odstranje­ nje smetnji u »jezičkoj igri« traži prekora­ čenje jezičkog nivoa u širi. . npr. da bismo spram bića stupili u odnos/distanciju. . već 'kulturnu' opoziciju. 48). Zbog ove 'konstitutivnosti' Simbolnoga. već 130 ono smijemo li tako reći — pred-ontološko ništavilo. prag Zakona/Zabrane. 54). iskušavajući je kao simbolnu. gdje »nije toliko bitno znati da li se izvjestan događaj 'u realnosti' desio ili ne koliko otkriti kako ga je subjekt mogao artikulisati u označitelje. gdje se na zajedničkoj pod­ lozi sa životinjama (animal) uzdiže njegova differentia specijica: to što u čovjeka nastupa kao animal. jer tek gubitak sve doje. previđa — uprkos istoj riječi — Lorenzerovo shvaćanje analize kao »sceničkog razumije­ vanja« koje. 'otvara se svijet'. Majka je zabranjena. obuhvatajući sklop međuljudske interakcije (i produkcije). potrebna je žrtva. već iskušava da je »zbilja. s jedne strane. »svmbolisation primaire« je ujedno »historisation primaire« (E. 'Zbiljska čo­ vjeku prethodna priroda' samo je nedostupno Reelno. već se kreće na nivou bića koji — u razlici spram reelnog — otvara nastup Simbolnog. Zato on još ne vidi kako »odlučuje jedino uključenje 131 . intersubjektivnom 'pri­ čom' označiteljskih premještaja/sažimanja. već zato jer 's one strane' doslovno nije ništa. 261). prijenosa/ponavljanja. jer se radi o gubitku koji kao gubitak otvara čistinu. Ništa koje je 's one strane' nije ništa od bića koje bi upravo bilo sam bitak. s druge strane. 234). o čemu go­ vori Heidegger. u kojoj je svaki član određen razlikom spram sup­ rotnog člana (Levi-Strauss). neprestupiv ne zato jer bi 's one strane' čekala punoća Stvari same bez gubitka. kaže Lacan odgovarajući na Sartreov prigovor o nepovijesnom značaju struktu­ ralne psihoanalize. neprestupiv. što će reći verifikovati mu 'scenu' izvjesnim simpto­ mom« (LF. Upravo kroz »prvobitnu simbolizaciju« kao »nemogućnost Reelnog«. no zbog (društveno uslovljene) nesnosnosti traumatički događaj rane mladosti na nivou interakcije dijete/majka/otac. kroz gubitak neposredne stopljenosti sa reelnim. Povijest postaje označiteljskom poviješću. da bismo se smjestili u samu onu otvo­ renost svijeta. Weber. simbolička zbilja pacijenta« (Sprachzerstorung und Rekonstruktion. nego scenu 'realne' međuljudske interakcije. Ovu instanciju upisa u 'scenu'. samo nemoguće Reelno. »Nesvjesno je povi­ jest«. nemoguće. Drugim riječima. kakvom je saznajemo u psihoana­ lizi. realni. tj. teatar označitelja kao mjesta istine. 'strukturalizam' bi upravo da obori razliku Priroda/Kultura u njezinoj samorazumljivosti. Simbolna kastracija jeste dakle 'gubitak koji otvara svijet' — njezin je prag.kod subjektovog odnosa spram realnosti. svijet bićo za razliku od 'zatvorenosti' reelnog. 'Scena' Lorenzeru ne znači Drugu Scenu (po­ tisnute) označiteljske artikulacije. slobodne čistine. Zato nije dovoljno od­ ređenje čovjeka kao animal rationale ili symbolicum ili .

ovih s c e n a . model neprijelomljenog totaliteta »jezičke igre« koja može da simbolizuje sav nagonski sadržaj sve potrebe. 76). Reelno. nego je stvar tek u tome da se 'realnost' učlanjuje u lanac označitelja. Simboli u pravom zna­ čenju riječi mogu biti jedino svjesne repre­ zentacije. Taj 133 . se nivo Drugoga. Ovo znade već fenomenologija kao ispunjena misao Imaginarnog koja probija fetišizam 'realnosti'. uvijek nastupa kao »prazno srce istosti« nas­ red reprezentacija. nesvjesne/potisnute reprezentacije tek su »klišei«. iako simbolna. ostaje zato na imaginarno-realnom nivou uzajamne djelatnosti »zbiljskih subjekata«.. u poredak simbolnog i odjed­ nom izvršeno upovijesnjenje (Vergeschichtlichung)« (L. gubi. Od osnovnog je. upravo svojim označiteljskim domašajem. tj. značenja uviđanje veze (čak istoznačnosti) između Habermasova i Lorenzerova previđanja »prvobitne simbo­ lizacije« i njihova očuvanja — u obliku »uto­ pističkog ideala« — »projekta sreće« kao »neprijelomljene komunikacije«. dijelom onoga što je Freud — ne baš primjereno — nazvao »psihička realnost«. koji vladaju njime. puke ispražnjene forme simbola. »Jedino je Ja«. stvar (das Ding) uvijek nedostaje. Zbog tog ostajanja kod znaka. Jer »prvobitna simbolizacija« nije ništa drugo do samo prapotiskivanje koje otvara želju. o koji smije »va132 žiti kao oblikovana. oni proma­ šuju paradoks želje. za Lorenzera. Isti 'realni' događaj (npr. budući da je sve 'realno' već obuhvaćeno Imaginarnim i tako simbolno posredovano. Zato Habermas i Lorenzer mogu kao kritičko-praktičku svrhu postupka analize izložiti model »javne komunikacije« bez gospodstva. Taj identitet dvaju pri­ vidno različitih prigovora kritičkoj teoriji: 1. Žena kao predmet požude i 'ista' žena kao predmet anatomije doslovno nisu ista stvar. njezinu istovjetnost sa Zakonom/Zabranom. pak. uistinu Istovjet­ no/Jedno upravo je ono nemoguće. R. 148). popuštajući naivno prosvjetiteljskoj suprotstavljenosti »potrebe« i »represije«. izvjesno traumatičko iskustvo) može u povi­ jesnoj zbilji nastupati posve različito. . potiskivanje — na­ suprot Lacanu koji ga shvaća kao premještaj unutar poretka Simbolnog — znači »desimbolizaciju«. u. 2. desimbolizirani simboli: »Pacijent qua neurotičar stoji izvan jezičkog« (ibid. Da izbjegnemo koban nesporazum: nije 'svejedno šta se realno događa'. simbole stvarajuća in­ stancija« (S. Lorenzerova »interakcija«. . Sama je ova 'realna isto­ vjetnost' već fetišistička iluzija. Isto onako kako previđaju nivo označitelja. I nisu ove simbolizacije tek 'različite interpretacije realno-istovjetnog'. da promašuje. da ona previđanjem specifičnog nivoa označiteljske prakse prebrzo transponuje jezik u 'društvene odnose' koji žive kroz njega. istiskuje 'protivurječni'/'iracionalni' značaj želje koja prije svakog zadovoljenja traži samo potiski­ vanje. a ne njihova 'realnost'. zavisno od načina njegove simbolizacije. 'postaje-povijesnom'. pogovora bez potiskivanja i gospodstva. 70).

— uvijek već sinkrona. označitelj nije po­ vijestan u vanjskome značenju. Drugim riječima. pri135 . I jedini 'medij' ove povijesne snage bivšeg je riječ. sinhrona paradigma) ne postoji suprotnost. kao biljegom nepovi­ jesnog značaja strukturalizma — odlučuje se upravo ovim prvenstvom sinhronije. simetrije/ravnoteže bezvremenite matrice koja bi zahvatila cjelokupnost vre­ menitih premještaja kao svoje 'varijante'. da tako na sceni svijesti ispunjavamo praz­ nine na mjestima gdje bi trebali nastupiti 'uzroci' simptoma. itd. da prisvajamo vlastitu povi­ jest u genetičkom. to će reći: povijest nije tek prošlost. Najjasnije se to ispoljava kod samog pos­ tupka analize. da postanemo svjesni cje­ line tog 'kauzalnog neksusa' — već u tome da taj 'traumatički događaj' koji se npr. zbog toga što bi transcendentna (društvena itd. 'samosvrhe'. To će reći: nemogućnost jedne-jedine Paradigme. Ne samo da između Lacanovih izjava »Nesvijesno je povijest!« i »Nesvjesno je označitelj« (tj. Stvar nije prosto u tome da dovodimo-do-svijesti 'traumatički događaj rane mladosti'. 'suvremenog' mjesta djelatna snaga bivšeg. 'Prvenstvo sinhronije nad diahronijom' smjera upravo na našu vlastitu povijesnost. 'objektivnog' posmatranja diahronog sleđenja razdoblja. prisiljavala je134 zički sistem na restrukturaciju. svojim mijenjanjem. već 'iz samog sebe'. ono još u suvremenosti djelatno kao određujuće mjesto nas samih. jer upravo je njegova 'autonomna' odre­ đenost nad-određenost. povijesnost i ne tek genetski-evolucionistički historizam. Kao da nije već mjesto odakle govorimo/mislimo mi sami zahvaćeno tom istom poviješću (koja tek time postaje povijest. 'sreće'. tako reći. kao da nije po tom povijest — pre no što nastupa kao diahrona evolucija. Uviđanje specifičkog nivoa označiteljske prakse nalaže ra­ dikalnu retematizaciju osnovnih pojmova 'slo­ bode'. Zato Habermas i Lorenzer još uvijek pro­ mašuju već nagovještenu istovjetnost »simbolizacije« sa »historizacijom«. sleđenje faza itd. na nemogućnost od po­ vijesti izuzetog. svagdašnja 'konkretna'/povijesna' određenost same apstraktno-općenite određenosti.) kon­ stelacija. a ne puka evolucija). ali je bitno to da taj idealistički fantazam — čije tragove nalazimo još u Levi-Straussa — nije zapriječen 'empirijom koja uvijek nači­ nje sistem' itd. Označiteljskost povi­ jesti. samim osnov­ nim potezom 'autonomne' simbolne određe­ nosti: nadodređenošću svagdašnjim asimetrijskim/neravnotežnim prijenošenjem para­ digmi. već. — nasuprot ra­ širenom 'nesporazumu' o prvenstvu sinhro­ nije nad diahronijom.se identitet zasniva u značaju same želje koja je vazda želja Drugoga. nasred našeg vlastitog. one su tek dvije strane istoga: Povijesnost ozna­ čitelj a. kao naše »tran­ scendentalno mjesto«. evolucijskom značenju. Povijesnost Lacanove misli. koja izrasta tek na mjestu Drugog/Simbolnog. ono što možemo objektivisati' kao 'prošlo stanje' već — ako tako možemo reći — ono djelatno/ bivše.

da opet navedemo Adorna: »Kasnije otkrivena sredstva i oblici glaz­ benog oblikovanja dotiču i mijenjaju tradi­ cionalna sredstva. uopšte ne-označiteljskoj kauzalnosti. Freud govori o sećanju. koja previđa kako odlučuje jedino upis tog događaja u svaki put 'sin­ kronu'. Nema nikakvog prasmisla koja bi trebalo ponovno uspostaviti u glazbi. u diahronom sijedu stupa na njegovo mjesto učinak itd. koliko izložiti način njegova artikulisanja u 'sinhronoj'. koja može tako reći unazad. u nesvjesnom je pak na nečuveni način uvijek 'sve ovdje' (tačnije: tamo. koji se pri­ silno ponavlja simptomima. ne prošloj para­ digmi. 256).. 'Izvorna' paradigma. prošli je uz­ rok baš prošao. nego jedino upis ovih »impresija« u mrežu označitelja. koja kao polazni uzrok pokreće čitav sklop svojih učinka. utisku kojeg u nesvjesnom ostavlja taj događaj. Pa i sama misao o traumatičkom psihičkom utisku koji može sudbonosno odrediti naš životni put nije ništa novo. tragu. uzvratno mijenjati (označiteljski) domašaj 'prošlog'. koje ona tvore. Stoga i nije toliko važno znati kako se taj traumatički događaj 'zaista zbilo'. Odlučna je tek Lacanova 'specifikacija'.. već u činjenici da je u pravoj povijesti (u razlici spram puke evolucije) tako reći 'sva prošlost svagda ovdje'. Ukratko: u mehaničkoj.silno ponavlja u našem neurotičkom simp­ tomu dovodimo-do-riječi u njegovoj označiteljskoj dimenziji. prirodnoj. Svaki trozvuk što ga neki skladatelj danas još uporabi zvuči već kao negacija u međuvremenu oslobođenih disonanca. koja previđa kako »jedino riječ svjedoči o tom radu snaga proš­ losti« (E. To nije ništa drugo do li fetišistička samoprevara koja previđa označitelja kao mjesto istine. itd. On više nema neposrednosti koju je nekad imao i koja se potvrđuje njegovom današnjom uporabom.sinhronija označiteljske paradigme. na Drugome Mjestu istine) kao potisnuta označiteljska artikulacija. 136 označiteljski upis 'rane traume'. određujući moje sadašnje stanje. impresija važi jedino kao označiteljska« (P. nego je nešto povi­ jesno posredovano.« 137 . Nije stvar u nekakvom 'poricanju povijesti'. u tome kako se upisuje u označiteljsku artikulaciju i koja je pak 'sinhrona'.. a ne 'prošlu' mrežu označitelja. nije 'protekao' ništa više od samoga simptoma. prije svega pak oblike suvislosti. 205). njegov dodatak: »U drami. ovdje-i-danas djelatna. onda je teorijski rezultat psihoanalize upravo suprotan uobičajenom mnijenju o tome kako ona afirmiše 'vladavinu prošlosti nad sadašnošću': da istina leži u realnosti. Puka evolucija zapravo uopšte ne poznaje 'snage prošlosti' jer je u nje proš­ lost upravo — prošla. Način na koji 'prošlost odre­ đuje sadašnjost' nije ni mehanički ni 'organ­ ski' kauzalni neksus. ona koja 'vlada prošlošću'. tj. Ili.. Ako je pak tako. u realno/prošlom traumatičkom događaju kao onoj 'stvari samoj' od koje polaze svi simp­ tomi. njihovo us­ trajanje na Drugome Mjestu označitelja. kako je nasuprot fetišističkoj iluziji upravo 'sa­ dašnjost' .

'Suvremenost' nisu tek nova sredstva nasuprot starima. 'su­ vremenost'. No ova restitucija prošlog života pretpostavlja aktualizaciju (die Vergegenwartigung) u aktualnom pogovoru koja određuje sam taj prošli život u njegovoj istini. Evolucionističko shvaćanje povijesti. klasični tonalitet poslije otkrića atonalnosti nije više ista stvar kao prije toga. uviđaju.« (L. potisnutog sadržaja. Dakle. 'sinhrona' konstelacija koja tako reći 'mijenja prošlost'. kao uza­ stopnih stanja Novog koje se nadovezuje na Staro. pošto je taj sadržaj uključen u novu »sinhronu jezičku prepletenost«. o značenju koje za nas posjeduju tradicionalna sredstva odlu­ čuje suvremena. to su nova sredstva zajedno sa njima odgovarajućom 'prošlošću' koju 'una­ zad' mijenjaju.To znači strukturalističko 'prvenstvo sinhronije nad diahronijom': suvremena sred­ stva mijenjaju tradicionalna. u neposredno-praktičkoj 'izmjeni stvari same'. mijenja sam taj sadržaj u njegovoj istini. Ovdje se poklapaju strukturalistički i Adornov pojam »fetišizma«: fetišizam apstrahuje od ovog posredovanja. Tek je to prava povijesnost: nije samo — kako to vole da kažu evolucionisti. uslov je ostvarenja 'pune riječi' govorna aktualizacija tako unesrećenog i dotad nesvjesnog pogovora. već u tome da — pošto i za samu analizu važi 'prvenstvo sinhronije nad diahronijom.. 141-2) Bitna dimenzija govorne aktualizacije analizom nije dovođenje-do svijesti: »resti­ tucija prošlog života«. već dovođenje-do-riječi: ova »govorna aktualizacija«. poslije otkrića atonalnosti. historicisti itd.. vlas­ tita zahvaćenost 'objektom'. ujedno je praksa. tako i sam potisnuti označiteljski sklop kroz postupak analize prestaje biti to što on bijaše prije toga. Nije tek sada bivstvujuće u svome bitku određeno svaki put bivšim već je samome sada bivstvujućem u njegovoj sinkronoj jezičkoj prepletenosti svojstven izvjestan način retrospektivnog utjecaja na određenje onog što neka konačno bude zbiljsko. postanemo-svjesni dotad potisnutog označiteljskog sklopa (iako — kao kod Habermasa — samo osvještavanje nastupa kao praktički čin). ob­ jekta analize. on ne vidi kako danas. vlastita povijes138 nost — kao što npr. iznova od­ ređuje. 'objektivišemo'. ako nije puko teorijsko saznanje potisnutih sadržaja. ona kao aktualizacija prošlog. nepovijesna je iluzija koja previđa kako je nama Staro povijesno dato jedino kroz nesvodljivu posredovanost sa Novim. klasični tonalitet doslovno nije više ista stvar kao nekad.. svagdašnjeg 'sinhronog' konkretno-povijesnog totaliteta. na osnovi Staroga' itd. — Novo ono koje 'dobija značenje jedino iz razlike spram Starog. osvještavanje potis­ nutog sadržaja itd. Zato i osnovna dimenzija analize nije u tome da shvatamo. za­ tomljena stanja stvari. ne ona koja su dostup­ na neposrednom.. Na taj način. »(17 analizi) kazano tematizuje druga. Povijesnost se pokazuje upravo time što se 'povijesna zbiljskost' događaja određuje/odlučuje nak- 139 .. nego važi i obrnuto.

praktička je jedino (samo) promjena označi­ teljske konstelacije. Na isto — dakako na bitno drukčijem nivou — smje­ ra Marcuseova misao o slobodi kao uslovu oslobođenja: bez poimanja nužnosti. ona je neposredno samo doga­ đanje istine. distancija spram otuđenog univerzuma. Zato je on prinuđen da podijeli društvo na dva dijela — od kojih je jedan uzvišen nad njime« (Tre­ ća teza o Feuerbachu). To. gdje samo osvještavanje djeluje kao /samo/promjena. os­ novnu dimenziju intersubjektiviteta samog procesa analize. prema kome se obraća analizirani.nadno. ljudi u njihovoj 141 . tog podudaranja djelatne promjene razmjera (»oslo­ bođenja«) sa samopromjenom (postizanjem vlastite »slobode«. Analiza je 'praktička' uko­ liko postigne nivo »pune riječi«. ona je istina. zato jer se sama analiza kreće na nivou riječi. nemogućnost da subjekt iz 'objektivnog'. od odlučnog je značenja kako Habermas — uprkos naglašenoj nesvodljivosti 'dijaloške' simbolne interakcije na 'monološki' govor po­ zitivnih znanosti. Taj nauk zaboravlja kako misaona sloboda spram postojećeg. I pošto je označitelj inter-subjektivitet. i praktičkog čina samorefleksije. samim nje­ nim svođenjem na model samorefleksije: au140 toanaliza je u strogome značenju nemoguća. Kod svakog govora 'o' povijesti. 206).. jer je­ dino na tom nivou ona može 'izmijeniti samu prošlost'.. dakle. 'objek­ tivne spoznaje'. Analiza nije spoznavanje/osvještavanje istine. potiskivanjem nivoa na kome je postupak analize zaista 'praksa': ». Na Freudovo pitanje: zašto osvještavanje potisnutog nije uvijek samim tim i ozdrav­ ljenje?. ako i sebe ne reflektira kao 'misli mislećih ljudi'. označiteljske prakse. pak. analiza vrši bez imaginarno-drugog ('O'). ne prelazu-ka -svijesti« (P. ona pretpostavlja Drugoga (što će reći. materijalistički nauk »za­ boravlja da ljudi mijenjaju okolnosti i da sam odgojitelj treba da bude odgojen. Trećega) kao rasredišteno mjesto. Previđa. naravno. 'Prvenstvo sinhronije nad diahronijom' zapravo nije ništa drugo do li sama nemogunost metajezika. označiteljskoj povijesti izuze­ tog mjesta izgovori vlastitu povijest. jer iako analitičar 'analizira samog sebe'. riječi koja evocira istinu. zbivanje (označiteljske) istine. obzirom na imaginarnu-dualnu rela­ ciju ja/ti. probijanjem 'unutrašnjih' lanaca ideologije). Samo os­ vještavanje nikad nije neposredno praktičko. istinu označitelja. radi se o prelazu-ka-riječi. ostaje neposredovana pozicija 'uzvišenosti nad druš­ tvom' i iznova zapada u ideologiju ako ne reflektira put kojim je sama izrasla iz posto­ jećeg univerzuma. iza kojeg stoji interes teh­ ničkog raspolaganja — previđa nužnost. Habermas odgovara razlikovanjem apstraktno-teorijskog osvještavanja. povijest je uvi­ jek već ovdje i nas same određuje. mladi Lukacs) — ostaje obilježen idealizmom. iako se. Na taj način on — kao i cjelokupno usmjerenje unutar marksizma koje naglašuje neposredno-praktički značaj same teorije (npr.

Da i odsutno. . sa određenim mjestom u podjeli rada itd. da i odsustvo igra 'pozi- 142 143 . Ako je to svijet »gasnih komora i koncentracionih logora. — i odsustvo ove potisnute dimenzije u značenjskome polju svakidašnjeg govora pretpos­ tavlja još dublje odsustvo povijesnih čimbe­ nika koji određuju ovo pozitivno dato značenjsko polje. kao i ono što u njoj ostaje potisnuto — onda to u svakidašnjem značenjskom polju odsu­ tno/potisnuto samim tim još nije neposredno vanjezički čimbenik. ograničenje na poredak Simbolnog u njegovoj autonomiji. Tako isključeni »čimbenici koji proiz­ vode situaciju i ponašanje ljudi koji govore (ili ćute) u datoj situaciji.. 166). njegova ideološkog izuzimanja iz konkrecije zbiljskog životnog pro­ cesa? Zar strukturalizam — ograničenjem na »označiteljsku artikulaciju«. Odavde bismo mogli vrlo lako osuditi strukturalizam. Što će reći. pripada postojećem univer­ zumu rasuđivanja kao elemenat i faktor smi­ sla«. ni­ kada nisu neposredno jezik-transcendirajući i obuhvaćajući društveni životni procesi. čime se krećemo na imaginarnom nivou subjekt-objekta. Najjasnije se to vidi kod samog Marcusea čije stavove u (JČ) o prirodi jezika gotovo da možemo uzeti kao parafrazu Marxovih misli iz Njemačke ideologije o jeziku zbilj­ skog života«. univerzalni. zbog čega nastupa ideološki problem prekoračenja bezdana između 'riječi' i 'stvari'. nije jasan primjer osamosvojenja jezika. samostvaralačke djelatnosti društvenih individua. o tome kako metafizičko osamosvojenje (privid osamosvojenja) misli spram zbiljskog životnog procesa — pošto je govor neposredno bivstvovanje misli — ujedno obi­ lježava osamosvojenje jezika spram tog pro­ cesa. širi kontekst u kome ljudi govore i djeluju i koji daje govoru njegovo značenje« (JC. američkih cadillaca i njemačkih mercedesa. jer je ovdje ekscentričnost 'sinhronog' mjesta nas samih ipak ukinuta (samo) refleksijom vlastitog mjesta u društvenom totalitetu... društvenog subjekta koji se produkcijskim procesom objektivira. našu ideološku svakidašnjicu. potisnute« (JC. ono što u neposredno-pozitivnom značenjskom polju »nije izraženo .povijesnoj konkreciji. Zar 'stavljanje u zagrade' stvari same. . formalizam sintaktičkih i stilskih analiza — ne apstrahuje sadržajnu određenost društva koje »vla­ da svojim jezikom«? Prvu pomisao protiv tog tumačenja pruža Marcuseov vlastiti pri­ govor pozitivističkoj analizi da ona izolira jezik »od onoga što u njemu nije izraženo iako ono pripada postojećem univerzumu ra­ suđivanja kao elemenat i faktor smisla« (JČ. 171). Hirošime i Nagasakija. tj. Rekli smo: na bitno drukčijem nivou. 171). Klasični lik historijskog materijalizma još promašuje označiteljsku praksu kao vlastiti nivo 'prvenstva sinhronije nad diahronijom'.«. no ujedno »i to da da su sve te stvari pretpostavljene ili pak zaboravljene. posreduje sa objektivnošću i tako 'stvara svoj vlastiti povijesni svijet' u kome se prepoznaje..

Formula o 'društvenom sadržaju koji živi u jeziku' u osnovi promašuje diferencijalnu. prodirući u Drugu Scenu potisnutog koje svom odsutnošću tek omogu­ ćuje pozitivno značenjsko polje. jer prava 1 Tako stoje stvari i kod Althusserove analize Marxova čitanja klasične političke ekonomije. nije prosto vanteorijska 'zbilja'. 'društvene realnosti'.tivno'-određujuću ulogu. označiteljsku artikulisanost samog tog 'sadržaja'. pređašnje 'potvrđenje'. dakle. simbolno. isključu­ jući ga iz posredovanosti sa zbiljom druš­ tvene prakse itd. . tj. širi k o n t e k s t . Ako i ono što nedostaje djeluje kao »faktor smisla«. (strukturalis­ tički rečeno) polje »imaginarnoga«. Ni jedno prevazilaženje strukturalističkog »formalizma« prosto ne govori o istoj stvari: ono govori o znaku. ono ne bi ni bilo faktor smisla. Uopće se u prigovoru prema kome struk­ turalistička afirmacija 'autonomije' Simbol­ nog ideološki osamostaljuje jezik. ne strukturalizam. Takvo od­ sustvo pretpostavlja. samo je njezino ne-viđenje način viđenja. Jer bez ove sim­ bolizacije. iako postoji samo kao izražena jezikom. kojeg zaista 'isključuje' Simbolno. Simbolno je sama jezgra. pri čemu je ova odsutnost određena odsutnost. Upravo je 'auto­ nomija' Simbolnog jedino mjesto. što je potisnuto. Njegova kritika apstraktnog formalizma jezičke analize poga­ đa jedino neopozitivizam. samim svojim postupkom. on ostaje na nivou znaka. simbolizaciju odsutnog/potisnutog elementa. on tre­ ba da bude upravo kao odsutno već ulančano u označiteljsku artikulaciju. već bi ostalo posve jednostavno/neposredno odsutno. Ono što ona 'ne vidi'. njega prosto ne bi bilo. Poredak Simbolnog nije tek 'pozi­ tivno dati' univerzum rasuđivanja nego — kao što smo već rekli — cjelina onoga što on jeste i onoga što on nije. 'lo­ gički' prethodi označiteljskoj artikulaciji. sfera značenja.. i odavde raskida njegov ideološki »krpež«. koji daje govoru njegovo značenje«. upisivanja u mrežu označitelja. zato kod njega i tematizacija onoga što nije izraženo. upravo je u tome osnovni potez poretka označitelja. radi o lažnoj identifikaciji onog 'realnog'. Zato potpuno prihvaćamo definiciju ideo­ logije Umberta Ecoa (jednog od autora koji pate od rješavanja pseudopitanja »prevlada­ vanja formalizma« strukturalne analize): fi­ nalna/totalna konotacija. dakle. Reelnog/Nemogućeg/Užasnog/Jed­ nog. 1 Marcuse. i (već imaginarne. pra­ zna mjesta tog polja. posredo­ vane). analiza se nadovezuje upravo na bjeline. . ne tek 'medij' društvenog života. probija ograničenje kako na formalno-sintaktičku strukturu znakova tako i na pozitivno značenjsko polje. Pri145 144 . već ono ne-viđeno njezinog vlastitog polja viđenja. Strukturalna analiza a priori. ne o označitelju. nastupa neposredno kao korak u asimbolni. 'zbiljskog života' gdje bi smo tre­ bali prevazilaziti imanentno-znakovni nivo. 'srce' društva. gdje se čuva odnos spram Reelnog s one strane sve 'realnosti'. pak previđa taj nivo »prvobitne simbolizacije«. jezik transcendirajući/obuhvatajući »univerzalni.

viška-potiskivanja. Kod ukidanja viška-potiskivanja. zapravo. 180). itd. Iracionalan autoritet represivnog uma time ustupa mjesto racionalnom autoritetu koji — »zasnovan na spoznaji i nužnosti« — štiti život i omogućuje zadovoljstva. ali sa očuvanjem njezine 'negativ­ ne konotacije' lažne svijesti. 147 . Razborito je ono što podržava poredak zadovoljenja. Odavde bi bilo vrlo lako shvatiti Lacanovu misao prapotiskivanja.« (EC. u ukidanju suprotnosti između prin­ cipa zadovoljstva i principa realnosti. previđanja mje­ sta Istine. »Ako dijete osjeća 'potrebu' da pređe ulicu kad god mu se svidi.hvaćamo. tačka je potiskivanja vlastite istine. kako u neopozitivizmu tako i kod Marcusea. Eros ponovo definira um u svojim vlastitim terminima. Ideo­ logijom nije istisnuta i krivotvoreno repre­ zentirana asimbolna infrastruktura produk­ cijskog procesa. racional­ nog i iracionalnog autoriteta. Označiteljska artikulacija u njezinoj 'au­ tonomiji' ni izdaleka nije tek jedan 'posred­ nik' više kojeg bi Marcuse zanemario ili pre­ malo naglasio. apsolutizaciju onog viška-potiskivanja iznad potiskivanja u obliku principa realnosti kao racionalnog sredstva osiguravanja zado­ voljstva (zar Lacanov učenik M. I upravo želja u njezinoj različitosti spram »interesa«. kao apsolutizaciju povijesne društvene repre­ sije. 180). već i infrastruktura same nadgradnje. kao njegova produžetka. označeno-više koje je sama ideologija. po­ javljuje se na mjestu označitelja-manje. je ta koju Marcuse u njezinoj os­ novnoj dimenziji — kao želju Drugog — p r e ­ viđa. stvar je. mogli opredi­ jeliti kao razliku autoriteta samog produkcij­ skog procesa (Engelsova »osveta prirode«) spram autoriteta kao društvenog odnosa gos­ podstva. ne ljudi« (EC. označitelj­ ske artikulacije koja ga (nad)određuje. potiskivanje te njegove 'potrebe' nije potiskivanje ljudskih mogućnosti. Umje­ sto da se u »princip realnosti« prenosi druš­ tveno posredovana represija. istovjet­ nosti Zakona/Zabrane sa željom. — ne slučajno — nalazi u oblasti »administracije stvari. kao onog što je s one strane principa zadovoljstva i principa realnosti. taj princip — tj. Počnimo sa njegovim susretom s Fre­ udom. 180-1) Primjere tog racionalnog autoriteta Marcuse. Safouan ne definiše Zakon/Zabranu kao ono što leži s one strane principa zadovoljstva/realnosti?). Tako bismo razliku potiskivanja nužnog i »represije« tj. označiteljska praksa koja ostaje netematizovana. čini mogućim da proletarjat u izvjesnoj situaciji (Njemačka 1933) djeluje protiv svojih objek­ tivnih klasnih »interesa«). označiteljske prakse: višak-smisla. »potre­ ba«. nego se u učincima označiteljeva rada u njegovoj 'autonomiji' upisuje upravo želja subjekta u njezinoj principijel­ noj različitosti spram »interesa« (što npr. racionalna instancija u čovjeka — treba 146 zaista da postane tek racionalno omogući­ vanje zadovoljstva. »Načelo zadovoljstva se proširuje na svijet.« (EC.

nego ostaje »unutar pre-ega prvobitnog narcisizma«. interiorizacijom očevih zapovjedi/zabrana. u Lacana pak na149 . kako bi mogao biti dosegnut na preokrenutoj ljestvici Zakona želje. nego se s nama prisno sjedinjuje — ovu zbilju dijete proživljava u libidalnom od­ nosu prema majci.Ipak. prethodi prvobitni narcizam u koga zbilja još ne nastupa kao 'vanjska realnost'. djete 'sazrijeva' svojim podređivanjem pritisku realnosti. 183). dakle. pak. Ili. objekt užitka koji mu je. Da je »superego u tajnom savezu s idom«. Užitak ima svoje podrijetlo u otu­ đenju. samim svojim nastupom za­ uvijek uskraćen. da sam Zakon/Za­ brana služi želji jer simbolna kastracija je upravo 'zabrana koja se ne nameće izvana. »barijere protiv apsolutnog zadovoljenja bi postale elementi ljudske slobode. Time se konstituiše kao 'vanjskoj'. kada je njegov odnos spram »okoline« još »integralna identifika­ cija«. 827).« (EC. otac nastupa kao neprijateljski lik koji prijeti kastracijom. mogućnost nerepresivne civiliza­ cije otvorila bi upravo slom tog ideološkog privida. U repre­ sivnoj zbilji. biljeg specifički čovječjeg nivoa »nagona« — Marcuse citira Dijalektiku prosvjetiteljstva: »Priroda ne poznaje istinski užitak (Genuss): ona ne ide dalje od podmirenja potreba. jer ima inhe­ rentnu libidonalnu vrijednost'. No. Sa stajališta očinskog/represivnog principa realnosti ovo sjedinjenje s »okoli­ nom« dakako nastupa kao nešto najužasnije.« (DA. 112) Čovjek se. zašto se ova Zabrana kod Marcusea nadovezuje na Pravo Majke. ako namjerno 'pomije­ šamo nivoe' (da bi se kasnije razlika još jas­ nije vidjela): »Kastracija hoće reći da je po­ trebno da užitak bude odbijen. nego više na osobitost nagona (u značenju 'prirode stvari'). kao prijetnja da ćemo izgubiti 'autonomiju' svog ega. neprija­ teljskoj realnosti suprotstavljeni ego. otima pri­ rodnoj neposrednosti time što na mjesto ob­ jekta potreba stupa nov objekt. nagonu koje tek otvaraju mogućnost zadovoljenja. stvari nisu tako jednostavne. »Narcistička faza individualne pregenitalnosti« obilježava antogenetski korelat »maternalne faze povijesti ljudske rase« u filogenezi. od strane represivnog načela realnosti. Predikat »prirodnog« koji Marcuse uvijek pridodaje nerepresivnom samoograničavanju nagona ne smjera na pretčovječnu prirodu. pak. Sve zadovoljstvo (Lust) je društveno — u nesublimiranim afektima ništa manje nego u sub­ limiranim. nego od puke prirode: njegovu slo­ bodnu samorealizaciju. No ako je tako. jer je upravo »pregrada pro­ tiv apsolutnog zadovoljenja« ta koja štiti čovjekovo otuđenje od puke prirode. dakle. Egu. »prirodnim preprekama«. nije nama neprijateljski suprotstav­ ljena. one bi zaštitile ono drugo otuđenje iz kojeg potječe užitak — čovjekovo otuđenje ne od njega 148 samog. na 'višem stup­ nju'). vraćanje ka narcisističko-materijal­ nom stajalištu (razumije se. nego je postavlja i usvaja sam nagon. da će nas progutati nadmoćna ma­ terica.« (E. Pošto bi se ovdje radilo o nerepresivnim.

da. — ) . kao »najunutrašnjijoj prepreci« večnosti užitka. Jer smrt je konačni negativitet vremena. Sama anticipacija neminovnog kraja. Smrt se pokazuje kao »nužda protiv koje će se bu151 . Umjesto da sad Marcuse u tom »savezu između vremena i poretka potiskivanja«. i pledira za vječiti užitak kao nedostižnu svrhu. na istome nivou sa sadašnjošću. kao očekivanje nadolazećeg i sećanje na pro­ teklo. on kao da je Za­ boravio ono što je malo prije kazao.stupa upravo kao simbolna kastracija koju provodi Ime-Oca i kojom baš istupamo iz »prvobitnog narcisizma« spekularne/imaginarne relacije s majkom? Odgovor će nam dati sam produžetak. na ima­ ginarnome previđanju paradoksa želje. prapotiskivanje. Ovdje bismo mogli pokazati kako se samo metafizičko prvenstvo sadašnjosti zasniva na »libidinalnoj konstelaciji«. Umjesto dakle. naizgled čudno­ vato. prisustva bez gubitka. objekta a. — sa +. privid Imaginarnog da će nam buduće 'ozbiljenje svrhe' doneti više od sadašnje bjeline na tome mjestu. koja ima »inherentnu libidinalnu vrijednost«: »an­ ticipacija neminovnog kraja«. Da vrijeme nema moći nad idom. Bezvremenost je ideal užitka. +) uvijek u para­ digmatskoj alternativi s nezadovoljstvom (od­ sustvom. nego je u njezinoj čovječnoj dimenziji. djelujuća prednost prisutnog ispred odsutnog. pa tako i sama vremenitost nije 'uzrok' neminovnome kraju zadovolj­ stva. imaginar­ nome vremenu. jer Marcuse. 150 samo vrijeme ima neposredno »libidalnu vri­ jednost«. 185-6). Marcuse »savez između vre­ mena i poretka potiskivanja (EC-188) shvati kao samu konstelaciju prapotiskivanja kojom se 'otuđujemo od prirode'. otvara tek Simbolno. proboj metafizičkog prvenstva sadašnjosti. Vrijeme nema moći nad idom. Ono je dakle 'bez vre­ mena' jedino u tome značenju da uvijek zna kako mu buduće 'ispunjenje svrhe'. prisutna u svakom trenutku. prepozna onu »unutarnju barijeru« nagonu »koja 'sadržava' njegovu pogonsku moć«. uvodi element potiski­ vanja u sve libidinalne odnose i čini bolnim samo zadovoljstvo. u svojoj cjelini podređuje vremenu. to je tek Freudova samoprevara čiji je osnov u tome da je vremenitost Nesvesnog vremenitost al­ ternacije članova paradigme koja per definitionem probija u svakodnevnome. gubitak »vječite sadašnjosti«. obilježava prapotiskivanje.« (EC. ujedno znači postavljanje-na-isti-nivo prošlosti i bu­ dućnosti sa sadašnjošću. buduća sadašnjost njezina prisuća. neće ispuniti sa­ dašnji nedostatak. pre­ viđanju simbolnog nedostatka. Ne zabora­ vimo da strukturalističko postavljanje-na-isti nivo odsustva sa prisustvom. u svakog za­ dovoljstva nije neposredno-realna. nego biljeg Simbolnog u kojeg je zadovoljstvo (prisustvo. a 'ra­ dost želi vječnost'. kako su prošlost i buduć­ nost 'uvijek sve ovdje'. biološka činjenica. putem kojeg zadovoljstvo jedino postaje re­ alno. Ali se ego. nastavlja ovako: »Surova činjenica smrti poriče jednom za svagda zbiljnost nerepresivne egzistencije. izvor­ nom oblasti načela zadovoljstva.

no zadovoljstvo se ne odlaže/subli­ mira na represivan način. izgubili bismo samo 'otuđenje od prirode'. jer se simbolna konstelacija rješava na nivou 're­ alnosti'. kao nji­ hovu ideologizaciju. 187-8). bez prepreka nagonima. gdje u prilog iste stvari navodimo različite. racionalne i ira­ cionalne društvene organizacije. djeluje tako da nam do­ nosi što intenzivnije i čovječnije zadovoljstvo. Suvišno je naglašavati kako je ovo 'rje­ šenje' u strogome značenju 'besmisleno'. među­ sobno nespojive argumente.. ipak postoji barijera apsolutnome zado­ voljstvu. 188). naravno. to da sam ga dobio cijelog i vratio pocjepanog. u znaku vječite sadašnjosti/užitka kao »stapanja principa zadovoljstva i principa nirvane« (EC. Marcuseu omogućeno zadržavanje na nivou suprotstavljenosti »potrebe« i »represije«. 3. kod druge se. Erosa i Tanatosa. strepnja zbog kraja. prolaženje trenutka punoće. pak. Marcuse dakako pokušava shvatiti simbolizaciju smrti. on sam postupa ideološki: kad bi smrt postala tek »biološka činjenica«. vratio sam ti ga cije­ loga. 2. mogu sami po sebi postati erotogeni — prepreke 'od kojih buja plima libida'. 3. No. vladavina principa realnosti preo­ kreće u samosvrhovit istrumentalizam fetišiziranog odricanja. Međutim. Već cjelina Marcuseove argumenta­ cije.niti nepotisnuta energija čovječanstva. simbolne kastracije. krajnja je svrha nagona. princip realnosti služi principu zadovoljstva. Time ne tvrdimo da Marcuse ovih suprotnosti nije svjestan.. pro­ tiv koje će ona voditi svoju najveću bitku« (EC. (Prijatelju koji mi je pozajmio kišobran: 1. prijetnja vremena. imaju značaj pozna­ tog Freudovog primjera »rada snova«. nego vječnost. ti si mi ga već pozajmio pocjepanog. Faustova želja koja izaziva načelo zadovoljstva ne zahtijeva lijep trenutak. 2.) Nerepresivna civiliza­ cija je takva u kojoj 1. Istina je. tj. riječ je o lakoći s kojom prelazi iz jednog nivoa u drugi: »Dakako. odricanja zbog samog od­ ricanja koje gubi racionalnu podlogu onog trenutka kada razvoj produkcijskih snaga o153 . nego u korist sa­ mih nagona. (Kod prve. »Teologija i filozofija se takmiče danas jedna s drugom u veličanju smrti kao egzistencijalne kategorije: izvrćući jednu biologijsku činjenicu u ontologijsku esenciju. 'traumatičkog'. i ovim je brisanjem nesnosnog. ispunjena sadašnjost bez vremena. društvena produkcija smjera na zadovoljava­ nje autentičnih potreba pojedinaca. druga mogućnost — »prirodno« samoograničenje nagona — gubi »represivan« zna­ čaj. vremenitosti. što će reći: na još naivno-prosvjetiteljskom nivou sup­ rotnosti 'racionalnog' potiskivanja i 'iracio­ nalnog' viška-potiskivanja. kišobran mi uopće nisi pozajmio. 189). načelo realnosti služi načelu zadovoljstva. njezina tri stupnja. 189). očinskog značaja veze Ida-a sa Superegom. Zašto Marcuse previđa ovu istovjetnost drugog i trećeg nivoa? Njihovim razlučiva­ njem. (EC. una152 toč tome.« (EC.

s napo­ menom da to nije prijelaz od načela zado­ voljstva ka načelu realnosti. u nepri­ jateljskoj i škrtoj okolini nije moguće pre­ živjeti. ima prapotiskivanja nasred samog subjekt-objekta zadovoljstva«. s jedne strane. Jedino nagon koji je bio potisnut i savladan uzdiže prirodno zadovoljenje pot­ rebe do ugode koja je iskušena i shvaćena — do sreće. 155 . gdje se reprezentacije objekata zadovoljstva diferencijalne/označiteljske re­ prezentacije. otuđenja od prirode. »Unutrašnje ograničenje slobode u civili­ zaciji leži u nužnosti stjecanja i očuvanja radne sposobnosti organizma — u transforma­ ciji tog organizma iz subjekt-objekta zado­ voljstva u subjekt-objekt rada. i kritička misao treba da u ime ove mogućnosti izlaže protivurječan značaj posto­ jećeg koje. dakle otuđenje od vlas­ tite prirode. Jedino takva traumatička transfor­ macija koja je 'otuđenje' čovjeka od prirode u autentičkom smislu. otvara ovu mo­ gućnost. postaju sve više iracio­ nalni. s obzirom na postignuti razvoj pro­ dukcijskih snaga. jer bez osigurane suradnje. čini čovjeka sposobnim za uži­ vanje. Pre »represije« koju nameće vladavina principa realnosti. tj. Marcuse previđa »traumu« prapotiskivanja. Drugim riječima ne kulture. nužnost obrađivanja realne predmetnosti. Iracionalnost postojećeg koje izjedna­ čuje slobodu sa dominacijom i koje sebi — samorazumljivom pretpostavkom njihova iz­ jednačenja — pridaje privid vlastite racio­ nalnosti (kao logika dominacije. samosvrhovite instrumentalnosti tehničkog ovladava­ nja).moguću je racionalno promišljenu i prihvaće­ nu mjeru potrebnog odricanja. tragovi koji oko bjeline 'stvari same' kruže »kao vještice oko svjetla« (Leclaire). »prvobitne simbolizacije« koja djeluje već u području načela zadovoljstva. a s druge pak strane zapriječava njezino ostvarenje razvijanjem oblika vlada­ vine koji. pretpostavlja — ako je iskušena kao takva — alternativno iskustvo mo­ gućnosti racionalne slobode u kojoj cijena slobode. da taj traumatički prijelom koji otvara čovječju želju u razlici spram prirodne potrebe pogađa već samo načelo zadovoljstva. instancija (Imena-) Oca nije rezultat transformacije organizma »iz subjekt-objekta zadovoljstva u subjek-objekt rada«. Potcrtani stav potpisao bi i Lacan. nastupa subjekta kome se suprot­ stavlja »neprijateljska i škrta okolina«.) Sadašnji stupanj razvoja produkcijskih snaga otvara mogućnost takve racionalne slo­ bode. 'sublimacije'. ne bi više bila — kao u okvirima dosadašnje civilizacije — užasna »trauma«. naravno. izgubljenog objekta želje (a).« (Sloboda i Freudova teorija in­ stinkta). Ovo je druš­ tveni sadržaj prenošenja principa zadovolj­ stva u princip realnosti koji postaje od ra­ nog djetinjstva nadalje vodeći princip psi­ hičkog procesa. Jedino takva transformacija koja u ljudima ostavlja neizlječivu ranu može ih načiniti sposobnim za društvo i tako za 154 život.

»patrijarhalne« figure oca. samoovladavanja. to je ono što treba strogo razlikovati od imaga. Ž. »Ovim (Lacanovim poimanjem simbolne kastracije — S. što znači da je u središtu sva- kog prisustva odsustvo. rada. takvo izjednačavanje nije ništa drugo 156 157 . taj sklop shvatiti kao simbolički (u dijerencijalno-dijaktričkom značenju kojeg trebamo strogo suprotstaviti uobičajenom pojmu sim­ bola). 'slobode' kao dominacije nad sobom. onda »pišemo: Zakon. I taj je otac — imaginarni predstavnik vladavine načela realnosti. pravog objekta želje). to je ono što previđa Marcuse (kao i svi pokušaji 'ograni­ čenja' značenja Edipova kompleksa). da nikada nismo kod 'stvari same'. Rezul­ tat razrješenja Edipova kompleksa nije tek 'normalna'. čiji je nosilac — u podjeli rada između muškarca i žene — muškarac.Kažemo li da je Ime Oca nosilac Zakona. 'ograničene ekonomije' (u Bataille-ovom zna­ čenju). otac. + i — imaju istu vrijednost. to nije za psihoanalizu. jalos i edipska struktura — nešto eminentno jezičko: jer kastracija obilježava unutar ekonomije i povijesti individualnih subjekata dostup ka diferencijalno-simbolnoj strukturi artikulacije . 'autonomiji'. instrumentalnosti. taj simbolni domašaj strukture Edipa.. 'ra­ čunanja sa realnošću'. No. na­ ravno.« (S. imaginarnog os­ lonca 'zapadnog'. nesvodljivosti na svijet rada. samoovladavanja.. sa-sobom-identičkog. dakle. dakle. već o tom zakonu ukoliko on djeluje u nesvjesnome kao zakon simbolne kastracije« (Saf. već označitelj. ne-instrumentalnosti. svako izjednačavanje tog imaginarnog lika — nosioca radnog ov­ ladavanja realnošću. »produkcija ljudi« (u Engelsovom značenju) »produkciji stvari«. patrijarhalnog' društva koje nastaje — kao što ističe Engels — raspada­ njem rodovske zajednice. u kome je poro­ dično uređenje potpuno podređeno uređenju vlasništa«. koja je na djelu već nasred samog 'principa zadovolj­ stva'. 50). Ta užasna sječica želje i Logosa (poredak označitelj a kao diferencijalan. 'računa'. »represivna«. organizaciji predmetne proizvodnje. 275). genitalna spolnost. Simbolnog u njegovoj radikalnoj ne-ekonomiji. Imena-Oca kao »kastratora«. Weber. predstavnik. (Uzajamna zavisnost kastracije i oca. imaga subjekta gospodstva. vanj­ ske/neprijateljske realnosti koja traži odri­ canje od zadovoljstva. Ne radi se o zakonu zabrane incesta. prirodi suprotstavijenog ja-a (u Adornovom i Horkheimerovom značenju) — sa Imenom-Oca — nosiocem Zakona. pristanak na alternativu muško/žensko. ništa novo: nov je i značajan pokušaj. Ono o čemu se ovdje zapravo radi nije pitanje puke 'organizacije libida'. usmjerenosti ka 'realnosti' — svako. borbu sa tom škrtom okolinom radom. prapotiskivanja. borbe protiv 'prirode u sebi' — onaj o kome govori Marcuse. već i pojava čovjeka kao subjekta govora. sa velikim Z. Ime-Oca koje je 'prouzrokuje' kao nosilac Zakona. Taj nivo simbolne kastracije.) postaje to što je do sada nastupalo kao realni ili psihički momenat — kastracije. instrumentalnosti.

pak — u tome leži. tj. Kantovom Kritikom praktičkog uma. samoodricanja. u dosadašnjoj otuđenoj po­ vijesti. odricanje načelu zadovolj­ stva) je položena u samo jezgro slobode (shvaćene kao samoovladavanje. nesloboda (potis158 kivanje nagona. Freud je. u ko­ jem se zatječe i Marcuse. moralnom nasilju) (prisili umjesto neposredno-fizičkog nasilja. što više ga je moguće moralno prisiliti. Iskustvo bolesnog. 159 . Taj ustroj stiže do svog vrhunca osnovnim djelom novovjekovne etičke misli. Domašaj tog alibija primitivnih društava bez tjeskobe kompleksa kastracije itd. ono upu­ ćuje ka užasnoj dimenziji 'druge. ukazao na iracio­ nalnost odricanja usred ove racionalno ute­ meljene dominacije nad prirodom. nadzor nad sobom. već radi­ kalno obilježava/ograničava samu dimenziju »nerepresivne« slobode. nepovijesni gest par excellence. Žrtve koja je i te kako prisutna u 'primitiv­ nim' društvima gdje zaista ne postoji patri­ jarhalni imago oca. mogućnosti proboja iz postojećeg. autonomni smo ukoliko vladamo sobom. pretpovijesti koja kulminira 'za­ padnom' etikom rada. ali je zato toliko očitija instancija nje­ gova Imena. njegovo značenje — na podlozi analitičke prakse. samosvrhovitog moralnog čina.« Sloboda se sastoji u sposobnosti djelovanja prema moralnom zakonu. ne tiče tek 'razumijevanja pretpovijesti'. 'duh mrtvog pretka') u svoj njezinoj 'iracionalnosti'/bezrazložnosti. neurotičkog pojedinca kao nužnog produkta ove civilizacije pokazuje kako ova sloboda kao dominacija. i u tom značenju kao autonomija pojedinca). tamne stra­ ne' slobode u značenju autonomije subjekta. Previđanje koje se. u spo­ sobnosti da se otmemo zahvaćenosti nagonsko-prirodnom određenošću. dakle. po Marcuseu. tačno zacrtani doma­ šaj. nad vlastitom (nagonskom) prirodom. naravno. nosioca principa real­ nosti. Slobodni. pretpostavlja traumatički prijelom. njegove radikalne ne-ekonomije. Njihovo je izlaganje narcističkog fantazma stapanja subjekta sa zbiljom ideološki. Po Marcuseu. instrumentalnosti itd. već upravo rob vlastite neposredne prirode. Upravo ove 'argu­ mente' pronosi previđanje nivoa Simbolnog. nosioca Zabrane/Zakona (npr. koja bi da nepovijesno 'apsolutizuje' patrijarhalni poredak. Ovdje možemo poznatoj seriji 'argume­ nata' protiv odlučne strukturalne uloge Edipa. Ona je isto tako oblik nasilja ali riječ je o interiorizovanom. to više je on slobodan.) sa označiteljem. ukoliko se možemo 'spontano' odreći ugodi. i kao takvo samo učinak previđanja nivoa Simbolnog.do li teorijski besmisleno miješanje Imagi­ narnog sa Simbolnim. Marcuse navodi njegovu Metafiziku ćudoređa: »Manje no što je čovjeka moguće fizički prisiliti. upravo uči­ nak vlastite zahvaćenosti »patrijarhalnim« svijetom rada. autonomije. Jer (misao koju na različitim nivoima nalazimo od Platona do Fichtea) onaj koji se spontano predaje nago­ nima nije slobodan. znaka (jezičkog ideologema svijeta rada. načela realnosti. samoovladavanje.

za svoje. Na analitičkom nivou. 'nedemo­ kratskog' ili 'moralnog' pritiska. sve više utemeljeno u realnoj po­ vijesnoj mogućnosti. kon­ flikt koji je za Freuda nesvodljiv. Ono što je isprava bilo politički subjekt. izjednačavanje umnosti sa instrumentalnošću (kao osnova mo­ gućnosti »upravljanog svijeta«) obilježava 160 početak sloma instancije superega... snage Zakona/Zabrane. objektu spoljašnje svrhe. »Iskušenje uživanja ove rastuće produktivnosti u slobodi i sreći« koje »postaje sve silnije i racional­ nije«. tj. . Zato je povijesti čovječanstva svojstven konflikt »između realnosti represije i skoro jednake realne mogućnosti ukidanja represije«. a da ova desublimacija ostane represivna. uključeno u proces društve­ nog posredovanja. tj. Pošto je razvoj civilizacije razvoj tog samoovladavanja. tj. naravno. razvoj slobode čiji je korijen dominacija nad (spoljašnjom i unutrašnjom) prirodom. tj.« (ibid). mogućnost slobode d autonomije bez traumatičkog značaja. sa njime već unaprijed 'računa' upravljajući razum. Zato može da iščezne privid neposredne spo­ ljašnje ili unutrašnje represije. I osnovna je razlika ove političke 'ma­ nipulacije'. tj. Nesvodljivost tog konflikta Freud utemeljuje neposredno-biološki nesvodljivom ambivalencijom borbe između Erosa i Tanatosa. tj. iskus­ tvo represivne desublimacije koja vlada »upravljanim svijetom«. subjekt se može prividno slobodno — bez pritiska supe­ rega — predavati nagonima. kao odnos tehničkog raspolaganja gdje (od reklama do politike) vladajući/raspolagajući iskorištava 'objek­ tivne'/date poteze objekta. . Ovu mu mogućnost otvara upravo suprotno iskustvo krajnjeg otu­ đenja koje je Freudu još nedostajalo. što on sam osjeća kao 'svoje vlastito'. Osnovna je razlika između ove i pret­ hodne organizacije na nagonskome nivou u 161 . jer već je ono što on hoće.i zbog tog suprotstavljanja prirodne supstan­ cije civilizaciji »freudijanska teorija sumnja u razvoj civilizacije«. Nema više autonomnog subjekta koji bi preko objekta upravljao i djelatno pratio vlastite opredeljene interese i svrhe. nagona života i nagona smrti. otuđenja od prirode. osnovni rezultat Freudove teorije leži u tome da je »represija sa kulturnim razvojem u stalnom porastu«. nužno prati »ojačani os­ jećaj krivnje« (Sloboda i Freudova teorija in­ stinkta). »Na taj način mase nisu više dominirane već upravljane. Tipično se taj proces po­ kazuje kod politike koja — prvi put sa Macchiavellijem — 'u tendenciji' počinje da nas­ tupa kao tehnički problem upravljanja koji se legitimiše svom instrumentalnom uspješ­ nošću. Marcuse — koji u tome vidi biljeg ideološkog uopštavanja povijesnog antagonizma otuđenog druš­ tva — pokušava. utemeljiti moguć­ nost nerepresivne sublimacije. postaje ob­ jekt . u tome što od­ nos 'vladajućih' i 'vladanih' sve više nastupa na istome nivou sa odnosom 'lukavstva uma' u radnom procesu. i iskorištava ga za svoje svrhe. spram prethodnog klasičnog-političkog razmjera gospodstva. tako da služi interesima postojećeg. 'raditi šta hoće'.

reći kako tom 'pervertiranom' obli­ ku sloma transfenomenalne instancije Zakona (gdje princip realnosti gubi značaj iracional­ nog odricanja. protivurječja želje. koji princip realnosti zasniva instrumentalno. 'objektivna' itd. 'spoljašnja'. htjelo se reći da su čovjeku dostupne 'objektivne za konitosti' kozmosa. sa historijskim materijalizmom koji naglašava da je priroda svagda »društvena kategorija« (Lukacs). U toj se alternativi kao problem javljala tzv. tako reći iracionalnost same racional­ nosti u značenju potiskivanja protivurječja 162 želje. u pervertiranome obliku — već ostvaruje pro­ jekt prema kome princip realnosti treba da služi principu zadovoljstva. stvarnost. tada je to na bitno drukčijem nivou nego u klasičnoj alternativi između »dijalek­ tike prirode«.. »upravljanog svijeta«. kod dijamatskog ontologizma i kritičko-povijesnog izjednačavanja dijalek­ tičkog. radikalizovani fetišizam svrhe. Oslobađanjem dijalektike pri­ rode od njezine povijesne podloge. s obzirom na mogućnost spoznaje ovih 'objektivnih' pri­ rodnih zakonitosti. i — u tome. slama se etičko-praktički nivo u na­ čelnoj različitosti spram teorijsko-tehničkog. 'dužnosti zbog duž­ nosti'. nije isto što i 'iracionalnost' (protivurječje želje — ona je. da razlikujemo opštu metodologiju i gnoseologiju (dijalektički materijalizam) od historijsko-materijalističke refleksije uključenosti 163 . moguće i čak nužno ap­ strahirati od povijesne konkrecije praktičnog sklopa koji određuje/posreduje način toga što za nas znači 'priroda'. 'Iracionalnost postojećeg'. Iz iskustva istovjetnosti Zakona sa željom treba. no gdje se samim tim njegova racionalizaci j a/instrumentalizacij a preokreće u fetišizam samosvršnosti instrumentalizma koji još radikalizuje fetišizam samosvrhovite 'dužnosti zbog dužnosti') ne možemo suprot­ staviti sopstveni/istinski/pravi oblik stapanja principa realnosti sa principom zadovoljstva. naravno. tj. Ako priroda sa njom ponovo postaje pro­ blem. da treba. ne u spoznatnosti ili nespoznatnosti 'stvari o sebi' leži bit pitanja — da je. Slama se superego. jer je već sam »upravljani svijet« zbilja tog još uvijek prosvjetiteljskog projekta. racionalno/instrumentalno opravdane. pogađa čak najvišu tačku problematizacije prosvjetiteljstva unutar kritičke teo­ rije. da želja izrasta na mjestu Simbolnog. dakle. 'Per­ vertirani' oblik njegova ostvarenja proizlazi upravo iz prosvetiteljskog previđanja osnov­ ne 'iracionalnosti' želje koja se zato 'osvećuje' time što izokreće mogućnost 'racionalnog' odnosa svrha/sredstvo u njegovu suprotnost. Adornovu i Horkheimerovu »dijalektiku prosvjetiteljstva«. dio/cjelina itd. pak. Ova osnovna 'iracionalnost' želje koja izmiče relaciji sredstvo/svrha. ograničeno područje. s obzirom na koji čovje­ kov univerzum prakse nastupa tek kao po­ sebno. upravo je biljeg toga da je riječ o želji Dru­ goga. Ovo previđanje Simbolnog. slama se ne-instrumentalno uteme­ ljena instancija zabrane. sve su zabrane i dužnosti. barem 'u tenden­ ciji'.tome da se ovdje — za Marcusea.

postaju ništavne sve svrhe zbog kojih se održava u životu. tj. sama svi­ jest. izlažući spoljašnje-historijske uslove znanstvenih spoznaja koji ne pogađaju njihovu objektivnu istini­ tost. i na taj na­ čin vladavine principa realnosti. taj je proces 'izmjene tvari sa unutrašnjom prirodom'. 'sociologije znanja'.« (DA. »Oiio poricanje čini jezgro sve civilizatoriske racionalnosti. to što se duh »postavi kao apso­ lutna suprotnost prirodi. i zaboravi na nju u sebi« (ND) — neposredno nadovezati na samu osovinu analitičke teorije.spoznajnog procesa u totalitet društvenih praksi. da. 61-2). čak zahtijeva nadovezivanje na Freudovo shvatanje Ja-a kao instancije gospodstva/instrumentalnosti: površinskog nivoa spoja sa 'spoljašnjom realnošću'. pojačavanje svih materijalnih i duhovnih snaga. U proizvodima »rada sna« koji su predmet analize (od snova i viceva preko 'svakidaš­ njih' pogrešaka do 'patoloških' neuroza i psi­ hoza) izbija na svjetlo pobuna Onoga — u Adornovoj interpretaciji — čovjekove pri­ rodne supstancije. priroda koja smo 'mi sami'. čiji nivo promašujemo ako je 'objektivišemo' u 'spoljašnju prirodu'. odgode za­ dovoljstva u imenu instrumentalnog obila165 164 . Gospodstvo čovjeka nad sa­ mim sobom koje utemeljuje njegovo sopstvo (Selbst) virtuelno je uvijek poništenje sub­ jekta u čijoj se službi događa. društveni napredak. Na ovu prirodu zaboravlja prosvjetiteljstvo i u svojim najviše 'materijalističkim oblicima. jezgro kojeg zasniva »poricanje prirode u čovjeku«. Ovdje je očito oslanjanje na psihoanalizu. Čim čovjek odbacuje svijest o samome sebi kao prirodi. i ustoličenje sredstva kao svrhe koje prima u kasnome kapitalizmu značaj očite ludosti može se saznati već u prapovijesti subjektiviteta. međutim — ako možemo tako reći — 'unutrašnja' priroda. kao protupol (ili momenat) rada u značenju »produk­ cije stvari«. ćeliju mitske iracional­ nosti koja se dalje umnožava. Zato tek sa tom ponovnom problematizacijom prirode nastaje mogućnost nadovezivanja kritičke teorije na analitičku teoriju. odnos prin­ cipa zadovoljstva i principa realnosti: Gos­ podstvo nad spoljašnjom prirodom i nad lju- dima uvijek je bilo praćeno »poricanjem pri­ rode u čovjeku«. i zatim čovjeka shvatamo kao njezin 'dio'. poricanjem pri­ rode u čovjeku ne postaje mutan i neproziran telos spoljašnjeg ovlađivanja prirodom. refleksije koja zapravo ostaje na ni­ vou tzv. protiv Ja-a koji se konstituiše dominacijom nad prirodnim spontanitetom. 'izmjene tvari sa spoljašnjom pri­ rodom'). Središnje pitanje zbog kojeg sa »dija­ lektikom prosvjetiteljstva« ponovo nastaje 'problem prirode je. već telos vlastitog života. stvar psihoanalize. »produkcije ljudi« (obrađivanja sa­ me čovjekove 'prirodne supstancije'. Odlomak koji smo naveli upravo pret­ postavlja. Zato nas ne smije iznena­ diti to što možemo središnje pitanje »dijalek­ tike prosvjetiteljstva«. iracionalno jezgro in­ strumentalne racionalnosti prosvjetiteljstva.

samo kao refleksija bio bi nad-priroda. iako je neizbježno. ponovno prirodnost. istiniti subjektivitet jedino kao refleksija »prvenstva objek167 . doduše. po samom svojem pojmu dijalektičan. Tako npr.« (ND). zaboravlja/potis­ kuje svoju podređenost principu zadovolj­ stva i postavlja se kao samosvrha. iznuđava odricanje ili investiranje energije u nadomjesne objekte. odvajanje logosa i mimešisa. ako samozadovoljno hipostaziramo oba izolirana principa. Nadilazeći efemernu prirodu. 'što god izaberemo. jednostavna formula dvostrukosti principa zadovoljstva i principa realnosti ostaje biologizam koji pot­ puno promašuje nivo specifički čovječjeg. jasno kako je um kao »psihička moć izlučena u svrhu samoodržanja«. naravno. već otpočetka uspostavlja »porica­ njem prirode u čovjeku«. dakle. No. još »pri­ roda«. i zaboravi na nju u sebi. 181-2) I ne samo to: elemenat koji bi trebalo da transcendira pri­ rodnu supstanciju se. Priroda je kao psihička moć izlučena u svrhu samoodržanja. pojačavanje svih materijalnih i duhovnih snaga.ska/posredovanja. no koji na taj način tek omogućava subjektu da preživi sa dostižnim minimumom zado­ voljstava. um jest njezino Drugo. tj. pak. dakle. po­ srednik koji. um je s njom identičan i neidentičan. »Pretpovijest je uma. gubimo'. uključenosti u prirodu. apsolutizovan logos regredira u mit. sa-sobom-identički subjekt. apsolutizovana misao koja apstrahuje od posredovanosti sa svojom podlo­ gom (prirodom) neposrednost. alternativa je tome — samosvrhovitost uma — nužno »ustoličenje sredstva kao svrhe«. Ali — i tu leži osnovni problem »negativne dijalektike« — Adornu je. nivoa 'ekonomizacije' u razlici spram dubinskog nivoa Onoga gdje vlada princip zadovoljstva. da je um nešto od prirode različito. u raskrajanje istine. »znaka i slike vodi. instru­ mentalna instancija u službi nagona. a ujedno i moment prvrode. simbolnog karaktera prosvjetiteljskih alter166 nativa. apsolutizovan.. Ja bi tako trebalo da bude sredstvo Onoga (nagona). Duh je istinita natpriroda jedino kao re­ fleksija vlastite naknadnosti/posredovanosti. no kada se jednom odvoji i suprotstavi prirodi. Što se više um u toj dijalektici postavi kao apsolutna suprot­ nost prirodi.« (DP. No ovo se Ja. neposrednost 'izvora'. (Obadva člana alternative znače gos­ podstvo. U tome leži tragička napetost »di­ jalektike prosvjetiteljstva« koja. fetišizirana instrumentalnost u kojoj um di­ jalektičkom nužnošću opet »divlja natrag u prirodu«. već dolazi do ruba ne-imaginarnog. zadovoljstvo..«) potpuno potiskuju vlastitu svrhu Onoga. koja je postala nje­ govim imanentnim određenjem. nje­ gove nadomjesne svrhe (»društveni napredak. S druge strane. to više kao regradirano samoodržanje podivlja na­ trag u prirodu. ne preostaje drugo do li tražiti istinu u nekakvoj 'sintezi' koje se nužno prima imaginarni značaj. ne kao apsolutizovani arhe. pretvara u svoju suprotnost. s jedne strane. Nije stvar u tome da bi Ja ponovno trebalo da stupi u službu Onoga.

nepomireno i samo sebi otuđeno. dakle. sam se duh povijesno konstituiše kao samo-dominacija. u refleksiji dija­ lektičke napetosti između vlastitog identiteta i ne-identiteta sa prirodom. jer oni zapalost prirodi vide već neposredno u samome ovladavanju prirodom. no može prepoznati. na­ protiv. u refleksiji vlas­ tite obuhvaćenosti prirodom kao našim Dru­ gim. samom svojom 'prirodom' »organ gospod­ stva«) »spoznali kao nepomirenu prirodu«. 182). moguće prebiti 'silaskom' u jednu 'izvorniju' dimenziju. uprkos ukazivanju na iracionalnost kapitalis­ tičkog iskorišćavanja prirode. već. Riječ je o tome da bismo »gospodstvo i u mišljenju« (koje je uvijek. Kako je tada pomirenje uopšte moguće? »Mišljenje jest organ gospodstva i kao ta­ kvo mora izabrati između zapovijedanja i poslušnosti. tj. pristanak na nesvodljivost Drugoga. Pojam »pomirenja sa prirodom« koji nastupa ovdje ima zato u osnovi druk­ čiju dimenziju od Hegelova (i čak Marxova) »pomirenja« u značenju razotuđenja. koje ograža samog čovjeka kao njezin dio i čije ukidanje zahtijeva promjenu produkcijskog načina. Ne može se osloboditi svoje prethistorije. »Pomirenje« nije više ispunjenje narcističkog samozrcaljenja subjekta. Ovdje Adorno i Horkheimer prividno po­ navljaju Marxovu misao. sama instancija ovladavanja prirodom kao takva (koju sadržava već 'općeniti' pojam rada) u Marxa još nije problematizirana. nego tek 'prosvjetite­ ljem samog prosvjetiteljstva' kojim se sub­ jekt gospodstva iskušava kao to što on jeste: samootuđena priroda. zbog čega bi njegovo zatvaranje zna­ čilo samouništenje subjektiviteta. u izlaganju povijesne supstancije kao subjekta koji u otuđenoj supstancijalnosti objektiviteta prepoznaje vlastitu objektivizaciju već u — mogla bismo reći — 'priznanju/pre­ poznavanju drugoga u sebi'. Prosvjetiteljski krug samouništavanja nije.« (DP. Jedino ovim prizna­ njem/prepoznavanjem sebe kao samootuđene prirode mi postajemo zbiljska natpriroda. Nije više stvar u 'priznanju/prepoznavanju sebe u dru­ gome'.tivnoga«. »Sa privoljenjem kojim se duh priznaje kao gospodstvo i vraća sebe natrag u obuhvaćenost prirodom. kojem prosvjetiteljstvo ne 169 . 46). prestaje njegov zahtjev za gospodstvom koji ga je upravo zarobljavao prirodi« (DA. Jedino na taj način »prijelom između sub­ jekta i objekta. identička instancija sopstva koja se suprot­ stavlja spontanitetu vlastite prirodne sup168 stancije. No. otuđene povijesti koja se još kreće na nivou pukog produžetka razvoja prirode. ideo­ loški izraz pretpovijesne zbilje. 46). istisnuće prirode u samome umu. dakle. Tek prividno. kao zapalost prirodi. pristanak na 'otvorenost' dijalektičkog posredovanja. Tačnije. u logici svojeg emancipiranja od prirode. zbog čega se krug samozrcaljenja ne zatvara. ono što je prirodno. »Zapalost pri­ rodi postoji u ovlađivanju prirodom bez ko­ jeg duh ne postoji« (DA. prema kojoj je po­ stavljanje uma kao apsolutne suprotnosti pri­ rodi.

kako samoovladavanje identičkog Ja-a ne potiskuje neposredno čo­ vjekovu neposredno-prirodnu supstanciju. itd. nivo subjekta izjavljivanja. koji već probija konti­ nuitet Reelnog/prirode. jer duh je to što on jeste tek svojim odnosom/razlikom od prirode.« (DP. 171 . i kao čije zamra­ čenje tek nastupa subjekt znaka.) djeluje kao imaginarni krpež koji zamračuje. nastupa želje kao želje Drugoga/Simbolnoga. može postati pokazate­ ljem samoosvještenja prosvjetiteljstva. Na taj način on kobno previđa nivo označitelja. potiskivanja prirode u sebi itd. nedostaje nivo koji bi probio alternativu mita i prosvjetiteljstva. samoovladavanja. Suvišno je isticati kako od tog previđanja Simbolnog dolazi zbog ustrajavajućeg razumijevanja čovjeka iz zbiljsko-predmetne produkcije kao osnova njegova 'postajanje-čovjekom'. 'pra­ vi' prijelom sa prirodom.priroda. Cjelinu (kao što se uzajamno dopunjavaju imaginarni parovi). Subjekt samoovlada­ vanja je — kao što je isticao već Marcuse subjekt rada. nije vladavina principa zadovoljstva u značenju spontaniteta/neposrednosti prirodnog toka. ka subjektu gospodstva. I — da ponovimo — ono Užasno ispred čega bježi. Adorno previđa kako prosvjetiteljstvo ne poriče neposredno (pretčovječnu) prirodu. Prošlost kao ne-više-sadašnjost i budućnost kao još-ne-sadašnjost nisu — kao u metafizici — deficitarni modusi sadašnjeg. Ovdje Ador­ no još nasjeda samoprevari prosvjetiteljstva/ 2 /metafizike. posredovanjem sa prirodom iz koje izrasta. što potiskuje taj subjekt svojim podređivanjem principu realnosti. uspostavljenog simbolnom kastracijom. pad u prirodu. heterogenog. istine kao ne-cjeline itd.dopušta skrivanje. biološke vrste homo sapiens. prijeloma sa 'prirodom'. Subjekt samoovladavanja njemu nastupa ne­ posredno kao ono što probija prirodu. već. Adorno neposredno preskače od čo­ vjeka kao još prirodnog bića. zbog toga i »pomirenje« duha sa pri­ rodom ne znači više slaganje/dopunjavanje alternativa u Totalitet. 'izigrava prosvjetiteljstvo protiv njega samog'. gospodstva. nego ono što je 'već Kultura' (Kultura u jednome značenju koje nadmašuje imaginar­ nu opoziciju Kultura/Priroda): »prvobitnu simbolizaciju«. ustrajavanje u 'otvorenosti' razlike. Drugim rije­ 170 čima. prošlo je upravo prisutno na način ne-više-prisutno sa­ dašnjeg. mimesis i logos. baš nesnosnosti simbolne kas­ tracije. prapotiskivanje. Ovdje je očito prisutno dejstvo petitio -principi dijalektike prosvjetiteljstva. Jedino moguće pomirenje kreće se unutar prosvje­ titeljstva. već. 183). 2 Slom prvenstva sadašnjeg kroz postavljanje-naisti-nivo triju dimenzija vremena vrlo je lijepo izve­ den u Heideggerovom Zeit und Sein. samim poljem prosvjetiteljstva istisnut. nego jednakoizvorne dimenzije koje su 'sve već ovdje'. samoovladavanja. već opet. tragove tog prodora možemo pratiti čak do stoičke kritike Aristotelova shvaćanja vremena i sadašnjeg-momenta kao 'granice' između budućeg i prošlog. naprotiv. No. naprotiv. »Pomirenje sa prirodom« zato (una­ toč — da ponovimo — tome što se već kreće na rubu iskustva svmbolne alternative: pri­ rodi apsolutno suprotstavljen ili izuzet duh nije tek 'apstrakcija duha od prirode'.

prema kome simbol bez znaka obilje­ žava iščezavanje prosvjetiteljske dimenzije refleksijske slobode u mitskom kontinuumu/ /zatvorenosti. s jedne strane. (Jer simbolna kastracija. ni logos (pošto je a priori neraspoloživ. Žrtva. oda­ kle bi simbolu pripala uloga pukog 'primi­ tivnog' predstupnja misli koja je još obu­ hvaćena prirodnim kontinuitetom). tek imaginarno-fetišistički učinak zamračenje nivoa na kome je riječ zaista već sama sobom čin. Taj pričin je razbijen iskustvom činje­ nice kako je. bez mitskog 'konti­ nuiteta' spram referenta). kod druge pak obadva jedan drugome vraćaju nedostatak. nivoa označitelja. mitsko 'jedin­ stvo riječi i stvari'. i praksa. drugi mu član samo u izokre­ nutom obliku vraća njegov vlastiti nedosta­ tak. »U kompleksu kastracije i u tom kom­ pleksu svojstvenoj dijalektici prisustva i od­ sustva upoznali smo mjesto koje pušta da jezik stiže do tijela i tijelo do jezika. pojam itd. Zato tre­ ba alternativu simbol/znak (u Adornovom značenju) da odredimo kao imaginarno dvojstvo. 'inkorporacija gubitka stvari same'. Ova je sječica tijela i logosa koja rađa želju.Upravo je označitelj dimenzija koja pro­ bija alternativu mimesis/logos. 3 Imaginarni pričin prema kome se znak bez simbola degradira u puki promenljivi /spoljašnji žeton. simbol obogaćuje znak sa mimetičkim momentom koji zapriječuje pristanak kod formalizovane. tada treba da srušimo pričin njihova 'uzajamnog do­ punjavanja' itd. na denotaciju ograničene mreže znakova.« (L. nikada spoljašnje sred­ stvo. pričin koji zamračuje pravo mjesto ne­ dostatka. dugotno/raspoloživo sred­ stvo. ujedno unosi znak u simbol elemenat slobode. arbitrarnost znaka potiskivanje označiteljske diferencijalnosti. jedan pol daje drugome ono sto mu nedos­ taje. potre­ bna je upravo zato što »smo tek tijela i ništa drugo« (Saf.) Istina ne leži ni u samo­ me simbolu (odakle bismo znak promatrali kao 'propadanje' ili 'raspad izvornog jedin­ stva riječi i stvari') ni u samome znaku (koji bi time postao telos povijesnog razvoja. sam sobom čin. što će reći: alternativu koja nije ni mimesis (jer on je arbitraran/diferencijalan. tj. Ono što jednome od članova alter­ native nedostaje. reflek­ sije. zbi­ vanje istine. gdje dakle. 3 Takva je razlika između imaginarnog dvojstva i označiteljske alternative: kod prvoga vlada pričin do­ punjavanja. ono Treće što iz­ miče polju alternative simbol/znak. obadva zajedno čine Cjelinu. ne donosi drugi član. iako svaki od članova traži u suprotnome to što 172 mu nedostaje. pričin prema kome oni zajedno čine ispunjenu Cje­ linu. 173 . pričin uzajamnog dopunjavanja. s druge strane. biljeg misli. mjesto prapotiskivanja kao »prvobitne simbolizacije«. praksa. 291). neposredno-realna ('ma­ gijska') snaga riječi. 286). Želimo li muško/žensko zaista shvatiti kao simbolna opoziciju. kako je. već samo mjesto istine). Zato ne­ dostaje Adornovo 'dijalektičko' dopunjava­ nje simbola i znaka. Dvojstvom simbol/znak istisnuto je paradoksalno/nes­ nosno mjesto na kome je govor ujedno 'arbi­ traran'.

Praksa i istina: Hegel .

no. prvobitno nadovezivanje Superega na Id (tj. Ž. pričinom 'povijesne konkretizacije' koja je ovdje tek zato da bi zamračila istinsku vlastitu nepoviješnost (jer ona nam upravo omogućuje da ostanemo unutar okvira znaka. prosvjetiteljske suprotstavljenosti »potrebe« i »represije« itd. .) . djelatnost »nagona smrti« u »prinudi ponavljanja«. biti naivno-prosvjetiteljski određuje kao 'ontologizaciju pervertiranog nagonskog ustroja otuđenog društva u bit čovjeka'. jednostavno sve: prividno 'povi­ jesnom konkretizacijom'. . u. i tako promašuje samo središte Freudova otkrića. dakle. to je on više bačen u 'morbidni uni­ verzum krivnje' (Hesnard). Na taj način. previđa shvaćanje analize kao praktičko-kritičkog procesa samooslobađanja subjekta od interioriziranih zapreka zadovolj­ stvu. Zakona na želju). išče­ zava temeljno iskustvo analize da »više no što se subjekt podređuje zahtje­ vima ove figure koja donosi zlo (nad-ja — S. zadrža­ vajući subjekta u fiksaciji na majku. govor bez potiskivanja? U osnovi.Sta. oslobađanja čija je svrha »komuni­ kacija bez prinude«. Moše177 .). Jer prijetnja kas­ tracije djeluje do trenutka svoga razrješenja u interpretaciji na dvosmisleni način: ona zapriječuje dostup ka objektu želje.

'izvorne scene' koje se ponavljaju u simptomima. Iluzija analitičkog 'prodiranja ka izvorima' nije ništa drugo do imaginarno-fetišističko zamračenje diferencijalne/arbitrar­ ne dimenzije označitelja koji je uvijek tek reprezentacija/trag bez oslona u 'stvari sa­ moj'. Zelja pokušava zaobići cenzuru i prodrijeti u svi­ jest sa što vjernijom regeneracijom 'izvorne 178 scene'. praznog mjesta kruže — »kao vještice oko svjetla« (DR. »nedostatka u Drugome«. traumatičkome događaju rane mladosti) koja se metaforički ponavlja u simptomima.« (Saf. koje su već označiteljske repre­ zentacije. Tvrditi kako je zakon izvor potiskivanja. potisnuto se vraća u mjeri u kojoj ova pregrada (zabrane incesta). Uistinu. snage potiskivanja.mo dakle biti uvjereni da krivnja postoji (upravo i jedino — S. 286—7) Da bismo to shvatili. Odavde. punoća/ /nenadoknadivost 'stvari same'. daleko je od toga da bude »regeneracija nedostajućeg označitelja« (DR. i poistovjećivati pregradu zabrane incesta sa onom koja razlučuje svi­ jest od nesvjesnog. reprezenti­ rane 'izvornom scenom'. toj se nepomućenoj vladavini prin­ cipa zadovoljstva u obliku superega suprot­ stavlja interiorizirani pritisak 'vanjske real­ nosti'. tako reći. tvorevina kom­ promisa između instancije želje. 27) — oni 'traumatički do­ gađaji'. to znači podupirati protiv -istinu. No. i suprotstavljene in­ stancije cenzure. ona interveniše već između samog označi­ telja. ovdje bismo konačno bili kod onoga ' o čemu se uistinu radi'. pak metaforički prije­ nos dobij a potpuno drukčije značenje: meta­ forički supstitut/povratak potisnutog označi­ telja »reprezentira ono što nedostaje tom od­ sutnom označitelju«.) tamo gdje subjekt uzmiče svojoj želji. ovdje bi že­ lja progovorila 'kao takva'. bez kompromisa. bez potiskivanja. iskustvo simbolne kastra­ cije pokazuje kako 'traumatizam' već prije toga leži u traumi/nesnosnosti (nedostatka) Realnoga. reprezentacija/ponavljanje 'izvorne scene' u obliku koji je izmijenjen/patvoren »radom sna«. još može da sačuva nekakav smisao za subjekta. ali je zbog budnosti cenzure rezultat simptom. a ne označitelj!). potisnuto bi bilo označeno. tvorenju 'nado179 . bez odgodbe. bje­ line. Ž. Nasuprot tome. Ova 'izvorna scena' u koju se investira energija želje trebala bi da bude. bilo da je riječ o naknadnom/kompro­ misnom simptomu ili o samoj 'izvornoj sceni'. To je ono osnovno: granične linije nema tek između 'izvorne scene' i njezinog metaforičkog supstituta (u ovome slučaju. smisao itd. što će reći Ime Oca koje je reprezentira. i oko ove rupe. 107) ka prijenošenju. onoga što mu nedostaje i čiji ga nedostatak konstituiše — Realnog. potisnute reprezentacije želje. nesnosnosti »neznanja Drugoga«. zbog čega su 'izvorne scene' potisnute u nesvjesno i izbijaju na površinu svijesti jedino u obliku simptoma. treba da se tek oslo­ bodimo fetišističke iluzije koja je nužno vla­ dala psihoanalizom u njezinim počecima: us­ mjerenost analize ka 'izvornoj sceni' (npr.

pokušaj je da se poretkom 'konačnog' označitelja zahvati 'beskonačnost' želje — pokušaj koji protivuriječi samome sebi. određenosti bez vanjskog oslona u imaginarnoj. Metaforičkom 'nadomjesnom formaci­ jom' ne pokušavamo toliko ponoviti 'izvornu scenu' koliko kroz neuravnotežene/asimetričke premještaje popuniti bjelinu. u istoj mjeri slama prividni 'objektivizam' psihoanalize. Sama instancija cen­ zure koja prisiljava na krivotvorenja. pokušaj koji zapriječuje samog sebe i stiže tek do evokacije subjekta. već kao našeg najosnovnijeg samorazumijevanja — izvjesna 'iracionalnost'. jer označitelju kao arbitrarnome/diferencijalnome per definitionem iz­ miče 'pravi objekt želje'. »javne komunikacije bez prinude«. 'beskonačne' želje. tj. kao poziciju onda metagovora. simptom? Zar nije pouka analitičke teorije u tome da je nivo svijesti u osnovi nivo imaginarnog previđanja istine? Drugim riječima. onda postaje turnačenje analitičara u osnovi bez oslonca. govor analitičara. Patologika označitelja prekoračuje upravo logiku 'konačnog'-/identičnog/bića. označiteljski elementi se vezuju. već naprotiv. Dodavanje asimetričkih/neuravnoteženih. nužno propada. Lo­ gikom diskurza nesvjesnoga. ako ne pretpostavimo mjes­ to samog analitičara kao kretanje 'stvari same' izuzetu »oazu uma«. nadodređenosti. Zato se svih meha­ nizama »rada sna« (promjeranja/Verschiebung/. Odakle sam analitičar? Zar sam Freud ne ističe »oazu uma« koju treba da pretpostavimo: kako inače da znamo — ako sebe postavimo na isti nivo sa objektom. subjekt govora. također tek lukavstvo nesvjesnog. koji. logikom ozna­ čitelja vladaju čudnovata. tj. sažimanja /Verdichtung/. Slom ove fetišističke iluzije. premještaj 'izvorne scene' mehanizmima »rada sna« tada nije jednostavno rezultat kompromisa između želje i želja neprijatelj­ ske instancije cenzure. poricanja /Verneinung/itd. 'objektivne' distancije spram analiziranoga subjekta. pre­ mještaje. šalju jedan ka drugome iznenađujućim 'paradok­ salnim' putevima. subjekta ne nagoni od­ sutnost 'izvornog' označitelja koja nastupa njegovim potiskivanjem.) drži — s obzirom/ na svi­ jet 'zdravog razuma'. putevima 'autonomne' od- ređenosti samim poretkom Simbolnog. 'unutrašnjoj' ili 'spoljašnjoj'. ona je upravo očajnički pokušaj da zahva­ timo samu želju. analiziranim sub­ jektom — da nije naš vlastiti govor. Krivotvorba. tj. patologička 'pra­ vila'.mjesnih formacija'. 'radikalno gledano'. imaginarni krpež. pos- 180 181 . iskustvom di­ ferencijalnog/označiteljskog značenja ne­ svjesnih reprezentacija. nadodređenih premještaja/ponavljanja. ono što nedostaje upravo tom 'izvornom' označitelju. 'misaonoj' ili 'stvarnoj' realnosti koju bi jezik trebalo da izražava/odražava — daleko od toga da bi 'iracionalnost' ove patologike nastupila prosto zato jer želji nije dopušteno jezičko formulisanje na nivou 'ra­ cionalne'. ne tek u uobičajenome značenju. 'izvorno' radi za želju. prazno mje­ sto koje zijeva nasred nje same.

označljiv i slobodan od konteksta u kome se označuje. koliko u spekulaciji kao jedinstvu teorijskog i praktičkog. Jezgro njihova razlikovanja nije toliko u tome što dijalektička spekulacija — nasup­ rot razumskome sudu koji ostaje kod 'ukoče­ nih'. posredovanja. Interpretacija je svakako bez oslona. 1 Taj neprestupivi »jarak« zbog kojeg 'beskonačna' želja u 'konačnim 'označiteljskim reprezen­ tacijama nikad ne nalazi svoj pravi objekt (»razlog želje«). Riječ je tek o njezinom ponovnom zacrtavanju: analitićarevo mjesto. Svom »otvorenošću označitelju«. (jer biće je ono što možemo artikulisati u označitelja). u osnovi nedostatne/vanjske. »Iracionalni značaj par excellence želje i njezinog objekta proizilazi iz toga da se bes­ konačni modus na kojeg se ona proizvodi realizuje na konačan način. sub. i beskonačnog« spekulativnog suda. iz cijelog tog jarka između ovog beskonačnog modusa i konačne realizacije sukljaju užitak i tjeskoba. mjesto iskustava ne-znanja Drugoga. to je gen. Ova se »suprotnost između poredaka ko­ načnog i beskonačnog nadovezuje već na Hegelovo razlikovanje »Konačnog«. investiranja želje u reprezen­ tacije.. objekta a kao razloga želje. analitičar iskušava kako subjekta govora per definitionem nije moguće 'objek1 Ovim nikako. nagovještava­ jući bezdan Realnoga (tjeskobe/užitka). načiniti predmetom 'objektivne' znanstvene rasprave. reprezentacije u koje se investira želja — šta su to drugo do li diferencijalni/arbitrarni označitelji bez oslona. za koga se pretpostavlja da ga pozna (supposi le savoir). samo sobom 'praktički čin' promjene 'ekonomije' same želje koju prouzrokuje činjenica »sklopa istine sa znanjem« (M. Pošto ostaje ova suprotnost između poredaka kona­ čnog i beskonačnog neshvaćena. nije tek mjesto pukog 'osvjestavanja' paradoksa želje. no samim tim i želje kao želje drugoga. Mannoni). razumsko-formalnog. tivisati'. prijelaze. uzeti kao biće.) Jedno od najefektivnijih sredstava osiguranja tog silaska pred­ stavlja označavanje (designation)«. ona uvijek 'visi u vazduhu'. i diskurz nesvjesnoga ili želje postaje diskurz o nesvjesnome ili o želji. prije svega.. 'stvari same' čiji gu­ bitak tek konstituiše polje označitelja. nak­ nadne 'interpretacije' pravog objekta želje koji uvijek nedostaje. 'Interpretacija želje'.! 'Objekti'. Odakle znamo da analitičar u tumačenje ne umeće svoje vlastite nes­ vjesne komplekse? Prvi je odgovor jasan: sama je granica ovdje pogrešno postavljena. (. »nesvjesno postaje skup kojeg se može označiti i koji je dakle bez učinka na onoga koji ga može označiti.taje arbitrarno. 'nedijalektičkih' određenja — razvija kretanje pojmova.. razgraničiti. ne brišemo razliku između ne­ svjesne 'interpretacije'. 89—90).. no već je sama želja tek 'interpretatacija'.. Kroz ovu objektivirajuću oznaku/određenje toga o čemu se radi. upravo svjedoči o tome da subjekta koji govori uzalud tražimo u po­ retku bića« (Saf. ob. i analitičareva rađa. dakle objekt 'znanstvene' rasprave. da je raz­ log njegovoj želji tek objekt a. no još prije gen. U kretanje onoga o čemu je ri- 182 183 . iza sve 'realnosti' bića.« (IC. nesvijesno i psihoanalizu zatvara se u konačni poredak . 293).

već o hermeneutici (zar Gadamer — kao i Lacan — ne tematizuje je­ zik kao decentrirano mjesto samog subjekta. 41). Da taloženjem zatvorenih/hijerarhiziranih skupova/nivoa metajezika nikad ne dolazimo do mjesta samog subjekta. genoteksta. izlaganjem. Ovo samouništenje virtuelno je prisutno već u samoj poziciji subjekta gospodstva kao 'stvari samoj' izu­ zetoj meta-poziciji. Postoje tekstovi koji sa uvođenjem beskonačnosti procesa u konstitutivne ele­ mente lingvističkog sistema i u konačne iz­ jave socijalnog koda (što će reći u ideologeme koji izražavaju socijalno kodirane odnose pro­ dukcije i reprodukcije) djeluju na (onim) granicama gdje je ugrožena logika skupova (la logique ensembliste) socijalnog sistema.sposobnosti refleksije. apso­ lutnim samozrcaljenjem 'idealistički' ukida »jarak« između konačnog i beskonačnog. Hegel. Apel) ne pokazuje kako se iza sposobnosti taloženja metajezika u 'lošu beskonačnost' krije nepromišljena snaga samorefleksije subjekta kao nesvodljive na samoobjektivaciju metajezikom? Iako se više ne radi o klasičnoj transcen­ dentalnoj poziciji. 'obrata subjekta ka sebi'? Zar pozitivizam ne možemo — npr. ova površinska sličnost hermeneutičke ref­ leksije sa Lacanom tek zamračuje ono bitno. gdje fenotekst nastupa kao stvrdnuće/nosilac beskonačnosti procesa oz­ načavanja. poziciji nadređenosti. No. O. .ječ uvučen je sam subjekt koji govori. 185 . ono što dolazi do riječi nikad nije »skup kojeg se može označiti i koji je dakle bez učinka na onoga koji ga može označiti«. govor o pojmu uvijek je govor samog pojma. transcendentalna filozofija. K. (»procesu izjavljivanja« u njegovoj nesvodljivoj različitosti u odnosu na »konačni« /denotativni nivo ograničenog »procesa iz­ jave«. zar ovu 'lošu beskonačnost' me taj ezičkih objektivacija ne probija već sama filo­ zofija kao takva. nemogućnost imagi­ narnog narcisizma totalne samorefleksije) — očuva nivo evokacije 'beskonačnosti' želje. ograničeni/zatvoreni/»konačni« skup spram kojeg smo u 'objek­ tivnoj' distanci j i. 'subjekta izjave' i 'subjekta izjavljivanja'.« (RLP. 'materijalistički obrat Hegela' treba da — za­ jedno sa neprestupivošću »jarka« (a upravo u tome leži materijalizam. naravno. subjekta izjavljivanja. prema Habermasu — definisati upravo momentom gubitka ove reflek­ si] ske dimenzije? Zar već hermeneutička re­ fleksija (npr. na primjer. 184 Ovdje nagoviještenu 'socijalnu dimenziju' prividno tek logičko-jezičke problematike skupova razvija već dijalektika prosvjeti­ teljstva. Ka istome smjera Kristeva sa 'tekstualnošću'. znaka. odakle možemo stvar 'objektivisati'. Na nivou spekulacije. . nesvodljivo na bilo kakvu 'objektivaciju' koja ostaje granica pozitivističke semantike?). u patologici označitelja. » . u tome se pokazuje poništenje subjekta kojeg donosi logički pozitivizam kao teorijski izraz ispu­ njenog prosvjetiteljstva.

mjesto punoće onto­ loškog temelja. on ga naziva istina. do označitelja: kao da je ono na šta se obra­ ćamo refleksijskim obratom. Kod znanja je. kao univerzitetski (čov­ jek). to će reći kako Drugi nije mjesto znanja. jer — iako priznaje subjektovu rasredištenost Drugim/jezikom — tematizuje nedostatak u Drugome/jeziku. . transcendentalno mjesto 'nas samih' iako nedostižno zbog nesvodljive povijesnosti. to znači da ne postoji 'čisto' znanje. kojeg se što se toga tiče ne može prevariti. ostaje obilježena poljem filozofije (previđanja objekta a). 'znanje koje se kaže u znanju'. Istina se. u kome on artikuliše svoj nedostatak. . . kao što znamo. I zar već u Platonovu Menonu ne nalazimo određenje spoznaje (urođenih) ideja kao sjećanja. međutim. liječnik o tijelu. od znanja razlikuje prije svega time što ona uvijek već jeste. koji nas same već izuzima i tako ostavlja na bezbjednome mjestu: Drugi. tek to da može drugome piti čašu vremena u kadi diskurza u kojoj inače plovi podosta loše. riječ o 'otvorenom' procesu pro­ diranja tamo gdje baš još nismo. Analitičar »ne kaže da zna. obilježavajući nedostatak bitka subjekta koji govori. vraćanja? Zar nije jezgro novovjekovne transcendentalne refleksije u obratu-sebi subjekta. o 'širenju spoznaje svijeta' itd. Radi se tek o tome da ga njegovo iskustvo poučava o pos186 tojanju jednoga znanja koje se kaže (se dit) u znanju. Prividna je upravo ta filozofija koja čuva polje istine. onoga »što zna botaničar o cvijetu. liječnik o tijelu. označiteljska nađodređenost.« (Autor de la passe. naime. 237). To je ono što nedostaje svakoj. Ovo mu ne daje nikakve snage/vlasti. u kome se patologički artikuliše želja Drugoga. Slično djetetu. on također zna kako je legalni poredak koji tvrdi da Drugi zna. Drugim riječima. prevarljiv i kako taj poredak — da bi se održao — treba da potisne (opprimer) poredak diskurza u kome Drugi zna da nije ništa. znanje kojeg ne bi pronosila zamračena mre­ ža 'znanja u znanju'. već 'egzistencijalno' iskustvo koje pogađa 'stvar samu'. Ovo je neznanje Drugoga užasnije do svakog 'skep­ ticizma' koji ostaje na nivou znanja o . što je ograničava na Imagi­ narno i zapriječuje joj pristup do Simbolnog. kao filozof. time što je put ka istini put tamo gdje uvijek već jesmo (»tra­ žiš me jer si me već našao«). mjesto na kome se on upisuje/izdaje. obratu ka 187 . tj. pa i hermeneutičkoj refleksiji. Iskustvo nez­ nanja Drugoga po tom nije filozofijska 'sum­ nja' koja nas dovodi do apsolutne izvjesnosti. Neznanje Drugoga. to je »subjektovo transcendentalno mjesto« (Lacan). . . On zna to što zna botaničar o cvijetu. na kome stoji u pitanju sam subjekt govora. već mjesto istine. seljak o svome polju. s izlaganjem ontološkog nivoa u razlici spram ontičkog znanja. ni da ne zna. seljak o svome polju« . jer istina i nije drugo do li »poredak diskurza u kome Drugi zna da (on) nije ništa«.Hermeneutika još uvijek promašuje nivo is­ tine.

prazno mjesto koje tek otvara njegovu đistanciju spram ontičkog. uslov je znanja Drugoga (gen. već nastupa upravo kao polje apsolutnog znanja. instanciju subjekta-za-kojeg-se-pretpostavlja-da-zna (sujet-suppose-savoir).uvijek već prisutnim. jer ovo polje refleksije on­ tološke konstitutivnosti u razlici spram ontičkog znanja. nemoći da objekt pojmi u njegovom ne-identitetu. da se zakrije istina kao jedinstvo otkrivanja i prikrivanja. 189 . bez empiričklh ograničenja — doveli do istine o sebi. puta tamo gdje već jesmo. u isto vri­ jeme udaljavanje od tog mjesta. Drugim riječima. 3 Najjasnije je bio svjestan prisutnosti ove instan­ cije subjekta-za-kojeg-se-pretpostavlja-da-zna u samoj neopozitlvističkoj metodologiji znanosti njezin uteme­ ljitelj Pierce koji je ovu metodologiju opredello kao izlaganje postupaka koji bi nas — svojom beskonač­ nom upotrebom. konstituivnost predmetnostl. da se zakrije kako je put pre­ ma mjestu gdje uvijek već jesmo. Sokratovo ne-znanje čini. kod Platona: »nau­ čiti se umrijeti«. u značenju ontolo­ škog temelja. Ono u što je sumnjao bilo je tek područje pro­ mjenljivog / osjetilnog / aposteriornog/ontičkog.: punoća Dru­ goga. punoće najviše parusije. iako svoju vlastitu mogućnost crpi jedino iz njezina polja. Tako filozofski obrat ka ontološkom nivou u razlici spram ontičkog znanja zasjenjuje pra188 vu dimenziju istine (Drugoga-s-nedostatkom. iako zasje­ njene dimenzije istine. No Sokrat. Time on. ontološke istine) ostaje na nivou znanja. Polje promišljanja mjesta istine u značenju punog prisustva 'stvari same'. povijesno ograničenih pričina. filozofijska refleksija zapravo uvijek već promašuje strogo ek-sistencijalni nivo na kome smo 'mi sami' stavljeni u pi­ tanje. ne samo da još uvijek zamračuje neznanje Drugoga. i tako — ostajući unutar znanja — dolazi do mjesta apsolutne istine (naravno. on sam se ovome izuzeo. i tako ga je ontička sumnja dovela do ontološke izvjesnosti. označitelja). datim transcendental­ nim uslovima koji a priori određuju svaki empirijski/ontički 'napredak znanja'? Tek prividno. naravno — unatoč pozitivističkom 'operacionalizmu'. kome se pripi­ suje ovo određenje 2 Ovdje nalazi svoje mjesto odlučna Adornova 'intuicija' samoprijevare transcendentalnog subjekta: ono što mu se pokazuje kao njegova snaga. na tek više-manje (ne)-utemeljenih. 'Definicija' psihoanalize prividno se po­ dudara sa 'definicijom' filozofije koju nala­ zimo na njenim počecima. zapravo je biljeg njegove granice. bićevitosti bića koju — u ide­ alizmu — zastire nejasnost/neprovidnost/ /mutnost osjetilnog zora. ne označitelja kao »evokacije odsustva«). Dru­ gačije rečeno. Nasred ontološko-transcenđentalnog nivoa uvijek zjapi (metafizikom zasjenjeni) nedostatak. tako reći. sub. 'model' filozofskog pos­ tupka: on zna da ništa ne zna. 3 Upravo zato što krpi taj 'nedostatak u Drugome'. sumnjao je o stvarima. u mjestu transcendentalno-ontološke istine. Drugoga-bez-nedostatka) da Drugi (u filozofiji: mjesto apsoluta. da gubimo pravu na­ petost istine. na­ glašavanju besmislenosti pitanja transcendentne istine — i te kako pretpostavlja in­ stanciju znanja Drugoga. tj. 2 I jezgro pozitivizma leži upravo u gubitku ove u klasičnoj metafizici/filozofije još djelatne.

. ovdje je prisutan osnovni ideo­ loški učinak subjekta-za-kojeg-se-pretpostavlja-da-zna (le sujet-suppose-savoir) kao krpeža čija je uloga zamračivanje ne-znanja Drugoga. Ne radi se ovdje o tome da bi se ne­ kakav asimbolni. 'primati' imati u sebi prijelome — i biti pokojan ili definisan (iako kao ana­ litičar). koji nije sam događanje istine. kao da postoji tek finalna smrt ili bilo koje 'vrhovno' dobro' kojeg bi trebalo priz­ navati ili želiti. dakle u znanju. distancije spram obje­ kta »kojeg se može označiti i koji je. opas­ nost da se naučimo tek znati o smrti. prijeko autoriteta 'objektivnog znanja' pozitivnog znanstvenika pa do samog /pseudo-analiti191 . Isto tako kao što postoji razlika između toga da smo sposobni kazati 'nisam u pravu'. naskroz cijeli«. bez učinka na onoga koji ga može označiti. što.. za kojeg se pretpostavlja da ga poznaje«. jezički ovaplotio u obliku znaka. svih vrsta nastavnika. u krajnjem slučaju.« (IC. tada postoji u ovome 'naučiti se' sva opas­ nost kojom 'progresistička' zapadna civiliza­ cija obilježava sve što se tiče učenja: da se učinak istine u njoj zaglibi u znanje. naravno. 'biti na tekućem'. ovdje nama ne znače baš mnogo Sokrat kao i to da je sapevanje kas­ tracije i zapunjavanje osnovne nepunoće pričin koji nužno opčinjuje filozofiju: radi se o nesvjesnome i o psihoanalizi. barem u principu vanjezički. metapozicija nadređenosti. a ne sposobnosti umrijeti što zahtijeva da se sami stavimo u ovu stvar . Politički. obuhvaćujuće samog subjekta govora. Taj je »politički status znanja«. Ako psihoanalizirati zaista znači naučiti se umrijeti. 115). od tradicionalnog autoriteta popova. . izvan aktuelne smrti. dakle. Drugim riječima odnos znaka koji govori o stvarima. I ako nije malen broj ljudi koji izađu iz psihoanalize tako cijeli. »zahtjeva da se sami stavimo u ovu stvar« a ne da smo »nedirnuti. I politički je sta­ tus znanja u ovome društvu tek dao ovom 190 logičkom problemu — artikulaciju diskurza — dimenzije izvjesne civilizacije. nećemo se usuditi da kažemo tako nedirnuti.»mogao je da kaže '(ja) nemam pravo' tek pošto je postavio svoje 'ja' i njegovo postav­ ljanje na bezbjedno mjesto. . razgraničiti. kao što smo već vidjeli. onda je to prije svega zato jer postoji velika razlika između umirati — što će reći živjeti prekoračenja. nivo društvenih odnosa koji tek žive kroz jezik. pozicija iz kretanja 'stvari same' izuzetnog subjekta gospodstva. roditelja. i između davanja na znanje da postoje pogreške i da smo mi nedirnuti. zakona i suda. zato da bismo kazali kako smo zaista pogrešno (nepravedno) bez razloga (a tort) (a tore). učinak kojeg možemo pratiti na svim nivoima 'materijalne snage ideologije'. a to će reći ideološki status. upravo onaj »legalni poredak koji tvrdi da Drugi zna«. već je pozicija označavanja samo jezgro od­ nosa gospodstva u 'zapadnoj civilizaciji'. No.. naskroz cijeli: to znači 'imati sposobnost pri­ znavanja svojih pogrešaka'.

glaso-noše (le porte-parole) Drugoga u značenju punoće Stvari same. Vrhovnog Dobra itd. Taj praktički značaj historijskog materijalizma kao osvještavanja samog povi­ jesnog subjekta/objekta spoznaje.. barem u poslednjoj instanciji'. Odakle Freudu to znanje? To je tipična po­ zicija 'objektivnog znanja' koja mu se. te samim tim već a priori pri­ staje na to da društvo stupa pred nas na is­ tom nivou sa prirodom. fenomenalizmu koji vladaju samorazumijevanjem pozitivnih znanosti nije ostajanje kod pros­ vjetiteljske lozinke 'ono što možemo sami na­ činiti. Nivo znanja pokušava prevladati već marksistička teorija kao imanentno-praktička: i ona »zahtijeva da se sami stavimo u ovu stvar«. na nivou nama suprotstavljenog supstancijalnog sklopa. vidimo besmislenost 'kri­ tike' prema kojoj Lacan ostaje kod 'patrijar­ halnog' principa očinskog autoriteta: Ime-Oca nije le sujet suppose savoir. bilo da se radi o popu. Glavni protivargumenat historijskog ma­ terijalizma skepticizmu. »Istorija nauka je istorija postepenog uklanja- 192 193 . to je upravo užasno iskustvo kako iza autoriteta subjekta-koji-bi-trebao-znati. čini se da besmislenost ovakve 'kritike' — daleko od toga da bi bila puki 'nesporazum' — ima i te kakav 'smisao': maskiranje prikrivene pozicije gospodstva samih 'antiautoritarnih' autora ovakvih 'pri­ govora'). to samim tim i poznajemo' — poznati Engelsov argument koji ostaje na nivou suprotstavljenosti subjekta i objekta spoznaje u odnosu tehničkog raspolaganja. a ne 'ob* To se desilo čak Freudu koji je jednom paci­ jentu kazao da vjeruje kako će ga izliječiti kroz dva mjeseca. raspo­ lagati »lukavstvom uma« — već u tome da previđa bitnu različitost ove objektivno/ pozitivne spoznaje spram povijesno-praktičke samospoznaje. pozitivnome znan­ stveniku ili 'realnome' ocu. No. Ime-Oca. već samim misaonim pristupom zbilji pristaje na njezin otuđeni značaj. Ako ostanemo na ni­ vou pozitivne/prirodne znanosti. filozofu. koji se go­ tovo doslovno podudara sa Adornovim i Horkheimerovim ocrtom prosvjetiteljske us­ mjerenosti koja prirodu spoznaje tek u mjeri u kojoj ona može njome manipulisati. ono je nosilac bezdana simbolne kastracije kojeg zastire au­ toritet 'patrijarhalne' figure imaginarnog oca kao Drugog bez nedostatka. čime su bili blokirani svi učinci istine. stoji jedino auto­ ritet same riječi.cara koji igra društvenu ulogu 'onoga-koji(Ovdje. riječ tek o 'zamje­ njivanju većih besmislica sve manjim'. određuje i nivo njegove istinitosti. dakle. onda će 'agnosticizam — uprkos Engelsovim protivargumentima — očuvati svoju težinu. jektivne spoznaje' iz kretanju stvari same izuzete pozicije gospodstva. uzgred. Boga itd. kako je sav oslon u Stvari samoj puki ideološki pričin legalizacije pozi­ cije gospodstva. osve­ tila jer se pacijent neurotički okačio o ovu izjavu. U ovome je polju. agnosticizmu. da ona. po mišljenju samo Engelsa. naravno. sa svo­ jim 'objektivnim zakonima' koje 'eksperi­ mentalno provjeravamo'.

Konkretno. Prošla je spoznaja apsurdna s obzirom na ono što »bismo mi danas nazvali besmislicom«. nastupa jedino kao postulat praktičkog uma. važi svag­ dašnji odgovor kritičke teorije (s obzirom) na konkreciju vlastite povijesne situacije/pret­ postavke 'apsolutno' (i od konkrecije ove si­ tuacije nije moguće apstrahirati ni misaonim putem). u razlici spram prirode. Pošto je riječ o po­ vijesno-dijalektičkoj samospoznaji. pak. neutral­ ni 'napredak' kojemu bi refleksija njegove uključenosti u društveni totalitet pružila tek vanjsku 'socijalnu genezu'. nedostižne 'stvari same' s obzirom na koju bi se spoz­ naja relativizirala u 'veće ili manje besmis­ lice'. Ako bi Engels ostao pri tome. »apsolu­ tizam istine« (Marcuse). već zato što je riječ o samospoznaji povijesnih subjekata društvene prakse gdje prosto nedostaje onaj izvanjski momenat 'apsolutna'. Ž.) bave pripadaju. on se ne bi ni u čemu bitno razli­ kovao od naivno socijalističkog. .5 Spoznaja historijskog materijalizma je praktička time što predstavlja — kao spoz­ naja postojećeg. oktobra 1890). ali sve manje apsurdnom besmisli­ com. agnostički obojenog prosvjetiteljskog evolucionizma dru­ ge polovine XIX stoljeća. Uvesti u historijski materijalizam us­ mjerenost pozitivne znanosti i reći. i to ne uprkos. na pri­ mjer. Za historijski materijalizam važi. . Ovdje nas­ tupa povijesna refleksija subjekata spoznaje: spoznavanje nije u praznini lebdeći. 195 . Ova se povijesna /samo/spoznaja (gdje se — kao što se Mara ugleda na Vicoa — radi o spo­ znaji onoga što smo. da 'historijski materijalizam tek za­ mjenjuje staru besmislicu novom.« Pa čak i ovo 'kretanje na bolje' treba da relativiziramo s obzirom na svagdašnju sadašnjost. koju je istorijski period zatekao i preuzeo. No.nja ove besmislice (»preistorijske sadržine. noumenalni svijet stvari o sebi. ne s obzirom na naivno-neutralno progresističko 'asimptotičko približa­ vanje apsolutnoj istini'. u principu neza­ visnu od imanentne logičko-epistemološke problematike (kao što je to slučaj kod svih /neo/pozitivističkih »teorija znanosti«). 'Racionalno jezgro' ove razlike činila bi upravo principijelna različitost kritičko-praktičke teorije spram pozitivne usmjerenosti. ne zato što bi on bio ne­ kakva 'apsolutna' spoznaja. nasu­ prot evolucionističkom relativizmu. Schmidtu od 27. « (Pismo C. opet. 194 sami načinili) kreće na principijelno dru­ gome.. kao spoznaja pozitivne znanosti. sadržine koju bismo mi danas nazvali besmis­ licom«) odnosno zamjenjivanja te besmislice novom. historijski materijalizam nije relativističko 'zamjenjivanje veće besmislice manje apsurdnom'. nivou. navedeni stav Engels produžuje: »Ljudi koji se time (postepenim uklanjanjem besmi­ slica — S. suvremene konstelacije ka­ pitalističkog produkcijskog načina koji je s Taj se »apsolutizam istine« nađovezuje već na Kantovu razliku teorijskog i praktičkog uma gdje je teorijskoj usmjerenosti dostupna tek fenomenalnost. naročitim oblastima podjele rada i zamišljaju kao da obrađuju nezavisno područje . već upravo zbog argumenata protiv agnosticizma. manje ap­ surdnom' — to znači potpuno promašiti njegovo praktičko-kritičko jezgro.

Zato na mjesto činjenične 'tačnosti ili netačnosti' stu­ pa istina koja pogađa nas same. već kao izraz zbiljske povijesne mogućnosti. Jedino jamčenje protiv deontologizma. Transcendentni pol (ideal/bit) ne nastupa više kao nadempirijsko/vječito bivstvo. Jedino na taj način materijalistička dijalektika prevladava dvojstvo bitka i trebanja. subje­ kata zbiljske mogućnosti razotuđenja koju otvara ova zbilja.ujedno »ključ« cijele pretpovijesti — prije svega spoznaju objektivne povijesne moguć­ nosti Drugoga.) — pripada onome povijesnome subjektu kome se otvara zbiljska mogućnost ukidanje 'otuđenja'. sub. koje unutar po­ stojećeg nastupaju kao snage njegove nega­ cije. Mogućnost revolucio­ narnog obrata čini dio same postojeće zbilje. negativitetu. naravno. ali istina ostaje ista. može da bude tek u tome da iz sadašnjosti postojećeg poretka ekstrapoliramo njegov kvalitativni produžetak) i 'subjektivnih' vrijednosnih odluka. jer jedino je sa tog staja­ lišta' možemo spoznati u njezinoj otuđenosti. naravno. nikad ne otvara istraživaču 'objektivnih tendencija' koji pre­ ma ovom ima 'vrijednosno-neutralan odnos'. Nije tek sadašnjost podloga i ključ budućnosti. Da je suvremenost spoznata kao gubitak čovjekove bitne mogućnosti. drukčijeg. »Konkretni uslovi za ozbiljenje istine mogu biti različiti. bit/egzistencija konkretizirati u njihovoj povijesnoj napetosti. i teorija je kao mjesto izricanja istine mjesto na kome se 'realna' praksa mjeri s obzirom na njezino odgovaranje zbiljskoj povijesnoj mogućnosti Drugačijeg ili (idealistički rečeno: s obzirom na svoje podešavanje vlastitome pojmu). već jedino onima koji su neposredno pogo­ đeni. sastoji se u izlaganju rascjepa nasred same realnosti koji otvara povijesnu mogućnost obrata. u shvaćanju te­ orije kao praktičkog akta osvještavanja real­ nog povijesnog subjekta tog obrata. to znači da ova spoznaja — koja je uvijek 'spoznaja (konkretno-povijesnih) individua koje spoznavaju' (gen. već je ujedno realna mo­ gućnost drukčijeg koju sadržava sadašnjost ključ koji tek omogućuje konkretno-povijesnu spoznaju sadašnjosti. čovjekovoj biti pri­ mjerenijeg bitkovanja. rascjepu. metafizička dvojstva ideal/realnost. Čovjek nastupa kao osvještavanje snaga čija je povijesna zadaća ostvarenje ove mogućnosti. a 197 . kao 'otuđena'. izigravanja ideala protiv realnosti. dakle. Ova se pak mogućnost. tek iz ove mogućnosti postojeće dobija svoju osnovnu dimenziju— spoznaja 'suvremenosti' 196 koja apstrahuje od ove mogućnosti sama os­ taje apstraktna. Uistinu kon­ kretna spoznaja postojećeg ne smije apstra­ hirati od povijesne mogućnosti revolucionar­ nog obrata koju sadržava postojeće — bez toga ona ostaje »nekritički pozitivizam«. naknadno objašnjavajuće pozitivne znanosti (vrijednost njezinog previđanja. Sam je značaj otuđene zbilje takav da je nije moguće 'objektivno spoznati' bez naše vlastite 'zainteresovanosti' za njezinu izmje­ nu. Kritička teorija pokušava. Njezinu je osnovnu dimenziju moguće iz­ ložiti tek sa 'stajališta' proletarijata.

Nije stvar u apstraktno-filozofskoj epistemologiji kao znanju o znanju. zbiljskih in­ dividua' bila 'materijalistička' samorazumljivost — nju treba da razumijemo kao svag­ dašnje nado vezivanje misli na njezinu his­ torijsku pretpostavku. ona zajedno sa teorijom pogađa sam objekt. iskrivljenu svijest — proizvodi iskrivljena. Teorija će sačuvati istinu čak ako revolucio­ narna praksa skrene sa svog pravog puta. samo ne u značenju podudaranja predstave. spram 'revolucionarne prak­ se' smješta Lacanova misao? Maud Mannoni piše: 199 . naravno. anatotomijom produkcijskog procesa društvenog bitka. ona je znanje koje u osnovi pogađa samog nosioca znanja. 'mni­ jenja' treba da se upitamo koje je mjesto tog 'mnijenja' u totalitetu društvene podjele rada. Praksa slijedi istinu. a ne obratno. nego sama zbilj­ ska povijesna mogućnost razotuđenja. upravo je dualizam formalnog apriorija i aposteriornog sadržaja taj kojeg treba nadmašiti. ne smijemo razumijeti transcendentalno-idealistički. već historijsko-materijalistički. po­ vijesnu mogućnost ostvarenja čovjekove biti. naravno. pojma. Ne zbog 'idealizma'. Istina je podudaranje stvari sa njenim pojmom. Historijski ma­ terijalizam iza 'pojma' razabire. pak. zato je kritika praktička. 286). što. Daleko od toga da bi osnovna Marxova postavka iz Njemačke ideologije prema kojoj je 'misao uvijek misao mislećih. znanju o formalnim pretpostav­ kama subjekta spoznaje. jer nikakvo joj 'znanje' ne nastupa kao neu­ tralna 'spoznaja prirode stvari'. ideološkog itd.teorija ostaje njezinim konačnim čuvarom. neotuđenog zajedničkog bitkovanja. ' njezina tačnost ili netačnost. stvar samu. konkretnog totaliteta druš­ tvene prakse. otuđena zbi­ lja. kao upućivanje ka re­ fleksiji uključenosti misaonog sklopa o kome je riječ u konkretni totalitet društvene prak­ se: ka refleksiji njegova posredovanja sa os­ novnom sredinom društvenog života. da li bog 'zaista postoji'). To je specifikum materijalističke dijalektike: kod svakog teorijskog. na djelatne/ /zbiljske individue. društveni tota­ litet. njezinom biti. Ideologiju — 'nepravilnu'. već zato što istina nije zbilji spoljašnji ideal. Tek poslije toga dolazi podudaranje našeg pukog subjektivnog pojma sa stvari. već način nje­ zine uključenosti u 'objekt'. ka izlaganju njegove praktičko-ideološke uloge. podjele rada. Sva se Marxova 198 kritika zadržava na tom nivou: nju a priori ne zanima 'podudaranje teorije sa njezinim objektom' (npr. Naime. Tako je očuvan trag istine: povijesna istina nije aps­ traktno znanje o stvarima pozitivne znanosti. Marksistička teorija treba da čuva baštinu Hegelova idealizma. Epistemologija se podudara sa spoznajom sadržaja spoznaja je uslova mogućnosti vlastitog znanja u istoj mjeri spoznaja vlastitog mjesta nasred 'ob­ jekta' spoznaje. zato se u kritičkoj teoriji istina još uvijek shvaća kao adequatio.« (Um i revolucija. Kako se. sa vanjskom stvari.

No. društvenu posredovanost/proizvedenost svog objekta i sebe. bezinteresne znanstvene spoznaje i 'zainteresovane' političke djelatnosti? Zar upravo marksi­ zam ne prevladava ovu suprotnost ukaziva­ njem na to da 'interes'. Zar se ovdje ne nalazimo na nivou suprotnosti između 'objektivne'. Lacanov diskurz ne smjera na to da dođe na mjesto izvjesne revolucionarne akcije. valjanost nje­ zinih znanstvenih otkrića »uvijek će ostati isto otvoreno pitanje koje će postavljati u istim terminima u proleterskom ili buržoaskom društvu« (PFP. zar ideologija izvjesne klase ne djeluje upravo kroz način »unutrašnjih zapreka« u pojedinca? Zar nije tada sama priroda ovih zapreka društveno posredovana? 201 200 . 246) (i sam Lacan naglašava kako marksizmu priznaje njegov vlastiti nivo revolucionarne prakse. dakle. zbiljskost? »Ako se postavlja izbor. Zar nije utvrđenje »ograničenog polja koje je njezino« (PFP. zar ova alter­ nativa nije lažna. biljeg da ona ne može promisliti nje­ govu konkretno-povijesnu posredovanost. Ako ima subver­ zivne učinke. kao ono što društvena praksa 'načini' iz nagonskog ustroja ljudi. onda »'političko' prisvajanje analitičkog diskurza« znači tek da analiza treba da re­ flektira povijesnost.« (PFP. Neposredno prije toga govori se o »oču­ vanju znanstvenih pozicija. da je njihovo isključivanje kod »znanosti o čo­ vjeku« upravo rezultat otuđenog stanja u kome su subjektivni interes pojedinaca i 'ob­ jektivni' zakoni koji uređuju društveni tota­ litet u njegovoj supstancijalnosti zaista uvi­ jek suprotstavljeni? Ako nije riječ o ideolo­ giji. 247). 246). 'predrasuda'. nego u dopuštanju pacijentu da se oslobodi unutrašnjih zapreka na koje je naišao u svo­ me dostupu ka želji i istini«. gdje politika nastupa tek kao ideološka in­ stancija. 245). Po mišljenju Mannonijeve. nego kao rezul­ tat društvene prakse. tj. tuđa pravoj prirodi spoznajne prak­ se. Ništa nije lakše nego reći kako analiza time ostaje na nivou 'objektivne' znanosti. kao što ga može prisvojiti izvjesna klasna ideo­ logija koja pokušava njegove učinke načiniti neškodljivim. praktičko-kritičku dimenziju marksističke misli. oslobođenih svih predrasuda«. zar nije to utvrđenje biljeg apstraktnog značaja objekta Lacanove teo­ rije. kako. previđa povijesnu. ne spriječavaju istinitu spoznaju.»Psihoanaliza kao znanstveni diskurz nije vezana uz političke uslove. kako je njegov zah­ tjev tek u tome da se psihoanalizi prizna po­ dručje istine). onda je to izbor neposrednog angažmana u revolucionarnoj akciji. a ne kompromis koji 'političkim' pri­ svajanjem analitičkog diskurza prouzrokuje zastoj svakog znanstvenog istraživanja.« (PFP. no u područje koje mu je svojstveno on ima vlastitu koherenciju. da svoj objekt (»nesvjesno«) ne smije da prih­ vati kao datu pretpostavku. uloga analize »nije u privilegiranju izvjesne društvene klase. može biti prihvaćen ili ne. či­ njenica kako spram 'stvari same' nismo indi­ ferentni.

te­ orija analize nikako nije znanost sa svojim 'pozitivnim' objektom u razlici spram filozofije/epistemologije (ovakve izjave treba sva­ kako. dakle. veoma privlačna. Zar nije i ovdje prisutno isto pozitivističko jezgro koje nalazimo već kod Althusserove podjele historijskog materijalizma kao jedinstvene kritičke/'filozofske' znanosti koja je svoja vlastita metateorija (»epistemologija«). Ova je kritika. svakako. već ukazivanje na osnovnu razliku između Lacana i Althussera. kod Lacana. čitati sa 'ironijom'). donošenje-na-svjetlo praktičkoideoloških poteza. uopće uslova društvene /re/produkcije ranog kapitalizma. 203). zbog »unutrašnjih zapreka«. Althusserovo 'poniženje' filozo­ fije kojoj se odriče sposobnost utemeljenja posebnih znanosti. nastupaju neurotički simptomi. na historijski materijalizam. međutim. uskraćujući joj spo- 202 203 . znanost sa svojim vlastitim. tj. znanost nije već sama sobom 'intere­ sno'. onda tog stanja ne možemo konkretno-povijesno pojmiti bez nadovezivanja na poznato tematsko polje 'protestant­ ske etike i kapitalizma'. posebnim objektom (»po­ vijest«). epistemologiju. pri čemu svijest političke prakse nužno ostaje obilježena oblikom ide­ ologije. Kod Althussera. Ona je — rečeno jezikom metafizike — 'uvijek svoja vlastita metateorija'. to znači re­ prezentaciju politike u znanostima. zacrtala polje itd. prvenstva akumula­ cije nad potrošnjom. razgrani­ čavanje znanstvenog spram ideološkog. Zato i nije moguća nekakva njoj samoj izvanjska pozicija koja bi joj 'utemeljila mo­ gućnost'. is­ ključenjem subjekta /njezinog vlastitog/go­ vora).Ako kod malog kapitalista XVIII stoljeća. Kao rezultat toga. nesvjesno) i u razlici spram filozofije/epistemologije. Obično se već kod Althusserove »epistemologije« previđa njezina temeljna različitost spram novovjekovne epistemološki usmjerene transcendentalne filozofije koja bi da izloži »uslove mogućnosti« spoznaje i da je tako »utemelji«. ali je narušava. Reprezentacija politike u znanosti definisana je kao ideološka instan­ cija. koja se ograničava na izlaganje diskurzivnih mehanizama koji pro­ izvode 'učinak spoznaje'. historijski materijalizam i psiho­ analiza ostaju znanosti sa ograničenim/odre­ đenim / zatvorenim / 'pozitivnim' objektom (društvo. izla­ ganje uslova znanstvenog proboja prethod­ nog ideološkog polja. razbija se marksistički nivo praxisa kao svag­ dašnjeg jedinstva misaonog i djelatnog mo­ menta: ovo se jedinstvo raspada na teorijsku i političku praksu. politički određena. i dijalektički materijalizam. subjektovo »transcendentalno mjesto« (i Lacan dobro zna kako se novovjekovna znanost konstituiše upravo isključenjem dimenzije istine. nego je njezino područje' nesvjesno kao istina. i pošto specifično znanstveni »učinak spoznaje« nastupa tek probojem polja ideo­ logije. Drugim riječima. »interes za bolje društvo ostaje vanjski na vlastito teorijskom procesu« (Beitrage.

što je mjesto Istine s obzirom na subjekt ekscen­ trično. spoznajnom djelatnošću sub­ jekata obilježen 'model'. ono što bi htjelo novovjekovno transcendentalno utemeljenje znanosti. kao npr.sobnost da dopre do same izvanteorijske 're­ alnosti'. No. što je dakako tek druga strana 204 205 . jer uobičajeni skepticizam još uvijek pretpostavlja da znamo da nama znanje o istitinitosti naše spoznaje zauvijek izmiče. i tako premosti bezdan između ob­ jekta spoznaje i realnog objekta —dakle. a neda da se pre­ mosti diskontinuitet između objekta spoznaje i realnog objekta. sub. otpala bi sva njegova 'mark­ sistička ortodoksija'. tako snažnog da uopće više nije agnosticizam'. ili — kao što to koncizno kaže sam Althusser — »da je odstojanje koje rastavlja teoriju od empirijskiikonkretnog uključeno u samu teoriju« (Lire le Capital. učinak diskurzivnih mehanizama. Dakle — rečeno jezikom metafizike — tako snažan skepticizam. prigovor kojeg je prvi upo­ trijebio Hegel protiv Kantove stvari o sebi. nego nedostatak leži već u same Istine. i tako 'osigurava' mogućnost spoznaje. Ov­ dje leži bjelina svih 'skepticizama' koji ob­ jekt spoznaje shvaćaju kao više-manje /ne/ odgovarajući. »specijalno skeptičari«. a nalazimo ga također kod Nietzschea koji već zna da svi filozofi pre njega posjeduju istinu. to što nama Istina uzmiče. (Althu­ sser ovdje upućuje protiv uobičajenog skepti­ cizma zapravo isti prigovor kao i Lukacs /u Povijesti i klasnoj svijesti/ protiv historicizma koji još uvijek pretpostavlja /nedosti- žan/ apsolut spram kojeg je povijesna spoz­ naja relativna. 'sub­ jektivnog' modela spram realnosti. u 'nedostatak Dru­ goga' (tj. 'konstrukt' transcendentne stvarnosti. koji ga određuje kao mjesto označitelja. kod Althussera stupa spoznaja — kao proboj imaginarno-ideološkog nivoa — na mjesto istine. Ovo 'poniženje' — daleko od toga da bi zna­ čilo nekakvu pozitivističku varijantu 'afir­ macije posebnih znanosti protiv filozofije' — 'epistemološki' gledano pretpostavlja nesvodljiv diskontinuitet realnog objekta i objekta spoznaje.: nedostatak 'u' Drugome. ob. sub. riječ je upravo o dejstvu onoga što Lacan naziva nedostatak Drugoga (gen. jer je samoj poziciji skeptičara svojstveno isskustvo odstojanja uvijek nedostatnog. Unatoč tom premještanju — jer ako bi Althusser uzeo »učinak spoz­ naje« doslovno. iako sa suptilnim premještajem u »učinak spoz­ naje« (u značenju 'efekta'. Nismo mi — konačni sub­ jekti — oni kojima zauvijek izmiče nedos­ tupno mjesto Istine. 'učinak ljepote' kada nešto ispadne lijepo). II—70). i koji time pretpostav­ ljaju vlastito izdvajanje iz te ograničenosti. gen. Kod Althusserova 'agnosticizma. Drugim rije­ čima. sav njegov govor o 'spo­ znaji objektivne realnosti' itd. Drugo Mjesto) uvijek i gen. »evo­ kacije odsustva«). ovdje — osim Levi-Straussa jedini među svim 'strukturistima' — čuva spoznaju (connaissance). da on uopće nije više skepticizam. koje od subjekta spo­ znaje stvara konstituensa same objektivne re­ alnosti. ovdje Althusser krpi.

813). »ob­ jekta spoznaje«. koja je. pregrada simbolne kastra­ cije.netematizovanja subjekta »strukture«. tj. politička itd. ideološku. što će reći: nepristupnost Realnog. Simbolno koje 'vlada realnošću' — jer »pre­ mještaji označitelja« su oni koji 206 207 .) već zatiru/pri­ krivaju/zamračuju onu praksu. ne-znanja Drugoga. onda ne možemo — kao što to čini Althusser — obuhvatiti istovjetnom strukturom prakse teorijsku. kako. već u potiskivanju/pre- mještanju pravog mjesta ove pregrade. koji s jedne strane naglašava neprestupivost pre­ grade između objekta spoznaje i realnog ob­ jekta.) nema druge garantije od samog svog izjavljivanja« (E. tehničku ili neku drugu praksu. tehnička. Ovim pre­ skokom iz istine u spoznaju. već djelatna u ostalih praksi kao njima samima zamračeno mjesto njihove istine. Ovu radikalnu 'sumnju/očaja­ nje' krpi poimanje objekta spoznaje kao spoz­ naje realnog objekta. čija bi spoznaja trebalo da bude objekt spoznaje (produkt teorijske prakse). kako je ona »tek mit« (Lacan). »spoznaja ne postoji« (Foucault). činjenice kako »sve autoritetom-izjavljeno (tj. dakako. tj. uvijek već posredovana Imaginarnom. političku. ograničavanja subjekta na imaginarni učinak asubjektivne »strukture«. Na taj se način neprestupiva pregrada. ne tek u proces nje­ zine spoznaje. s druge pak strane čuva pojam spoz­ naje kao spoznaje realnog objekta. To je označiteljska praksa. omogu­ ćene su tek prikrivenošću one prakse koja tek 'konstituiše' — isključenjem Realnoga — samo polje Imaginarnoga. Zato nije teško ustanoviti u čemu je ideološka laž Althussera: ne u izlaganju neprestupive pregrade između objekta spoznaje i realnog objekta. 'Izvan glave postojeća realnost'. kod Althussera nastupa jedino kao prazno mjesto. poretka Simbolnog: da Drugi ne zna. pripada uloga — uvijek nedostajućeg — oslonca. Ako je Realno zaista nemoguće. mrežom ideolo­ gije. prijenosi u 'stvar samu'. a nije ogra­ ničena na partikularni nivo »spoznajne prak­ se«. što će reći: shvaćanja »strukture« kao »procesa bez sub­ jekta«. dakle. i pokazuje se kao sama pre­ grada (barre) S/s. iščezava i osnovno značenje diferencijalnosti/arbitrarnosti označitelja. čime 'realnosti'. onda prakse koje se još kreću na nivou imaginarnog/realnog (ideo­ loška. unatoč svemu. no ujedno) potiskuje osnovno iskustvo 'struktu­ ralizma': iskustvo 'sumnje/očajanja'. nadodređene 'struk­ ture' kojeg treba da shvatimo kao sam pore­ dak Simbolnog. nikad data u svojoj 'prirodnoj golotinji'. Simbolnog. možemo izbjeći jedino 'de-epistemologizacijom' — ne­ primjernim jezikom rečeno — 'ontologizacijom' objekta spoznaje. Tako Althusserov tekst (pretpostavlja. izjavljeno autoritetom is­ tine u značenju 'istinite spoznaje' — S. dakle. ona je evocirana tek kao svagdašnje odsustvo. Para­ dokse Althusserovog epistemologizma. 2. obuhvaćene strukturiranom cjelinom dru­ štvenih praksi.

»određuju subjekte u njihovim činovima, u njihovoj pripremnosti, u njihovom opira­ nju, u njihovim zaslepljenjima, u njihovom uspjehu i sudbini, ne vodeći računa o njiho­ vim urođenim sposobnostima i društvenim te­ kovinama, bez obzira na značaj i spol« (E, .30), — i koje po tom jedino zaslužuje naziv prakse u strogome značenju, jer jedino dolazi do ruba nemoguće Stvari same, Realnog, ne tek do puke 'realnosti'. 'Pozitivističko' shvaćanje društvenog tota­ liteta kao cjeline različitih praksi, različitih nizova, »serija« praksi, kao što kažu već ruski formalisti, pređstrukturalistički je os­ tatak koji nastupa baš kao učinak svođenja Simbolnog na nivo objekta pozitivne zna­ nosti. Tek se kod Lacana problematizira ono što kod Althussera ostaje u osnovi neproblematička koegzistencija realnog objekta i objekta spoznaje, tj. političke prakse (ideološ­ kog, imaginarno-realnog nivoa) i teorijske prakse (nivoa Simbolnog). Na mjesto koeg­ zistencije realnog objekta i objekta spoznaje (u šta se prijenosi Lacanova razlika Imagi­ narnog i Simbolnog) stupa iskustvo svagda­ šnjeg zaslepljenja imaginarnog nivoa, iskus­ tvo po kome je Imaginarno uvijek bijeg pred istinom nas samih kao subjekta (govora, tj. Simbolnog). Iskustvo Simbolnog, tj. prijelaz iz imagi­ narnih dvojstava u označiteljsku artikulaciju kao mjesto njihove nadodređeosti, nije — kao kod Althussera — prijelaz iz subjektivnog

»proživljenog« u subjektivnu strukturu ob­ jekta spoznaje, već je govor Drugoga upravo »osobna riječ« (PFP, 246), istina subjekta go­ vora, mjesto gdje se on 'izdaje'. Suvišno je reći kako se Althusserove epistemologije upravo zbog nadomještanja istine subjekta govora spoznajom asubjektivne »maštarije« na površini prima značaj pozitivističkog iz­ dvajanja procesa spoznaje iz kretanja 'stvari same'. 6 Lacanovo se, pak, rješenje — očuvanje praktičkog značaja teorije kao uključenosti u kretanje 'stvari same', ne tek partikularnog nivoa 'teorijske prakse' — ne sastoji ni u klasično-marksističkoj afirmaciji obuhvaćenosti same teorije kretanjem društvenog to­ taliteta (teorija kao praktički čin probijanja ideoloških pregrada, konstituiranja 'klase-za -sebe', revolucionarnog subjekta, tj. teorija klasne borbe kao dio same klasne borbe) ni u spekulativno-idealističkoj afirmaciji samog misaonog subjekta kao neposredno-praktičkog, već u tome da samu teoriju afirmišemo kao zahvaćenu praksom. Upravo je to os­ novno iskustvo Lacanove misli: nemogućnost metagovora koji bi se 'objektivnom distan­ ci] om' izdvojio iz simbolne prakse, nužnost
« Zato je Althusser prekratak kad prigovara historizmu što — zbog nerazlučivanja realnog objekta od objek­ ta spoznaje — iz historijskog značaja realnog objekta do­ lazi na isti, historijski značaj samog objekta spoznaje. Hlstorizam čini to tek prividno, jer stajalište samog teoretičara, historiste, izuzima iz kretanja povijesti 1 stavlja ga na sigurno mjesto, odakle možemo sumnjati o spoznajama, utvrđivati njihovu 'relativnost' itd. Althusseru nedostaje, dakle, tematlzaclja razlike između hlstorlstičkog relativizma i strogo povijesne refleksije koja ispituje vlastite konkretno-povijesne pretpostavke.

208

209

'psihoanalize same analitičke teorije' (ne 'ana­ litičara', na što se svode npr. pokušaji poi­ manja teorije iz 'psihičkih kompleksa' njezi­ nih autora — upravo je sama teorija na svo­ me vlastitom nivou određena označiteljskim mehanizmima) — zahvaćenost govora teorije praksom, ali označiteljskom praksom, prak­ som, dakle, u čijem se središtu nalazi nedos­ tatak Stvari same, nedostatak Realnog koji biva zamračen svakom 'praksom' u značenju bavljenja 'realnošću'; već je iz 'stvari same', označitelja, mjesta istine, isključena Stvar (das Ding, Realnog). Otuda i radikalni premještaj dimenzije 'sumnje/očajanja' spram marksizma kao kritičko-praktičke teorije. Na njegovom nivou, Verzweiflung djeluje kao egzistencijalno is­ kustvo (ne puka teorijska sumnja) 'laži' dotad samorazumljive ideološke svakidašnjice, is­ kustvo sebe kao »zbira svih ništavnosti«, negativnosti postojećeg poretka, tj. samo isku­ stvo proleterske pozicije, gdje ova »ništav­ nost« ujedno obilježava slobodu, oslobođenje od ideološkog pritiska postojećeg, iskorjenjavanje iz našeg neposrednog spajanja sa pos­ tojećim totalitetom, kao praktičko-misaonu pretpostavku zbiljske društvene revolucije. Verzweiflung, to je ono rastrijeznuće/razočaranje o kome govori Mara već u Prilogu kritici Hegelove filozofije prava: »Zahtjev da (narod) napusti iluzije o svo­ me stanju jest zahtjev da napusti stanje u kome su iluzije potrebne. Kritika je potrgala imaginarno cvijeće s lanca ne zato da bi 210

čovjek nosio lanac bez fantazije, bez radosti, nego da bi lanac odbacio i brao živi cvijet. Dakle, zadatak je historije, pošto je iščezao inostrani svijet istine, da uspostavi istinu ovoga svijeta.« Verzweiflung, korak ka »slobodi koja je uslov oslobođenja« (Marcuse), nije onda sumnja/očajanje nad pravim/živim cvijetom, već razočaranje nad imaginarnim cvijetom koje nas rastriježnjava/oslobađa ideoloških iluzija/'kompenzacija', i time otvara moguć­ nost revolucionarnog prisvojenja ovostranog, živog cvijeta. U tome je Marxova misao — naravno, u praktičko-materijalistički 'preo­ krenutom' obliku — još uvijek baštinik fi­ lozofije. Ona ponavlja njezin osnovni korak (sumnja/očajanje nad nepravim svijetom pri­ vida/pojave koja nas dovodi do prave Istine, Vrhovnog Dobra). Upravo nam sumnja/oča­ janje tek otvara dimenziju »živog cvijeta«, riječ je, dakle, o sumnji/očajanju nad pos­ tojećim, totalitetom otuđenog svijeta, u imenu biti, zbiljske povijesne mogućnosti neotuđene zajednice. Hegelovska baština nagovještaja »nedostatka u Drugome« (E, 818) ne pogađa, dakle, samog povijesno-Drugog, Novuma, već je sačuvana egzistencijalno-praktičkim doma­ šajem sumnje/očajanja koja probija novo­ vjekovnu metodički-teorijsku sumnju. Spoz­ najna sumnja, tj. spoznajni korak od lažne/ /ideološke ka zbiljskoj, 'pozitivnoj' spoznaji objekta, iskustvo laži ideologije koja zamra­ čuje/preokreće 'pravo stanje stvari', istim je gestom iskustvo laži, otuđenosti samog ob211

jekta spoznaje, 'stvari same', društva koje proizvodi ideološke iluzije. Ideologija je lažna, neadekvatna, 'netačna' spoznaja zbilje, ali upravo kao takva primjerena zbilji koja je 'lažna', koja ne odgovara čovjekovoj biti. Tako nas iskustvo nedostatnosti stvari same, objekta spoznaje, ne samo naše spoznaje, upravo navodi ka praktičko-revolucionarnoj akciji koja mijenja 'stvar samu', zbilju, gdje onda dolazi do revolucionarnog »pomirenja«, gdje se nedostatak-same-zbilje zapunjuje. Domašaj ove razlike najjasniji se vidi u temelju različitog rezultata do kojeg dovodi već nagovještena, formalno gledano, 'ista' kri­ tika historističkog skepticizma kod (mladog) Lukacsa i Lacana. Kod Lukacsa do praktičko-povijesne samospoznaje (gdje je nespoznatnost transcendencije ukinuta nivoom povijes­ ne samospoznaje društvenog subjekta), kod Lacana do ne-znanja samog Drugog. Drugim riječima, Lukacs ostaje na Hegelovom nivou i protivurječnost skepticizma, relativizma itd. razjašnjava tako što mu sama povijest kao 'relativna' postaje apsolut, tj. jedini nama dostupni svijet čija je 'relativizacija' besmis­ lena, jer bismo to mogli učiniti jedino s ob­ zirom na izvjestan povijesti vanjski apsolut. Ili, po riječima samog Lukacsa, historizam kao apsolutni ukida samog sebe. Lacanov je put, međutim, radikalizacija samog skepti­ cizma/relativizma u kome mi (imaginarno ja) ne znamo, tačnije: ne znamo da li znamo, kod čega pak sebi izdvajamo iz 'stvari same', postavljamo na sigurno mjesto rasudnika, jer 212

nama je samima svojstvena distancija vlasti­ tog ograničenog mjesta spram nedostižne stvari same ili, Hegelovski rečeno, odstojanje između znanja i istine. Radikalizacija tog skepticizma/relativizma u sumnju/očajanje gdje je sam Drugi, mjesto Istine, taj nasred koga zjapi nedostatak, gdje se narušava ono u skepticizmu/relativizmu pretpostavljeno (pretpostavljeno upravo u svojoj nedostižnosti) mjesto istine, stvari same, apsoluta. Protivurječje konačnog subjekta koji zna za vlastitu konačnost/ograničenost, i samim tim je zapravo nadmašuje, jer iskušava — iako kao ono drugo, nedostižno — beskonačno/is­ tinu, ovo protivurječje možemo razriješiti Hegelovim putem: oba momenta, ograničeno znanje i apsolut, padaju unutar same svijesti, subjekta koji time postaje jedino mjesto is­ tine, apsolut, ili pak uvođenjem 'nedostatka' i u sam apsolut, Istinu, čije se mjesto tako pokazuje kao sam označitelj. I ako vodimo računa o tome da tradicija marksizma kao »kritičke teorije« koju — uz Korscha — zasniva upravo Lukacs, koja se oslanja na »apsolutizam« povijesno-praktičke »istine« (Marcuse), iskušava svoju nedostat­ nost retematizacijom prirode (dijalektikom prosvjetiteljstva), da je kod ne-znanja Dru­ goga stvar upravo u »nemogućnosti Real­ noga« (naivno rečeno: 'pretčovječne prirode' koja još nije zahvaćena imaginarnim polo­ vima, koja još ne pretpostavlja alternativu sa Kulturom) — tada treba da kažemo da je tek Lacanova misao ta koja 'materijalistički 213

Jer. čini nam se. bez zapadanja u pozitivističku suprotstavljenost subjekta i objekta. kojoj nedos214 taje refleksija o društvenom produkcijskom procesu. kretanje njegova samoukidanja). koje nastupa ukidanjem vlada­ vine otuđene društvene supstancije praktičko-revolucionarnom djelatnošću. izlaganje protivurječnosti historističkog skepticizma: ili apsolutizacija samog historizma. već obrađeno ili još 'samoniklo' — sve ovo pret­ postavlja kao jedinu alternativu 'naivnome' objektivizmu narcisistički krug samozrcaljenja društveno-povijesnog subjekta. Upravo se u toj alternativi upi­ suje dvojstvo idealizam/materijalizam. pretpos­ tavlja da svaka pozicija »prvenstva objektiv­ noga« nužno završava kod 'naivnog' objektivizma/ontologizma kao teorijskog izraza otuđene zbilje. ono je — u svojoj neposredovanosti. upravo se u alterna­ tivi dvaju odgovora do kojih dovodi 'ista' kritika. sve to blistavo opovrgavanje naturalizma »dijalektike prirode« koja previđa svag­ dašnju povijesnu određenost/posredovanost onoga što nastupa kao 'priroda'.preokreće' hegelovsku logiku subjekta kao apsoluta. ideološkom obliku subjekta kao konstituensa 215 . gdje otpada konačnome/relativ­ nome suprotstavljena instancija apsoluta (to je u osnovi Hegelov odgovor: beskonačno nije 's one strane'. Tačka isku­ stva da »prvenstvo objektivnoga« nad sub­ jektivnim nije tek — misaona i praktička — činjenica otuđene pretpovijesti. osnovni potez ka gospodstvu i tehničkoj manipulaciji usmjerenog uma. kritika objektivističkog 'ontologizma'. u koje na mjesto historičnog relativizma stupa nedostatak u sa­ mo Drugome. Prvobitni lik kritičke teorije previše se i prebrzo pouz­ dao u emancipatorsko-kritički potencijal koji bi trebalo da bude — iako u izokrenutom. koja započinje mladim Lukacsem? Izjed­ načavanje historijskog i dijalektičkog mate­ rijalizma. kao temelj — samo apsolutno posre­ dovanje konačnoga. naime. gdje objektivna društvena supstancija vlada nad djelatnom subjektivnošću. dakle. hegelovsko »pr­ venstvo subjektivnoga« nastupa kao idealis­ tička 'mistifikacija' zbiljskog »prvenstva sub­ jektivnoga«. kome. Materijalizam je sumnja/očajanje koja je načela već samu kritičku teoriju. Zar već Adorno ne pokazuje nedostatnost kritike 'naivnog' materijalizma. 'kulturno' i 'prirodno'. on pristaje na osnovni 'idealistički' mehanizam Hegelove misli. prodora nedostatnosti takvog 'materija­ lističkog obrata Hegela' koji u hegelovskom subjektu kao supstanciji prepoznaje »komu­ nizam pojma«. ili ostajanje kod sumnje/očajanja koje pogađa nas same. već je samo »pr­ venstvo subjektivnoga« — misaona i prak­ tička — činjenica otuđene /pret/-povijesti. Lukacs još 'idealist': us­ postavljanjem povijesnog svijeta subjektova samorazvitka kao 'apsoluta'. pretkantovske pro­ blematike mogućnosti spoznaje 'stvari na sebi' itd. kao određujući totalitet koji pogađa sve bivstvujuće. Ovdje je. Nije li Adornova afirmacija »prvenstva objektivnoga« upravo tačka slo­ ma.

već kao određen. jer on Adornu podvaljuje korak iz istine u 'skepticizam' znanja. Cjelina tog argu­ menta ne pogađa. nastupa kao slom »apsolutizma istine« (Marcuse) koji određuje prvobitni lik kritičke teorije i koji. znanja gdje treba pretpostaviti apstraktnu suprot­ stavljenost subjekta i objekta spoznaje. Da se po­ služimo ne sasvim primjernom analogijom: korak skepticizma. pretpostavlja »prvenstvo subjektivnoga«. Zato. Historijski materijalizam i te kako zna da ideološka apsolutizacija druš­ tvenog subjekta u spekulativni subjekt — duh — da ovo »prvenstvo subjektivnoga« pretpostavlja nemoć zbiljskih subjekata. vladavinu otuđene supstancije. koji zadržava prvenstvo 'realnosti' ispred 'misli'. pak. vodi računa o tome da — Engelsovim riječima — povijest čovjekova spoz­ navanja nije ništa drugo do li povijest za­ mjenjivanja loših sa manje lošim nesmislima. ne u Adornovom značenju. metodološki: konkretnog totaliteta kao jezgra marksističke analize.same spoljašnje/čulne zbilje. objektivnoga«. misaone djelatnosti — izražen već u novovjekovnoj transcendentalnoj misli »prvenstva subjektivnoga«. Zato Adorna ne pogađa argumenat prema kome historijski materijalizam i te kako uvažava »prvenstvo 7 Šta je posljednja 'faza' Lukacseve misli (»onto­ logija društvenog bitka«) drugo do 11 očajnički poku­ šaj sjedinjenja nivoa subjektivne prakse. Kao da Adorno ne smjera upravo na slamanje uobičajenog postupka kojim se skepticizam (ontičkog) znanja savladava apsolutizmom (ontološke) istine i koji je još prisutan u prvobitnom liku kritičke teorije. naravno. His­ torijski se. no ovo važi za polje 'objektivnog'. Sa stajališta kritički-praktičkog marksizma upitljiva je upravo ova ontološka općenitost svijeta gdje čovjekova praksa ne nastupa kao 'općeniti medij' kojeg nije moguće aps­ trahirati ni kod shvaćanja 'najčistije' prirode. 7 Već Adornovo naglašavanje »otvorenosti nemišljenome«. istine. priznavanje svagdašnje fragmentarnosti. naravno. ograničen 'sloj'. sa »prvenstvom objektivnoga«. da je ono tek njegova ideološka 'kompenzacija'. materijalizam kreće na nivou praktičko-povijesne samospoznaje. svojstvenu tehnološko-instrumentalnome umu koji svojim for­ malizmom — unatoč prividu krajnjeg objektivizma — i te kako opet pretpostavljaju »prvenstvo subjektivnoga«. samog subjekta raspolaganja. teorije i prakse. no koji izbjegava suprotstavljenost subjekta i objekta. ne o izvanjskome apsolutu s obzirom na koji bismo trebali 'našu' spoznaju relativizirati. na niže kvalitativno nesvodljiv nivo ontološke slojevitosti svijeta. prizmatičkog značaja našeg po­ imanja zbilje. sumnje koja potresa polje znanja. gdje važi njezin »apsolutizam« upravo zato jer se radi o nama samima. treba da ponovimo nasred samog 217 216 . a ne zbog toga. Zato osnovno pi­ tanje negativne dijalektike glasi: kako je moguć takav 'materijalistički obrat Hegela' koji afirmiše »prvenstvo objektivnoga«. konstituense na nivou misli. jer u tom slučaju bismo povijesni sub­ jekt 'naduvali' u transcendentni ili spekula­ tivni apsolut. Hartmanna): društvena praksa nastupa kao najviši. zbiljsko »prvenstvo objektivnoga«. već na nivou ontologizma (tipički je ovdje Lukacsev naslon na N.

očuva nivo istine u razlici spram znanja — premještaj Hegelovog »lukavstva uma« u »lukavstvo označi­ telja koji svojim djelovanjem subjektivira. onemogućeno je svako ukidanje tog 'izvornog otuđenja' subjekta. Osnovni Hegelov 'mehanizam' smjera upravo na to da je pozicija konačnog subjekta. u sebi protivurječna. već upravo. više moguće ostajati kod Dru­ goga. jer nasred označitelja kao »evokacije odsutnosti« uvi­ jek zjapi nedostatak. apsoluta koji nije dovoljno sna­ žan da bi mogao da na sebi primjeran način stupi u medij prikazivanja. de­ centriranosti njegove želje. decentriranošću istine s obzirom na subjekta. poredak Simbolnog. dakle. decentriranog mjesta istine. Vr­ hovno Dobro. Time na mjesto sumnje stupa Verzweiflung. Bila bi prijevara. Poslije Hegela nije. No.polja istine. tek kada se u apsolutnoj reflek­ siji podudaraju znanje i istina. zasebice kojoj stupa nasuprot nedostižna transcendentna osebica istine. za-kojeg-se-pretpostavlja-da-zna. 'apsolut-s-nedostatkom'. zasebica i osebica. kojeg subjekt nikad ne može 'totalizovati'.8 Odavde možemo odgovoriti na pitanje: zašto je za razumijevanje Lacanove misli nu­ žan put kroz Hegelovu filozofsku misao? Hegel potresa kretanjem sumnje neposredovanu instanciju subjekta-koji-bi-trebao-znati. »nedostatak u Drugo­ me« koji ga uspostavja kao arbitrarnog/di­ ferencijalnog. ako smijemo tako reći. NE na­ stupa nekakav apsolut-bez-nedostatka. on pokazuje unutrašnju protivurječnost supstancijalne određenosti subjekta. značenjsku intenciju. Stvar sama. dakle. da pro­ mislimo kao nagoveštaj ove Verzweiflung. bi taj subjekt nastupao kao 'biće nedostatka'. Konačni se subjekt s obzirom na istinu neprestano vara. decentriranost njegove istine u njezinoj nesvodljivoj Drugosti. te odgovarajući premješ- 218 219 . jer Lacanu kao Drugi. »lukavstu (označiteljskog) uma«. no koje je subjektu — ograničenom na imaginarnu površinu — zauvijek uskraćeno. tj. Drugim riječima. Kao jedina mo­ gućnost 'razotuđenja' preostaje prodor iz ima­ ginarnih identifikacija koje zamračuju rasredišteno mjesto istine. u značenju supstancijalne određenosti subjekta. shvatiti tako da Drugi obilježava supstancijalnu punoću 'stvari same' bez nedostatka. mjesto na kome bismo konačno bili 'kod stvari same'. da je ova nemoć i ograničenost sub­ jekta uvijek ujedno nemoć i ograničenost stvari same. bila bi to najgrublja i najneumjesnija prijevara ako bismo htjeli Lacanovu eks­ centričnost subjekta. označitelj. treba. svojstven pravome materijalizmu' o kome govori već Horkheimer. Jedini je način da se zajedno sa »prven­ stvom objektivnoga«. pomirenje je postignuto tek ukidanjem decentriranosti osebične istine spram subjektova znanja. izokreće ono-na-šta-svjesno-smjeramo. instanciju is­ tine u uobičajenom značenju apstraktne osebice. čim priznajemo nedostatak u Drugome ili čim Drugi — mjesto Istine — nastupa kao označitelj. mjesto Istine. zbog čega 8 'Pesimizam. subjekt i supstancija.

razlika od same razlike). objekt a. nesvodljivo na samoposredovanje neposredovanog apsoluta. biljeg onoga što se uskraćuje simbolizaciji. u ispunjenome krugu samozrcaljenja apsolutnog subjektiviteta. gdje se momenat razlike/otuđenja/posredovanja svom apsolutnošću već samoukida. gubitak sebe. gdje subjekt nastupa kao oblikodavna instancija (na mi­ saonom ili realno-djelatnom nivou) materi­ jalne datosti — promašuje »prvenstvo objek­ tivnoga« čiji je biljeg objekt a. Lacan opredjeljuje objekt a kao bi­ ljeg nedostatka Realnog. 'Materijalistički obratiti Hegela' — zar to ne znači ne pristati na osnovni 'me­ hanizam' negacije negacije. Pitanje 'materijalističkog obrata Hegela' se. dakle. apsolutno posredovanje (posredovana) neposrednost? Zar to ne znači izložiti razliku. zahvatiti imaginarnom relacijom subjekt-objekt. stoji bliže materijalizmu od svih 'filozofskih' materijalizama. posredo­ vanje. objektivne realnosti' ili pak formalno-trans­ cendentalna afirmacija nesvodljive suprotstavljenosti subjekta i objekta. to je ono što razbija/odlaže/cijepa/razlučuje ispunjenje kruga apsolutnog posredovanja. bilo da se radi o Hegelovoj ili Husserlovoj: njima se tek potvr­ đuje svagdašnja imaginarna određenost ono­ ga što nama stoji nasuprot kao 'realnost'. No.taj spekulativne refleksije u postupak ana­ lize. već gubitak samog gubitka. čak suprotnom značenju od do­ sadašnjeg. nesvodljivu na /samo/razlikovanje identičnoga. on pokazao kao višak kojeg subjekt ne može obuhvatiti krugom svog imaginarnog zrcaljenja. Nama se. subjekta kao supstancije: 'ob- jekat' kojeg subjekt nikada ne može posre­ dovanjem razriješiti/ukinuti u vlastito ospoljavanje. razotuđenje/pomirenje. i — konačno — sum­ nju/očajanje koja nije o sebi već samoizvjesnost subjekta kao supstancije? Koja ostaje. svagdašnju subjektivnu posredovanost (ne tek formalnu konstituisanost) cjelokupne ob­ jektivne datosti. dakle. apsolutni negativitet pozitivitet. Zato Lacan potpuno prihvaća rezultate svih dosadašnjih kritika materijalizma'. Zar nismo time implicite priznali da je Simbolno subjektivni proces totalizacije/ /posredovanja (ako je a ono što mu izmiče)? 221 220 . pak. prividno paradoksalno reći da Hegel baš kao »apsolutni idealist« koji misaoni subjekt izlaže kao supstanciju. to je 'predmet psihoanalize': upravo »prvenstvo objektivnoga« kao onaj paradok­ salni objekt. Zajedno sa Adornom treba. razlika koja se odnosi spram sebe. To je Lacanov 'materijalistički obrat He­ gela'. Objekt a. ovdje iznova postavlja u posve drukčijem. I svako ontološki-metafizički mate­ rijalističko priznavanje 'prvenstva spoljašnje. koji nikad nije na svom vlastitom mjestu i kojeg zato ne mo­ žemo 'objektivisati'. gdje je apsolutna raz­ lika već identitet (tj. apsolutno otuđenje. apso­ lutna Verzweiflung već apsolutna izvjesnost. tjerajući je uvijek dalje/drugome (»razlog želje«). sve one pridonose našem približavanju iskustvu nedostatka Realnog iza svakojake 'realnosti'.

ukida onaj nje­ zin višak nad općenitom određenošću kojeg ne može obuhvatiti/ukinuti ni konkretna op­ ćenitost. poretka Simbolnog. Drugim riječima. koji sudi/misli. Da bismo to shvatili. zajedno sa oproštajem krivnje za 'oceubistvo'. pokazuje kao 'tačno'. a ne inter-subjektivne istine. I ovdje se Lacan svjesno na­ slanja na postupak primjenjen u Fenomeno­ logiji. on je. tj. subjekt suda. Rezultat borbe za priznanje ('ja koje je mi i mi koje je ja'. ne samo da subjekt stava prelazi u sam predikat. uzajamnim priznavanjem. već duga samome Simbolnome. Ovu hegelovsku problematiku uzajamnog priznavanja kao medija istine treba naravno. treba da se tek oslobodimo imaginarne predstave o Drugome kao nekakvoj 'objektivnoj određe­ nosti subjekta'. slovo kao onaj 'apsolutni gospo­ dar'. zrcaljenjem u imaginarnome mediju općenitosti koja obuh­ vaća kretanje posebnog. tj. samo kao njegov instrument. nije ništa drugo do li sam nedostatak-u-Drugome. jer ostaje na nivou 'objektivnog' znanja. arbitrarnost/diferencijalnost kao osnovni po­ tez označitelja. On ne samo da ukida/razrje­ šava »subjekta kao kruto predmetno sopstvo« kome se pridodaju/pritiču predikati. tj. Mogli bismo reći ovako: baš zato što uvijek preostaje objekt a. tj. neidentiteta. materijalistički da premjestimo iza imaginarno-drugog (druge samosvjesti) uvijek ima Drugog. već ovo ujedno nužno pogađa sam subjekt mišljenja. Dru­ gome kao subjektivnome »označiteljskome uzroku« (Lacan) kojeg ne može namiriti ni­ kakva afirmacija subjektova samokonstituisanja. u strogome značenju misaoni čin. »spekulativni sud« posreduje između onoga koji govori/misli (subjekta izjavljivanja) i onoga o kome se govori/misli (subjekt izjave). decentrirani pore­ dak označitelja kojeg ne možemo svesti na samozrcaljenje subjektiviteta. ne 'simboličkog duga'. mrtvog 'pretka'. zapriječuje konačno pomirenje subjekta. Hegel poznaje u stvari njihove dimenzije samo za volju identiteta. razdvajanja. Dijalektičko posre­ dovanje dešava se također između subjekta suđenja (subjekta koji sudi) i subjekta samog suda. njegovo znanje još nije istina. jedinstvo te­ orije i prakse. nemogućnost Realnog. Još nije istina. i njegov 'objekt'. dakle. duh kao općeniti medij individualiteta) kod Hegela ukida nadodređenost. umnoga govora. Ovim nagovješteno shvaćanje Lacanove psihoanalize kao 'materijalističkog obrata' puta Hegelove Fenomenologije mogli bismo još konkretizirati analizom Hegelova »speku­ lativnog suda«. ali se baš zbog nji- 222 223 .Upravo to ne. naknadno. gospodara i slu­ ge. Simbolno ostaje poredak Drugoga. Unatoč tome što analitičar već zna kako stoje stvari sa pacijentom kada se on još zapliće u imaginarna djelovanja. zajedno sa ukidanjem simbolnog duga (le dette symbolique). Jer preostajanje objekta a. Neidentiteti bivaju teško naglašeni. subjekt. 9 9 Ovo je zamračenje simbolnog duga već Ađorno iskusio kao »paralogizam« spekulativne dijalektike: »Pri svem naglašavanju negativiteta. koju ne može otkupiti nikakvo po­ mirenje u mediju logosa. 'mrtvo koje vlada nad živim' čiji je no­ silac Ime-Oca. iako se kasnije.

Tako stoje stvari 'za svijest'. dakle. nje­ gove 'značenjske intencije'. tj. uzima kao stvari sa­ moj vanjski. Sta je drugo iskustvo Simbolnog: ozna­ čitelj a kao diferencijalnog) 'arbitrarnog' poretka. Njegova pozicija 'podudaranja znanja sa istinom' nije više pozi­ cija apsolutnog znanja. njegovo izlaganje protivurječja kretanja. Jer upravo ovim putem mi spoznajemo kako kre­ tanje ne postoji. Svoj postupak ukazivanja protivurječnosti kretanja. nedostatka oslona u Stvari samoj. uopšte nije moguće shvatiti Lacanov domašaj na polju filozofije. poništava ili ironizira subjektovu značenjsku intenciju. Već je kod Hegela istina na strani govora. Za nas. već nju otvara upra­ vo — ako smijemo tako reći — 'apsolutno ne-znanje'.Bez ove blizine. potonulog/ /zapletenog u učinke 'značenja'. već se ona sama konstituiše tek sa posredovanjem puta. Analitičar iskušava razliku između toga što je 'za svijest'. koji znamo da put ka istini čini dio same istine. U tom okviru on razvija ci­ jelu strategiju. do iskustvo duga 'cjeline'. u kojoj ono izgovoreno sa­ mom svom doslovnošću subvertira svjesnu 'intenciju'. naravno. već na početku Fenomenologije govor koji izriče ono opće­ nito ('ovdje' koje je svako ovdje) pobija osjetilnu izvjesnost. Uzmimo Zenona (Eleaćanina). nedostatka-u-Drugome — daleko od toga da bi on 'pozitivno' više znao od obične svijesti. bitak bez razlika/kretanja/mnoštva. 'autonomiji': 'poruke' nesvjesnoga koja subvertira. njegova 'mnije­ nja'. ana­ litičaru otvara dimenziju označiteljske istine upravo i jedino iskustvo ne-znanja Drugoga.. i označavanja (la signifiance) kojeg iza leđa svjesnog subjekta. 'hoće da kaže' kako kretanja — pošto je ono protivurječno — uopće nema. 'sistem razlika' bez oslona u Identitetu (imaginarne) Cjeline. sloma sta­ rog lika svijesti i puta u nov lik. Konačno je ono što teži ka samonadmašivanju/samoiščezavanju.« (Tri studije o Hegelu — 126). a ne bitka o sebi. iz mjesta ekscentričkog spram njega. što subjekt 'hoće da kaže'. za Zenona. pak. preko 225 224 . ne mnijenja. da istina nije apstraktna isto­ vjetnost Rezultata. za nas Ze­ non svojim argumentima upravo određuje narav konačnoga. priigra označitelj u svojoj hovog ekstremnog spekulativnog balasta ne priznaju. i mjesta analitičara. on. Kod Lacana se. kako postoji samo Jedno. nesvodljiva Verzweiflung. i odstojanja između Hegela i Lacana. 'realnosti' itd. Jer. uopće mnoštva: Zenon. identična: U tome idealistička di­ jalektika počinjuje svoj paralogizam. strategiju koja zapravo pruža os­ novnu 'matricu' »iskustva svijesti«. osnovni 'mehani­ zam' Hegelove Fenomenologije — dijalekti­ čko posredovanje dvojstva 'za svijest' i 'za nas'. pošto je ono protivurječno. kako je ono tek privid. svako je pojedinačno dužno drugom — neidentično je —cjelina je međutim bez duga. Kao u nekom gigantskom kreditnom sistemu. 'Metaforu' duga trebamo uzeti mnogo 'doslovnije' no što je ona — vjerovatno — mišljena u Adorna. što će reći: put kroz privid (pro­ tivurječnosti) kretanja ka pravome bitku tek je put naše spoznaje. za filozofe koji već stoje u apsolutnome znanju — premješta u dvojstvo imaginarnog nivoa subjekta izjave/značenog. naravno. kako zbiljski bitak pripada Jednome. bezdana koji tek uspostavlja »strukturu« kao diferencijalni poredaka Ta upravo je označitelj raz­ lika spram sebe koja samim tim nije već identitet.

Naravno da znamo kako ovo 'decentriranje' konačno predstavlja prijelazno događanje i kako se ono na kraju ukida apsolutnom samosviješću. Već se dakle kod Hegela radi o tome da ne postoji meta-govor. koji smjeraju na ukidanje (die Aufhebung) i sintezu. no sama njegova pozicija »izjavljivanja«. neutra­ lan/proziran medij u kojeg se ne bi upisala sama pozicija izjavljivanja subjekta govora. a ne nemoć puke unutrašnjosti. Pojmi svijest. korak od svjesno-mišljenog/značenjski-intendiranog ka izgovorenome sam je korak od »iz­ jave« ka »izjavljivanju«. 139). samo apsolutno posre­ dovanje/kretanje samoukidanja konačnog. gonič je njegova razvoja. donosi istinu asketizma koja je upravo su­ protna prividu samoponižavanja. sa sobom postupa kao sa neživim predmetom. govori o svagda ustrajućem decentriranju ili rascjepu (die Spaltung). I freudijansko Nesvijesno. njegov vlastiti korak treba tek uzeti doslovno: pravi je bitak (bit) apsolutno posredovanje (nega­ cija negacije) privida. sam čini: on sam je taj koji do pravoga bitka dolazi tek pos­ redovanjem protivurječnosti privida. apsolutno kretanje samo­ ukidanja kojim se pojava pokazuje kao po­ java. neposredovanost. već samo kretanje apso­ lutnog protivurječja. Zato i ono beskonačno/vječito nije aps­ traktna istovjetnost Istine. pri­ jelaza u drugo.« (L. tako za uvijek ostaju vezani uz privid. biva govoren). nasuprot tome. da je sub­ jekt svoje vlastito jedinstvo sa objektivitetom. samo opet konačno). »Već Hegelova fenomenologija može da objasni kako treba samosvijest na osnovi svoje funkcije previđanja (die verkennende Funktion) da se neprestano negira. dakako mjesto — u razlici spram Hegela. njegova vlastita protivurječnost. tj. samosvijest i ja. Tako pravi motor dijalektičkog događanja nikako nije osvještavanje koje se neprestano vara o sebi već prije 'nesvjesno' lukavstvo uma koje toj svijesti uvijek iznova priigra novu istinu. suprotstavljene Prividu (time bi Beskonačno postalo suprot­ nost konačnoga. to je označitelj kao subjektovo mjesto izjavljivanja (mjesto odakle on govori. što će reći da on nije apstraktna osebica. i u tome leži 'materijalistički obrat Hegela' — nesvodljivo/konstitutivno 226 227 . pak. či­ njenica da je samosvijest ta koja sve to radi. To čime je postavljen na laž određen lik svi­ jesti nije njegova neprikladnost apstraktnome mjerilu osebične istine. ograničeno konačnim. mir. nadosjetilno je pojava kao pojava. već je njegov identitet. No — i to je od bitnog značenja — sve ovo sam Zenon izgovara. dakle. Istina je as­ ketizma u tome da je sama svijest dovoljno snažna da postaje predmetom.svoje granice. već samo upoređenje sa pozicijom izjavljivanja subjekta tog lika. Već je temeljni postupak Hegelove Feno­ menologije zapravo obrat od »izjave« ka po­ ziciji »izjavljivanja« — uzmimo primjer as­ kete: asket se na nivou »izjave« ponižava. Freudov 'pojam' nesvjesnog. Hegelovim riječima: nadosjetilno nije aps­ traktna onostranost pojave. čisti govor 'o' sadržaju.

istina koja izmiče znanju samo je ne-znanje/nedostatak Drugoga/Simbolnoga. apso­ lutna pozicija. apsolutna razlika razlika od same raz­ like. potpuno promašuje — ne da su moguća kri­ votvorenja nešto indiferentno. mjesto koje per definitionem uzmiče refleksijskom identitetu sa izjavom (kuda još smjera Hegel). Simbolnoga. Ukidanje decentriranja moguće je tek svođenjem cijele problematike na nivo Ima­ ginarnog. . jer to što razvojem/ /napretkom gubimo. stvar je u tome da nas ona upravo kao takva. Distancijom meta-govora. u kome nije moguć 229 228 . Tamo gdje se čini da smo na nivou svjesne značenjske intencije. (opet) određena njezinom ekonomijom. Najjasnije se to vidi kod pitanja »apsolutnog negativiteta«. Pi­ tanje da li je u njegovim sjećanjima ova 'lu­ dost' reprezentirana patvoreno ili 'objektiv­ no'.rasredišteno. objekta a. 'apso­ lutni gubitak'.. unatoč subjektivnoj rasredištenosti. meta-govornom distancijom izuzeti kretanju 'stvari same'.. biljeg praznog mjesta. konačnog kao iščezavajućeg. ne udaljavaju od stvari. iden­ titet. naprotiv. to je ono potisnuto Hegelove dijalek­ tike koja prosto ne može misliti negativitet koji nadmašuje ograničenu/konačnu/razum­ sku negaciju. to su. odakle Schreber 'objektivno'/promatrački piše 'o' svojoj 'ludosti'. Primjer: S. govora o . nije zato jer je analitičar taj koji se otvara učincima označitelja u njegovoj 'autonomiji'. . nije — apsolutno gle­ dano — ništa drugo do li gubitak samog gu­ bitka. samom svom nesvjesnom pozicijom »izjavljivanja« već smo zahvaćeni njome. Zato Hegelova dijalektika nastupa kao teleološki proces samoozbiljenja svrhe gdje 'ništa nije izgubljenog'. označitelj ulaska u taj poredak je falos. i time vraćanje ka identitetu/poziciji. to je pak Žrtva. ali koji samim tim — kao ne­ gacija koja se odnosi spram sebe. »izjave«. . Weber u svojoj interpretaciji Schreberovih Denkwurdigkeiten. kao biljeg čiste razlike. on joj se nikako nije iščupao. s punim pravom napominje da je od bitnog značenja pitanje kako samo pisanje i objavljivanje ove knjige djeluju u ekonomiji Schreberove 'bo­ lesti'. pak. kod Hegela. isključenja Realnog. tj. Poredak Simbolnog. već su uključena u nju. da li su ona 'siguran izvor' za 'dijagnozu'. kao 'krivotvorenja'. znaka. učinci istine nas­ red koje zjapi ne-znanje Drugoga. da je apsolutna negacija već negacija same nega­ cije. Ozna­ čitelj. čini da apsolutni gubitak zapravo nije moguć. svog vlas­ titog nedostatka/gubitka koji samim tim nije već identitet gubitka samog gubitka. ne može misliti čistu razliku — ne puku različitost istovjetnih bića — koja samim tim nije razlika od same razlike. mjesto analitičara nije mjesto 'po­ zitivnog' znanja o 'objektivnim' nesvjesnim mehanizmima koji vladaju iza leđa svjesnog subjekta. I nemo­ gućnost ispunjenja »kruga krugova« gdje 'ništa nije izgubljenog'. Upravo je granica Imaginarnoga ta koja. beskonač­ na negacija — nije negacija negacije. Da ponovimo.

o značenjskoj povezanosti dviju bića. naravno. sama djelovanja označitelja koji vazda reprezentira subjekta). već je stvar prije u tome da je on tako reći 'odsutan s obzirom na samog sebe'.'čisti utrošak'/Zrtva. 'apsolutni'/nesvodljivi gubitak koji samim tim nije već gubitak gubitka. jedino moguće polje tog mate­ rijalizma je označitelj. objektivni duh koji 'lukavstvom uma' ostavlja da konačni subjekt — popuštajući svojim strastima. idealističko/ima­ ginarno prisvajanje/zasjenjavanje nivoa na kome je govor zaista praksa. Nepotrebno je Isticati kako se upravo taj potez gubi znakom u kojem je zaista riječ o tome da prisutni znak šalje ka od­ sutnome biću. po cijenu prevođenja na nivo metajezika. Tako je spekulativni nivo govora teorije kao prakse. tako i Hegelovo imaginarno samokretanje pojma. be2 tog čistog označitelj a ostali bismo na neposredno-prirodnome nivou 'signala'. Hegelova misao je gigantski pokušaj Imagi­ narnog da obuhvati sav rad Simbolnog (iden­ titeta da bi obuhvatio razliku). gdje znak nadomješta označeno biće. naravno. upućuje ka nečemu odsut­ nome čiji je on znak. zabrane ukrštanja različitih nivoa /meta/jezika koja u osnovi 'zabranjuje' sam subjekt govora. Označitelj je jedini koji 'materijalistički' raz­ rješava paradoks 'misli koja je svjesna vlas­ tite granice' (i koji se u obliku sofizma »lažov« zapravo ponavlja kroz cijelu povijest filozofije: odstranjuje ga tek logički pozitivizam. Stvar sama. umsku djelatnost u raz­ lici spram pukog razuma. ono što nedostaje na vlastitome mjestu. zapravo naknadno prisvaja rezultate zbiljske »stare krtine«. Tako i povijesni. znaka i označenog. onda to ne treba shvatiti u uobičajenom značenju da znak. Deleuzovim riječima. omogućuje tek to što nivo identiteta/svijesti prisvaja rezultate označiteljeva rada. već je stvar prije u tome da je on treći s obzi­ rom na samog sebe: svaka je označiteljska dijada dilerencijalna (arbitrarna upravo zato jer joj uvijek ne­ dostaje ono Treće. ali označiteljske prakse. »prvenstvo objektivnoga« u kome subjekt svog drugog. 230 231 . Čista razlika koja samim tim nije već identitet. svoja vlastita odsutnost. 10 Označitelj kao isključen doslovno 'daje energiju' spekulativnome kretanju pojma: kao što je kod Marxa privid samokretanja spekulativnog kapitala (N-N') omogućen pre­ viđenim prisvajanjem viška vrijednosti kojeg proizvodi rad. spekulativno po­ dudaranje teorije i prakse. a ne — još prije toga — samog seDe kao 'čistog označitelja'. ra­ deći za svoje vlastite interese — ostvaruje njegove svrhe. bez toga. ova je nemogućnost sam materijalizam. označitelja. To je označitelj: ako se kaže da je on »evokacija odsutnosti«. tj. Ukratko. ne može više zahvatiti narcističkim krugom samozrcaljenja. Upravo je označitelj ono 'protivurječje' koje Hegel is­ ključuje kao nemogućnost. Je­ dino kao takav on može 'otvoriti svijet'. 'znanje' vlastitog ne-znanja koje samim tim nije već prevlada ne-znanja itd. poredak Simbolnog. i činjenica da je označitelj ono Treće s one strane imaginarnih parova ne znači da je on prosto treći pored imaginarne dvo­ jice. ona bi bila bila tek imaginarna) zrcalna dualnost. ne-identičkog. da bi do kraja 10 Kao što. i čije isključenje 'daje energiju' spekulativnome samozrcaljenju.

Da ponovo navedemo Langov pokušaj definiranja raz­ like Hegel/Lacan: »Ovdje jezik sveobuhvatnog pojma. (L. koliko god ono postulira razgovjetnost jednakosti mni­ jenja/mišljenja i mišljenoga. tamo svoj dijalektici afirmacije i negacije pret­ hodno pitanje kome ne znamo odgovora već se nalazimo u našem »lutanju«. tamo je­ zik kojemu ostaje u najdubljoj plasti inhe­ rentno još jedno prapotiskivanje koje pušta da se u svemu našemu kazivanju. stvar nije u tome što bi svijest isku­ sila/doznala nedostatnost svog dotadašnjeg znanja. Ovdje zna­ nost »sjećanja /' pounutarnjavanja« (die Verinnerung). posredovanje. kojom se. na kome on ukida vlastitu decentriranost. koji bi se — dovedeni do kraja. tj. dakle. Najviša je tačka Hegelova 'sistema' potom ispunjen krug krugova: mjesto ispunjenog samozrcaljenja na kome se prividno paradok­ salno subjekt uspostavlja kao supstancija. miš­ ljenja koje se totalno opredmećuje. njegova određenost Dru­ gim Mjestom Istine. Ovdje subjekt koji za­ hvaljujući jednom totalnom donošenju (sebe) ispred sebe apsolutno zna sebe. i 232 233 . ovdje rasplod duha u omnilogizaciji same povijesti. ovdje apsolutni odgovor.podnio razliku. put je svijesti u tome što ona uvijek iznova iskušava kako joj se zajedno sa promjenom znanja mijenja sama istina. donosi pred sebe. gubitak. dakle. gubitak gubitka. tamo radikalno ograničavajuća prinuda ponavlja­ nja entropije ništavila. do najvišeg bola gubitka odvajanja — opet obratili u identi­ tet/neposrednost. kao sam apsolut. pukotinu između istine i znanja. samogubitka subjektiviteta. određenjem otuđenja kao ob­ jektivno/supstancijalne određenosti. jer tako ona prestaje djelovati 'iza leđa' subjekta. instanciju Drugoga koji ga određuje 'iza leđa'. Jedino je tako on može 'ukinuti' totalnom samoobjektivacijom/samorefleksijom kojom sve što ga je određivalo iza leđa 'donosi pred sebe'. Ovim se samozrcaljenjem subjekta u objektu koje je kao Rezultat pretpostavljeno već sa­ mim Putem. Kod promjene »lika svi­ jesti«. može svesti na njegovu objektivnu/supstancijalnu određenost. na imaginarni nivo dvojstva subjekt-objekt. tamo povijest gubitka. stvar sama. 296). 298—8). dotadašnjeg nivoa primanja osebične istine. tamo ustraj­ nost praznoga mjesta koje svaki pokušaj objektivirajuće subjektivacije osuđuje na ima­ ginarnu iluziju. nagovještena. gubi dimenzija Simbolnog. iako ujedno zamračena ovim istim putem »is­ kustva svijesti« kojim se »predmet uvijek iz­ nova pokazuje kao različit od onoga na šta se najprije fiksirala svijest«. tačnije: dimenzija Simbolnog nedos­ tatka (le manque symbolique). njegova objektivna određenost 'subjektivira' upravo time što je subjekt objektivira.« (L. donošenjem sebe ispred sebe. suizgovara neš­ to nekazivano koje mnogošta kaže (ein vielsagendes Ungesagtes). upravo svom totalnom objektivacijom. Ova vrhunska tačka totalizacije imaginarne/ /spekularne relacije pretpostavlja da se eks­ centričnost subjekta. U Fenomenologiji.

ne tek naša konačna znanja o njoj. u isto je vrijeme ogra­ ničenost samog apsoluta. zbog 'idealizma'. znanju transcendentna svrha kojoj je ono težilo. nedostižna istina. Nedostatak nije onda nikad tek ne­ dostatak konačnog subjekta već uvijek u isto vrijeme nedostatak u samome Drugome (is­ tini. znanje sa istinom. rascjep zasebice znanja konačnog subjekta i osebice istine ne možemo ukinuti drukčije do li zamjenjivanjem cjelokupnog polja znanja i istine. već samoprijevara. zasebica i ose­ bica. ne tek da potražimo novo znanje koje bi se više sla­ galo sa mjerilom istine. No — Hegelovim riječima — ako se ono mjereno ne podudara sa mjerilom. imaginarni nedostatak tog subjekta. iz koje smo isku­ sili nedostatnost našeg zasebičnog znanja. prven­ stva općenitog koje samo nastupa kao snaga svog posredovanja sa posebnim. Ukratko. ili — kao što kaže Hegel — ograničenost konačnog subjekta koji ne može pojmiti apsolut. kako je. već upravo ona stvar sama. spekulativnog subjekta. Ovdje Hegel dolazi do ruba simbolnog ne­ dostatka. zasebice i osebice — mijenjamo samo mjerilo. krugom krugova apsolutne refleksije. osebica s obzirom na koju. tj. naime. nedostatak. Raspon između znanja još-konačnog subjekta i transcendentne osebice istine ostao bi. baš svaka od ovih istina. dakle. stvari samoj). apsolutnog negativiteta. osebica stvari same. padaju unutar same svijesti — tumači se kao dokaz da je prava supstancija sam subjekt. 235 234 . samopoznaja snage samoposredovanja. do konačnog podudaranja znanja i istine u apsolutnome znanju. tj. prvenstva istovjetnoga nad razlikom. već tako da ona sumnjom/ /očajanjem iskušava kako se prijevarila upra­ vo što se tiče onoga što joj je važilo kao stvar sama. do konačnog spajanja s njome u apsolutnome znanju. da bi sama supstancijalna bit ostala zauvijek izvan toga što se prikazuje konač­ nome subjektu. U ovome značenju konačna svijest os­ taje decentrirana: ne tako što bi bila od­ sječna od nedostižne transcendentne osebice istine. da do podudaranja istine sa znanjem dolazi tek kada se istina prepoznaje kao 'zna­ nje koje zna samo sebe'. onda treba da — zbog posredovanja subjekta i objekta. ova se decentriranost subjekta ukida Rezultatom. apsolutna re­ fleksija tog subjekta/duha. ako bi se subjekt kroz različite »li­ kove svijesti« postupno približavao uvijek is­ toj istini. transcendentnoj stvari samoj. Nedostatak u Drugome — koji bi da nastupa zato jer oba­ dva momenta.kroz ovo iskustvo prelazila ka novome »liku svijesti« kao drukčijem znanju koje bi tre­ balo da bude bliže pravoj prirodi istine itd. No. znanje i istina. zamjena nečeg drugog. da uvijek iz­ nova doznaje kako se uistinu radilo o nečemu drugome. Sumnjom/očajanjem (die Verzweiflung) — u razlici spram puke sumnje (der Zweifel) — nije srušeno tek naše znanje. a ne o onome što je nastupilo kao nedostižna svrha. koja je sama — u obliku apsolutnog znanja — vrhunsko samokretanje/samoposredovanje. istina.

Ovdje nastupa objekt a: stvar sama koja »daje razlog želji«. razlike subjekta i objekta itd. to bi bio protusmisao označiteljskog poretka kome ništa ne bi nedostajalo. Ovim iznova vidimo da je u osnovi riječ o materijalizmu: jer Drugome. svijest ne vara. Simbolnome. da se s obzirom na ono što svijesti u iskustvu vlastite ništavnosti stupa nasuprot kao mo­ gućnost razotuđenog bitkovanja. uslova — nedostaje na svome mjestu. Ekscentričnost zbog koje se »predmet uvijek iznova pokazuje kao raz­ ličit od onoga na šta se najprije fiksirala svijest« nesvodljiva je jer je podupire objekt a. njegovo osnovno iskustvo razdva­ janja. slomiti sama neotuđena 'bit'. »upravljenog svijeta«. jer se kreće unutar Imaginarnog. upravo se u imaginarnom dvojstvu idealno/realno gubi dimenzija Re­ alnog. koje u sa- 236 237 . gubitka. Taj objekt previđa Hegel koji zato može ovu ekscentričnost želje 'idealistički' ukinuti samozrcaljenjem subjekta. paradoks objekta koji je svoj vlastiti nedos­ tatak. kreće na rubu užitka/ /užasa Realnog. to je ne­ mogućnost Realnog. koje previđa Simbolno. prema kojoj se ostvarenje carstva slobode preobraća u svoju suprotnost. Horkheimerovu slutnju dijalektičke nužnosti. 'Idealizam Simbolnog' je besmislica. Simbolno. ono što — u liku čistog označitelja. 'privida'. da će se razotuđenjem ostvariti upravo ona dimenzija koju nasred otuđenja doznajemo kao mogućnost slobode itd. ono uvijek čuva odnos sa Realnim. da se kroz proces razotuđenja neće ostvariti jedna istina koja će biti radikalno decentrirana spram onoga na šta smo smjerali kod tog procesa. zbilju totalnog carstva nužnosti. ono se. možemo postaviti na njezino 'vlastito tle' tek nadovezivanjem na razliku između simbolnog i imaginarnog nedostatka. imaginarni nedostatak. sam poredak označitelja kao evokacija odsutnosti. 'Nužnost' tog preobraćanja je sam učinak Simbolnog u kojeg odsustvo važi više od prisustva'. kod Lacanove je decentriranosti subjekta Drugi. 'Idealizam označitelja'. tj. objekta želje. materiju. mjesto Istine. jer Sim­ bolno je baš »evokacija odsustva«. ono nasred čega zjapi prazno mjesto nemogućnosti Re­ alnog. čiji je biljeg objekt a. Sva problematika samootuđenja koje uki­ damo prisvajanjem otuđene supstancijalnosti pretpostavlja da je nedostatak kojeg u stanju otuđenja. samom svom arbitrarnošću/diferen- cijalnošću drži otvoreno prazno mjesto njegova nedostatka. da se s obzirom na to neće zajedno sa ukidanjem otu­ đenja. dakle. i kao takav nagoni želju uvijek dru­ gome. nalazi se uvijek postrance od onoga što se pričinjava kao pozitivni identitet stvari same..Nasuprot tome. nedostaje upravo Realno. već je prikriveni idealizam. ono što je kao 'pravi objekt želje' — baš 'drugo od samoga sebe'. koji ne bi djelovao tek oko »praznog srca istosti«. Ponovo treba naglasiti suvislost materijaliz­ ma i označitelja: svako svođenje subjekta na Realno. tj. da se neće slomiti samo mjerilo odakle se postojeće pokazuje kao otuđeno.

284): ne u tome da živo prisustvo društvenog subjekta podređuje vla­ davini otuđene supstancije — Boga. stvar sama. ono je tako reći temelj/razlog-s-nedostatkom. također nije punoća stvari -same-bez-nedostatka. ja-/drugo/ja itd. ujedno i »ubistvo stvari«. ne znak. otvorenošću prema označitelju. samodostatno/potpuno Biće. nemogućnost sub­ jekta da bude causa sui. koja upravo zamračuje bezdan prapotiskivanja. Zatim. jer »Simbolno vlada realnim«. želju kao želju Drugoga. Prodor kroz imaginarni krpež ka Simbolnome kao mjestu Istine nije korak analogan klasičnome putu od privida ka biti. pak. Ulaskom u po­ redak Simbolnog »sve što postoji. u smislu imaginarne identifikacije (na relaciji a-a'. kao označitelj/Simbolno. oba asimetrička pola. svoja suprotnost.). Ova je razlika od osnovnog značenja. 'Otuđenje' leži u tome što se. postoji je­ dino na pretpostavljenome temelju odsustva« (E. kao prapotiskivanje. pretpostavlja vladavinu slova.mome momentu 'realizacije ideala' radikalno mijenja njegov domašaj. kuda je ona težila. ili. nesvodljivo. 284). u momentu svog dohvata pokazuje kao nešto drugo. subjekt-objekt. naravno. kao što bi to rekao Heidegger. samog oz­ načitelja kao Drugog. 392). i tako 238 239 . »Jer to što čini religija u apsolutu afirmacije Ljubavi. upućuje ka odsutnoj stvari koja. Ovo je otuđenje. bićevitosti bića. već upravo označitelj. njihov je odnos nesvodljiv na metafizičke re­ lacije temelj/utemeljeno. No samo Simbolno kao mjesto Istine koje vlada nad Imaginarnim. Ali nije ri­ ječ o ubistvu u uobičajenom značenju. bit/privid itd. objekt a kao ne-spekularizabilni višak imaginarnog koji zapriječuje ispunje­ nje narcisističkog kruga samozrcaljenja. »evokacija odsustva«. Ako je osnovni potez otuđenja 'vladavina mrtvog nad živim'. Nastup Simbolnog otvara nasred imaginarne 'realnosti' rupu nedostatka Realnog. tako reći. Ovdje treba da tražimo »istinu koju potis­ kuje religija« (Saf. kao decentrirano mje­ sto subjektova »uzroka«. Lacan zapravo upotrebljava 'otuđenje' u dvostrukome značenju: najprije. »prazno srce istosti«. Sim­ bolno nije punoća temelja/razloga. biće se pojavljuje tek kroz izostajanje bitka koji 'jeste' svoje vlastito izostajanje. kao što se i kod hegelovskog »iskustva svijesti« ono o čemu se svijesti radilo. već ovo »ubistvo« pogađa upravo »stvar samu«. zatvoreno jedinstvo Realnog cijepa se na iskažljivo-realno biće i uvijek nedosta­ juću 'stvar samu' kao svoj vlastiti nedosta­ tak. Sim­ bolno i Imaginarno. to je apsolutna negacija Zakona. negdje drugdje živi u punoći svoga bitka. i upra­ vo uz nju možemo iskusiti laž religije koja se oslanja na Boga kao causa sui. Vrhovno Do­ bro. koji »stvara svijet stvari«. naravno. objekt a. onda treba reći da otu­ đenje pretpostavlja već sam govor kao ta­ kav. Iako Simbolno vlada nad imaginarnom realnošću. i koju mo­ žemo barem djelimično probiti iskustvom Verzweiflung. Otuđenje leži u tome što je »svijet riječi«. uzajamno 'skraćuju'. gdje znak stupa na mjesto 'stvari same'.« (Saf.

već onostrani apsolut. ovostrane individue. Bog djeluje kao imagi­ narna dopuna realnoj. kao spoljašnje osiguranje 240 241 . Njezina 'laž principa' leži u tome što joj kao subjekt/i/ ove djelat­ nosti ne nastupaju zbiljske. dakle. vladavine apstraktno-partikularnog u samoj »bazi«. država kao ilu­ zorna zajednica na mjesto nedostajuće zbilj­ ske zajednice. Lacanova 'kritika religije' postavljena je. Božja je svemogućnost imaginarni protupol čovjekovoj zbiljskoj ne­ moći. Već država. Kod ovih. Da Drugoga svodi na imaginarni nivo vječite parusije ap­ solutnog života bez nedostatka. Religija je ideološki izokre­ nuti izraz činjenice da se ljudska povijest razlikuje od prirodnog procesa po tome što nju određuje praksa kao slobodna. obilježava spoljašnju. »ovostranost onostranoga«. Država je. Mogućnost njezina ukidanja otvara. dakle. kao 'istina' tog ideološkog privida nastupa neotuđena ra­ cionalna vladavina društvenih subjekata nad uslovima vlastite /re/produkcije. otuđene povijesti u kojoj se racionalni značaj produkcije — njezina svje­ sna svrhovitost — svagda nalazi u suprot­ nosti spram iracionalnog značaja totaliteta samih produkcijskih odnosa. u kome se povijest njima suprotstavlja kao vla­ davina objektivne supstancije. da potiskuje nedostatak u Drugome. mogućnost kraja pretpovijesti (tj. građanskome društvu. dvojstvo »ekonomske baze« i oblika nadgradnje shva­ ćeno je povijesno. 'mrtvoga koje vlada nad živim': označitelja. tek zbiljska povijesna mogućnost ukidanja 'prirodnog' značaja same 'ovostranosti'. Ova je laž samim tim izraz zbiljskog stanja u kome individue i nisu subjekti vlastite povijesti. bog« (što će reći: tuđe gospodstvo kapitalističkog produkcijskog procesa) »okrene« (Engels. u osnovi drugačije od Feuerbachove i Marxove. u tome da previđa značaj toga Dru­ goga. ostvarenja slijepe nuždu koja transcendira subjektivnu svjesnost/svrhovitost). žive. ukidanje same 'vladavine mrtvoga nad živim' već. ovostranoj bijedi: Bog je ono što čovjek nije. indi­ viduama otuđenu instanciju njihova druš­ tvenog jedinstva. iluzornu zajednicu koja dolazi na mjesto rascjepa. tj. gdje.ideološko utvrđuje vladavinu otuđene druš­ tvene supstancije. Da potiskuje istinu koja se nalazi u tome da je ono što vlada nad živim zaista mrtvo (označitelj). na­ protiv. cjeline povijes­ nog kretanja koja ostaje na nivou 'prirodnog' procesa. za Marxa. Ob­ lici nadgradnje nastupaju u klasičnoj mark­ sističkoj teoriji kao načini 'kompenzacije' koji iščezavaju čim na njihovo mjesto stupa zbiljska mogućnost zadovoljenja. personalizovano gospodstvo otuđene povijesne supstancije: »čovjek okreće. 'subjektova uzroka'. dakle. mogućnost da i cjelina povijesnog procesa dolazi pod kontrolu društvenih individua. Bog. svjesna/ /svrhovita djelatnost. »pravno-politička nadgradnja«. Ovdje leži osnovni impuls prosvjetiteljstva koji je sačuvan marksistič­ kom teorijom otuđenja: mitsko ovladavanje realnosti magijom dolazi na mjesto nedosta­ jućeg zbiljskog ovladavanja. tj. Anti-Duhring).

umjesto da donosi više sreće. 'pravi objekt želje' o kome Lacan kaže: »Taj objekt je onaj koji nedostaje filozof­ skom prosuđivanju da bi se situiralo. tj. naprotiv. već treba. ideološkom obliku — nagovještena Horkheimerovim opredjeljenjem nove zadaće kritičke teorije: čuvanja povijesnog sjećanja na ono što sa napretkom gubimo. jer veza napretka sa gubitkom. prven­ stva subjektivnoga. shvaćena kao »ozbiljenje fi­ lozofije«. dijalektika dakle. kojeg izdaje svaki po­ kušaj 'pozitivacije' ili 'ostvarenja'. za Horkheimera. da ona svemu pokušava 'dati značenje'. sa stajališta označiteljske i produkcijske prakse — iako još u mistifikovanom.»interesa zajednice« zbog vladajućeg rascjepa u bazi partikularnih interesa kao apstraktno suprotstavljenih zajednici vjera u povijest kao izvršenje »božjeg plana«. teleološko zbi­ vanje.« (Rep. ne nastaje više kao specifička dijalektika otuđene povijesti. . »Ozbiljenje filozofije« pokazuje se zaista kao ozbiljenje filozofije. vanljudsku realnost u njezinoj bezznačenjskoj datosti. koje treba da ostane neizrecivo/neodredivo? Zar nije upravo metafizika ta koja izdaje otvorenost »posve Drugoga« njegovom 'pozitivacijom' u ontološkome ustroju univerzu­ ma? Zar nije tada »posve Drugo« sam objekt a. 1 1 Ova je razlika između kritika ideoloških »kompenzacija«. već ona pogađa samo jezgro revolucionarnog procesa. Protivprosvjetiteljska oštrica ovdje je očita. koje se izmiče svakom 'posredovanju' sa postojećim. trebalo da u transcenden­ talnome subjektu gospodstva tražimo emancipatorsko jezgro kojeg bi trebalo da ostvari društvena revolucija. činjenica da »divlja misao« ne pristaje na objektivnu. Kao jed­ nostavan primjer. na mjesto podređenosti povijesnog kretanja kontroli društvenih individua. ideju 11 Tipično je ovdje Habermasovo shvaćanje Levi-Straussa (u Legitimationsprobleme . priroda se čovjeku suprotstavlja kao tako stra­ šan/nesavladiv apsolut (koji može začas da uništi nje­ gov dugogodišnji rad) da je on može prenijeti jedino kroz pretjeranu simbolizaciju. ostaje određena osnovnim potezom filozofije ili logikom gospodstva. Svaka formula 'nedostižnosti ideala' — i u svom krajnjem obliku ('za sam je ideal bolje da ostaje neostvaren' ili 'jedini je zbiljski raj izgubljeni raj') koji već nalazi razlog svoje nedostižnosti u sebi samome. »carstva slobode« koja ga pronosi. to će reći da bi znalo da nije ništa. Horkheimer uzima kontra­ cepcijsku pilulu čija pojava znači uništenje prave erotičke ljubavi. tek pojačava otuđenje. Vrhovnog Dobra pret- 242 243 . da reflektiramo činjenicu da sama ova druš­ tvena revolucija. . ne tek u 'real­ nosti' koja bi da se opire ostvarenju 'ideala' — ili uopšte Svrhe. misli identičkoga. Ćini se da oni odavde uviđaju i sam paradoks želje — zar ne određuju 'pravi objekt' čežnje kao »posve Drugo«. koju treba da probijemo revolucionarnim obratom. zato nije više stvar u tome da bi npr. 9). principijelno transcendentno samoj 'otvorenosti'. cjelinu univerzuma zahvatiti označiteljskim mrežama) trebala bi da bude rezultat zbiljskog neovladavanja prirodnim snagama: zbog nerazvijenosti produkcijskih snaga. — 164) koje po­ kazuje kako sama simbolizacija u razlici spram znalca in ultima analysi djeluje kao »kompenzacija«: pretje­ rana simbolizacija »divlje misli« koju izlaže Levi-Strauss (tj. gdje napredak produkcijskih snaga.

»bezuslovnim smislom« koje ne možemo spasiti bez Boga. ali upravo Marx protiv Hegelove totalne parusije ne afirmira otvorenost budućnosti? Stvar je u tome da je sa Hegelovom totalnom parusijom. 'buduće' sadašnje na način još-ne sadašnjeg. sušta suprotnost 'totalne prezencije'. gdje je i ono odsutno već prisutno na način odsustva. naprotiv. i umire. Drugi kao nedostižna punoća Stvari same. dakle — budući da odsustvo važi koliko i prisustvo. u /JČ/. Izgleda paradoksalno. što će reći: kako je nedostatak. Nedostatak joj nastupa tek kao nedostatak nas samih. sa pris­ tankom na okvire postojećeg — slutnju či­ njenice Simbolnog. subjekta koji treba (nauk kojeg Hegel nalazi u građanskom Bildungs-romanu) da napusti zbilji apstraktno suprotstavljene ideale i da pristane na granice postojećeg građanskog svijeta. — koliko i + — 'dati sistem' cjelina onoga što jeste i onoga što nije. iz kojeg govori kritička teorija. no već u ranim rado245 244 . dakle. potisnutog i nedostajućeg. pri­ sutnog i odsutnog. 'egzis­ tencijalna laž' misli »posve Drugoga«: pošto joj »posve Drugo« još uvijek nastupa kao nedostižna/transcendentna istovjetnost Stvari same. smrtnih/konačnih subjekata. gdje je. ne kao čista razlika. imaginarni nedostatak par excellence. U 'resignativnome' tonu »pomirenja« uma sa zbiljom. nije slučajan Marcuseov po­ vratak (npr. na­ protiv. da treba da pati. ali da iznad patnje i smrti stoji čežnja za time da ovo zemaljsko postojanje ne bi bilo apsolutno. gdje je 'uvijek sve ovdje'. 'Sinhronija' je označitelja. Upravo ovdje leži osnovna. ono prošlo 'sadašnje' na način ne-više-sadašnjeg. ona samim tim krpi nedostatak u samome (posve) Drugome. ono Posljednje«. nagoviješten i istovremeno zamračen nivo oz­ načitelj a gdje je isto tako 'sve uvijek ovdje'. 67). Zato bismo o Marxu — koji suprotnost otuđenja/razotuđenja prije­ nosi na povijesni odnos postojećeg spram mo­ gućnosti nadolaska Drugačijeg — mogli kazati da se kreće 'još više' u Imaginarnome od Hegela. ne­ dostatak 'ovostranog' svijeta bijede i neprav­ de. svoj vlastiti nedos­ tatak. baš iskustvo ove nedostatnosti »ze­ maljskog postojanja« otvara čežnju za posve Drugim kao »potpunom pravednošću«. vidimo zato — s one strane tumačenja sa interiorizacijom društvene »represije«. uz put. Svrhu i Dobro na nivou označenog ili 'Stvari same'.postavlja. Zato. da pronađe um u svijetu. ne tek punoća-bez-rupa čiste prisutne-sadašnjosti. (Die Sehnsucht nach dem ganz Anderen. Religija »može čovjeka načiniti svijesnim toga da je konačno biće. »evokacija odsustva« (E). nego. već treba da obratimo pažnju na to kako ovdje nastupa Drugi-bez-nedostatka. koji ne pogađa samog Drugog. i na taj način zamračuje ono zaista užasno: kada je već 'stvar sama' označitelj. 'sve već ovdje'. punih i praznih mjesta. ako smijemo tako reći. Nije nam ovdje stalo do jeftinih prigovora o 'povratku religiji'.

ali je sam biljeg unapređašnjeg prona­ laženja taj koji zapriječava ispunjenje tra­ ženja. gdje odgovor na pitanje »zašto se duh uopšte ospoljava?«.vima) ka 'dvočlanoj' dijalektici postojeće/bit. zato jer je želja koja nas nagoni na put želja objekta a. mjestom Stvari same. 'treći' nije po­ treban jer revolucija posreduje/ostvaruje mo­ gućnost biti. prestaje sumnjati o stvari iz bezbjednog. objekt vlastite želje. ali da se kao takav pre­ poznaje apsolutnim znanjem. Zato se subjekt koji se na kraju puta. paradoksalno glasi: zato da bi došao do samog sebe. zato što subjekt biva željom nesvodljivo rasredišten. prepoznaje kao supstancija. otvara puko­ tinu. Tako put Fenomenologije predstavlja jedinstvo teorijskog i praktičkog: ne može se reći da je subjekt uvijek već bio jedina supstancija. po­ gađa samog subjekta. zato jer on i nije drugo do snaga apsolutnog posredovanja. u apsolutnome samozrcaljenju. asimetriju/neravnotežu nasred podudaranja puta ka istini sa istinom. neotuđenog bitkovanja. Taj se. a što znači: zato što raz­ log želje nije u samome subjektu. ali je istina jedino put prema samoj sebi. Put je put tamo gdje uvijek već jesmo. (Zato on onda jednostavno ne ostaje kod sebe. Bez nje bi­ smo ostali kod apstraktne razlike konačnog/ /formalnog subjekta i supstancijalne osebice.) Tu je duh causa sui. ne tek gnoseološko. 24« 247 . ono je praktičko isku­ stvo /samo/promjene. nedostatka Stvari. 'Materijalis­ tički obrat' Hegelove Verzweiflung u iskus­ tvo nedostatka-u-Drugome. ne dolazi zato jer se put/istina sabire/artikuliše oko »praznog srca istosti«. u čistome početku? Zato jer se ospoljavanjem/posredovanjem duh tek stvara. dakle. a da se pri tom ne vara u pogledu same biti koja ostaje 'ista' u toku cijelog procesa ostvarenja. zato jer je nedostatak koji otvara put simbolni. subjekt i ne bi bio supstancija. Ovim se tek potvrđuje da se nalazimo na ni­ vou imaginarnog nedostatka. Da sažmemo: već je u Hegelovoj Verzweiflung rušenje stvari same. zato jer je neposrednost po­ četka upravo čista spoljašnost/privid. spoljašnjeg mjesta — »iskustvo svijesti« egzis­ tencijalno/ontološko. kroz taj put »iskustva svijesti« doslovno tek stvorio: jedino na taj način sam put do istine može da čini dio istine. ujedno rušenje samog subjekta koji time prestaje biti izuzet stvari samoj. do podudaranja tog puta/istine sa mjestom gdje 'uvijek već jesmo'. ne tek našeg zna­ nja o njoj. gdje je početak o sebi već rezultat. pak. pošto tek ova spekulativna samospoznaja do kraja subjek­ tivno posreduje supstancijalnost. pa­ radoks označitelja kao vlastitog nedostatka. taj speku­ lativni krug podudaranja početka i kraja/re­ zultata. spekulativni krug premješta u označiteljsku elipsu: tražiš me jer si me već pro­ našao. do svoje apsolutne prisebnosti.

Označitelj /pismo .

analna. fetišizma robe i uopšte kapitala: roba nužno izražava svoju vrijed­ nost u drugoj robi. razvijeni oblik. kod Marxova razvijanja oblika vrijednosti. U prva se dva — kao i kod oralne i analne faze — radi o neposredno-dualnoj re­ laciji robe. Filozofska spekulacija ideje koja samokretanjem rađa i razvija samu sebe kao 'sub­ limirani' izraz 'misterija' spekulativnog ka­ pitala. kao što se i čovjek ne rađa sa ogledalom (Fichteovo j a = j a ) . novca koji rađa više novca. odnos sa mnoštvom objekata ili subjekata.Poznati su mnogobrojni 'prijeskoci'. 'metafore'. prema robi — subjekta prema drugome subjektu —. falički-seksualna faza) zapravo odgo­ varaju trima stupnjevima oblika vrijednosti (jednostavni. težnja ka neposrednome spajanju s majkom) u analnu ('polimorfna perverznost'. već 'dolazi do sebe' tek kroz zrcaljenje sa drugim čovje­ kom. opšti ekviva­ lent). prijelazu iz jednostav­ nog u razvijeni oblik vrijednosti (sa više roba-ekvivalenata) odgovara prijelaz iz oral­ ne faze ('jednostavna' relacija dijete-majka. jer se di­ jete kroz sadomazohističku agresivnost oslo251 . N—N'. 'ana­ logije'. No 'analogiju' koja najviše iznenađuje donosi tek Freud: tri stupnja čovjekova razvića do 'normalnog' stanja heteroseksualnosti (oralna.

dakle. onaj Treći koji zapriječuje neposredno-dualan odnos između subjekta. Zar onda nije 'osnovna ćelija' koju izlaže analitička teorija 'osnovna ćelija' otu­ đene produkcije ljudi«? Zar je Lacanova misao »transcendentalnog označitelja« (Derrida) prikrivena 'istina' metafizike kao misli transcendentalnog označenog (kao što i Marxov Kapital razvija prikrivenu 'bit' kapita­ lističke produkcije)? Zar onda ne treba poku­ šati probiti 'otuđeno' polje simbolne kastra­ cije ili Edipa. zar kod Marxa »produkcija stvari« nije shvaćena kao čovjekov rodni život. S jedne strane. besmislenu analogiju — ali analogiju koja tek zaoštrava pravo pitanje mogućnosti 'dekonstrukcije' samog poretka Simbolnog. dakle. dakle. kojom se. vladavine Imena-Oca. ili se pak njima nagovještava da je — slijedimo li Engelsovu podjelu 'ekonomske baze' društva. čak kapitalske. kao što treba dokrajčiti vlada­ vinu robne produkcije? Zar je na nivou oz­ načitelja uopšte moguće 'ukidanje otuđenja' (subjekta u Drugome). iz vanjske/konačne svrho253 . Pritom. sa njom jednakoizvoran nivo »produkcije ljudi«? Zar ovo ne mijenja cjelokupno polje Marxove misli u njegovoj osnovnoj dimenziji? S druge strane. primjeri puke vanjske analogije miješanje nivoa. onda. kao ona 'odlučujuća sredina' koja tek 'čini čovjeka'. naravno. Opšti ekviva­ lent je. na »produkciju stvari« i »pro­ dukciju ljudi«. prirodna podloga čovjekova? Odakle. Da li su ovi. Ovdje se treba vratiti čvornoj tački Hegelove 'strategije'. čine. proces 'obrađivanja vanjske prirode' (rad) i proces 'obrađivanja unutra­ šnje prirode' samog čovjeka — Lacan na Freudovom tragu izložio 'osnovnu ćeliju' »pro­ dukcije ljudi«. čak. te zahtjev da subjekt i na nivou »pro­ dukcije ljudi« ukida otuđenu jezičku sups­ tanciju (kojeg nalaže ovo upoređenje). oceubistvu odgovara prijelaz iz općeg ekvivalenta kao robe sa naj­ rasprostranjenijom upotrebnom vrijednošću (kože itd. materijalne produkcije nepos­ rednog života. svakako vrlo primamljivi.) ka općem ekvivalentu kao robi sa minimalnom upotrehnom vrijednošću (zlato itd. od »produkcije« u osnovnom 252 značenju »produkcije stvari« odvojeni. sam otac. dakle. otuđene pro­ dukcije. prije svega.bađa ograničenosti na majku). u isto vrijeme sa 'obrađivanjem vanj­ ske prirode' obrađuje/očovječuje sama 'unu­ trašnja priroda'. analogno prisvajanju otuđene supstancije produkcijskih snaga i odnosa? Neposredno upoređenje konstelacije otu­ đenja u »produkcije stvari« i »produkcije ljudi«. za razumijeva­ nje anatomije 'obrađivanja unutrašnje pri­ rode' isto što i Marx za razumijevanje ana­ tomije 'obrađivanja vanjske prirode'? Jasno je. učinio. prijelazu dijalektike gospo­ dara i sluge koja završava radom u samo­ svijest koja misli. Marx izvodi analogije na činjenicama iz robne.). to da neposredna analogija ne kazuje ništa jer nereflektirano pretpostavlja neutralnost vlastitog medija (kako glasi već Hegelova kritika 'kompara­ tivnih' metoda).

ili (što znači isto) on nije vanjska svrhovitost samo u tome što je svrha vanjska predmetu.vitosti rada u samosvrhovitost misli/govora. ograničenost neposredno-prirodnog pojedinačnog predstavnika roda koji ima svoju negativnost izvan sebe. konačnome subjektu pokazuje potrošnja. njegovo odgađanje. Rad kao odgođeno zadovoljstvo neposred­ ne potrošnje oblikuje. iščezava­ nje konačnog. nego je ona ujedno vanj­ ska samome radu: subjektivna/konačna svrha rada jeste izrađeni predmet kao predmet po­ trošnje. kao subjektivna svrha. Jer. pak. uskrsnuće opće­ nitosti/beskonačnosti roda. iako pretpostavlja strah pred smrću kao apsolutnim gospodarem. Subjekt prevladava vlas­ titu konačnost. zadovoljenja potrebe. i time oblikovanje (Bilding) samog subjekta. jer vremenito je Hegelu upravo ono ko­ načno koje svoj negativitet nema u samome sebi. pretpostavlja da svijest strahom pred smrću (»apsolutnim gospoda­ rem«) podnosi apsolutnu negativnost. Subjektivno je »lukavstvo uma« (odnos vanjske svrhovi­ tosti). ono što trajno ostaje u iščezavajućem kretanju zadovoljenja konačne potrebe. on se prikazuje tek samoj radnoj svijesti. svrha upravo ono što se tome subjektu pokazuje kao puko sredstvo. i tek to prevladavanje omogućuje proboj također neposredno-prirodnog zadovoljavanja potreba. prijelazu koji se odvija na nivoima odnosa subjektiviteta spram objektiviteta (iz loše beskonačnosti vanjskog/radnog negiranja objektiviteta u apsolutni negativitet misli) i intersubjektiviteta (iz 'asimetrije' gospodara i sluge u individualitet samosvijesti koje se uzajamno priznaju. već prema svojoj biti. iako već pretpostavlja kraj prirodnog 'kontinuiteta'. jer ono što uniš­ tava konačno sam je negativitet općenitosti roda). rad ostaje obrađivanje/oblikovanje vanjskog /datog predmeta. Kao takav. no ovo oblikovanje/ /prerada predmeta pretpostavlja 'obrazova­ nje' samog subjekta. nadmašuje puku instrumentalnost. vanjsku svr­ hovitost. je255 254 . uistinu (za nas) on je obrazovanje subjekta i objektivacija duha. čime sve čvrsto u njoj postaje tekućim. Konačna svijest radi za zadovoljenje samome radu vanjskih potreba ili (što je zapravo po­ vezano. svijest dolazi đo vječitosti. koje proste prijelazi u svoj drugobitak. no istina rada je misao. i ne vraća se iz njega ka samome sebi kao posredo­ vano jedinstvo. ne­ dostaje tek njegova zasebica. čime je apsolutni negativitet već za nj. dakako nužno podvostručeno lukav­ stvom samog objektivnog uma koji dopušta da se. Objektivna je. tj. koje je zato 'prolazno'. Tako rad. Hegelu je upravo afirmacija života u njegovoj općenitosti. što su dvije strane istoga) iz straha pred gospodarem. u postignuti medij govora kao jedinstva općenitog sa pojedinačnim). za slugu. produkcijskih sredstava kao objektivacija duha. prevladava se neposredno-prirodan kontinuitet. što će reći: on se sluzi još pokazuje kao izvanjska snaga 1 . podložno (spoljašnjoj) razornoj snagi vremena. u općeni­ tosti roda koja nije još stigla do svoje zasebice (smrt prirodno-pojedinačnog. Razvoj samih 1 Time što je negativitet (iako najprije u spoljašnjem liku gospodara) za samu svijest.

nego treba da se najprije. aps­ traktne negacije kojoj nedostaje momenat objektiviteta. Rad je. Za razliku od rada. dakle. najprije pukog formalnog identiteta. sredstvo na putu do zadovoljstva/potrošnje. rad o sebi je već misao. Nije riječ više o oblikovanju pojedi­ načnih vanjskih predmeta. kao tek privre­ meni gubitak predmeta u odgođenosti potro­ šnje. Bez posredovanja radom. o prenošenju mi­ saone forme/svrhe u mislima vanjsku zbilju. ujedno je Entausserung misli u jezičkome znaku koji je — nasuprot 'metonimijskom' kontinuitetu 257 . odgađanjem zado­ voljstva. nego ostaje kod apstraktne pozicije gospo­ dara. gubitak gubitka o sebi. Misao ne negira predmet na konačan način obrađivanja. no ograničene datim materijalom. Nasuprot konačnoj negativnosti rada (koji preoblikuje date. otme podređenosti toj osjetilnosti/ /konačnosti. misao obilježava apso­ lutni gubitak konačnog/vanjskog/osj etilnog predmeta koji je ujedno gubitak samog gu­ bitka. što postiže tek spekulativna mi­ sao. potreban zato da bi iz konačno-prirodnog primjera vrste homo sapiens izrastao. 256 Vanjski oblik pretvara se u apsolutan. svijest ne može postići objektivitet/općenitost misli. upravo neposredno-prirodni pojedinac koji ne može neposredno stupiti u misao. dakle. /samo/promjena u 'stvari samoj'. i prakse kao dje­ latnosti. Potreban je zato jer je polazište. bez kojeg misli — zasebice općenitog — nema. ono neposredno odakle treba da se posreduje mi­ sao. Ciste zasebice bez osebice. (Dakako. jer misao kao općenita već sadrži elemenat objektivnosti. on je njome ukinut/pounutarnjen u misaonoj odredbi. do­ duše. U svojoj je os­ novnoj dimenziji tribut kojeg plaćamo prola­ znosti. za nas je od bitnog značenja to da je ovdje riječ o koraku od oruđa ka znaku.) No. misao označava apsolutni gubitak vanjskog/poje­ dinačnog predmeta.dinstvo subjektivnog i objektivnog. Spekulativna teorija jeste praktička teorija: spoznanja kao praktički čin. tako reći unutar same osjetilnosti radom. obrazovao se misaoni subjekt samosvijesti. Za razliku od rada koji se — iako o sebi već apsolutni negativitet — konačnoj svijesti još prikazuje kao obilazak. apstraktne negacije osjetilnosti koja zato i sama ostaje nešto iščezavajuće. upravo kao predmet radnog negiranja/oblikovanja kojeg možemo na kraju opet potrošiti. odrješenje od utonulosti u svijetu ko­ načnoga. nađene pred­ mete i zato ostaje na formalnom nivou loše beskonačnosti) misao je kao apsolutna negativnost samim time već ukidanje same negativnosti: pozitivitet misaonog određenja. gubitak koji još nije apsolutan jer vanjski-pojedinačni predmet ostaje tu. Verinnerung realnog oblikovanja vanjske ma­ terije u samu misao. još ne za sebe. kao oblik zbilje. i »rad pojma« bi upravo da označi ovu misao koja nadmašuje suprotnost teorije kao 'pasivne' moći koja stvar ostavlja onakvom kakva ona jeste /ili je konstituiše tek formalno-transcendentalno/. što će reći: sama je misao već kao takva forma zbilje.

jer jedino kod njega dolazi do podudaranja ontologijskog momenta sa teologijskim. nego vječita sadašnjost/bezvremenitost opće misli. čisto samoukidanje/samonadmašivanje. spram ne­ čeg realnog/vanjskog koje time postaje arbi­ trarno: znak. teologijsko kao vanj­ ski posrednik/jedinstvo idealnog sa realnim. ne tek loša beskonačnost izmjenjivanja pojedi­ načnog — vječitu sadašnjost.) (Uzgred. to više se radi o osloncu koji je nešto potpuno beznačajno. sama se misao konstituiše tek samonadmašivanjem čulnog/vanjskog znaka. nearbitrarno sredstvo. vanjske svrho­ vitosti u razlici spram samosvrhe. u kojoj se. konačna/ /vremenita relacija sredstava spram ispunjene svrhe — u vanjskoj svrhovitosti — ukida re­ lacijom općenitosti misli. nearbitrarnim) sredstvima. Gubimo vanjsku pojedinačnost koja je već o sebi nešto iščezavajuće.spram stvari kod oruđa. oblik real258 nog/vanjskog/datog predmeta. vrijeme/vječitost. samo Idealno kao zbiljski-beskonačno vlas­ tito jedinstvo/posredovanje sa konačnim-realnim. Ukratko. Sve ovo. zato otpada Bog. još nije prava nadčulnost. ali dobijamo — budući da je taj gubitak apsolutan. ontološkog i ontičkog. tačka u kojoj svrha prestaje biti nešto realno-buduće. ukinuto je arbitrarnim znakom. zato se i kaže: radno vrijeme. što ćemo postići odgovarajućim (tj. ukidanje nje­ govih dualiteta (čulno/nadčulno. Naprotiv. objekt/subjekt itd. zbiljski besko­ načnu parusiju misli. radom postignuti. Već je samo ontologijsko-Općenito snaga vlastitog posredovanja sa ontičkim. to manje je on sam značajan. dakle. njegova osebica nepos­ redan tubitak misli. iščezavajući momenat. Zato je bitna crta Hegelove dijalektike to što je gubitak (realnog/vanjskog predmeta mišlju) kao apsolutni već gubitak samog gu­ bitka. 259 .) Ova je dijalektika sam Hegelov idealizam: spe­ kulativni identitet/posredovanja mišljenja i bitka. kao krajnja mo­ gućnost metafizičkog idealizma. on je. što više je duhovno ono što znak znači. Potpuno be­ značajan — no upravo kao takav. i duhovnost se misli očituje potpunom arbitrarnošću njezinog vanjskog oslonca. dakle. kada svrha nije više budući. ukidanja vremena. Drugim rječima. nego tek »čulno nadčulno« /Hegel/ područje razuma u razlici spram uma. njezine vje­ čite sadašnjosti. nego sam medij mišljenja. podređeno vanjskoj negativnosti vremena. itd. nužan: njegovom se arbitrarnošću potvrđuje duhovnost pojma. Tako je Hegel prvi koji unutar metafizike promišlja nužnost jezika za samu misao. samoukidanje odnosa sredstvo/svrha. kao puka arbitrarnost. ili još 'prirodnih' signala (dim-vatra) — nužno arbitraran. govor nije sredstvo izražavanja. tako reći. (Rad ostaje bitno vezan za vremenitost/čulnost. Oruđe. zato i za svijet rada važi formalizacija. Hegel obilježava krajnju mogućnost metafizičkog idealizma. matematizacija itd. još od Pla­ tona naovamo. probijajući time tradicionalnu problematiku jezičkog znaka koji se dodaje misli/ideji i vezuje na misao.

rad. Rad obilježava polje vanjske svrhovitosti. Sna­ ga pojma koji apsolutnom negacijom pounutarnji/ukida vanjsku. pak. Nastupa. Na mjesto apsolut­ nog posredovanja. I upravo ova Marxova određenost posthegelovskom afirmacijom proizvodnje/potreba (zbog čega Marx unatoč svemu ostaje 'misli­ lac proizvodnih snaga') opravdava Horkheimerovu misao kako je njegovo »carstvo slo261 260 . dakako.) Rečeni odnos rad/govor nije tek 'primjer' Hegelove dijalektike. a time i istovjetnosti sub­ jekta i objekta. koji ukida samu predmetnost. teorije i prakse. Misao na nivou radnog procesa još nije postigla vlastitu is­ tinu. suprotstavljenost subjekta i objekta. snaga ozbiljenja ontologijske mogućnosti. Kao svrhovita djelat­ nost. mjesto njezina razvića. Jer. dakle.ontologijskog sa ontičkim. tek treba 'realizovati'. još nije spekulativna misao. određujuću sredinu društvenog života treba tražiti u materijalnom produkcijskom procesu. Za Heideggera bi­ smo. idealnog i realnog. u značenju ravnodušne aplikacije njezinog 'općeg lika'. Tako se protiv Hegela iznova afirmiše neizbježna suprotstavljenost subjekta i objekta. dakle. I Marxov je' materijalistički obrat Hegela' upravo 'obrtanje' odnosa rad/govor: nije go­ vor istina rada. nasu­ prot tome. Zato subjekt rada ostaje konačni / formalni / transcendentalni subjekt kome se još suprotstavlja objektivna povijesna supstancija. pretpostavlja pređašnje idealno prisustvo svrhe. u razlici spram nji­ hova spekulativnog poistovjećivanja. gdje se možemo opredmećivati jedino u otuđenom obliku. govor u apstrakciji spram druš­ tvenog produkcijskog procesa ideološka ilu­ zija. Njihovo izjednačavanje kod He­ gela znači upravo činjenicu pristanka na us­ troj otuđene /pred-povijesti. suprotstav­ ljena vanjskoj realnosti u kojoj je. svoj­ stvena produkcijskom procesu: rad se izvorno nadovezuje na svoje Drugo. no ova misao ostaje formalno/apstraktna. stupa čovjek kao biće po­ treba. osjetilnu zbilju. nahođeni/pretpostavljeni objektivitet. tek je ideološka kompenzacija nemoći zbiljskih povijesnih subjekata: idealno ukidanje ostavlja zbilju onakvom kakva jeste. lukav­ stva uma. u njega se sabiru osnovni polovi Hegelove problematike: vanjska svrhovitost rada nasuprot samosvrhovitosti govora/misli. Zbiljsku konkretnu općenitost. misao. teorije i prakse. nego je on zaista njezin vlastiti primjer. otvara mogućnost mišljenja »onto­ logijske diferencije« kao ontologijskog bez teološkog momenta. u procesu rada. ona konkretna općenitost koja pruža konkreciju inače apstraktno/formal- nom nivou radnoga procesa. rečeno jezikom me­ tafizike. mogli reći da. Zato osnovni stav Marxove kri­ tike Hegela glasi: opredmećenje nije isto što i otuđenje. i zato neobuhvatljivog u cjelinu bića. korelacija čovjekovih »bitnih snaga« sa odgovarajućim predmetima potvrđivanja ovih snaga. biće kome kao uslov vlastitog životnog procesa treba vanjska predmetnost. koje pretpostavlja rascjep subjekta i objekta. nego je.

unutarnji označiteljskom sistemu. proiz­ vodi/oblikuje čovječji kosmos. 335) pretpostavljena kao nesvodljiva podloga produkcijskog pro­ cesa. dakle. Zabačaj (le rejet) uspos­ tavlja dakle objekt koji je realan i ujedno označljiv (signifiable). što će reći već zahva­ ćen kao objekt. Z. 324). cjelokupna takozvana svjetska historija« koja »nije ništa drugo do proizvodnja čovjeka po­ moću čovjekova rada. koji ostaje obilježen prvenstvom sub­ jektu suprotstavljenih predmeta proizvodnje/ /potreba. izvanjskost objekta (spoljašnjost kao »osjetilnost koja se ispoljava i koja je otvorena svjetlu. tj. kroz zbilj­ sko. Negativnost — zabačaj — je 262 263 . ništa drugo do nasta­ janje prirode za čovjeka« (RR. 286). Apsolutna posredovanost subjekta i objekta. Izvanjskost (le dehors) koja je postala označljiva i funkcija predikacije sada (u polju znaka — S. ali ti predmeti su predmeti njegove potrebe. Mogli bismo čak reći kako sva (misaona i 'praktička') sud­ bina marksizma. zbiljski proces posredovanja subjekta i objekta. čovjekovih bitnih snaga i njima od­ govarajućih predmeta. koji je. kao podređen subjektu koji ga pos­ tavlja zakonom. Negativnost tog procesa uvijek se kreće unutar već uspostavljene distancije spram 'vanjske realnosti'. neposredno-prirodna podloga/osnov povijesnog kretanja su »pred­ meti njegovih nagona« koji »postoje izvan njega. u osnovi osjetilno-djelatno oblikovanje predmetnosti. kao od njega nezavisni predmeti. osjetilnom čovjeku« (RR. ujedno oblikuju/obrazuju vlas­ titu prirodu.) nastupaju kao solidarni i nerazlučivi zastoji negativnosti-zdbačaja. mogućnost prevladavanja korelativne suprotstavljenosti subjekta i ob­ jekta. uključujući fenomen staljinizma nalazi svoje misaone korijene u 'naiv­ nosti' Marxova materijalističkog obrata Hegela. Ova negativnost — taj utrošak — postavlja neki objekt kao lućen od vlastitog tijela i u samom časku tog lučenja fiksira ga kao od­ sutnog: kao znak. cjepanje »unu­ tarnje« i »vanjske« prirode i subjekta i ob­ jekta. Polazna tačka. shvaćena je kao jedina. suš­ tinski predmeti koji su neophodni za mani­ festiranje i potvrđivanje njegovih suštinskih snaga« (RR. u njoj se uvijek već zastire samo kretanje rascjepa. ali je pri tome suprotstavljenost subjekta i objekta. centriranoj u ma­ terijalnoj proizvodnji društvenog produkcij­ skog procesa koji oblikuje nađenu predmetnost. da­ kako idealistička. čovjeka i predmetne prirode čovjekova opredmećivanja i ujedno prisvajanja predmeta...bode« u svojoj povijesnoj konkretizaciji za­ pravo sam »upravljani svijet«. 'realnih objekata' koje oblikuje/proizvodi. i polazeći od ove podloge. u tome da Mara traženo jedinstvo misaonog i djelatnog nalazi u praksi. razlikovanjem opredmećenja i otuđenja. ukidanje/raz­ rješenje objektiviteta u apsolutnom subjektu kao supstanciji. Hegelovsku posredovanost subjekta i ob­ jekta Mara ukida/čuva društvenim produk­ cijskim procesom kojim individue..

ukinućem materijalnosti: »Životinja je neposredno jedinstvena sa svojom životnom djelatnošću. simbolna relacija 'in absentia'«.« (SR 21—24). kreće na tom nivou 'real­ nih objekata' kao 'drugih pred nama'. čija je materijalnost već ukinuta. »bitnih snaga« i njihovih predmeta. gdje se gubi protivurječje mate­ rije. (jeste) 'drugi pred nama' sa kojim je moguć tek jedan raz­ mjer: znak. simbolne relacije 'in absentia'«.« (KR. njen momenat rađa distancija/odnos subjekta i objekta. koje će da postane realni objekt: lučenja koje nije nedostatak nego rasterećenje (decharge) i kao oduzimajuće (privatno) prouzrokuje ugodu«. čim nastupa kao »realni ob­ jekt«. Objekt je »ukinut kao materijalni objekt«. simbolnom relacijom 'in absentia'«. da se sa njime nikada »ne­ posredno ne stapamo«.. 251). on je »'drugi pred nama' sa kojim je moguć tek jedan razmjer: znak. 265 264 . On ima svjesnu životnu djelatnost. razaznati ga mo­ žemo kroz pozicije koje ga pouzimaju i pri­ krivaju: realno. Čov­ jek čini samu svoju životnu djelatnost pred- metom svoga htijenja i svoje svijesti. kada je objekt otrgnut od tijela i izoli­ ran kao realni objekt«. što će reći: kada se gubi sam proces cijepanja 'subjekta' i 'realne okoline'. protivurječje materije /Realnog koje 'rađa misao'. jer oni mogu nas­ tupiti tek »znakom. otrgnute od vlastitog tijela. što će reći: već unu­ tar 'fetišizma' samorazumljivog odnosa spram osjetilne/realne spoljašnosti kojim je potis­ nut proces lučenja/cijepanja. I sva se Marxova afirma­ cija vanjskih/osjetilnih predmeta čovjeko­ vih »bitnih snaga« predmeta ispoljavanja nje­ gova rodnog života. kako Marx kaže. simbolna relacija 'in absentia'. To nije odre­ đenost s kojom se on neposredno stapa. ova sadomazohistička agresivnost »analnog nagona« prapotisnuta je nivoom znaka gdje se »zabačeni objekt definitivno luči. nije tek zabačen nego ukinut kao materijalni objekt.. znak. Ovo je te­ meljno iskustvo rastavljanja prije postav­ ljanja dugosti.dakle tek funkcionisanje. da nastupa kao predmetnut subjektu. proces cijepanja koji tek 'rađa' suprot­ stavljenost subjekta i objekta. predikat. Proizvodnja se per definitionem kreće na nivou oblikovanja vanj­ skih/realnih predmeta. Ona je životna djelatnost. To što nama stupa nastupa kao naj­ bliža i 'najstvarnija' »vanjska realnost« već je obilježeno gubitkom. Ona se od nje ne razlikuje. gdje je ob­ jekt »ukinut kao materijalni« u tome zna­ čenju da je uvijek tek »drugi pred nama«. »ugodu u samoj predsimbolnoj semiotskoj funkciji odbijanja«. Zabačaj je tako na putu da postane znak ob­ jekta. Zato i nedostaje mogući Marxov odgovor da se upravo unutar proiz­ vodnje kao životnog procesa posredovanja subjekta i objekta u specifički čovječjem ob­ liku. Ova distancija/odnos prema »vanjskoj realnosti« (o kojoj govori Mara i u Njemač­ koj ideologiji) nastupa tek na nivou »znaka.

iako toga nismo svjesni). zastire 'ne­ gativitet' koji ga proizvodi. spram »spoljašnjih« predmeta — već 'otuđenje'. no ne u ontološko-filozofskome značenju sub­ jektu suprotstavljene 'spoljašnje objektiv­ nosti' (koja je. koja se. dakle. proizvodu. Riječ je. Ostajemo i kod Hegelova izjedna­ čavanja opredmećenja sa otuđenjem: svako je opredmećenje — odnos »bitnih snaga«. iako prividno paradoksalno. ne tek na konačnu/vanjsku radnu nega­ ciju nađenih predmeta. ostajemo kod Hegela protiv Marxa: negativitet rada već je ograničenje/odvođenje snage zabačaja. koji je. već 'iznutra' rasprskava/cijepa. suprotstavljenosti čovjekovih »bitnih snaga« i njima odgovarajućih predmeta kao čija veza nastupa potreba.No. neposred/ova/nosti supstancije u subjektovoj snazi apsolutnog posredovanja — treba očuvati materijalističko 'prvenstvo objektivnoga'. to nije afirmacija nekakve subjektovoj imanenciji transcendentne supstancije. 'materijalistički iz krenuti' upravo momenat apsolutnog po­ sredovanja subjekta i objekta. apsolutnog negativiteta kao samorascjepa supstancije kojim nastupa subjekt. to je uvo­ đenje momenta heterogenosti/razlike/ras­ cjepa u samu jezgru subjekta. momenat neidentiteta/rascjepa/gubitka/razlike postaje — nasuprot Hegelu — do te mjere nesvodljiv da razbija samo jedinstvo »unarnog subjekta« (Kristeva). Zato. momenat sa kojim klasični historijski materijalizam završava kao sa idealističkim poistovjećivanjem ob­ jekta sa subjektom. korelativna subjektu. tako reći. dakle. Nasuprot procesu razlike/ /pisanja čiji 'rezultat' (Kristeva: pozicija. nesvodljiv na teleološki proces. da bi se zatim mogao vratiti njihovoj nesvodljivoj suprotstavlje­ nosti. njegovoj 'unutrašnjosti'. suprotstavljenog objektivnosti. naravno. baš zbog materijalizma. samo-izvjesnog subjekta. gubit­ ka same realne/vanjske stvari jezikom/mi­ šlju. to što je kod Kristeve promišljeno kao značaj smjera upravo na 'materijalistički ob­ rat' Hegelova apsolutnog negativiteta. ne-ekonomskog / ne-produktivnog gubitka/utroška procesa 'semiotizacije'. o po­ kušaju prodora iz samorazumljive datosti rascjepa »unutrašnje« i »spoljašnje« prirode. Materijalizam. nego kao ono što novovjekovnog kod-sebe-prisutnog. dakle. feno-tekst) već zamračuje. Kristeva pokušava. (Zato bi trebalo da napus- 266 267 . Ali o prodoru koji ne bi za­ pao ni »neposrednoj utopljenosti« subjekta u objekt (to bi jednostavno značilo ništavilo onog 'predčovječnog' ne proces materije-koja-misli) ni Hegelovom 'idealističkom' ukida­ nju/razrješenju objekta u subjektu. dakle. već kreće na nivou ontološko-transcendentalnog konstituisanja. na nivo produktivne negacije koja se sabire u 'pozitivnome' rezul­ tatu. jer se — kao što smo već rekli — kreće unutar razlike sub­ jekta i objekta kao »drugog pred nama«. zastoj. gubitka procesa samog lučenja. Upravo zbog materijalizma. ispunjen 're­ zultatom*. 'apsolutnog utroška' kojim gubimo neposredno spajanje sa objektivitetom. po­ treba i proizvodnje.

ono što gubimo 'otuđe­ nim' nivoom znaka sam je proces cijepanja/ /razlike koji upravo cijepa/rasprskava kod-sebe-prisutan subjekt. teorijski momenat društva kojima vlada /predmetna/produk­ cija. tačnije: to što je ova pozicija. njegovo zamračenje. procesa materije-koja-govori/misli. jer u njoj je materija/Realno ono nemoguće. pri isticanju temeljnih momenata radnog procesa — mir. već prema svom osnovnom ustroju. smjera na 'pozitivitet' pro-iz-vedenog. neobuhvatljivost tog negativi­ teta zabačaja/razlike u teleološki proces pro-iz-vodnje. nastup identičkog/bića kao »drugog pred nama«. dakle. negativitet koji nije tek obrađivanje/oblikovanje nahođene/spoljašnje predmetne prirode (i samim tim obrazo­ vanje 'unutrašnje' prirode samog čovjeka). nasuprot tome. ova osnovna ne- 268 269 . Ako je 'pozitivna' dijalek­ tika već kod Hegela shvaćena kao »rad pojma«. itd. onda označiteljska praksa predstavlja vlastito tle 'negativne' dijalektike.. 'mate- rijalistički obrat' Hegelova apsolutnog nega­ tiviteta u 'semiotički' proces utroška/razlike/zabačaja obilježava upravo obrat iz 'po­ zitivne' u 'negativnu' dijalektiku: iz dijalek­ tike kao samoposredovanja neposredovanog apsoluta. tj. gdje razliku obuhvaća identitet kao apsolutna razlika. Naravno da uspostavljena razlika/distancija/odnos mišljenja i bitka zamračuje onu za misao/govor nemoguću tačku zabačaja. već zabačen. tj.) 'Materijalistički obrat' Hegelova apsolut­ nog negativiteta. To što negati­ vitet zabačaja ne dovodi ni do kakve pozicije. čovječja djelatnost u jedinstvu predmetno-praktične promjene i kritičko-praktičke samopromjene. sredstva i same svrhovite djelatnosti) u rezultatu kao 'pozitivitetu' koji pouzima produktivno kretanje negacije. Ovo prvenstvo gubitka nad dobitkom. negaciju posredovana pozicija kao apsolutni negativitet. nega­ tiviteta nad pozitivitetom. To je od osnovnog značenja: višak negativiteta iznad produkcije. koji je. na — kao što kaže Marx. upravo to znači materijalizam. ako je. sama pukotina/naprslina/rascjep (der Riss) protivurječja/materije čiji 'proces' rađa go­ vor.timo sam izraz 'otuđenje': suprotstavljenost subjekt/objekt Kristeva ne probija nekak­ vim 'izvornim jedinstvom' kojeg bi trebalo iznova uspostaviti. 'simbolizacija' ko­ jom predmet nije tek obrađen/preoblikovan. smirenje kretanja triju momenata (materijala. negati­ vitet istrgnuća »neposrednome stapanju«. ono kretanje razlučenja čiji je rezultat/ /pozicija/zgrušenje uspostavljena razlika subjekta i objekta ili 'izvornije': mišljenja i bitka. dovođenja-na-svjetlo koje. čija je materijalnost već ukinuta. Drugim riječima. iznova-dobiven jedino unutar distancije/odnosa sa 'realnošću' gdje je nje­ gova materijalnog bespovratno izgubljena. Taj višak nije ništa drugo do li sama označiteljska praksa. ka dija­ lektici koja čuva nesvodljivost negacije/raz­ like/posredovanja. nama je u njoj dostupno tek 'realno' biće kojeg uspostavlja odnos-sa-mišljenjem. »realnog objekta«.

ne­ posredne/vanjski osj etilne predmetnosti. kakav se suprotstavlja objektivitetu koji je uvijek njegovo zrcalno-imaginarno drugo. jer zabačaj nije tek ograničena negacija predi­ kata pretpostavljenome subjektu. Ovdje jasno vidimo kako Hegelova dijalektika. dakako. ona je njegova heteroge­ nost« koja ga već iznutra razbija kao 'ho­ mogenog'. to ne znači da se radi o (naivno rečeno) 'svođenju čovječjeg na pri­ rodu': ono što se ovdje zaista zbiva. onostranost subjekta«. za njega mi­ sao kao takva identifikovanje. već je pozitivitet. ona je bez njega. 'unarnog'. izvan njega i uprkos njemu« (MSD. dakle kao heterogenitet. »u toj materijalističkoj dijalektici materija nije nikakva onostranost subjekta. 30). Sam je subjekt njime 'metnut u proces' protivurječja/materije. probija nivo materijalizma »za kojeg je materija transcendencija. neidentitet čuva tek otvorenost nemišIjenome. čistog gubitka/utroška ('da budemo ra­ zumljivi filozofima': materijalističkog obrata Hegelova apsolutnog negativiteta) koje ne­ dostaje Adornu. kao zastora za mi­ sao nemoguće tačke-na-kojoj-materija-misli. »Sa nesvjesnim — područjem čistog protivurječja — nalazi hegelovski temelj svoju objektivaciju i svoju realnost gdje može Apsolutna Ideja naići na mrežu koja joj dopušta 'stavljanje na noge'«. svaka je dija­ lektika (svjesne) misli tek obilazak koji ut­ vrđuje vladavinu identičkog nad neidentičkim. Obrat apsolutnog negativiteta. neidentiteta materije-koja-misli. Budući da je. to je ono što nas­ tupa jedino u procesa semiotizacije — daleko od toga da je riječ o nekakvom 'bezumnom. (MSD. 31). unutrašnjem/misaonom određe­ nju.. U tom leži jezgro Kristevinog pokušaja probijanja polja Lacanove misli i uopšte eko­ nomije Žrtve (konkretno. »Materija. gubitak samog gubitka kroz Verinnerung pojedinačnoga/vanjskoga u njegovom općenitom. jasnije is­ tupa sama njihova razlika. No.. cijepajuće kartezijanskog subjekta koje ga vodi u blizinu materijalne kontra­ dikcije«.«: »heterogenitet znači ovdje da. upravo ono mjesto zaba­ čaj a. to je temeljna problematizacija samorazumljivosti razlike Priroda/Kultura. 'čisti utrošak'.-ekonomija. nedostatak — kod 271 270 . Zbog vanjske sličnosti Kristevine afirma­ cije negativiteta zabačaj a sa Adornovim po­ kušajem »negativne dijalektike«. ostaje 'pozitivna'. 'Pr­ venstvo objektivnoga' koje. materija nije smisao. Lacanova psihoa­ naliza još ne može promisliti utrošak koji — iako neekonomijski — ne bi djelovao kao Žrtva). Tako iza protivurječja razabiremo ono »nes­ vjesno. posredovana po­ zicija. obuhvaćeno narcističkim krugom 'konstituisanja'. Kod nje 'ništa nije iz­ gubljeno'. ni njegova transcendencija. vkao apsolutan. Tek ovdje možemo ko­ načno da odredimo pojam nesvjesnoga: mje­ sto materijalnosti/protivurječja. jer negativitet gubitka stvari. čisto prirodnom trošenju'. ako je sub­ jekt (smisao) tek momenat u postojanju ma­ terije. baš zbog idealiz­ ma.

zajedno sa razlikom od klasičnog. još obilježenog 'horizontom' proizvodnje i po­ treba. Ova je podjela. i što on u svojoj neposrednoj/empiričkoj/ontičkoj datosti nije. tako reći. »Upravljani svijet« obilježava mogućnost uki­ danja podjele rada kao društvenog odnosa gospodstva kroz istovremenu radikalizaciju podjele na regulativni general intellect i iz­ vršni. tj. inherentna samome pojmu rada kao području »lukavstva uma«.« (HA. nije pozicija: »Mišljenje je samo o sebi. . Ovdje vrlo lijepo vidimo kako je »otvorenost« Adornove negativne dijalek- tike učinak petitio principu. kod Platonova idealizma: nje­ gove »definicije« (šta je čovjek itd. . naglašava kako »izvanjskost koja je postala označljiva« (tj. nedostatka 'negativiveta' koji ne bi samim sobom bio zas­ toj/pozicija. nje se prima nesvodljiv potez pozicije. pozitiviteta. istiskivanja neidentičkog. najbolje svjedoči problem ukidanja podjele rada. 64). i istina koju bi da organizuju niječe ono što u njima još nije otisnuto. "Materijalistički obrat Hegela' na nivou govora — to je jedino moguće mjesto tematizacije onoga što se 'danas u Francuskoj' artikuliše kao pokušaj probijanja 'strukturalističkog' polja označitelja teorijom pisanja. jer je nji­ hova određenost ujedno isključenje od onoga što još nije postignuto. nezavisno od svakog posebnog sadržaja. samim tim. one su jedinstvo teorijskog i prak­ tičkog.Adorna — negativiteta zabačaja koji nije već sam sobom identifikovanje. zastoji negativnosti — zabačaja«. 64). Ovo zapravo potvr­ đuje sam Adorno: misao treba da reflektira vlastitu granicu. ponovo sa prirodom podudarajući se produkcijski proces: ispunjen 'manipulativni' odnos gdje 'priroda sama radi za čovjeka' koji 'stupa ukraj'. u strogome značenju (Marx: subjektiv­ nog izraza privatnog vlasništva). ono realno-dato kome se suprotstavlja mi­ sao) »i funkcija predikacije« (koja uvijek sa­ drži kritički elemenat transcendiranja onoga čemu se predicira) »nastupaju kao . jer svaka određena kritička misaona predikacija »niječe ono što u njoj još nije otisnuto« i.. Ova je razlika nagovještena već Adornovom mišlju da — vodeći računa o društvenoj podjeli rada kao osnovi odnosa gospodstva — Hegelova dijalektika gospodara i sluge važi i za odnos samog duha (»apsolutnog gospodara«) prema prirodi.) uvijek »hoće dalje od toga što je tek prisutno i dato« (HA. historijskomaterijalističkog polja. Kristeva. one izgovaraju to što bi čovjek (prema svojoj biti »ideji«) trebalo da bude. Osnovni oblici mišljenja. sudba i zaključak. O njegovom marksis­ tičkom značaju. Ukidanje društvene podjele rada. nije već i ukidanje podjele rada kao takvog u njegovim općenitim momentima.. pak. Zato se danas još zaoš­ trava pitanje 'ukidanja podjele rada'. no kao 272 273 . sadrže u sebi kritičke momente. treba da se otvara još-nemišIjenome. negiranje i po­ buna protiv toga što se stavlja pred njega . Taj je kritički značaj tematizovao i Marcuse (u JČ). tekstualnom praksom.

tj. subjekt u kretanju vlas­ titog konstituisanja »u jednom nečuvenom značenju u svijetu«. leži u tome da se samo Ja konstituiše kao prisebnost. tj. samoodnos svijesti. uslov je svih ostalih razlika. jer nesvedljivost traga obilježava upravo nesvedljivost subjektove protežnosti. ma­ terije/Realnog. prisebnošću subjekta tre­ balo da bude »reducirano«. da je. već je djelatan »ein ichfremdes Kern« /Husserl/). svih ostalih tradova već je i sama iz­ vjestan trag« (G. Ovu rečenicu. Teorija pisanja 2 probija polje samog označitelja. tj. Rezultat razgradnje prisebnosti subjekta u procesu samoodlaganja/samorazlučivanja. sama diferencijalnost os­ talih razlika. 3 Nastup tog 'transcendentalnog traga' pak obilježava isključenje Realnog koje postaje »nemoguće«. u kojoj bi trebalo da je riječ o apso­ lutnoj imanenciji bez intencionalnosti. tj. kod Derride na­ lazimo rečenicu: »Nečuvena razlika između onoga-što-se-prikazuje i prikazivanja. 'čisti' trag/razlika. bez korelativnosti sa transcendencijom objekta. između 'svijeta' 'doživljenog'. kao što kaže De­ rrida. naime. tj. ! Namjerno odustajemo od nekakvog 'ocrta' same teorije pisanja. dakle. Derrida. razlika između onoga-što-se-prikazuje (realnog) i doživljenog-imaginarnog nesvodljiva je. ne tek ogradu znaka. razluke (Derrida). za misao nemoguću. 'apsolutnog početka' kao 'čiste pasivne sinteze' vremenovanja Ur-Hyle kod Husserla. tj. u kojoj se one strane razlike između 'pukog govora' i 'zbiljske dje­ latnosti' materija misli.ukidanja samog dvojstva znak/rad. (Derrida to vrlo lijepo pokazuje interpretacijom 'spon­ tane geneze' ego-a. razgradnjom samog subjekta govora u protivurječje. njegova upisa u Realno. središte igre tragova/razlika. »razliku između onoga-što-se-prikazuje i /njegova/prikazi­ vanja«. treba da — barem do određene granice — in­ terpretiramo protiv samog Derride. Kod »arhepisanja kao prostiranja« stvar nije u »nemogućnosti Realnog«. nadovezati Derridu na Lacana. tekstualnosti koja bi ovdje trebalo da slijedi — ovu potrebu više nego zadovoljavaju već pos­ tojeći prijevodi. čovjekov pogled u prikazivanju s Zato može S. ono što Hegel pokušava na ide­ alističkom nivou postići spekulativnom miš­ lju). iako je označitelj samog nedostatka (ujedno: ne­ dostatak označitelj a). kroz upisivanje/ /utiskivanje tragova u onom što bi apsolut­ nom 'imanencijom'. kartezijanski kazano. Dakle iako kao sre­ dište nastupa praznina. između Realnog i Imaginarnog. kao uslov (mogućnosti) svih ostalih tragova/ /razlika. kao 'transcendentalna' razlika. Materijalistička misao treba da artikuliše onu. ipak i on sam u na­ vedenoj rečenici proizvodi formulu »trans­ cendentalnog označitelj a«. ide­ alna predstava (realni proces njezina ostva­ renja — kako pronaći tačku ukidanja razlike misao/čin. prigovora Lacanu kako kod njega falos još uvijek djeluje kao »transcendentalni označitelj«. dakle. No. 95). unatoč tome. već protežan. 'nultu tačku' u kojoj je sam govor čin. 274 275 . polazeći upravo od tog odlomka. Leclaire. U toj tački čiste autoafekcije.

bi­ ljeg svrhovitog/teleološkog procesa čiji je osnovni oblik i korijen rad. (. negativitet. zato njegova misao ostaje teorijski momenat društva ko­ jim vlada produkcija. ili.) Momente za koje se čini da ih duh ima za sobom. duh besmrtan. 84—5) Bitna 'strategijska' uloga Hegelova pojma Aufhebung upravo je osiguravanje da se ništa ne izgubi.»vidi tek privid ili . raspor mišljenja i bitka. tek kao momenat na putu ka identifitetu. (Saf. bi­ tak bića. 297). nama nije teško da ustanovimo kako je ograničena ekonomija biljeg racionalnog odnosa sredstvo/svrha.. No.. nama se čini opravda­ nim prividno paradoksalno tvrđenje Sollersa. . Derrida pokušava baš probiti »nemoguć­ nost Realnog« koju otvara »transcendentalni označitelj« i afirmisati spram tog označitelja nesvodljivo heterogeni proces razluke. Sve je njoj u prošlosti neizgubljeno. Taj prijelom Lacan/Derrida-Kristeva naj­ jasnije možemo razviti na pitanju ograničene i generalne ekonomije. nego je bitno sada. koliko god velika bila. Tako je time već rečeno da sa­ dašnji oblik duha obuhvaća u sebi sve pređašnje. on nije prošao. jer ideja je prezentna.) posla samo sa sadašnjim. Jer. Ograničena ekono­ mija priznaje utrošak. kao što bi to kazala Kristeva. nasred same imaginarne 'realnosti'. no umnoženi — ek­ ran/zaslon. ima on i u svojoj sadaš­ njoj dubini. Najljepše se to artikuliše na sa­ mome vrhuncu metafizike. Ovdje Derrida može nadovezati Lacana na Heideggera i shvatiti ovu 'čistu razliku' kao samu »onto­ lošku diferenciju«.. nesvodljivi. u njemu uvijek vidi Drugu Stvar. iščezavajući momenat. naravno. da je. »ako prolazimo prošlost. njihova 'volumena' — samo prisustvo prisutnog. 276 277 . kod Hegela koji naglašava kako imamo. njegov zastoj. No. Zato Hegel govori o radu pojma. kao 'svrhovita ekonomizacija'. razliku. da se u procesu samorazvoja apsoluta gubi tek ono što je već o sebi konačno.« (Filozofija povijesti. i ne da još nije. medij površine fenoteksta kao stvrdnuća/izmeta/rezultata geno-tekstualnih operacija. (. ima posla s vječno sadašnjim.. ne čisti gubitak) ostaje na nivou ograničene ekonomije. iz­ gubljen tek sam gubitak. baveći se istinitim. tj. »Tran­ scendentalni označitelj« djeluje upravo kao — naravno. . medij ('atmosfera') tog procesa kojeg propušta u oblik prisutnog i samim tim zamračuje. imamo posla sa učinkom simbolne kastracije koja otvara rupu. tetički momenat. pri čemu u vidljivome ne može dobiti nikakav odgovor na pitanje Stvari«. ponovnoj neposred/ova/nosti rezultata. Ovdje. to se razumije po sebi. svrhovito obliko­ vanje spoljnje prirode. priznanje obilazak tek kao posredovanje na putu ka svrhi. jer filo­ zofija. Da u Freudovo dvojstvo principa zado­ voljstva i principa realnosti (gdje momenat gubitka. tj. apsolutno gledano. nedostatak (Realnog). odgode negativiteta nastaje tek iz vođenja računa o budućem zadovoljstvu.

uzmicanja. svagda se radi o gubitku koji tek otvara razliku 'izvanjskosti' i 'unutrašnjosti'. što. kod Kristeve djeluje. predstavlja onu 'Arhimedovu tačku' odakle se vrši ekonomizacija. s jedne strane. rada. ka želji koja je želja same razlike. izvornije: bitka i mišljenja. na ni­ vou Simbolnog simbolni. gubitak. svagdašnji kompromis' između želje i Zabrane. naravno. bavljenja 'realnošću'. generalne ekonomije. Jer želja. jer nedostatak je biljeg isključenja Realnog. što nalazi užitak u samo279 278 . ili kao Žrtva koja nam oduzima 'pravi objekt želje'. razluke (Derrida). Drugim riječima. višak iza označiteljskog lanca. para­ doks objekta o koji je 'drugo od samoga sebel — označiteljska je ekonomija u sebi protivurječna. zar nismo naglasili radi­ kalno ne-ekonomijski značaj označitelja. promjena pogađa tek ekonomiju želje. Stvar sama. leži u tome da kao ono 'poslednje'. jedino na taj način ona postiže svoj učinak.da i Lacanova psihoanaliza ne može da pro­ misli čisti utrošak. da ne bismo prekoračili neprestupiv prag koji je jedini 'održava u životu'. svrhovite dje­ latnosti. biljeg nemogućnosti Realnog. kao i kod pisanja. on je još uvijek ekonomija koja računa sa nečim što nadolazi. I u tome je zapravo stvar. rasterećenje koje »kao privatno pro­ uzrokuje ugodu« (SP. koji decentriraju i na taj način tek 'konstituišu' subjekta. ne nastupa Vrhovno Dobro ili nekakva pozitivna/istovjetna svrha koja svom datošću ograničava ekonomiju. Označitelj je — u apstrak­ ciji od ekonomije želje — 'isto' što i pisanje. ne znači: tačka pune prisebnosti. već upravo tačka samog cijepanja. 'topika' tako reći ostaje ista. nesvodljiva odgođenost. i na taj način nagoni na metonimijski bijeg lancem označitelja ka nedostižnom užitku. razluka je. 'iracionalna'. Simbolno je — Derridinim riječima — još uvijek koncentrirano oko »transcendentalnog označitelja«. na nivou čistog utroška. čista razlika. I ovo se pomeranje u eko­ nomiji želje (od želje kao želje Drugoga. i na taj način bez nedostatka. Kod označitelja. Da bismo to ob­ jasnili. proboj ogra­ ničene ekonomije. razgradnja subjekta u protivurječje materije/Realnog. Njegova ne-ekonomija. iako je taj označitelj rupa. nje­ govu 'autonomiju' nesvodljivost na nivo sred­ stva? Lacan. nedostatak ne postoji. 24). no označitelj još nije čisti utrošak. vlas­ titi nedostatak. pak. užitak se zbog svoje osnovne 'iracionalnosti' pojavljuje jedino u obliku užasa. racionalnog odnosa svrha-sredstvo. pak. nedostatak je imaginarni. čiji je objekt a. u nedostatku: na nivou »ograničene ekonomije«. svagda se radi o taloženju diferencijalnih tragova koji ruše prvenstvo prisustva. čistog gubitka. Ukratko. kod Lacana je užitak ono »nemoguće«. uvi­ jek odgođeno samom diferencijalnošću oz­ načitelja koja znači — kao 'arbitrarnost' — gubitak Stvari. probija polje »ograničene ekonomije«. Razlika je tek u tome da li taj gubitak nastupa kao užitak-gubitka. već čista razlika. zabačaja (Kristeva). pođimo od ekonomizacije želje i užit­ ka. kao užitak već sam rascjep.

ka — za misao — nesnosnoj tački u kojoj sama 'materija misli'. 33). tj. tj. pozicije metajezika. subjekta koji jedini probija nivo sub­ jekta Zrtve/Simbolnog.me gubitku). potrebna je Žrtva. naravno. Upravo zato jer smo 'dio prirode'. ništa od bića. paradoks predmeta koji nije drugo do svoj vlastiti nedostatak. u kojoj se Simbolno razgrađuje u protivurječje materije/Realnog. Taj subjekt Žrtve bismo. raz­ like (ne tek objekta a kao čiste razlike. koje čini da se Stvar sama zadržava uvijek Drugdje. Samorazumljivost svakidašnjeg 'saobraćaja' sa 'realnim bićima'. zbivaju se kao krpež bezdana 'pravog objekta želje' i na taj način krpež Žrtve — Žrtve koja je nužna baš zbog materijalizma. dakle. 33—4). temeljni ustroj anato­ mije označiteljske prakse »pretpovijesti« — zato je »zasluga Lacanove psihoanalize što nam je dala istinu (strukture ove prakse) kao one jedne monoteističke (to će reći »homogenizirajuće« civilizacije). (MSD. Metafizika je želja želja identiteta. nego. da bismo pos­ tigli 'slobodu' distancije mišljenja i bitka. Iz poretka Žrtve moguće je prodrijeti jedino on­ da kada želja postaje želja ne-identiteta. pak. (MSD. tako reći 'neposredno' samog gubitka/ras­ cjepa): nešto nečuveno/užasno što se nadovezuje na subjekt-u-procesu. u svome prikazivanju/pojav­ ljivanju. no i filozofija/metafizika. suviše kratko odredili njegovim poimanjem kao sub­ jekta gospodstva/znaka/prosvjetiteljstva koji se u ispunjenom obliku pokazuje kao subjekt tehničkog raspolaganja — suviše kratko. konstituisanog »simbolnom kastracijom«. podudara sa — rečeno neprimjernim/filozofskim rječnikom — 'on­ tološkim' prodorom iz Simbolnog koje čini da sva 'realnost'. heterogeniteta. Simbolna je Žrtva. nastupa kao 'privid' u kome Real­ nog nigdje nema. dakle. nemišljena 'istina' metafizike i svijeta koji je rađa. paradoks asubjektivnog subjekta koji je zahvaćen kreta­ njem materije/Realnog kao njezino protivu- rječje. pirkrivajući time vlastitu istinu da je njezin 'pravi objekt' a. razlika spram sa­ mog sebe. Zato je objekt a »objekt čiji je označiteljski impakt za neku strukturu proporcionalan isključenju mate­ rije. već krpež žrtve kao same simbolne kastracije. 280 281 . jer je žrtva kao cijena gospodstva. otvarajući želja objekta a. u toj istoj struk­ turi«. isključenjem Real­ nog.

Teorija pisanja — materijalistička teorija „produkcije ljudi" .

. materijalističko shvaćanje povijesti«. S jedne strane. što je manja količina njegovih proiz- 285 . vidi se već iz toga kako je Morganu čak pripisao da je »na svoj način ponovo otkrio . pro­ izvodnja samih ljudi. uvjetovane su objema vrstama proizvodnje: razvojnim stupnjem. »pro­ dukcije i reprodukcije neposrednog života« kao jedinstva »produkcije stvari« i »produk­ cije ljudi«. što će reći da je ovo shvaćanje izveo i na nivou »produkcije ljudi« koji bitno dopunjava Marxov nivo »kritike političke ekonomije« kao kritike epohalnog ustroja »produkcije stvari«. Što je manje razvijen rad. produkcija i reprodukcija neposrednog života. u polje marksističke misli? Polazimo od poznatog Engelsovog od­ ređenja osnova povijesnog zbivanja. a s druge — porodice. tj. pod kojima žive ljudi jedne određene epohe i jedne određene zemlje. razlike zabačaja. proizvodnja sredstava za život .Koje je mjesto intervencije teorije pisa­ nja. A ona sama je. s jedne strane — rada. odluču­ jući faktor u historiji je. . i to potrebnog oruđa. u krajnjoj liniji. produženje vrste. dvojakog karaktera. . »Po materijalističkom shvaćanju. Druš­ tvene ustanove. Koliko je on ozbiljno shvatio nji­ hovo dvojstvo. opet. s druge strane. .

društvo u kome je porodično uređenje potpuno podre­ đeno uređenju vlasništva i u kome se sad slobodno razvijaju one klasne suprotnosti i klasne borbe koje čine sadržaj cjelokupne do­ sadašnje pisane historije.. 365). čije niže jedinice nisu više rodovske zajed­ nice nego teritorijalne zajednice. Zato i prava. tj. kao dvije strane čovječje djelatnosti. revolucio­ narne prakse koja nikad nije tek puka iz­ mjena 'okolnosti'/društva od strane društvu nadređenih 'revolucionara'. « (Njemačka ideologija. u osnovi ima pravo: kod Marxa i En­ gelsa zaista je prisutno prvenstvo produkcije »stvari«. 'produkciji stvari'). unatoč nesvodljivosti tog dvojstva. RR.. na njegovo mjesto dolazi novo društvo organizirano u državu. gdje određujuću/odlučujuću ulogu igra anatomija »produkcije stvari«. izrastaju iz postojećeg društva. tj. o tome kako društveni produk­ cijski proces i porodicu ne možemo stavljati na isti nivo. pak. .voda.« (F. Oni sami se počinju razlikovati od životinja onda kad počnu proizvoditi sredstva za ži­ vot . lomi se u sukobu s novorazvijenim društvenim klasama. to. zato jer za Marxa i Engelsa čovječja povijest počinje radom u značenju 'proizvodnje stvari'. o tome kako u posljednjoj in­ stanciji odlučuje tek »produkcija stvari«. Izmjenjivačka djelat­ nost kod prvog nastaje kao predmetno-praktička proizvodnja. religiji ili po čemu god hoćemo. Pori­ jeklo porodice.. Engels. što se tiče klasičnog oblika historijskog materijalizma. Nije teško uvidjeti kako se Habermasovo dvojstvo rada i interakcije ili Lorenzerovo dvojstvo kritike političke ekonomije (historijskog ma­ terijalizma) i kritike subjekata (psihoanalize) — kod Lorenzera skoro doslovno — nadovezuje na ovo Engelsovo dvojstvo u materijalnoj produkciji života.. Zato i Engels »veliku Morganovu zaslugu« vidi »u tome što je otkrio i u glavnim crtama rekonstruirao ovu predhistorijsku podlogu naše pisane historije« (podvukao S. 1 No. (. 286 287 .). Marx govori prije svega o praksi kao »predmetnoj djelatnosti«. Neobičnije je to što... Izvor države i odnos države prema građanskom društvu«. . u obliku dvojstva produkcij­ skih snaga i oblika opštenja. nego ujedno prak­ tički čin samopromjene kojim sami revolu­ cionari postaju revolucionari. način »kako ljudi obrađuju prirodu« i »kako ljudi obrađuju ljude. teza o Fojerbahu). »Ljude možemo razlikovati od životinja po svijesti. osnovano na rodov­ skim vezama. Nimalo nije neobično što u svim 'ortodoksnim' izdanjima Po­ rijekla porodice . privatnog vlasništva i države. po našem mišljenju. navedenu Engelsovu misao prati famozna napomena sovjetskog izdavača o »pogreški« koju ovdje čini Engels. Po1 Zato sa Habermasom i Lorenzerom ne možemo jednostavno završiti kao sa primjerima unošenja 'nemarksističkog' dualizma u jedinstvenu marksističku znanost povijesti.) Staro društvo. kod drugog kao kritičkopraktička samopromjena u značenju »podu­ darnosti mijenjanja i okolnosti i ljudske dje­ latnosti« (3. Z. sov­ jetski izdavač. 9—10). 'produkcija ljudi') potpuno podređeno ure­ đenju vlasništva« (tj.. pa dakle i bogatstvo društva. razvitak pro­ dukcijskih snaga itd. tim više rodovske veze determiniraju društveno ure­ đenje. »pisana« povijest zapravo počinje tek »kada je porodično uređenje (tj. Ovo je dvojstvo »produkcije ljudi« i »pro­ dukcije stvari« nagovješteno već u Njemač­ koj ideologiji. Evropi izostala.

oktobra 1890). Kod previđanja specifičkog nivoa »produkcije ljudi« (tj.«: »One imaju preistorijsku sadržinu. nego ima veoma 'prak­ tički' domašaj odlučuje o domašaju toga kuda smjeramo u revolucionarnom procesu (kon­ kretno: odlučuje o nedostatnosti Engelsovog postavljanja problema. na pojavu fašizma itd. na društvo rodovskih zajednica. niski ekonomski razvitak preistorijskog perioda ima kao do­ punu. 27. sa­ držinu koju bismo mi danas nazvali besmis­ licom. podjeli rada. pa čak i kao uzrok. Oboje zajedno sačinja­ vaju ono što prava povijest (u Engelsovom značenju) već 'nalazi'. primjeren 'produkciji stvari'. označiteljskom produkcijom. koju zato Engels pro­ matra kao nekakav polaprodužetak prirode. o duhovima. kako dapače sam osnovni ustroj 'zapadne filozofije' (ontoteologija) upućuje ka podjeli rada. I upravo se ovdje nje­ gova misao pokazuje kao odlučno nedostatna: ova »preistorijska sadržina koju je istorijski period zatekao i preuzeo«. Ova se sadr­ žina. No. na »predhistorijsku podlogu naše pisane historije«. tj. krivu predstavu o prirodi. naravno. o jeziku). iskustvom 'strukturalizma'. upravo u značenju posredovanosti društvenom produkcijom: da­ kako. o magijskim silama itd. koja »ima većim dijelom samo negativnu ekonomsku osnovu«. stvar nije u apstraktnom problemu 'razumijevanja preistorijskih društava'. 289 288 . nasta­ janja robne proizvodnje. imaju većim djelom samo nega­ tivnu ekonomsku osnovu.« (Pismo K. vidjeli kako na nivou označiteljske produkcije klasno društvo (sino­ nimno sa odijeljenjem filozofije od mita) pret­ postavlja ideologem znaka u kome smo pre­ poznali način govora. kao 'samonikle' (naturv/uchsig). još uvijek krvnim. s obzirom na naše stoljeće. a mjestimice i kao uslov. društvene podjele rada. o čovjekovu biću. koju je istorijski period zatekao i preuzeo. Engels piše o ideološkim oblastima »koje lebde u još višim sferama« (od prava — S. naime. filozofiji itd. ne možemo pozitivno povijesno posredovati ('izvesti') iz osnovne anatomije produkcijskog procesa. koju. Vidjeli smo i kako je u svim glavnim tačkama filozofije. biće shvaćeno iz 'modela' rada. Taj »preistorijski sadržaj« nadovezuje se. Ž.) »religiji. dakle. privatnog vlasniš­ tva. pokazuje kao i te kako povijesna.). kada na mjesto zajedničke proizvodnje i prisvajanja dolazi prisvajanje od strane pojedinaca. dakle. Levi-Strauss nije slučajno izložio ustroj »divlje misli« ujedno kod mitologije i strukture srodstva. Schmidtu. dakle. Već smo. prirodnim vezama opredije­ ljene oblike društvenog života. nastajanja »prvog velikog cijepanja društva u iskorištavaj uću i iskorištavanu klasu«. od Aris­ totelove entelehije do Hegelova »rada poj­ ma«. previđanja toga da se u pitanju strukture porodice zapravo radi o Simbolnome. Te različite krive predstave o prirodi.vijest u pravome značenju povijest je civili­ zacije. od od osnovnog je značenja shvatiti domašaj ove nedostatnosti.

dakle. . kod proleterske je. hic salta!« (18. Razlog je tome sama svag­ dašnja povijesnost misli: kritika nikad nije svome objektu prosto vanjska. ali se buržoaska revolucija uopšte može izvršiti tek u 'tuđem jeziku'. . »stalno kritikuju same sebe. svaki je poraz ojača jer je prisiljava na radi291 . bježeći prema datim. njegova kritika 'još ne progovara vlastitim jezikom'. tj. Tako kri­ tika srednjovjekovnog univerzuma (čija je ideološka legitimacija bila religija) na počet­ ku nužno uzela oblik religijske herezije. jer joj — zbog siromaštva zbiljske vlastite sa­ držine — jedino tuđi jezik može da da revo­ lucionarni zamah. Racionalna kritika društva moguća je tek nastankom građanstva koje se prvo pokušavalo legitimirati svom racionalnošću: jedino zbog toga kritika može da izloži njegovu ideološku laž. hic salta!. Od počet­ nog Marxovog prodora do tačke Hic Rhodus. 149). . pitanje Simbolnog.Ovdje se krije velika zasluga Levi-Straussa: tek je on otvorio polje razumijevanja »proizvodnje ljudi«. dug je i naporan put oslobađanja od 'tuđeg jezika' kroz svijest o porazu. socijalističku revoluciju Marx prividno izuzima nužnosti 'govora u tuđem jeziku'. ne-um gra­ đanskog uma. . ismevaju svirepo temeljno polovičnosti. Parafrazirajući Marxa: ne samo buržoaski protivudarci. Mogli bismo čak reći da je u njega riječ o fetišističkoj zaljubljenosti u 'izvorni' lik »prakomunizma«. divlje i ukroćene misli. jer iza njegovog razlikovanja društava koja su odabrala sistem i društava koja su oda­ brala povijest. Socijalnu. Marx naglašava kako početni. 'ekonomske baze same nadgradnje' u razlici spram 'ekonomske baze' u značenju materijalnog procesa 'produkcije stvari'. o 'govoru tuđim jezikom'. sve dok nije stvorena situacija koja onemo­ gućuje svaJki povratak. nego se treba 290 — budući da je tako reći 'uključena u svoj objekt'.. Baš su zbog toga podvrgnute procesu 'postizanja svoje sopstvene sadržine'. neprestano se prekidaju u svom sopstvenom toku . time što je u središte postavio pitanje označitelja. i dok same okolnosti ne viknu: Hic Rhodus. brim e r . sla­ bosti i kukavnosti svojih prvih pokušaja . u 'primitivnih'. polazni nivo kritike uvijek određuje protivnike. Kod oba primjera radi se. »Stalno iz­ nova uzmiču pred neodređenom gorostasnošću svojih sopstvenih ciljeva«. njegovo polje u osnovnoj dimenziji ostaje polje 'produkcije stvari'. no upravo zato što »sadržina prevazilazi formu« i proleterske revolucije na početku govora u »frazama«. dio iste povijesne konstelacije — tek probiti do 'svog vlastitog jezika'. . pro­ leterska revolucija također je kao Antej. i Marx još 'prihvaća borbu na terenu protivnika'. nije teško da prepoznamo Engelsovo razlikovanje predpovijesnih rodovskih uređenja i povijes­ nih društava 'produkcije'. pak. revolucije stvar obrnuta. i tek naknadno 'progovorila vlastitim jezikom' građanske racionalnosti. Isto tako. 'predpovijesnih' druš­ tava. tuđim »jezicima«.. previđajući snagu koja ih pronosi.

žeđ) nikad nije dostu­ pan njihov neposredno-prirodni supstrat. Nedostatak specifičnog nivoa »produkcije ljudi« u dosadašnjem marksizmu najjasnije se izražava upravo na mjestu na kome smo od njega prividno najudaljeniji. »kritike subjekta«. jer ne vode računa o promjeni u samoj pretpostavci teorije. zbog kojeg je. osnovne anatomije »produkcije stvari«. Suvremeni kapitalizam još uvijek posjeduje os­ novnu 'iracionalnost' produkcije zbog profita. Takva su očekivanja u osnovu ne­ povijesna. tamo gdje se govori o čovjekovim potrebama kao uvijek povijesno oblikovanim/posredovanim. čiji je rezultat otkazivanje njemačkog proletari­ jata. upravo 'subjektivni faktor' bio taj koji je ot­ kazao. kako je njihova prirodnost uvijek tek nak­ nadna apstrakcija. infra­ strukturnog domašaja same ideologije koja jedina može da pokaže zašto je — uprkos 'objektivnim uslovima'. dakle. analizu anatomije produk­ cijskog procesa suvremenog kapitalizma na nivou Marxova Kapitala. da smo. 2 2 Zato su uzaludna sva očekivanja da će — kao što to negdje kaže Ernest Bloch — neko da napiše »četvrtu knjigu Kapitala«. jer je rečeno klasičnim. jer ovdje je potreba još uvijek shvaćena kao (doduše. marksizam već na početku 'zahvatio mase' u ideološkom obliku. Nedostatak klasičnog Marxovog postavljanja prob­ lema moguće je probiti tek reartikulacijom cjeline mi­ saonog polja. još ideološkim rječnikom — u 'objektivno-revolucionarnoj situaciji'. krizi produkcijskog procesa — revolucija u zapadnoj Evropi izostala. na kraju svjetskog rata. Marxovu ana­ lizu nije moguće bitno dopuniti. Posljedica poraza nije ograničenje na 'kompromis u okvirima realnih moguć­ nosti' — u proleterskoj revoluciji poraz para­ doksalno znači da smo zahtijevali premalo. čija je mogućnost kod Engelsa ostala apstraktna — i to ne samo zbog nivoa tadašnjih znanosti.kalizaciju. krije se u od­ sustvu dijalektičkomaterijalističke teorije »produkcije ljudi«. njezinom objektu. Teorijski korijen izvornog nadzora među teorijom i praksom o kome govori već Korsch. ostali zahva­ ćeni logikom 'postojećeg'. odakle se »produkcija ljudi« pokazuje kao označiteljska produkcija. Ne smijemo ustuk­ nuti ni ako na taj bijeg ispred gorostasnosti sopstvenih ciljeva naiđemo već kod samog Marxa i Engelsa. Upravo na ovome mjestu. tematizacijom 'materijalne snage'. Sto se tiče ni­ voa društvenog produkcijskog procesa. ili čak nanovo posta­ viti. tek odnosom/posredovaje zadovoljenje potreba tek sredstvo vlastite reproduk­ cije. Korijen tog razdora. uplašeni »neodređenom gorostasnošću svojih sopstvenih ciljeva«. klasičnog oblika histo­ rijskog materijalizma — nedostaje odlučan uvid u osnovnu istovjetnost 'porodične' kon­ stelacije sa ulaskom u poredak Simbolnog. nego zbog zna­ čenja samog početnog. manipulativno rađanje novih potreba čak u još radikalnijem obliku pokazuje 'iracionalnost' kruženja kapitala kome Tako možemo tačno odrediti mjesto historijskomaterijalističke psihoanalize: »kritika označiteljske ekonomije«. o tome kako nam čak kod prividno neposredno-bioloških potreba (glad. nikad dostupna) prirodna pod­ loga koja se povijesno oblikuje/obrazuje po­ sredovanjem sa produkcijom: produkcija na­ stupa kao 'opšti posrednik'/određujuća sre­ dina čovječnosti. razdora zbog kojeg dolazi do ideologizacije marksističke teorije u sa­ mom času kad ona postaje 'praktička' u zna­ čenju teorijskog samorazumijevanja zbiljskog radničkog pokreta. 292 293 .

nego o dvojstvu 'produkcije ljudi'/'produkcije stvari' (nedos­ tatak materijalističkog shvaćanja »produkcije ljudi«). jer ona se obratila psihoanalizi da bi »pratila tragove gospodstva i potiskivanja u dotad još nerazastrta dubinska područja individue u kojima leže korijeni društva koje se tvrdokorno opire strukturalnim promje­ nama. »želja Drugoga«. Kod Marxa i Engelsa nije riječ o dvojstvu povijest/priroda (nedostatak materijalistič­ kog shvaćanja povijesti). na­ ravno. objektivni. Suvišno je isticati da je ovo iskustvo sloma dovelo psihoanalizi samu kritičku teo­ riju. Marxu i Engelsu bismo mogli prigovoriti da ponav­ ljaju (na drukčijem. Taj materijalizam ostaje na području povijesti idealistički. od ekonomske baze ka nadgradnji. što je tek druga strana vulgarno-materijalističkog naturalizma (čovjek kao fiziološko biće). Skepsa psihoanalize prema marksizmu nije slučajna. Ona svakako pripada 'ekonomskoj 294 295 . već je sama želja kao takva u svome jezgru 'kul­ tura'. Ovdje pojam označiteljske prakse rješava jedno od osnovnih pitanja historijskog ma­ terijalizma: popunjava 'međuprostor' u antinomiji između 'ekonomske baze' (produk­ cijskih snaga i odnosa) i onoga što u klasič­ nom marksizmu nastupa kao 'nadgradnja'. kako se npr. Konkretno. tek se njome otvara prava dimenzija onoga što je Marx nazvao jedino materijalistički 'put prema gore'. 'dubljem' nivou) istu pogrešku koju nalaze u prethodnom. 30). Osnovni rezultat psihoanalize (dakako. a ne 'sublimacija' prirodne podloge. odgovara na pitanje kako se iz­ vjestan (na nivou ekonomske baze) 'objektivni' interes prijevodi/prijenosi u ideološki zahtjev. Lacanove) predstavlja upravo subverziju tog nivoa: ne radi se o prirodnoj potrebi kao podlozi koju — koliko god želimo 'bitno' — kvalitativno i kvantitativno mijenja produkcija. Iskustvo sloma »ozbiljenja fi­ lozofije« revolucionarnom akcijom moguće je reflektirati upravo psihoanalitičkim iznoše­ njem onog osnovnog okvira otuđenja. u osnovi premješta cjelokupnu kla­ sičnu marksističku problematiku baza/nad­ gradnja. u razlici spram prostog 'puta na dole' pukog nala­ ženja 'ekonomskih korelata' ideološkim po­ javama. simbolna produkcija.njem sa njime svi ostali oblici izražavanja života dobivaju čovječji karakter. Označiteljska praksa ('ekonomska baza same nadgradnje') pokazuje kako se objek­ tivni interes simbolizira. zaostajući iza objektivnih mogućnosti ovih promjena. ustro­ jem produkcijskog procesa određeni interes njemačkog proletarijata i malograđana na ideološkom nivou izokreće u antisemitizam itd.« (Lepenies/Nolte: Experimentelle Anthropologie und emanzipatorische Praxis. naturalističkom materijalizmu. Tako promišljena »produkcija ljudi«. želju. koji marksističkoj misli u njezi­ nom klasičnom obliku još nije postao upitljivim. 'ira­ cionalnosti'. antagonizma na nivou »produk­ cije ljudi«.

najobrađeniji je dosad prijelom sred­ nji/novi vijek — M. teorija teksta treba da izvrši na području govora. no kao takav podređen vladavini mrtvog. onoga što je »po materijalističkom shvaćanju. Lotman. pošto nivo klasičnog histo­ rijskog materijalizma već pretpostavlja izvjesno poi­ manje govora. itd. nas­ tupajući kao puko sredstvo reprodukcije ka­ pitala. i da ukine vladavinu iz­ mjene nad produkcijom. Foucault. Gouxa). Zato treba revolucionarni proces da obuhvati i rušenje vladajućeg označiteljskog 'produkcijskog načina'. odlučujući faktor u historiji«. Ovdje se doznačuje granica klasičnog marksističkog utemeljenja revolucionarnog obrata. kao utemeljenje revolucionarne mogućnosti iz mjesta proletarijata u produkcijskome pro­ cesu. 296 297 .« (RLP. sam nastupa kao granica njihova razvoja. Zato i na njezinom nivou trebamo da artikuliramo povijesni slijed 'produkcijskih načina' (ne tek opšti rez sim­ bol/znak. zbdljski-djelatna snaga produkcijskog procesa. gdje proletarijat (jedina živa. mrtvoga nad živim. shvaćanja koje se kretalo na apstraktno-analogijskom nivou. tj.3 3 I osnovno značenje poslednjih radova Kristeve vidimo upravo u prevazilaženju dotadašnjeg nedostat­ nog shvaćanja odnosa između »kritike označiteljske ekonomije« i »kritike političke ekonomije«. otuđene vlastite supstancijalnosti) treba da se afirmiše kao zbiljski subjekt pro­ dukcijskog procesa. supstancije nad subjektom. ona nužno završava na putu ka »upravljanome svijetu«. Tek konkretizacija pokazuje kako stvar nije u pukom 'ši­ renju na novo područje'. ako ne smjera i na ru­ šenje vladajućeg načina označiteljske 'pro­ dukcije'. 44). Postmarksovsko iskustvo (s jedne strane ideološka integracija radničke klase u okvire postojećeg. Kristeva). već prije svega njihov unutrašnji zglob. 46). ali se dobro čuvaju svega što bi moglo postati snaga utroška — zabačaja tog sistema« (RLP. »Ako proletarijat usvaja takvu označiteljsku praksu socio-simbolnog procesa onda se to dešava upravo u mjeri u kojoj nadmašuje svoju sudbinu producenta.bazi'. U tome se krije sudbonosna dvoznačnost 'socijalističke revolucije': ako joj u toku ukidanja otuđene produkcije ne postaje upitljivim samo 'na- čelo' produkcije. afir­ maciji produkcije protiv izmjene odgovara afirmacija tekstualne prakse protiv komunikacije itd. To što je Marx izvršio na području političke ekonomije. jedna je strana »produkcije i reproduk­ cije neposrednog života«. znaka kao ideologema društva ko­ jima vlada 'princip' produkcije (stvari). (najjasniji su primjer takvih analogija tekstovi J. s druge strane. J. vladajuće »dis­ kurzivne formacije« (Foucault). tj. s jedne strane. prije svega iz unutrašnje protivurječnosti kapita­ lističkog produkcijskog načina čiji je uslov. J. Označiteljska praksa za­ bačaja nastupa tada kao povijesna konkretizacija Marxova »carstva slobode« kojeg treba da afirmiramo u njegovoj transprodukcijskoj dimenziji. dakle. neprestano revolucionisanje produkcijskih snaga. no koji. s druge strane fenomen 'staljinizma' — u njihovom zajedničkom 'asimptotičkom' približavanju »upravljanome svijetu«) pokazuje upravo kako se »izvršna moć i njezina ideologija uvijek prilagođavaju snazi koja pojačava sistem produkcije i re­ produkcije. J.

Takozvana 'renesansa marksizma'. za­ kašnjelu. zapadnoevropskog proleta­ rijata. proleterskih revolucija. Ono što je sahranilo revoluciju bila je upravo 'materi­ jalna težina ideologije' čiji je pritisak us­ pješno blokirao pretvaranje osebice radničke klase u zasebicu revolucionarnog subjekta. Izostanak je tog osnovnog događaja — otkaz njemačkog. praksa tog vrijenja u polju teorije. Tragičnost njegova sloma leži u činjenici da se trenutak najveće pobjede historijskog materijalizma (kada se tako reći 'opipljivo' srušio liberalistički san mirnog/ /racionalnog napretka koji potpuno sma­ njuje protivurječja: poznat je šok kojeg su kod građanske liberalne inteligencije prouz­ rokovati rat i 'katastrofička' atmosfera pos­ lije njega. krize itd. 'iz' koje su govorili Marx i Engels. mogućnost revolucionarnog obrata u temeljnim okvirima klasične Marx-Engelsove teorije. da se 'svi­ jest poraza' još nije izokrenula u radikalnije utemeljenje revolucionarne mogućnosti koja bi značila 'alternativu' i tzv. sloma revolucionarnog obrata u dotad zamišljenim 298 299 . da je on u svom praktičnom djejstvu. već od početka nastupao kao ideologija. Revolucionarno vrijenje poslije pr­ vog svjetskog rata obilježava poslednju. od 'staljinizacije' sovjet­ ske revolucije do nastanka fašizma koji je upravo građanski odgovor na kriznu. tj. naravno.) je. samo dio tog vrijenja njegov teorijski momenat/ /izraz. u obliku u kome je postao 'revolucionarna snaga'. Korsch. Ono što ovdje treba učiniti jeste to da se produži sa Korschovom 'aplikacijom metoda historijskog materijalizma na nje­ govu vlastitu povijest'.Treba da povučemo radikalne konzekvencije iz činjenice (koju je izložio Korsch) da je marksizmu već 'izvorno' svojstven ras­ cjep između teorije i prakse. u kome je 'zahvatio mase'. Mogli bismo reći da se poslije tog sloma marksistička misao — i praksa — u osnov­ nom značenju još nije 'oporavila'. provala građanske ideologije (od parlamen- tarizma i sindikalizma koji premještaju re­ volucionarni obrat u 'lošu beskonačnost' do 'patriotizma' za vrijeme prvog svetskog rata i fašizma) koja uspješno razbija njegovo re­ volucionarno jedinstvo — korijen cjelokupne kasnije konstelacije. 'objektivno'-revolucionarnu situaciju. dakle otkaz tzv. 'povratne' zaključke: njegov je slom tačno slom one revolucije kojom su 'računali'. »razvijenom svijetu«. čiji je 'scenario' već predskazao Engels (ruska revolucija će kao 'signal' pokrenuti osnovni događaj — ustanak njemačkog proletarijata). šire. Gramsci. Lenjin. kao svjedočanstva njegova praktičnog djejstva. itd. /'propast Zapada'/) po­ dudarao sa trenutkom najvećeg poraza. Lukacs. 'subjektivnog faktora' unatoč 'objektivnim' uslovima za revoluciju. i iz njegova sloma sa svim sudbonosnim pos­ ljedicama (podjela radničkog pokreta na ko­ muniste i socijaldemokrate) treba da povu­ čemo. uz re­ volucionarnu situaciju tokom i poslije prvog svjetskog rata (Luxemburg. također. i time na sudbinu radničkog pokreta.

izlaganjem iracionalnog/fetišističkog jezgra. težinu poraza u 'razvijenih' zemalja. s druge se pak strane oja­ čala sposobnost kapitalizma da ovlada rezul­ tatima vlastite iracionalnosti).) Do 'teorijske svijesti' dolazi taj slom tek sa »dijalektikom prosvjetiteljstva« koju treba da odredimo kao dosad najradikalniji pokušaj tematizacije novonastalog stanja koja polazi iz marksizma. kao 'odskok' od vladajuće po­ djele na dva establishment-a.okvirima. 'individue'. ostajemo 'europocentristički' — bitan je potez događanja poslije drugog svjetskog rata. U produžetku njezina razvoja. na kraju kritičke teorije koja je nastala kao negacija objektivističkog revizio­ nizma Druge i djelimično Treće internacionale. kritička teorija. 'razvijene' zemlje. objektiv­ noj »imanentnoj logici povijesti« (Horkheimer). Poslije tog sloma. kriza 1929) do­ vela. reflek­ sije o nedostatnosti samog klasičnog oblika marksizma čija je još empirijska svjedodžba onaj slom. kao najradikalniji po­ kušaj 'obračuna sa vlastitom sviješću'. (Mi ovdje. do utvrđenja građanske kontrarevolucije. I zemlje nasred same Evrope koje barem dje­ limično čuvaju pravu revolucionarnu nape- tost (npr. što će reći: još nije artikulisalo konkretnu alterna­ tivu revolucionarnog procesa u kome bi bilo mjesta i za tzv. dobivaju takav značaj — 'strukturalistički' kazano — upravo na »fonu« opšte nerevolucionarne konstelacije. Dijalektika prosvjetiteljstva — iz­ rasla kao pokušaj poimanja očite iracional­ nosti fašizma i cjeline suvremenog kapita­ lizma. u 300 301 . 'konkretno negiralo'. Ali — ako ovdje propustimo ogroman kompleks pitanja o zbiljskome zna­ čaju ovih revolucija /u kojoj je mjeri njihov nosilac još proletarijat u strogom Marxovom značenju bezsupstancijalnog subjektiviteta produkcijskog procesa?/ — naš 'europocentrizam' barem djelimično opravdava činje­ nica da ovo revolucionisanje 'nerazvijenih' još nije preokrenulo. naravno. kod Horkheimera. Odavde prisutnost glasovitog ideologijskog problema 'modela socijalizma za razvijene zemlje' koji — samim svojim prisustvom — svjedoči baš o odsustvu zbiljske konkretne mogućnosti. 'socijalizam kao svjetski proces' revolucionisanjem 'nerazvi­ jenih' zemalja. s jedne strane. tzv. pri čemu je — kao i kod Plehanova — uloga 'subjektivnog faktora'. marksizam kao temeljni revolucionarni odgovor suvreme­ nosti na nivou 'klasika' više ne postoji. kao misao revolucionarne akcije. jer je određen »imanentnom logikom povi­ jesti«). Tako se krug zatvara: prividno para­ doksalno. kao što je to kazao sam Lukacs u jed­ nom od posljednjih intervjua. ponovno se vraćamo početku. izokreće se u misao povijesnog sjećanja na ono što gubimo sa napretkom (inače nezadrživim. jugoslovenska revolucija). (I kasnije su 'potvrđenja' historijskomaterijalističkog nauka o osnovnoj ira­ cionalnosti kapitalizma (npr. već od početka prisutnog u samome prosvjetiteljstvu kao čiji baštinik nastupa još i klasični oblik marksizma — predstavlja 'svijest poraza' par excellence.

) treba da se nadoveže na jednu metateoriju struktura transcendentalno-povijesnog subjektiviteta. jer bi time izdala »posve Drugo«. njihov »spontanitet« koji još nije obuhvaćen sveposredujućom otuđenom Cje­ linom. da spriječava samouništenje čovječanstva. Ako hoće negativna dijalektika da ra­ zume samu sebe. suština ostaje ista: odricanje Hegelovoj baš­ tini posredovanja biti i pojave. nešto u bitnome značenju 'slučajno': mogućnost proboja-kroz-iskustvo dijalektike prosvjetiteljstva potvrđena je tek činjenicom tog suproćenja. iskušava sam »upravljeni svijet«. Novumu koji bi da izraste iz imanentnih protivurječja postojećeg. Tako Adorno »konstatuje da se njegovu imanentnu kritiku ne može imanentno utemeljiti« (Bockelman). (Sa tog stajališta. »Neodredivost omogućenja 'negativne di­ jalektike' i neodredivost ideje slobode puštaju neodređen sam razmjer (Stellung) 'ne­ gativne dijalektike' spram društvenog reali­ teta. u posljednjim Marcuseovim rado­ vima.. 202—3). izbi­ janja fašizma kao 'suviše rane' realizacije upravljenog svijeta itd. Zato se revolucionarni poten­ cijal traži u 'graničnim' područjima. Cijena koju Mar­ cuse plaća za ovo oživljavanje problematike oblika političke organizacije je afirmacija neizbježnog rascjepa između politike koja se kreće na nivou 'zbilje'. na »imanentnu logiku povijesti« — mogućnost spoznaje stvari same u njezinom ne-identitetu. učini što bezbolnijom. stupa. »subjektivni višak (Uberschuss) u mislima«. kroz aktualizaciju revolucionarnih potencijala koje treba da rađa samo postojeće. Ako »posve Drugo« nastupa kao povijesni Novum (Marcuse) ili transcendencija s ob­ zirom na samu 'ovostranost' (Horkheimer). kuda vodi »imanentna lo­ gika povijesti«. tj. Razlika leži. No upravo ona to — za razliku od klasič­ nog oblika kritičke teorije. odricanje konkretnoj/određenoj negaciji postojećeg. još ne potpuno postvarena »snaga sub­ jekta«. iako ograničena. tačnije: da se kao istina onoga što za objektivistički ontologizam (no — kako negdje kaže Horkheimer — i samome Marxu) nastanka kao »komunzam«. promjena. 'realnosti' i umjetnosti kao prave slobode/igre. Zato se političkome nivou oduzima 'totalitetni' domašaj: emanci- 302 303 . u tome da svrha ove »imanentne logike« ima različit 'vrijednosni' predznak. gdje je teorija kao praktična uvijek vlastita metateorija..jezgru ograničena na to da prijelaz ka »uprav­ ljanome svijetu«. Zato i jeste — s obzirom na nužnost otuđenog društvenog totaliteta. gubitak specifistički-čovječje dimen­ zije. tek utvrđuje osnovno od­ sustvo 'konkretne negacije'. (. s obzirom na mogućnost imanentne snage negacije pos­ tojećeg. dakle. vjera u subverzivnost političke djelatnosti unutar 'raz­ vijenih' zemalja. gdje na mjesto 'pesimizma'. to će reći kao promjena samog objekta spoznaje /samo/spoznaja vlastitog mjesta u društve­ nom totalitetu — ne može učiniti. naravno.« (Bockelmann.

pak. što će reći: iz sloma revo­ lucionarnog talasa poslije prvog svjetskog rata. »materijalistički pojam slobodnog druš­ tva koje samo sebe određuje« (KT. kako kroz nju još nije progovorilo ono u postojećem zaista 'potisnuto'. umjesto drugih. poslije Lenjinove smrti. Početni oblik kritičke teorije (kojeg najbolje obilježavaju rani Horkheimerovi i Marcuseovi radovi) zapravo je u suštini još produžetak 'renesanse marksizma' kao dijela onog revolucionarnog talasa. pri čemu još nisu shvaćene misaone konsekvencije njegova sloma. naravno da je npr. kao prve i jedine realne mogućnosti njezina ozbiljenja u svjetskopovijesnim ok­ virima. pošto sama os­ nova. u svim nje­ zinim varijantama. Korsch već reflektirao unutrašnju suvislost Treće in­ ternacionale sa revizionizmom Druge.paciju još uvijek zasniva politici i društve­ nom produkcijskom procesu spoljašnje polje. osnovna teorijska šutnja o konsekvencijama teorijskog i praktičnog revizionizma Treće internacionale. već još uvijek izigravaju izvornu istinu teorije pro­ tiv 'dogmatičko'-revizionističkog termidora revolucije. no pro­ tiv 'dogmatsko'-revizionističkog termidora novne pretpostavke kritičke teorije. odakle ona iskušava otuđenost posto­ jećeg. pogađa cjelinu iz 'rene­ sanse marksizma'. Tako kritička teorija tek sa »dijalektikom prosvjetiteljstva« i njezinim misaonim nas­ tavcima povlači sve misaone konzekvencije iz činjenice da je 'filozofija ustala iz mrtvih. Dijalektikom prosvjeti­ teljstva pokazuje se kako osnovna pozicija marksizma kao »filozofije prakse« nije do­ voljna za teorijsko objašnjavanje »upravlje­ nog svijeta« i ujedno praktički 'prijepor' sa njime. pošto je bio zakašnjen trenutak njezina ozbiljenja' (Adorno). Taj 'obračun sa vlastitom prosvjetitelj­ skom sviješću'. poslije prvog svjetskog rata izrasle »filozofije prakse«. kako je ona još uvijek sadržavala nereflektiranu pro­ svjetiteljsku poziciju gospodstva. 'realizacija'. U inače oprav­ danoj kritici dijamatskog ontologizma/objektivizma sa stajališta »filozofije prakse« zijeva rupa. ova kritika prebrzo svršava sa prob- 304 305 . tj. za jedinstveni misaono/praktički 'zahvat' ove povijesne zbilje. Središnja poglavlja Kontrarevolucije i re­ volta još uvijek govore o odnosu revolucije spram prirode i umjetnosti). 196) — kao što smo već nagovjestili — još sadrži ne­ reflektiranu prosvjetiteljsku poziciju gos­ podstva čija je povijesna zbilja. Zato mu je svojstvena izvjesna 'laž principa' čija je 'empirijska' svjedodžba npr. kako je kritička teorija u osnovi još uvijek govorila za druge. Na­ ravno da je već sam nastup kritičke teorije značio kontrast vladavini revizionizma obiju internacionala. upravo »upravljani svijet«. Tek kritičko preispitivanje vlas­ titih pretpostavki pokazuje kako je praktički značaj teorije (osnovna 'epistemološka' pos­ tavka marksizma kao kritičke teorije kojom on pokušava prevladati dualizam/formalizam novovjekovnog subjektiviteta) još uvijek pri­ krivao zbiljsku razliku 'glave' i 'srca' prole­ terskog pokreta.

Daleko od toga da bi se ovdje radilo o tipičko apstraktno-teorijskome pri­ govoru. čime se praksa pretvara u transcendentalno-ontološki horizont kojeg je bes­ misleno posredovati sa ontičko-historijskim zbivanjem. nije prazna. tako reći. tehničkog procesa. no problem rješava jedino sa naglašavanjem ontičkog značaja društvenog totaliteta. sve 'primjere' za praksu uzima iz političkih procesa. Zato Habermas. konkretnog to­ taliteta koji određuje svagdašnji način po­ javljivanja cjeline univerzuma. pak. ovu rupu izražava prigovor da kri­ tička teorija prebrzo napušta ontološki nivo i prilazi na ontičku problematiku društva kao one odredujuće sredine. naravno. Rupa na mjestu prirode. dakle. zahvaćenosti totalitetom društvenog subjekta. što je u radikalnom obliku izveo mladi Lukacs. materijalistička verzija Hegelova subjekta-supstancije. posmatrajući je u njezinoj društvenoj posredovanosti. naime. gdje ljudska povijest nastupa tek njegova ograničena 'plast' itd. da bi moglo da nastupa kao 'povijesni apsolut'. dakako. izražavaju genuinu potrebu refleksije prirod­ ne podloge društvene prakse. Nedostatnost društva kao određujuće sredine ima i te kako praktički domašaj — jer upravo zbog ove nedostatnosti teorijska i praktička pozicija »prakse« ne može se odu­ prijeti prodoru logike »upravljenog svijeta«. njihov neuspjeh. čime empirijsku povijest — kretanje proizvodnih snaga — utemeljuje 'povijesni projekt'.) I unaprijed su osuđeni na propast svi poku­ šaji 'dopunjena' »filozofije prakse« refleksi­ jom prirodne podloge ljudske povijesti. (Kao jedina alternativa. u Povijesti i klasnoj svijesti. određujući je kao »društvenu kategoriju« (Lukacs).lemom prirode. a za kontemplativno-teorijsku usmjerenost — pored same 'čiste' teorije — iz radnog. obrađivanja spoljašnje predmetnosti. čiji rukopisi — sabrani u Dijalektici prirode — a koje ni­ kako ne bismo tretirali kao 'pad iz izvorna Marxova stajališta u pozitivističku tradiciju'. upravo u toj tački distancira od Lukacseva 'hegelijanstva'. društvo nije dovoljno 'snažan' osnov. Ta­ kvi se pokušaji ponovno svode na određenje svagdašnjeg razumijevanja prirode kao re­ fleksa konstelacije društvene prakse: čim. preostaje 'transcendentalizacija' subjekta društvene prakse. Najbolji je svjedok tome sam Engels. 'Filo zofski'. nju uvijek ispunjava neproblematizirano gos­ podstvo nad 'spoljašnjom' i (prije svega) 'unutrašnjom' prirodom. eksplicira 'istočni grijeh' cjelokupne filozofije prakse« kada područje prakse u strogome značenju ograničava na polje simbolne interakcije. ne Engelsova pada s obzirom na tu poziciju. učine korak iznad toga. i izlaže nesvodljivu razliku prakse spram teorijsko-tehničkog nivoa pro- dukcije (rada). itd. zapadaju u aps­ traktan objektivizam/ontogolizam općenitosti 'kozmosa'. Kako.) 306 307 . (Nije slučajno to što već Lukacs. tehničkog raspolaganja. tj. njihova blizina kasnijem dijamatu. Kritička teorija se. svje­ dodžba je ograničenosti same pozicije prakse.

Naravno da je zato već kod njega samo os­ lobađanje od ideoloških ograda kritička prak­ sa samopromjene. 'unutrašnjeg' i 'spoljašnjeg' nivoa — apstrakcijom tog jedin­ stva zapali bismo u partikularizam više prakse. ovdje iskušavamo kako proizvodna praksa. u njegovom samorazu­ mljivom ustroju. refleksijom prirodne podloge. cjelina kao ne-istina itd. obrađivanja pred­ metnog svijeta. biljeg nedostatka 'konkretne ne­ gacije' polja prosvjetiteljstva. 'roda'. pokazuje kako pravi problem nije neposredno priroda. Ne praksa kao praktično-misaoni momenat jedinstva praxis. 'otvorenost još -nemišljenome'. već u njihovoj konkretnoj sredini koju čini upravo totalitet praxisa. Jedinstvo misaonog i djelat­ nog momenta. interveniše označiteljska praksa. ali konkretni medij/je­ dinstvo promjene »spoljašnje« i »unutrašnje« prirode ostaje praksa u značenju posredova­ nja subjekta i objekta. ideološke. naglašavanje da je revolucija zajedno sa promjenom 'okol­ nosti' /samo/promjena samih ljudi. I petitio principii »dijalektike prosvjeti­ teljstva« dokazuje njezino ostajanje unutar granica prosvjetiteljstva — znaka — dakle.) u osnovi 'apstraktna'. kao druga strana oblikovanja »spoljašnje prirode« obrazovanje »unutraššnje prirode«. već u jednome značenju kojeg istiskuje sam nivo proizvodne prakse. Svaka od njih bila bi sama sobom 'već praksa'. nastupa humanizacija potreba. itd. vezana za ideologem znaka. naravno. Osnovni je motiv »filozo­ fije prakse« koji je suprotstavlja objektivizmu dijamata. misaona i 'realna' djelat­ nost dva nivoa prakse. iščezlo bi jedinstvo praxisa koje nije tek u identičkome 'općenitome ustroju' svih tih praksi. dakle. Naravno da već kod samog Marxa kao druga strana »obrađivanja stvari« uvijek nastupa »obrađivanje ljudi« (Njema­ čka ideologija). naime. odsustvo bilo kakvog općeg medija. posredovanja imaginarnog/ideal­ nog i realnog nivoa. s obzirom na koji bi se radilo o 'dvjema vrstama prak309 308 . Zato je »otvorenost« negativne dijalektike koju Adorno želi da očuva ('dijalektizacija same dijalektike'. prije svega. na koje smjera taj pojam prakse. teorijske. Ovdje. Treba. da rušenje ideološke tradicije nije — kao što glasi klasična Korschova formulacija — ništa manje ovostrana/zbiljska djelatnost od obrađivanja 'realne' predmetnosti. kako je. poli­ tičke. naglasiti radikalno asimetrički značaj tih dviju praksi. kreće se. već za­ mračuje nivo na kome je sam govor praksa: označitelj. pak. tehničke. da su. na nivou posredova­ nja 'idealong' i 'realnog'. da je misaono-praktički čin oslobađanja od 'interiorizirane' represije uslov 'realnog' oslobođe­ nja. potrebna retematizacija sa­ mog pojma prakse. subjekta i objekta itd.Neuspjeh 'dopunjenja' pozicije prakse. prakse (jedinstva misaonog i djelatnog mo­ menta) u osnovnome značenju produkcije (»stvari«). dakle. je­ dinstvo njegovih različitih momenata. vođenje računa o fragmentarnome/ /prizmatičkome značaju vlastitog misaonog postupka.

viška ne-ekonomije. tj. naravno. Ime prakse u značenju koje otvara 'strukturalizam'. u postoje­ ćem poretku podređene vladavini mrtvoga/ /prošloga. činjenicu da se produkcijska praksa uspostavlja tek potiskivanjem označiteljske. Sa druge je. tj. određujuće sredine društvenog života. možemo u nedogled izigravati jednu protiv druge. Stvar je tek u tome da ne gubimo iz vida njihov asimetrijski. sloma revolucionarne perspek­ tive u okvirima klasičnog marksizma. koja čuva odnos spram Realnog. za­ služuje pak jedino 'djelatnost' koja se ne zaustavlja kod 'realnosti'. Tek ako prijelazimo sa nivoa conflicting dogmas na nivo conflicting facts. Ili. tada. bezdana užasa užitka iza sve 'realnosti' — njezino je polje Simbolno/Re­ alno. No.) pretpos­ tavlja istiskivanje »generalne ekonomije«. no »poredak stvari (to što nazivamo: realnost) uspostavlja se maskirajući Realno« (DR. dru­ ga na nivou Imaginarno/Realno. koja. dakle. tek smješ­ tanjem »filozofije prakse« i 'strukturalizma' sa teorijom pisanja u njihovu povijesnu konkreciju. Imaginarno. tek zatomljuje odsustvo 'pravog' praxisa u njegovoj konkreciji. na nivou ekonomije želje: ustroj proizvodne prakse (»ograničena ekonomija«. svrhovita/racionalna djelatnost itd. druga se us­ postavlja potiskivanjem prve. otuđene povijesne supstancije. Nije stvar u tome da bi one 'koegzisti­ rale'. revolucije u imenu neotuđene produk­ cije. sloma revolucionarnog obrata sa stajališta proleta­ rijata kao žive snage produkcije. čime se »filozofija prakse« pokazuje kao teorijski izraz/momenat revolucionarnog vrijenja poslije prvog svjetskog rata. označiteljska praksa pokazuje se kao tvore­ vina koja prikriva ne-praktički značaj jezika u apstrakciji od produkcijskog procesa kao jezgra. njezin slom kao teorijski izraz/momenat sloma tog vrijenja. nikako ne treba razumijeti tako da je pro­ dukcijska praksa puki 'privid'. Polje proizvodne prakse je raspon idealno/ /realno. 194). pretvara u neutralan medij — znak kao jezički ideologem produkcijske prakse. proces 'ostvarenja' svjesne 'svrhe' u 'realnosti'. označiteljska praksa se u polju produkcije 'dezinves- tira'. S jedne strane. neuporedljiv značaj: jed­ na se kreće na nivou Simbolno/Realno. slobodnog/samosvrhovitog razvoja pro­ dukcijskih snaga. tj. tek tada probijamo nivo spoljašnje/apstraktne kritike. Ako ove dvije prakse apstraktno suprot­ stavimo. pak. tj. pjena povr­ šine — afirmisati valja upravo nesvodljivi dualizam praksa. korelativan pojavi znaka. paradoksa želje koja 'iracionalno' sama sebi zapriječava 'ostvare­ nje vlastite svrhe'. strane baš taj praxis učinak previđanja označiteljeva rada. Možda je upra­ vo teorija pisanja — kao što to pokazuje njezin odnos spram cjeline kritičke teorije — teorijski momenat obrata 'svijesti poraza' 310 311 . dakle.se'. ili čistog utroška/zabačaja. već sam nastup jedne prakse (proizvod­ ne) djeluje kao istisnuće druge (označiteljske). označiteljske i produkcijske.

« (Arheologija zna­ nja. osnova koju 'obogaćuju nove i nove spoznaje'. 4 Odakle ovo previđanje strukturalizma koje je u suvremenoj misaonoj konstelaciji vjerovatno jedinstveno? Odakle 'kritičke' identifikacije strukturalizma sa upravo onim poljem kojeg njegov nastup probija (znak. onda je to upravo zato jer pitanje 'političkog do­ mašaja' leži suviše u jezgru stvari. Schmidta. to da se sami pri­ govori 'strukturalizmu'. lina. Jaeggia itd. polje pozitivne znanosti koje isključuje sub4 Tako i na prigovor.). strukturalizam djeluje kao ideologija. već pružaju apstraktno-teorijske 'kritike' nespo­ sobnost povijesne refleksije. gubitak subjek­ tivnog nivoa prakse itd. ali se pretvara u ideologiju onog momenta kada se 'univerzalizira' u filozofiju. Sigurno je. — treba odgovoriti da je on pogrešno pos­ tavljen. Tako se taj prigovor. koji određuju njegov svagdašnji ustroj itd. da mi i nećemo ništa drugo do upravo to da rezultate 'strukturalizma' uključimo u marksističko polje. da oni sami ne izvode konkretno-povijesne refleksije 'strukturalizma'. radova A. o njezinim uslovima.. pa ga zato — kao 'zrak kojeg dišemo' — s vremena na vrijeme previđamo. pak. 5 Zato popularno mnijenje. 273). suviše je snažno prisutno da bismo ga mogli obuhvatiti dosadašnjim 'praktičkim' teorijama. sa stajališta kritičke teorije (cf. treba upravo preokrenuti: dok god misli da je »samo jedna 'nauka' više«. tj. zamračuje vlastitu istinu. ako i sami 'struk­ turalisti' o tome ne govore suviše često. Ali 'marksističko polje' nije unaprijed đata eje. već treba — kao što je to znao Engels — pri svakom os­ novnom teorijskom otkriću ili praktičnom iskustvu re- jekta itd.u 'radikalnije utemeljenje' revolucionarnog procesa. Time otvaramo karte koje smo brižljivo prikrivali. ili se pak zadovo­ ljavaju smještanjem u pređašnje.)? 5 Na ovo je pitanje već odgovorio Foucault: »Koji je to strah zbog kojeg odgovarate u terminima svijesti. apstraktne okvire (izraz suvremenog monopolnog kapi­ talizma. ustrajnost kod spoljašnje-refleksijske distancije koja nam uvijek čuva stvari samoj izuzetu apstraktno-općenitu poziciju. tematizirati cijelo polje. praktične kritike koja svoj objekat smješta u cjelinu njegova posredovanja sa postojećim društvenim totalitetom. I ovdje nas konkretna analiza dovodi do zaključka da 'strukturalističko' dostignuće — prodora ka »označiteljskoj produkciji« — nije moguće 'plodno uključiti' u dosadašnje polje historijskog mate­ rijalizma pošto ono već pretpostavlja izvjesno shvaća­ nje govora koje ostaje na nivou znaka. prema kome rezultati istra­ živanja označiteljske prakse mogu biti vrlo plodni tek ako ih ne apsolutiziramo u ontološku osnovu. njezinim povijesnim promjenama? . pristanak na opredmećenost suvre­ menog znanstveno-tehničkog svijeta itd. U.). odakle možemo bezbjedno 'prosuđivati njezinu vrijed­ nost' — tipički ideološki postupak zatomljavanja svake subverzivnosti. i odavde pokazuje njegovu ideološku ulogu. prema kome je struk­ turalizam prihvatljiv. pokazuje kao strah miš­ ljenja koje se boji prepustiti 'stvari samoj'. Dopustimo zato još jedno skretanje. ukoliko se ograničava na svoje 'legitimno' područje posebne znanosti. hegelovski rečeno. gube nivo konkretno-povijesne. da bismo pojačali konačnu slast. Mislim da je na ovo pitanje moguć samo je­ dan odgovor — politički.). ako re­ flektiramo društvene odnose koji žive kroz je­ zik. pri čemu sami čine ono što prebacuju struktura­ lizmu. to nije neutralna općenitost 'marksističke pozicije'. njezinim pravi­ lima. kreću na apstraktnome nivou conflicting dogmas. kad vama govorimo o praksi. Ako smo ga dosad odgađali. 312 313 ..

onda ba­ rem providnost govornih odnosa. tačnije: 314 alternativom simbol/znak. koji pripada poretku označitelja. jasno je razvijena u Dija­ lektici prosvjetiteljstva. te tako ne daje način same jezičke prakse koji bi probio polje znaka. Tekst je prostor u kome ni jedan jezik nije na boljem od drugoga. dio su same teorije: sam diskurz o Tekstu smeo bi da bude jedino tekst. no kri­ tička teorija ostaje određena znakom. Ovdje je. teorijski i praktički. traženje. Suvislost druš­ tvenog gospodstva i ovladavanja sa aristotelovskom logikom obima pojmova i hijerar­ hijske klasifikacije. »Tekst. Ovdje treba da tražimo korijene straha pred strukturalizmom: ne u besmislici da će nas strukturalizam 'do kraja opredmetiti' da 315 . u kome jezici kruže. polazište je strukturalizma u osnovi isto kao i polazište dijalektike prosvjetiteljstva: kako. koji prvi put odlučno prodire u Platona.« (UDT. na svoj način sudjeluje u socijalnoj utopiji. ni nikakvog subjekta izjavljivanja u položaju suca. uopšte cjelina 'neopozitivističkih' usmjerenja. Ako Barthes kaže da »se Teorija Teksta ne može zadovoljiti sa metalingvističkom ekspozicijom: destrukcija metagovora ili barem sumnja u njega . iz konkrecije društvenih odnosa koji žive u jeziku i kroz jezik.Ono što u Dijalektici prosvjetiteljstva na­ stupa kao nivo prosvjetiteljstva/znaka (distancije opće-pojedinačno) tehničkog raspola­ ganja u osnovi se podudara sa nivoom znaka kojeg Lacan pokušava probiti izlaganjem 'autonomije' označitelja. kao osnovni ide­ ološki ustroj društva u kojima vladaju od­ nosi gospodstva u obliku razvijene podjele rada. onda je istovremeno svjestan 'socijalne dimenzije' tog strukturalističkog poduhvata destrukcije metagovora. prije Povijesti (ako pretpostavimo da ona neće izabrati varvarstvo) ispunjuje. ispo­ vjednika. sa ontologijom općeni­ toga kao neutralnog/indiferentnog medija svojih 'primjera'. na djelu petitio principii dija­ lektike prosvjetiteljstva: naravno.. Ali taj identitet polazišta ostaje fetišistički privid bez tematizacije osnovne razlike samog misaonog puta. jasno je izložio Marcuse u (JČ). Da u njezin osnovni okvir — uprkos svim bitnim obratima — spada i suvremena formalna logika. osnovni ideološki ustroj.. 79). 89). izvan. gospodara. pak. ako ne već providnost društvenih odnosa. već u Adorna nalazimo kritiku pozitivističkog shva­ ćanja znaka kao raspoloživog/neutralnog že­ tona u imenu povijesne težine riječi. Drugim riječima. dešifratora« (UDT. I upravo ovdje nastupa strukturalizam. nesvodljivost je­ zika na neopozitivistički neutralni/raspolo­ živi sistem znakova utemeljuje iz samome jeziku transcendentne instancije. analitičara. tekstualni rad. koji se artikuliše kao samorazumljiva podloga u Aristotela i koji postiže svoju 'krajnju mogućnost' u neopozitivističkim usmjerenjima. zato što je Tekst društveni prostor koji ne pušta nikakvog govora na bezbjednom.

Tako je fašizam vjetnosti Zakona sa snage Zakona kao boda' uživanja bez užasno potvrđivanje isto­ željom. krajnjeg ideološkog pritiska kome služimo sve dok ostajemo slijepi za suštinu gospod­ stva i samouništenja kojeg krije »prosvjeti­ teljstvo«. Sudbonosni značaj ove razlike pokazuje upravo nedostatnost kla­ sične marksističke analize fašizma. To pokazuje Freudovo otkriće. što će reći. na primjer u obliku pokolja. radi o ideologiji kao zamračenju 'infrastrukture' samog jezičkog. ne bi bilo ni užitka. i to sa tradicional­ nim previđanjem materijalne težine ideolo­ gije«. stanje bez polnosti i obratno. »ali zakon. što će reći stanje bez govora. Fašizam u svo­ joj osnovnoj dimenziji »djeluje kao poziv zakonu. ako tako smijemo reći. zakon koji je potreban. o tome da bismo izgubili mjesto »na bezbjednome. što će reći misli i govori. itd. «. To se proizvodi u onome što nazivamo fašizam. Prema Sollersovoj analizi. pojave koja isto tako zavisi o užitku. 133—4). simbolnog procesa. izvan« Teksta kao društve­ nog prostora. Posljedica gubitka Zabrane užitka nije 'slo­ morbidnog posredovanja 317 . ali nesvjesna želja uvijek sve razumije. i ona — želja koja pronosi ove 'kritike' — savršeno zna o čemu se uistinu radi: o tome da bi se slomio »subjekt izjavljivanja u položaju suca. prije svega. Ta 'autonomni' subjekt samoovladavanja već je od početka praktičko-ideološka tvorevina koju traže za svoju nepomu­ ćenu reprodukciju postojeći društveni odnosi (3). . previđanjem da označiteljska praksa neposredno sačinjava dio same 'pro­ dukcije materijalnog života'. kakvu povijest još nikad nije poznala«. (. ideološkog pritiska marksističkom značenju. u kretanju 'stvari same' izuzetu poziciju gospodstva. zakon dosuđuje/nalaže užitak.« (Critiques. »marksizam pušta faši316 zam u dubinu nemišljen. jer se.) Vjerojatno se radi o krizi očin­ stva. Drugim riječima. gos­ podara . »krizi zakona«.. koji ga ne dozvo­ ljava iako ga zabranjuje. o »opštoj krizi prava«.on predstavlja 'raspuštanje subjektiviteta u opredmećenim/pozitivnim strukturama' itd. Ali ne jedino u klasičnom marksističkom značenju. očito je zakon koji — dvaput lošije — dosuđuje/određuje (infliger) užitak. Jer ako on ne bi postajao. Sve bi to značilo da se u osnovi radi o pukome 'nesporazumu'. u obliku rasizma itd. ako bi bio čisto spoljašnji. . I to što dolazi na mjesto zakona koji ne osigurava užitka. stvar bi raščistilo ukazivanje na činjenicu da 'strukturalizam u istini nije to'.. kada taj ne može više da osigurava užitak. nju nikad ne možemo prevariti (prevariti možemo tek razum). To je poziv represiji. Ovdje 'strukturalizam' odlučno produbljuje rezultat »dijalektike prosvjetiteljstva«: iskustvo kraj­ njeg nasilja kojeg sakriva u sebi 'sloboda' kao autonomija subjekta /samo/ovladavanja. Otkako postoji ova kriza pristupa užitku za­ konom. a to znači previđanjem 'infrastrukturalnog' domašaja označiteljske prakse koja rađa ideologije. stanje bez zakona je stanje bez užitka.

kao što je promašuje i svako suprotstavljanje fašizmu u vidu prosvjetiteljskih projekata »racional­ nog samoovladavanja«. koja omo­ gućuje da radnička klasa djeluje protiv svog objektivnog interesa. da bismo shvatili sav do­ mašaj pojave fašizma. on je već 'odgovor' želje/Zakona na »upravljeni svijet«. tj. klasični kapi­ talizam i socijalizam. Ovdje se marksizmu osvjećuje ostajanje unutar osnovnog okvira produkcije (stvari). Riječ je o dvjema stranama istoga. Svakako su potrebne konkretne analize uslova fašizma sa stajališta klasnih odnosa.sa Zabranom. odgovor na činje­ nicu sloma instancije »superega«. onoga što se legiti­ miralo kao socijalizam) sa fašizmom. Da li će socijalizam pro- 319 . u zbiljski revolucionarni subjekt. Činjenica da osnovni sukob dva­ desetog stoljeća — drugi svjetski rat — nije bio neposredna konfrontacija kapitalizam/socija­ lizam. 'Formula' fašizma koju predlaže Sollers (Za­ kon nalaže užitak). ali je tek kriza u »produkciji ljudi« ta koja omo­ gućuje kontrarevolucionarno razrješenje kri­ ze u »produkciji stvari«. 318 'ravnoteža' oba pola /'svako na svome mjestu' itd. sloja koji se nalazi između vlasnika produkcijskih sredstava i vlasnika (sopstvene) radne snage. 'iracio­ nalnosti' želje. racionalnost produkcije (stvari) koja nastupa upravo kao zamračenje Simbolnog. već konfrontacija cjeline klasičnog ka­ pitalizma i socijalizma (tj. dostatna je 'empirijska' svjedodžba tog iznenađenja koje pogađa i jednog i drugog. tj./ čiji je interes prije svega 'socijalni mir'. Zato svako tuma­ čenje koje polazi od »produkcije »stvari« a priori promašuje suštinu fašizma. Ako se govor o istovjetnosti Zakona sa že­ ljom čini 'apstraktnim'. sav obim krize čiji je on simptom. dovoljno je iskustvo fašizma koji svjedoči o i te kako 'realnim' učincima ove istovjetnosti. upravo ga zato nastajanje fašizma iznenađuje. višeg iz­ vršnog sloja /'organizatora proizvodnje' itd. određenog mjestom u produkcijskome procesu. Zakona. i koji kao takav zavlada u trenutku krize u kome nijedna od osnovnih klasa nije dovoljno snažna za preduzimanje vlasti). Fašizam nije tek 'preuranjena' realizacija »upravljenog svijeta« (odakle Horkheimer pokušava pro­ tumačiti njegove još neposredno 'varvarske' postupke). određenih konstelacijom »produkcije stvari« (fašistički korporativizam kao nastup 'srednjih slojeva' u strogome značenju sred­ njeg člana podjele rada. ali je prodor ka toj apstrakciji nužan. Fašizam nije tek rezultat krize u »produkciji stvari«. neposredno uzeto. već prije svega krize »produkcije ljudi« krize »očin­ stva«. ostaje apstraktna. jer prosvjetiteljska je racio­ nalnost racionalnost odnosa sredstvo/svrha. da­ kako. Ona je ta koja zaprečava — kako se to obično kaže — pretvaranje osebice radničke klase u njezinu zasebicu. što će reći: produkcijskog načina označiteljske prakse u kome kao nosilac »simbolizacije« nastupa Ime-Oca./. već još morbidnija pojava Za­ kona koji neposredno 'naređuje' užitak (ovdje se zasnivaju 'autoritarni karakter' i 'sadomazohistički potezi' fašističke 'psihologije').

jednakost. ali ostaje misaona či­ njenica da se kritička teorija upravo iskus­ tvom fašizma slomila kao praktička misao revolucije. u Adornovom i Horkheimerovom značenju) kao zamračenja 'iracionalnog' subjekta želje. sudbonosno zato jer je kapitalizam ovu alternativu već pronašao u obliku fašizacije. 'nova teorija u novim okolnostima'. uzajamnog priznavanja. shvaćanjem zbiljskog individualiteta kao pomirenja općenitog i pojedinačnog. 'realne' snage konkretne negacije pos­ tojećeg. i ako hoćete lju­ dima pustiti slobodu. ili sloboda/pra­ vičnost. to manje slobode. Sloboda. to manje pravde. kroz kritiku Hegelova spekulativnog rješenja koje ideo321 320 . trebalo da bude takav da bi ga slomilo iskus­ tvo fašizma. nije puki apstraktno-teorijski prigo- vor. pošto se — sledeći ovome interesu — podređuje posebnome. ukazi­ vanjem na činjenicu. dalje i Mara — naravno. to je divna pa­ rola. Može se raspravljati o tome da li su oni 'pretjerali' u svome 'pesi­ mizmu'. onda treba da ograničite slobodu. nemoć nužna posljedica nivoa postavljanja pitanja u samom početnom 'revolucionarnom' obliku kritičke teorije. što će reći da je iz misaonog su­ koba sa povijesnom zbiljom kraja prosvjetiteljsko-građanske 'slobodne individue' izišla bez djelatne alternative. reflek­ siju kasnog Horkheimera koja prividno nema veze sa ovim pitanjem. »Pravičnost i sloboda su naravno dijalek­ tički pojmovi. toga su svjesni već sami autori Dija­ lektike prosvjetiteljstva. Što više pravičnosti. što više slobode. Sam je početni nivo. Ova nemoć ujedno pokazuje kako naše naglašavanje zna­ čenja petitio principii dijalektike prosvjeti­ teljstva. Ovdje otkazuje čak i Adornovo i Horkheimerovo shvaćanje fašizma koje najradikal­ nije problematizuje samorazumljivost pros­ vjetiteljske pozicije.kako se radi o nedijalektičkome suprotstavljanju par excellence. zasebice općenitog. već upravo ograničenje pukog partikularnog interesa s obzirom na koji indivi­ duum baš nije slobodan. označiteljske prakse — to je pitanje sudbo­ nosno. toga što kao jedina mogućnost slo­ bode uprkos svemu ostaje samo prosvjeti­ teljstvo. bratstvo. Vrlo lako bi bilo ove misli 'dotaći'. Ali ako hoćete održati jednakost.« (Sehnsucht nach dem ganz Anderen.naći djelatnu alternativu 'racionalnome' sub­ jektu rada. naime. odgovor iste teorije na nove 'okolnosti'. da je taj petitio principii teorijski rezul­ tat odsustva zbiljskog revolucionarnog sub­ jekta. tj. 86). Uzmimo npr. produkcije (stvari). racio­ nalnosti prosvjetiteljstva (naravno. Ova je. tako i opšta pravna određenja nisu nekakvo 'ograničenje slobode'. time što je u dijalek­ tici samosvijesti pokazao kako je sloboda in­ dividua moguća tek unutar općenitog medija duha. kako je već Hegel prevazišao apstraktnu su­ protnost sloboda/jednakost. Kako. pak. s obzirom na mogućnost i domašaj revolucionarne akcije. »dijalektika prosvjetiteljstva« nije jednostavno druga. onda ne može biti ni­ kakve jednakosti. ona je retematizacija. dakle.

čije prekora­ čenje za njih znači korak u bezumlje. sve bi to značilo apstraktno-nepovijesnu kritiku koja previđa konkretno-povijesno iskustvo iza ove refleksije: perspektivu »upravljenog svijeta« kao ispunjene jednakosti-pravde bez slobode koja samim svojim postojanjem tera u laž sve one pokušaje pomirenja. Ovdje. pak. iščeznuće nadodređenosti. ne samo u početnom obliku kritičke teorije. »Ne postoji demo­ kracija označitelja« (Sollers) jer bi ona značila upravo iščeznuće označitelja kao Dru­ goga. 'izvorna' pukotina u jedinstvu teo­ rije i prakse. koji bi se oslobodio vlastite nadodređenosti. naravno. Ova »nejednakost«. spoljašnja snaga koja traži odricanje od njihove slobode. za cijenu pretvaranja zbilj­ ske individue u apstraktno/slobodnog sub­ jekta čija sloboda u mediju općenitoga tek prikriva njegovu zbiljsku ne-slobodu u 'po­ sebnome' (npr. nasuprot »upravljanome svijetu« kao is­ punjenoj vladavini znaka. opet interveniše teorija pisa­ nja. Nije stvar u tome što bi Adorno i Horkheimer. kojima zbog toga njihov zajednički interes stoji na­ suprot kao strana. odakle možemo iza »slobode« kao »ne­ jednakosti« razabrati samu tekstualnu prak­ su. opšte i pojedinačno. već samo odsustvo transparentno-općenitog medija. nije tek posljedica 322 323 . mogućnost »transparentne komuni­ kacije«. zajedno sa čuvanjem racionalno-kritičke pozicije ona održava distanciju spram 'masa' koje bi 'progovorile'. To ne znači nejednakost kao nadodređenost jedne grupe ili klase drugoj. Granica koja Adorna i Horkheimera zadržava unutar prosvjetiteljstva. No. mogućnost čiste određenosti/općenitosti kao medija »jed­ nakosti«. užas pred njezinim prekoračenjem igra dvoznačnu ulogu. 'slobodno' prodavanje vlastite radne snage) — suprotstavljenost slobode i jednakosti/pravde određuje kao ideološki iz­ raz suprotstavljenosti partikularnih interesa pojedinaca u građanskome društvu. Na taj način uviđamo politički korijen petitio principii. već u cjelini dosadašnjeg marksizma koji je baš zato (prema Korschu) već 'izvorno' zahvatio 'mase' u ideološkome obliku Taj rascjep. 'izgubili proletersku poziciju' — na­ protiv. tj. I tragična je granica Horkheimerove misli upravo u tome što za njega »sloboda« nas­ tupa kao ono »imanentnom logikom povijesti« iščezavajuće.loški miri pravdu/jednakost i slobodu. kao što smo to već vid­ jeli. uzajamnog priznavanja u providno­ me mediju. dakle — paradoksalno — upravo krajnju »objektivaciju' subjekta. iz­ među teorijskog i ideološko-praktičkog mo­ menta. koju oni neće da prekorače. provala ove 'distancije spram masa' tek eksplicira ono što je bilo prisutno. određenosti konkrecijom vlastite materijalne lokacije. ne više kao stvar praktički-revolucionarnog procesa. ukidanje oz­ načitelja u neutralnosti znaka. bilo da je riječ o jeziku ili moralu. upravo ruši svaku poziciju metajezika. zbog objektivno-nerevolucionarne si­ tuacije. gospodstva.

neposredovanome početku) pri­ jeko Grundrisse. iz kojeg govori klasični marksizam. nego vanjski činioci (ekološka pitanja. I upravo između ovih dviju nužnosti odigrava se naš problem: rad kao »baza« čovjekova bitisanja ostaje »pri­ rodna nužnost« tehničko-teorijskog odnosa »vanjske svrhovitosti«. najasnije se po­ kazuje kroz problem odnosa »carstva slobode« i »carstva nužnosti«. No. kako su posto­ jeći odnosi granica njihova razvoja. on pogađa sam marksizam koji neizbježno smjera ka imanentnoj prak­ tičnosti. Otvara se mogućnost stupnjevitog raz­ voja produkcijskih snaga. ne slučajno. Iskustvo »upravljenog svi­ jeta« (der verwaltete Welt) mijenja ovu per­ spektivu. potiskivanja bezimene želje masa. itd. u poziciju proletarijata označiteljske prakse. proizvodnje koja nije samosvrha. vladavine mrtvog kapitala nad živim radom. Zato treba 325 . Upravo pogledom u to kako je obrat odnosa produkcije nužan za dalji razvoj produkcijskih snaga. u cijelom Marxovom opusu. Previđanja ove mogućnosti. nego proizvodi predmete za za­ dovoljenje sebi vanjskih predmeta. još je obilježen tragom gospodstva. praznina nastupa u onome što se Marxu ipak pokazivalo kao nedvojbena nuž­ nost. i nužnost u prostome značenju 'onog što uvijek treba da bude' kao »baza« čovjekova bitisanja (rad kao »vječita prirodna nužnost«). socijali­ zam nije više »utopijski« već postaje »znan­ stvenim«. i Kritike Gothskog pro­ grama (poznate 'dvije faze komunizma') do III toma Kapitala (odnos radnog i slobodnog vremena).. kao društveni odnos. tačnije: kroz problem dvostrukog ukidanja carstva nužnosti.'nezrelosti masa'. vanj­ ska svrhovitost rada ostaje u pretpovijesti obuhvaćena samosvrhovitošću perpetuiranja otuđene povijesne supstancije. otuđenih (kapitalističkih) odnosa. unutar osnovnog okvira postojećih. očita iracionalnost 324 trošenja prirodnih izvora. sadašnjim radom. radi o izvjesnoj dvoznačnosti. pri čemu se.. Povijesna granica Marxovog 'materijalis­ tičkog obrata Hegela' vidi se upravo tamo gdje je njegova misao naizgled 'najotvore­ nija': kod njegove misli o alternativnosti po­ vijesti (»komunizam ili varvarstvo«) treba skrenuti pažnju na to da je riječ o dilemi daljeg razvoja ili zastoja. na različitim nivoima. njihanju između historijskog slijeda i sinhronog dualiteta.). Dvostrukosti ukidanja odgovara samo carstvo nužnosti kao jedinstvo dvos­ trukog: nužnost kao otuđena društvena sups­ tancija koja vlada živim. od Manuskripta 1844 (odnos komuni­ zma kao još sa otuđenjem posredovanje afir­ macije čovjekove biti prema socijalizmu kao pozitivnome. sam povijesni in­ teres proleterijata sa kojim računa. što će reći da je on praktička svi­ jest one snage čija je povijesna mogućnost i zadaća taj obrat. 'Mase' zaista 'progovaraju' tek radikalizacijom pozicije proleterijata produk­ cijske prakse. Kao moguća granica njihova razvoja ne nastupa više »sam kapital«. čak propada pro­ dukcijskih snaga. Drugim riječima. Ovo pitanje nastupa. kod Marxa.

a ne zbog samoperpertuiranja kapitala. no ostaje vanjska svrho­ vitost. I Marxov pojam rada u njegovoj općenitosti određen je — pozivanjem na Hegela — upravo na nivou vanjske svrhovitosti »lukavstva uma«. instrumentalnosti. car­ stvo nužnosti ostaje »baza« svakog društva. da bismo posle (dru­ go ukidanje) mogli raditi zbog samog rada. Carstvo nužnosti u značenju otuđene supstancije (»slijepih snaga«) ukinuto je. i upravo ovo 'naivno' oslanjanje na mogućnost instrumen­ talnosti »carstva nužnosti«.« (Kapital III. Ovome suprotstavljeno car­ stvo slobode također je određeno nadovezi- vanjem na Hegelovo razlikovanje vanjske svrhovitosti i samosvrhovitosti. Historijski.najprije (prvo ukidanje) da zaista radimo za zadovoljenje naših potreba. no zbog 'ma­ terijalističkog obrata' nije moguća Aufhebung carstva nužnosti u carstvu slobode. to smo više slobodni (Engels) — to je poznata »osveta prirode« kao cijena vlasti nad njome. stavljaju je pod društvenu kontrolu. 828). Na ovome nivou sloboda zaista znači spoznatu nužnost: spoznaju najprimjerenijeg instrumentalnog odnosa. najprimjereniji njihovoj čovječnoj prirodi. Marx promišlja bitno 'naivno': čistom instrumentalnošću »carstva nužnosti« otvara se »slobodno vri­ jeme« za »višu djelatnost«. Tako dolazimo do prividno paradoksal­ nog rezultata da Marx »carstvo slobode« puš­ ta čak suviše neodređeno. u kojeg »carstvo nužnosti« baš kao čista instrumentalnost — ne više kao otuđena supstancija društvenih odnosa — postaje samosvrhom u pervertiranom ozbiljenju car­ stva slobode (»samosvrhovitog razvitka pro­ dukcijskih snaga») i totalizuje se. u njegovom 'čistom' ob­ liku. Daleko od toga 326 327 . i time pretpostavka »viših djelatnosti«. nego os­ tajemo kod koegzistencije dvaju carstva. da je vrše sa najmanjim utroškom snage i pod uslovima koji su . obuhvaća­ jući carstvo slobode. nego prema radu. zapriječuje promišlja­ nje povijesne mogućnosti »upravljanog svi­ jeta«. umjesto da ova izmjena vlada njima kao slijepa snaga. tome odgovara 'prva faza komunizma' u koje se dobra ne dijele prema potrebama. riječ je o slobodi unutar carstva nuž­ nosti. koja bi zaista os­ tala puka instrumentalnost u službi čovjeko­ vih »pravih potreba«. Što su više naši vlastiti postupci za nas nužno određeni. . određujući ono područje spram kojeg bi trebalo da se odnosi kao puki instrument. dolazimo do carstva nužnosti kao vanjske svrhovitosti. da ga čak suviše postavlja kao ono »drugo« čija bi svaka po­ vijesna konkretizacija u sadašnjem momentu ostala obilježena postojećim. Slobodi u njezinoj razlici spram »spoznate nužnosti« preostaje tako tek 'ograničeno područje' »vi­ ših djelatnosti« u koegzistenciji uz nužnost. Posredovanje dvaju carstva. u značenju otuđene supstancije. 'najboljih sredstava'. Time dolazimo do naoko paradoksalnog re­ zultata: tek ukidanjem carstva nužnosti. koja je moguća jedino na taj način da društveni subjekti izmjene stvari sa priro­ dom »uređuju racionalno. Drugim rije­ čima. .

Dvostruko ukidanje carstva nužnosti valja odavde reinterpretirati kao ukidanje otuđe­ nog rada i ukidanje samog rada. preformulisati kao sam odnos zabačaja i njegova potiskivanja poljem znaka. . time je nagovješteno prevladavanje dvojstva car­ stva nužnosti i carstva slobode: samo car­ stvo nužnosti — »područje materijalne pro­ dukcije u navlastitome značenju« — dobija tako reći 'unatrag' drukčije značenje. već da i samo polje produkcije zahvati ekonomija užitka/utroška.da bismo ograničenjem tek na racionalnu or­ ganizaciju nužnosti kao »baze« slobode os­ tavili slobodi otvoreno mjesto. dakle. kod čega valja naravno tog 'drukčijeg' novog subjekta' od­ rediti upravo kao subjekta-u-procesu. već u tome da u sam produkcijski proces »ulazimo kao novi subjekti«. carstva nužnosti. i on će ulaziti u proces neposredne produkcije kao novi subjekt«. (Kapital III. a da time nismo već kvalitativno odredili samu slobodu. biva zahvaćeno carstvo slobode. dakle. . kao »imaginarna dopuna« produkcijskoj praksi. ovdje leži bit stvari. pret­ postavka istinski čiste instrumentalnosti »car­ stva nužnosti«. da je »generalna ekonomija« ta koja 'daje boju cjelini'. tek u ograničenom/patvorenom obliku kao svoju »imaginarnu dopunu« (Marx). Carstvo slobode počinje tek kad pre­ staje rad kojeg nalažu spoljašnje svrhe i nuž­ nosti. u — svaki put povijesno konkretizovanom — obliku 'graničnih' pojava koji ruše vlada- 328 329 . u krajnjoj tački: odnos označiteljske i produkcijske prakse. čija bi »baza« trebalo da bude racionalno organizovana nužnost. polje užitka/utroška. u razlici spram subjekta produkcijske prakse. stoga. Ovdje nama može pomoći i sam Marx: » . tek na taj na­ čin ona tako reći dolazi do svoje istine. ono dakle leži. »ograničene ekonomije«. stvar u tome da bismo — banalno kazano — 'prestali produ­ cirati'. Marxov dualitet carstva slobode i carstva nužnosti treba. sub­ jekta označiteljske prakse. Tek se na taj način Marxova slutnja samosvrhovite slobodne dje­ latnosti kao umjetničke djelotnosti oslobađa još metafizičke/prosvjetiteljske određenosti nivoom proizvodnje/potreba. Nije. »generalne ekonomije«. s one strane svijeta rada. izostanak pozitivne određenosti »carstva slobode« pronosi 'naivna' pretpos­ tavka kako možemo — dakako tek u najosnovnijim potezima — opredijeliti racionalno uređenje njegove »baze«. u kojoj je označiteljska praksa dopuštena jedino u patvorenom obliku. Tek bi to bio pravi prijelom sa »predpoviješću« koja se definira vladavinom produk­ cijske prakse. s obzirom na svoju pri­ rodu. s one strane područja materijalne pro­ dukcije u navlastitome značenju«. 828) Ovo će istinski »slobodno vrijeme« — Marxovim riječima iz Kapitala I — »svog vlasnika promjeniti u drukčijeg subjekta. da nije više »ograničena ekonomija« ta koja vlada Cjelinom i dopušta označiteljsku praksu.

bez ovih mjesto-držatelja. i »logike srca« kao bezdana nesvodljivo rasredištenog. do­ puna. mašina so­ cijalne /re/produkcije uopšte ne bi protekla. radi o razmjeru nadodređenosti: odlučna borba/kontradikcija označi­ teljske i produkcijske prakse patvoreno je re-preznetirana na vladajućoj sceni Socijal­ noga/Produkcije. opet o tome što taj nedostatak. koji na taj način doslovno 'drži skupa cjelinu'. radi se. zasjenjena ostaje činjenica da je rupa/ /praznina koju zapunjuje ova dopuna kon­ stitutivna za sam nastup Socijalnoga. Opet se. on upravo kao prazno mjesto — is­ punjeno imaginarnim dopunama — zatvara krog Socijalnoga. Ove su 'granične' pojave provale/povrat­ ka označiteljske prakse zaista puki dodatak/ /višak uz totalitet Socijalnoga. njemu treba označiteljska praksa kao njegova »imaginarna dopuna«. nikad ispunjeni krug — zato. (Odavde bismo. 'iracionalnog' iako 'proračunatog' Zahtjeva Drugoga (npr. već »simbolni«.vinu »ograničene ekonomije«: religija/»sakralno«. totalitet sa rupom. dakle. tj. umjetnička praksa. 'klasa klasa'. nije »imaginarni«. kao »imaginarnoj dopuni« ovostrane bjede. ono ostaje na nivou 'konačnoga'. božje riječi). Ove »imaginarne dopune« u dopuštenom. koje je u samome sebi rasredišteno. naravno. nastupiti kao 'skup skupova'. pak. no upravo kao takve nužne: polje socijalno-produkcijske prakse. bez kojeg bi Socijalno raspalo. naime upravo zato nikad ne može obuhvatiti 'cjelinu'. srušila bi se cjelokupna ekonomija želje subjekata (metafizički kazano: proderao bi se imaginarni krpež 'smisla života'). »tekstualna praksa«. 'zaptivač' koji zapunjuje rupu. Ono čijim se potiskivanjem tek uspostavlja društveno-produkcijska prak­ sa. na 'površini' scene ove prakse nastupa kao puki »imaginarni« dodatak/višak. 'drži skupa' njegovu 'cje­ linu'. erotička praksa itd. — rascjep koji se vuče od 'mitske' su­ protnosti »sveto«/»profano« do novovjekovne dvostrukosti »logike uma« (Descartes) i »lo­ gike srca« (Pascal): »logika uma«. njegov je totalitet elipsoidni totalitet. ovladanom/patvore­ nom obliku unutar polja Socijalnoga re-prezentiraju (drže mjesto) ono satnim nastupom tog polja potisnuto. tada nije ništa drugo do povijesna konkretizacija is­ kustva mogućnosti »carstva slobode« — da­ leko od toga da se radi o apstraktno-nepovijesnome 'principu'. naravno. »ograničene ekonomije«. nije nedostatak kojeg bi ukinuo obrat unutar samog polja Socijalnoga /nastup neotuđene produkcije/. trebali radikalno reinterpretirati Marxove stavove o religiji itd. što će reći: koje se uspostavlja potiskivanjem specifičnog ni­ voa označiteljske prakse. tj. ako je u »predpovijesti« uloga umjetnosti upravo u tome da se u 330 331 . što će reći: nje­ gova je praznina konstitutivna za samo So­ cijalno. praznina u polju Socijalnoga koju zapunjuju »imaginarne dopune«. No.) Zabačaj. gdje vlada »ograničena ekonomija« transcendentalnog subjekta koji svojim 'računom' totalizira cje­ linu zbilje kao raspoložive predmetnosti.

37). Imenom-Oca osigu­ rane socijalnosti subjekta. One su 'indi­ ferentne' jedna spram druge. profanoj' dje­ latnosti značaj »užitka-u-procesu«. kakva jeste njezina usmjerenost prema prijelomu unutar samog područja so­ cijalnoga?. proboj rascjepa između profane/instrumentalne/so­ cijalne sfere i onoga što preostaje. viška koji u ideologiji nastupa kao 'sveto' itd. u kojima zaista 'mase progovaraju'. onda u temelju otpada 'dvostepenost' »razotuđenja«. onda treba da bude »carstvo slobode« (zabačaj. nužno istakne u pozitivitet »uni­ tarne i tehnokratske vizije« (SP II. zar to ne znači da zapadamo u arheološku prevaru gra­ đanskih 'avangardističkih' umjetnika koji zbilju socijalne revolucije nadomještaju 'po­ etskim revolucijama'. da je tako reći istrgne eshatologijskome značaju uspostav­ ljanja novog pozitiviteta. ili čak suprot­ stavljene. I to što vladajuća ideologija po svaku cijenu zabranjuje. revolucija kroz previđanje 'transsocijalne' dimenzije zabačaja. Taj je rascjep između 'konačnog i beskonačnog' — kako smo to već nagovjestili — uvijek biljeg 'profane' pozicije gospodstva. užitka/ /utroška revolucionarne djelatnosti koji vaz­ da nadmašuje i utemeljuje njezinu instrumentalnost/svrhovitost. provala 'revolucionarne energije' koju što prije pokušava 'kanalizirati' instan­ cija re-prezentacije — ono što Kristeva na­ ziva 'uvođenje beskonačnosti procesa označa­ vanja u konačnost socijalne prakse'. da da samoj 'mundanoj'. čija je provala u velikim društvenim prelomima. Ali. ako revolucija ostaje tek društvena (U značenju afirmacije društvenih subjekata produkcije i potreba — dakle. ostavljajući zbilju onakvom kakva jeste? Daleko od toga: sama dimenzija društvenosti nastaje potiskivanjem zabačaja. društvenih subjekata proizvodnje i po­ treba. utrošak) na djelu već u samome »carstvu nužnosti« (političko-socijalnoj revo­ luciji). uopšte čitav sklop socijal­ nosti. Ako se. »Tekstualna praksa« prerasta nivo soci­ jalne revolucije. »zaslijepljenje socijalističkih revolucija za proces koji ih pronosi«. 332 333 . društvenosti koja još potiskuje bezimenu želju masa. to je upravo sklop »teksta«/zabačaja sa političkom dimenzijom. unosi/vraća potis­ nuti zabačaj. kod kojeg ostaje Mara. pak. jer ona rasprskava samu pretpos­ tavku ove socijalnosti. prestaje biti stvar 'avandarde' i pos­ taje sudbonosno pitanje mogućnosti povijes­ ne alternative ispunjenju 'prosvjetiteljstva' koje se preokreće u fašizaciju. Ovdje govor o »zabačaju« i »tekstualnoj praksi«. njezinog subjekta).područje ograde znaka. nje­ zinu nesnosnu 'socijalnost' koja se ne može zamisliti unutar metafizičke/prosvjetiteljske socijalnosti »unarnih« subjekata samoovladavanja. zato se kod odnosa označiteljske prakse i društvene revolucije ne radi ni o 'indiferenciji' prve spram druge ni o pukome 'paralelizmu' (gdje bi prerastanju dimenzije znaka u tekst na društvenom nivou 'odgova­ rala' socijalistička revolucija).

1967. 1970. 4 (IC). 1970. 1967. Pariš. u Scilicet. Beograd. mitologija. 1969. Matica srpska.: Autor de la passe. Georges: La part maudite. Pariš. 1971( KSM). Maspero. u Scilicet. Die Verneinung i Die Zukunft einer Illusion. Du »Capital« a la philosophie de Marx i L'objet du Capital. u Histoire de la philosophie. Totem und Tabu. prema srp. semiologija. intervju u La Promesse. Mi­ nuit Pariš. Pariš. XIV. W. Sigmund: Traumdeutung. 45 (GI). Ljub­ ljana.: L'infini et la castration. u Tel Quel. Od umetničkega dela do teksta. Prešernova družba. Jacques: L'ecriture et la difference Seuil. Hubert: Le gardien de Finterpretation. Maspero. cit. Jenseits des Lustprinzips. I I / m . Pa­ riš. Deleuze. Sir Arthur Conan: Srebrni plamen. Pariš. Damisch. Pariš. G. XIII. G. Freud. 2/3. anon. 1968 (LC). IX. u Scilicet. Minuit.LITERATURA I. Bataille. 1973 (AP). Seuil. u Lire le Capital I—II. Positions. 1967 (G). 30/31.: Pour une logique du fantasme. Doyle. Beograd. Gilles: A quoi reconnait-on le structuralisme?. anon. 1973. Le XX-e siecle. G. G. u Problemi. Pariš. 1972 (UDT). W. 2/3 (LF). Librairie Hachette.: Le clivage du sujet et son identification. Louis: Pour Marx. Tumačenje snova L Odabrana djela. 110. u Spomini Sherlocka Holmesa. anon. Derrida. Seuil. prev. Ljubljana. 1965. W. Lenine et la phi­ losophie. Roland: Književnost. Maspero. 335 . Primarna: Althusser. (CS). anon. u Scilicet. Pariš. De la grammatologie. Nolit. 4. Barthes. W.

10/18.. Franz: Ueber Marx und Adorno. L'order du discours. Cačinović-Puhovski. Zeit und Sein. Jacques-Alain: Action de la structure. Julia: Semiotike. Zagreb. (MSD). Engels. Safouan. Pre­ davanja iz strukturalne poetike. u Tel Quel. Friedrich: Rani radovi. Frankfurt. tekstovi u Hermeneutik und Ideologiekritik. 1968 (Saf). B. 1971 (HI). Miller. 5 (EP). son »fou« et la psychanalyse.: Wahrheit und Methode. Mannoni. J. Th. u Praxis. Petković. 3 (Rep). 1962. Neske. 1945. Pariš. Frankfurt. Zagreb. Nakladni zavod Ma­ tice hrvatske. Pariš. Razvitak socijalizma od utopije do znanosti. Umberto: Kultura /informacija /'komunika­ cija. Pfullingen. 1968 (EI). 1970. Union generale d'editions. Schreber. Albin Michel. u Tel Quel. u Cahiers pour l'analyse. Aristotel: Organon. 1969. Makol Verlag. 1970. II. 1966. Veselin Masleša. Naprijed. Denkwiirdigkeiten eines Nervenkranken. Sarajevo. La revolution du langage poietique. Mohr. Heidegger. M.: Teškoće u skladanju i u shva­ ćanju nove glazbe. u Problemi. Pisma o istorijskom materijalizmu. 106— 107. Zagreb 1973. Th. 1969 (DA). u Cahiers pour V analyse. 1950.: Dialektik der Aufkldrung. Seuil. Zagreb. Pariš. Tiibingen. Martin: Holzviege. Levi-Strauss. Seuil. Suhrkamp. Beograd. F. 1966 (ND). Claude: La pensee sauvage. u Tel Quel. Lotman. Marcel: La pensie chinoise. W. diskusija u La Psychanalyse I. 1968. 336 337 . u Zur Sache des Denkens. Pariš. Frankfurt 1972. Pariš. Suhrkamp. Habermas. Legitiraationsprobleme im Spdtkapitalismus. Naprijed. Sekundarna: Adorno. u Tel Quel. Kultura. 1971. Zagreb 1945. Naprijed. Leclaire. 1959. Suhrkamp. Gallimard. Granet. Negative Dialektik. Rastko: Mesčevo zlato. Na­ prijed. Porijeklo porodice. Suhrkamp. Gadamer. 1973 (L). Fischer. 1948. Suhrkamp. Tri stu­ dije o Hegelu. W. Weber. u Bataille. Maud: Le psychiatre. G. 1970 (PFP). Niemeyer. u Cahiers pour l'analyse. Klostermann. Critiques. ou les impasses d'une sortie radicale.: predgovor za D. 1972. Seuil. Michel: L'archeologie du savoir. 10/18. 1972. i Horkheimer. 1973. 52 i 53 (SP). Pariš. Reponses a des etudiants en philosophie. 1966. 1973. u Qu'est-ce que le structuralisme?. Lang. Nu. Eco. 1955. Sollers. H. 44. Zagreb. Suhrkamp. Jacques: Ecrits Seuil. Frankfurt. Frankfurt. Frankfurt. Serge: Les elements en jeu dans une psychanalyse. Nolit. Ullstein. tekstovi u Hermeneutik und Ideologiekritik (HI). Moustafa: De la structure en psychanalvse. Le sujet en proces. Pariš. Ljubljana. 56 (RLP). Seuil. Hermann: Die Sprache und das Uribeivusste. Pariš. Pariš. Anti-Duhring. Zagreb. Sarajevo. Unterwegs zur Sprache. Demasquer le reel. 1971. pri­ vatnog vlasništva i države. 1960. Phillipe: diskusije u Bataille. (DP). Kristeva. W. Hegel. Nadežda: Dijalektika pros­ vjetiteljstva ili prosvjetiteljstvo dijalektike. 1973. Naprijed. antologija tekstova. 1965. Naprijed.politische Profile. 9 (Act). Jiirgen: Erkenntnis und Interesse. G. Zagreb. Pariš. Bockelmann. Samuel M. 1956 (P). 1972 (DR). Philosophisch . Beograd. Kultura. 57. Wahl. C. Frank­ furt. sens. dialectique.Foucault. Adorno. Gallimard.: Fenomenologija duha. Moćnik. u Nova filozofija umjet­ nosti. Matiere. 1966 (E). P. u Qu'est-ce que le structuralisme? (PeS). Novica: predgovor za J. 1968. 1973. 1971. Tiibingen. Filozofija povijesti. Frankfurt-Berlin-Munchen. 1/2 1973. Frankfurt. Pariš. Frankfurt. Lacan. Francois: La pkilosophie entre l'avant et l'apres du structuralisme.

u Beitrage zur marxistischen Erkenntnistheorie. Suhrkamp. III—IV. 1966 (RR). Europaische Verlagsanstalt. Frankfurt. Komunist. 1972. Interaktion und Praxis. 1970. u Samtliche Werke. Ljubljana. Suhrkamp. Sarajevo. 1970. 1953. Alfred: Der strukturalistische Angriff auf die Geschichte. Imanuel: Metafizika ćudoređa. 1967. Naprijed. Veselin Masleša. u Psychoanalyse als Sozialioissenschaft. Rowohlts Klassiker. Svoboda in Freudova teorija instinktov. 1968. 1969. 1968 (KT). Borut: Horkheimer-Adorno. Sarajevo. i III. Pihler. Hamburg. Marcuse. Karl: Marksizam i filozofija. Lepenies/No^te: Experimentelle Anthropologie und emanzipatorische Praxis. Platon: Kratil. Symbol. 1965 (EC). broj 11—12. Max: Kritische Theorie. Eros i civilizacija. Napri­ jed. Suhrkamp. Fischer. Banđ 2. u Kritik der Anthropologie. 1970. Lorenzer. 1971. Mladinska knjiga. Die Sehnsucht nach dem ganz Anderen. 1966. Frankfurt. Hanser. Veselin Mas­ leša. 1971 (HA). slovenački prev. Karl: Rani radovi. Sofist. Čovjek jedne dimen­ zije. Veselin Masleša. 1971. Sarajevo. Zagreb. Alfred: Kritische Gesellschaftstheorie und Positivismus. 338 . Frankfurt. Ljubljana. Zagreb. Berlin. 1973. 1966. 1968 (JC). Alfred: Sprachzerstorung und Rekonstruktion. Konterrevolution und Revolte. Osamnaesti brumaire Louisa Bonapartea. 1970. Marx. XXIII. Lukacs. Herbert: Um i revolucija. Zagreb. god. u Anthropos. Kapital I. Furchte-Verlag. Georg: Povijest i klasna svijest. 1973. Banđ II i III. Suhrkamp. Dietz. Schmidt.Horkheimer. Napri­ jed. Zagreb. Zagreb. Frank­ furt. Grundrisse der Kritik der politischen Oekonomie. Suhrkamp. Kant. Korsch. Frankfurt. izd. Mtinchen. Naprijed. Materialistično pojmovanje zgodovine. Wellmer. u Tribuna. Frankfurt.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful