ŽIVOT SVETOG OCA NAŠEG NIKOLAJA ČUDOTVORCA Arhiepiskopa Mirlikijskog

S

VETITELJA Kristovog Nikolaja, velikog Čudotvorca, brzog pomoćnika i izvrsnog posrednika pred Bogom, odgoji zemlja Likijska. On se rodio u gradu Patari1. roditelji njegovi, Teofan i Nona, bijahu ljudi znameniti, visokorodni, pravovjerni i bogati. Ovaj blagoslovljeni par, za svoj bogougodni život, mnoge milostinje i velike vrline, udostojio se kao sveti korijen, proizvesti sveti ogranak i kao drvo usađeno kraj potoka donese rod svoj i vrijeme svoje 2. Kada se rodi ovo blagoslovljeno dijete, nadjenuše mu ime Nikolaj, što znači: poveditelj naroda. I on se po blagoslovu Božjem, zaista pokaza poveditelj zla, na dobro cijelome svijetu. Mati njegova, čim njega rodi, odmah se oslobodi bolova, i od toga vremena ona sve do smrti svoje ostade nerotkinja. Time sama priroda kao da svjedoči da ova žena ne može roditi drugog takvog sina: Nikolaj je imao biti prvi i posljednji. Još u utrobi matere svoje osvećen bogonadahnutom blagodaću, on čim počne živjeti – počne i Boga pobožno poštivati, čim počne sisati – i počne i čudesa tvoriti, čim počne jesti – počne i postiti se. Jer on po rođenju svom, još u kupelji krštenja stajaše tri sata na nogama svojim sam, ni od koga pridržavan, odajući tim stajanjem poštovanje Presvetoj Trojici, koje je on donije imao biti veliki služitelj i predstojatelj. U njemu se moraše raspoznati budući čudotvorac i po načinu na koji se prihvaćao materinih grudi: sisao je ne kao ostala djeca iz obaju materinih dojki, već samo iz desne, označavajući time da će stajati s desne strane Gospodu zajedno sa pravednicima. Isto tako on se počeo pokazivati i izvanredan postnik, jer srijedom i petkom sisaše samo jedanput, i to uvečer, po završetku od strane roditelja uobičajenog molitvenog pravila večernjeg. Tome se njegovi roditelji veoma čuđahu, i predviđahu da će njihov sin kasnije u životu svom biti strogi isposnik. Naviknuvši još od povoja na takvo uzdržanje, blaženi Nikolaj cijelog života svog provođaše u strogom postu svaku srijedu i petak. Rastući sa godinama, dijete ujedno rastijaše i razumom, i usavršavaše se u vrlinama, kojima ga učiše njegovi pobožni roditelji. I bijaše on kao plodonosna njiva, koja prima u sebe i uzrasta dobro sjeme pouke i donosi svaki dan nove plodove dobrodušnosti. Kada dođe vrijeme, Nikolaj bi dat da uči Sveto Pismo. Prirodnom bistrinom svoga uma i rukovodstvom Svetog Duha on za kratko vrijeme stječe veliku mudrost, i u knjižnom učenju pokaza toliki napredak koliki bijaše potreban dobrome krmanošu Kristove lađe i iskusnom pastiru slovesnih ovaca. Postavši savršen u riječi i učenju, on se pokaza savršen i u samom životu. On se na sve moguće načine sklanjaše od svijetnih prijatelja i praznih razgovora, izbjegavaše razgovor sa ženama, pa se čak čuvaše i da pogleda u njih. Njegovaše on u sebi istinsku cijelomudrenost, čistim umom svagda sozercavajući Gospoda i usrdno posjećujući svetu crkvu, i tako slijedeći Psalmopjevcu koji kaže: Volim biti u domu Boga moga ( Psal.83,11). Mnogo puta provodiše on u crkvi po čitave dane i noći u bogomislenoj molitvi i čitanju božanstvenih knjiga, učeći se duhovnom znanju, bogateći sebe božanskom blagodati Svetoga Duha i spremajući sebe za dostojno obitavalište Njegovo po riječima Svetoga Pisma: Vi ste hram Božji, i Duh Božji živi u vama (1. Kor.3,16). I duh Božji stvarno živješe u ovom vrlinskom i čistom mladiću; i on sav bijaše duhovan, duhom govoreći i
1

2.
2

Patara – primorski trgovački grad u Maloazijskoj pokrajini Likiji; osnovan od Feničana; sada u ruševinama. Sravni: Psal 1,3.

1

Gospodu služeći. U njemu se ne primjećivahu nikakve navike, svojstvene mladosti; naprotiv, držanjem svojim on ličaše na starca, zbog čega ga svi uvažavahu i divljahu mu se. Jer star čovjek, ako ima mladićke postupke, služi na smijanje svima; ali, ako mladić ima držanje starca, njemu se svi sa poštovanjem dive. Neprilična je u starosti mladost, no divna je i dostojna poštovanja u mladosti starost. Stric blaženog Nikolaja bijaše episkop grada Patare, i zvaše se Nikolaj. Njegovo ime i bi zato mladome Nikolaju. Stric episkop, vidjeći da njegov bratanac napreduje u vrlinskom životu i svom dušom se kloni svijeta, savjetova njegovim roditeljima da svoga sina daju na službu Bogu. Oni poslušaše savjet i darovaše Gospodu sina svoga, kojeg sami bijahu primili od njega kao dar. Jer u drevnim knjigama povjestuje se o njima da su bili bez djece, i već se nisu nadali da će imati djecu, ali mnogim molitvama i suzama i milostinjama izmoliše sebi od Boga sina, i sada se požališe prinijeti ga na dar Darodavcu. Episkop, primivši ovog mladog starca koji imaše «sedinu mladosti i uzrast starosti, život bez prijekoran» (Prem. Sol. 4,9), uzvede ga u prezbiterski čin. Kada on rukopolagaše blaženog Nikolaja za svećenika, to on, napunivši se svetoga Duha, obrati se narodu u crkvi i prorokova govoreći: «Evo braćo, vidim novo sunce koje se rađa nad zemljom i javlja sobom milostivu utjehu ojađenima. O, blago onom stadu koje se udostoji imati njega za pastira. Jer on će dobro pasti duše zabluđenih i prehranit će ih na paši pobožnosti, i bit će usrdni pomoćnik onima što su u nevoljama i opasnostima». – Ovo proročanstvo se stvarno ispuni, kao što će se vidjeti iz daljeg povjestovanja. Primivši svećenički čin, sveti Nikolaj dodavši trud trudu, bdijući i prebivajući u neprestanoj molitvi i postu, i staraše se u smrtnom tijelu svom podražavati Bestjelesne Nebeske Sile. Tako vodeći ravnoanđelski život, i iz dana u dan sve više procvjetavajući ljepotom duševnom, on se pokaza potpuno dostojan da upravlja Crkvom. U to vrijeme njegov stric episkop Nikolaj, naumivši da putuje u Palestinu da se pokloni tamošnjim svetim mjestima, povjeri upravljanje Crkvom svom bratancu, ovom jereju Božjem, svetom Nikolaju. Zastupajući svoga strica, Sveti Nikolaj se o svima crkvenim poslovima staraše kao i sam episkop, stric njegov. U to vrijeme roditelji se njegovi preseliše u vječni život. Sveti Nikolaj, naslijedivši njihovo imanje stane ga razdavati potrebitima. Jer on ne hajaše za prolazno bogatstvo, niti se brinješe da ga uveća: naprotiv, odrekavši se svih želja ovoga svijeta , on se svim bićem potrudiše da sebe preda Jedinom Bogu, i vapijaše k Njemu: K tebi, Gospode, podižem dušu svoju. Nauči me tvoriti volju tvoju, jer si ti Bog moj. Tebi sam privržen od rođenja, od utrobe majke moje ti si Bog moj (Psal. 24,1); 142, 10; 21, 11). – I bijaše ruka njegova privržena k potrebitima, i izlivaše na njih prebogatu milostinju, kao rijeka obilna vodom. Evo jedno od mnogih milosrdnih dijela njegovih. U gradu Patri živješe neki čovjek, znatan i bogat, koji kasnije veoma osiromaši, i postade ubog, jer je život ovoga vijeka nepostojan. Taj čovjek imaše tri kćeri, koje bijahu vrlo lijepe. A kada oskudica postade tako velika da nisu imali ništa za jesti niti se u što odjenuti, on pomisli da zbog strašne neimaštine kuću pretvori u bludilište i kćeri svoje u bludnice, da bi na taj način stekao sredstva za nabavku hrane i odjeće sebi i kćerima. O, jada! Na kako nedolične pomisli navodi puko siromaštvo! Privikavajući sebe na ovu đavolsku zamisao, ovaj čovjek htjede da svoju zlu namjeru provede u djelo. Međutim Sveblagi Gospod, koji ne želi gledati da čovjek propada i čovjekoljubivo nam pomaže u nevoljama, stavi misao dobru u srce ugodniku svom, svetom jereju Nikolaju, i tajnim nadahnućem posla ga u pomoć čovjeku koji dušom propadaše, da ga utješi u siromaštini i predupredi od pada u grijeh. Sveti Nikolaj, čuvši za krajnju bijedu toga čovjeka i Božjim otkrivljenjem doznavši za njegovu zlu namjeru, osjeti duboko sažaljenje prema njemu i odluči da svojom dobrotvornom rukom izvuče njega zajedno sa kćerima iz bijede i grijeha kao iz ognja. Ipak on ne htjede da otiđe i javno učini dobro tom čovjeku, nego odluči da mu obilnu milostinju da tajno.

2

Sveti Nikolaj postupi tako iz dva razloga. Prvi razlog: da bi sam izbjegao sjetnu slavu ljudsku, držeći se riječi Evanđeoski: Pazite da milostinju svoju ne činite pred ljudima (Mt.6, 1); drugi razlog: da nebi postidio toga čovjeka, koji je nekada bio bogat pa zapao u veliku siromaštinu. Jer Sveti Nikolaj je znao kako je teška milostinja onome koji je iz bogatstva i slave zapao u uboštvo, pošto ga ona podsjeća na ranije blagostanje. Zato sveti Nikolaj odluči da postupi po riječi Kristovoj: da ne zna ljevica tvoja što čini desnica tvoja (Mt. 6, 3). On je toliko izbjegavao slavu ljudsku, da je se potrudio sakriti sebe i od onoga kome čini dobro. Stoga on uze veliku vreću zlata, ode k domu toga čovjeka, ubaci kroz prozorčić vrećicu unutra, pa se brzo vrati doma. Sutradan taj čovjek ustade, i našavši vrećicu odveza je. A kad ugleda zlato u njoj on se zaprepasti, i prosto nevjerujući da je to zlato, pošto niotkud ne očekivaše on takvo dobročinstvo. Zatim, pipajući i razgledajući zlatnike on se uvjeri da je to zaista zlato. Obradovan i zadivljen, on od radosti plakaše, i dugo razmišljajući tko bi to mogao biti što mu učini ovakvo dobročinstvo; ali ne mogaše da smisli. Stoga, pripisavši to promislu Božjem, on neprestano blagodavaše u duši svoga dobrotvora, uznoseći hvalu Gospodu koji se brine o svima. Poslije toga on udaše svoju najstariju kćer, davši joj kao miraz zlato što on dobi na čudesan način. Sveti Nikolaj saznaše o tome, i bi mu milo što ovaj čovjek postupi po njegovoj želji; i zavole ga i odluči da takvu milost učini i drugoj kćeri, sa željom da zakonitim brakom sačuva i nju od grijeha. Stoga, spremivši i drugu vrećicu zlata, ravnu prvoj, on noću, da nitko ne vidi, ubaci tu vrećicu kroz isti prozorčić u dom onoga čovjeka. A kada ovaj ubogi čovjek ujutro ustade, opet nađe vrećicu sa zlatom. I ponovno se stade čuditi tome. I pavši ničice na zemlju, on govoraše oblijevajući se suzama: « Bože, i ljubitelju milosti, Strojitelju našeg spasenja, Ti si me najprije iskupio krvlju Svojom, a sada dom moj i djecu moju izbavljaš zlatom iz vražjih zamki, - Sam mi pokaži slugu milosrdne volje tvoje i čovjekoljubive dobrote Tvoje. Pokaži mi tog zemnog anđela koji nas to izvlači iz ubitačne neimaštine i izbavlja od zlih pomisli i namjera. Jer evo, Gospode, po milosti Tvojoj, koju mi tajno čini darežljiva ruka nepoznatog mi ugodnika Tvog, ja mogu i drugu kćer udati po zakonu, i tako izbjeći zamke vraga, koji je htio da poganom zaradom uveća, i bez toga, veliku pogibao moju». Pomolivši se tako Gospodu i zablagodarivši Njegovoj dobroti, čovjek taj udade i drugu kćer svoju. Uzdajući se u Boga, on gajaše u sebi čvrstu nadu, da će On i treću kćer njegovu zbrinuti i dati joj zakonskog supruga, opet mu poslavši potrebno zlato rukom tajnog dobrotvora. I otac da bi saznao tko mu i otkud donosi zlato, ne spavaše noću, nego stražariše, da bi se udostoio vidjeti svoga dobrotvora. I gle ne prođe mnogo, vremena i očekivani se dobrotvor pojavi. Kristov ugodnik Nikolaj i po treći puta dođe tiho, i zaustavivši se na uobičajenom mjestu ubaci kroz isti prozor onakvu istu vrećicu zlata, i odmah pohita natrag domu svome. Čuvši zveket zlata ubačenog kroz prozorčić, otac triju djevojaka, potrča što je brže mogao za ugodnikom Božjim. Sustigavši ga i poznavši ga, - jer svetitelj bijaše poznat po vrlinama svojim i po znatnosti porijekla svog. – on pade ka nogama njegovim, cjelivajući ih, i nazivajući svetitelja izbaviteljem, pomoćnikom i spasiocem duša koje su bile na ivici propasti. Pritom reče i ovo: « Da me veliki u milosti Gospod nije tvojim milosrđem podigao, odavno bih ja kukavni otac zajedno sa svojim kćerima propao u ognju Sodomskom. Sada pak mi smo tobom spašeni i od užasnog pada u grijeh izbavljeni.». To i mnogo sličnih riječi sa suzama govoriše on svetitelju. Svetitelj ga jedva podiže sa zemlje, i zakle ga mnogim zakletvama da dok je živ nikome ne kaže šta je s njim bilo. Još mu svetitelj reče mnoge pouke korisne po dušu, pa ga otpusti kući njegovoj. Od mnogih djela milosrđa ugodnika Božjeg mi ispričasmo samo jedno, da bi se saznalo koliko on bijaše milostiv prema sirotinji. Nama bi nedostalo vremena kada bismo podrobno govorili o tome koliko je on bio milosrdan prema nevoljnima, koliko je gladnih nahranio, kliko nagih odjenuo, koliko njih od povjerilaca otkupio.

3

Poslije tog prepodobni otac Nikolaj izvoli krenuti u Palestinu da tamo vidi i pokloni se onim svetim mjestima gdje je Gospod Bog naš Isus Krist hodio Svojim prečistim nogama. Kada lađa plovljaše prema Egiptu i putnici ne znajući što će ih snaći, sveti Nikolaj koji se nalazio među njima predvidi da će uskoro nastati bura i oluja i obavijesti o tome svoje suputnike, rekavši im da je on vidio đavola gdje uđe u lađu, sa željom da potopi lađu i sve putnike na njoj. I tog časa iznenada se nebo pokri oblacima, smrači se, i podiže se strahovita bura na moru. Putnici se silno uplašiše očekivajući smrt, i moljahu svetog oca Nikolaja da im pomogne da ne izginu na pučini morskoj; i govoriše: Ako nam ti, svece Božji, ne pomogneš molitvama svojim k Bogu, mi ćemo potonuti i izginuti. – Naredivši im da budu hrabri, i da svu nadu polože u Boga, i da bez ikakve sumnje očekuju brzo izbavljenje, svetitelj se stade usrdno moliti Gospodu. I more se odmah ukroti, i nastade tišina velika, i sveopća žalost pretvori se u radost. Obradovani putnici odadoše blagodarnost Bogu i Njegovom ugodniku, svetom ocu Nikolaju; i dvostruko se divljahu: i njegovom proročanstvu bure i izbavljenju od opasnosti. Poslije toga jedan mornar popne se na katarku da tamo nešto uredi, ali pri spuštanju padne sa velike visine, pade nasred lađe, i tako se razbi da odmah izdahne. A sveti Nikolaj, i bez poziva za pomoć, uskrsne ga svojom molitvom, i podiže ga iz mrtvih kao iz sna, i predade ga živog mornarima. Poslije toga razapevši sva jedra, oni uz podesan vjetar blagopolučno nastaviše svoje putovanje i spokojno pristadoše uz obalu Aleksandrije. Tu ugodnik Božji sveti Nikolaj iscijeli mnoge bolesnike i bjesomučnike, i utješi ucviljene, pa produži put svoj u Palestinu. Stigavši u sveti grad Jeruzalem, sveti Nikolaj uziđe na Golgotu, gdje Kristov Bog naš izvrši spasenje rodu ljudskom raširivši na Kristu prečiste ruke Svoje. Tu ugodnik Božji izli tople molitve iz srca gorećeg ljubavlju, uznoseći blagodarnost Spasitelju našem. Obiđe on i sva sveta mjesta, svuda tvoreći usrdno poklonjenje. I kada noću on htjede da uđe u svetu crkvu3, zaključana crkvena vrata sama se otvoriše, pružajući neometan ulaz onome kome i nebeska vrata bijahu otvorena. Pošto provede u Jeruzalemu dosta vremena, sveti Nikolaj se spremaše da ide u pustinju, ali bi zadržan Božanskim Glasom s neba koji mu savjetovaše da se vrati u svoje otalačtvo. Jer Gospod Bog, koji sve uređuje na korist našu, ne htjede da ostane u pustinji pod poklopcem svijetilnik koji On ugotovi da svijetli na svijećnjaku Likijske mitropolije. Našavši lađu, ugodnik Božji ugovori s mornarima da ga oni prevezu u njegovo otalačtvo. Međutim oni pomisliše da ga prevare, i upraviše svoju lađu ne u pravcu Likije već na drugu stranu. Kada isploviše iz pristaništa, sveti Nikolaj primijeti da lađa ne plovi put njegova otalačta, pa pripade k nogama mornara i moljaše ih da lađu skrenu put Likije. Ali oni ne obratiše nikakvu pažnju na njegovu molbu već produžiše u istom pravcu, ne znajući da Bog neće ostaviti svog ugodnika u muci. I odjedanput puhnu neki silovit vjetar, okrenu lađu na drugu stranu i brzo je ponese put Likije, preteći zlim mornarima konačnom propašću. Itako nošen Božanskom silom po moru, sveti Nikolaj stiže u svoje otalačtvo. Ne zloban, on nikako zlo ne učini ovim zlonamjernim neprijateljima svojim: on niti se razgnjevi na njih, niti im reče kakvu prijekornu riječ, nego ih s blagoslovom otpusti u njihov zavičaj. Sam pak on ode u manastir, osnovan njegovim stricem Patarskim episkopom, i nazvan Sveti Sion. Tu svoj bratiji sveti Nikolaj bi veoma mio sabrat Primivši ga s velikom ljubavlju kao anđela Božja, oni se naslagivahu njegovim bogonadahnutim riječima, i nazidavahu se ravnoanđelskim životom njegovim, i ugledahu se na divne navike njegove, kojima ukrasi Bog divnog slugu svog. Našavši sebi u ovom manastiru bezmolivo življenje, usamljeničko molitveno tiho pristanište za bogorazmišljanje, sveti Nikolaj se nadaše da ostalo vrijeme života svoga provede tu bezizlazno. Ali Bog mu
3

To je bila malena crkva na Sionskoj gori, jedina u to vrijeme u cijelom gradu Jeruzalemu, naseljenoj neznabošcima. Po predanju: ta crkva je bila sagrađena u onom domu gdje je Gospod Isus Kristos ustanovio Svetu Tajnu Pričešča, i gdje je bio silazak Svetog Duha na Apostole.

4

ukazivaše drugi put, jer nije htio da tako bogata riznica vrlina, kojom se imao obogatiti svijet, ostane zaključana i sakrivena u manastiru, kao blago zakopano u zemlju, nego da ta riznica bude otvorena svima i da se njenim blagom obavlja duhovna trgovina koja stiče mnoge duše. I gle, jednom svetitelj stojeći na molitvi, ču glas s visine: « Nikolaje, pođi na podvig u narod, ako želiš biti od mene uvjenčan». Čuvši ovaj glas Nikolaj se zaprepasti i stade razmišljati o tome što hoće i što traži od njega ovaj glas. I ponovno ču glas koji govoriše:» Nikolaje, nije ovdje ona njiva na kojoj ti imaš donijeti plod koji ja očekujem, nego se okreni k ljudima i idi u svijet, da se proslavi u tebi ime moje». Tada svetom Nikolaju bi jasno da Gospod zahtjeva od njega, da ostavi podvig bezmolija= podvig usamljeničkog molitvenog tihovanja, i da ide služiti spasenju ljudi. I stade svetitelj razmišljati na koju stranu da krene: dali u postojbinu svoju, grad Pataru, ili u neko drugo mjestu. I izbjegavajući slavu ljudsku u sredini svojih sugrađana, poznanika, i bojeći je se, on donese odluku da otputuje u drugi grad gdje ga nitko ne poznaje. U toj istoj Likijskoj nahiji bijaše čuveni grad Mire4, metropola cijele Likije. U taj grad i ode sveti Nikolaj, vođen Božjim promislom. Tamo ga nitko ne poznavaše; i prebivaše on u tom gradu kao prosjak, nemajući gdje glavu sklonuti. Jedino u domu Gospodnjem nahođaše on sebi utočište, imajući u Bogu jedino pristanište. U to vrijeme predstavi se arhijerej toga grada Jovan, arhiepiskop i prvoprijestolnik cijele Likijske zemlje. Stoga se u Miri sabraše svi episkopi Likije, da za upražnjeni prijestol izaberu dostojnoga muža. Mnogo uglednih i blagorazumnih ljudi bijaše kao kandidati za arhiepiskopsko prijestol. Pošto pri izboru bijaše velikih nesuglasica, to neki, pokrenuti božanskom revnošću, izjaviše ovo: Izbor episkopa za ovo prijestol nije stvar ljudi već promisla Božjeg. Stoga treba da se damo na molitvu, da bi sam Gospod pokazao tko je dostojan primiti takav čin i biti pastir cijele Likije. Ovaj prijedlog naiđe na odobravanje, i svi se predadoše usrdnoj molitvi i postu. A Gospod ispunjujući volju onih koji Ga se boje i uslišujući molitvu njihovu, otkri Svoju blagu volju najstarijem episkopu na sljedeći način. Kada ovaj episkop stajaše na molitvi, njemu se javi Lučezaran Muž i naredi mu da noću otiđe i stane kraj crkvenih vrata i motri tko će prije svih ući u crkvu. «Taj i jeste, - reče Lučezarin Muž , - moj izabranik; primite ga s češnju i postavite za arhiepiskopa; njemu je ime Nikolaj.». O ovom božanskom viđenju svom episkop obavijesti ostale episkope. A oni, čuvši to, udvostručiše svoje molitve. Episkop pak koji se udostoji ovog otkrivenja, stade na mjestu koje mu bi ukazano u viđenju, i čekaše željenog muža. A kada nastade vrijeme za jutarnje bogosluženje, sveti Nikolaj pokrenut Duhom dođe crkvi prije svih, jer u njega bijaše običaj: ustajati u ponoć na molitvu i prije drugih dolaziti crkvi na jutarnje bogosluženje. Čim svetitelj uđe u pritvor, episkop, udostojenik onoga viđenja, zaustavi ga, i upita ga: Čedo, kako ti je ime? – Sveti Nikolaj šutiše. Episkop ga ponovno upita to isto, svetitelj mu krotko i tiho odgovori: Ime mi je Nikolaj; sluga sam svetinje tvoje, vladiko. Blagočestivi episkop, čuvši tako krotke i smirene riječi, poznade kako po samom imenu – Nikolaj, - kazanom mu u viđenju, tako i po smjernosti i krotkom odgovoru, da je to taj muž koga hoće Bog za prvoprijestolnika Mirske crkve. Jer je on znao iz Svetog Pisma da Gospod pogleda na krotkoga i šutljivoga i na onoga, koji drhće od njegovih riječi. I obradova se episkop velikom radošću, kao da je dobio neku tajnu riznicu. I odmah uzevši Svetog Nikolaja za ruku on mu reče:»Čedo, hajde sa mnom». I s češnju ga dovede k episkopima. A oni, ispunivši se božanstvene sladosti i duhovne utjehe što nađoše samim Bogom ukazanog muža odvedoše ga u crkvu. Glas o tome se vrlo brzo pronese na sve strane, i brže od ptica steče se crkvi ogromno mnoštvo naroda. Episkop, udostojenik viđenja obračajuči se svima, gromkim glasom reče: «Primite, braćo, svoga pastira, koga vam pomaza Duh Sveti i kome On povjeri brigu o
4

Mire ( kod Turaka Dembre) – glavni grad drevne Likije, blizu mora, na rijeci Andrak, na čijem je ušću pristanište Andriake.

5

ljudima vašim. Njega postavi ne skupština ljudska već sam Bog. Eto, sada imamo onoga koga željesmo i nađosmo i primismo onoga koga tražasmo. Pod njegovom upravom i rukovodstvom mi se nećemo lišiti nade da radosno predstanemo Bogu u dan Njegova javljenja i otkrivenja». Sav narod uznošaše blagodarnost Bogu i radovaše se neiskazanom radošću. A sveti Nikolaj dugo odbijaše da primi episkopski čin. Najzad, ustupajući usrdnim molbama sabora episkopa i svega naroda , on stupi na arhijerejsko prijestol i protiv svoje volje. Na to bi on pobuđen i Božanstvenim viđenjem koje on imaše pred smrt arhiepiskopa Jovana. O tome viđenju patrijarh Carigradski sveti Metodije kazuje ovo: «Jedne noći sveti Nikolaj vide Spasitelja našeg u slavi gdje stoji blizu njega i daje mu Evanđelje, ukrašeno zlatom i biserjem. S druge pak svoje strane sveti Nikolaj ugleda Presvetu Bogorodicu koja mu na ramena stavlja omofor. Nekoliko dana poslije toga viđenja predstavi se arhiepiskop , Mirski Ivan, i Nikolaj bi postavljen za arhiepiskopa toga grada». Sjećajući se toga viđenja, i vidjevši u njemu očigledno blagovoljenje Božje, i ne želeći da se ogluši o molbe sabora, sveti Nikolaj primi pastvu. Sabor episkopa sa svim crkvenim klipom izvršio posvećenje njegovo, i radosno od praznovaše veseleći se povodom Bogodanom im pastira, svetitelja Kristovog Nikolaja. Na taj način Crkva Božja primi jarki svjetilnik koji ne ostade pod poklopcem, nego bi postavljen na dolično arhijerejsko i pastirsko mjesto. Blistajući na ovom mjestu, sveti Nikolaj pravilno upravljaše riječju istine, i mudro učaše svoju pastvu svetoj vjeri i životu po svetoj vjeri. U početku svoga pastirstovanja ugodnik Božji ovako govoriše sebi: «Nikolaje, ovaj čin i ovo mjesto zahtijevaju od tebe, da ti više ne živiš sebi već drugima». – Želeći pak da svoje slovesne ovce nauči vrlinama, on više ne skrivaš, kao ranije, svoje življenje u vrlinama. Jer ranije on provodiše svoj život tajno služeći Bogu, koji jedini i znađaše njegove podvige. No sada, na položaju arhijereja, život njegov postade javan svima, ne iz sujete pred ljudima već radi njihove koristi i uvećanja Slave Božje, da se ispuni ono što je rečeno u Evanđelju: Tako da se svijetli svijetlo vaše pred ljudima, da vide vaša dobra djela, i slave Oca vašega koji je na nebesima (Mt. 5, 16). Sveti Nikola bješe stadu svome ogledalo svih dobrih djela i, po riječima svetog apostola: primjer vjernima u riječi, u življenju, u ljubavi, u duhu, u vjeri, u čistoći (1 Tm. 4, 12). On bijaše po naravi krotak i nezlobiv, duhom smiren, otresajući se svakog oholjenja. Odjeća njegova bijaše prosta, hrana isposnička, koju on uzimaše samo jedanput dnevno, i to uvečer. Sav pak dan on provodiše u djelima doličnih njegovom činu, saslušavajući molbe i potrebe onih koji mu dolaziše. Vrata njegovog doma bijahu otvorena svima: jer on bijaše dobar prema svima i veoma pristupačan svima, otac sirotama, milostiv davatelj ništima, utješitelj onima koji plaču, pomoćnik potlačenima, i veliki dobrotvor svima. Kao pomoćnike sebi u crkvenom upravljanju on izabra dva vrlinska i blagorazumna savjetnika, počastvovana prezbiterskim činom. To bijahu dva u cijeloj Grčkoj poznata muža: Pavle Podoski i Teodor Askalonski. Tako svetitelj Nikolaj divno pasijaše povjereno mu stado sloveskih ovaca Kristovih. No zavidljivi zli vrag, koji nikada ne prestaje ratovati protiv sluga Božjih, ne podnoseći cvjetanje pobožnosti među ljudima, podiže gonjenje Crkve Kristove preko neznabožnih careva rimskih Dioklecijana i Maksimilijana5. U to vrijeme od ovih careva iziđe naređenje po cijeloj carevini: da se kršćani imaju odricati Krista i klanjati se idolima; one koji se tome naređenju ne pokoravaju – primoravati na to okovima, tamnicom, teškim mukama, najzad smrtnom kaznom. Ta zlosilna oluja, stvarana ljubiteljima mračnog bezbožja, uskoro zahvati i grad Miri. A blaženi Nikolaj, rukovodilac svih kršćana u tom gradu, slobodno i neustrašivo propovijedaše Kristovu vjeru, i bijaše gotov postradati za Krista. Zbog toga on bi uhvaćen od
5

Carevi Dioklecijan i Maksimilijan (od 284-305. godine) bijahu savladari: prvi- carovaše na Istoku, drugi na zapadu. Gonjenje ustrojeno Dioklecijanom bijaše izuzetno svirepo. Ono je počelo u gradi Nikomidiji, gdje na prvi dan Uskrsa bi spaljeno u hramu dvadeset hiljada kršćana.

6

neznabožnih mučitelja i posađen u tamnicu sa mnogim kršćanima. U tamnici on provede ne malo vremena, podnoseći mnoga zla, trpeći glad i žeđ i tjeskobu tamničku. Svoje sasužlje on hraniše riječju Božjom i pojaše slatkim vodama pobožnosti; pojaćavajući u njima vjeru u Krista Boga, utvrđujući ih na nerazrušivom temelju, on ih ubjeđivaše da budu čvrsti u ispovjedanju Krista i da svesrdno stradaju za istinu. Zatim kršćanima ponovno bi darovana sloboda, a blagočešće sinu kao sunce poslije tamnih oblaka, nastupi kao neka tiha prehladica poslije oluje. Jer Kristov Gospod čovjekoljubivo pogleda na Svoje dostojanje, uništi vlast neznabožaca, zbaci sa carskog prijestolja Dioklecijana i Maksimilijana i razori silu revitelja bezbožnog neznabožja. Javljenjem Krista Svoga caru Konstantinu Velikom, kome uruči Rimsku državu, Gospod Bog «podiže rog spasenja» ljudima svojim∗. Car Konstantin, poznavši Jedinoga Boga i položivši svu nadu na Njega, silom Časnoga Krista pobjedi sve neprijatelje svoje, i naredivši da se idolski hramovi poruše a kršćanske crkve uspostave, on razbije prazne nade svojih prethodnika. On pusti na slobodu iz tamnice sve Krista radi zatvorene, i odade im velike pohvale kao hrabrim vojnicima. I ispovjednici Kristovi vračaju se, svaki u svoje otačastvo. Tada i grad Miri ponovno primi svoga pastira, velikog arhijereja Nikolaja, po namjeri mučenika, i bez krvi obenčanika. Imajući u sebi blagodat Božju, Sveti Nikolaj, kao i ranije, iscjeljivaše strasti i bolesti kod ljudi, ne samo vjernih nego i nevjernih. Zbog velike blagodati Božje što obitavaše u njemu, svi mu se divljahu, i slavljahu ga, i veoma ljubljahu: jer on sijaše čistotom srca, i bijaše ukrašen svim darovima Božjim, služeći Gospodu svome u svetinji i pravdi. U to vrijeme bijaše još mnogo neznabožačkih idolišta, za koja neznabožni ljudi bijahu privezani demonskom ljubavlju, te mnogi žitelji i grada Miri propadahu. Arhijerej pak Boga Višnjega, zapaljen revnošću po Bogu, prođe sva ta mjesta, rušeći idolišta i u prah ih pretvarajući, i stado svoje očišćujući od demonskih poganišta. Tako ratujući protiv zlih ljudi, sveti Nikolaj dođe u hram Artemide6, koji bijaše ogroman i bogato ukrašen, demonima ugodno obitalište. Sveti Nikolaj sruši do temelja taj hram, visoku građevinu sravni sa zemljom, a sam temelj raskola i razbije po zraku, okomivši se više na demone negoli na sam hram. Zli pak ljusi, ne mogući podnjeti dolazak ugodnika Božjeg, slično zapomagahu i bježaše iz svojih obitavališta, progonjeni oružjem molitava nepobjedivog vojnika Kristovog, svetitelja Nikolaja. Blagovjerni car Konstantin, želeći utvrditi Kristovu vjeru, naredi da se u gradu Nikeji održi Vaseljenski sabor. Sveti Oci se sabraše, pravo učenje vjere izložiše, a Arijevu herez i samog zloumnog heretika Arija prokleše. Ispovjedivši da je Sin Savječan Ocu i da Sinu i Ocu pripada jednaka čast, sveti Oci uspostaviše mir u svetoj Božanstvenoj apostolskoj Crkvi. Na tom saboru među 318 svetih otaca bijaše i sveti Nikolaj. On junački stajaše protiv bezbožnog učenja Arijevog i zajedno sa svetim Ocima sabora utvrdi i predade svima dogmate pravoslavne mjere. O svetom Nikolaju inok Studitskog manastira Jovan povjestuje ovo: Ponesen božanskom revnošću, kao drugi prorok Ilija, on usred sabora posrami jeretika Arija ne samo rječju nego i djelom, udarivši ga po obrazu. Zbog toga sveti Oci sabora uznjegodovaše protiv svetitelja, rješiše da ga za tako drsko djelo liše arhijerejskog čina. Ali sam Gospod naš Isus Krist i Preblagoslovljena mati Njegova, gledajući s neba na podvig svetitelja Nikolaja, odobriše njegov smjeli postupak i pohvališe njegovu božansku revnost. Jer neki od svetih Otaca saborskih imaše onakvo isto viđenje kakvog se i sam svetitelj udostoji još prije svoga postavljenja za arhijereja. Oni vidješe da s jedne strane svetitelja stoji sam Gospod Krist sa Evanđeljem, a s druge – Prečista djela Bogorodica sa omoforom, i vračaju i daju svetitelju znake njegovog čina, koji su mu bili oduzeti. I poznavši po tome da je ta
 6

Sravni: Lk. 1, 69. Artemida, ili Dijana, poznata crkva boginja; smatraše pokroviteljkom šuma i lova.

7

svetiteljeva smjelost bila ugodna Bogu, Oci sabora prestadoše prekoravati svetitelja i ukazaše mu poštovanje kao velikom ugodniku Božjem. Vrativši se sa sabora k svome stadu, sveti Nikolaj mu donese mir i blagoslov. Svojim metodičnim ustima on predade cijelom narodu zdravo učenje, sasiječe u korijenu nezdravo i tuđe učenje, a okorjele i uporne u zloći heretike on izobliči i progna iz Kristovog stada. Kao što mudar zemljodjelac očišćuje sve što se nalazi na gumnu, sabirajući dobro zrnevlje a odbacujući kukolj; tako blagorazumni djelatelj na gumnu Kristovom, sveti Nikolaj, punjaše duhovnu žitnicu dobrim plodovima, a kukolj heretičke zablude on rastjeraše i daleko od pšenice Gospodnje odbacivaše. Zato sveta crkva i naziva njega lopatom, koja rastjeraše kukoljna učenja Arijeva. I bijaše on zaista svjetlost svetu i po zemlji, jer i življenje njegovo bijaše svjetlo i riječ njegova solju mudrosti začinjena. I dobri pastir ovaj imaše veliko staranje o stadu svome u svima njegovim nevoljama, hraneći ga ne samo duhovnom pašom, nego brinući se i o tjelesnoj hrani njegovoj. Jednom u Likiskoj nahiji bijaše velika glad, i grad Miri slično oskudijevaše u hrani, i ljudi se mnogo mučiše zbog toga. Sažaljevajući jadne ljude umiruće od gladi, arhijerej Božji se noću u snu javi jednome trgovcu koji se nalaziše u Italiji i koji tek što bijaše natovario svoju lađu žitom, i namjeravao da otplovi na drugu stranu, dade mu tri zlatnika kao kaparu i naredi mu da sa lađom otplovi u grad Miri i tamo proda žito. Probudivši se iz sna i našavši u ruci tri zlatnika, trgovac se zaprepasti, diveći se snu, praćenom čudesnom pojavom zlatnika. Zbog takvog čuda trgovac se ne ogluši o naređenje svetitelja, već otputova u grad Miri i rasproda žito tamošnjim žiteljima. Pri tome on ne sakri od njih ni javljanje svetog Nikolaja njemu u snu. Našavši takvo izbavljenje od gladi i slušajući trgovčevo kazivanje, građani uznoseći Bogu blagodarnost i hvalu, i veličaše svog čudesnog hranitelja, velikog Arhijereja Nikolaja. U to vrijeme nastade pobuna u velikoj Frigiji. Saznavši za to, car Konstantin posla tri vojvode sa područnom im vojskom, da umire pobunu. To bijahu vojvode: Nepotijan, Urs i Erpilion. Oni veoma žitno otploviše iz Carigrada, i zaustaviše se u jednom pristaništu Likijske eparhije, koja se zvaše Adriatska obala. Tu bijaše grad. Pošto im slična bura morska ne davaše da produže plovidbu, to oni stadoše čekati u tom pristaništu da se proljepša vrijeme.Za vrijeme tog zadržavanja neki vojnici, izlazeći na obalu radi kupovanja potrebnih stvari, mnogo štošta uzimahu silom. Pošto se to dešavalo često, žitelji grada se ozlojediše, i na mjestu zvanom Plakomata počeše između njih i vojnika bivati rasprave, svađe i tuče. Doznavši o tome sveti Nikolaj ne bi lijen doputovati na tu obalu i u taj grad, da umiri te nesuglasice. Na glas o svetiteljevom dolasku, svi građani zajedno s vojvodama izađoše svetitelju u susret i pokloniše mu se. Svetitelj upita vojvode, otkuda i kuda idu. Oni mu kazaše da su od cara uoućeni u Frigiju, da uguše tamošnju pobunu. Svetitelj im savjetova da svoje vojnike drže u poslušnosti i da im ne dozvoljavaju činiti ljudima zla. Poslije toga on pozva vojvode u grad i srdačno ih ugosti. Vojvode, kaznivši među vojnicima krivce, utišaše nemir, i udostojiše se blagoslova od svetog Nikolaj. Dok se ovo zbivalo, dođoše iz grada Miri neki građani, ojađeni i plačni. I pripavši k nogama svetitelju, moljaše ga da zaštiti nevino osuđene, pričajući mu sa suzama da u njegovom odsustvu igemon Evstatije, podkupljen od zavidljivih i zlih ljudi, osudi na smrt tri čovjeka iz njihovog grada, koji ni u čemu nisu krivi. Zbog toga sav naš grad – govorahu oni -, tuguje i plače, i očekuje tvoj povratak, vladiko. Jer da si ti bio s nama, igemon se ne bi usudio da donese takvu nepravednu presudu. Čuvši to arhijerej Božji, duša mu se ispuni tugom, i on u pratnji vojvoda, odmah krenu na put. Stigavši u mjesto zvano «Lav», svetitelj sretne neke putnike i upita ih, znaju li oni što o tri čovjeka osuđena na smrt. Oni mu odgovoriše: Mi ih ostavismo na polju Kastora i Poluksa gdje ih vučaše na pogubljenje. – Tada sveti Nikola pođe brže, žureći da preduhitri pogubljenje nevinih ljudi. Stigavši na mjesto kazne, on ugleda mnoštvo naroda koje se tu

8

slijevalo. A tri osuđena muža, sa rukama naopačke vezanim i sa licima pokrivenim, već se bijahu nagnuli k zemlji i obnažene vratove opružili, očekujući udarac mača. Svetitelj vidje da je đelat, svirep i bijesan, već izvukao mač svoj. Prizor bijaše užasan i bolan za sve. Tada svetitelj Kristov, spojivši s krotošću jarost, slobodno prođe kroz narod, bez ikakvog straha i bojazni istrže mač iz ruku đelata, baci ga na zemlju, pa onda oslobodi od uza tri osuđena muža. Sve to on uradi sa velikom neustrašivošću, i nitko se ne usudi da ga zaustavi, jer riječ njegova bijaše sa vlašću i djelovanje njegovo sa Božanskom silom: bijaše on veliki pred Bogom i svim ljudima. A tri muža, izbavljeni od smrti, vidjevši sebe neočekivano vraćene sa ivice smrti k životu, prolivaše od radosti tople suze i dobrodušno uzdisahu: a sav prisutni narod odavaše blagodarnost svome svetitelju. Stiže tamo i igemon Evstatije, i htjede da pristupi k ugodniku Božjem. Ali ugodnik Božji ne htjede ni da ga pogleda. A kad ovaj pripade k nogama svetiteljevim, svetitelj ga odgurnu. Prizivajući na njega osvetu Božju, sveti Nikolaj mu pređaše mukama ovoga svijeta zbog zloupotrebljavanja vlasti, i izjavi da će ga tužiti caru. Izobličavan svojom savješću i uplašen prijetnjama svetiteljevim, igemon sa suzama moliše za milost. Kajući se za svoju nepravdu i želeći izmirenje sa velikim ocem Nikolajem, on svaljivaše krivicu na gradske starješine Simonida i Evidoksija. No laž se nije mogla sakriti, jer je svetitelj zasigurno znao da je igemon, podkupljen zlatom, osudio nevine ljude na smrt. Igemon dugo i dugo moljaše Kristovog ugodnika da mu oprosti, i tek kada igemon sa velikim smirenjem i mnogim suzama ispovjedi da je ono njegov grijeh a ne nikoga drugog, ugodnik Kristov mu podari oproštaj. Vidjevši sve to, tri vojvode što dođoše sa svetiteljem divljahu se revnosti i blagosti velikog arhijereja Božjeg. Zatim, udostojivši se svetih molitava njegovih i uzevši od njega blagoslov za svoj put, oni otputovaše u Frigiju da izvrše carevo naređenje. Došavši na mjesto pobune, oni brzo ugušiše pobunu potpuno. I pošto izvršiše povjereni im od cara posao, vratiše se s radošću u Bizantiju. Car i sve velmože odadoše im veliku hvalu i čast, i udostojiše se učešća u carskom savjetu. Ali zli ljudi, zavideći takvoj slavi ovih vojvoda, krenuše u zlobu i mržnju protiv njih. I skovavši zao plan protiv njih, oni odoše upravitelju grada Evlaviju, i oklevetaše ih govoreći: Vojvode ne savjetuju mudro, niti će se dobro završiti njihov savjet, jer, kako smo čuli, oni uvode novotarije i kuju zlo protiv cara. – Rekavši to protiv njih, oni dadoše mnogo zlata eparhu, da ga pridobiju na svoju stranu. Eparh dostavi tu klevetu caru. Čuvši to, car bez ikakvog saslušanja naredi da te tri vojvode posade u tamnicu, bojeći se da oni ne pobjegnu tajno, i izvrše svoju zlu namjeru. I vojvode tamnovahu, ne znajući zbog čega su bačeni u tamnicu, svjesni da nisu nizašto krivi. Nakon malo vremena klevetnici se stadoše pribojavati da se ne objelodani njihova kleveta i zloba, pa se na njih sruči njihovo zlo. Zbog toga oni odoše k eparhu i usrdno ga moliše, da ne ostavlja toliko dugo u životu one vojvode nego da ih što prije osudi na smrt. Upleten u mrežu zlatoljublja, eparh se odmah dade na posao, da stvar privede kraju. On se smjesta uputi caru, i kao vjesnik zla, predstade mu lica nevesela i pogleda tužna. Ujedno s tim on je želio da dokaže kako se brine o carevom životu i kako mu je svesrdno odan. Trudeći se da u cara izazove gnjev protiv nevinih vojvoda, on stade govoriti caru laskavo i lukavo, tvrdeći:» Care, niti jedan od zaključanih u tamnici ne želi da se pokaje. Svi su oni uporni u svojoj zloj namjeri, i ne prestaju plesti zamke protiv tebe. Stoga naredi da ih bez odlaganja umore, da oni ne bi preduhitrili nas i izvršili svoju zlu namjeru». Uznemiren ovakvim riječima, car odmah osudi vojvode na smrt. Ali pošto bijaše noć, to izvršenje kazne bi odloženo za sutradan. O tome sazna tamnički stražar; i pošto nasamo proli mnogo suza zbog strahote koja prijeti nevinim vojvodama, on ode k njima i reče im: Bolje bi mi bilo da se nisam upoznao s vama i uživao u prijatnom razgovoru s vama i zajedničkoj trpezi, jer bih lako podnio rastanak s vama, i ne bih toliko patio dušom zbog strahote koja ide na vas. Sutra ćemo se rastati, joj meni! posljednjim i gorkim rastankom, i ja više neću ugledati mila mi lica vaša niti čuti glas vaš, jer je car naredio da vas pogube. Recite

9

mi što da se uradi s vašim imanjem, dok ima vremena i dok vas smrt nije omela da izrazite svoju volju. Ove riječi stražar izgovori jecajući. A vojvode, znajući da ništa nisu zgriješili caru i da ne zaslužuju smrt, razdreše žaljine svoje i stadoše čupati kosu svoju, govoreći: Koji vrag pozavidi našemu životu? Zašto smo mi osuđeni na smrt kao zločinci? Što to uradismo zbog čega zaslužismo smrt? – I priznavahu oni naizmjence svoje srodnike i prijatelje, uzimajući Boga za svjedoka, da oni nikakvo zlo učinili nisu. I plakahu gorko. No jedan od njih, po imenu Nepotijan, sjeti se svetog Nikolaja kako se on pokaza u gradu Miri brzi slavni pomoćnik i blagi zaštitnik izbavivši ona tri muža od smrti. Porazgovorivši o tome među sobom, vojvode se stadoše moliti ovako: Bože Nikolajev, Ti si izbavio tri muža od nepravedne smrti, pogledaj sada i u nas, jer nam među ljudima nema pomoćnika. Eto, snašla nas je velika nesreća, i nema nikoga koji bi nas izbavio od napasti. Evo i glas naš izdade nas prije izlaska iz tijela duša naših, i jezik nam se suši sagorijevan ognjem muke naše, te nismo u stanju ni molitvu da Ti uputimo. Neka nam milosrđe Tvoje, Gospode, brzo pohita u pomoć, i otmi nas iz ruku onih koji ištu duše naše. Sutra hoće da nas pogube; požuri nam u pomoć i izbavi nas od smrti nevine! Bog koji pažljivo sluša molitve onih koji Mu se mole i koji Ga se boje, posla osuđenima u pomoć svetog ugodnika Svog, velikog arhijereja Nikolaja. Te noći u snu stane pred cara svetitelj Kristov i reče mu: « Ustani brzo i pusti iz tamnice tri vojvode, oni su oklevetani i stradaju nevini». – I svetitelj podrobno objasni caru cijelu stvar, po dodaše: «Ako me ne poslušaš i njih ne pustiš, ja ću izazvati protiv tebe pobunu, sličnu onoj u Figiji, i ti ćeš poginuti zlom smrću». – Začuđen takvom smjelošću, car stade razmišljati kako se ovaj usudi noću u nevrijeme u unutrašnja odjeljenja palače, i upita ga: Tko si ti da smiješ takve prijetnje upućivati nama i našoj državi? – Ovaj odgovori: Ime mi je Nikolaj, arhijerej sam Mirske mitropolije. – car se natmuri, i ustavši stade razmišljati što znači ovo viđenje. Međutim te iste noći svetitelj se javi u snu i eparhu Evlaviju, i reče mu za osuđene vojvode ono što i caru. Trgnuvši se iz sna, Evlavije se uplaši. I dok razmišljaše o ovom viđenju, k njemu dođe poslanik od cara i ispriča mu sve što u snu car vidje. Eparh žurno ode k caru i obavijesti ga o svom viđenju, i obojica se čuđahu tom neobičnom podjednakom viđenju. I car naredi da odmah dovedu pred njega vojvode iz tamnice, i reče im; Kakvim vrađbinama navedoste na nas takve snove? Pojavljeni muž slično se gnjevljaše i pređaše nam, da će uskoro izazvati pobunu protiv nas. Vojvode ništa ne znajući, u nedoumici gledahu se među sobom i pitahu da li tko od njih nešto zna. Ali ni jedan ništa neznadoše; i oni blago gledahu jedan drugoga. Primjetivši to, car prijeđe u krotost, i reče im: Ne bojte se nikakvog zla, kažite istinu. – Onda oni sa suzama i jecajem odgovoriše: Care, mi ne znamo nikakve vradžbine, niti smišljasmo kakvo zlo protiv tvoje države, svjedok nam je sam Sveviđeni Gospod. Ako pak nije tako, i ti doznaš o nama nešto rđavo, onda nemoj imati nikakve milosti prema nama, i nemoj poštedjeti ne samo nas trojicu nego i sav rod naš. Mi se od otaca naših naučismo da cara poštujemo i da mu iznad svega budemo vjerni. Stoga i sada mi vječno čuvamo tvoj život, i kao što je svojstveno našem činu, mi odlučno izvršismo povjerene nam tobom zadatke. Svesrdno služeći tebi, mi ugušismo pobunu u Frigiji, prekratismo međusobno neprijateljovanje, i svoju hrabrost dovoljno pokazasmo djelima, kao što će to posvjedočiti ono kojima je to dobro poznato. Tvoja država nas je ranije obasula počastima, a sada si s jarošću ustao protiv nas i nemilosrdno nas osudio na nasilničku smrt. Tako dakle, care, mi smatramo da stradamo jedino zbog našeg usrđa k tebi, zbog njega smo osuđeni, i umjesto slave i počasti koje smo se nadali dobiti, nas postiže strah smrti. Ove riječi trgnuše cara, i on se pokaje za svoj nepromišljeni postupak. Jer on uzdrhta od suda Božjeg i postidi se carske porfire, vidjeći da on, zakonodavac drugima, donosi

10

bezakone odluke. I sada on milostivo gledaše na osuđene, i krotko razgovaraše s njima. A vojvode, s umiljenjem gledajući u cara, iznenada ugledaše svetog Nikolaja gdje sjedi pored cara i znacima im obećava oproštaj. A ovo nitko drugi ne vidješe nego samo ove tri vojvode. Tada vojvode, ispunivši se smjelosti, stadoše gromko govoriti: Bože Nikolajev, ti si u gradu Miri izbavio tri muža od nepravedne smrti, izbavi i nas sluge tvoje od ove opasnosti! – Car im prekinu molitvu i upita ih tko je taj Nikolaj, i kakve je to muževe spasio? Ispričajte mi o tome. Nepotijan ispriča caru sve redom. Tada car, poznavši da je sveti Nikolaj veliki ugodnik Božji, zadivi se njegovoj neustrašivosti i velikoj revnosti za one kojima je nepravda učinjena, oslobodi ove vojvode i reče im: Život vam darujem ne ja nego veliki služitelj Gospodnji Nikolaj, koga vi prizvaste u pomoć. Idite dakle k njemu i izrazite mu blagodarnost. A recite mu i od mene ovo: « Eto, ja ispunih tvoje naređenje; stoga se, Kristov ugodniče, ne gnjevi na mene». Rekavši to, car uruči vojvodama zlatno Evanđelje, zlatnu kadionicu ukrašenu dragim kamenjem, i dva svijećnjaka, i naredi im da sve to predaju Mirskoj crkvi. I tako tri vojvode, čudesno spašeni, odmah krenuše na put. Stigavši u Miru, oni bijahu veoma radosni i veseli što se udostojiše ponovno vidjeti svetitelja. I od sve duše oni odadoše blagodarnost svetom Nikolaju za njegovu čudesnu pomoć. I pjevahu hvalu: Gospode, Gospode! Tko je kao ti, koji izbavljaš stradalca od onoga koji ga kinji (Psal. 34, 10). I razdadoše oni bogatu milostinju ništima i ubogima, i sretno se vratiše doma. Takva su djela Božja, kojima Gospod uzveliča ugodnika Svog. Slava o njima, kao na krilima, raznese se na sve strane, za morem, i po svoj zemlji, tako da ne bijaše mjesta gdje nisu znali za velika i divna čudesa velikog arhijereja Nikolaja, koja on činiše blagodaću, darovanom mu od Svemogućeg Gospoda. Jednom putnici, putujući lađom iz Egipta u Likijsku pokrajinu, nađoše se u velikoj oluji i buri: vjetar im pokida jedra, lađa se tresaše od strahovitih udara valova, i svi očajavaše za svoj život. No kada se spomenuše velikog arhijereja Nikolaja, koga oni nikada ne bijahu vidjeli nego samo čuli za njega da je brzi pomoćnik svima koji ga priznaju u nevoljama, oni mu se obratiše molitvom i stadoše ga prizivati u pomoć. Svetitelj im se odmah javi, uđe u lađu i reče: «Vi me pozvaste, i evo ja vam dođoh u pomoć; ne bojte se!» - I svi vidješe da on uze krmu i stade upravljati lađom.Zatim zaprijeti vjetrovima i moru, kao nekada Gospod naš Isus Krist7, koji je rekao: Koji vjeruju u mene, djela koja ja tvorim i on će tvoriti». 8 – Tako vjerni sluga Gospodnji zapovjediše moru i vjetrovima, i oni ga slušaše. Poslije toga putnici pri blago prijatnom vjetru pristaše u grad Miri. I izašavši iz lađe oni odoše u grad da vide onoga koji ih izbavi od opasnosti. Ugledavši svetitelja gdje ide u crkvu, oni prepoznaše svoga dobrotvora, pa pohitaše i pripadoše k nogama njegovim, odajući mu blagodarnost. A divni Nikolaj ih ne samo izbavi od opasnosti i smrti tjelesne, nego se pobrinu i za njihovo duševno spasenje. Jer on, ugleda u njima svojim duhovnim očima, grijeh bludočinstva koji čovjeka odbacuje daleko od Boga i odvraća ga od držanja zapovjedi Božjih, i reče im: Molim vas, čeda, razmislite u sebi i isprašite srca vaša i misli za ugađanje Bogu. Jer, makar se i mi sakrili od mnogih ljudi i smatrali sebe dobrima, no od Boga se ne može ništa sakriti. Stoga se postarajte svim srcem da sačuvate svetost duše u čistoći tijela. Jer božanstveni apostol Pavle kaže: Vi ste hram Božji; ako pokvari tko hram Božji, pokvarit će njega Bog (1 Kor. 3, 16. 17). Poučivši te ljude dušekorisnim riječima, svetitelj ih otpusti s mirom. Jer svetitelj po naravi bijaše kao čedoljubiv otac, i lice mu sijaše Božanskom blagodašću, kao u anđela Božja. I izlažaše od lica njegova, kao od lica Mojsijeva, neka presjajna luča, i velika korist bijaše svima vidjeti ga. Jer svakome, obuzetom bilo kakvom strašću ili mukom duševnom, bijaše dovoljno da samo pogleda na svetitelja, pa je odmah dobivao potrebnu utjehu; i svakome, tko bi porazgovarao s njim, bilo je na veliki uspjeh u dobru. I ne samo kršćani nego i nevjerni,
7 8

Mt. 8, 26. Jh. 14, 12.

11

kada su imali prilike čuti slatke i medene riječi svetiteljeve, ispunjavajući se umiljenjem i stupahu na stazu spasenja, odbacujući odavno iskorijenjenu zloću nevjerja i primajući u srce pravu riječ istine. Veliki ugodnik Božji poživi mnogo godina u gradu Miri, sijajući božanskim krasotama, po riječima Božanskog Pisma: kao zvijezda jutarnja usred oblaka, kao mjesec pun u danima svojim, kao sunce koje sja na hram Boga, kao krin kraj izvora vode, i kao skupocjeno miro koje omiomiruje sve (Is. Sirah: 50, 6. 8). Dostigavši duboku starost, svetitelj isplati opći dug ljudskoj prirodi, pošto prethodno malo odbolova tijelom, dobro završi vremenski život, i sa radošću i psalmopojanjem prijeđe u nestariv i blaženi život, i vođen od svetih anđela i susretan od sabora svetaca. Na njegov pogreb skupiše se episkopi Likijske ovlasti sa svim klirom i monarsima, i bezbrojno mnoštvo naroda iz svih gradova. I časno tijelo svetiteljevo bi s češću položeno u sabornoj crkvi Mirske mitropolije u šesti dan mjeseca prosinca. I bivahu mnoga čudesa od svetih moštiju ugodnika Božjeg. Jer njegove mošti točahu miomirisno i celebno miro, kojim se bolesnici pomazivahu i zdravlje dobivahu. Zbog tog razloga ka grobu njegovom priticahu ljudi sa svih krajeva zemlje, moleći iscjeljenja bolestima svojim, i dobivahu ga. Jer tim svetim mirom iscjeljivahu se sve bolesti, ne samo tjelesne nego i duhovne, i proganjahu se zli dusi. Jer se svetitelj ne samo za života svoga nego i po prestavljenju svome okomljivaše na demone i pobjeđivaše ih, kao što ih i sada pobjeđuje. Neki bogobojažljivi ljudi koji življahu kraj ušća rijeke Tanaisa, čuvši za mirotočive i celebne mošti svetitelja Kristova Nikolaj koje počivaju u Likijskom gradu Miri, dogovoriše se da morem otputuju tamo radi poklonjenja svetim moštima. Ali zli duh, koga ranije sveti Nikolaj progna iz Artemidina idolišta, vidjevši da se lađa sprema da otplovi k ovom velikom ocu, a kivan na njega što mu razruši hram i progna ga otuda, spremi osvetnički plan: da spriječi ove ljude namjeravanog puta, i time ih liši svetinje. Stoga se on pretvori u ženu, sa sudom u rukama, punim jeleja, i reče tim ljudima: Željela bih da ovaj sud odnesem na svetiteljev grob, ali se bojim putovati morem. Zato vas molim, uzmite ovaj sud, odnesite ga na svetiteljev grob, i nalijte jelej u kandilo. Sa tim riječima demon predade bogoljupcima u ruke sud. Ne zna se sa kakvim je demonskim vradžbinama bio pomiješan taj jelej, ali je nesumnjivo bio namijenjen da naškodi putnicima i da ih pogubi. Oni pak, ne znajući ubitačno djelovanje toga jeleja, iziđoše u susret toj molbi i uzeše taj sud. I otisnuvši se od obale, oni sav taj dan ploviše blagopolučno. Ali sutradan ujutro puhnu vjetar sjeverac i počne praviti poteškoće u njihovoj plovidbi. Ploveći mnogo dana i noći sa velikim teškoćama i pateći se, oni izgubiše strpljenje zbog dugotrajne bure i odlučiše da se vrate natrag. I kad oni već počeše okretati lađu u pravcu svoga zavičaja, pred njima se pojavi sveti Nikolaj u malom čamcu i reče im: « Kuda putujete ljudi? Zašto napuštate put kojim ste krenuli, i vraćate se natrag? U vašim je rukama utišati buru i osigurati lađi udobnu plovidbu. Jer vas u plovidbi ometaju đavolje spletke, pošto vam taj sud dade ne žena nego đavo. Stoga bacite sud u more, i odmah će vaša plovidba postati blagopoučna». Čuvši to, ljudi baciše đavolji sud u more, i iz njega tog časa sunu crni dim i plamen, i zrak se ispuni silnim smradom, a more se rasjede, voda uzavre i usklovitla iz dubine, i vodene kaplje bijahu kao ognjene iskre. Ljude na lađi spopade užasan strah, no pojavivši im se pomoćnik naloži im da budu hrabri i da se ne boje, utiša more, i izbavivši putnike od straha ustroji im sigurnu plovidbu u Likiju. Jer tog časa na njih puhnu neki prohladan i miomirisan vjetar, i ono radosno doploviše sretno do željenoga grada. I poklonivši se mirotočivim moštima brzog pomoćnika i zaštitnika svog, oni uzneše blagodarnost svemogućemu Bogu, i odslužiše molepstvije velikome Ocu Nikolaju. Poslije toga oni se vratiše u svoju zemlju, pričajući svuda i svima što im se dogodilo na putu. Mnoga velika i preslavna čudesa stvori na zemlji i moru ovaj veliki ugodnik Božji: pomažući u nevoljama, spašavajući od potopljenja, iznoseći iz dubine morske na kopno, otržući ljude iz ropstva i prenoseći ih njihovim kućama, izbavljajući od okova i tamnice,

12

zaštitčujeći ih od posječenja mačem, oslobađajući od smrti, dajući mnoga iscjeljenja mnogima, slijepima progledanje, hromima hod, gluhima sluh, nijemima govor. On obogati mnoge koji se nađoše uboštvu i pukom siromaštvu, on davaše gladnima hranu, bijaše svakome i svima u nevolji pomoćnik , usrdni zastupnik, brzi branitelj i zaštitnik. I sada on isto tako pomaže svima koji ga prizivaju i izbavlja od nevolja. Nemoguće je izbrojati čudesa njegova, kao što je nemoguće i opisati ih sva podrobno. Velikog čudotvorca ovog zna i istok i zapad; i svi krajevi zemlje znaju čudotvorstva njegova. Stoga neka se zbog njega slavi Jedan u Trojici Bog, Otac i Sveti Duh, i Sveto ime Njegovo neka je hvaljeno ustima svih vjekova. Amen.

NEBESKA ČUDESA SV. NIKOLAJA ČUDOTVORCA

E

vo svetitelja Božjeg koji neprestano piše Evanđelje Kristovo; piše ga s neba neprestano svojim čudesima, kao što ga je neprestano pisao za svoga života na zemlji. Piše ga po svoj zemlji, na svih pet kontinenata. Sav ispunjen čudesnim i čudotvornim Gospodinom, on i živi ne drugačije nego neprestano čudotvoreći. Zato je i stekao prezime: Čudotvorac, uz svoje slavno ime: Nikolaj. Neprestano živeći Gospodom Kristom, tim najmilijim čudom svih svjetova: arhanđelskih, anđelskih, čovječanskih, životinjskih, biljnih, mineralnih, on je i sam postao jedno od najmilijih čuda zemljane povijesti, i nebeske povijesti, ukoliko je stvaraju ljudska bića. Čovjekoljublje ovog svežalostivog svetitelja Božjeg je neizmjerno, jer je sve cijelo od čovjekoljublja Jedinog Čovjekoljubca. Zato su i čudesa njegova neizmjerna i bezbrojna. Od njih valja spomenuti bar nekoliko, da bi se u danima i noćima nevolja naših i muka naših prenuli, i poletjeli k Njemu molitvom, vapajem, uzdahom, suzom, jecajem. A on, beskrajno čovjekoljubiv i potresno žalostiv, sažališe se na nas, priteći će nam brzo u pomoć, izbavit će nas, iz čeljusti naših nemani, ma kakve bile, i ma otkuda bile. Ne sumnjaj u to, samo vjeruj! Jer je istina Sveistinitoga ovo: «Sve je moguće onome koji vjeruje». A na prvom mjestu svetom ljubimcu Kristovom, velikom Nikolaju Čudotvorcu, koji je sav od Bogočovječanske svemoćne vjere Kristove: sav dušom, sav srcem, sav svim bićem svojim, svim životom svojim, svom vječnošću svojom. I U Carigradu življaše jedan čovjek, po imenu Nikolaj, koji se uzdržavao rukotvorinama. Pobožan, on se bijaše zavjetovao da dane, posvećene praznovanju svetog Nikolaja Čudotvorca, praznuje istinski proslavljajući ovog ugodnika Božjeg. On je to ustrajno ispunjavao, po riječima Svetog Pisma: Poštuj Gospoda imetkom od pravednih trudova svojih (Prič.Sol. 3, 9); i toga se uvijek čvrsto sjećao. Tako on doživi duboku starost; i nemajući više snage da radi, on zapadne u neimaštinu. Međutim približavao se praznik svetog Nikolaja, i starac, razmišljajući što da radi, reče svojoj ženi: Skoro će praznik milog nam velikog arhijereja Kristovog Nikolaja. No kako ćemo mi bijedni, pri našoj oskudici, otpraznovati ovaj dan? – Pobožna žena odgovori mužu: Ti znaš, gospodine moj, da je došao kraj životu našem, jer i tebe i mene sustigla je starost. Ako bi nam se dogodilo čak i to, da se naš život završi sada, ti se drži svoga zavjeta i ne zaboravljaj ljubav tvoju k svetitelju. – Ona ukaza mužu svome na tepih i reče: Uzmi tepih, pa nosi i prodaj ga, i kupi sve što je potrebno za dostojno praznovanje praznika svetog Nikolaj. Mi ništa drugo nemamo, a ovaj tepih nam nije nužan, jer nemamo djece kojoj bismo ga morali ostaviti.

13

Čuvši to, pobožni starac pohvali ženu svoju, uze tepih i ode. A kada iđaše trgom, na kome se nalazio stup svetog cara Konstantina Velikog, i prolazeći pored crkve svetog Platona, njega sretne svagda gotov na pomoć sveti Nikolaj, u obliku starca, i upita ga: Prijatelju mili, kuda ideš? – Idem na pijacu, odgovori on. Prišavši mu bliže, sveti Nikolaj reče: Dobro djelo. No kaži mi, pošto prodaješ taj tepih, želio bih ga kupiti. – Starac odgovori svetitelju: ovaj tepih je u svoje vrijeme bio kupljen za osam zlatnika, a sada ću uzeti za njega koliko mi daš. – Svetitelj reče starcu: Pristaješ li da ti za njega dam šest zlatnika? – Ako mi daš toliko, odgovori starac, ja ću ti ga s radošću dati. – Sveti Nikolja spusti ruku u svoj džep, izvadi zlato, dade u ruke starcu šest velikih zlatnika, i reče mu: uzmi to, prijatelju, i daj mi tepih. – Starac s radošću uze zlato, jer je tepih vrijedio manje od toga. Uzevši tepih iz starčevih ruku, sveti Nikolaj ode. A kada se oni rastadoše, ljudi na pijaci što bijahu blizu, upitaše starca: ne vidiš li priviđenje, starče, te sam razgovaraš? – Jer oni vidješe samo starca i čuju njegov glas, a svetitelj bijaše za njih nevidljiv i nečujan. Za to vrijeme sveti Nikolaj dođe s tepihom k starčevoj ženi i reče joj: muž tvoj je star moj prijatelj. Sretnuvši me on mi se obrati sa ovakvom molbom: « Iz ljubavi prema meni, odnesi ovaj tepih mojoj ženi, a meni valja završiti jedan drugi posao». – rekavši to, svetitelj postade nevidljiv. Međutim žena, vidjevši časnoga muža koji je blistao u svjetlosti i uzevši tepih od njega, ne smijaše od straha ni da ga upita tko je on. Misleći da je muž njen zaboravio riječi koje mu je rekla i njenu ljubav prema svetitelju, žena se razgnjevi na svog muža i reče: Teško meni, kukavnoj! Moj muž je zakonoprijestupnik i pun je laži. – Govoreći te riječi, i slično tome, ona nije htjela ni da pogleda na tepih goreći ljubavlju prema svetitelju. Ne znajući što se dogodilo, muž njen nakupova sve što je potrebno za praznik svetog Nikolaja, i krenuše kući sav radostan što je prodao tepih i što nije primoran da odstupi od svog blagočestivog običaja. Kada on stiže doma, razgnjevena žena ga srete opakim riječima: Idi odmah od mene! Jer si slagao svetom Nikolaju. Istinu je rekao Krist, Sin Božji: Niti jedan nije pripravan za carstvo Božje koji metne ruku svoju na plug, pa se obzire natrag (Lk. 2, 10). Rekavši to, ona donese tepih mužu svome i reče mu: Eto, uzmi! a mene više vidjeti nećeš. Ti si slagao svetom Nikolaju, a zato ćeš izgubiti sve što si stekao praznovanjem njegovog praznika. Jer je pisalo: Koji sav zakon održi, a sagriješi u jednome, kriv je za sve (Jak. 2, 10). Čuvši to od svoje žene i vidjevši svoj tepih, starac bijaše zadivljen i ne nalaziše riječi da odgovori svojoj ženi. Dugo stajaše on zaprepašten, i napokon mu postade jasno da je sveti Nikolaj učinio čudo. Uzdahnuvši iz dna srca, i ispunivši se radosti, on podiže ruke svoje k nebu i reče: Slava Tebi, Kriste Bože, koji tvoriš čudesa preko svetog Nikolaja! – Poslije toga on upita ženu svoju: Straha Božjeg radi, reci mi tko ti donese ovaj tepih, muž ili žena, starac ili mladić? – Žena mu odgovori: starac častan i lučezaran, odjeven u svijetle haljine, donese nam ovaj tepih i reče mi: «Muž tvoj je prijatelj moj, pa sretavši me zamoli me da ovaj tepih donesem tebi: uzmi ga». Uzevši tepih, ja se ne usudih da upitam donosioca tko je on, jer je sav blistao svjetlošću. Čuvši to od žene, starac se divljaše, i pokaza ženi preostalo kod njega zlato, i sve što bijaše kupio za praznik svetog Nikolaja; jelo, vino, prosfore i svijeće. I uskliknu on: Živ mi Gospod, čovjek koji kupi tepih od mene, i opet ga donese u kuću k nama ubogim i smirenim slugama, zaista je sveti Nikolaj, jer oni koji me vidješe u razgovoru s njim pitahu me: « Ne priviđenje li ti vidiš?» oni vidješe samo mene, a on bijaše nevidljiv. Tada oboje, starac i žena njegova, uskliknuše, uznoseći blagodarnost Svemogućem Bogu i hvalu velikom arhijereju Kristovom Nikolaju, brzom pomoćniku svima koji ga s vjerom prizivaju.- Ispunivši se radosti oni odmah pođoše u crkvu svetog Nikolaja, noseći zlato i tepih, i ispričaše u crkvi sve, svemu klipu i svima koji se tamo nađoše. I svi oni, čuvši kazivanje njihovo, proslaviše Boga i svetog Nikolaja, koji tvori milost slugama svojim. Zatim

14

oni poslaše k patrijarhu Mihailu9 i obavijestiše ga o svemu. Patrjarh naredi da se starcu daje pomoć iz imovine crkve svete Sofije. I oni otpraznovaše praznik časno, sa uznošenjem hvale u molitvama. II Življaše u Carigradu blagočestiv čovjek, po imenu Epifarije. Bijaše on veoma bogat i vrlo uvažavan od cara Konstantina10, i imaše mnogo robova. Jednom on odluči da kupi roba za slugu; i u treći dan mjeseca prosinca on uze 72 zlatnika, osedla konja i odjaha na pijacu gdje trgovci, došavši iz Pucije, prodaju robove. Ali mu ne pođe za rukom da kupi roba, i on se vrati kući. Sišavši sa konja on uđe u palaču, izvadi iz džepa zlato što je nosio na pijacu, metnu ga negdje u palači, i zaboravi mjesto gdje ga je metnuo. A to mu se dogodi po djelu đavola koji neprestano vojuje s rodom kršćanskim. Jer đavo, ne podnoseći pobožnost ovoga muža, naumi da ga vrgne u ponor grijeha. Sutradan velmoža prizva momka koji ga je služio i reče mu: Donesi mi zlato koje ti sinoć dadoh, treba mi ići na pijacu. – Čuvši to, sluga se uplaši, pošto mu gospodar ne dadoše zlato, i reče: Gospodaru, ti mi nisi dao zlato. – Gospodar na to uzvrati: O, zla i lažljiva glavo, kuda si metnuo zlato koje ti dadoh? – Momak se kuniše da ne shvaća o čemu govori gospodar njegov. Velmoža se razljuti i naredi slugama da zavežu momka, da ga nemilosrdno tuku i okuju u lance. A u sebi reče: Sudbinu ću njegovu riješiti kada prođe praznik svetog Nikolaja. – Jer ovaj praznik je trebao biti za dva dana. Zaključan sam u odaju, momak sa suzama zavapi k svemogućem Bogu koji izbavlja one što su u nevolji: «Gospode Bože moj, Isuse Kriste, Svedržitelju, Sine Boga živoga, koji živiš u nepristupačnoj svjetlosti, k Tebi vapim, jer Ti znaš srce čovječje, Ti si pomoćnik sirotana, izbavljenje onih u nevoljama, utjeha tužnima, izbavi me iz ove neobjašnjive mi napasti! Ustroj milostivo izbavljenje, da bi i gospodar moj, izbavivši se od grijeha i nepravde učinjene meni, proslavio Tebe s veseljem srca, i da bi ja, ništavni sluga Tvoj, izbavivši se od ove napasti koja me nepravedno sustiže, uznio Tebi blagodarnost za čovjekoljublje Tvoje». Sa suzama govoreći to, i tome slično, i molitvi dodajući molitvu i suzama suze, momak zavapi k svetom Nikolaju:» o, časni oče, sveti Nikolaje, izbavi me iz bijede! Ti znaš da nisam ja kriv u onome zbog čega me okrivljuje gospodar. Sutra će osvanuti tvoj praznik, a ja se nalazim u velikoj nevolji». Nastade noć, i umoran momak zaspa. I javi mu se sveti Nikolaj, brz na pomoć svima koji ga s vjerom prizivaju, i reče: «Ne tuguj, Krist će te izbaviti preko mene, sluge Svoga». – I tog trenutka spadoše lanci s nogu njegovih, i on ustade i uznese hvalu Bogu i svetom Nikolaju. Tog časa svetitelj se javi i gospodaru njegovom, i ukori ga: «Zašto si nepravdu učinio sluzi svome Epifanije? Ti si sam kriv, jer si zaboravio gdje si metnuo zlato, a momka mučiš bez razloga, a on ti je vjeran. No pošto nisi to sam smislio već te je naučio iskonski zli neprijatelj, đavo, to ti se evo javljam, da ne bi usahnula ljubav tvoja k Bogu. Ustani i oslobodi momka. A ako me ne poslušaš, tebe će snaći velika nesreća». – Zatim, pokazujući mu mjesto gdje leži zlato, sveti Nikola reče:» ustani, uzmi svoje zlato i oslobodi momka». – Rekavši to, on postade nevidljiv. Velmoža Epifahije se probudi sav drhteći, ode do mjesta u palači koje mu svetitelj pokaza, i nađe zlato koje sam bijaše tamo ostavio. Tada, obuzet strahom i ispunjen radošću, on reče: Slava Tebi, Kriste Bože, Nado svega roda kršćanskog; slava Tebi, Nado beznadežnih i brza utjeho očajnih; slava Tebi, jer si pokazao svjetlo cijelome svijetu i brzo ustajanje palih u grijeh – svetoga Nikolaja, koji iscjeljuje ne samo tjelesne bolesti nego i duševne sablasni. –
9 10

Mihail Kerularije patrijarhovo je od 1043. do 1058. godine. Riječ je o Konstantinu Monomahu koji je carevao od 1042. do 1060. godine.

15

Sav u suzama, on pade pred časnom ikonom svetog Niolaja i reče: Blagodarim ti časni oče, jer si spasio mene nedostojnog i grješnog, i došao si k meni ništavnom očišćujući me od grijehova. S čime ću ti uzvratiti za to što si pogledao na mene i došao k meni? Rekavši to, i slično tome, velmoža ode k momku, i kada ugleda da su okovi spali sa njega, spopade ga još veći užas, i on silno ukoravaše sebe. I smjesta naredi on da momka oslobode i da ga obaspu svom pažnjom; sam pak svu noć provede u bdijenju, blagodareći Boga i svetog Nikolaja koji ga izbavi od takvoga grijeha. A kad zazvoni ta jutrenje, on uze zlato i sa momkom ode u crkvu svetog Nikolaja. Tu on s radošću, ispriča svima kakve ga milosti udostoji Bog i sveti Nikola. I svi proslaviše Boga koji tvori takva čudesa preko ugodnika svojih. A kad završi jutrenje, gospodar reče u crkvi momku: Čedo, ne ja grješni no Bog tvoj, Tvorac neba i zemlje, i sveti ugodnik Njegov, Nikolaj, neka te oslobode ropstva, da bi i meni makar bila oproštena nepravda koju sam ti iz neznanja učinio. Rekavši to, on razdjeli zlato na tri djela: jedan dio dade crkvi svetog Nikolaja, drugi dade ništima, a treći dade momku, govoreći: Čedo, uzmi ovo, i nikome nećeš biti dužan osim svetom Nikolaju. Ja ću se starati o tebi kao čedoljubiv otac. Uznjevši blagodarnost Bogu i svetome Nikolaju, Epifanije ode domu svome s radošću. III U Carigradu življaše jedan blagočestiv čovjek, pun vjere u Gospoda Krista. On mnogo ljubljaše i poštovaše velikog ugodnika Božjeg, svetog Nikolaja. Jednom, spremajući se da radi nekog posla otputuje lađom u drugu zemlju, on po običaju svom ode crkvi svetog Nikolaja i pomoli se svetitelju Božjem. Zatim se oprosti sa prijateljima i susjedima, pa se ukrca u lađu i otputova. U tri sata po noći stane puhati jak vjetar i započne bura. Mornari se užurbaše oko pritezanja jedrila; priskoči im u pomoć i ovaj blagočestivi čovjek; ali se nekako spotiče i pade u more. Pomrčina bijaše strašna, vjetar strahovit, te mornari ne mogahu priteći u pomoć utopljeniku, mada ga svi žaljaše i prizivaše. A on onako obučen, boreći se sa valovima i tonući vikaše: «Sveti Nikola, pomozi mi!» - I, o čuda! On se odjednom nađe u svojoj kući u Carigradu, iako mu se činilo da je još u dubini mora. Ukućani njegovi, čuvši njegov glas, upališe svijeće; zatim potrčaše i susjedi; i vidješe njega gdje stoji usred kuće, govori gromko, dok mu se odijelo cijelo mokro cijedi od morske vode. Svi se skameniše od užasa i straha, nesposobni da riječ progovore. A utopljenik im reče: braćo, što se ovo zbiva? Znam da se jučer oprostih sa svima vama, pa odem na lađu; lađa se otisnu i mi plovljasmo pučinom; zatim puhnu silan vjetar, nastade bura, mornari se užurbaše oko jedrila, a ja se nekako spotakoh, i zahvaćen vjetrom padoh u more, i prizivah u pomoć svetog Nikolu. A sada gdje sam, ne znam. Recite mi, da nisam poludio? Što se to dogodilo sa mnom? – A oni čuvši što on govori i vidjevši kako mu morska voda curi iz odijela, razumješe da se dogodilo divno čudo. I svi se stadoše radovati s njim, i dugo od radosti plakahu, i klicahu: Gospode pomiluj! – Zatim se utopljenik presvuče i ode u crkvu svetog Nikolaja. I ostatak noći provede u molitvi, plačući, metanija praveći i blagodarnost uznoseći Bogu i ugodniku Njegovom, svetom Nikoli. IV U Antiohijskom kraju, blizu Saracena, življaše jedan vrlinski i bogobojazan čovjek, po imenu Agrik, i imaše jedinca sina Vasilija. Bijaše Agrik ukrašen blagodaću Božjom; i imaše veliko bogatstvo; i imaše veliku vjeru i ljubav prema svetom ocu Nikolaju Čudotvorcu. Svake godine on svečano proslavljaše praznik svetog Nikolaja , i postavljaše dvije trpeze; jednu ubogima, a drugu prijateljima, susjedima i ostalima. Na pet mjesta od grada Antonohije nalaziše se crkva, posvećena svetom Nikolaju. Tamo se svake godine o prazniku svetog Nikolaja sakupljaše mnogo naroda. Jedne godine o tom prazniku hrljaše silan svijet ka svetoj

16

crkvi. Pobožni Agrik posla crkvi sina svog Vasilija sa slugama svojim, rekavši sinu: Idi, čedo, crkvi svetog oca Nikolaja, i postupi onako kako si naučio od nas prijašnjih godina, večernje bogosluženje odstoj sa strahom, tako i cijelo jutrenje, i božanstvenu liturgiju, pa se potom vrati kući na ručak, a ja i mati tvoja spremit ćemo sve što je potrebno ništima. Saslušavši pažljivo ove riječi svoga oca, Vasilije s radošću ode k crkvi. No za vrijeme jutarnjeg bogosluženja naletješe Saraceni, opkoliše crkvu i zarobiše sve ljude, među njima i Vasilija. I sve ih kao roblje odvedoše na ostrvo Krit; i tu Vasilija, kao veoma lijepog mladića, dadoše Saracenskom knezu Amiru. Ostalo pak roblje, jedne prodaše, a druge tamnicu zatvoriše. Saracenski knez odredi Vasilija da njega osobno dvori i služi. Kada roditelji Vasilijevi to čuše, udariše u plač i ridanje, i umjesto radosnog svetkovanja njih dostiže tužno svetkovanje. Obuzeti tugom oni dvije godine ne praznovahu praznik svetog Nikolaj, no jednako naricahu i suze ronjahu, i ovako govorahu: Sine naš mili, mi te sada sa vršnjacima tvojim ne vidimo, i rukama ne grlimo, i usnama ne cjelivamo. Bolje bi bilo da smo te na postelji bolesnog dvorili, rukama podizali i okretali, nego što si pao u ruke neznabožnih ljudi. I da te je smrt snašla, mi bismo sa radošću predali tvoje tijelo zemlji. I srce se naše ne bi ovako kidalo. Na takvo njihovo naricanje i cviljenje stjecahu se k njima i srodnici i susjedi, da ih tješe u njihovom bolu i jadu. I tješeći ih, govoraše im: Zašto ste tako malodušni u tuzi? Zar vam nije poznato kakva mnogobrojna čudesa i na suhom i na moru, čini čudesni sveti Nikolaj? On izbavlja od mača, i od svake ne zaslužene smrti; izbavlja iz ropstva. Slušajući takve riječi od bližnjih svojih, Agrik se donekle utješi, pa reče ženi svojoj: kakva nam je korist što ovoliko plačemo? Eto, već je treća godina otkako cvilimo; zaboravismo i na praznik svetog Nikolaja; i ne otiđosmo k njemu o prazniku. Nego poslušaj me sada: hajde da spremimo svijeće, jelej i tamjan, pa da odemo k svetitelju i pomolimo mu se sa vjerom, da nas utješi u tuzi za našim sinom Vasilijem i da nas ohrabri nadom. Jer on nam može sina našega vratiti, ili nas na neki način obavijestiti o njemu da li je živ ili mrtav. – čuvši to, žena mu reče: Dobro kažem, gospodine, da uradimo kao što predlažeš, pošto će skoro i praznik svetog oca Nikolaja. I tako uradiše: s radošću pohitaše k crkvi svetog Nikolaja. I kao što valja svetkovaše praznik, pa se vratiše kući svojoj. Kod kuće pripremiše večeru, pozvavši na nju sve svoje srodnike i bližnje susjede. I stadoše jesti i piti slaveći Boga, i spominjajući čudesa svetog oca Nikolaja. U to vrijeme počeše psi silno lajati u dvorištu. Agrik reče momcima svojim: idite i vidite što psi toliko laju, da li je posrijedi neka zvijer ili nešto drugo. – Momci iziđoše, ali ništa ne vidješe, dok psi dalje strahovito lajahu. Tada Agrik uze svjetiljke, i sa ostalima pođe da vidi što je to. I ugledaše usred dvorišta čovjeka u saracenskom odijelu. Uplašivši se, oni ne znadoše tko je to. A kada Agrik priđe bliže, on vidi mladića sa bocom punom vina u ruci; i gledaše ga ništa ne govoreći, sav obuzet strahom i radošću. Zapaljen, on napokon progovori: O, čedo moje Vasilije! Da li to ja stvarno vidim tebe? Jesi li to ti ili tvojasjenka? – Mladić Vasilije odgovori brzo: Ja sam, oče, sin tvoj jedinac, koga Saraceni zarobiše i ma Krit kao roba odvedoše. Kada to Agrik ču, poleti, zagrli sina, i stade ga ljubiti; i pitaše ga : Čedo moje slatko, reci mi, kako pobježe iz bezbožnih ruku Saracenskih? Sa kim si se, čedo moje, posavjetovao o tome? Hajde, ispričaj sve ocu svome. – A sin reče ocu svome: oče, ništa ne znam o tome što me pitaš. No ovo jedno znam: Sada prisluživah kneza Saracenskog sa večerom. Jer kada me zarobiše i na Krit odvedoše, tamo me dadoše Saracenskom knezu Amiru. I od toga vremena knez Amir me odredi da služim vinom, stojeći pred njim za vrijeme objeda sa punom čašom vina, kao što me, oče sada vidiš. I eto ne znam, kakva me to sila iznenada uze, i sa svom čašom koju još u ruci držim, kao nekim vjetrom prenese i stavi ovdje, i vidjeh gdje me na ovo mjesto postavlja sveti Nikolaj.

17

Čuvši to, Agrik se ispuni radosti zbog velikog čuda, uze sina za ruku i predade ga materi njegovoj. A ona vidjevši sina od radosti plakaše, i mnoge mu mile riječi govoraše, i zagrlivši ga, neprestano ga cjelivaše, a i ovako govoreći: Sada te vidim, premilo čedo moje Vasilije. Sada te neočekivano rukama svojim grlim. Sada, čedo moje slatko, imam tebe – utjehu duši mojoj. Sada se sve tuge materinskog srca mog razriješiše, jer evo sva blaga moja u rukama svojim držim. Kada to čuše ljudi iz okolnih mjesta, brzo se stekoše na radost i veselje, povodom takvog neiskazanog čuda. I bi priređena česta svetkovina u čast svetom i velikom ocu Nikolaj Čudotvorcu, slaveći Presvetu Trojicu, Oca i Sina i Svetog Duha, sada i uvijek i kroza sve vjekove. Amen. V Jednom u Kijevu, o prazniku svetih mučenika Borisa i Gljeva, sleže se silan svijet iz svih gradova i sela, na praznik svetih mučenika. Neki Kijevljanin, koji imaše velik vjeru k svetome Nikolaju i k svetim mučenicima Borisu i Gljebu, sjede na lađu za Višgorod da se tamo pokloni grobu svetih mučenika Borisa i Gljeva11, i ponijevši sa sobom svijeće, tamjan i prosfore- - sve što je potrebno za dostojno praznovanje. Pošto se pokloni moštima svetih i dušu ispuni radošću, on lađom krenu natrag kući svojoj. Za vrijeme tog putovanja rijekom Dnjeprom, žena njegova koja držaše dijete u rukama, zadrijema i ispusti dijete u vodu, i ono potonu. Otac stade čupati sebi kosu na glavi, vapijući: «Teško meni, sveti Nikolaje, zato li ja imam tako veliku vjeru u tebe, da ti ne spasiš dijete moje od utapanja. Tko će biti nasljednik moga imanja? Koga ću naučiti da svečano proslavlja tvoj praznik? Kako ću javljati veliko milosrđe tvoje koje si izlio na sav svijet i na mene bijednog, kada se udavilo dijete moje? Ja sam htio da ga naučim prosvjećujući ga čudesima tvojim, da bi me poslije smrti moje hvalili što rod moj svetkuje svetog Nikolaja. Međutim, svetitelju, ti si ne samo ožalostio mene, nego i sebe, jer će se uskoro morati prekinuti slavljenje tebe u mom domu, pošto sam star i očekujem kraj. Da si htio ti si mogao spasiti dijete; ali ti si dopustio da se ono utopi i nisi spasio jedinče moje. Ili ti smatraš da ja ne znam čudesa tvoja? Ta njima broja nema, i jezik ljudski nije u stanju da ih ispriča. I ja, oče sveti, vjerujem, da je tebi moguće sve što zaželiš, ali su bezakonja moja pretjerala. Tek sada, kidan žalošću, ja sam shvatio: da bi se meni sva tvar pokoravala kao Adamu u raju do grijehopada, da sam bezprijekorno držao zapovjedi Božje. Međutim, sada sva tvar ustaje na mene: voda potapa, zvijer rastrže, zmija proguta, munja sagori, ptice iskljuju, stoka bijesni i izgazi sve, ljudi ubijaju, kruh dat nam za hranu nije nas nasitio, i, po volji Božjoj, biće nam na pogibao. Mi, obdareni dušom i razumom i stvoreni po slici Božjoj, ne izvršavamo, kako treba, volju Tvorca svoga. O, sveti oče Nikolaje, nemoj se razgnjeviti na mene što ja ovako smjelo govorim, jer ja ne gubim nadu u spasenje, imajući tebe za pomoćnika». Žena pak njegova čupaše sebi kosu i udaraše se po obrazima. Najzad oni stigoše do grada, i ucviljeni uđoše u svoju kuću. Nastupi noć, i tada arhijerej Kristov Nikolaj, brz na pomoć svima koji ga prizivahu, učini divno čudo, kakvoga nije bilo u to vrijeme. Noću on izbavi iz rijeke utopljeno dijete i položi ga živo i nepovrijeđeno na horu hrama svete Sofije. Kada dođe vrijeme za jutarnje bogosluženje, crkvenjak uđe u crkvu i ču dječji plač na horu. I dugo on stajaše razmišljajući, tko je to pustio ženu na hor. Zatim ode onome koji je održavao red na horu i stade ga koriti; ovaj se pravljaše da ništa ne zna. No crkvenjak ga ukoravaše: Ti si uhvaćen na djelu, jer djeca se deru na horu. – Ovaj se uplaši, i prišavši lokotu vidi da je nedirnut i ču dječji plač. Popevši se na hor, on ugleda pred ikonom svetog Nikolaja, djetešce
11

Mošti svetih mučenika Borisa i Gljeva nalaziše se tada još u Višgorodu Kijeskom. A čudo o kome je riječ dogodilo se između 1087. i 1091. godine.

18

pokislo od vode. Ne znajući što da misli, on obavijesti o tome mitropolita. Odsluživši jutrenje, mitropolit posla da se ljudi sakupe na trgu, i da ih upita čije djetešce leži na horu u crkvi svete Sofije. Svi građani pođoše u crkvu, čudeći se otkuda se stvorilo na horu, dijete mokro od vode. Dođe i otac djetetov, da vidi to čudo, i ugledavši djetešce prepozna ga. Ali, ne vjerujući sebi, on ode k svojoj ženi, i ispriča joj sve po redu. A ona odmah stade prekoravati muža svoga, govoreći: Pa kako ti to ne shvaćaš, da je to čudo, učinjeno svetim Nikolajem. Ona hitro ode u crkvu, prepoznaše svoje dijete, i ne dodirnuvši ga pade pred ikonu svetog Nikolaja i moljaše se sa umiljenjem i suzama. A muž, stojeći podalje, ronjaše suze. Čuvši o tome svi se ljudi slegoše da pogledaju čudo. I skupi se sav grad, slaveći Boga i svetog Nikolaja. A mitropolit priredi časni praznik, kao što se to radi na sam dan praznovanja svetog Nikolaja, proslavljajući Svetu Trojicu, Oca i Sina i Svetoga Duha. Amen.

19

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful