You are on page 1of 11

Albatros~Sarl Bodler

Dokononi mornari od zabave love cesto albatrose, silne morske ptice na putu nemarne, tihe pratilice ladje sto nad ljutim vrtlozima plove. Na daske od krova spuste ih sputane. kraljevi azura, nevesti , zbunjeni belim i ogromnim krilima, skunjeni masu ko veslima na obadve strane. Malocas prekrasan, a sad smesan, jadan krilati se putnik bori s okovima s lule jedan mornar duva mu dim gadan u kljun, drugi mu se ruga skokovima. Tom knezu oblaka i pesnik je slican on se s burom druzi, munjom poji oci ali na tlu sputan i zemlji nevican divovska mu krila smetaju da kroci. prva strofa: ti mornari su ti ovde neko opste zlo, tipa zli ljudi koji guse pesnika koji se poistovecuje sa albatrosom....na putu nemaran...pa badler je bio boem...pijanica, propalica, dekadent...jednostavno BOEM, kaze on i tihe pratilice ladja sto nad ljutim vrtlozima plove! vidis kao covek iz senke koji ide za zivot ne trazeci mnogo a ne dobija ni malo! pa nije li ga se majka odrekla zbog ljubavnoka?a sad ti vrtlozi to ti je zivot...sam surovi zivot u kome se lako moze udaviti covek kao on! druga strofa govori o njihovom ropstvu....dakle on kao pesnik i kao albatros, ne shvacen i sam je uhvacen u to zlo ! njegov pokusaj da se izbori i dokaze je smesan svima...dakle on je odbacen...opet, imaj na umu da je to zbog dekadencije u njemu...sem toga on je bio ozloglaseni princ tame uz malarmea....i ono kad kaze nevesti, zbunjeni...na sebe misli...a opet to su kraljevi azura- odnosno svog sveta, svog uma! treca strova ti vuce paralelu...nekad i sad nekad prekrasan a sad smesan, jadan...i jos ponizenja kojima ga muce ovi zli dokoni mornari....no on ne reaguje na to maltretiranje jer je osobenjak, naravno i treba biti.... u cetvrtoj pravi paralelu sa sobom...kaze da se sa burom druzi i munjom poji oci...nebeske visine-visine uma!a na tlu, gde zivi ljudski svet kome pesnik kao da ne pripada, vec je kreirao svoj i uzivau svojoj fikciji....i sam kaze da je na tlu sputan i zemlji nevican. zavrsava stihom divovska mu krila smetaju da kroci,sto ce reci...njegovi atributi kojima je bio u svom svetu veliki...ovde ga unizavaju..i od njih ne moze nikuda jer je ne shvacen! Pesma pripada zbirci cvece zla....to znas, valjda.... ako ti je pitno rima je obgrljena i zenska, ne pravilna u prve dve znaci ABBA a u druge dve ukrstena takodje zenska ABAB s tim sto je tu pravilna.

ima smireniji ton. Osjeća se razrješenje i sagledava poenta pjesme. Tamo je meni otadžina moja. ognjište i otadžbina. Moj dom i moje rođeno ognjište. Ja nosim kletve svih patnji i muka. do patnje i nesreće. Ovdje. U tercinama se sa pojedinačnog prelazi na opšte. . Jedinka i rod se izjednačavaju u bolu i patnji. I dalje: u srcu je bol. tamo je pjesnikov dom. Poslednja strofa. prirodno. svaka suza bona. a poenta je cijela strofa: Poruka je jasna: pjesnikova otadžbina je svuda tamo "gdje je srpska duša koja". Bol koji izražava lirski subjekt nije individualni bol . Mene sve rane moga roda bole..to je bol "duša miliona". ali je to samo jedna rana-"mene sve rane moga roda bole". prirodna je posljedica snažnih emocija i osjećanja srođenosti i sjedinjenosti sa rodom i zemljom.ono je najveći patnik zbog nedaće roda i zemlje uboge. U katrenima su naznačeni osnovni motivi.raspoloženja i osjećanja. Njihovim bolom vapije i ište." sugeriše da je nešto prethodilo. U meni cvile duše miliona Moj svaki uzdah. Probijanje subjektivnog.MOJA OTADŽBINA Aleksa Šantić Ne plačem samo s bolom svoga srca Rad zemlje ove uboge i gole.u njemu se pletu najrazlilčitija osjećanja od tuge i bola. I svuda gde je srpska duša koja. u svome srcu. I krv što kapa sa dušmanskih ruka To je krv moja iz mojijeh rana. Druga strofa dalje razvija misao o bolu i ljubavi jedinke i njegove zemlje: Nije slučajno srce u prvim stihovima obe strofe.gdje god je i jedan Srbin. Lirska inercija se ogleda u tome što "ne plačem samo. I moja duša s njim pati i grca. lirskog ja . u bolu srca istrzana..

stoje plačni. Ali će biti u toj smrti Sva žarka sunca ovog sveta. Te tužne oči suncokreta U mom su srcu otvorene — Ali su sunca nakraj sveta. -teznja ka idealima.svetlost kao izvor zivota..Jovan Ducic~Suncokreti U tužnom oku suncokreta. i svako spustanje noci za suncokret je pretnja i izvor straha. U prvoj strofi je predocena slika suncokreta koji "nemo prati neba bludnje" dok su u njemu skupljene "sve zedji ovog sveta. a makar "jedna zraka" svetlosti mera je i cena sviju stvari. Izbor suncokreta za navedenu simbolizaciju nije slucajan: u njegovom nazivu je organska veza ove biljke sa suncem. -teznja ka visinama i prostranstvima. I svetlosti je jedna zraka Mera i cena sviju stvari!.. ali je. "sume u strahu svom od mraka". . Sve sto je u tami. Pomreće noćas širom vrti. Tu su sve žeđi ovog sveta. obasjana suncevom svetloscu. obelezeno je prokletstvom. obučeni U teško zlato. glas lirskog subjekta se ne osjeca. I tiho slaze mrak i sene. i sto makar jednom nije zasijalo i sto ne gleda u visine.. njen emocionalni ton i smisao u skladu sa naslovom ciklusa. odsustvo svetlosti.“ S istoka kralji. Za njih je sve sto zari bozanstvo jer daruje svetlost i zivot.dakle. Šýme u strahu svom od mraka: „Bog je pomalo sve što zâri./Sva nespokojstva i sve zudnje". Sve je što živi na dnu tmine S prokletstvom nemim na svet palo — Sve što ne gleda u visine. I žreci sunca. Dvoredi sjajnih suncokreta. sjaji bojom zlata. Noc je za suncokret mirovanje. On cezne za jutrom i za suncem. tako se okrece cvetna glava suncokreta. Sva nespokojstva i sve žudnje. strepnje i tuge.On je. toplotom i prostranstvom visina.. Kada sunce zadje. SUNCOKRETI Pesma Suncokreti pripada ciklusu Vecernje pesme pa su i sadrzina pesme. I nije jednom zasijalo!. koja. Druga i treca strofa predstavljaju posebnu sadrzajnu i smisaonu cjelinu: u njima progovaraju suncokreti. olicenje zedji svega zivog za svetloscu. kako se po nebeskom svodu krece sunce. prirodno. Suncokreti u ovoj pesmi dobijaju trostruku simboliku: . odsustvo zivota. Što nemo prati neba bludnje. naspram seni Prosjački vape u čas mračni. glava suncokreta se spusti "pogleda" uprta u zemlju. i olicenje svih nemira i nespokojstava koji obuzimaju zivi svet. Iskaz je u ovoj strofi neutralan.

u tamničkoj odvojenosti bića od svega. Sva nespokojstva i sve zudnje. kao da biće koje ispovijeda sebe prikuplja emotivnu i intelektualnu snagu za nova kazivanja. Dvoredi sjajnih suncokreta. ma koliko se doživljava kao okrenutost pjesnika sebi i svom unutrašnjem svijetu. U petoj strofi se pojavljuje lirski subjekt svojim iskazom:"Te tuzne oci suncokreta/ u mom su srcu otvorene". našao utamničen od jeseni 1914.IVO ANDRIĆ Ex Ponto je lirska proza. o iskonskoj teznji ka idealimal. o ljudskoj teznji ka visinama i prostranstvima. sunce je daleko "na kraj sveta". radosti i tuge. obuceni u "tesko zlato".Cetvrta strofa je metaforicna slika suncokreta: oni su "s istoka kralji". Poenta je u neunistivosti zivota i zudnje. nastalo na tlu gorkog iskustva samoće i straha dvadesettrogodišnjeg mladića koji se. Sesta strofa ponovo uvodi prevagu svetlosti na tamom: Pomrece nocas sirom vrti. oni su i "zreci sunca" koji "u cas mracni" vape za svetloscu i suncem. Mrak i senke se tiho spustaju. Smrt suncokreta je samo privid: u njima je sakupljena sva energija sunca i svjetlosti. godine. ali i ispovijest duše u samoći i tišini. suncokreti su tuzni. godine. Ovo Andrićevo djelo objavljeno je 1918. prošle.Tu su sve zedji ovog sveta. u neunistivosti svetlosti i njene energije skupljene u zlatu suncokreta. EX PONTO .Ali ce biti u toj smrti Sva zarka sunca ovog sveta. vedrini i nespokoju u ljudskom zivotu. . Jer. Pesma o suncokretima je pesma o svetlosti kao izvoru zivota. pa zato djelo i naliči na veliki monolog. petoj i sestoj strofi. Lirska proza Ex Ponto. Primarni motiv je suncokret jer ima istaknuto i udarno mjesto u kompoziciji pjesme: dominira u prvoj. U ovoj strofi je ostvarena ravnoteza svetlosti i tame. sve zedji i zudnje i sva zarka sunca. Bogu. sadašnje i buduće stradalnike. ali su oni dobili periferno mjesto i nemaju snagu poente. Ali ce biti u toj smrti Sva zarka sunca ovog sveta. izdijeljen na mnoge fragmente između kojih stoji pauza i predah. Sekundarni motivi su TAMA i SMRT. ljudima i dijalog sa svima njima. o svetlosti i tami. Ovdje je uspostavljen paralelizam prve i seste strofe: 1. ona je razgovor pjesnikasa dušom. mimo volje i svojih htijenja. 2. kao razgovor s dušom. do polovine 1915. To je ispovijest duše zbunjenog i zastrašenog bića pred surovošću svijeta u kome je. i to je ono što je čini aktuelnom i danas. Andrić subjektivni zon ispovijedanja diže na nivo opšteg saznanja i univerzalnog iskustva u kome prepoznajemo i sebe i druge. ona je i obraćanje pjesnika čitaocu.

kada duša postaje pustinja. Život čovjeka u ćeliji je. subjekt iznalazi teme i motive za svoje kontemplacije. hladnoću samoće i očaj. a biće između njih krhko i prolazno. U bolu je snaga razumijevanja drugih i poistovijećenja sa svima onim koji pate. sveden samo na kontemplaciju. iza vijeđa. odvojenost od svijeta i ljudi.).. došlo je mjesto » gdje nam je smrt i život te jedno isto« . meni je žao svih ljudi koji žive ove dane(. Obraćajući se potencijalnim čitaocima u uvodnom segmentu. da nije toga udesa. a u novonastaloj situaciji javlja se poražavajuća miao da je »sužanj života«. žao mi je i sebe i snage koja čili. Subjekat meditira: O majci: Danas. nešto kasnije da je »gospodar života« (sve može. nego da smo »sićušni dijelovi beskonačnog mozaika« u kome svako od nas ima svoje mjesto i ulogu... čovjeka i svega što je ljudsko i plemenito. nakon deset nedjelja neizlaženja iz ćelije. izobilja i utisaka da svemu što je dobro i lijepo nema kraja. što je znak da nije sve utrnulo i zasvagda izgubljeno. o ljudima.. sada. I on shvata da je u njemu mnogo naslaga od naizgled zaboravljenih i negdje pri dnu svijesti zaturenih utisaka i minulih doživljaja.Biće je postalo »nemirna i besana misao«. . Umjesto starih radosti. jedna okolnost pa da od svega toga ne ostane ništa. otkriva i vidi davno doživljeni svijet. koji sada postaje svijet njegovih reminiscencija i himera jer »sve je u svijesti živo i svijetlo na tamnoj pozadini ove patnje«.Osnovno egzistencijalno stanje u kome se subjekat nalazi jeste utamničenost. subjekat osjeća zaprepaštenje i strah kako od postojećeg tako i od nadolazećeg. Žao mi je majke moje i njenih zaludnih bolova. muka i nadanja. sve uzima u svojoj samouvjerenosti i oholosti). kao i u svim teškim danima zatočenja. o Bogu. patnja.. došla je samoća. »ni koliko pepela na kosi« . o životu. neizmjerne ljubavi prema ljudima«.Da bio pobijedio hladnoću ćelije. I zato svaki onaj ko strada njegov je brat i prijatelj. smrti.. Jer » bol jedini podiže čovjeka do široke. u toj vlažnoj jazbini. Nošen strašnim vihorom i suočen sa nametnutom situacijom. nepoznatog i nepredvidljivog. postavlja se pitanje da li bi biće moglo tako intenzivno da misli i sazna sebe. ali najviše i najteže mi je žao majke(. da sagleda svijet i položaj pojedinca u njemu: I sputan i nemoćan. Ivo Andrić ističe kako je biće pjesnika. subjekat zamišljen sklapa oči i zamo negdje u sebi. koje nikada ne idu pravolinijki i strogo u jednom smijeru (nisu vezane samo za jedan predmet. pred uesom čovjeka ravnodušno. stvari.« Raskoš iljepota života žive neuništivo u meni«. jedan nesporazum. U kišnim danima pozne jeseni. odnosno subjekta. misao o sebi.. a osjećanja koja nastanjuju i preplavljuju djelo su bol. ništa se strašno ne deava). Međutim. samoća. U takvim okolnostima biće prvi put shvata da mi »nismo atomi prašine koja se u oblacima bez cilja diže«. dole »tvrda nemilosna zemlja«. on shvata i razumije bol svih ljudi. tišina i ćutanje.. pojavu. samo na misao. subjekt je živio u iluziji da je »gost života«(nema obaveza. došla je jednoličnost trajanja kada vrijeme ništa ne znači jer nema »nade i promjene«. pa ma ko oni bili. motiv).). plodova. Utamničeno biće saznaje da je njegova situacija apsurdna: gore je » visoko nebo«. što će dovesti do pesimističkog shvatanja života. U izolovanosti u kojoj se našao i u bolu koj ga ispunjava i razdire. izbačeno iz kolosijeka normalnog življenja i odvojeno od svakodnevice (od ljudi. susreta. sa » dušom nagom i bespomoćnom ». Sve dok nije došlo neprijatno i tragično iskustvo. ja prvi put pojmih u mislima i obuhvatih osjećanjem smisao ljudskog života i borbe.sve vječno i postojano. lišen spoljašnjih prizora i prostranih vidika. sitnih dešavanja). brodoloma i patnje. A za tako nažešto bio je potreban samo jedan trenutak. u položaju koji me ponizuje do skota. očaj i strah.

da sam osamljen i nesrećan. On više nije u ćeliji i život se više ne svodi na beskrajne šetnje od »šest koraka naprijed i šest natrag«. dopire šum slobodnog velikog života iz svijeta. buče i vrište. ali u naš život ulazite kao pljusci nošeni vihorima. vaše bijele ruke lome dušu moju kao hljeb. Sam. O toploj kući: U našoj kući mora da je već polumrak. on je i dalje odvojen od njih i upućen na razmišljanja o njima. a prozore zasjenjuju stabla. O vozu. O velikom bučnom životu i svojoj samoći: Dok govorim sa sobom i svu noć stavljam sve glasnija pitanja Bogu koji vječno šuti. razumijevanja i međuljudske vezanosti: I u slici izgubljenog prstena na pješčanom dnu bi mi jasan život čovjekov i mladost i ljubav kako se kida i gubi i prolazi. bez budućnosti. koji mi je tuđ i malo dobrohotan.« Samoća je. U samoći je ćutanje. van svake cjeline.. jer su naše sobe niske. Žene. sudbina i kao takva nastaniće sva njegova djela.Ritam vašeg hoda i nerazumljiv sjaj očiju vaših klikte u mojoj duši. Ali dobro je i ovako. U novonastaloj situaciji.bogzna zašto. Koga ljubi sada ona mlada žena? O nekad izgubljenom prstenu kao simbolu ljubavi. kroz tamu i kroz očajne misli. ja ne znam kome ste vi bile blaga kiša jutarnja. zvižduku lokomotive i njihovom skrivenom značenju: . Preko vaših bijelih tjelesa pjeni se bučno život naš. pećeni hljebovi u vlažne ubruse i sad se puše šireći oko sebe zdravi i jaki miris pečenog tijesta. dok sjediš kraj male svjetiljke. a u ćutanju (i u ovom dijelu) sigurnost.. prema tome.. j se sabirem u sebi osjećam sam i napušten. Drugi dio se vezuje za relativnu pjesnikovu slobodu. sam pod velikim ravnodušnim nebom.. Osjetio sam da sam se prerano otcijepio od ljubi. nezažtićen privilegijama nikakve klase. puna snijega. bez zanimanja.. O ženi: Koga li ljubi sada ona mlada žena? Ona mlada žena koju sam našao jednog ljeta lijepu i dozrelu od šesnaest godina. tek izvađeni. prognan. ja čujem kako izdaleka. mariborski dio zapisa. bez nade i povratka. O sebi i svijetu: Opkoljen svijetom. zamotani su.jutros mojim sjećanjem. Ovim se završava tzv. kada bi trebalo da bude sa ljudima. imanentna strana bića. veže nas krv i bol i svaki me udarac boli dvostruko.. bolestan. zaustavlja se u virove i pada strmoglavce. a mene tvoja neizvijesnost.Tebe boli moja patnja i moja daljina. bez rodbine i prijatelja koji bi mogli pomoći. van svakog drušzva. Dok sjedim naslonjen na prozor. prolazi.Ćutanje Andrić shvata kao »štit prema drugim ljudima«. kako sam uvijek živio. ona je kao ukletost.. zbunjuju mi misli i ne daju usnuti(. i dalje kontrolisanu. jer pada i po Tvom srcu. ali samoća je i dalje stalni pratilac subjekta: »Evo sam dvadeset i jedan dan slobodan i bez prestanka sam. popločanoj vječno hladnim pločama.. meni se prividja: U velikoj kuhinji. o svemu i svačemu: O ženama: Žene.).

. Često. kad iskorači iz sebe. Biće i dalje ostaje potopljeno u očaj.. donijeće radost i odnijeti bol«. od razočarenja i novih ranjavanja.. jedan drugi vid dosade. koja se u noći zabijeli na mjesečini. on će bolno konstatovati:« Sva tragika mog sadašnjeg života se može stegnuti u jednu riječ: samoća. da treba trpjeti jer » dani brzo teku. biće nema snage za takav napor i odlučan prelom u svom životu. do nekog vraćanja vjere u sebe i svijet: » Često mi se čini da nije sve izgubljeno na vjetrovima i bespućima«.za putevima i daljinama: O. on se suoči sa svakodnevicom..Uvižduk vlaka koji odlazi nosi u sebi mnoštvo uspomena. mržnje. podlost. u strah i dilemu. nemir mladosti i uzaludnost mnogih očekivanja. A kada se okrene svijetu oko sebe i zakorači među ljude. ostaje i mučnina od susreta i ljudi.« U toj svojoj fizičkoj i duhovnoj izolaciji subjekat sebi naliči na »napuštene kuće u koje niko ne dira«. malo ima razumijevanja i prave ljubavi. U njemu je nada i bojazan polaska u svijet. kao opečen novim iskustvom i saznanjem. jer će se tada dogoditi nešto prijatno i olakšavajuće: » Imaćeš miran san i radosno buđenje«. gdje ima ljudi. ponovo vraća u svoju samoću: »Neka ti nije žao rad samoće išutnje što je oko tebe(. . desnu ruku držiš na kormilu. kažite: gdje da se sklonim od mržnje! Kao vijenac plamena oko mene je mržnja.uključi i svijet svakodnevice: » Zašto ne iziđeš nikad iz sebe?. U njemu ima nečeg mučnog.otvoreno prema drugima. meni se čini da je za mene stvorena i neodoljivo me zove. Zašto si vezan i bespomoćan? Zašto si grešan?«.) I svaka cesta.. kao zahtjev da biće iskorači iz sebe. ispraznom. iznova započinje dijalog sa svojim ja koje sugeriše da zreba naći nekog i osloniti glavu na nečije rame. čežnja. U samoći je brod tvoj miran.. bol mnogih rastanaka i sav jad besciljnih putovanja. ima li mjesta duši nad zvijezdama? Ima li svijetla časa odmora? Ima li čista visoka mjesta gdje ne dopire stahota zemlje? Žao mi je čovjeka. I u trćem dijelu Ex Ponta otkriva se prisustvo samoće kao permanentnog stanja u kome je subjekat: Izgubio sam dodir sa svima koji me vole i razumiju. uvijek na nešto podsjeća i uvijek na nešto drugo.). U ovom. Ona je sada opuštanje i spasavanje subjekta od mnoštva. i pored takvog saznanja. sa olistavanjem i ocvjetavanjem prirode. iz svoje zatvorenosti i da se. trećem dijelu Andrićevih zapisa.duga i neutješna. ali uvijek i svida ostaje samoća. sa mukama i trumama drugih. zatim da treba raditi i u radu zaboravljati na sve što je neprijatno i što može još više ražalostiti. zavisti. pa otuda i vapaj razočaranog usamljenika: Kažite mi gdje ima ljubavi! Kažite mi gdje da bježim od zla. Duboko nespokojan zbog izrečene činjenice i spoznate istine o sebi. zavjetrina od svih vihora i lomova što ih život donosi. u subjektu prvi put dolazi do duševnog razvedravanja. u dugim nesanicama.« Samoća više nije tamnica i okov. a posebno noću. Ipak. sa dolaskm proljeća i svijetlih dana. zlo.. Opet se javlja unutrašnji glas. na kraju svega. nego njegovo skrovište. Bože. Ipak. banalnom i oporom.Sam sebi dolazim kao svijeća koju su zaboravili ugasiti pa izgara svu noć na oltaru kao neviđena žrtva u gluho doba.. a daljine koje se gube u svijetloj magli uzbune mi uvijek dušu. Jer. smjenjuju se mjeseci i godišnja doba. javlja se unutrašnji glas kao prijekor. gdje je društvo. Tada se. tamo su i isprazni razgovori. zašto si mi dao srce koje me bez prestanka vuče za daljinom i ljepotom neviđenih krajeva? Zašto si učinio da sreća moja uvijek boravi ondje gdje mene nema? (.

smrt. To je drugi tematski sloj ove pripovijetke. prosta. u kome je i kraj Ex Ponta. Andrić je svome djelu dao i drugo značenje.psihološki zapis. preporođeno i bogatije za jedno sumorno i tegobno iskustvo. Uz to. 3) »da je ovaj život stvar mučna. kao da nema reda i smisla. izlazi u ljetnji dan (doba muškosti i zrelosti). jedina prava i istinska smrt. Vezir Jusuf je kao devetogodišnjak odveden u daleki svijet. izraženo i ovdje. trošan. dotad »zatravljen snovima«. i njen značajan estetski sediment. idem da živim. ljudi su nesrećno podvojeni. da unese red i harmoniju u haos života. čini se piscu. u tragičnim trenucima ličnog života nastojali da svom siromašnom zavičaju vrate bar mali dio onog velikog duga koji čovjek preuzima rođenjem. a čovjek slab i kratkovijek«. od svega ostaje samo bezimeni spomen.Yadatak umjetnosti je. U ovoj pripovijeci ta je misao sugerisana opisom vrletnog bosanskog sela na ušću bujične Žepe i plahovite Drine. na problem umjetnosti i problem umjetnika uopšte. strašniji od same prirodne smrti jeste zaborav. Međutim. Život je. . kakvih je u to doba bilo dosta na širem prostranstvu velike Turske imperije. Zato » Most na Žepi« gotovo da i nije pripovjetka u pravom smislu. 2) »da je ljubav kratka. mučan i kratak. Po njemu. služeći i bijelom svijetu. život je haotičan.. subjekat odgovara: » Ne oče. jednostavna i tragična istina o našem življenju. Misao utkana u ovako struktuiranu priču odnosi se na život kao takav.stalan pobjednik i uporan pratilac života.« u kome se sumoran doživljaj vezira Jusufa Ibrahima preobražava u iskustvo o prolaznosti ljudske moći. ili beletristički istorijski esej. Jednu čini realističnost njenog motiva. To je » višeznačan filozofsko. pisac bi svakako na drugi način pripovijedao i o veziru i Italijanu graditelju. A na očevo pitanje da li ide da usni. MOST NA ŽEPI U strukturi ove Andrićeve pripovijetke zapažamo dvije ravni. osjetivši ništavnost života.Da će život trijumfovati vidi se iz Epiloga. sjetio svoga zavičaja i odlučio da pomogne ovom siromašnom svijetu bar toliko da mu podigne most na hučnoj planinskoj rijeci. Andrićevo shvatanje života. prilično je sumorno. da pobjedi smrt i izmiri podvojenost među ljudima i nesrećne protivrječnosti u čovjeku. kao bujične stihije Žepe i Drine. uzdigao do visokog položaja sultanovog vezira. dakle. on je određeni filozofski stav vješto i smišljeno utkao u pripovijedano tkivo. most na Žepi. obogaćen sa tri nova saznanja: 1) »da je zemlja jaka i nebo vječno. oprečne sile koje ih pokreću na zlo stalno donose nesreću. On. grandioznog poduhvata i opis života ljudi koje bi svojim značenjem bilo samo realističko umjetničko svjedočanstvo. u trenutku kada je kao žrtva intrige pao u samoću tamnice. o tome da su mnogi naši daroviti ljudi. u njemu. Tu njegovu plemenitu ideju ostvario je nepoznati neimar. tamo se pameću i srcem. a glad vječna«.« Biće je konačno. Stavljajući most u prvi plan svoje pripovijetke. koja se sastoji od nepravilne izmjene grijeha i nesreće. Međutim. ali se. način na koji je pisac ispričao ovu krajnje realističnu priču govori o tome da mu isključivi cilj nije bio realističko prikazivanje jednog konkretnog. da živjeti tnači slagati varku na varku«. njena filozofska osnova. iskoračilo iz sebe i zakoračilo u svjetlinu trajanja. i pričom o veziru Jusufu. smatra Andrić.

kao ljepota u čijoj suštini nema tajni ni zla. Svoje shvatanje o načinu umjetničkog stvaranja. » divan i beo. briše pjesnički napis koji je trebalo da krasi most i ovjekovječi vezirovo ime. svuda na svetu. Estetski zanos ima spasilačku moć. izmiri i spoji sve što iskrsne pred našim duhom. oteto haosu prirodnog toka stvari. da premošćuje protivnosti. izaziva zanos u čovjeku. i uhvaćena u kršu i divljini. podignuti uvijek smisleno. on ato može. Na tako sivom tonu još snažnije se ističe ova čudesna građevina. umjetnička ljepota im asmisla samo onda ako višestruko premošćuje podvojenost među svjetovima. Potpuna autonomnost umjetničke ljepote i njen pun život nastaju tek onda kad se djelo odvoji od svog tvorca i nastavi svoj samostalni život u vječnosti. korisni. n amjestu na kome se ukršta najveći broj ljudskih potreba. očima i nogama. umjetničko djelo mora da bude okrenuto budućnosti čije svijetlije horizonte Andrić naslućuje samo kao rezultat pozitivnog dejstva umjetnosti. neprolazno i večno. kao što se most na Žepi nikako nije mogao priljubiti uz vrletni kraj niti kraj uz most.. ali i da služi životu. kraj vrletan i divljačan. Da bi služilo životu i čovjeku. koji je podigao most na Žepi.Gledan sa strane. graditelj mosta. ono ne smije. inspiraciji i oblikovanju djela Andrić je iskazao likovima i sudbinama vezira Jusufa i bezimenog neimara. služeći životu. i tim simbolom Andrić izražava svoje shvatanje suštine i svrhe umjetničke ljepote. pun kukurikovine i pavite«. srezan u pravilne oblike i pretvoren u lijepo korisno djelo. njegov beo i smelo izvijen luk je izgledao uvek izdvojen i sam. Svaka dobra umjetnička tvorevina. Simbolično značenje mosta sugeriše i utisak da su dvije obale » izbacile jedna prema drugoj po zapenjeni mlaz vode«. umjetničko djelo nije prosta kopija života. dopunsko objašnjenje ljepote u suštini njeno skrnavljenje. »skupo i pošteno plaćeno.Zabilježio je Andrić. » Od svega što čovek u životnom nagonu podiže i gradi«.U pripovijetki »Most na Žepi« most je simbol umjetnosti. humaniji zadatak. Nastalo od građevine koju pruza sam život( most na Žepi je izgrađen od kamena koji je dala baš ta divljina). Karakterističan je u pripovijeci odnos između mosta kao korisne. protivnosti ni rastanka. Pozadinu čini » oštri i mrki krš. Andrić se za most kao simbol kojim bi izrazio svoje shvatanje odnosa umjetnosti i života odlučio upravo zato što je u mostovima vidio građevine koje najviše i najbolje služe dobru. Vezir Jusuf. Oni su važniji od kuća.Na taj zaključak navodi činjenica da je most ostao potpuno anoniman nezavisan od svog tvorca. sveden na jedan luk. gde god se moja misao krene ili stane. poput mosta. kao most na Žepi. iz istih razloga.« Ovako obrađeni detalji implicitno iskazuju piščevu misao da je svako dobro umjetničko djelo. da se u svemu izjednači sa njima. Stvoreno sa ciljem da vrši jedan viši. Ali isto tako od značaja je i piščev iskaz da dati predio nikako nije mogao da se » priljubi uz most ni most uz predio. kao i sam život. po Andrićevom shvatanju. zanos umjetničkom ljepotom nije samo uživanje i divljenje. od stene do stene«.. ostaje takođe anoniman. da ne bude deljenja. most »vitak i beo.» ništa nije u mojim očima bolje i vrenije od mostova. . narodima i ljudima. I meimar.. jer pruža radost bez bola i zadovoljstvo bez patnje a istovremeno vrši i određenu moralnu ulogu.. bar po meri naše ljudske večnosti i neprolaznosti«. takođe je u skladu sa piščevim shvatanjem da je svako naknadno. Tako. Svačiji i prema svakome jednaki. svetiji. istrajniji su od drugih građevina i ne služe ničemu što je tajno i zlo. i iznenađivao putnika kao neobična misao. Po Andriću. ako su u njoj objedinjeni estetski i moralni elementi. potpuno dovoljan da ostvari autonoman život i vlastitu umjetničku i moralnu svrhu. umjetničke građevine i sredine u kojoj se ova ljepota nalazi. Jusufova odluka da se na kameni most ne stavi epitaf koji bi podsjećao na čovjeka iz čijeg je bola i straha od smrti potekla misao o njegovoj izgradnji. sveden u jedan luk od stene do stene«. Ljepota treba da izaziva u čovjeku zanos i divljenje. ali. Ovde je kamen. od hramova. nailazim n averne ćutljive mostove kao na večitu i večno nezasićenu ljudsku žeju da se poveže.

on je obesmrćuje. Nije ni malo slučajna ni pojedinost iz neimarove biografije da je ovaj čudni umjetnik umro neposredno po završetku svoga djela i da je primio samo četvrti dio svoje plate. a ni njemu ne izgledaju uvijek opravdane. obični ljudi ne mogu da shvate život umjetnika. od zaborava. Tada je osjetio da »između života i smrti i između slave i propasti nije bilo razmaka ni koliko oštrica noža. Njegova egzistencija je paradoksalna: svojom usamljenošću on služi društvu. upravo onoliko koliko je potrebno da živi dok je stvarao. umjetnost je za Andrića utjeha. usamljuje i postaje neka vrsta pustinjaka da bi stvorio djelo koje će biti od koristi svakom čovjeku bez razlike. stade led pucati. »Sve u njegovom životu i njegovoj ličnosti potčinjava se jednom cilju: da se stvori što sadržajnije djelo. i što im se ponekad. ali i ta njena vrijednost je spasonosna za čovjeka. sa lučem u ruci. od stalnih žrtava za djelo. Međutim. Druga priča počinje sječanjem prvo na popa Vujadina. zabrinut. Kupovao je od seljaka jaja. kajmak. Povazdan je nečto tesao. . zatim na njegovog oca.« ANIKINA VREMENA Ova pripovijetka se sastoji iz dvije priče.. vezirova misao se uputila prošlosti i zavičaju. Time je Andrić implicitno izrazio svoju misao da je umjetničko stvaranje u suštini »nastojanje da se izmakne smrti.« Kad zidari pred zimu.« Na takav zaključak navodi priča o tome kako neobičan graditelj organizuje svoj život. Priča Selima Ciganina.« Iako je iz zatočenja izašao kao pobjednik »ostade u pobedniku veziru nešto stišano i zamišljeno. Upravo tada se u dušu umnog vezira rodila misao da će se lijepim i korisnim djelom spasti od prave smrti. nesvesno odražava u pogledu.. prije svega.. odoše sa gradilišta. Umjetničko stvaranje je jedina nada da se čovjek spasi od smrti. Ponekad i noću. crtao.« Likom i sudbinom anonimnog neimara Andrić kazuje svoju misao da je. ne osvrćući se ni na šta.« tražeći spasa od smrtu. mlada žena koja je izazivala pažnju svih. luk i suvo voće. dosljednog. obilazio skele i nasipe. on je svaki čas. Anika je u djetinjstvu bila obična djevojčica koju niko nije posebno primjećivao. Time je pisac htio da kaže da je život umjetnika život za umjetnost. To se vidi u sceni kad je pop sjedio u šumarku i posmatrao mlade žene. mučnog rada. » Više nego trajna pobjeda. što iskusni i napaćeni ljudi čuvaju u sebi kao skrovito dobro. » iz koje nije gotovo nikud izlazio. koje drugima nisu razumljive. Samo je radnju pregledao često. pa zato njegov rad ponekad prate podozrivim i sumnjivim okom. a žrtvujući svoju ličnost. kažu. Sam je sebi kuvao. povazdan pognut nad vsvojim planovima i računima. pred proljeće. neimar je ostao u svojoj brvnari. jer bez nje ne bi mogao živjeti. Prva je o tragičnom popu Vujadinu i njegovim nastipima ludila. pa djeda i na Anikina vremena. i to baš ono što je većini ljudi najdragocjenije:« istrajnog. koji je pomagao čudom neimaru. kretnji i reči.« Po Andićevom shvatanju. nije nikada kupovao. Sagradio je sebi brvnaru na uzvisini »u onome uglu što ga čine Drina i Žepa«.Kad. Ono neizrecivo. AQ mesa. ispitivao vrste sedre ili osmatrao tok ipravac Žepe. Nije »hteo da stanuje ni u Višegradu ni u kojoj od hrišćanskih kuća ponad Žepe«. Život neimara je život za umjetnost. On se odvaja od ljudi. kako su godine prolazile i Anika se mijenjala i postala izuzetno lijepa. dopunjuje Andrićev iskaz o psihologiji umjetničkog stvaralaštva. umjetnik je dužan da se spontano preda svom stvaralačkom zanosu.Vezir je jednog trenutka u životu pao u nemilost i našao se u tamnici. Međutim. ali i čovjeku koji se divio ženskoj ljepoti ikoji je volio da ju posmatra kao i sam Andrić. » čovjek kadar da prinese veliku žrtvu svome djelu. od jedne od najtežih vrsta heroizma. koja strahotno preti nad glavom svakog čoveka«.

To ubistvo je bila ta prošlost koja ga je proganjala i koja ga je sputavala da bude srećan sa Anikom. to je bila žena sa kojom je on održavao veoma prisan odnos. Neki su dolazili i sjedili u njenom dvorištu samo da bi ju vidjeli. Ona je ubila svog muža. ali uz Mihajlovu pomoć.«. Samo je njen najveći protivnik gazda. On je imao riješenje kako da se riješi Anike. »Bacila je svoj obraz pod noge.borila se protiv morala i tadašnjeg društvenog reda. kako je govorio Andrić. dovodila poštene ljude. kao i u drugim ženama tražio i pronalazio nešto od svoje ljubavnice Krstinice. Zbog toga. a samim tim on nije da se suoči sa budućnošću.Petar Filipovac mislio drugačije.On je bio momak koga je proganjala prošlost.Tada pisac uvodi u pripovijetku i novi lik. Mihajla. jer ju nije svaki mogao imati. ali je on u njoj. Sve je radila iz inata i da pokaže da ona to može. Anika je u ovoj pripovijeci predstavila zlo. Umrla je od noža svog brata. Nakon njene smrti svi su odahnuli i sve podliježe zaboravu. Anika mu se sviđala. samo se još poneko sjećao priče o Aniki i Anikinih vremena. a naročito žene do ludila. i pored toga što je ona bila u braku. . Kako je Anika živjela grešno nije mogla zaslužiti bolju smrt. a zlo su drugi smatrali kao kratkotrajno i prolazno. a da nije pustila ni jednu kap krvi. Ona nije nanosila zlo onima koji ju nisu izazivali. za razliku od drugih. Anika je bila san mnogim muškarcima. Bila je žena koja nije krila ono što jeste. Dakle. Mihajlo prestaje da se viđa sa Anikom i ona od tada postaje sasvim druga žena. otvorila je kuću svim muškarcima.