ŽITIJE PREPODOBNOG OCA NAŠEG JEFREMA SIRINA1 Sveti Jefrem se rodio u Siriji, u gradu Nizibiji2, od kršćanskih roditelja, u vrijeme

cara Konstantina Velikog3. Još u mladim godinama odriče se svijeta, ode u pustinju, i postane monah. I dobije od Boga dar mudrosti, te je iz njegovih usta tekla kao slatka rijeka blagodat, natapajući umilenjem duše, sviju koji su slušali njegove pouke. A to je bilo proreknuto prije nego on odraste. Jer dok je još bio dijete, njegovi roditelji vidješe u snu za njega ovo: na jeziku njegovom niče vinova loza, i toliko poraste, da granama i grožđem ispuni cijelo podnebesje, te se sve ptice nebeske sakupljahu i jeđaše grožđe. I koliko one više jeđaše, toliko vinograd više rađaše. A kada je u pustoj gori sveti Jefrem, prepun umilenja i skrušenosti srca, monahovao, jedan od bogonosnih otaca vidje u snu čovjeka strašna , koji je sijao kao anđeo, gdje drži u ruci svitak ispisan i upita: Tko može da primi i sačuva ovaj svitak? I dođe mu glas odozgo: Nitko drugi osim Jefrema, ugodnika mog. – A stajaše pred njim Jefrem, i otvori usta svoja, i čovjek koji se bijaše javio metnu svitak u usta Jefremu. I on ga pojede i proguta. I ubrzo zatim počne prepodobni Jefrem, govoriti i pisati pouke korisne, koje mogu svakoga tko ih čita ili sluša tronuti, i strahu Gospodnjem privoditi, i na pokajanje pobuđivati, što je očigledno iz njegovih bogonadahnutih knjiga. Ali još jedan od velikih svetih staraca vidje u snu ovakvo viđenje o svetom Jefremu: Po naređenju Božjem Anđelske Sile s neba silažahu, držeći u rukama svitak ispisan iznutra i govorahu jedan drugome: Tko treba da dobije ovaj svitak? I jedni govorahu ovaj,- drugi onaj,a treći rekoše: Zaista su sveti i pravedni ti koje spominjete, ali niti jedan od njih ne može dobiti ovaj svitak osim Jefrema, krotkog i smirenog srca. – I vidje starac gdje taj svitak bi dan Jefremu. I ustavši ujutro, čuje blaženog Jefrema, gdje bratiji govori pouke, kao da izvor ključaše iz usta njegovih. Jer iz usta njegovih izvirahu riječi od velike koristi. I vjerovaše da je od Duha Svetoga sve što izlazi iz usta njegovih. I proslavi Boga koji takvu blagodat daje slugama svojim. Jednom poželješe prepodobni Jefrem da ide u grad Edesu4, pa se pomoli Bogu govoreći: Gospode Isuse Kriste, udostoji me da vidim grad Tvoj, i pošalji mi u susret takvoga čovjeka, koji bi korisno porazgovarao sa mnom o Svetom Pismu. – Pošto se tako pomoli, on se približi gradu. I kad uđe na vrata, sretne ga žena bludnica. Ugledavši je, sluga Božji se ožalosti, i u sebi se obrati Bogu govoreći: Gospode, prezreo si molbu sluge Tvoga, jer kako će ova raspravljati sa mnom o riječima Svetoga Pisma? A i žena stajaše gledajući ga. I upita je sveti Jefrem: Reci mi, ženo, zašto stojiš i gledaš me? Žena odgovori: gledam te, jer sam ja žena, postala od čovjeka. A ti ne gledaj u mene, već u zemlju, od koje si postao. Čuvši to, Jefrem se začudi takvom odgovoru njenom, i proslavi Boga koji je takav um dao ženi. I uvidje da Gospod nije prezreo njegovu molbu. I ušavši u grad, ostade u njemu mnogo dana. U kući pak u kojoj stanovaše, do njegove sobe stanovaše neka žena bludnica. Potaknuta od lukavog demona, ona zaželi da uvrijedi starca. I otvorivši prozorčić koji bijaše na zidu, ona ugleda starca gdje stoji i kuha sebi jelo. I reče mu: Blagoslovi Gospodine! Prepodobni pogleda na prozorčić, i vidjevši gdje viri, odgovori joj: Gospod te blagoslovio! Žena ga upita: Što nedostaje tvome jelu? Svetitelj odgovori: Tri kamena i malo blata potrebno je, da se zatvori prozorčić, kroz koji ti ovamo viriš. A žena mu bez stida reče: To ti najprije progovorih, a ti si već ustao protiv mene. Ja želim da legnem s tobom, a ti me prvom riječi odbijaš. Odgovori joj sluga Božji: Ako želiš da legneš sa mnom, onda dođi na mjesto koje ti
1 2

Sveti Jefrem je prozvan Sirinom, tj. Sirijcem, pošto se Mezopotamija, u kojoj se on rodio, pribrajala Siriji. Nizibija (ili Nizibida) – veliki i mnogoljudni grad u provinciji Magdoniji u Mezopotamiji, - na granicama rimske imperije i perijskog carstva. 3 Car Konstantin Veliki carevao je od 306 do 337 godine. 4 Edesa- grad u Mezpoptamiji; u njemu se nalazio nerukotvorni lik Spasitelja i svete mošti apostola Tadeja.

budem označio, i leći ćemo zajedno. Bludnica reče: Označi mjesto, i doći ću. Odgovori sveti Jefrem: Ako si me zaželjela, onda ne možeš leći sa mnom, osim u sred grada. Upita ga žena: Zar se ne stidimo ljudi? Svetitelj odgovori: Ako se stidimo ljudi, onda koliko više treba da se stidimo, i ujedno sa tim bojimo Boga, koji zna tajne ljudske. Jer On ima da sudi cijelome svijetu, i da svakome da po djelima njihovim. – Čuvši to, bludnica bi dirnuta riječima njegovim, i došavši k njemu, ona pripade k nogama njegovim, plačući i govoreći: Slugo Božji! Uputi me na put spasenja, da bih se izbavila od mnogih mojih zlih djela. I prepodobni Jefrem je pouči mnogim stvarima iz Svetoga Pisma; utvrdi je u pokajanju, i uputi u ženski manastir. I tako spasi dušu njezinu od odvratnih bezakonja. Opet druga neka razvratnica pristupi prepodobnom Jefremu, kada je on jednom prilikom putovao nekuda. I htjede ona ili da ga navede na grijeh, ili da ga naljuti, jer ga nitko nikada nije vidio ljutog. I reče joj prepodobni. Hajde za mnom! I ona pođe za njim. I kada stigoše u jedno mnogoljudno mjesto, on joj reče: Ovdje hoću da legnemo i da učinimo grijeh! A ona, vidjevši narod, reče mu: Kako to možemo ovdje učiniti, kada je toliki narod; zar nije sramota? Odgovori joj prepodobni: Ako se stidiš ljudi, koliko onda više treba da se stidimo Boga koji zna tajne srca! – I žena otiđe od njega posramljena, ne mogavši svetitelja ni na grijeh navesti, ni na gnjev potaknuti. Jer on zaista bijaše čovjek nezlonamjeran, i krotak, i veoma ne gnjevan. O njegovoj ne ljutitosti govori se i ovo: Kada je jednom bio u pustinji, učenik mu njegov u određeno vrijeme donošaše hranu. Ali jedanput, noseći mu hranu, on slučajno, ne htjevši, razbi posudu, u kojoj bijaše hrana. I poboja se ljutnje starca. A starac, vidjevši ga utučena, rekoše mu: Ne sekiraj se, brate! Pošto hrana nije htjela da dođe k nama, mi ćemo otići k njoj. – I otišavši, sjedne kraj razbijene posude, pa skupljaše jelo i jeđaše. Tako on bijaše ne gnjevan. I pričaju za njega, da otkako je postao monah, nikada se ni na koga nije naljutio. Prepodobnom Jefremu bi otkriveno o svetom Vasiliju Velikom ovo: vidje u viđenju ognjeni stup koji dosezaše do neba, i začu glas: Jefreme, Jefreme! Kao što vidiš ovaj ognjeni stup, takav je Vasilije. – Stoga on zaželi da vidi Vasilija, i otputova u Kesariju Kapadokijsku. I našavši ga u crkvi gdje poučava narod, on ga stade gromkim glasom slaviti govoreći: Uistinu je veliki Vasilije! Uistinu je stup ognjeni Vasilije! Uistinu Duh Sveti govori ustima njegovim. A neki od naroda rekoše: Tko je ovaj starac što ovako hvali arhiepiskopa? Gle, ulaguje mu se, da bi nešto dobio iz njegovih ruku. – A poslije službe Božje, kada prepodobni Jefrem sa svetim Vasilijem počne prijateljski razgovor, upita ga sveti Vasilije: Zašto si me takvim pohvalama slavio? Odgovori prepodobni Jefrem: Zato što vidjeh goluba bijelog gdje sjedi na tvome desnom ramenu, i šapuće ti na uho ono što si ti govorio narodu. I još: ognjeni jezik govoraše iz usta tvojih. Reče mu Sveti Vasilje: Što slušah o tebi, sada zaista i vidim, žitelju pustinje i ljubitelju pustinjačkog molitvenog tihovanja. Piše u proročanstvu Davidovom: Jefrem je krepost glave moje (Ps.59,9). Ove proročke riječi uistinu dolikuju tebi: jer si mnoge uputio na vrlinu, i učvrstio; a krotkost tvoja i ne zloba srca tvog, sjaju svima kao svjetlost. – I posveti ga sveti Vasilije za prezvitera, i otpusti s mirom. Ali, priča se za njega, da nikada nije htio liturgisati, jer je smatrao sebe nedostojnim da služi takvim Velikim Tajnama božanskim. A često se pričešćivao kada su drugi služili svetu liturgiju. U prezviterskom činu on je usrdio služno spasenju drugih, propovijedajući riječ Božju. Prepodobni Jefrem je gajio veliku ljubav prema prepodobnom Avramiju Zatvorniku, čiji se spomen praznikuje dvadeset i devetoga desetog. I često su jedan drugoga posjećivali, i iskušavali se međusobnim korisnim razgovorima. I kada blaženu Mariju, nećaku Avramijevu, snađe sablazan od vraga, prepodobni Jefrem molitvama svojim mnogo pomogne njezinom spasenju. Jer je on silno patio zbog onih koji padaju u grijehe, i veoma se trudio da ih popravi.

Prepodobni Jefrem je nekada boravio u pustinji, služeći Bogu u molitvenom tihovanju, gdje i mnoge učenike sakupi; a nekad je po naređenju Božjem, boravio u gradu Edesi, gdje je svojim poukama mnoge ljude privodio pokajanju, i propale duše vraćao Bogu. U duše korisnim propovijedima on je bio toliko izobilan, i blagodati Božje prepun, da su ga grlo i jezik od silnog govorenja izdavali. Ali on nije prestajao govoriti, jer mu je um bio pogružen u dubini mudrosti i znanja. Uz to bio je i veoma smiren, i na sve je moguće načine izbjegavao ljudsku počast i privremenu slavu. Jednom su htjeli da ga silom uzmu za episkopa. Saznavši za to, on se napravi lud i stade juriti kroz grad Edesu vukući za sobom haljinu svoju. Pritom je, grabio kruhove i voće što su prodavali, i jeo. Vidjevši to, ljudi su smatrali da je poludio. A on pobježe iz grada, i skrivaše se sve dok drugi ne bi postavljen na to mjesto. Prepodobni Jefrem je neprestano provodio u molitvi i dane i noći. Pošto je imao dar umilenja i suza, on je stalno plakao, sjećajući se sudnjeg dana, i pišući o njemu i govoreći mnogo. Malo je spavao, malo jeo, i to samo toliko da ne iznemogne i ne umre od gladi i nespavanja. Bio je puki siromah, voleći siromaštvo više od bogatstva, kao što u svome zaviještanju sam kaže za sebe: Jefrem nikada nije imao ni zlata, ni srebra, ni kovčežić. Jer posluša dobrog učitelja Krista koji govori: «Ne stječite ništa na zemlji.» U to vrijeme bijaše jeretik Apolinarije. On je zlo učio o ovaplođenju Gospodnjem. Ali je bio rječit, i vičan jelinskoj mudrosti, i veliku pomutnju izazva u Crkvi Božjoj. I mnoge zavede u svoju jeres. I tome jertiku od mladosti do starosti bijaše jedan trud i jedan posao: da zbuni pravoslavne, i da ih privlači svojoj zlo namjeri. I napisa mnoge knjige protiv pravovjernih. Od njih se izdvajahu dvije, u kojima upotrijebi svu svoju dušegubnu vještinu, okomljujući se na pravoslavne. A te dvije knjige čuvala je jedna žena, njegova ljubavnica. Saznavši za te knjige, prepodobni Jefrem pronađe protiv jeretikove vještine neobičnu vještinu. Jer on dođe kod te žene tajno, i veoma hvališe Apolinarija, predstavljajući se kao njegov učenik. Pa pošto tobože želi da se nauči njegovoj nedokučivoj mudrosti, on ju zamoliše da mu da na kratko vrijeme te Apolinarijeve knjige što su kod nje, da bi iz njih prepisao najbitnije stvari. A žena, držeći da je on zaista učenik njezinog ljubavnika, dade mu ove knjige s tim da ih što prije vrati, i da nikome ne priča o tome. Uzevši knjige, sveti Jefrem ih odnese u svoju obitelj. Pa pošto napravi ljepilo, on tako prilijepi list uz list, da se na oba dvije knjige dobi kao neko drvo ili kamen; i niti jedan se list ne mogaše odjeliti od drugog. I tako odnese ženi. A ona ih uze, i pogledavši unutra, ona ih stavi na mjesto. Poslije toga, planu opet prepirka između pravoslavnih i Apolinarija, koji već bijaše ostario. I kad mu ponestade prepiračke vještine, zbog staračke izlapljelosti, on htjede da iskoristi one dvije knjige. Ali kada ih uze, ne mogaše ih otvoriti, jer čvrsto slijepljene one bijahu okamenile. Stoga se veoma postidi, i povuče se pobijeđen i posramljen. I uskoro se od tuge i stida liši ovog života, zlu izvrgnuvši kukavnu dušu svoju. Prepodobni otac Jefrem pošto bogo ugodno poživi mnogo godina i privede mnoge spasenju, providje svoj kraj, i napisa poučne zavjete svojim učenicima. Odbolovavši malo, on u dubokoj starosti otiđe k Gospodu5. A njegovo česno tijelo bi sahranjeno u njegovoj obitelji što je u pustinji, u okolici grada Edese, u Siriji. Sveta pak duša njegova stoji sada pred prijestoljem Gospodnjim, zauzimajući se za nas, da molitvama njegovim dobijemo oproštaj grijehova, i blagodaću i milosrđem Gospoda našega Isusa Krista, kome slava zauvije. Amen.

5

Sveti Jefrem se mirno upokojio 373. godine.