P. 1
Sergije Radonješki

Sergije Radonješki

5.0

|Views: 1,770|Likes:
Published by api-3773727

More info:

Published by: api-3773727 on Oct 18, 2008
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as DOC, PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

05/09/2014

pdf

text

original

Žitije Svetog Sergija Radonješkog

Veliki podviznik i svetilnik ruske crkve. Osnovao obitelj svete Trojice u sumama Radonjesskim. Udostoji se dara cudotvorstva, te je i mrtve vaskrsavao. Vise puta javila mu se Presveta Bogorodica. Blagoslovio kneza Dimitrija Donskog i predskazao mu pobedu u ratu za oslobodjenje Rusije od Tatara. Prozirao u srca ljudska i u dogadjaje na daljini.
Glava 01 - Sin radosti Glava 02 - Blagodatni djecak Glava 03 - Poslusni mladic Glava 04 - Braca u pustinji Glava 05 - Mladi postrizenik Glava 06 - Sam sa Bogom Glava 07 - Prvi sapodviznici Glava 08 - Vlast iz poslusanja Glava 09 - Smireni iguman Glava 10 - Prorocansko vidjenje i daleki glasnici Glava 11 - Iznenadna bura Glava 12 - Briznik zemlje ruske Glava 13 - Blagodatni starac Glava 14 - Smrt pravednika

GLAVA I Sin radosti Cetiri vrste od Rostova Velikog... na putu u Jaroslav, smjestio se zabiti manastiric Presvete Trojice – oblasni Varnicki manastir. Po predanju, prije gotovo sest stotina godina tu se nalazilo selo zaboravljena imena, koje je ostalo vazda drago i poznato srcu pravoslavnih ruskih ljudi kao blagosloveni zavicaj velikog zastitnika i pokrovitelja ruske zemlje – prepodobnog i bogonosnog oca naseg Sergija, igumana radonjeskog i vascijele Rusije Cudotvorca. Tu se, naime, nalazilo imanje njegovih roditelja, poboznih i poznatih rostovskih bojara, Kirila i Marije, koji su na njemu zivjeli, dajuci prednost seoskoj jednostavnosti nad tastinama gradskog zivota na knezevom dvoru ...

1

Kiril i Marija bili su dobri i bogougodni ljudi. Njihova pravednost bila je poznata ne samo Bogu nego i ljudima. Pomno ispoljavajuci ono sto propisuje crkva oni su takodje pomagali i siromasnima, a narocito sveto cuvali su zapovjest Apostola: "Gostoljublje ne zaboravljajte, jer iz gostoljublja neki, i ne znajuci, primise Andjele". Tome su i svoju djecu ucili, savjetujuci ih da ne propustaju priliku da u kucu pozovu usamljenog putnika ili umorna hodocasnika ... Kiril i Marija imali su vec sina Stefana, kada im je Bog podario drugoga sina - buduceg osnivaca Sveto – Trojicke Lavre, ukras Crkve Pravoslavne i nesalomni oslonac svoje zemlje. I mnogo prije njegova rodjenja, cudesna Promisao Bozija naznacila je da ce on biti veliki izabranik Boziji i sveti izdanak blagoslovenog roda. Jedne nedjelje, naime, njegova pobozna mati bila je dosla u hram na bozanstvenu Liturgiju i smjerno stala, po ondasnjem obicaju, u trijem crkveni, zajedno sa drugim zenama. Sluzba je bila pocela. Otpjevana je vec i Trisveta pjesma, kada se – nesto prije citanja svetog Jevandjelja – odjednom, usred opste tisine i poboznog cutanja, iz njene utrobe oglasi dijete, privukavsi paznju mnogih. Kada je bila otpjevana Heruvimska pjesma, dijete je iz Marijine utrobe kliknulo i drugi put, ovoga puta tako jako da se njegov glas cuo u cijeloj crkvi. Njegova majka se, razumije se, uplasila, a zene u njenoj blizini pocele su da nagadjaju sta bi mogao da znaci taj djetinji klik. Liturgija je, pak, tekla dalje. Kada je svestenosluzitelj objavio – "pazimo, Svetinje Svetima", dijete je kliknulo treci put, a zbunjena majka samo sto se nije srusila od straha, pocela je da place ... Uto je zene koje je okruzise, pocese ispitivati gdje je dijete koje su cule. Uzbudjena, sva u suzama Marija je jedva uspjela da izusti: "Ja nemam bebu ... pitajte nekog drugog". Zene se pocnu obazirati naokolo i, ne vidjeci dijete, opet je saletehu pitanjima. Tada im ona kaza da je bremenita, a one se jos vise cudjahu: "Kako moze vriskati beba koja je jos u utrobi?" "Ja se i sama tome cudim", odgovorila je Marija, "u velikoj sam nedoumici i strahu"... zene je onda ostave na miru, ne prestajuci da se iscudjavaju neobicnom dogadjaju. U nase vrijeme svjedoci takvog dogadjaja vjerovatno bi se potrudili da istraze razloge, koji su izazvali ovu neobicnu pojavu. Pronicljiviji bi se mozda, osmjelili da doslute da se molitveni zanos pobozne majke – u trenucima triju vaznih momenata bozanstvene Liturgije – prenio u vidu cudesnog uzbudjenja i na plod, koji je ona nosila u utrobi. Ali, u ono vrijeme voljeli su ne toliko ljubopitna mudrovanja, koliko bogobojazljivo ispitivanje puteva Promisli i narod je, izlazeci iz crkve, ponavljao ono sto je napisano o Jovanu Preteci u svetom Jevandjelju: "Sta li ce biti ovo dijete? Neka na njemu bude volja Gospodnja!"... Dostojno je divljenja sto se dijete, iz utrobe, nije oglasilo negdje izvan hrama, u osami kad u blizini nije bilo nikoga, no upravo medju narodom, da mnogi cuju i budu pouzdani svjedoci dogadjaja. Zanimljivo je i to da se nije oglasilo tiho, no da ga cuje citava crkva, kao da je htjelo da stavi do znanja da ce se njegova slava pronijeti vascijelom zemljom, i da se nije oglasilo kada mu je majka bila negdje drugdje, na gozbi, ili dok se odmarala, nego bas u hramu Bozijem i bas u vrijeme molitve, kao da je htjelo da ukaze da ce biti stameni molitvenik pred Bogom, nije se oglasilo bilo gdje nego u crkvi, na mjestu svetom, mjestu cistom, gdje su Svetinje Gospodnje i gdje se savrsavaju svestene sluzbe, naznacujuci time da ce i ono samo biti savrsena svetinja Gospodnja u srahu Bozijem. Dostojna je paznje i okolnost da se nije oglasilo jednom ili dva puta, no upravo tri puta, ukazujuci time da ce biti istiniti ucenik Svete Trojice, buduci da se broj tri pretpostavlja svakom drugom broju, zato sto je uvijek izvor i pocetak svega dobrog i spasonosnog... Buduci vazda predani volji Bozijoj i pazljivi prema putevima Promisla, Kirilo i Marija shvatise znake Bozije i u skladu sa njima se rukovodjahu. Poslije opisanog dogadjaja, narocito je pazljiva 2

bila majka. Imajuci stalno na umu da u utrobi nosi mladenca koji ce biti izabrani sasud Duha Svetoga, ona se za sve preostalo vrijeme svoje bremenitosti pripremala za taj susret sa buducim podviznikom blagocasca i uzdrzanja i zato je i sama cuvala dusu i tijelo u cistoti i strogom uzdrzanju u svemu ... uvijek pobozna i usrdna molitvenica, Marija je u srcu sada osjecala jaku potrebu za molitvom i zato se cesto udaljavala od ljudskih pogleda i u tisini usamljenosti sa suzama izlivala pred Boga svoju zarku materinsku molitvu u vezi sa buducom sudbinom svoga ceda. U srogom postu i cestoj molitvi zivjela je bogobojazljiva majka svetoga djeteta, i ono samo, jos prije svoga dolaska na svijet, na neki nacin se tako ociscavalo i osvecivalo. O roditelji, kad biste znali koliko dobra ili, naprotiv, koliko zla mozete nanijeti svojoj djeci jos prije njihova rodjenja! Zacudili biste se tacnosti suda Bozijeg, koji blagosilja djecu kroz roditelje i roditelje kroz djecu i grijehe otaca na djecu prenosi i, pomisljajuci na to, pobozno biste savrsavali roditeljsku sluzbu, povjerenu vam od Onoga od Koga svaki rod na nebesima i na zemlji vuce svoje ime. Kiril i Marija su vidjeli na sebi veliku milost Boziju i njihova poboznost trazila je da svoje osjecanje blagodarnosti izrazi nekim spoljasnjim podvigom blagocasca, nekim bogobojazljivim zavjetom. I oni dadose obecanje: ako mi Bog poda sina, posvetice ga na sluzenje Njemu. To znaci da su obecali da ce uciniti sve da se njihovom djetetu u buducnosti ispuniti volja Bozija, o kojoj su im bila data znamenja ... 3. maja 1319. g. u domu bojarina Kirila nastadose opsta radost i veselje: Bog je Mariji dao sina ... Kada je proslo cetrdeset dana od rodjenja, roditelji donesose mladenca u hram Boziji da obave sveto Krstenje i, istovremeno, ispune obecanje da ce sina prinjeti kao neporocnu zrtvu Bogu. Svestenik je na krstenju djetetu dao ime Vartolomej, zato sto se tog dana (11. juna) svetkovao dan svetog apostola Vartolomeja, kako je to zahtijevao tadaslji crkveni obicaj. To ime je i po svome znacenju - "sin radosti" bilo narocito utjesno za njegove roditelje ... Vremenom su oni kod svoga ceda poceli da primjecuju nesto neobicno: kada se majci dogadjalo da jede hranu s mesom, dijete nije htjelo da sisa, a srijedom i petkom i bez obzira na to sto je postigla uopste nije jelo! I to se ponovilo ne jednom ili dvared, ponavljalo se stalno. Majka je, naravno, zabrinuta mislila da je dijete bolesno, savjetovala se sa drugim zenama, koje su ga brizljivo pregledale, ali na njemu nije bilo nikakvih vidljivih znakova bolesti, ni unutrasnjih ni spoljasnjih: naprotiv, malisa ne samo sto nije plakao, nego je veselo gledao, osmjehivao se i igrao rucicama. Obrativsi paznju na vrijeme ovog djetetovog "posta", vidjeli su u tome izraz "prethodnih sklonosti majke i djetetovog buduceg stanja". Jednom je Marija bila dala sina jednoj drugoj zeni na podoj, ali ono nije htjelo ni da okusi od mlijeka tudje majke. Tako je poslije bilo i sa svakom drugom dojiljom. Dobri izdanak dobroga korijena hranio se samo mlijekom one koja ga je rodila. Tako se ovaj mladenac koji je od majcine utrobe poznao Boga, jos u pelenama ucio istini, jos u kolijevci uzdrzanju. Mnoge majke danas, medjutim, ne smatraju vaznim da same doje svoje dijete ... Ali, zbog cega je Tvorac prirode ispunio majcine grudi mlijekom, ako ne toga radi da u njima pripremi hranu za novorodjence. Sa tom hranom, sa mlijekom majcinim, u dijete se ulijevaju i njegove buduce sklonosti i narav. Ako je, na primjer, dojilja - tudja majka – gnevljiva, neuzdrzana i mrzovoljna, takvo ce biti i dijete koje doji. Dijete koje se odgaja na tudjem a ne na majcinom mlijeku, nece imati takvu vezu sa majkom i ljubav prema njoj, kao djeca koja se hrane mlijekom sopstvene majke.

3

GLAVA II Blagodatni djecak Kada je Vartolomej napunio sedam godina, roditelji su ga dali da se uci pismenosti. Nasi blagocestivi preci su uvijek gledali na ucenje citanja i pisanja kao na sveto djelo: pismenost je davala kljuc za citanje i razumijevanje Bozanskih Pisama. I skole pismenosti kojih je tada bilo veoma malo, osnivane su brigom episkopa i uopste duhovnistva. Rostovski episkop je tada bio Prohor, obrazovani i blagocestivi covjek pod njegovim rukovodstvom su, naravno, za ucitelje u skoli odredjivani bogobojazljivi ljudi. Zajedno sa Vartolomejom su ucila i dva njegova brata, stariji Stefan i mladji Petar. Braca su sa uspijehom ucila, iako Petru tada nije bilo ni sest godina, dok je Vartolomej za njima daleko zaostajao. Ucitelj je Vartolomeja kaznjavao, drugovi su ga korili i cak mu se smijali, roditelji ga ubjedjivali, a i on sam je naprezao sve snage svoga djetinjeg uma, provodio noci nad knjigom i cesto, krijuci se od ljudskih pogleda, negdje u samoci, gorko plakao zbog svoje nesposobnosti i vatreno se i usrdno molio Gospodu Bogu: "Daj mi Gospode, da razumijem taj pravopis, Ti me nauci, Gospode, prosvijetli i urazumi!" Ali mu citanje i pisanje, ipak, i dalje nijesu polazili za rukom. "Tesko je covjeku", kaze mitropolit Platon, "kada svom dusom zeli da uci, kada osjeca u sebi plamenu privlacnost prema prosvecenosti a onda na putu ostvarivanja svojih zelja susretne neke nesavladive prepreke". I dobro dijete je jako tugovalo zbog svoje neuspjesnosti. Tugovali su zbog toga i njegovi roditelji i ucitelj: sve je boljelo sto se malisan lisava velikog Bozjeg dara – obrazovanja. No ocigledno je bilo potrebno da se djecak, o kojem je Bog pokazao toliko dobrih predznaka, zarana, iz sopstvenog iskustva nauci da niakav uspijeh, nikakvo znanje, nikakvu sposobnost i ne treba pripisivati sebi, no samo Bogu, Ocu svjetlosti od Kojega odozgo silazi "svaki dar dobri i svaki poklon savrseni" (Jak.1,17) i da se treba "smiriti pod mocnom rukom" (1.Pet.5,6) Onoga koji "obasjava svakoga covjeka koji dolazi na svijet" (Jov.1,9). Sta sve nepobjedjuju marljivost i trud a iznad svega molitva, a narocito molitva koja dolazi iz cistog srca nezlobivog djeteta?! I tako je Gospod, Koji je "blizu svih sto Ga prizivaju u istini" (Ps.144,18) uslisio na kraju, i usrdnu molitvu blagorazumnog djecaka Vartolomeja i podario mu ono za sto je molio. Jednom Vartolomeja otac posalje u polje da trazi konje, i taj zadatak narocito leze na dusu djecaku, koji je volio da se osamljuje od ljudi. Upravo ovdje se i dogodi sa njime nesto slicno onome sto se desilo sa Saulom, kojeg je isto tako otac poslao da pronadje izgubljene magarce, pa je susreo proroka Samuila koji mu je objavio da ce on biti car nad Izrailjem. Na polju, ispod jednog duba, Vartolomej ugleda nepoznatog starca crnorisca, po cinu prezvitera. Smjerni i na andjela nalik starac prinosio je ovdje svoje molitve sveprisutnome Bogu i pred Svevidecim izlivao suze srdacnog umilenja. Poklonivsi mu se, skromni djecak se sa postovanjem odmace u stranu, ne zeleci da prekida monahov razgvor sa Bogom, te stade u blizini, cekajuci zavrsetak molitve. A starac, kad zavrsi molitvu, sa ljubavlju pogleda na krotko dijete i, prozrijevajuci u njemu izabrani sasud Duha Svetoga duhovnim svojim ocima, umiljato ga pozva k sebi, blagoslovi, ocinski poljubi i upita: "Sta ti treba, cedo?" Iako su ga poslali da trazi konje, Vartolomejeva dusa koja je tugovala, i sada je bila potpuno obuzeta tuznim mislima o svojoj nesposobnosti za ucenje. Djecak je bio zaboravio u taj mah na konje i sa djetinjom prostodusnoscu poce da prica starcu o jadu svoga srca - "Dali su me da se ucim pismenosti" rekao je kroz suze "i dusa moja bi najvise od svega zeljela da nauci da cita slovo Bozije. Ali, ma koliko se trudio nikako ne mogu da naucim, ne razumijem sta mi objasnjavaju, i 4

mnogo sam nesrecan zbog toga. Pomoli se Bogu za mene, sveti oce, - umoli Gospoda da mi otkrije da razumijem knjigu: ja vjerujem da ce Bog primiti tvoje molitve". Raznjezi se starac od ovih rijeci malisanovih. Vidjeci njegovo usrdje i diveci se ljepoti djetinje duse koja se odrazavala na njegovom krotkom licu, podize ruke, pogled uzvede k nebu, uzdahnu k Bogu iz dubine srca i poce se moliti, trazeci za dijete prosvjetljenje odozgo... O, kako je vatrena bila ta molitva tajanstvenog starca pod otvorenim nebom, u sjenci duba i sa kakvim je trepetom nade sjedinjavao s njom svoju cistu djetinju molitvu blazeni Vartolomej! U tom dirljivom jedinstvu dviju dusa – duse sjedovlasog starca i duse malog djecaka – njihova zajednicka molitva, kao cisti tamjan uzvijala se u nebo do prestola Svevisnjega. Starac zavrsi svoju molitvu svetom rijecju "amin" i pazljivo izvuce iz njedara skrinjicu. Otvorivsi je, s tri prsta uze otuda malu cesticu svete prosfore, i blagosiljajuci njome Vartolomeja, rece: "Uzmi ovo, cedo, i pojedi, ovo ti se daje kao znak blagodati Bozije radi razumijevanja Svetoga Pisma. Ne gledaj nasto je cestica svetoga hljeba tako mala: velika je sladost od nje kad je jedes". Treba li govoriti s kakvim je ushicenjem primio sveti djecak ovaj blagodatni dar! Suze radosnice sijale su u njegovom djetinjem pogledu. Sa strahopostovanjem je jeo sveti hljeb ... O, kako mu je bila slatka ta tajanstvena hrana! "Zar o ovome nije receno u psalmima" rekao je on starcu, "kako su slatke jeziku mome rijeci Tvoje, sladje od meda ustima mojima, i dusa moja zavolje ih veoma!" (Ps.118,103). Obratimo paznju na to da je mladi Vartolomej po svojoj radoznalosti i usrdnosti, naucio napamet od svojih poboznih roditelja mnogo psalama, i naravno, ponavljao ih za usamljenih setnji po poljima i lugovima svoje zemlje. Zato su mu i sada pale na pamet navedene rijeci Psalmopjesnika. "Ako vjerujes, cedo" odgovorio mu je starac, "vise od ovoga ces vidjeti. A za pismenost se ne brini: znaj da ce ti od sada Gospod dati razumijevanje knjige vise nego sto ga imaju tvoja braca i drugovi, tako ces i drugima koristiti". Radujuci se od sveg srca sto mu je Bog dao da se sretne sa takvim svetim starcem, Vartolomej je sa nasladjenjem upijao njegove svete pouke – kao sjeme na dobru zemlju, tako su i blagodatne rijeci starceve padale na njegovo dobro srce. Kada ga je dovoljno poucio o spasenju duse, starac je vec htio da ode svojim pute. Ali se pametni djecak nije htio rastati sa svetim nastavnikom, pao mu je pred noge i sa suzama ga preklinjao da podje u kucu njegovih roditelja. "Moji roditelji", govorio je Vartolomej, "mnogo vole takve kao sto si ti, oce! Ne ostavi ih bez svog svetog blagoslova!" Koliko se djetinje jednostavnosti ogleda u tim rijecima dobrog djecaka! U njima se razotkriva sva dusa svetog djeteta punog ljubavi, i kako su srecni roditelji koje Bog blagoslovi takvom djecom! Zaista su takva djeca – Boziji blagoslov. Ona ne nose taj nebeski blagoslov samo u sebi, no ga sakupljaju, takoreci, odasvud, da bi ga privukli na roditeljski dom. Sa osmjehom ljubavi, starac je slijedio svoga mladog gostoljupca, a roditelji Vartolomejevi su ga casno docekali. Za pobozne ljude takav starac – inok – uvijek je pozeljan gost i Kiril i Marija su narocito voljeli da primaju u svojoj kuci na pocinak monahe. Primivsi blagoslov od starca oni su mu predlozili da jede. No, gost nije zurio da sjedne za trpezu: " Prvo treba okusiti duhovnu hranu", rekao je i krenuo u odaju za molitvu, koja je u staro dobro vrijeme postojala u svakoj kuci poboznih knezeva i bojara. Tamo je sa sobom pozvao Vartolomeja, blagoslovivsi pocetak treceg casa, 5

zapovjedio mu da cita psalme ... Uzalud je izbezumljeni djecak izgovarao da ne zna: starac mu je sam dao u ruke knjigu i uporno govorio da neizostavno cita rijec Boziju. I sta se dogodilo? Djecak je uzeo blagoslov od starca, pobozno se prekrstio i poceo da cita stihove Psaltira sasvim skladno i razgovjetno! ... On koji je do tada tako slabo ucio i malo shvatao! ... Kako je kasnije o tome pricao i sam Prepodobni, nad njim se ispunila, primjecuje blazeni Epifanije, rijec proroka: "Tako govori Gospod: dajuci rijeci Svoje ustima tvojim" (Jerem.1,9). Poslije toga, sveti gost je objedovao. Kada je na kraju, zavrsivsi, blagoslovio obradovane domacine, htio je da se udalji, ali je smjernim bojarima bilo zao da se tako brzo rastanu s njim: htjeli su da jos porazgovaraju sa starcem koji je bio iskusan u duhovnom zivotu i kod kojeg su vec primjetili dar prozorljivosti. Izmedju ostalog, ispricali su mu kako se njihov sin, buduci jos u utrobi matere, triput oglasio u crkvi, i htjeli su da znaju sta o tome misli starac, koji ih je svojom silnom neobicnoscu prisiljavao da se nehotice zamisle o njemu. "O dobri supruznici!" rekao im je na to starac, "to vas je Gospod udostojio velike milosti, - dao vam je takvog sina!" Zasto se bojite tu gdje nema mesta strahu? Vi treba da se radujete Sto vas je Bog blagoslovio takvim djecakom: On je izabrao vasega sina jos prije njegovog rodjenja. A da govorim istinu – dacu vam znak: od sada ce djecak dobro razumijevati svu mudrost iz knjiga i slobodno ce citati Slovo Bozije. Znajte, da ce zbog svojeg smjernog zivota vas sin biti velik pred Bogom i ljudima! Starac je vec bio ustao da podje, kada se na pragu kuce jos jednom obratio Vartolomejevim roditeljima i izrekao u prorocanskom duhu, ove zagonetne rijeci: "Jednom ce vas djecak biti u manastiru Presvete Trojice, on ce k sebi privesti mnoge da razumiju Bozije zapovijesti". Gostoljubivi domacini ispratise gosta do vrata svoga doma. Ali on tu odjednom postade nevidljiv, tako da Kiril i Marija nehotice pomislise nije li to bio Andjeo Bozji k njima poslat da daruje premudrost njihovom sinu? I oni duboko u svoja pobozna srca urezase njegove tajanstvene rijeci. Medjutim, kako je starac rekao tako se i dogodilo: sa djetetom se zbila cudesna promjena. Bilo koju knjigu da je otvorio – istoga casa bi pocinjao da cita bez ikakvih teskoca i shvata smisao onoga sto je citao. Tako je dar Boziji, koji mu je tako neocekivano poslat s neba djelovao na malog Vartolomeja i prosvijetlio njegov um. I u nase vrijeme se cesto mogu sresti primjeri vatrene poboznosti djece, dugotrajnih plamenih molitava, sa suzama, ljubavi prema Bogosluzenju, usrdnog stremljenja ka podrazavanju podviga svetih Otaca. To se dogadja obicno u onim blagocestivim porodicama, u kojima se deca vaspitavaju u srahu Bozijem, na tekstovima zitija svetih, pod okriljem hrama Bozijega. A u drevnoj Rusiji se svekoliko vaspitanje djece izvodilo u strogo crkvenom duhu. Takva osjecanja i ta cista, sveta stremljenja djece, ne unose u njihovu mladu dusu tugu i mrak, no radosni mir, vedrinu i spokojstvo. Odatle djeca crpu duhovnu cvrstinu, u njihovoj dusi se slazu svijetli likovi svetog zivota, zivota po Hristovu Jevandjelju, likovi svetinja za citav zivot, kojoj se, sa toplim osjecanjem obracaju i kasnije, u dubokoj starosti. I sto su jaca u djetinjstvu ta sveta stremljenja, ona kasnije sve mocnije osvjetljavaju tamu zivota u ovoj dolini zemaljskoj, mire gosta na zemlji, umornog od zivotnih nedaca, sa njegovom neveselom sudbinom i sokole ga, ukrepljuju i tjese za preteskog stranstvovanja na putu ka nebeskoj otadzbini. Tako je bilo i sa djecakom Vartolomejem. Rano se u njegovoj dusi, vaspitavanoj primerima poboznosti i vjerskim knjigama, javilo osjecanje ljubavi za molitvu i spremnosti za podvige, gotovosti da u svemu ugodi Bogu. Jednostavno, dobro djetinje srce predstavlja vrata za Boziju blagodat, pa je i Gospod s toga rekao djeci: "Takvih je Carstvo Nebesko" (Mat. 19,14). Rano je sisla 6

blagodat Bozija i u srca djecaka Vartolomeja i njime ovladala. Svom dusom je Vartolomej zavolio crkveno bogosluzenje i nijednu crkvenu sluzbu nije propustao ... Nasi preci nijesu poznavali i nijesu voljeli da citaju bilo kakve knjige svjetskog sadrzaja: zitija Svetih, svetootacka literatura, zbornici, ljetopisne povijesti o minuloj sudbini rodne zemlje – to su knjige, koje su bile omiljeno stivo onoga vremena. Naravno, ni u kuci blagocestivog bojara Kirila njih nije nedostajalo, djecak Vartolomej ih je citao i citao, pa je mozda, ko zna, i neke rukopise iz XII – XIV vijeka, koji su se sacuvali u biblioteci Sergijeve Lavre iz vremena njenog osnivaca, on sam i prenio u pustinju, kao jedino drago nasljedstvo od svojih roditelja. Crpeci iz knjiga pouke duhovne mudrosti, on se trudio da ih odmah primjeni na svoj zivot – "ne onako", kaze mitropolit Filaret - "kao mnogi ucenici koji dugo uce i, cije ucenje cveta na rijecima ali na djelu ne sazreva". On je brzo shvatio da jos u djecackom uzrastu strasti pocinju da ispoljavaju svoju pogibeljnu moc i da je za uzdrzanje potreban veliki trud, shvatio je vec tada da se onaj ko se od mladosti preda njihovom uticaju i popusti im, vezuje za porocne sklonosti, i da ih potom veoma tesko savladava. I eto, blagorazumni djecak preuzima sve da bi se ogradio od njihovog uticaja, i odsijeca sve puteve kojima strasti obicno nalaze pristup k srcu covjekovom. Tako se on, prije svega, potpuno kloni djecijih igara, sala, smijeha i praznoslovlja, imajuci u vidu da "zli razgovori kvare dobre obicaje"(1Kor.15,33), i da "sa svetima postupas sveto, s covjekom vjernim vjerno" (Ps.17,27). Zatim, saznavsi da je uzdrzanje u svemu najbolje sredstvo da se savladaju strasti, i da su duh, koji je slobodan od strasti, i njima nepomracena misao uvijek spsobni da osjecaju blagodat Boziju - sveti djecak na sebe nalaze strogi post: srijedom i petkom on ne jede nista, a ostalim danima se hrani samo hljebom i vodom. O bilo kakvoj drugoj sladokusnoj hrani, o vinu da i ne govorimo, on ne dozvoljava sebi ni da pomisli cijelog svog zivota. Brizna mati se trudila da ublazi strogost njegovog posta: "Ne iznuruj sebe pretjeranim uzdrzanjem, sine moj", govorila je ona, - "da se ne razbolis od iznurenosti, tada ces i nama napraviti veliku nevolju. Ti si jos dijete, tjelesno jos uvijek rastes. Pogledaj: nijedan tvoj vrsnjak ne nalaze sebi takav post, ni tvoja braca, ni drugovi, tako ne poste kao ti. Druga djeca i po sedam puta dnevno jedu, a ti, dijete moje, jedes samo jednom dnevno, i to svaki dan tako; prestani da tako cinis, nije to u tvojoj moci: svako dobro je dobro ako je sa mjerom i u svoje vrijeme. Jedi barem zajedno s nama". Ali, blagorazumni djecak je krotko odgovarao na te savjete premile matere: "Ne ogranicavaj me u tome, rodjena moja, kako ne bih radio protiv tvoje volje. Ne odvracaj me od uzdrzavanja koje je tako omiljelo mojoj dusi! Zasto savjetujes svome sinu ono sto nije korisno? Pa vi ste mi rekli da sam ja jos u kolijevci postio srijedom i petkom! Kako mogu da ne prinudjavam sebe da ugodim Bogu, kako bi me On izbavio od mojih gijeha?" "Nemas jos ni dvanaest godina," prigovarala je majka: "a ti vec govoris o svojim grijesima! Mi smo nad tobom vidjeli ocigledne znake blagodati Bozije. Dobar si dio izabrao, koji ti se nece oduzeti, kakve ti grijehe imas?!" "Prestani, majcice", zalostivo bi joj odgovarao sin, "sta to govoris?! Ponela te je majcinska ljubav prema djeci, sto je i prirodno, ali cuj sta kaze Sveto Pismo: "Niko nije cist pred Bogom, makar pozivio i jedan dan na zemlji" (Jov.14,5). Niko nije bezgresan, samo jedini Bog, a bozanstveni David govori o nasoj slabosti: "U bezakonjima se zaceh i u grijesima rodi me mati moja ... (Ps.50,7) Zato neka se ne hvali nijedan covjek!" "A jelo nas, naravno, "ne postavlja pred Bogom"(Kor.8,8). Mati se cudila razumnim rijecima svoga sina, i ne zeleci da smeta njegovoj slobodnoj zelji da ugadja Bogu, obicno mu je govorila: "Ako tako rasudjujes, onda radi kako hoces! Gospod s tobom, 7

ja te necu ometati u dobru, dijete moje"... i sveti djecak nikada nije dozvolio sebi cak ni da okusi kakvo slatko jelo ili pice, slijedeci mudri savjet Vasilija Velikog: "Ako hoces uci u raj, uzdrzi stomak, bjezi od pijanstva". Tako kroteci svoje mlado tijelo uzdrzanjem i trudeci se da cuva svoju dusevnu i tjelesnu cistotu, on ni u cemu nije povredjivao volju svojih roditelja: kao krotki i poslusni sin, bio im je istinska utjeha. "U njemu se vidio savrseni inok jos prije primanja inockog obraza" kaze blazeni Epifanije, njegov razvoj je bio sav od skromnosti i cistote. Niko ga nije vidjao da se smije, a ako bi ponekad na njegovom prekrasnom licu za kratko i zalebdio osmijeh, i on bi bio uzdrzan. Njegovo lice, medjutim, pocesto je bilo zamisljeno i ozbiljno, a u ocima su mu se mogle vidjeti suze – svjedoci njegovog srdacnog ganuca. Vartolomejeve usne nikada nijesu ostavljale bogonadahnute psalme Davidove. Uvijek tih i cutljiv, krotak i smiren, on je sa svima bio ljubazan i srdacan, ni na koga se nije ljutio, od svih je sa ljubavlju prihvatao slucajne neprijatnosti. Hodio je u staroj odeci, a kada bi susreo siromaha, rado bi mu davao sto je imao. Pobozno nazidavanje sopstvene mlade duse nagonilo ga je da trazi osamu, gdje bi prebivajuci nasamo s Bogom, mogao pred Njim u suznoj molitvi izliti sva sveta osjecanja svoga nezlobivog srca, i u tome samopredavanju Bozijoj volji traziti okrepljenje duhovno za put koji mu predstoji. Narocito je volio da se moli nocu, ponekad je i citave noci provodio bez sna, brizljivo se trudeci da to skrije od ukucana. A kakvom je djetinjom iskrenoscu i plamenom ljubavlju k Bogu, kakvom, tako treci mudrackom prostodusnoscu odisala njegova cista molitva! "Gospode! – prizivao bi u srdacnom umilenju – ako je istina ono o cemu su mi pricali moji roditelji; ako si prije moga rodjenja na svijet Ti blagoizvolio da na meni ubogom objavis divne znake Svoje blagodati, onda – neka bude volja Tvoja, Gospode! Neka bude, Gospode, Milost Tvoja na meni! I daj mi da Te od mladosti zavolim svim srcem svojim i svom dusom svojom, i da posluzim samo Tebi, jer sam Ti privrzen od utrobe matere moje! Od utrobe, od grudi matere moje, Bog moj jesi Ti! I kao sto me je blagodat Tvoja posjetila dok sam jos u utrobi majcinoj bio, tako me ne ostavi ni sada, Gospode! Doci ce vreme, ostavice me otac moj, i mati moja, a Ti primi me, ucini me Svojim, pribroj me izabranom stadu Svome! Za Tebe sam predodredjen ja, zlehudi, od samih povoja, izbavi me, Gospode, od svake necistote, od svake nevolje dusevne i tjelesne! Udostoj me da tvorim svetinju u strahu Tvome, Gospode! K Tebi jedinome neka tezi moje srce; da mi ne omili nijedna sladost ovoga svijeta, da me ne zanesu ljepote zivota! Neka samo uz Tebe prione dusa moja, i neka me sacuva desnica Tvoja. ... Nemoj mi nikada dopustiti da se radujem radoscu ovoga svijeta, no me ispuni, Gospode, duhovnim radovanjem i neizrecenom Bozanskom sladoscu! Duh Tvoj blagi, neka me upravi na put pravi!" I nehotice, svako ko je video Vartolomeja, divio mu se, govoreci u sebi sa cudjenjem: sta ce biti od ovog djeteta, kojeg je Bog udostojio takve blagodati od ranog djetinjstva? ...I djecak je vremenom postao mladic. Odrastajuci godinama odrastao je i u poboznosti, i sam po sebi, u njemu se zacinjala zelja za monaskim podvigom i svakim danom je sve vise i vise rasla i sazrijevala dok se na kraju nije prometnula u plamenu zedj duse. Ali tim zavjetnim snovima nije bilo sudjeno da se ispune u rostovskoj zemlji. Njima je bilo predodredjeno, Bozijim Promislom, da se ostvare u mracnoj pustinji, usred neprohodnih suma radonjeskih, da bi otuda ziva svetinja sijala svjetloscu svog svetog zivota i blagodatnog ucenja gradu Moskvi, koji se pripremao da bude prva prestonica vascijele Ruske zemlje. Pogledajmo sada, kako je prenesena ova blagodatna svetiljka iz predjela Rostova Velikog u krajeve nepoznatog Radonjeza – kako je prenesena nevidljivom rukom Bozijeg Promisla, koji upravlja obicnim putevima djela ljudskih. 8

GLAVA III Poslusni mladic Ovdje treba reci nekoliko rijeci o tome u kakvom se polozaju nalazila ruska zemlja u to vrijeme, da bismo znali u kakvim su uslovima zivjeli Vartolomejevi roditelji i u kojim se uslovima vaspitavao sam Vartolomej. Otvorimo na trenutak nesrecne sranice ruske istorije, da bismo jasnije vidjeli kakvog je velikog muza Bog poslao mnogostradalnom ruskom otacastvu u liku smirenog Svojeg izabranika, pustinjaka radonjeskog, u ona teska vremena. Na tamnim slikama istorijskih zbivanja, njegov svijetli lik blista pred nama u svoj svojoj nezemaljskoj ljepoti. Zaista su tada bila teska vremena. Kao najgrdje breme na plecima ruskog naroda, lezalo je tatarsko ropstvo. A o zbacivanju tog omrznutog ropstva sa sebe, niko nije smio ni pomisliti. Knezevi su zato i odlazili u Ordu, prestonicu tatarsku, ili da se poklone groznim mongolskim kanovima, ili da se sude i nadmecu medjusobno. Koliko je samo blagorodne krvi ruskih knezeva tada proliveno u zlatnoj Ordi zbog zavisti i bratoubilacke mrznje vlastoljubivih suparnika! Istoriograf Karamzin opravdano primjecuje da je stara ruska poslovica "blizu Cara – blizu smrti" nastala onda, kada su nasu otadzbinu sapinjali mongolski lanci. Knezevi su dolazili u Ordu kao na strasni sud"... Oni su tamo cesto i svoju dusu polagali za vjeru pravoslavnu i svetu Rusiju. Polazeci u Ordu, obicno su pisali zavjestanja, oprastajuci se zauvjek sa svojom porodicom. Narod je stradao od samovolje grubih i gordih tatarskih vojnika i bisaka (cinovnika) koji su se bili razmiljeli po svim gradovima. Nikoga oni nijesu stjedeli, sto su htjeli to su i radili: gradove i sela su palili i pljackali, Bozije hramove rusili ili skrnavili, a ljude ubijali ili odvodili u ropstvo. Cak i trgovci, i proste mongolske skitnice su se ophodili prema nasim precima kao prema prezrenim robovima. U takvom haosu, u nedostatku jedne jake vlasti, postojao je povoljan prostor za strasti nevaljalaca, kojih uvijek ima mnogo, narocito u zlim vremenima. Tatarsko ropstvo je ostavilo traga i u narodnoj dusi. Zaboravivsi narodni ponos, mi smo se naucili niskim ropskim lukavstvima koja slabima zamenjuju moc: obmanjujuci Tatare, jos vise smo obmanjivali jedni druge. Otkupljujuci se novcem od nasilja varvara, postali smo koristoljubiviji i bezosecajniji prema uvredama, stidu, skloni bezobzirnosti inoplemenih tirana. Od vremena Vasilija Jaroslavica do Jovana Kalite (najnesrecniji period!) rusko otacastvo je vise licilo na mracnu sumu. Nego na drzavu: sila je postala pravo. Ko je mogao, grabio je, ne samo od tudjina, nego i od svojih. Nije bilo sigurnosti ni na putu, ni u kuci, lopovluk je postao uopste izvor bogacenja. Da, tesko je bilo ruskoj zemlji u tim nesrecnim vremenima. Tesko je bilo i nemoguce, savladati jakog neprijatelja, a upravo zato, sto su se ruski knezevi sve vise medjusobno svadjali, jedinstva nije bilo, na komadice je bila razdijeljena prostrana ruska zemlja. I da na kraju nijesu shvatili neophodnost tog jedinstva – ko zna? – mozda bi sasvim propala pravoslavna Rusija, pavsi pod vlast jos opasnijih neprijatelja, kakvi su u to vrijeme bili Litva, Poljska, Madjarska i Svedska ... Ali, Bog nije dopustio da se dogodi takva nesreca. Prije svih, opasnost su shvatili crkveni pastiri: oni su knezevima vazda govorili da je za spas Rusije od konacne propasti neophodna njihova sloga. Kad god je bilo moguce, pastiri Crkve bivali su izmiritelji u medjusobnim knezevskim zavadama, djelujuci i ubjedjivanjem, i silom duhovne vlasti. A prozorljivi mitropolit Petar bio je polozio cvrst temelj ujedinjenju ruske zemlje, preselivsi se zauvijek iz Vladimira, na Kljazmi, u tada nepoznati gradic Moskvu, k pametnom i blagocestivom knezu Jovanu Danilovicu Kaliti. Taj knez je uporno nastojao da sprovede zamisao svoga oca o ujedinjenju Ruske zemlje, i jedne za drugom, ujedinjavao je susjedne knezevine sa Moskvom. Mitropolit Petar je, malo prije smrti, obodrio 9

Kneza predskazanjem o buducoj velicini Moskve. "Ako ti, sine moj", govorio je u prorockom duhu, "uspokojis moju starost, i podignes ovdje hram posvecen Bogomateri, bices slavniji od svih drugih Knezeva, i tvoj rod ce se umnoziti. Moje kosti ce ostati u ovom gradu, i mitropoliti ce zeljeti da zive u njemu, i on ce nadmocati neprijatelje nase". Jovan je ispunio zavjet starca mitropolita i Bog je blagoslovio uspjehom njegove pocetke na korist drugim gradovima a sam Jovan je stekao slavno ime "ujedinitelja Ruske zemlje". Kroz sto godina sa Moskvom vec niko nije usudjivao da se spori oko prvenstva: ona je ujedinila oko sebe svu tadasnju Rusiju i to ujedinjenje ne samo sto je spasilo Rusiju od konacnog razbijanja, vec joj je pomoglo da sa sebe zbaci mongolski jaram. Ali, lokalnim knezevima nije bilo lako da se rastave sa svojom slobodom, moskovski Knez je radio odlucno, ponekad se ni u cemu nije suzdrzavao, ni pred cim se nije zaustavljao. Cak i kada se prisajedinjavanje susjednih podrucja vrsilo mirnim putem, posredstvom, na primjer, rodjackih veza sa njime kao s Velikim Knezom moskovskim, ni tada se Jovan Danilovic nije libio da raspolaze njima po sopstvenom nahodjenju. Tako je udao svoje kceri – jednu za Vasilija Danilovica Jaroslavskog a drugu – za Konstantina Vasiljevica Rostovskog, i radeci kao glava Rusije propisivao je zakone svojim zetovima u njihovim sopstvenim oblastima. "Mucno je tada bilo gradu Rostovu", sa zalom pripovijeda ljetopisac, "narocito njegovim knezevima! Njima je bila oduzeta svaka vlast i imanje, sva njihova cast i slava su bili preneseni na Moskvu". U Rostov je, u cinu vojvode, bio poslat moskovski velmoza Vasilije, nazvan Koceva, zajedno s drugim, po imenu Mina. Po dolasku u grad, oni su poceli da deluju samovoljno, ugnjetavajuci stanovnistvo, tako da su mnogi Rostovljani bili prinudjeni da im svoj imetak silom predaju, dobijajuci za uzvrat samo ponizenja i batine i dovedeni do prosjackog stapa. Tesko je i prepicati sta su sve pretrpjeli: drskost moskovskih vojvoda je isla dotle da su objesili za noge rostovskog gradonacelnika, prestarelog bojara Averkija, koga je postavio jos knez Vasilije Konstantinovic i tako ga izlozili javnoj poruzi ... Tako su postupali ne samo u Rostovu, vec i po svim opstinama i selima. Narod je roptao, bunio se i zalio na takvu samovolju. Svi su govorili da je nestala slava Rostova, da su knezevi liseni vlasti, da Moskva sprovodi tiraniju ... Te narodne nevolje, naravno, nijesu mimoisle ni pravedne roditelje Vartolomejeve. Nekada slavni i poznati bojar Kiril, pod starost je dopao siromastva. Cesta putovanja u Ordu sa knezevima, goleme dazbine i preveliki pokloni ordskim velikasima, bez cega ta putovanja nikada nijesu prolazila, strasna glad, koja je cesto harala rostovskom oblascu, a prije svega, strasna najezda Turalikova 1327. godine – sve je to zajedno uticalo na njegov krajnje nepovoljan polozaj i skoro ga dovelo do bijede. Veoma je vjerovatno, takodje da samovolja moskovskih namjesnika, koji su gospodarili u Rostovu kao samovlasni gospodari, nije postjedela ni Kirila, kao bojara rostovskih knezeva: mozda je on tada lisen ne samo svog polozaja u drustvu, vec i cijelog svojeg imanja. Tesko je bilo Kirilu poslije svega sto je iskusio u Rostovu da tamo ostane, a mozda su mu upravo moskovski namjesnici naredili da se udalji iz Rostova, i zato je odlucio, cim se ukaze prilika, da napusti rodni grad i predje u sluzbu kod drugog kneza. Prilika se brzo ukazala. Na 12 vrsta od Trojicke Lavre, na putu za Moskvu, nalazi se selo Gorodiste, ili Gradic, koje se prije zvalo Radonjez. 1328. god. putujuci u Ordu, Veliki Knez Jovan Danilovic je napisao oporuku, u kojoj je, izmedju ostalog, selo Radonjesko" dodjelio Velikoj Kneginji Jeleni sa "malom djecom". Uskoro poslije toga, selo je preslo u potpunu svojinu mladjeg Jovanovog sina Andreja. Veliki Knez je zbog maloljetnosti Andrejeve, u Radonjez postavio za namjesnikaTarentija Rtsica, koji je u zelji da privuce veci broj stanovnika u taj skoro nenaseljen kraj, proglasio razne olaksice na imanju knezevom. Cim se to proculo u Rostovu, mnogi njegovi zitelji su sa nadom krenuli u Radonjez. Sa njima se preselio i blazeni Kiril sa svom svojom porodicom i nastanio se u Radonjezu blizu crkve Hristova Rodjenja. 10

Po tadasnjem obicaju Kiril je tamo imao da dobije posjed, ali on sam nije mogao da obavlja poslove zbog starosti pa je tu obavezu preuzeo na sebe njegov stariji sin Stefan, koji se vjerovatno jos u Rostovu ozenio. Najmladji Kirilov sin Petar je takodje izabrao bracni zivot a Vartolomej je u Radonjezu nastavio svoje podvige. Razmisljajuci o tastosti svega zemaljskog blazeni junosa je cesto sebi ponavljao Prorokove rijeci: "Koja je korist mojoj krvi, kada ce otici u trulez?" (Ps.29,10). Istina, svijet i sve sto je u svijetu, Bog je stvorio za dobro ljudima, ali sve to je izopaceno ljudskim strastima, nasiljem i nepravdom, tako da se ljudski zivot sveo na rad i bolest, a duh koji zeli da gradi svoje spasenje u miru svugdje nailazi na prepreke i sablazni. Razmisljajuci na taj nacin, Vartolomej je poceo da moli svoje roditelje za blagoslov da se opredjeli za monaski put. Cesto je govorio ocu: "oce, podaj blagoslov, i ja cu otici u manastir". - "Pricekaj cedo", odgovarao bi mu otac, "sam vidis; ostarili smo i onemocali, treba jos nekome da sluzimo. Tvoja braca imaju mnogo briga o svojim porodicama. Nama je drago sto se ti trudis kako da Gospodu Bogu ugodis. To je dobro djelo ali vjeruj, sine moj, blagodat ti se nece oduzeti, samo nam jos malo pomogni, dok Bog na nama ne javi Svoju milost i ne uzme nas odavde. Isprati nas do groba i tada ti niko nece braniti da ostvaris svoju zavjetnu zelju". I blagodatni sin se povinovao. Ulagao je sav svoj trud da ugodi svetim roditeljima i olaksa im starost, kako bi zasluzio njihov blagoslov i molitve. Nesputan porodicnim brigama, on se sav posvetio roditeljima, a shodno svom krotkom i njeznom karakteru bio je za to izuzetno sposoban. Kakav predivan, poucan primjer i roditeljske razumnosti i sinovske poslusnosti – Kiril i Marija nijesu nastojali da utrnu u sinu rasplamsalu Bozju zelju, nijesu ga prinudjivali da se veze bracnim vezama za svjetsku sujetu, kako cine mnogi roditelji ovoga svijeta: oni mu samo ukazivahu na svoje potrebe i nemoci a potajno, vjerovatno, vise imahu u vidu njegovu mladost i davahu mu priliku da jos preispita samoga sebe i da se ucvrsti u svojoj svestenoj namjeri, da se ne bi, polozivsi ruku na plug, obazreo natrag. Ali ni Vartolomej nije slijedio primjer svojevoljne djece ovoga svijeta od kojih mnoga cak ni u obicnim svjetskim stvarima ne zele da potcine svoju volju – volji roditeljskoj i ne mare za njihove potrebe i zelje. Ne, blagorazumni mladic zna vrijednost onoga sto zeli, imajuci u vidu zapovijest Boziju "postuj oca i mater" (Mat.15,4) pristaje da muci sebe neispunjenom zeljom dokle god bude trebalo, da bi sacuvao poslusnost roditeljima i preko toga njihov blagoslov: tako je on taj blagoslov visoko cijenio! I roditelji su naravno od sveg srca do posljednjeg daha njezno blagosiljali poslusnog sina svojim svetim blagoslovima! Ali monaski duh je neosjetno presao sa sina na roditelje: pri kraju svoga napacenog zivota Kiril i Marija su i sami pozeljeli da po blagocastivom starinskom obicaju prime andjelski obraz (monaski postrig). Oko tri vrste od Radonjeza bio je Pokrovski Hotkov manastir koji se sastojao iz dva odjeljenja: jednog – za starce, drugog – za starice. U taj manastir su se u zaputili pravedni Vartolomejevi roditelji, da bi ovdje proveli ostatak svojih dana u podvigu pokajanja i pripreme za drugi zivot. Gotovo istovremeno je nastupila vazna promjena i u zivotu starijeg vartolomejevog brata – Stefana. Malo je on pozivio u braku: zena njegova Ana je umrla i ostavila mu dva sina – Klimenta i Jovana. Kada ju je sahranio u Hotkovu manastiru Stefan vise nije zelio da se vrati u svijet. Ostavivsi svoju djecu na cuvanje vjerovatno Petru, on je u Hotkovu i ostao da bi primio monastvo i da istovremeno posluzi svojim nemocnim roditeljima. Medjutim, pritisnuti staroscu i tugom shimnici bojari se nijesu dugo namucili u svom novom zvanju: prije 1339. god. s mirom su otisli Gospodu na vjecni pokoj. Djeca su im odala pocast suzama sinovske ljubavi i sahranila ih pod okriljem tog istog Pokrovskog manastira koje je od tada postalo zadnje utociste i grobnica roda Sergijeva.

11

Poslije odlaska starijeg brata u manastir, Vartolomej je ostao kao pravi domacin u domu roditelja. Njihovu smrt je shvatio kao znak dat Promislom Bozijim za ostvarenje svoje zavjetne namjere. Odajuci im poslennji dug sinovske ljubavi, on je u Hotkovom manastiru, neprekidno proveo cetrdeset dana, dok nije obavljen parastos novoprestavljenima. Svoju molitvu za upokojenje njihovih dusa, zdruzivao je sa djelima milosrdja: svaki dan je hranio siromasne i dijelio ubogima ostatke skromnog roditeljskog imanja. U duhovnoj radosti onda se ponovo vratio u Radonjez: sada ga niko i nista nije moglo zadrzati u svijetu i njegovoj, za Vartolomejevu dusu nesnosnoj tastini ... Sa nasladjenjem je ponavljao izreke Svetog Pisma, koje su sada tako odgovarale njegovoj dusevnoj bogosabranosti: "Izidjite od njih i odvojte se" i nicega sto je u svetu "ne doticite se!" (2Kor.6,17); odstupite se od zemlje i uzidjite na nebo. "Dusa je moja prionula uz tebe, Gospode, desnica Tvoja drzi me!" (Ps.62,9). GLAVA IV Braca u pustinji Vartolomej se rastao s Radonjezom i posao u Hotkov, koji mu je sada bio drazi od Radonjeza. Moze li se iskazati blazeno stanje u kojem se tada nalazila njegova cista dusa, sva obuzeta plamenom Bozanske ljubavi? Podviznici koji su iskusni u duhovnom zivotu kazu da u pocetku podviga dusa obicno gori neiskazanom zedji za podvigom: sve joj izgleda moguce, svaki trud – lak, svako lisavanje – nistavno. Blagodat Bozija, kao njezna mati koja voli daje pocetniku da okusi od onih neizrecenih blaga, koja ga cekaju poslije ispunjenja podviga, daje mu to bez ikakve zasluge sa njegove strane, da bi znao sta ce dobiti poslije ociscenja srca svoga od strasti i da ne bi malaksavao u borbi sa neprijateljima covjekovog spasenja. I blazen je onaj ko nije bio rob svojih strasti, ko je sacuvao neporocnost djetinjstva od mladosti, i od mladosti uzeo svoj krst da bi isao za Gospodom! Dok drugi podviznici obicno provode sav zivot u teskoj borbi sa svojim strastima, te blagodat Bozija djeluje u njima skriveno, tek ponekad ih tjeseci slatkim osjecanjem svoga prisutva, pa se opet skriva kako ne bi pali u visoko misljenje o sebi – ovaj izabranik blagodati, za svoju djetinju jednostavnost, za cistotu svoga srca koje nije znalo za gnusobu poroka, brzo se udostojio blagodatnog spokojstva bestrasca. Na takve se prevashodno, moze odnositi rijec Ljestvicnika: "Onaj koji izidje iz svijeta iz ljubavi prema Bogu, u samom pocetku dobija oganj koji kad se uvede u dusu brzo rasplamsa silan pozar" i istrijebi strasti. U takve izabranike blagodati spadao je i Vartolomej. Odavno je u njegovoj dusi gorio taj blagodatni oganj, a sada je prozeo i cijelo njegovo bice. Njegova masta je vec bila u pustim neprohodnim sumama ... U Hotkovu se u blizini tri draga groba smireno podvizavao Vartolomejev brat Stefan. K njemu je upravo hitao blazeni junosa. Skroman, od djetinjstva naucen da svoju volju potcinjava volji starijih, on se i sada bojao da se osloni na sebe, i nadao se da ce u bratu – inoku imati vjernog saputnika i iskusnog vodica na novom preteskom zivotnom putu. Nije imao namjeru da ostane u Hotkovu, njegova dusa je bila zedna tihovanja u pustinji: sto je tezi bio usamljenicki zivot samotnika, sto je vise u njemu bilo odricanja, to mu je izgledao privlacniji. I eto, Vartolomej je u Hotkovom manastiru. On podstice brata da ide sa njim da traze mjesto za usamljenicki zivot. Stefan se za takav zivot ne odlucuje odjednom. Do nedavno mirjanin koji je dosao u manastir ne toliko iz ciste ljubavi prema Bogu koliko zato sto je njegovo srce slomljeno porodicnom zaloscu trazilo lijeka u tisini svete obitelji, on nije mislio da prihvati podvig iznad svoje mjere i zelio je da prodje obican put monaskog zivota medju manastirskim zidovima. Ali Vartolomej moli, preklinje i dobrodusni Stefan na kraju popusta pred neprestanim molbama 12

voljenog mladjeg brata i - "prinudjen rijecima blazenoga" – pristaje. Braca napustaju gostoljubivo bratstvo i odlaze u najzabitije sume u okolini ... U to vrijeme je svako ko je zelio usamljenicki zivot, mogao je slobodno da ode sam ili sa prijateljem u sumu i da na bilo kom mjestu gradi sebi kolibicu ili da kopa pecinu i naseli se tu. Bilo je mnogo slobodne zemlje koja nije pripadala lokalnim vlasnicima. Kada bi se oko pustinjaka okupilo nekoliko ljudi, onda su gradili crkvu, trazili kod Kneza pravo da vladaju mjestom, a kod mjesnog svestenika – dozvolu da se crkva osveti, i bratstvo se osnivalo. Ali, Vartolomej nije mislio da stvara bratstvo, nije zelio da oko sebe okuplja bratiju, imao je samo jednu zavjetnu zelju: da zauvijek pobjegne od svijeta u dubini neprohodnog sumskog cestara, da se od njega skrije, da svijet sasvim zaboravi otselnika. Dugo su braca hodila okolnim sumama. Na kraju im se svidjelo jedno mjesto koje je bilo udaljeno ne samo od naselja nego i od puteva. To mjesto im je Sam Bog naznacio za podizanje manastira: i ranije su ljudi toga dostojni nad njim vidjali – jedni svjetlost, drugi vatru, a neki su osjecali miomiris. Mjesto se nalazilo na deset vrsta od Hotkova – jedna nevelika zaravan, koja se uzdizala nad okolinom u obliku makove glavice, zbog cega je dobila naziv Makovec ili Makovica. Duboka, neprohodna suma je sa tri strane okruzivala Makovicu: gusta suma do koje nikada nije dopirala ruka ljudska, pokrivala ju je sa svih strana gustim krosnjama, koje su visoko k nebu podizale svoje tiho sumece vrhove ... U obliznjim cestarima koji su okruzivali uzvisicu, moglo se naci i malo vode, iako je trebalo ici po nju daleko. Mi ne mozemo zamisliti ushicenje koje je tada ispunjavalo dusu i srce mladog otselnika! Konacno, ostvaruju se njegove zavjetne zelje, njegovi iskreni snovi: evo nje – davno zeljene pustinje, evo neprohodne sume! ... Svijet je, daleko iza Vartolomeja! Otselnik se vise tamo nece vratiti – ovdje ce on naci svoj spokoj, ovdje ce se nastaniti zauvijek, razgovarace sa Jednim Bogom, dijeleci breme sa rodjenim bratom, nesamo po tijelu vec i po duhu! ... Vatreno su se braca pomolila na izabranom mjestu za pustinjski zivot. Predajuci se u ruke Bozije oni su prizvali Boziji blagoslov i na samo mjesto svojih buducih podviga. Zatim su poceli da krce sumu. Sa velikim naporom su prenosili teska brvna na svojim, iako naviknutim na rad, ali ipak plemickim plecima. Malo pomalo, proredjivao se sumski gustis, otkrivajuci mjesto na kojem je kasnije bilo Bogom predodredjeno da procvjeta slavna Sergijeva Lavra. Otselnici su u pocetku sebi sagradili kolibicu od granja a zatim ubogu keliju. Na kraju, pored kelije su podigli i malu crkvicu. Sve je to bilo napravljeno rukama same brace – zato sto je tjelesni rad bio neophodan uslov za podviznicki zivot. Kada je crkva bila spremna za osvecenje Vartolomej je rekao Stefanu: "Po tijelu si mi stariji brat a po duhu – umjesto oca i zato mi reci: u ime kojeg Sveca treba osvetiti nasu crkvu? Koji ce biti njen prestolni praznik?" "Zasto pitas mene o tome kad sam bolje od mene znas?" odgovorio mu je stariji brat. "Ti naravno pamtis kako su ti, ne jednom, nasi pokojni roditelji dok sam bio tu, govorili: Cuvaj se cedo ti vec nijesi nase vec Bozije dijete, Sam Gospod te je izabrao jos prije tvog rodjenja i dao ti dobar znak kada si se triput oglasio u utrobi matere, za vrijeme Liturgije". I prezviter koji te je krstio i neobicni starac koji nas je posjetio govorili su tada da je to trostruko tvoje oglasavanje znacilo da ces biti ucenik Presvete Trojice i zato neka nasa crkva bude posvecena Presvetom Imenu Zivotvorne Trojice. To ce biti ne nas izum vec volja Bozija: neka se ovdje blagosilja ime Gospodnje od sada pa do vijeka!" Zatim oba brata odu u Moskvu da izmole blagoslov od sveruskog mitropolita Teognosta za osvecenje crkve. On blagonaklono prihvati molioce i sa njima posla svestenosluzitelje koji su uzeli 13

sa sobom sveti antimins sa mostima svetih Mucenika i sve sto je potrebno za osvecenje hrama. Crkva je, po zelji brace, bila osvecena u Ime Presvete i Zivotvorne Trojice. Tako je skromno, tiho, smjerno bilo zapoceto osnivanje Sveto-Trojicke Sergijeve Lavre, toliko proslavljene kasnije imenom Prepodobnog Sergija! "Kakvom se neizrecenom radoscu radovao nas mladi podviznik, kada je vidio dom Boziji osvecen!" sada mu je bilo ostalo da samoga sebe potpuno pripremi za obitaliste Duha Svetoga ... Tako nije bilo sa starijim bratom. Divlja pustinja njemu je izgledala surova, neprivlacna. On je u njoj vidio samo napor i oskudicu. Tu nije bilo nikakvih pogodnosti za bezbjedan zivot. Niko nije dolazio k otselnicima a tesko je bilo nabaviti i najneophodnije. Oko njih ni na daleko nije bilo ne samo sela i kuca vec ni ljudskih puteva ... Oko njihove uboge kelije i crkvice samo neprohodni sumski cestari sa svojim negostoljubivim stanarima, divljim zverima ... Stefan nije izdrzao tegobe pustinjastva ... Uzalud ga je, malodusnog tjesio Vartolomej i molio da se naoruza trpljenjem: iako sa zaljenjem, Stefan je ostavio pustinjoljubivog brata i otisao u Moskvu ... u Bogojavljenski manastir gdje se potom podvizavao po mjeri svojih snaga. GLAVA V Mladi postrizenik Svi Vartolomejevi postupci tokom njegovog zivota pokazivali su da je on bio covek visokog razuma i duhovnog rasudjivanja. Rasudjivanje je dar koji nema cijenu i Sveti Oci ga vise vrednuju od svih dobrodetelji. Po rijecima prepodobnog Jovana Ljestvicnika rasudjivanje se sastoji i poznaje u tome sto tacno i istinito shvata volju Boziju u svako vrijeme na svakom mjestu i u svakoj stvari. Ono se nalazi samo u onima koji su cistog srca, tijela i usta. Radja se iz poslusanja i smjernosti, poslije velikog podviga u savrsenom napustanju svoje volje i razuma. Tim vise je dostojno divljenja to sto se Vartolomej udostojio ovoga dara od mladosti: tako je njegovo srce bilo cisto, tako je bila smjerna i prosta njegova predivna dusa! "Rasudjivanje kod pocetnika je istinsko priznanje svoga dusevnog nastrojenja", kaze Ljestvicnik. U ispitivanju samoga sebe, taj duhovni dar se ispoljio i kod mladog Vartolomeja. Ma koliko vatreno zelio da se odjene u andjeoski lik, niposto nije zurio da ostvari zelju svoga srca. Smatrao je neumjesnim da sebe veze monaskim zavjetima, prije no sto se nauci strogom ispunjavanju pravila monaskog zivota, u svim naporima i podvizima ne samo tjelesnog vec i unutarnjeg duhovnog djelanja. Tek onda kada se dovoljno okusao u svemu tome, on je poceo usrdno moliti Gospoda da ga udostoji tako davno zeljenog andjeoskog lika. U jednom od manastira blizu Radonjeza, moze biti bas u onom Hotkovom manastiru, zivio je u to vrijeme smireni starac iguman, po imenu Mitrofan. Nije poznato kada se Vartolomej sa njim duhovno zblizio, mozda se to dogodilo jos prije njegovog odlaska u pustilju, mozda je cak, Mitrofan pokatkad posjecivao Vartolomeja u njegovoj pustinjskoj samoci i sluzio za njega Bozju Liturgiju u njegovoj crkvici. On sam kaze da je podviznik zamolio Mitrofana da dodje k njemu u pustinju i neizmjerno se obradovao njegovoj posjeti. Docekao je igumana kao dragog gosta koga je Sam Bog poslao i usrdno ga molio da neko vrijeme pozivi sa njim u njegovoj keliji. Dobri starac je s radoscu pristao na to a Vartolomej se, gledajuci sa dubokim postovanjem na njegov smjerni zivot, prionuo za njega svom dusom, kao za rodjenog oca. 14

Starac-iguman nije se protivio njegovoj poboznoj zelji. Otisao je polako u svoj manastir, poveo nekoliko bratije i uzeo sve sto je trebalo za postrig i vratio se k otselniku. 7. oktobra 1342. god. u ubogoj pustinjackoj crkvici obavljen je postrig dvadesettrogodisnjeg mladica. Toga dana sveta Crkva praznuje dan svetih mucenika Sergija i Vakha: po obicaju toga vremena, Vartolomeju je i bilo dato ime Sergije. Kada je zavrsio obred postriga, Mitrofan je odsluzio Bozju Liturgiju i pricestio novoga inoka Svetim Hristovim Tajnama. I on se ispunio blagodacu Svetoga Duha a crkvom se rasirio neiskazani miomiris cak i izvan zidova njenih ...Tako su kasnije o ovome pricali sami svjedoci cuda slaveci Boga koji proslavlja Svoje ugodnike. Sedam dana je proveo novoposrizeni Sergije ne izlazeci iz svoje crkvice. Svakog dana je staraciguman sluzio Bozju Liturgiju i pricescivao ga Svetim Hristovim Tajnama i za svih tih sedam dana Sergije nista nije jeo, osim prosfore koju je dobijao. Da bi svoj um sacuvao u paznji i sabranosti, Sergije je izbjegavao svaki posao. Sa njegovih usana nijesu silazili psalmi i duhovne pjesme. Tjeseci se njima on je slavoslovio i uzdizao Boga iz dubine blagodarnog srca: "Kako su mili stanovi Tvoji, Gospode nad silama! Gine dusa moja zeleci u dvorove Gospodnje, srce moje i tijelo moje otima se k Bogu Zivome. I ptica – dusa moja – nahodi kuci i lastavica gnijezdo sebi gdje leze ptice svoje ... Blago onima koji zive u domu Tvome, oni Te hvale bez prestanka! Jer je bolje jedan dan u dvorima Tvojim, od hiljade. Volim biti na pragu doma Bozijega nego zivjeti u satorima bezboznickim". Tako je tada likovala dusa Sergijeva i gorjela Bozanskim ognjem! Sedam dana prodje kao jedan, i dodje vrijeme da se Sergije rastane sa starcem-igumanom ... "Blagosloven Bog!", rekao mu je starac, jaka vjera osjecala se u njegovim rijecima, "Bog nam ne dopusta iskusenja preko nase moci! Apostol za sve nas kaze: sve mogu u onome koji mi moc daje, Gospodu Isusu. Odlazeci odavde ja te predajem u ruke Bozije. Bog ce ti biti pribjeziste i snaga. On ce ti pomoci da se odupres podvalama djavoljim – Gospod voli one koji Mu blagougadjaju, On ce sacuvati i tvoj put od sada pa do vijeka". Na kraju svoje besjede Mitrofan je rekao Sergiju da ce na mjestu njegovog pustinjskog zivota Gospod rasprostraniti veliki i poznat manastir, iz kojeg ce se pronijeti slava imena Bozijeg daleko na sve strane. Zatim je ocitao kratku molitvu, blagoslovio svog postrizenika i otisao! GLAVA VI Sam sa Bogom Oprosti nam, prepodobni oce Sergije ako se sada drznemo da mislima udjemo u tvoju pustinju, u tvoju ubogu keliju da bismo se svojim gresnim umom priblizili skrovitom svetilistu tvoje duse i utjesili sebe sagledavanjem tvojih podviga koji su nepoznati svijetu! ... Radosno na svoj podvig stupa pustinjski otselnik: na to ga niko ne prisiljava, u pustinju ga vuce zarka revnost prema podviznistvu. Sve tjeskobe i lisavanja – sam prizeljkuje, njegova molitva se izliva u suzama, on sav gori plamenom Bozanskom zeljom ... Tako je u pocetku podviga ali prvi zanos brzo prolazi. Dane kada je srce puno zarke revnosti i umilenja i kada su podvizi samosavladjivanja tako laki, smjenjuju dani malodusnosti i nepodnosljive tuge: misli se ne pokoravaju razumu i lutaju posvuda, molitva dira srce, srce spava, dusa se otima da pobjegne ispod krsta i postaje hladna prema svemu duhovnom ... 15

A tu su jos glad i zedj, hladnoca, opasnost po zivot od divljih zivotinja ili od siromastva i bespomocnosti i opsta raslabljenost duse i tijela ... Cak i bezazleni, kao sto se vidi, odmor i prirodni san postaju neprijatelji podvizniku, sa kojima se on mora boriti ... a i svijet ga mami sjecanjima na proslost: ipak je on tamo u toplini prijatno zivio, ni u cemu on kao sada oskudicu nije trpio! Pa i tamo se moze spasti! Cemu taj podvig mimo moci, cemu ta strasna pustinja sa svim njenim lisavanjima? ... Otisao bi u neki manastir, gdje bi dobra braca sa njim bar dijelila tugu, pomagala mu u borbi i dobrim savjetom i bratskom molitvom ... Tako se svijet i tijelo namecu otselniku sa svojim zahtjevima, a da ne govorimo o gresnim kretnjama srca, kada se kao bura podizu strasni porivi i gone pustinjaka u svijet, sazizuci ga unutrasnjim ognjem ... i da nema blagodati Bozije koja povremeno daje utjehu podvizniku dodirujuci njegovo stradalno srce, da nije sile Hristove koja se u nemoci javlja, niko od pustinjaka ne bi izdrzao u toj teskoj i za covjeka nepodnosnoj borbi! Ali ovo jos nijesu sve teskoce pustinjackog zivota. Cak i tada kada se blagodatne utjehe izlivaju na dusu otselnika u njegovom srcu se pripremaju pomisli samozadovoljstva podvizima, pomisli gordosti, koje ponekad dovode nepazljive podviznike do grubog pada, ili do pomracenja uma. Na taj nacin se za revnitelja duhovnog zivota, po mjeri njegove zrelosti, borba otkriva kao borba ne samo sa tijelom i krvlju, nego i sa dusima zlobe u podnebesju. Sveti Oci podviznici, nauceni iskustvom svoga trudnog zivota, ostavili su nam u svojim pismima bogomudra pravila koja cine "nauk nad naucima" monaskog zivota, na primjer, pravila velikog nastavnika monaskog zivota, svetog Vasilija Velikoga, za one koji se podvizavaju u pustinjskoj osami, ovim savjetima se rukovodio, naravno i nas podviznik, prepodobni Sergije: Neka ti je milo da slusas ili citas slovo Bozije, zitija i pouke Svetitelja: u njima ces naci pravila i primjere svetoga zivota koji je Gospodu Bogu ugodan. Neprestano se preispituj, svake noci, preispituj misli i zelje koje su se javile u tebi, rijeci koje su kazao i djela koja si tokom dana ucinio i usrdno se moli Bogu da ti oprosti sve sto si ucinio protiv Njegovih zapovijesti i na svaki nacin hitaj da se ispravis, svako jutro poslije molitve, pomno razmisli o svojoj situaciji za naredni dan i preduzmi odgovarajuce mjere da ne bi sagrijesio. Sto je moguce cesce, pazljivije i duze razmisljaj o smrti, o tome kako je ona neizbjezna, neocekivana, da su zemaljska blaga nepotrebna za buduci zivot, razmisljaj o drugom dolasku Gospoda na sud svijetu, o mucenju gresnika i blazenstvu pravednih. Voli molitvu i stalno se bavi njome. Voli post, zato sto se bez njega ne mogu izbeci zle pomisli, a sa pomislima ni zla djela. Ma gdje bio, ma sta radio, uvjek nepokolebno imaj na umu da te Gospod gleda i vidi sve sto mislis i sta radis. Uporedjuj sve svoje misli i zelje, rijeci i djela sa Hristovim Jevandjeljem, najbrizljivije ispunjavaj sve zapovjesti Hristove i sav budi Hristov. Da bi zavolio Boga, cesce razmisljaj o velicini Bozijoj, o Njegovoj blagosti, o svojoj ubogosti i grjehovnosti, svetu misao o Bogu nosi svuda sa sobom, kao neizbrisiv pecat. Takav je preteski podvig otselnika. S radoscu je Sergije stupio na ovaj uzani put, kako bi dostigao mirne predjele bestrasca ... Uzdizuci svoj duh mislima o Bogu on je jacao i svoje tijelo neumornim naporima – nije jeo gotov hljeb, gotovio ga je u znoju lica svoga. Zimi, kada je i zemlja pucala od zestokih mrazeva, Sergije 16

bi, kao bestjelesan, hodio u jednoj obicnoj odezdi i trpeci studen, mislio samo o tome kako da izbjegne buduci oganj vjecni. Nikada se on nije zalio ni na sta, citavog svog zivota, ni na sta nije roptao, ni zbog cega nije tugovao, ni patio, ne! O je uvijek i svime bio zadovoljan, u svakoj svojoj oskudici i siromastvu, u svemu je bio spokojan, u svim iskusenjima i ljudskim nevoljama. Zaista je mogao smjelo ponoviti rijec Apostola: "Kojim se meni razape svijet i ja svijetu – blagodacu Bozijom ja tako zivim kako ne bih imao nista zajednicko sa svijetom". To je bio istinski vojnik Hrista Boga, naoruzan oruzjem Bozijim protiv svih slabosti ljudskih i iskusenja demonskih. Narocito mnogo teskoca i iskusenja on je pretrpeo od demona i samom pocetku svoga pustinjskog podviga. Nevidljivi neprijatelji su cesto uzimali oblik strasnih zvijeri i odvratnih gmizavaca, da bi ustrasili podviznika. Uz prodorno siktanje i zvjersku svirepost i jeziv skrgut zuba, jurisali su na Sergija ali se hrabri podviznik nije bojao njihovih prijetnji ... Molitvom silnom ali smjernom, nerasijanom i sa suzama, prepodobni Sergije je razvijavao pustinjske strahove i mastanja kao tananu paucinu. I Gospod ga je cuvao Svojom blagodacu a on videci nad sobom zastitnicku ruku Boziju dan i noc je proslavljao Gospoda, "jer nece ostaviti skiptar bezboznicki nad dijelom pravednickim" (Ps.124,3). Jednom nocu izasao je on u svoju osamljenu crkvu da bi pjevao jutrenje ali tek sto je poceo molitvu kad se odjednom pred njegovim ocima raspuce zid crkve i kroz tu pukotinu, kao lopov i razbojnik koji ne ulazi na vrata udje glavom Satana. Pratio ga je citav puk demonski – svi sa siljastim kapama i u odezdi Litvanaca kojih su se tada u Rusiji bojali ne manje od Tatara. Sa galamom i divljim kricima, skrgucuci zubima od adske zlobe, lazni Litvanci su se bacili toboze da sruse crkvu, ognjem su disala njihova bogohulna usta ... "Odlazi, odlazi odavde, bjezi sto prije", vikali su podvizniku, "ne smijes vise ostati na ovom mjestu: nijesmo mi tebe napali – ti si sam naisao na nas! Ako ne odes rastrgnucemo te na komade i pogunuces u nasim rukama". Takav ima obicaj djavo, takav ima obicaj nemocni neprijatelj: on se gordo hvali i prijeti da ce uzdrmati zemlju i isusiti more iako duh koji je pao sam po sebi nema vlast cak ni nad svinjama (Mat.8. 31,32). Sergije se nimalo nije pokolebao pred tim prijetnjama, samo se jos jace, jos plamenije uzdizala k Bogu njegova smjerna molitva ... Pali duhovi nijesu mogli podnijeti zar Sergijeve molitve i iscezli su isto tako neocekivano kako su i dosli. Drugi put, kada je u svojoj pustinjackoj kolibici vrsio nocno pravilo, zatresla se suma i oko njegove kelije zaorili su se krici demonskih vojski: "Odlazi odavde! Zasto si dosao u ovu gluhotu, sta ovdje trazis? ... Ne misli da cemo ti ustupiti ovo mjesto odvazda pusto! ... Bjezi sada i ne obaziri se ni lijevo ni desno inace ce te stici smrt i propast od ruke nase! ..." I ponovo je Prepodobni zavapio Bogu sa suzama i opet ga je sila Bozija osjenila i razvijala demonski nakot. A srce podviznikovo ispunilo se sladoscu duhovnom i on je razumio da mu je otada zauvijek data pobjedna vlast da gazi svu silu vraziju. I on je zablagodario Bogu: "Ti me nijesi ostavio no si me brzo uslisio i pomilovao! ... Desnica Tvoja sakrusi neprijatelje moje i mocnom silom Tvojom istrijebi ih do konca! ..." Prepodobni Epifanije primjecuje da se "djavo bojao da na pustom mjestu ne nikne svestena obitelj inoka koja ce proslavljati Ime Bozije na spasenje mnogih. On je zelio da odagne Prepodobnog zavidjeci ne samo njegovom nego i nasem spasenju". Satana, taj "kvarni starac", kako ga naziva 17

prepodobni Varsonufije Veliki, poucen hiljadugodisnjim iskustvom borbe sa hriscanskim podviznicima, vidio je s kakvim covjekom ima posla i zato je sve svoje snage usmjerio na to da zaustavi podviznika na samom pocetku, jer se nije nadao da ce kasnije pobjediti smjernog Sergija. Mi znamo da je Sergije izasao kao pobjednik iz ove borbe i osnovao svoju Radonjesku Lavru koja je postala majka mnogih obitelji – i u pustinjama i u gradovima prostrane ruske zemlje. Djavoli su se, dakle, cesto javljali prepodobnome u obliku divljih zvijeri i raznih cudovista spremnih da ga rastrgnu. Poslije takvih prividjenja strah od pravih pustinjskih zvijeri je za njega bio vec "posljednji od strahova", copori gladnih vukova su tumarali oko njegove naseobine i zavijali cijelim nocima, zlokobnim ognjem su se zarile u tamnoj sumi njihove strasne oci oko samotnikove kelije. Ponekad su dolazili i drugi zitelji pustinjskih suma – medvjedi. Po ljudskoj slabosti strah bi ovladao pustinjakovim srcem pri pomisli na svoju bespomocnu usamljenost ali on se u istom trenu ogradjivao molitvom i strah je onda prelazio na same zvijeri koje su se udaljavale u dubinu neprohodne sume, ne ucinivsi mu nazao. Jednom, Boziji ugodnik ugleda ispred svoje kolibice velikog medvjeda i videvsi da nije toliko krvozedan koliko je gladan, sazali se nad zivotinjom: podje u svoju keliju i uze odande komad hljeba i ponudi medvjedu taj pustinjski "rucak" na panju ili kladi. Zvijeri se dopade gospoljublje pustinjaka i on poce cesto dolaziti do kelije ocekujuci uobicajenu slast i njezno gledajuci podviznika. Prepodobni je blagodario Bogu sto mu je poslao zvijer za utjehu i sjecajuci se rijeci Pisma - "blazen koji i zivotinje miluje"- navikao se da miluje zvijeri. Dijelio je sa medvjedom poslednji hljepcic a ponekada ga je i cio davao svome pustinjskom sazitelju. Hljeb mu je, vjerovatno, s vremena na vrijeme, donosio njegov mladji brat Petar koji je zivio u Radonjezu. "Sta sve ne moze uciniti dobrodjetelj?" Divlje zvijeri postale su svirepe zbog okrutnosti nase prirode ali ljubav i dobrodjetelj mogu tu svirepost okrenuti u krotost i pokornost. Sva bica Bozija jasno su u prvome covjeku vidjele svijetli lik Boziji i najljuce zvijeri osjecajuci divan miomir toga lika smjerno su povijale glavu pred covjekom. On je bio poslusan Bogu a zemaljske zivotinje bile su poslusne njemu, postujuci u njemu lik Boziji. Covjek je sagrijesio, u njemu se pomracio lik Boziji i nerazumne zivotinje ga kod ljudskog bica vise nijesu prepoznavale. Posto je covjek prestupio zapovijest Boziju i njemu su prestali da se pokoravaju zemaljski stvorovi. Zlosmradije strasti je zamijenio miomir lika Bozjega, u njemu, covjek je postao slican beslovesnim zivotinjama koje su mu nekada bile pokorne. Njegova neposlusnost Bogu, kaznjena je neposlusnoscu zemaljskih stvorova njemu! A Boziji Svetitelji, svojim divnim zivotom, svojom stalnom poslusnoscu zapovijestima Bozjim i svetim smirenjem pomocu blagodati Bozje, vaspostavili su u sebi lik Bozji i on je u njima zasjao prvozdanom cistotom i svjetloscu. Miomir toga lika osjetile su i besnoslovne tvari i ljute zvijeri – strasni neprijatelji gresnog roda ljudskog svetiteljima su postali poslusni, kao krotki jaganjci. Tako je vlast koju je Adam izgubio, vracena njegovim svetim potomcima! GLAVA VII Prvi sapodviznici

18

Najzad je doslo vrijeme kada je Gospodu bilo ugodno da ovu svjetiljku Svoje blagodati postavi na svijecnjak, da iz svoje pustinje svijetli citavoj Pravoslavnoj Rusiji, i da se od nje uzizu i druge svjetiljke i raznesu svjetlost Boziju sirom rodne zemlje ... Smjerno se trudio Sveti u pustinji za Gospoda svoga a sada je doslo vrijeme da smjerno radi Gospoda posluzi bliznjima. "Ne moze se grad sakrivati kad na gori stoji" (Mat.5,14) Ne moze se mirisni cvijet sakriti u divljoj travi: njega ce naci po miomirisu. Tako se nije mogao sakriti ni Sergije u neprohodnoj sumi, u svojoj miloj osami. Miomir njegovog svetog zivota sa nadaleko sirio i culi su, srcem su osjetili ljudi taj miomiris, osjetili su ga oni koji su imali ocisceno duhovno culo ili u krajnjem slucaju, oni koji su trazili ociscenje. Nije proslo vise od dvije-tri godine otkako se naselio u gluhim sumama radonjeskim, kada su u Radonjezu i okolnim selima poceli govoriti o mladom pustinjaku. "Jedni su", pise Pahomije Logotet, "govorili o njegovom strogom uzdrzanju, trudoljublju i drugim podvizima; drugi su se divili njegovoj jednostavnosti i nezlobivosti; neki su pricali o njegovoj vlasti nad zlim duhovima; a neki su se divili njegovom cudesnom smirenju i dusevnoj cistoti". I tako su, jedan za drugim, poceli dolaziti k njemu u pocetku radi dusekorisnog razgovora i duhovnog savjeta – u cemu ih pustinjak, preobilan ljubavlju, nije odbijao – a zatim su se nasli oni koji su zeljeli da zive sa njim. Nekada su dolazila po dva, po tri covjeka i padajuci mu pred noge molili ga da se tu nastane ... "Sve smo spremni podnijeti, casni oce", odgovarale su pridoslice, "sve cemo podnijeti uz pomoc Boziju, tvojim svetim molitvama! Samo za jedno molimo: ne odbijaj nas od sebe, ne tjeraj nas da idemo od ovog svetog mjesta". Ganuto je bilo dobro srce podviznikovo njihovom odlucnom zeljom i jakom vjerom u pomoc Boziju i sjecajuci se rijeci Spasiteljeve - "onoga koji dolazi k meni necu istjerati napolje" (Jov.6,37), on odluci da ih primi. Ali kako je iskustvom spoznao svu tezinu usamljenistva, upozoravao ih je na nedace pustinjastva i unaprijed hrabrio za podvig trpljenja ... I dosljaci pocese da grade kolibice oko usamljene Sergijeve kelije i sa djetinjom ljubavlju ucahu se od njega pustinjskim podvizima. U pocetku se kod Sergija bilo okupilo ne vise od dvanaestoro brace i taj broj se zadugo nije mijenjao: kada bi otisao jedan, na njegovo mjesto je dolazio drugi, otuda su se neki pitali: zar se sa brojem dvanaest Apostola ili isto toliko plemena Izrailjevih sam po sebi ne izjednacuje broj Sergijevih ucenika? ... Kada je bilo sagradjeno 12 kelija, Prepodobni ih je ogradio visokom drvenom ogradom zbog opasnosti od zvijeri i postavio za vratara Onisima, cija je kelija bila do samog ulaza u manastir. Gusta suma je okruzivala manastir sa svih strana, stogodisnje drvece nadvijalo se nad samim kelijama, duboko ih zaklanjajuci i sumeci svojim vrhovima. Cak i oko crkve su se mogli uvijek vidjeti panjevi i klade izmedju kojih se sadilo povrce za ubogu trpezu otselnika. Eto kakav je izgled imala Lavra Sergijeva prvih godina postojanja! Tiho i mirno je prolazio zivot pustinjaka u novosagradjenom manastiru. U njemu nije bilo ni igumana, cak ni prezvitera, pa ipak strogo se u njemu cuvao sav poredak cijelodnevnog bogosluzenja, iskljucujuci, naravno, Liturgije. Dan otselnika pocinjao je u poznim satima: radi ispunjenja rijeci Psalmopjesnika – sedam puta na dan hvalite Gospoda (Ps.118,164), pustinjski podviznici su se svaki dan okupljali u crkvi na polunocnicu, jutrenje, treci, sesti i deveti cas, na vecernje i povecerje, obavljajuci izmedju ovih sluzbi i delove molebnog pojanja. U rukopisima iz tog vremena koji su se sacuvali u biblioteci Lavre, nalazimo pravila, kanone koja se odnose na 19

cinjenje milostinje, zbrinjavanje bolesnih i umrlih. Neprestana molitva, po zapovijesti Apostola (1.Sol.5,17), bila je za njih stalno pravilo i u crkvi i u keliji. A radi sluzenja Bozije Liturgije u dane praznika, obicno su pozivali svestenika iz najblizeg sela ili igumana, mozda bas onog istog starca Mitrofana, koji je postrigao samog Prepodobnog. Svestenosluzitelja su uvijek docekivali s radoscu i sa cascu koja dolikuje. Poslije godinu dana kako se okupila bratija kod Prepodobnog dosao je da zivi da njima pomenuti iguman Mitrofan. Sergije mu se veoma obradovao jer je manastiru nedostajao jerej Boziji. Pritom se nadao da starac nece odbiti da primi na sebe starjesinstvo nad okupljenim pustinoziteljima. Ali Sergije se nije dugo radovao: prozivjevsi kratko pod krovom svoga postrizenika, Mitrofan se tesko razboli i ode Gospodu. I ponovo je bratstvo ostalo bez onoga ko obavlja Tajnu Bozju zato sto sam Prepodobni iz svoje duboke smirenosti nije htio da prihvati na sebe ni igumanstvo ni svestenicki cin. Podrazavajuci srcem krotkom i smirenom Gospodu on je upravljao samo svojim primjerom i upravo: po rijeci Hristovoj, bio je prvi u tome, sto je bio "svima sluga" (Mark.9,35). Tri ili cetiri kelije je on sam svojim rukama sagradio za bratiju, sam je sjekao i tesao drva, nosio ih do kelija, mlio rucnim zrvnjem, pekao hljebove, kuvao hranu, krojio i sio odjecu i obucu, nosio uzbrdo vodu u dva vedra i stavljao u keliji svakoga brata. Kada bi neko od brace otisao Gospodu, ugodnik Bozji je svojim rukama prao i pripremao pokojnika za pogreb. Jednom rijecju – on je sluzio bratiji kako kaze blazeni Epifanije, kao kupljeni rob, trudeci se na svaki nacin da im olaksa njihov teski pustinjski zivot iako je takvima dubokim smirenjem i marljivoscu dovodio bratiju u veliku zabunu. Slobodne sate mimo molitve, otselnici su provodili u stalnom radu. Molitva i rad, po ucenju sv. Otaca, nerazlucivi su u zivotu monaha i ucenici Sergijevi su radili na obradjivanju svojih malih povrtlarnika za siromasnu pustinjsku trpezu i starali se o svojoj keliji, sami sebi pripremali hranu, sili odjecu, prepisivali knjige i cak – bavili se ikonopisom ... GLAVA VIII Vlast iz poslusanja Oko dvanaest godina je proslo otkako su k Prepodobnom Sergiju dosli njegovi prvi sapodviznici a igumana u novom manastiru jos uvijek nije bilo. Istina, medju otselnicima je vladala puna jednodusnost i bratska ljubav ... Ali takav je zakon koji je sam Bog ispocetka ustanovio za ljudsko drustvo da na njihovom celu obavezno bude vlast, u poslusnosti kojoj bi se odrzavalo poslusanje ljudi samom Bogu – Tvorcu i Vladaocu svih. Istina, Sergije je u stvarnosti bio pravi rukovodilac u duhovnom zivotu svojih ucenika; ali ipak, on jos nije bio, a bez svestenickog cina nije ni mogao biti njihov "duhovni otac" u tajni pokajanja a to je obaveza cesto u starim manastirima bila povezana sa duznoscu igumana ili nastojatelja manastira. Pri tome je bilo nezgodno svaki put pozivati najblizeg svestenika radi bogosluzenja – manastir je morao imati lice koje bi imalo svestenicku vlast da veze i razresava one koji su sagrijesili. Potreba za svestenosluziteljem narocito se pokazala u vrijeme kada se nad ruskom zemljom razbuktala teska nesreca – smrtonosna epidemija kuge, poznata u istoriji pod imenom "crna smrt". Ona se u ovim krajevima Rusije pojavila oko 1348. god. i harala je nekoliko godina, prelazeci iz oblasti u oblast, iz grada u grad. Prepodobni Sergije pak, po svome smirenju, nije htio ni da cuje za prihvatanje takve duznosti. On je uvijek govorio da je zelja za igumanstvom pocetak i koren vlastoljublja, tim prije sto je i sam bio svjestan potrebe za duhovnim pastirom u svom manastiru. Jednom se uplasio da bratija ne ustraje u svojoj zelji da im on bude iguman, pa je usrdno molio Gospoda da im On Sam da nastavnika, koji 20

bi mogao da usmjeri njihov duhovni brod od talasa potopa ka luci spasenja. A Gospod koji je uvijek spreman da ispuni volju onih koji Ga se boje uslisio je molitvu Svojega ugodnika i posto niko nije mogao da na ovom mjestu proslavi Njegovo ime od samog molioca pokazao se blagonaklon prema njemu i dao upravo njega za igumana bratiji. Evo kako je to bilo. U srcima bratije se vec odavno rodila zelja da za igumana postave svoga voljenog avvu a u teskim okolnostima koje smo sada spomenuli ta se jednodusna zelja jos vise pojacala ... "Zasto ti oce odbijas da ispunis nasu zajednicku zelju? Pa ti si osnivac ovog manastira, pa budi i njegov iguman. Tvoje nas je dobrocinstvo i skupilo ovdje: neka ono i upravlja nama. Ti si zasadio ovaj vinograd: ti nas i hrani svojim ucenjem i plodovima primjera tvoga. Evo nase zadnje rijeci: ili nam budi iguman ili ako neces idi, izmoli nam igumana kod mitropolita; ako ne tako onda cemo se mi svi razici odavde." Jos jednom je ugodnik Bozji pokusao da otkloni od sebe visoku cast; jos jednom je rekao bratiji: "oci moji! Uzalud me primoravate a ja se uzalud branim: Zasto to?" ali sve je bilo uzalud: bratija je ostala pri svome i bratoljublje je pobjedilo. "Zelim, rekao je Prepodobni, vise da se ucim nego da ucim, vise da se pokoravam nego da upravljam ali bojim se suda Bozijega. Ne znam sta je Bogu ugodno, neka bude sveta volja Gospodnja!" Smireni Sergije je bio pobjedjen ljubavlju bratije ali nikako nije htio da odstupi od uobicajenog reda a moze biti da jos nije gubio nadu da se visa crkvena vlast nece sloziti da ga postave za igumana. "Oci i braco", rekao je svojim sapodviznicima u pustinjskom podvigu, necu vam vise protivurjeciti ali nije na nama da rjesavamo tu stvar: neka to rijesi mitropolit i zato podjimo k njemu"... GLAVA IX Smireni iguman Tako je poceo upravljati Prepodobni svojim manastirom. Poucavajuci bratiju on je izbjegavao da mnogo prica a njegove rijeci su otkrivale duboko poznavanje Svetog Pisma, ciji je on duh i smisao dokucivao ne samo razumom no i srcem prosvecivanim blagodacu Bozjom i rukovodjenim iskustvom duhovnog zivota. Otuda su sve njegove pouke, u svojoj jednostavnosti i kratkoci, bile prozete narocitom silom, odisale blagodatnim pomazanjem i snazno djelovale na srce slusalaca. U jednom od rukopisa iz 17. vijeka, koji pripadaju Sofijskoj biblioteci u Novgorodu a sada se nalaze u biblioteci Duhovne akademije u Petrogradu, postoji ova pouka prepodobnog Sergija: "Strazite nad sobom, braco, molim vas: najprije imajte strah Boziji i dusevnu cistotu i ljubav nelicemjernu; uz ovo i gostoljublje i smirenje s poslusnoscu, post i molitvu. Jelo i pice po mjeri, cast i slavu ne ljubite, najvise od svega se bojte i opominjite smrtnog casa svoga i drugog Dolaska Hristovog". To je sva pouka. Da li ju je zaista napisao sam prepodobni Sergije ili ju je samo zapisao njegov ucenik – ne zna se, tek, ona nesumnjivo odise duhom Sergijevog smirenja (smjernost) i zato je citamo u malo skracenom obliku, na mnogim starim ikonama ovog ugodnika Bozijega, napisanu na svitku.

21

Igumanstvo prepodobnog Sergija je u mnogome podsjecalo na igumanstvo prepodobnog Teodosija Kijevo-Pecerskog: ista strogost prema sebi i ljubav prema bratiji, isti neumor u radu, besane noci, izoblicavanje lijenih, tihe, krotke rijeci, natopljene suzama ocinske ljubavi. U svome odnosu prema bratiji i u cinu igumana on se nimalo nije promjenio. Kao i ranije, ucio je ne toliko rijecima koliko licnim primjerom. Na veliku utjehu bratiji svakodnevno je sluzio Boziju Liturgiju. Nikakav umor, nikakvi poslovi i brige, nijesu mu mogli zasmetati da se prvi pojavi u crkvi na svakom bogosluzenju, i izlazio je iz crkve – uvijek poslednji. Tokom cijele Bozije sluzbe stajao bi kao svijeca i niposto nije sebi dozvoljavao da se prisloni na zid. Nikada nije dozvoljavao da se u crkvi sjedi ... Sjecajuci se rijeci Gospodnjih "i koji hoce medju vama da bude prvi, neka bude svima sluga" (Mar.10,44), on je i u cinu igumana nastavljao da kao i ranije sluzi bratiji u domacim poslovima: sam je savijao svijece, kuvao zito i koljivo, koje se tada prinosilo u crkvu o pomenu svim velikim Svetiteljima, narocito je prosfore uvijek sam pravio, ne dozvoljavajuci nikome od bratije da u tome ucestvuje iako su, naravno, mnogi to i zeljeli, cak je za to i psenicu sam mljeo. A potom je ova cista djela svojih ruku, dostojnih dubokog postovanja, prinosio na Bozji oltar kao beskrvnu zrtvu Gospodu Bogu. Jedno od pravila poretka koje je ustanovio prepodobni Sergije u svom manastiru, zahtijevalo je da poslije povecerja bratija ne idu iz kelije u keliju i ne razgovaraju jedan s drugim, osim iz krajnje potrebe, kada je naprimjer, trebalo da se ode zbog necega k samom igumanu. Svako je u svojoj keliji morao da se bavi molitvom i rukodelijem (rucni rad). Sam Prepodobni se strogo pridrzavao ovog pravila. Dogadjalo se da kasno nocu, narocito za dugih jesenjih i zimskih noci, brizni iguman, zavrsivsi svoju kelijsku molitvu, tiho obidje sve kelije i kroz mali otvor za dim gleda da li se ko cime bavi. Ako monah stoji na molitvi ili je zauzet svojim rukodelijem – pise, cita svestenu knjigu ili je pak pogruzen u razmisljanje o svojim grijesima – sveti iguman bi se radovao, blagodario Bogu za njega i molio se da Gospod ojaca trudbenika u podvigu spasenja. A ako bi cuo nedozvoljen i razgovor, udarao bi u vrata ili prozor i odlazio. Ujutru bi pozivao praznoslovce k sebi, mirno s njima zapocinjao razgovor o monaskim obavezama i, ne razoblicujuci ih odmah vec govoreci o drugima navodio ih tako na mirno priznanje greske. Bivalo je da krotki i poslusni monah to uvidi i sa smirenjem zaiste i dobije oprostaj od svoga avve ali, dogadjalo se i to da nerazumni monah krivicu odbije da prizna i tada bi ga Prepodobni krotko i sa ljubavlju razoblicavao, po rijeci Psalmopjesnika "kaznjava me pravednik miloscu i oblici me" (Ps.140,5), a ako bi monah bio tvrdoglav, nalagao bi na njega neku epitimiju. Tako je voljeni otac pruzao ruku pomoci svojim nemocnim cedima ... ... Vrlinama bogata Sergijeva pustinja, cesto je oskudjevala u najpotrebnijem. Za cim god da posegnes – nicega nema, kako kaze blazeni pisac Sergijevog zitija. Cesto se, naime, dogadjalo da niko od bratije nije imao ni komadic hljeba, ni saku brasna, cak je nedostajalo i soli, a o ulju i drugim namirnicama nije bilo ni govora. I pustinjaci su morali da trpe mnogo nemastine u takvom surovom poretku pustinjskog zivota ali sveti Sergije je Bogu vjerovao nepokolebljivom vjerom, prekaljen nevoljama, i Bog je cinio po njegovoj vjeri. Svetitelj se nadao i nada ga nikad nije posramila! Dogadjalo se da nije bilo vina za savrsavanje Liturgije, psenice za prosfore, tamjana za kadjenje i tada su pustinjaci morali da se lisavaju Bozanstvene Liturgije. Nije bilo voska za svijece, jeleja za kandila, pa su palili brezov ili borov luc, koji je pucketao i dimio pri citanju i pojanju. Pri toj su svjetlosti i pratili jutarnju ili svenocnu sluzbu.

22

Po svedocenju prepodobnog Josifa Volokolamskog u Sergijevom manastiru je vladala takva oskudica, takva nemastina da su i same knjige ponekad pisane ne na hartiji vec na brezovoj kori zato sto pustinjaci nijesu imali sredstava da nabave pergament. Sama svetinja tada nije blistala zlatom. I danasnji blagocestivi poklonici sa divljenjem punim strahopostovanja, razgledaju u riznici Lavre sacuvane zavjetne uspomene tog siromastva: drvene sasude koje je prepodobni Sergije upotrebljavao pri savrsavanju Bozanstvene Liturgije, i jednostavnu odezdu koju je sam bojio ... Sam prepodobni iguman se ponajmanje brinuo o hljebu nasusnom za sebe i zto se cesto dogadjalo da nedostatak hrane osjeca ponajprije on. A on, koji je postio jos u kolijevci s blagodarnim srcem je podnosio svako lisavanje, dajuci sobom primjer svojoj bratiji. Tako jednom nije imao ni hljeba, ni soli i u cijelom manastiru se osjecala krajnja oskudica u hrani ... Ali, gdje su ljudi – tamo su i slabosti. Nasli su se i u Sergijevom manastiru takvi koji su, pogladovavsi dva dana, zaroptali ... Jedan od takvih nestrpljivaca odlucio je da kaze u ime svih igumanu: "Eto, ugledali smo se na tebe, sve smo te slusali a sada je doslo da se mre od gladi zato sto nam zabranjujes da izlazimo u svijet da prosimo milostinju. Trpjecemo jos jedan dan a sutra cemo svi otici odavde i vise se necemo vratiti: ne mozemo da podnosimo ovoliku bijedu i ove pljesnive hljebove!" Prepodobni iguman video je da bratiju savladava duh uninija. Trebalo je pomoci njihovoj malodusnosti. I tako, sazove on sve monahe i sa uobicajenim smirenjem povede sa njima ovakav razgovor: "Zasto se vi brinete braco moja? Zasto se tako uznemiravate? Uzdajte se u Gospoda jer je kazano: ugledajte se na praoce i vidite: ko vjerova u Gospoda i posrami se? Ko je vjerovao rijeci Njegovoj a prevario se? Ili ko je bio u ljubavi Njegovoj a da je ostavljen? Koga od onih koji su ga prizvali nije uslisio" (Sir.2,10). "Zar nijesam Ja, govori Gospod, zar Ja nijesam davalac svake hrane? Zar ja ne izvodim plodove iz zemlje i punim njima zitnice?" Zar Ja nijesam hranilac svega svijeta, hranilac cijele vaseljene koje daje hranu svakoj ploti, otvarajuci Svoju darezljivu ruku u dobro vrijeme, siteci svako zivo bice blagonklonoscu? – Braco moja! U svetom Jevandjelju Gospod je rekao: "Nego istite najprije Carstvo Bozije i pravdu Njegovu, i ovo ce vam se sve dodati. Pogledajte na ptice nebeske kako niti siju, niti zanju, ni sabiraju u zitnice: pa Otac vas nebeski hrani ih: a kamoli vas, malovjerni?" (Mat.6,33,26,30). A zar se mi odjednom i bez truda podvizavamo? Mi ocekujemo da dobijemo za svoje podvige vjecni zivot. Ljute su nevolje ali je sladak raj; bolni su napori ali je za njih nagrada vjecna! Nemojmo se ulijeniti, braco! Pretrpimo jos malo da bismo dobili neuvele vijence Hrista Boga, Koji je Sam rekao: "trpljenjem svojim spasavajte duse svoje" (Luk.21,19), jer "koji pretrpi do kraja taj ce se spasti" (Mat.10,22). "Eto", nastavio je ugodnik Boziji "vi se zalite zbog nestasice hrane; pa to je bilo na kratko, radi kusanja nase vjere. U slucaju da savladate taj nedostatak kako prilici monasima s vjerom i blagodarenjem, onda ce vam samo to iskusenje posluziti na korist. Blagodat Bozija se nikome ne daje bez muke i iskusenja: bez vatre, kaze sam Ljestvicnik, ni zlato ne postaje cisto. A eto, dace Bog, proci ce muka – docekacemo radost. Ipak, tako obicno biva da radost dodje poslije tuge: "Vecerom" kazano je "dolazi plac a jutrom radost" (Ps.29,6). Tako i vi: danas trpite oskudicu u hljebu i u hrani uopste a sjutra – Bog ce dati – vi cete se nasladjivati u izobilju i jelom i picem i svim sto je potrebno. Ja gresni vjerujem da Bog nece ostaviti ovo mjesto i one koji zive na njemu". Tako je tjesio svoju nevoljnu bratiju iguman, i Bog je zaista, na cudesan nacin opravdao njegovu vjeru. Jos je on razgovarao s bratijom kada se zacu jako kucanje u manastirsku kapiju. Vratar pogleda kroz prozorcic i vidje – do samih vrata neko bijase dovezao mnogo hljeba. Iako je i sam bio veoma gladan, od radosti nije otvorio vec je otrcao k Prepodobnom. 23

"Oce", rekao je, "dovezli su mnogo hljebova. Blagoslovi da donesem! Evo, po tvojim svetim molitvama, oni su pred kapijom!" "Otvori im, neka udju", rekao je iguman. Manastirska kapija se otvori i udjose nekoliko kola natovarenih pecenim hljebom, ribom i drugim namirnicama za monasku trpezu! Svi na to proslave Bozje milosrdje a prepodobni Sergije rece veselo: "A sada, vi gladni, nahranite svoje hranioce, pozovite ih da sa nama podjele zajednicku trpezu, ugostite ih i odmorite kako dolikuje". Tu odsluzi blagodarni moleban Gospodu Bogu koji miluje i hrani sluge Svoje i tek poslije ovoga blagoslovi bratiju da sjednu za trpezu. Svi su sjeli i sam iguman ih je darivao dovezenim hljebovima. Ovi su bili topli i meki, kao da su tek ispeceni i neobicno prijatnog ukusa, kao da su bili peceni s maslom ili s medom ili s nekakvim mirisljavim zeljem. Tako je nekada mana, taj andjeoski hljeb, kako kaze Psalmopjesnik, imala za Izrailjce narocito prijatan ukus. I prepodobnom Sergiju za njegovo divno trpljenje, umjesto tvrdih kora pljesnivoga hljeba, Bog posla ovu neobicnu hranu, jer, po rijeci Davidovoj "nada nevoljnicima nece nigda poginuti" (Ps.8,19). Za trpezom sveti iguman rece: "Gdje je onaj brat sto je roptao na pljesnive hljebove? Neka dodje ovamo i proba, kakvu nam je hranu poslao Gospod! Neka se pritom sjeti cara i proroka Davida koji je "pepeo kao hljeb" jeo, "i pice suzama rastvarao" (Ps.101,10). Zatim Prepodobni upita: "A gdje su nasi dobrotvori?" - no, niko mu nije mogao odgovoriti na to pitanje, svi su samo gledali jedan u drugoga. "Zar vam nijesam rekao", rece iguman, "da ih pozovete za trpezu. Zasto ih nema?" "Zvali smo ih, oce, po rijeci tvojoj", odgovorise monasi "mi smo ih cak pitali ko je to poslao? No oni su samo rekli da ih je jedan hristoljubac, bogat covjek, poslao izdaleka, da bi tebi predali te namirnice a da jedu su odbili, rekavsi da im je dat jos jedan zadatak koji moraju isto tako brzo da ispune i zato se zure na put". Moze li se samo zamisliti opste cudjenje kada su shvatili da su hljebovi izdaleka dovezeni a da su bili jos topli kao da su tek izvadjeni iz pecnice! Prepodobni iguman iskoristi ovaj slucaj za pouku bratiji. "sada vidite sami", rece, "da Gospod ne ostavlja ovo mjesto i sluge svoje koji mu ovdje sluze s vjerom dan i noc i sa blagodarnoscu trpe svaku oskudicu"... Ne samo jednom no, uostalom i u drugim prilikama, kada je god ovo bilo potrebno ili za nauk bratiji ili uopste iz covekoljublja Bozijeg, vjera Prepodobnog Sergija pokazivala se onom snagom koju joj daje Hristos Spasitelj kada kaze: "I sve sto uzistete u molitvi vjerujuci, dobicete (Mat.21,22)". Dogodio se, na primjer, i ovaj slucaj koji je u pocetku izazvao roptanje a zatim se obratio u slavu Boziju, po molitvama ugodnika Bozijega. Kada je Prepodobni birao mjesto sebi za tihovanje pustinjacko, on se uopste nije zabrinuo za to da ima u blizini vodu. Trudoljubivom podvizniku je cak bilo prijatno da je donosi izdaleka da bi, tako jos vise morio svoje tijelo. Tako je bilo citavih sedam godina po osnivanju manastira. Ali sa umnozenjem bratije nedostatak vode je postajao sve bolniji problem. Nekoliko puta bratija mu se zalila kako se mora ici daleko po vodu a neki, manje strpljivi cak su mu govorili s prekorom "zasto si na takvom mjestu sagradio manastir?" na to je Prepodobni odgovarao: "Ja sam htio ovdje da sam tihujem. Bogu je bilo ugodno da se podigne manastir u slavu Njegovog Presvetog Imena tu. Osmjelite se u molitvi i ne ocajavajte! Ako 24

je Gospod u bezvodnoj pustinji iz kamena dao vodu nepokornom jevrejskom narodu, pa zar ce ostaviti vas, koji sluzite Njemu na ovome mjestu dan i noc?" Jednom, poslije takvih zalopojki bratije, on uzme sa sobom jednog monaha i sa njim podje do sumske jaruge ispod manastira. Tu nadje malo kisnice, prekloni nad njom koljena i ovako se pomoli: "Boze, Oce nasega Isusa Hrista, Koji si stvorio nebo i zemlju i sve vidljivo i nevidljivo, koji si sazdao covjeka i koji ne zelis smrti gresnika! Molimo Te, mi gresni i nedostojni rabi Tvoji, uslisi nas u ovom casu i javi slavu Tvoju! Kako je u pustinji cinila cuda Tvoja jaka desnica, iz kamena vodu istocivsi, tako i sada javi silu Svoju – daruj nam vodu na ovome mjestu, i neka razumiju svi da Ti slusas one koji Te se boje i koji imenu Tvojemu slavu uznose – Ocu i Sinu I Svetome Duhu, sada i uvijek i u vijekove vijekova, amin!" Tako se pomoli ugodnik Bozji i tek sto zavrsi molitvu i zakrsti mjesto gdje je stala kisnica, kad odjednom ispod zemlje, izbi obilni istocnik hladne izvorske vode i ona potece potokom po dolini ... Otada mnogoljudno Sergijevo bratstvo nije vise oskudijevalo u vodi. Prepodobni Epifanije, Sergijev ucenik, svjedoci da su od ove vode i iscjeljenja bivala, pa su cak i izdaleka slali po nju za bolesne, tako da je taj potok dobio naziv "Sergijeva rijeka" i u tom nazivu se ogledalo osjecanje blagodarnosti prema Bozijem ugodniku. Ali smjerni cudotvorac, kada je cuo za to pozvao je najstarije od bratije i rekao im: "Braco moja, pa ja vam nijesam dao vodu, to je milosrdni Gospod nas nedostojne utjesio Svojom miloscu. Zasto nazivate izvor mojim imenom? Sta cu tu ja grijesni?" I od tada su se bratija iz poslusanja prema zapovjesti svoga svetoga avve, malo po malo odvikli od tog naziva. Narocito su k Prepodobnom ljude privlacile glasine o cudesima, preko kojih je projavljivala sebe blagodat Bozija koja je obilno pocivala na Svojem izabraniku. Ova blagodatna znamenja nijesu se otkrila samo izbijanjem izvora u pustinjskoj jaruzi pod manastirskim zidom po molitvi sv. Sergija, prepodobni Epifanije pripovjeda i o drugim cudesima Bozijeg ugodnika. Cujmo sada o njima price blazenog ucenika Sergijeva. Zivio u okolini njegovog manastira jedan pobozan covjek koji je imao veliku vjeru u Prepodobnog. On je imao jednog sina – malisana koji se bio opasno razbolio. Zalostivi otac sa vjerom ga odnese na svojim rukama u manastir. "Da mi ga je samo donijeti do Bozijeg covjeka", razmisljao je blagocestivi covjek, "a tamo – vjerujem, on ce ga sigurno iscijeliti". I on tako donese sina zivoga do kelije Prepodobnoga ali dok je sa suzama preklinjao smirenog igumana da se pomoli za iscjeljenje djeteta, dok se Sergije pripremao da ocita molitvu, djecacic od zestokog napada ispusti dusu ... Izgubivsi posljednju nadu, zalosni roditelj s placem stane koriti prepodobnog Sergija sto je, umjesto da ga utjesi, samo uvelicavao njegovu nevolju. "Sta sad da radim?", ridao je on, "bolje bi mi bilo da je djecak umro kod kuce – tada bar, ne bih oslabio u vjeri koju sam do sada imao prema tebi, covjece Bozji!" I neutjesni otac ostavi svojeg umrlog sincica u tijesnoj keliji podviznikovoj a sam otide da pripremi sanduk za voljenog djecaka ... Ugodnik Boziji, pak, sazali se nad nesrecnim roditeljem, pa kad je ostao nasamo sa umrlim djecakom, prekloni koljena i poce se moliti ...Jos nije bio ni zavrsio svoju molitvu kad odjednom dijete ozivje, otvori oci i ispruzi rucice ka prepodobnom molitveniku ...

25

Otac se uto vrati, donijevsi sve sto je bilo potrebno za pogreb. Ali sveti iguman ga srete na pragu kelije rijecima: "Uzalud si se covjece, ne pogledavsi tako uznemirio duhom! Vidis, tvoje dijete uopste nije umrlo". Izbezumljeni roditelj mu ne htjede povjerovati ali kada vide sina zivog, pade pred noge covjeku Bozijem ... "Ti se varas, i sam ne znas za sta zahvaljujes", govorio mu je smireni podviznik. "Kada si ovamo nosio bolesnog djecaka on je iznemogao od jake studeni i obamro; a tebi se ucinilo da je umro. Vidis li, on se, eto, zagrijao kod mene u toploj keliji a tebi se opet ucinilo da je vaskrsao"... Srecan otac je uporno tvrdio, da je njegov sin zaista ozivio molitvama Prepodobnog ali Sveti mu strogo zabrani da o tome govori: "Ako se usudis da bilo kome o ovome pricas", rekao je, "onda ces se sasvim lisiti sina". Ovaj zato obeca da ce cutati i uzevsi djecacica sada vec potpuno zdravog, vrati se kuci, slaveci Boga koji tvori cudesa preko Svojega ugodnika. Bojeci se da ne izgubi sina, on naravno, nije smio da razglasava o cudu koje se dogodilo. Ali, zar je on mogao da ima snage da od svih skrije radost svoga roditeljskog srca? Prvi je tu radost primjetio kelejni ucenik Prepodobnoga, preko kojeg je kasnije i postalo poznato ovo cudo, koje je na osnovu njegovih rijeci zapisao i blazeni Epifanije. Od mnogih cudesnih iscjeljenja, koja su se dogodila molitvama Prepodobnog Sergija, Epifanije govori o sledeca dva. Jedan covjek iz okoline se razbolio od teske bolesti: tokom tri nedjelje nije mogao ni da zaspi, ni da jede. Njegova rodjena braca zato odluce da se za pomoc obrate ugodniku Bozijemu. "Toliko cudesa tvori Gospod rukama blazenog Starca", govorili su oni, "mozda ce se smilovati i na nas". I tako oni donesose bolesnoga u manastir i polozivsi ga pred noge Sergiju, usrdno ga zamole da se pomoli za nemocnoga. Prepodobni sa molitvom pokropi bolesnika svetom vodom i ovaj u tom casu osjeti olaksanje i cvrsto zaspa a kad se probudi, zahtede da jede i Prepodobni mu ponudi hranu i otpusti ga potpuno zdravoga. Drugi slucaj iscjeljenja bio je sa djavoimanim velmozom kojeg su doveli k Prepodobnom sa dalekih obala Volge. Taj ugledni covjek je bio na rubu pameti: mucen zlim duhom on se ujedao i udarao takvom nadcovjecanskom snagom, da ga deset ljudi nije moglo zadrzati. Cak su ga smirivali gvozdenim verigama ali je i njih cesto rastrzao. Slicno gadarinskim bjesomucnicima koji se pominju u Jevandjelju, on je od ljudi bjezao na pustinjska mjesta i tamo lutao kao beslovesna zivotinja, dok ga ne bi nasli njegovi ukucani. I tako, kada je glas o radonjeskom pustinjaku – cudotvorcu stigao do tog dalekog kraja, najblizi odluce da nesrecnog velmozu odvezu k Bozijem covjeku. Mnogo je trebalo truda da ostvare svoju dobru namjeru. Bjesomucnik se svim silama protivio i divljim glasom vikao: "Kuda me vucete? Ne samo da vidim, no i da cujem necu o Sergiju". Ali oni ga okuju u verige i povezu. Kada su bili vec na domak manastira, djavoimani se odjednom trze s takvom snagom, da je raskinuo okove sa sebe i bacajuci se na sve koji su ga okruzivali, vikao: "Nemoj! Necu! ... vraticu se tamo otkuda sam dosao!" Njegov glas je bio toliko strasan, da je izgledalo da ce nesrecnik samog sebe rastrgnuti na djelove i njegovi divljacki vapaji mogli su se cuti unutar manastirske ograde. Ispricaju to Prepodobnom a on odmah zapovjedi da udare u klepalo i da se bratija sabere u crkvu. Poce molebno pojanje za bolesnoga i ovaj se poce, malo po malo smirivati. Njegovi uspiju da ga uvedu u manastir. Prepodobni Sergije tada izadje iz crkve sa krstom Gospodnjim u rukama. Tek sto ugodnik Boziji njime prekrsti djavoimanoga, kad ovaj s divljim jaukom odskoci u stranu. U blizini je bila voda, koja se bila sakupila od kise. Vidjevsi je, bolesnik se baci u lokvu sa uzasnim krikom: "Gorim, gorim strasnim ognjem!... i od toga casa 26

postade zdrav, blagodacu Hristovom i molitvama prepodobnog Sergija. Razum mu se povrati a na pitanje zasto se bacio u vodu kada je vidio Sergija, on je mirno odgovorio: "Kada su me doveli Prepodobnome i kada je htio da me prekrsti ja sam vidio veliki plamen koji je izlazio iz krsta i koji me obuhvatio sa svih strana. Eto, zato sam se i bacio u vodu, da ne bih izgorio". Nekoliko dana iscijeljeni velmoza provede pod blagodatnim krovom Sergijevog manastira, slaveci Bozije milosrdje i onda se u miru vrati u svoj dom. Po mjeri u kojoj je Gospod proslavljao Svojega voljenog slugu predivnom slavom blagodatnih iscjeljenja i darom prozorljivosti, ovaj neobicni covjek je sve vise i vise nizlazio u dubinu smirenja. "On je bjezao", kaze moskovski mitropolit Platon,, "od sujetne slave ljudske kao od propasti, i smatrao je za uvredu ono sto inace cesto sa takvim naporom traze, ne libeci se nicega, gordi zemaljski mocnici: ove na sve pokrece iskljucivo gordost, koja ide do slijepog zanosa a ugodnika Bozjeg – samo plamena cista sveta ljubav prema Bogu i bliznjem". GLAVA X Prorocansko vidjenje i daleki glasnici Svetom igumanu bilo je pedeset godina. Oko trideset godina se podvizavao na "Makovici". Odasvud su se k njemu sticali trazioci bezmolvija (tihovanja), pod njegov krov pribegavali su i monasi, napustajuci svoje ranije manastire, uvereni da je korisnije da zive u poslusanju kod takvog avve. Takav je bio smolenjski arhimandrit Simon, takav je bio brat prepodobnoga, Stefan, koji je ostavio mjesto igumana u Bogojavljenskom manastiru i sada, zajedno sa svojim sinom Teodorom zivio u Sergijevom manastiru. I kad je nad svojim manastirom vidio blagoslov Boziji, prepodobni Sergije se sa jos vecom usrdnoscu i smjeloscu, molio za duhovni napredak bratije. I tako jednom, kasno uvece, kada je obavljao svoje uobicajeno molitveno pravilo i sav bio pogruzen u srdacnu molitvu za svoja duhovna ceda, odjednom cu glas koji ga zove po imenu: "Sergije!" Zacudi se Prepodobni tako neobicnom zovu u nocnoj tisini a kada zavrsi molitvu, otvori prozor svoje kelije i ugleda predivan prizor: na nebeskoj visini blista neobicna svjetlost i razgoni nocnu tamu, tako da je postalo svijetlije od dana, a nevidljiv glas mu opet govori: "Sergije! Ti se molis za svoju djecu duhovnu: Gospod je uslisio molitvu tvoju. Pogledaj unaokolo – vidis li kakvo si mnostvo monaha sabrao pod svoju upravu u ime Zivotvorne Trojice!" I Sergije vidje pred sobom mnogo prelijepih ptica kakve nikad prije nije vidio, kako lete ne samo po cijelom manastiru, vec i oko njegove ograde, lete i pjevaju neiskazivo umilno ... A onda opet zacu tajanstveni glas s nebeske visine: "Tako ce se umnoziti stado ucenika tvojih i poslije tebe oni nece propasti. I oni ce takodje biti ukraseni raznim dobrodjeteljima, samo ako budu isli stopama tvojim!" ... Nebeska radost je ispunila srce smirenog Sergija. Prorocansko vidjenje se ticalo ne njega samoga vec i njegovog voljenog bratstva, svih njegovih dragih ceda po duhu i on je pozelio da podjeli svoju duhovnu radost sa nekim od svojih prisnih ucenika. U keliji do njegove zivio je smolenjski arhimandrit Simon i njega je Prepodobni pozvao da bude ucesnik neobicnog vidjenja. Zacudjen neocekivanim pozivom igumana u sred noci, Simon pozuri na njegov glas ali se ne udostoji potpunog vidjenja i samo uspije da vidi jedan dio cudesne svjetlosti. Tada mu Prepodobni

27

isprica sve sto je vidio i cuo i obojica se, po rijecima Psalmopjesnika, s trepetom uzradovase Gospodu ... ... Sada se prepodobni Sergije svesrdno zauzeo oko ustrojstva potpunog opstezica u svom manastiru. Mnogo je novih poslova i briga palo na njega zbog uvodjenja novog reda u manastir. Do tada se nije morao starati o zivotnim potrebama svoga bratstva, zato sto se svak starao sam za sebe. K njemu su dolazili vise radi duhovnog savjeta, radi otkrivenja pomisli, ispovjedanja zalosti i duhovnih potreba. A sada je morao misliti na hranu i odjecu i brinuti se o svemu sto je bilo neophodno bratiji. Monahu je bilo strogo zabranjeno da posjeduje imovinu i da ista naziva svojim i zato je svak zbog svoje potrebe isao igumanu. Svi koji su bili sposobni za rad morali su raditi, iskljucujuci, naravno prestarele i bolesne kojima su bili dodjeljeni poslusnici. A primjer trudoljublja je svima davao sveti iguman. Opstezice je zahtijevalo izgradnju narocitih prostorija za trpezu, za pecenje hljebova, za ambare, za skladista i sl. I sve to je bilo sagradjeno. Kada se zavrsilo blagoustrojavanje manastira jos vise se povecao broj monaha i on je vec imao svega u izobilju. A da izobilje ne bi dovelo do nerada ili dalo povoda za zavist i osudu, da bi, naprotiv posluzilo za umnozenje blagoslova, mudri organizator je zaveo u manastiru obicaje gostoljublja. On je njih smatrao toliko vaznim za manastir, da je svoju zelju ojacao narocitim obecanjem Bozjeg pokroviteljstva u prorocanskom duhu: "Ako vi, djeco", ovako je govorio bratiji, "ovu moju zapovijest sacuvate bez roptanja i poslije moga odlaska iz ovog zivota, manastir ce procvjetati i na mnoge godine ce stajati nerazrusiv, Hristovom blagodacu". Ruka Sergijeva je bila ispruzena ka siromasnima, kako krasnorjecivo kaze blazeni Epifanije, kao siroka, vodom obilna rijeka koja tiho tece. I ako bi se neko u toku zime, zbog jake studeni ili dubokih snijegova ili jake snijezne oluje, zadrzao u manastiru duze no sto je uobicajeno, onda bi za sve vrijeme svoga boravka u njemu dobijao sve sto bi mu bilo potrebno. A poklonici, sirotinja i bolesni, dugo bi se odmarali tu, uzivajuci u potpunom blagostanju i spokoju, po zapovjesti Starca. Dotada osamljen, Sergijev manastir kao da je odjednom iskrsnuo iz neprohodnih suma na raspucu ljudskih zivota: kroz njegove gostoljubive kapije su prolazili knezevi i vojvode sa svojim pukovima i on je sve primao radosno, sa cascu koja dolikuje i otpustao ih sa darovima. A bivale su i godine koje su za svu rusku zemlju bile obiljezene u ljetopisima teskim nevoljama: tako je 1357. godine "nastala velika nevolja za ruske Knezeve" od glasnika tatarskog Kosana, 1364. godine je bio pomor posvuda, tako da je od njega u Smoljensku ostalo svega 15 zivih ljudi; 1368. godine Moskva je pretrpjela pustosenje od Olgerda; 1382. godine rusku zemlju je opustosio Tohtamis. Te godine je bio udaren "veliki danak, pretezak za svekoliku knezevinu i to za svakoga bez izuzetka". Nema sumnje da je tih godina mnogo sirotinje dolazilo u Sergijev manastir i da je on sa njima dijelio sve sto je imao. Dijeli on sve svoje sa onima koji ga pohode i do danasnjeg dana, brizljivo ispunjavajuci sveti zavjet gostoljublja, kojim ga je obavezao utemeljitelj, i kako tada, tako i sada, u izobilju svega sto mu je potrebno treba vidjeti narociti Boziji blagoslov po molitvama starca. GLAVA XI Iznenadna bura Ali ocigledno je da od opasnosti i iskusenja nikuda ne mozes uteci: "Opasnosti u gradu, opasnosti i u pustinji" (2.Kor.11,26), opasnost od lazne brace, opasnost od svoga roda ... 28

Stefan je dosao u pustinjski manastir svoga brata, vjerovatno, zbog teznje ka strozijem zivotu od onoga sto je vodio u Moskvi. Ali i pored te zelje, kad je ostavio igumanstvo u Bogojavljenskom manastiru, on nije mogao da u sebi pobjedi strast vlastoljublja. On je bio stariji brat Prepodobnoga, koji je zajedno sa njim svojevremeno polozio temelje novom manastiru. Mozda je iz Moskve tada donio i novcani prilog za novi manastir. U svakom slucaju sve je to u njemu podsticalo zelju za prvenstvom. Moze se pretpostavljati da su medju onima koji su bili nezadovoljni novim tipikom u manastiru, neki bili na strani Stefana. Jedne subote prepodobni Sergije sam je sluzio vecernju i bio u oltaru a njegov brat Stefan, kao ljubitelj crkvenog pojanja stajao je za lijevom pjevnicom. Odjednom Prepodobni cu dosta jak glas brata: "Ko ti je dao tu knjigu?" pitanje je bilo upuceno kanonarhu. "Iguman", odgovorio je kanonarh. Pomisao gnjeva i vlastoljublja pokolebala je Stefana pri tom odgovoru. "Ko je ovdje iguman?" rekao je vec razdrazljivo: "zar ja prvi nijesam osnovao ovo mjesto?"... Pale su tu i druge nemile rijeci. Prepodobnom je bilo jasno da se u razdrazenosti bratovljevoj izlilo i tajno nezadovoljstvo nekih od bratije novim poretkom u manastiru. Vec smo rekli da su neki od nezadovoljnika ostavili manastir, ali ocigledno su postojali i takvi koji su htjeli da smijene samog Sergija. Igumanstvo, pak, nije privlacilo, vec je pritiskalo smirenog Sergija: tim manje je zelio da rukovodi onima koji nijesu zeljeli njegovu upravu i iskoristio je ovaj slucaj da sa sebe zbaci to tesko breme. Ostavljajuci samovoljnike sudu njihove savjesti, Prepodobni poslije vecernje nije otisao ni u keliju, ni u trpezariju gdje su otisla sva bratija; niko ga nije vidio kada je izisao iz mananstira i krenuo putem koji je vodio na Kinel ... Pobozni citalac Sergijevog zitija ce se i nehotice zadrzati u mislima nad ovim postupkom ugodnika Bozijeg. Ovdje cemo navesti razmisljanje nezaboravnog Filareta, mitropolita moskovskog o ovom slucaju. "Ocigledno su", kaze on, "u ovom postupku trpljenje, krotost i smirenje Svetoga. Ali evo sta je cudno: zasto on nije brata urazumio kako je on iguman bio duzan. Kako moze jedan covjek da ostavi svu bratiju i sluzbu na koju ga je postavila svestena vlast?" "Postoje narociti putevi Svetih", odgovara na ovo pitanje mudri Mitropolit - "putevi koje svi treba da postuju duboko, utoliko sto narocitom blagodacu Bozijom usmjeravani i opravdani po svojim rezultatima ali kojima nema pravo svako da slijedi, zato sto bi bilo odvec drsko kad bi svako pripisivao sebi takvu blagodat". Takav je slucaj prepodobnog Sergija. "Ako sin kod oca ili potcinjeni kod nastojatelja sto cini ne valja: nemojte da cutite i da ih ostavite bez razoblicavanja i popravljanja. Sjecajte se uzasne prijetnje i kazne kojom je Bog zbog nebrige za svoj rod porazio nesrecnog Iliju: "jer Sam mu javio da cu suditi domu njegovu dovijeka za nevaljalstvo, za koje je znao da njim navlace na se prokletstvo sinovi njegovi, pa im nije zabranio" (1.Car.3,13). Ako ti se zbog nekog iskusenja ili nezadovoljstva javi zelja da bjezis od mjesta na kojem si postavljen zakonitom vlascu, budi na oprezu! Moze se dogoditi da ces ponijeti krivicu zbog samovolje. Od zla, putem svoje tvrdoglavosti neces uteci i neces dostici spokoj za kojim si tezio". "Ali ako sveti Sergije iz poznatog slucaja nije postupao po ovim uobicajenim pravilima, po kakvim jeste?" Jer Sveti po svetim pravilima treba da cini. Njegov postupak shvaticemo uz pomoc pravila Apostolovog: "Nego se vise o tome starajte da ne postavljate bratu spoticanje i sablazan" 29

(Rim.14,13). Vidio je prozorljivi Sergije da ne bi bilo zgodno da razoblici vlastoljupca, zato sto bi u ovom slucaju razoblicavanje izgledalo kao prepirka oko nastojateljske vlasti i kao licna raspra izmedju igumana i njegovog starijeg i pri tom, rodjenog po tijelu brata (koji je takodje imao cin igumana) i sto to ne bi proslo bez spoticanja i za drugu bratiju u manastiru". "U ovim teskim okolnostima premudri Starac je nasao sredstvo ne samo da ne postavi kamen spoticanja sa svoje strane, vec i da srusi sablazan koju je drugi postavio. On nikome nije kazao za bratovljev postupak i svojim napustanjem nastojateljstva dao je jaci lijek protiv strasti vlastoljublja. Bog je, opravdavajuci put Svojega ugodnika kroz njegovo dobrovoljno izgnanstvo, vise no ranije, utvrdio u ljubavi prema njemu bratiju njegovog manastira i vratio ga je k njima vlascu mitropolita Aleksija". Na putu u Kinel, Prepodobnog je zatekla i noc, koju je proveo u gustoj sumi u molitvi i kratkom snu. Ujutru je nastavio svoj put i stigao u Mahrisski manastir. Ovdje je bio iguman njegov duhovni prijatelj i sabesjednik, prepodobni Stefan. Kao postrizenik Kijevo-Pecerske Lavre, on se sklonio od progona Latina u oblast moskovskog knezevstva i ovdje na 35 vrsta od manastira prepodobnog Sergija osnovao svoj pustinjski manastir, isto kao i Sergije u ime Presvete Trojice. Prepodobni su posjecivali jedan drugoga radi duhovnih razgovora i uzajmne utjehe a sada kada je saznao za Sergijev dolazak, Stefan je zapovjedio da udare u klepalo i sa svom bratijom mu je izasao u susret.! Oni su se jedan drugome poklonili do zemlje moleci jedan drugoga za molitvu i blagoslov, i ni jedan ni drugi nije htio da ustane prvi: tako je bilo veliko njihovo smirenje! Na kraju je popustio sveti gost: on je ustao, blagoslovio svetog domacina i prijatelja sa njegovom bratijom i svi zajedno posli su u crkvu na kratku molitvu. Zatim je gostoljubivi Stefan ponudio Sergiju pustinjsku trpezu i oni su dugo besjedili o spasenju duse. Prepodobni Sergije je nekoliko dana bio gost Stefanov. Obilazio je sa njim pustinju i radovao se procvatu njegovog manastira. Na kraju mu je rekao: "Ja bih zelio, oce, da uz pomoc Boziju nadjem sebi neko osamljeno mjesto, gdje bih mogao tihovati. Tvoji ucenici dobro znaju ovdasnja pustinjska mjesta i zato molim tvoju milost: daj mi jednoga od njih u pratnju". Stefan, ne samo sto je s ljubavlju ispunio tu molbu, da sa Sergijem otpusti svoga ucenika Simona, nego ga je i sam ispratio oko tri vrste od manastira gdje su se kod jednog izvora odmorili i oprostili. Kraj tog izvora kao uspomena na njihov prijateljski rastanak i do danas stoji kapelica i ka njoj svake godine ide litija od Mahriske Sergijeve parohijske crkve. Prepodobni Sergije je u pratnji Simona obisao mnogo pustinjskih cestara i na kraju nasao predivno mjesto na rijeci Kirzac gdje se i nastanio radi tihovanja. Razumljivo je kako je bila velika radost osirotjelih monaha, kada su saznali gdje je njihov voljeni nastavnik i otac. Ne moguci vise da podnesu razdvojenost, poceli su se jedan za drugim preseljavati na Kirzac. A Prepodobni ih je s ljubavlju primao i sam im pomagao da grade kelije, sam je, svojim rukama iskopao bunar koji postoji i danas. Bratija su zeljeli da sagrade i crkvu i tada je Prepodobni poslao svoja dva ucenika k mitropolitu Aleksiju da mole blagoslov. Kod njega blagoslov je odmah bio dobijen i crkva je sagradjena. Broj bratije je brzo rastao. Prepodobni je i ovdje uveo tipik opstezica. Proslo je tri-cetiri godine. Monasi Trojickog manastira koji nijesu zeljeli da se rastanu sa prvobitnim mjestom podviga svoga prepodobnog igumana jos uvijek su se tjesili nadom da ce se njihov starac vratiti u svoj voljeni manastir! 30

... Mitropolit je dobro znao koliko je Sergije bio potreban Trojickom manastiru ali vidio je i to koliko su duboko uvrijedili blazenu dusu svojevoljnici, koji su se pobunili i protiv svoga oca i protiv volje vaseljenskog Patrijarha. Zao mu je bilo i ucenika, koji su bili neutjesni zbog rastanka s nastavnikom ali on nije htio da na svoga svetoga prijatelja utice samo arhipastirskom vlascu ... Blagoslovivsi trojicke monahe i rekavsi im rijeci utjehe, mitropolit ih otpusti u svoj manastir i ubrzo posla k prepodobnom Sergiju ugledno poslanstvo koje se sastojalo od dva arhimandrita: Gerasima i Pavla. Poslanici su stigli na Kirzac i bratski pozdravili Sergija. "Otac tvoj", rekli su, "mitropolit Aleksije, blagosilja te i mnogo je radostan sto ima dobre vijesti o tvom zivotu u ovoj dalekoj pustinji i sto se ime Bozije i ovdje kroz tebe proslavlja. Ali on nam je zapovjedio da ti kazemo: dosta je i to sto si ovdje sagradio crkvu i okupio mnogo bratije. Izaberi sada medju svojim ucenicima onoga koji je iskusan u duhovnom zivotu i ostavi ga da bude graditelj novog manastira; a sam se vrati u manastir Presvete Trojice, da se bratija koja su ozaloscena zbog rastanka s tobom ne bi potpuno razisla. Nepokorne i buntovnike ja cu istjerati kako tamo ne bi bilo ni jednog koji ti ne zeli dobro. Samo nas poslusaj i milost Bozija i nas blagoslov da su uvijek nad tobom!" "Ovako recite gospodinu mojemu Mitropolitu" – odgovorio je smireno Prepodobni. "Sve sto iz tvojih usta ishodi primam s radoscu kao da ishodi iz usta Hristovih i ni u cemu ti ne odbijam poslusnost"... Sa takvim su se odgovorom arhimandriti vratili k Mitropolitu koji je bio veoma obradovan savrsenim Sergijevim poslusanjem. On je odmah poslao u novi manastir svestenike i stvari koje se upotrebljavaju u crkvi pri bogosluzenju i crkva je bila osvecena u cast blagovjesti Presvete Bogorodice. A Sergije je izabrao medju svojim ucenicima prepodobnog Romana kojeg je Mitropolit rukopolozio u svestenicki cin i postavio ga da gradi Kirzac. Zavrsivsi na taj nacin uredjenje novog manastira, Prepodobni iguman se vratio u svoju predjasnju pustinju. Taj povratak je bio pobjeda dobra nad zlom, praznik uzajamne ljubavi ucenika i nastavnika. ... a sta se dogodilo s njegovim bratom Stefanom, koji je svojim nepazljivim i grubim rijecima uvrijedio smirenog igumana i dao mu povod da ode iz manastira? Na doceku prepodobnog Sergija mi ga ne vidimo. Mozda se on sam ili po odluci mitropolita Aleksija, u to vrijeme udaljio iz Lavre ili u Bogojavljenski manastir ili u Simonov k svome sinu Teodoru, ali kasnije poslije smrti Sergija, ponovo ga vidimo da zivi u manastiru i pripovjeda piscu Sergijevog zitija istoriju njegovog detinjstva. Ubrzo poslije opisanih dogadjaja, bas 1375. godine, prepodobni Sergije je bio tesko bolestan, tako da su se bili zabrinuli za njegov zivot. Prelezao je na bolesnickoj postelji od druge nedelje Velikog posta "do Semjonova dana", tj. do 1 septembra. Zivot pravednika je bio tako dragocjen u ocima savremenika, da je ljetopisac smatrao neophodnim da vijest o tome unese u svoj ljetopis. "Neka se ne cude tome", kaze pisac, "sto se pravednicima salju "nevolje i bolesti: kroz mnoge nevolje treba uci u Carstvo Bozije. A sto gresni ljudi zive zdravi i veseli i ne trpe na ovom svijetu nikakvu nevolju, za to im se priprema vjecno mucenje u buducem zivotu. A za pravednike koji straze, Gospod Bog priprema mnogo vijenaca i neizrecene slave na nebesima". GLAVA XII Briznik zemlje ruske 31

Svijet u pustinjacima vidi nekorisne ljude za gradjansko drustvo, misleci da on sam (tj.svijet), sa svojom voljom, sa svojim umom, bas on sa svojim bucnim zakonima i jeste jedini dobrotvor ljudske zajednice. Ali svijet ne poznaje znacaj njihovih bogolikih moci za nju, ne zna ni za snagu molitve, ni za sirinu duhovnih obzorja. U blagocestivim pustinjacima koji su se odrekli svijeta, ne vidi aktivne sinove otadzbine i drzave, on ih cak prezire i mrzi. A da li je u pravu svijet kada mrzi ljude koji su se, ostavljajuci ga zauvjek, zavjetovali da se neprestano mole za njegovo istinsko dobro, i ne samo da se mole vec da mu i svojim djelom cine dobro? Sveti podviznici, podvizima poboznosti i cistim molitvama odvracaju od njega gromove razdrazenog neba i nizvode silne i djelotvorne blagoslove, dok im svijet ova dobrocinstva ne priznaje! Ako svijet o njima sudi jedino po nekakvoj trenutnoj koristi i ako ih smatra potpuno nekorisnim, onda je jasno da on ne poznaje ni svoju sopstvenu korist. Velikog izabranika Bozijeg Sergija, darovao je Bog zemlji Ruskoj upravo u ono tesko vrijeme kada su Tatari osvojili skoro sve njene krajeve, kada su medjusobne zadjevice knezeva dovodile do krvavih bitaka, kada su svadje, bezakonje, tatarska nasilja i grubost tadasnjih obicaja prijetili ruskom narodu potpunom propascu. Gotovo sto pedeset godina se mucila mnogostradalna Rusija pod teskim jarmom tatarskim. I eto, na kraju, pogledao je Gospod Bog na molitve Pravoslavne Rusije, priblizavase se cas oslobodjenja u kojem se sveti Sergije pokazao kao istinski briznik rodne zemlje. "Primjerom svog svetog zivota, visinom svoga duha, on je razumio pali duh svoga naroda, probudivsi mu vjeru u sebe, i svoju moc i vjeru u pomoc Boziju ... Prepodobni Sergije je svojim zivotom omogucio zabrinutom narodu da osjeti da se u njemu jos nije ugasilo i zamrlo svako dobro, pomogao mu da zaviri u svoj unutrasnji mrak i da tamo ugleda iskre koje su jos tinjale, iskre onog istog ognja kojim je sam goreo". I tako je "narod koji se navikao da sto godina drhti pri pomenu imena tatarskog, na kraju dosao k sebi, ustao na zavojevaca i ne samo da je nasao hrabrosti da ustane vec je i posao da trazi tatarsku vojsku u sirokoj stepi i tamo navalio na neprijatelja svom zestinom, potpuno ga slomivsi. Kako se to dogodilo? Kako su dosli do toga, kako su se vaspitali ljudi koji se odvazise na ovako djelo a kojem njihovi djedovi nijesu smijeli ni da pomisle? ... Mi znamo jedno, da je prepodobni Sergije blagoslovio za ovaj podvig glavnog vodju ruske narodne vojske i taj mladi vozd je bio covjek onog narastaja koji je rastao na oci prepodobnog Sergija", pod njegovim blagodatnim vaspitanjem ... Evo sta o tome kaze istorija. Jedan od gordih tatarskih kanova, Mamaj, podigao se na Rusiju sa svojom mnogobrojnom vojskom. Uzalud je Veliki Knez Dimitrije Jovanovic pokusavao da ga umilostivi darovima i pokornoscu. Mamaj nije htio ni da cuje za milost. Ma kako bilo tesko Velikom Knezu da se poslije nedavnih ratova sa Litvancima i drugim nemirnim susjedima ponovo priprema za rat, morao se odluciti: tatarska mnogobrojna vojska se, slicno olujnom oblaku, nadvijala nad oblastima tadasnje Rusije. Spremajuci se za pohod, Dimitrije Jovanovic je najprije zelio da posjeti manastir Zivotvorne Trojice, kako bi se tamo poklonio jedinome Bogu koji se u Trojici slavi, i kako bi uzeo oprostajni blagoslov od prepodobnog igumana Sergija. Sa sobom je pozvao brata Vladimira Andrejevica, sve koji su tada bili u Moskvi pravoslavne knezeve i ruske vojvode sa odabranom druzinom vojske i poslije Uspenja izasao iz Moskve. Drugog dana su stigli u Trojicki manastir. Smireno se poklonivsi Svemogucem Gospodu, Veliki Knez je rekao svetom igumanu: "Ti vec znas, oce, kakva me je velika nevolja snasla i ne samo mene vec sve pravoslavce: ordinski knez Mamaj je podigao svu hordu bezboznih Tatara i eto ih gdje idu na moju ocevinu, na zemlju Rusku, da razaraju svete crkve i ubijaju hriscanski narod ... Pomoli se, oce, da bi nas Bog izbavio od ove nesrece!" Sveti starac je umirio Velikog Kneza nadom na Boga i kako je ovaj zurio da se vrati, zamolio ga je da odslusa Boziju Liturgiju i poslije zavrsetka, pozvao ga zajedno sa drugim knezevima i 32

vojvodama da blaguju hljeb i so manastirsku. Veliki Knez je odbijao: glasnici su jedan za drugim stizali s vijestima o priblizavanju Mamaja ruskim krajevima. Ali ljubavlju preizobilni starac je preklinjao Dimitrija Jovanovica da blaguje hljeb za njegovom trpezom: "Ovaj rucak," rekao je, "tebi ce, Veliki Kneze, biti na korist". Dragi gost je pristao a obradovani Starac mu je u duhu predskazanja rekao: "Gospod Bog ti je pomocnik; jos nije doslo vrijeme da sam poneses pobjedni vijenac vjecnosti; ali mnogim, mnogim bezbrojnim tvojim satrudnicima pletu se mucenicki vijenci s vjecnom slavom". Medjutim, Prepodobni je naredio da pripreme osvestanu vodu i poslije jela okropi Velikog Kneza i sve knezeve, vojvode i hristoljubivu vojsku koji su bili s njim. Besjedeci s Velikim Knezom, sveti Starac mu je savjetovao da silnome Mamaju ukaze pocast poklonima i cascu. "Tebi, gospodine Kneze", govorio je on, "valja da se staras i cvrsto stojis za svoje podanike, i da za njih i dusu svoju polozis i krv svoju prolijes, po ugledu na Samoga Hrista, Koji je krv Svoju za nas prolio. Ali najprije, gospodine, podji k njemu s pravdom i pokornoscu jer tvom polozaju i prilici da se pokoravas ordskom kanu. Ta i Vasilije Veliki je umirio darovima necasnog cara Julijana. I Pismo nas uci da ako takvi neprijatelji traze od nas cast i slavu – podajmo im; ako traze zlato i srebro podajmo i to; no za ime Hristovo, za vjeru Pravoslavnu, nama valja dusu svoju poloziti i krv svoju proliti. I ti gospodine daj im cast i zlato i srebro i Bog im nece dozvoliti da nas savladaju: On ce te uzvisiti, vidjece tvoje smirenje i oborice njihovu neumoljivu gordost." "Sve sam to ja vec ucinio", odgovorio mu je Veliki Knez, "ali se neprijatelj moj uzdize jos vise". "Ako je tako", rekao je ugodnik Bozji, "onda ga ceka konacna pogibija a tebe, Kneze, pomoc, milost i slava od Gospoda. Nadamo se na Gospoda i na Precistu Bogorodicu da te Oni ne ostave". Kada je zakrstio Velikog Keza koji je bio klekao pred njim, svetim krstom, Bogonosni Sergije je odusevljeno uzviknuo: "Podji gospodine, bez brige: Gospod ceti pomoci protiv bezboznog neprijatelja!" A zatim je tihim glasom rekao velikom knezu nasamo: "Pobjedices neprijatelje tvoje"... Sa srdacnim umiljenjem je Veliki Knez slusao prorocanske rijeci svetog igumana: zaplakao je od ganutosti i molio Prepodobnoga za neki narociti poklon kao blagoslov za svoju vojsku i kao zalog obecane milosti Bozije za sebe. U to vrijeme su u manastiru Zivotvorne Trojice medju bratijom koja se podvizavala pod rukovodstvom Sergijevim protiv nevidljivih neprijatelja, bila dva monaha-bojara: Aleksandar Peresvet, nekadasnji bojar brjanski i Aleksandar Oslaba, nekadasnji bojar ljubecki. Njihovu hrabrost, odvaznost i vojnicku vjestinu svi su dobro poznavali: prije monasenja, obojica su bili na glasu kao odvazni vojnici, hrabri junaci i ljudi veoma iskusni u vojnickim vjestinama. Eto, bas te monahe-vitezove je trazio u svoje pukove Veliki Knez od prepodobnog Sergija, nadajuci se da ti ljudi, koji su se potpuno posvetili Bogu, mogu da sluze kao primjer u njegovoj vojsci i budu joj uzor. I prepodobni Sergije nije oklijevao da ispuni molbu Velikog Kneza: odmah je naredio Peresvetu i Oslabu da se spreme za bitku. Radosno su hrabri monasi prihvatili zapovijest svog voljenog starca igumana a on im je naredio da umjesto oklopa i sljema uzmu na sebe monaske shime, ukrasene izobrazenjem krsta Hristovog: "Evo vam, djeco moja, oruzje netrulezno", govorio im je pritom Prepodobni, "da vam ono bude umjesto sljemova i ratnih stitova!" Predajuci ih Velikom Knezu, sveti Starac je rekao: "Evo ti, dragi Kneze, mojih oruznika i poslusnika a tvojih 33

izabranika!" A njima je rekao: "Mir vam, draga djeco moja, u Hristu braco! Budite hrabri kao hrabri vojnici Hristovi, kucnuo je cas vaseg podviga!" Blagoslovivsi krstom i pokropivsi jos jednom osvestanom vodom Velikog Kneza, svoje monahevitezove i svu knezevu druzinu, prepodobni Sergije je rekao velikom Knezu: "Gospod Bog neka bude tvoj pomocnik i zastitnik! On ce pobjediti i oboriti neprijatelje tvoje a tebe ce proslaviti!" Dirnut do dubine duse prorocanskim rijecima starca, veliki Knez mu je odgovorio: "Ako mi Gospod i Presveta Majka njegova posalje pomoc protiv neprijatelja onda cu ja sagraditi manastir u ime Presvete Bogorodice". Postoji predanje da je tada prepodobni Sergije predao Velikom Knezu ikonu Gospoda Svedrzitelja koja se do dana danasnjeg cuva u moskovskom Simonovom manastiru blizu kojeg su na Starom Simonovu sahranjeni sapodviznici Donskoga, Peresvet i Oslaba. Predanje kaze da je ta ikona bila donesena ovamo sa kovcegom slavnog Peresveta poslije Kulikovske bitke. Ikona je bogato ukrasena zlatom, biserom i dragim kamenjem. Osim Spasitelja, na njoj su naslikani episkop Nikolaj Cudotvorac i sveti Kiril Jerusalimski a na "vratascima" sa strane Presveta Bogomajka i Preteca. Kao na potvrdu tog predanja mozda bi se moglo ukazati na drevni stil te ikone i bogate ukrase koji su joj mozda kasnije dodati a takodje i na to da su se u manastiru prepodobnog Sergija jos za njegova zivota bavili ikonopisom. Ali, 1888. godine u Crkveno-arheoloskom muzeju pri Kijevskoj Duhovnoj Akademiji izmedju ostalih starina, bio je poklonjen drveni osmokraki krst duzine oko pola arsina, u srebrnom pozlacenom okovu. Na tom okovu obrazovani ljubitelji starina su otkrili natpis: "Ovim krstom je blagoslovio prepodobni iguman Sergije kneza Dimitrija protiv omrazenog kana Mamaja i rekao mu da njime pobjedjuje neprijatelja. U ljeto 1380, 27. avgusta. Ako je taj krst zaista blagoslov prepodobnog Sergija Velikome Knezu Dimitriju Jovanovicu, onda je gore spomenuta ikona mogla biti prosta ratna ikona Velikog Kneza uz koju je kasnije predanje vezalo ime prepodobnog Sergija samo zato, sto je krst bio vec izgubljen a predanje o materijalnom simbolu blagoslova ugodnika Bozijeg ostalo u sjecanju potomstva. Prepodobni Sergije je doveo svoje goste do svetih vrata manastira i predavsi im u ime svih mir i blagoslov cijeloj pravoslavnoj vojsci, otpustio ih je sa molitvenom blagonaklonoscu. Kada se vratio u Moskvu, Veliki Knez je ispricao mitropolitu Kiprijanu o svom putu u Trojicki manastir, o razgovoru sa velikim Starcem i o njegovom predskazanju. Mitropolit je usrdno saslusao njegovu pricu i posavjetovao ga da cuva tu tajnu u dubokom cutanju, narocito pak rijeci svetog Starca - "pobjedices neprijatelje svoje", sve dok dogadjaj ne opravda prozorljivost ugodnika Bozjeg i Bog blagoslovi djelo srecnim ishodom. Medjutim, po ruskoj zemlji se brzo pronio glas o tome da je Veliki Knez isao u Trojicu i dobio blagoslov i podrsku za bitku s Mamajem od velikog Starca, radonjeskog pustinjaka, svijetli plamen nade bljesnuo je u srcima ruskih ljudi a oni koji su bili spremni da stanu zajedno sa Mamajem protiv Velikog Kneza Moskovskog, pokolebali su se ... Takav je bio stari rjazanjski knez Oleg: on se vec spremao da se udruzi s Mamajem da bi izvukao korist na racun Moskovskog kneza sa cije strane nije ocekivao veci otpor tako jakom neprijatelju, kada je iznenada dobio obavjestenje da se moskovska sila vec prebacila preko Oke. Ta ga je novost tako ogorcila da je korio svoje bojare: "Zasto me ranije nijeste obavijestili o tome? Kako cemo sada stupiti u vezu sa nasim drugim saveznikom – litvanskim knezom Jagajlom Ogerdovicem? Svi putevi sada su zauzeti"... Bojari su mu na to rekli: "Bojali smo se da ti to kazemo premda smo to odavno culi. Kazu da u oblasti moskovskog Kneza postoji jedan monah-podviznik, zovu ga Sergije. On ima od Boga dar prozorljivosti. Kazu da je blagoslovio Kneza za pohod protiv Mamaja. Kada je Oleg za to cuo, 34

veoma se uznemirio: "Zasto mi to ranije nijeste rekli? Tada bih posao Mamaju u susret i molio ga da ovaj put ne ide na Moskvu i ne bi bilo neprilika"... tako su visoko cijenili blagoslov prepodobnoga Sergija, cak i sami neprijatelji moskovskog kneza. Blagoslov tako svetog Starca cak je i u njihovim ocima izgledao kao vec sasvim dovoljno jemstvo pobjede Velikoga Kneza moskovskog. I Oleg je odustao da ide u pomoc Tatarima protiv moskovskih pukova. Ubrzo pod licnim vodjstvom Velikog Kneza Dimitrija Jovanovica i njegovog brata – saborca kneza Serpuhovskog Vladimira Andrejevica, ruska vojska je dosla na Kulikovo polje (u sadasnjoj Tulskoj guberniji, epifanskom srezu). 8. septembra 1380. godine oni su od ranog jutra bili u borbrnim redovima izmedju reke Dona i Neprjadve, spremni da docekaju bezboznog neprijatelja. U tom casu se pojavljuje pred Velikim Knezom monah Nektarije kojeg je poslao sa drugom bratijom prepodobni Sergije, noseci mir i blagoslov njemu i cijeloj njegovoj hristoljubivoj vojsci. Sveti Starac je duhom prozreo potrebu da jos jednom okrijepi hrabrost Velikog Kneza pred samu bitku i poslao mu kao blagoslov Bogorodicinu prosforu i svojerucno pismo, ciji je kraj sacuvao jedan od nasih ljetopisa. Veliki Knez je procitao pismo, okusio od svete prosfore i podigavsi ruke glasno prinio molitvu: "Veliko ime Presvete Trojice! Presveta Vladicice, Bogorodice, spasi nas! Njenim molitvama Hriste Boze i molitvama svetih cudotvoraca Petra i Aleksija i prepodobnog Sergija, pomozi nam protiv neprijateljske sile i spasi nas!" Brzo se pronijela vijest po pukovima o Sergijevim izaslanicima; kao da ih je posjetio sam veliki zastitnik ruske zemlje i blagoslovio rusku vojsku. Ta posjeta koja je u tako vaznom i za sve odlucnom trenutku bila toliko neocekivana, dosla je u pravi cas. Sada su se i slabi duhom nadahnuli junastvom i svaki je vojnik obodren nadom na molitve velikog Starca, neustrasivo isao u boj, spreman da polozi dusu svoju za svetu vjeru Pravoslavnu, za svog voljenog Kneza, za svoje drago otacastvo... Kada se vratio u Moskvu i raspustio svoju pobjednicku vojsku, Veliki Knez Dimitrije Jovanovic, koji je zbog te pobjede dobio nadimak "Donski", sa svojim bratom i saborcem Vladimirom Andrejevicem, koga su prozvali "hrabri", ponovo je dosao u manastir Zivotvorne Trojice, da bi uzneo blagodarenje silnom u boju Gospodu, i licno ispricao velikom Starcu o Bogom darovanoj pobjedi i da mu blagodari za tople molitve i pomoc koju je pruzio njegovim ratnicima. Tada, dok je boravio u Trojickom manastiru, Veliki Knez je naredio da se citaju pomeni i sluze zaupokojene Liturgije za sve ubijene na Kulikovskom polju. Te molitve se i sada citaju svake godine po svoj Pravoslavnoj Rusiji o "Dmitrijevskoj suboti", uoci 26. oktobra (na imendan Velikog Kneza Dimitrija Jovanovica) i naravno, ustanovljene su po savjetima prepodobnog Sergija. Mozda se bas zbog toga ne obavljaju nigdje tako svecano kao u Trojickoj Sergijevoj Lavri, pri cemu se spominju po imenu svi glavni podviznici ovog boja i medju njima shimonasi Aleksandar Peresvet i Andrej Oslaba. Prilikom te posjete, Veliki Knez je obdario Sergijev manastir bogatim poklonima, podijelio mnogo milostinje narodu, koji se okupio iz svih obliznjih sela da ga doceka i priredio za prepodobnog Sergija i njegovu bratiju bogat objed u kome je i on sam uzeo ucesca sa svima svojima, a onda se radosno vratio u Moskvu. 35

GLAVA XIII Blagodatni starac U duhovnom zivotu sveti Oci mnogo strogo razlikuju dva stepena: krst djelateljni i krst sazercateljni. Najprije se prolazi kroz stradanje, mnogozalosnim uzanim putem krsta, kroz vrijeme podviga, napora i borbe sa samim sobom – sa starim covjekom i sa neprijateljima spasenja – svijetom i djavolom. Zatim dolazi spokoj srca u Bogu, duboki mir duse koja je u Hristovom blagodacu pobjedila strasti, koja je ociscena, prosvijetljena i u tajanstvenom opstenju s Bogom jos ovdje na zemlji stekla zalog nebeskog blazenstva. Onaj prvi put je opsti i neizbjezan za sve koji se spasavaju, ovo drugo svojstveno je samo narocitim izabranicima Blagodati i onome ko nije ocistio srce od strasti sveti Oci ne dozvoljavaju da na to i pomisle. Mi, ljudi ostrasceni, nikada svojim zaista zaslijepljenim umom necemo proniknuti u cudesnu tajnu oblagodacenog stanja duse – duse Bogom obnovljene, osvecene i vaspostavljene u svojoj prvobitnoj bogolikoj ljepoti i savrsenstvu. To je svijet koji je za nas gresne skriven, svijet u kojem vladaju narociti zakoni koji ne podlijezu nasim zemaljskim mjerilima, mjerilima naseg ogranicenog razuma, i mi mozemo vidjeti samo spoljasnje projave toga vec na zemlji onebesnjenog, vec u tijelu Duhom Svetim dostignutog stanja obozenosti svetih Bozijih izabranika. Mi sa strahom mozemo sagledati samo one slabasne zrake svijetle bogolike cistote svetitelja Bozijih, zrake koji kao da i protiv njihove volje iskre iz njih, iz njihovih zadivljujucih postupaka, rijeci i pokreta. Dodirujuci nase strasno srce blagodatnom toplinom, oni zadivljuju i smiravaju nas um divotnim sjajem jednog drugog, viseg poretka stvarnosti i privlace nase duse ka cudesnim izabranicima Blagodati ... I prepodobni Otac nas Sergije je prosao put patnje i krsnog podviga prije no sto se pokazao kao cudesni blagodatni muz, kakvog ga vidimo u drugoj polovini i narocito poslednjih godina njegovog zivota. Vidjeli smo ga u podvigu i borbi u neumornoj borbi koja je za svijet nepojmljiva ali koja je za Hristovog poslusnika – neizbjezna. Pobjeda je na kraju proslavljena. Utihle su strasti. Ubijeno je samoljublje u prah oboren idol tijelougodija, svijet sa svojim sablaznima vise nema smjelosti da se priblizi bogougodniku. "Dronjci su pokrivali njegovo sveto tijelo", kaze mitropolit Platon "tijesna koliba je bila sabjesednica njegovog bogomislija i jednostavan stap je potpomagao podvizima dobrodjetelji raslabljeno tijelo, ali njegov duh je bio preispunjen obiljem blagodati, njegovo srce je okusilo one sladosti ciji je ukus – ukus zivodajne i netrulezne mane". U smirenom srcu podviznika tiho je sijala neiskazana svjetlost Bozije blagodati koja je zgrijevala cijelo njegovo bice. Na njemu su se izobilno projavili svi Boziji darovi: i dar tvorenja cuda i dar prorostva i dar utjesenja i poucavanja, savjeta i duhovnog razuma. Za Sergijev duhovni vid kao da ne postoje – ni materijalne prepreke, ni prostor, ni samo vrijeme: on vidi najudaljenije kao da je blizu, providja buducnost kao sadasnjost ... Mi smo vec govorili o tome kako je prozorljivi starac predskazao neostvarljivost maste gordog Mitaja, kako je umirio Velikog Kneza videci pobjedu nad Mamajem, kako je u samom casu bitke sagledavao svojim duhovnim ocima ono sto se dogadjalo na polju. Evo jos nekih slucajeva ove cudesne prozorljivosti starca, koje je zapisao njegov prepodobni ucenik. 1390. godine, arhijerej permski, sveti episkop Stefan, putovao je u Moskvu. Put ga je nanio bio pored slavnog Sergijevog manastira svega na deset vrsta i sveti Stefan je jako zelio da se vidi sa njegovim svetim igumanom. No okolnosti su bile takve da je morao pozuriti u prestonicu i on je odlucio da Prepodobnog posjeti kad se bude vracao. I kad se nasao nekako naspram manastira, sveti Episkop se pomolio molitvom: "Dostojno jest, jako vo istinu"... i izdaleka se poklonio na onu stranu gdje je bio Sergijev manastir, rekavsi: "Mir ti, duhovni brate moj!"...

36

S pravom se kaze da "srce srcu vijest prenosi". Tako je ponekad cak i sa nama gresnima a srca Bozijih Svetaca jos vise su povezana vezom ljubavi i zbog toga se jos brze odazivaju na poziv ljubavi. Prepodobni Sergije je u tom casu bio sjedio sa bratijom za trpezom, kad odjednom usta od stola i poslije kratke molitve napravi poklon prema zapadu, tiho govoreci: "Raduj se ti, pastiru Hristovog stada i mir Bozji nek bude s tobom!"... Bratija su bila veoma zacudjena ovakvim neobicnim postupkom svog igumana, iskusniji su shvatili da je on imao neko vidjenje i poslije jela su ga pitali o dogadjaju. Prepodobni nije od njih sakrio svoje duhovno vidjenje: "Bas u ovom trenutku", rekao je "episkop Stefan se na putu u Moskvu zaustavio naspram naseg manastira i poklonio Svetoj Trojici i nas smirene blagoslovio". Prepodobni Sergije je cak naznacio samo mjesto gdje se to dogodilo i neki od bratije su odmah pozurili tamo i tu zatekli ljude koji su pratili mitropolita Stefana. Trojicki monasi su ih pitali sta se sve zbilo. I kada su culi njihovu pricu, proslavili su Boga Koji proslavlja njihovog svetog Starca darom prozorljivosti. Kao uspomena na ovaj neobicni uzajamni pozdrav svetih prijatelja na 11-toj vrsti moskovskog puta stoji crkvica od kamena sa velikim drvenim krstom upravo na onom mjestu gdje se zaustavio mitropolit Stefan Permski. A u manastiru prepodobnog Sergija se i danas sveto cuva ovaj obicaj kao uspomena na nevidljivi susret Svetih: za vrijeme objeda prije posledljeg jela udara se u zvono, bratija ustaju i credni jeromonah govori: "Molitvama mitropolita Stefana i prepodobnog Sergija, Gospode Isuse Hriste, pomiluj nas!" – poslije cega svi sjedaju da zavrse jelo. Drugi put je prepodobni Sergije sluzio Boziju Liturgiju zajedno sa svojim bratom Stefanom i sinovcem Teodorom koji je vec bio rukopolozen u prezviterski cin. Molcalnik Isakije je vec stajao u crkvi. Odjednom on ugleda u oltaru i cetvrtog covjeka neobicnog izgleda koji je sasluzivao sa ovom trojicom i sijao cudesnom svjetloscu, u sjajnim rizama... U malom vhodu sa Jevandjeljem, neobicni covjek je isao u stopu sa Sergijem a njegovo lice je blistalo kao sunce, tako da Isakije cak nije mogao gledati u njega ... To neobicno vidjenje mu je otvorilo usta i on se obratio poboznom starcu Makariju koji je stajao pored njega pitanjem: "Kakvo je to neobicno vidjenje, oce! Ko je onaj cudesni muz?" Liturgija se zavrsi i onaj neobicni muz posta nevidljiv. Oba ucenika koji su bili udostojeni vidjenja, kada su uhvatili zgodan trenutak, upitali su Prepodobnog o njegovom tajanstvenom sasluzitelju. Smireni starac je u pocetku izbjegavao objasnjenje: "Sta ste vi to neobicno vidjeli, djeco moja?"govorio je - "sluzio je moj brat sa sinom i ja nedostojni i vise nikoga nije bilo sa nama". Ali ucenici nijesu prestajali da ga zapitkuju: "Gospoda radi, ne sakrij od nas casni oce, pa mi smo svojim ocima vidjeli cetvrtoga covjeka, nalik na Andjela Bozijega koji je sluzio s tobom". Tada im Prepodobni rece: "djeco moja draga! Ako vam je Sam Gospod Bog otkrio tu tajnu, mogu li je od vas sakriti? Onaj koga ste vidjeli, zaista je Andjeo Gospodnji: i ne samo sada, vec uvijek kada sluzim Boziju Liturgiju, ja nedostojni imam takvu posjetu. Ali vi to strogo cuvajte u tajnosti dok sam ja ziv". A evo jos jednog istinitog svjedoka blagodatnog vidjenja – to je blazeni Simon eklesijarh, covjek provjerene dobrodjetelji o kojem je pohvalno mislio sam prepodobni Sergije. Jednom, dok je sveti iguman suzio Bozju Liturgiju on je vidio kako nebeski plamen sisao na Svete Tajne u trnutku njihovog osvecenja i kretao se po svetom Prestolu, obasjavajuci sav oltar, obavijajuci svetu Trpezu i 37

Sergija koji je svestenosluzio. A kada se Prepodobni htio pricestiti svetim Tajnama, bozanski plamen se savio "kao neki cudesni veo" i usao u sveti Putir. Tako se ugodnik Boziji pricestio ovim plamenom "nespaljen, kao nekada kupina koja je nespaljeno gorjela"... Zaprepastio se Simon od takvog vidjenja i u strahu cutao ali se od Prepodobnog nije moglo sakriti da se njegov ucenik udostojio vidjenja. Kada se pricestio Svetim Hristovim Tajnama on je otisao od svetog Prestola i upitao Simona: "Cega se tako uplasio tvoj duh, cedo moje?"- "Ja sam vidio blagodat Svetoga Duha koji djeluje s tobom, oce", odgovorio je ovaj. - "Pazi, nikome ne pricaj o tome sto si vidio sve dok me Gospod ne pozove iz ovog zivota", zapovjedio mu je smireni avva. Dugo bi se pripovjedalo i o mnogim drugim znacima u kojima se iz razlicitih potreba utjehe i pouke razlicito javljala blagodat Duha Gospodnjeg a koja je prebivala sa blazenim Sergijem. Ali ne smije se precutati jos jedno cudesno vidjenje, koje je ispunilo utjehom ne samo Sergija, vec i sve one koji borave u njegovoj Lavri i do danas ne prestaje da sve ispunjava srdacnom radoscu, nadom i blagodarnoscu Gospodu Bogu. "Sama Carica Nebeska, pracena najblizima Caru nad carevima, nishodila je u njegovu svetu osamu, da bi ojacala u njegovoj pustinji blagoslov neba, koji je tokom vremena, demonima podvlascen svijet vidljivom i nevidljivom njihovom silom pokusavao da unisti". Evo sta o toj posjeti Nebeske Gosce pripovjeda prepodobni Epifanije. Jednom u duboku noc, prepodobni Sergije je obavljao svoje kelijsko pravilo i ispred ikone Presvete Bogomajke pjevao Akatist, sto je, po obicaju, svakodnevno cinio. Cesto je pogledao u svetu ikonu i usrdno molio Majku Boziju za svoj manastir. "Precista Mati Hrista moga"- prizivao je sveti Starac, "Zastupnice i Zastitnice i mocna Pomocnice roda ljudskoga! Budi i nama nedostojnima Zastupnica, neprestano moli Sina Svoga i Boga naseg da milostivo pogleda na ovo sveto mjesto i u cast njegovog svetog imena u sve vjekove, Tebe Majku slatkoga moga Isusa Hrista, prizivamo u pomoc mi sluge Tvoje, jer imas veliku smjelost pred Sinom svojim i Bogom! Budi svima spasonosni mir i pristaniste" Tako se molio Prepodobni. Njegovo srce cisto je gorjelo blagodatnim plamenom, njegov smjerni um sav je bio pogruzen u molitvu i on je kao dijete prostodusno besjedio sa Precistom Majkom sviju koji su cistim srcem zavoljeli Njenog Bozanskog Sina. Kada je zavrsio molitvu, sjeo je da odahne, kao odjednom, njegova sveta dusa osjeti priblizavanje nebeskog javljanja, i on rece svom kelejniku: "Budan budi, cedo, imacemo cudesnu posjetu". Tek sto je to rekao, kada se zacuo glas: "evo Precista ide!"... Tada Starac usta i zurno izidje u predvorje. Tu ga obasja svjetlost koja je bila jaca od sunceve i on ugleda Preblagoslovenu Djevu, Koju su pratili Apostoli Petar, prvovrhovni i Jovan djevstvenik – Bogoslov... Ne mogavsi da izdrzi ovu cudesnu svjetlost i neiskazanu slavu Majke Svjetlosti, prepodobni Sergije pade nicice. Blaga Majka dotace ga tada rukom i ohrabri blagodatnim rijecima: "Ne boj se, izabranice moj, dosla sam da te posjetim! Uslisena je molitva za ucenike tvoje. Ne tuguj vise zbog manastira svoga, od sada ce svega imati u izobilju, ne samo dok si ti ziv, nego ni poslije tvog odlaska Bogu necu ostaviti ovo mjesto i svagda cu ga stititi". Tako rece i posta nevidljiva ... Uzdrhtao je strac od straha i radosti, nekoliko minuta kao da je bio u zanosu a kada je dosao k sebi vidio je svoga ucenika Miheja kako lezi na podu kao mrtav: veliki nastavnik je mogao da vidi Caricu Nebesku i cuo je Njen glas; a ucenik, koji je bio uzasnut, nije bio u stanju sve da vidi i vidio je samo nebesku svjetlost ... 38

"Ustani cedo moje", krotko rece starac. Mihej dodje k sebi, podize se, ali odmah pade pred noge Prepodobnom Sergiju. "Reci oce, Gospoda radi!" kazao je, "kakvo je to cudesno vidjenje? Moja dusa samo sto se nije odvojila od tijela"... Ali sveti Sergije nije mogao odgovoriti od uzbudjenja, samo je njegovo lice cvjetalo od nebeske radosti. "Sacekaj cedo", rekao je uceniku, "od toga vidjenja jos trepti i moja dusa". Kada se na kraju Starac primirio, poslao je Miheja da pozove dvojicu najcestitijih od bratije, molcalnika Isakija i eklesijarha Simona. Oni pozure na poziv svoga starca – igumana i on im isprica sve sto se zbilo u njegovoj keliji. I svi zajedno odsluze moleban Presvetoj Bogorodici a prepodobni Sergije cijelu noc provede bez sna, razmisljajuci o Bozanskom vidjenju koje je bilo vjenac njegovih podviga jos ovdje na zemlji. Ljetopisac navodi: "Nije on u prorockom vidjenju niti u snu, no na javi vidio Majku Boziju, onako kako ju je nekada vidio prepodobni Atanasije Atonski". Po starom predanju, zapisanom u Nikonovom ljetopisu, ova nebeska posjeta zbila se za bozicnog posta, u noci izmedju petka i subote, pretpostavlja se 1384. godine. Po drugoj pretpostavci dogadjaj se zbio tokom bozicnog posta 1379. jer na to upucuje cinjenica da je u nastupajucim teskim okolnostima u ljeto 1380. godine sam veliki zastitnik ruske zemlje, prepodobni Sergije, imao potrebu za narocitim duhovnim ukrepljenjem a treba obratiti paznju i na to da je Prepodobni na Kulikovo polje poslao upravo Bogorodicinu prosforu. U znak blagodarnog sjecanja na ovu cudesnu posjetu, u manastiru prepodobnog Sergija ustanovljeno je svenocno bdenije sa akatistom Presvetoj Bogomajci u jugozapadnom predvorju Trojicke crkve, svakoga petka, na onom mjestu gdje se, po predanju, nalazila kelija prepodobnog Sergija i gdje sada blista u svoj svojoj ljepoti velicanstvena ikona koja izobrazava ovaj cudesni dolazak Nebeske Gosce. Svake subote, poslije rane Liturgije u crkvi Prepodobnog Nikona, u istom predvorju, sluzi se moleban u slavu Bogomatere na kojem se pjeva narocito sastavljeni slicno vaskrsnjem, kanon kao sjecanje na ovu posjetu (naizmjenicno sa druga dva kanona). Tako je blagodatni Starac ushodio iz sile u silu, napredujuci u duhovnom prosvjetljenju i priblizavajuci se Bogu. Na njemu se ostvarila tajanstvena rijec tajanstvenog monaha – Andjela, koji mu je u djetinjstvu prosvijetlio um za shvatanje rijeci Bozije: on je zaista postao obitaliste Presvete Trojice! Ispunio je cudesni zavjet Gospodnji: "ako Me ko ljubi, rijec Moju drzace: i Otac moj ljubice njega (Jov.14,23), i Ja cu ga ljubiti (21), i njemu cemo doci i u njemu cemo se nastaniti (23)"...S pravom kaze pisac njegovog zitija da je Sergije licio na velike Oce Crkve iz starine. On se zbog svoje nepokolebive vjere udostojio da sopstvenim ocima ugleda apostola Petra – stenu vjere, zbog svoje djevstvene cistote – djevstvenika i prijatelja Hristovog Jovana, zbog svoje velike smjernosti – najsmjerniju od zemnorodnih, Vladicicu Svijeta, Presvetu Bogorodicu ... Od ranog djetinjstva do duboke starosti u svim njegovim djelima, vidimo, prije svega, dva prekrasna svojstva njegove duse: duboku smjernost i djetinju jednostavnost. Te dvije dobrodjetelji osnovne su crte njegove prirode. One, takoreci posebnim bojama oslikavaju sve njegove druge vrline – blagost u ophodjenju, krotku nezlobivost, velike podvige ... GLAVA XIV Smrt pravednika Kao brod natovaren mnogim blagom kad se priblizava mirnoj luci, tako se i bogonosni Sergije priblizavao izlasku iz ovog privremenog zivota. Smrt ga nije plasila zato sto se on za nju pripremao 39

podvizima cijelog svog zivota. Imao je vec 70 godina. Neprestani rad je iznurio njegovu staracku snagu, ali on nikada nije propustao ni jednu Boziju suzbu i "sto je vise stario tijelom, to se vise obnavljao revnoscu", dajuci mladjima poucni primjer. Pola godine prije smrti, veliki podviznik se udostojio otkrovenja o casu svoga odlaska k Bogu. Pozvao je k sebi bratiju i u prisustvu svih predao upravljanje manastirom svom uceniku, prepodobnom Nikonu, a sam poceo bezmolstvovati. Dosao je septembar 1391. godine a prepodobni Starac se tesko razbolio... Jos jednom je rasirio pred njima svoje ocinske ruke... Koliko je bilo jednostavnosti i snage u tom predsmrtnom poucavanju umiruceg oca monaha! Koliko je bilo ljubavi prema onima koje je ostavljao! On zeli i zapovjeda da njegova duhovna djeca idu istim putem ka Carstvu Nebeskom kojim je i on hodio cijelog svog zivota. Prije svega, ucio ih je da ostaju vjerni Pravoslavlju. "Uzvisena crta apostolskog duha u onom koji ostavlja zavjestanje!" kaze jedan crkveni ucitelj, "po ucenju rijeci Bozije vjera mora da bude osnova svakog dobrog dijela, svake dobre namjere: bez vjere se ne moze ugoditi Bogu. Ali vjera mora biti Pravoslavna, zasnovana na ucenju Apostola i svetih Otaca, tudja svakom visokom mudrovanju, koje cesto dovodi do malovjerja i nevjerja i skrece sa puta spasenja. Dalje Prepodobni zavjestava bratiji da cuvaju slogu, dusevnu i tjelesnu cistotu i nelicemjernu ljubav, savjetuje ih da se klone zle pohote, da budu umjereni u jelu i picu, smireni, gostoljubivi ( "gostoljublje ne zaboravljajte!"- te apostolske rijeci je izgleda narocito volio da ponavlja ugodnik Boziji i mi ih mozemo procitati napisane na rasirenom svitku na mnogim njegovim starim ikonama) i da samo traze ono gornje, Nebesko, prezrevsi sujetu zitejsku... To je onaj vijenac dobrodjetelji koji je krasio Sergija i koji je kao skupocjeno blago on zavjestavao svojim dragim ucenicima. U svojoj oprostajnoj besjedi umiruci Starac se sa svom snagom ocinske ljubavi starao da utisne u srca, koja su mu djetinje predana, spasonosna pravila monaskog zivota. Jos mnogo im je napominjao od onoga sto je govorio ranije i na kraju zapovjedio da ga ne sahranjuju u crkvi vec da ga poloze na zajednickom groblju zajedno sa drugim upokojenim ocima i bracom ... Cutke i oborenih glava stajala su zalosna ceda Sergijeva i s bolom u srcu slusala poslednje pouke voljenog starca. O, kako je njima bilo tesko da se rastanu sa svojim ocem, pod cijim se molitvenim krovom tako toplo i prijatno zivjelo! Ko ce ih bez njega tjesiti u njihovoj monaskoj tjeskobi – onako, kako je on znao da ih tjesi? Ko ce nositi njihove slabosti onako kako ih je nosio njihov ljubavlju preobilni otac? Ko ce se sa tako plamenom ljubavlju brinuti o spasenju dusa njihovih? Sergije im je bio njezniji od majke i ko ce biti u stanju da ga zamjeni? ... Narocito tesko je ucenicima pala poslednja zelja njihovog smirenog Igumana u vezi s mjestom poslednjeg pocinka. Jedino odluka da njegovgrob bude u Hramu Bozijem medju sabranom bratijom u molitvi, mogla bi im posluziti kao utjeha: "Ne, on nas nije ostavio – on je duhom sa nama, tu je i zalog njegovog nevidljivog prisustva medju nama, eto tu pociva njegovo mnogostradalno tijelo"... Tako bi se mogla tjesiti osirotjela djeca Starceva. Ali Starac nije zelio da bude pogreben u hramu i ucenici su ostali bez ove utjehe ... Ipak, nikako nijesu htjeli da ozaloste njegovo smirenje svojim protivljenjem, a mozda su se i bojali da to neslaganje ne podstakne starca da napravi stroziju odluku (na primjer da ih prokune, kako su radili neki podviznici), koja se odnosila na mjesto njegovog pogreba, i tako je svaka rijec nevoljno zamirala na njihovim drhtavim usnama ... A Starac je, medjutim, s ljubavlju gledao na njih. On je vidio njihovu zalost srca i tihim, iznemoglim glasom ih tjesio: "ne tugujte, ceda moja! Ja odlazim k Bogu Koji me priziva i vas 40

ostavljam Svemogucem Gospodu i Njegovoj Precistoj Materi. Ona ce vam biti pribjeziste i brana od strijela djavoljih!" Pred sam ishod svoje duse starac se poslednji put pricestio precistim Tijelom i Krvlju Hristovim. Ruke ucenika su pridrzavale njegove raslabljene udove, uz njihovu pomoc on se podigao sa svoje uboge postelje da bi docekao Gospoda Koji je dolazio u Svetim Tajnama. Sa dubokom poboznoscu je okusio iz Case Hristove i iznemoglo se spustio na samrtni odar ... Ispunjen blagodatnom utjehom, podigao je gore svoje od radosti suzne oci i jos jednom, uz pomoc ucenika, ispruzio k Bogu svoje prepodobne ruke ... "U ruke Tvoje predajem duh svoj, Gospode!" tiho je rekao sveti Starac i u dahu ove molitve otisao svojom cistom dusom ka Gospodu, kojeg je od mladosti zavolio ... To je bilo 25. septembra 1391. godine. Tek sto je prepodobni Sergije ispustio dah, po njegovoj keliji se rasirio neiskazan miomiris... Lice umrlog pravednika je sijalo nebeskim blazenstvom i smrt se nije usudila da stavi svoj mracni pecat da svetolepni lik novoprestavljenog Starca Bozjega ... U jadu svoje duse, monasi su cesto dolazili na grob Starca i tamo, u suznoj molitvi padali pred njegove svete mosti i besjedili s njim kao da je ziv, povjeravajuci mu svoj bol... "O svece Boziji, ugodnice Spasov, izabranice Hristov!" govorili su oni: "O svestena glavo, preblazeni avvo Sergije veliki! Ne zaboravi nas uboge sluge svoje, ne zaboravi nas, sirotane svoje! Spominji nas uvijek u svojim svetim i prijaznim molitvama Gospodu, spominji stado koje si sabrao, moli se za nas, svesteni oce, za djecu svoju: ti imas hrabrosti pred Carem Nebeskim – ne precuti, no vapi za nas Gospodu! Tebi je data blagodat da se za nas molis... Mi ne mislimo da si umro, ne: iako si se tijelom upokojio ali tvoj duh je sa nama; ne ostavi nas, pastiru nas dobri!" Tako su oplakivali sveti ucenici svetoga Starca, tako cvrsto vjerovali u njegovo blagodatno prisustvo duhom. I po njihovoj vjeri, Boziji ugodnik ih nije ostavljao bez utjehe: tako je jednom blagocestivi monah Ignjatije vidio na javi za vrijeme svenocnog bdenija kako prepodobni Sergije stoji na svom igumanskom mjestu i pjeva zajedno s bratijom. Kao da je to vidjenje bilo odgovor ljubavlju preispunjenog Starca svojim prisutnim ucenicima iz nebeskog svijeta, odgovor na njihov srdacni molitveni plac nad njegovim grobom... I dan danas taj se zalostivi plac moze cuti kod groba prepodobnog Sergija – svaki put poslije odsluzenog molebana. Ovaj plac mnogo kazuje dusi bogomoljcevoj i svaki pazljivi citalac Sergijevog zitija ne moze a da se ne slozi sa blazenim Epifanijem koji kaze: "Pokazite mi zitija u starini proslavljenih Bozijih ugodnika i vidjecemo da Sergije ni u cemu nije zaostajao za Bozijim ljudima koji su blistali u davnini. Jer i on je bio veliki podviznik na putu ka Carstvu Nebeskom i pustinju je naselio revnosnim monasima. Hvalimo ga ne zato sto bi on od nas trazio neku pohvalu! Ne, mi samo molimo da se pomoli za nas ovaj istinski Hristov podrazatelj!" Da zavrsimo povijest o zivotu i podvizima prepodobnog i bogonosnog oca nasega Sergija rijecima mitropolita Platona upucenim Bozijem ugodniku: Sveti muz, kojeg cemo sada i svagda proslavljati! "Skoncavsja v male, ti ispolnil ljeta dolga (prem. S. 4,13)". Evo vec ima sest stotina godina a ime tvoje stoji nezaboravljeno. I neka se ljudi jednom toliko i razvrate, da tvoje ime predaju zaboravu, ono je kod Boga vjecno, u blazenoj vjecnosti zapisano u 41

knjigama zivota i iz njih nikada nece biti izbrisano... Kada bi cudesna sila koja iz tebe istice, po Promislu Bozijem i presahla, Istina Jevandjeljska ostaje dovijeka i kaze: "Ali se tome ne radujte sto vam se duhovi pokoravaju, nego se radujte sto su imena vasa napisana na nebesima (Luk. 10,20)"...

42

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->