ŽITIJE SVETOG OCA NAŠEGA GRIGORIJA BOGOSLOVA Arhiepiskopa Carigradskog Sveti Grigorije Bogoslov je rođen u Kapadokiji, u gradu Nazianzu1

, zbog čega se i naziva Nazianzin. Roditelji mu bijahu blagorodni i ugledni: otac Grigorije, majka Nona. Otac mu najprije bijaše neznabožac, jer je bio rođen od nekršćanskih roditelja: od oca Jelina i majke Jevrejke, pa se držao i jelinske zablude i jerejskog nevjerja. A majka svetog Grigorija, blažena Nona, bijaše kršćanka, rođena od kršćanskih roditelja, i od malena odgajana u vjeri i strahu Božjem. Po namjeri Božjoj ona bi udata za neznabožnog muža, da bi i njega privela u svetu vjeru, po riječi apostola: Muž nekršten osvijesti se ženom krštenom (1 Kor. 7,14), - što i bi. Jer Nona, govoreći uvijek svome mužu riječi bogo mudre, i usto moleći se usrdno Bogu za njega i pomoću Božjom prevede ga u kršćanstvo. I muž njen imaše od Boga ovakvo viđenje u snu: Pjevao je on iz Davidovog psalma stihove, koje nikada u ustima imao nije, osim ako ih nije bio čuo od supruge svoje koja se često molila. Sam pak, on se nije niti molio niti je znao, niti je htio da se moli. Te riječi iz psalma koje je pjevao u snu, bile su ove: Obradovah se kad mi rekoše: Hajdemo u dom Gospodnji! (Ps. 121,1). I pjevajući to, on je u srcu osjećao nekakvu milinu. I trgnuvši se iz sna, radovaše se. I ispriča to svojoj ženi. A ona shvatiše da to sam Bog priziva njenog muža svetoj Crkvi svojoj. I stade ga od tada marljivije poučavati kršćanskoj vjeri. I uputi ga na put spasenja. Dogodi se da se u to vrijeme nalazio u Nazianzu sveti Leontije, episkop Kesarije kapadokijske, koji je išao u Nikeju na Prvi Sveti Vaseljenski Sabor. Blažena Nona dovede ovome svetitelju svoga muža Grigorija, te ga ovaj svojim rukama krsti. Poslije svetog krštenja Grigorije stade voditi pravedan i bogo ugodni život, kao što i dolikuje istinskom i pravom kršćaninu. I Grigorije pokaza toliki napredak u pobožnosti i dobrim djelima, da je kasnije bio izabran za episkopa u istom gradu Nazianzu. Ali o tome će biti riječi kasnije. Živeći sa takvim mužem u česnom braku, blažena Nona željaše da dobije muško dijete. I prinošaše tople molitve Davaocu svih dobara, da joj podari sina. I obećavaše još prije rođenja, kao nekada Ana za Samuila, da će, ako dobije sina, dati ga na službu Bogu. I Gospod, koji tvori volju bogobojažljivih, i sluša molitve njihove, usliša molitvu srca žene pobožne, i u snu joj preko božanskog otkrivljenja, pokaza dijete koje će roditi. I vidje Nona sina prije rođenja, kakav izgleda u licu, i saznade mu ime. I kada dođe vrijeme, ona rodi muško dijete, i nazovu ga Grigorije kao otac, kao što je u snu bilo rečeno. To bijaše oko 330. godine. Veliku blagodarnost uznošaše ona Bogu, i dijete potpuno prepusti Božjoj promisli. I odmah mu sasvim pokloni ono što od Njega izmoli molitvom. Ali ga odmah ne krstiše. Jer u to vrijeme bijaše običaj u mnogih kršćana da krštenje odgađaju do onog uzrasta i godina u kojima se Gospod naš Krist krsti od Jovana na Jordanu, tj. do tridesete godine. Ali kasnije, iz opravdanih razloga, ovaj običaj bi ukinut od ovog svetog Grigorija Bogoslova, i od Vasilija Velikog, i od Grigorija Ninskog, i od drugih velikih Otaca. I po tom drevnom običaju, dijete, sveti Grigorije ne bi odmah kršten, nego krštenje njegovo bi odloženo do njegove tridesete godine. A kada dijete Grigorije malo odraste, dadoše ga, po običaju, da uči školu. I rastući po godinama, on rastijaše i razumom. I shodno imenu svom2, Grigorije bijaše oštrouman, budan i marljiv u učenju, i prerastaše svoje vršnjake. Njemu ne smetahu dječačke godine, da razumije i shvati, ono što samo zreli ljudi mogu da shvate. Još u djetinjstvu bijaše vrlo ozbiljan: mrzio je dječje igre i male predstave; vježbao se u vrlinama i učenju, i nije gubio vrijeme na
1

Druga ili Velika Kapadokija – veoma prostrana oblast u sredini istočnog dijela Male Azije, ka zapadu od izvora rijeke Eufrata. Nekada je Kapadokija bila jedna od najznačajnijih država Azije, ali je zatim izgubila svoju samostalnost i ušla u sastav Rimske carevine kao njena provincija, u 17 ili 18 godini poslije Krista. – Nazianz je bio maleni grad u jugozapadnom dijelu Kapadokije, danas na tome mjestu stoje samo ruševine. 2 Grigorije na grčkom znači: budan, marljiv bodar.

besmislice. A kada prilično bijaše narastao, pobožna majka poučavaše ga u pobožnosti mnogim materinskim savjetima. Pričala mu je kako je on plod njezine molitve, kako ga je usrdnim molitvama dobila od Boga, i kako ga je prije začeća obećala Bogu na služenje. I dobri Grigorije slagaše u srcu svom riječi majčine, i prosvjećivaše dušu svoju vjerom, nadom i ljubavlju ka Kristu, istinitom Bogu. A vrlo zavolješe cijelomudrenost duše i čednost tijela, i zavjetova se da će svoju čednost marljivo čuvati do kraja života. Na ovo bi upućen s jedne strane, čestim majčinim poukama ljubavi, a s druge, jednim snom koji je imao u dječačkim godinama. O tome snu pričao je kasnije i sam ovo: Spavajući jednom, on vidi u snu gdje dvije djevice stoje blizu njega. Obučene u bijele haljine, one bijahu divne, i po uzrastu i godinama ravne. Na njima ne bijaše nikakvih spoljašnjih nakita: ni zlata, ni srebra, ni bisera, ni dragog kamenja, ni svilenih mekih haljina, ni zlatnih pojasa. Ne bijahu gorde sa ljepote svoje, niti ohola pogleda, niti im kose bijahu raspletene, čime obično svjetovne djevojke love mladiće, i o čemu se obično brinu. No ove dvije djevojke bijahu odjevene u obične čiste bijele haljine, pristojno opasane, imale su tanke velove ne samo preko glave, nego i preko lica, očiju oborenih, obraza rumenih od djevojačkog stida, pune cjelomudrenosti. Usne im bijahu kao crvena ruža; šutljivost njihova bijaše vrlo rječita pristojnošću. Gledajući ih, on osjećaše veliku radost u srcu svom, i mišljaše da nisu rođene na zemlji, nego da su nadčovječanska bića. A one, vidjevši kako im se on raduje, zavolješe ga, i grljahu ga kao dijete svoje. A kada ih on upita, tko su, i odakle su došle, prva reče da je Čednost, a druga Uzdržanje. I pričahu mu kako stoje pred prijestolom Cara slave, Krista, i kako se naslađuju ljepotom nebeskih djevica. I govorahu mu: Dijete, budi jedne misli s nama! Um svoj sjedini sa umom našim, a lice svoje napravi kao lica naša, da bi smo te, obasjana izvanrednom svjetlošću, uznijele na nebo, i postavile te blizu besmrtne Trojice svjetlosti. – Rekavši to, one se uznesu na nebo, leteći kao krilate. A dječak Grigorije praćaše ih pogledom punim ljubavi, sve dok ne zađoše u nebesa. I trgnuvši se iz sna, osjeti kako mu je srce prepuno neiskazane miline i radosti. I od toga dana njegov je duh plamtio revnosnim čuvanjem svoje čednosti. On se trudio da svoju čednost sačuva velikim uzdržanjem, izbjegavajući svako naslađivanje hranom, pijanstvom i prejedanjem. Poslije ovog svetog Grigorija blažena Nona rodi i drugog sina, Kesarija3, i kćer Gorgoniju. Učila ih je u pobožnosti i knjižnoj mudrosti. A blaženi Grigorije, želeći da se potpuno usavrši u besedništvu, filozofiju, i cjelokupnoj mudrosti jelinskoj, otputova najprije u Kesariju Palestinsku, gdje u to vrijeme bijahu čuvene škole. Tamo mu glavni učitelj bijaše Tespezije ritor. Zatim otiđe u Aleksandriju. I tamo od mnogih ljudi nakupi mnogo mudrosti, i obogati se znanjem. Poslije toga, zalivši da ide u Atinu, on sjede na lađu sa ljudima nekršćanima. A kada su bili na pučini, nastade silna bura na moru, i svi bijahu u očajanju, i oplakivahu tjelesnu smrt. Grigorije pak plakaše, bojeći se duhovne smrti, pošto još ne bijaše kršten već samo oglašen. I sjetiše se starih čudesa Božjih na vodi: prelaska Izraelaca preko Crvenoga mora, spasenja Joninog iz kitovog trbuha, i s ridanjem se moljaše Bogu, da ih izbavi od pogibije. Za tu njegovu opasnost na moru, njegovim roditeljima bi otkriveno u snu. I oni odmah stadoše na molitvu, i tople suze prolijevajući, moleći Boga da bude u pomoći njihovom sinu na moru. I Bog, čuvajući slugu svog Grigorija, na korist drugih, i spremajući ga da bude tvrđava Crkve, ukroti buru na moru i zaprijeti vjetrovima. I nasta tišina velika na moru. I svi na lađi, vidjevši da su preko očekivanja spašeni od davljenja, i kao da su se iz mrtvih vratili, proslaviše Krista Boga. Jer znaše da se more utiša zato što je Grigorije u molitvi prizivao svemoćno ime Krista Boga. Osim toga, jedan mladić, prijatelj svetog Grigorija, vidje noću za vrijeme bure Grigorijevu majku, blaženu Nonu, gdje ide po moru, hvata lađu koja tone i izvlači je na kopno. I odmah se utiša more. I mladić ospriča to viđenje svima. I svi ispovjediše da je Grigorijev Bog veliki pomoćnik, i uznesoše Mu blagodarnost, i vjerovaše Ga. A otac pak, Grigorijev, koji se u Nazianzu sa suzama molio za svoga sina
3

Kesarije, brat svetog Grigorija Bogoslova, zbog svog svetog života pribrojan liku svetih; slavi se 9. ožujka.

Grigorija, i poslije molitve zaspao, imaše ovakvo viđenje u snu: Vidje jednog demona Erina, gdje Grigoriju sprema pogibelju na moru. A Grigorije ga dohvati rukama, i pobjedi. – I po ovom viđenju otac Grigorijev saznaše da se Grigorije spasio od topljenja. I sa suprugom uznesoše blagodarnost Bogu. – A Grigorije nastavi bez opasnosti plovidbu, i stiže u Atinu. U Atini sveti Grigorije izučavaše svjetovne nauke. I svi se divljahu bistrini uma njegovog i cjelomudrenosti života njegova. Uskoro dođe u Atinu i sveti Vasilije radi izučavanja filozofije. I postadoše Grigorije i Vasilije dobri prijatelji. Dom im bijaše jedan, hrana jedna, duh jedan, umovanje jedno, i narav jedna, kao da su rođena braća. A obojica bijahu viđeni i ugledni u Atini. Jer za kratko vrijeme preskočiše svoje učitelje, te oni, učenici, postadoše učitelji svojim učiteljima. U to vrijeme nad Rimljanima i Grcima carevaše Konstancije, sin Konstantina Velikog, a u Atini izučavaše filozofiju Julijan, koji kasnije postade car i odstupnik od Boga. O njemu je Grigorije često govorio: O! kakvo veliko zlo rimska i grčka zemlja hrane! – Jer je vidio što će od njega biti. Pošto su dosta godina proveli u Atini, i potpuno naučili sve, i prerasli atinsku mudrost, Vasilije otputova u Egipat da se tamo od duhovnih ljudi uči dubokoj mudrosti, kao što o tome piše u njegovom Žitiju4, a Grigorija umoliše Atinjani, te ga zadržaše kao učitelja. Ali, on malo ostade tamo, jer ču da mu je otac postavljen za episkopa u Nazianzu, te se odmah vrati k ocu svom u svoju otađbinu. Bilo mu je tada nešto preko trideset godina. I on onda primi sveto krštenje iz ruku očevih. I htjede da se odmah povuče iz svijeta, i udalji u pustinju, ali ga roditelji zadržaše kod kuće. Živeći kod kuće, sveti Grigorije se zavjetova da se nikada ne kune, niti uzalud priziva ime Božje. I taj zavjet održa do kraja života. On je neprestano čitao Božanske knjige, provodeći i dan i noć u bogomisliju, u razmišljanju o Bogu. I mnogo puta je imao viđenje Krista. Zatim se ukaza potreba, te ga otac rukopoloži za prezvitera. Pored toga otac je želio da ga napravi episkopom. Ali sveti Grigorije, izbjegavajući taka čin i počast, a žudeći za monaškim molitvenim tihovanjem, potajno pobježe, i pobježe u Pont k svome prijatelju, svetom Vasiliju. Sveti Vasilije je također već tada bio prezviter, i već je imao u Pontu manastir sa mnoštvom monaha. On je Grigoriju i pisao iz Ponta, pozivajući ga kod sebe. I tako njih dvojica opet, kao nekada u Atini, stadoše živjeti zajedno, imajući jedan drugog sebi za obrazac vrlina, i ugledajući se jedan na drugog. I zajednički pisahu podvižnička pravila za monahe. I provede tamo sveti Grigorije, sa svetim Vasilijem dosta vremena. Zatim umre Grigorijev brat Kesarije. I plakahu za njim roditelji mnogo. A otac sa suzama pisaše Grigoriju, nagovarajući ga da se vrati k njemu i pomogne mu u starosti. I blaženi Grigorije s jedne strane bojeći se da se ne ogriješi o oca, a s druge vidjevši potrebe Crkve, - jer Arijeva jeres tada silno potresaše Crkvu, a oca njegovog zbog naivnosti njegove bijaše obmanula malo, - ode iz Ponta u Nazianz. I pomagaše ocu u Crkvenim poslovima, i u domaćinstvu. I kada izloži ocu Arijevu jeres, izliječi mu onu malu ranu što mu ta bolest bijaše zadala. Kada se poslije smrti Konstantinova sina Konstancija na mjesto cara dođe Julijan5, ispuni se Grigorijevo proroštvo o njemu, jer taj bez zakonik napravi veliko zlo, odrekavši se Krista javno i ustrojivši gonjenje na Kristovu Crkvu. Protiv njega je ustao sveti Grigorije preko mnogih bogomudrih spisa svojih, izobličavajući njegovu zabludu i idolsku preles i lažne jelinske priče. Zakonom prijestupnik Julijan nije dugo carevao, jer je zlom smrću završio6 Poslije njega za cara postade Jovijan7, blagočestivi kršćanin. Za vrijeme njega cvjetala je Kristova vjera. Poslije Jovijana za cara postade arijanac Valent.8 I arijanska jeres se opet osili, i protjerivaše pravoslavne po cijelome svijetu. Tada u Kesariji Kapadokijskoj arijanstvo htjede
4 5

Sv. Vasilije Veliki se slavi 1. siječnja. To je bilo 361. godine. 6 Godine 363. 7 Carevao je od 363 do 364 godine. 8 Carevao od 364 do 378 godine.

da zarazi mnoge svojim zlom i pomete Kristovu Crkvu, a arhiepiskop Jevsevije , nevičan, razmišljaše, jer ne imaše uz sebe svetog Vasilija. Doznavši za to, sveti Grigorije pisa ovome, savjetujuću mu da umoli avu Vasilija da se iz Ponta vrati u Kesariju i pomogne u borbi protiv zločestih. Isto tako pisa i svetom Vasiliju, prijateljski ga savjetujući i moleći, da zaboravi prijašnju Jevsevijevu ljutnju protiv njega, i ode u Kesariju u pomoć bespomoćnima, i obrani Crkvu od arijanaca. Tako sveti Grigorije pomoću svojih pisama pomiri arhiepiskopa Jevsevija i svetog Vasilija, i napravi da sveti Vasilije dođe u Kesariju Kapadokijsku. I čim on dođe, posrami arijance, te jedni od njih zašutiše, a drugi od njih se povukoše. A arhiepiskop Jevsevije radovaše se svetom Vasiliju, i poživi s njim u ljubavi sve do smrti svoje. Na upražnjeno arhiepiskopsko presto u Kesariji pravoslavni oko 370. g. postaviše Vasilija Velikog, iako on to nije htio. A zlovjerni arijanci buniše se protiv toga, i poneseni zavišću učiniše da se grad Tiana9 odvoji od Kesarije. Jer u Tijani bijaše episkop Antim, koji se licemjerno pravio pravoslavan.odvojivši se od Vasilija sa svojim jednomišljenicima episkopima, on se proglasi mitropolitom tianskim. Na taj način se Kapadokijska ovlast podijeli na dvoje, i nastade veliki spor oko granica eparhija. Sveti Vasilije, vidjevši da su od njegove eparhije uzeli neke gradove i sela, stvori ovakav plan: između Kesarije i Tiane nalazio se mali grad Sasim10, u njemu treba osnovati episkopiju; i za episkopa postaviti čovjeka pobožna koji bi sve utišao , i mnoge duše u vjeri sačuvao. Nemajući za to mjesto čovjeka prikladna, sveti Vasilije napisa pismo svome prijatelju, svetom Grigoriju, moleći ga da se primi za episkopa u gradu Sasimu, jer nitko ne bi bio toliko sposoban da tamo utvrdi vjeru kao on. Sveti Grigorije mu odgovori, odlučno odbijajući da se primi episkopstva. I još mnogo puta pisao mu je sveti Vasilije povodom iste stvari, ali sve je bilo uzalud. Onda se sveti Vasiije diže i osobno ode u grad Nazianz. Tamo se dogovori sa starim Grigorijem, episkopom nazianskim, ocem svetog Grigorija, i oni obojica ubjediše Grigorija da se primi episkopskoga čina. I tako po sili neophodnosti sveti Grigorije postade episkop grada Sasima. Kada je to saznao tianski mitropolit Antim, koji je Sasim prisvajao svojoj eparhiji, dovede tamo vojsku da ne dopusti Grigoriju da zauzme episkopski presto. A vojska je još i put čuvala. Na putu za Sasim, sveti Grigrije saznaše za Antimovu zlobu i vojnu silu, i ode u jedan manastir, i služaše bolesnicima. Zatim se povuče u pustinju na usamljeničko monaško podvizavanje. Ali poslije nekog vremena, na preklinjanje roditelja, on se opet vrati u Nazianz, jer mu roditelji bijahu vrlo ostarjeli, i njegova im pomoć bijaše vrlo potrebna, pošto osim njega nisu imali druge djece. Jer Kesarije, drugi sin njihov, bijaše umro, kao što to ranije spomenusmo. A i kćer njihova Gorgonija, bijaše promijenila svijet. Obadvojima sveti Grigorije održa posmrtno slovo. I tako ostarjelim roditeljima, bijaše ostao samo sveti Grigorije, kao jedina zjenica očiju njihovih. I bilo je nemoguće oglušiti se o roditelje. Sveti Grigorije bio je dužan da im u starosti posluži, i da ih sahrani kada se uspokoje. Tako se sveti Grigorije vrati opet iz pustinje u Nazianz. Otac njegov Grigorije, već iznemogli starac, željaše da sin njegov Grigorije, još za života njegova, zauzme episkopski presto u Nazianzu. I moljaše, i preklinjaše, pa čak i zaklinjaše sina da pristane na to. Ali on, bez obzira na oca, vodio je sve crkvene poslove, no nipošto nije htio da zauzme episkopsko presto. I on reče ocu: Oče, nemoguće mi je da za tvoga života zaumem tvoj episkopski presto. – Otac više ne navaljivaše za to, ali prepuštajući mu svu brigu o Crkvi, govoraše mu: Sine moj, dok sam ja u životu, budi mi oslonac starosti moje, a po odlasku mom sa ovoga svijeta, učini kako ti bude najzgodnije. Poslije toga, uspokoji se stari Grigorije, episkop Nazijanski, otac svetog Grigorija11, pošto je na episkopskom prijestolju sjedio četrdeset i pet godina. Kada se upokojio, bilo mu je sto godina. I bi slavno sahranjen, jer i sveti Vasilije Veliki dođe na njegovu sahranu. A
9

Tiana – drevni grad Kapadokije, u podnožju Tavre, blizu kilikijskih klanaca. Sasim se nalazi na pedeset kilometara od Tiane i na trideset šest od Nazianza. 11 Umro je 374. godine.
10

gospođa Nona, majka svetog Grigorija, ostade u životu. Ali uskoro i ona ode k Gospodu. I njoj bijaše također sto godina12. Pošto sahrani svoje svete roditelje, i oslobodi se brige o njima, sveti Grigorije željaše da se oslobodi i vjere svjetske, jer ga narod salijetaše da zauzme episkopski presto oca svog. I on krišom ode u Selevkiju, i boravljaše pri crkvi svete prvomučenice Tekle. Odatle bi prijateljskim molbama pozvan od svetog Vasilija Velikog, da uzme na sebe brigu o sirotištima i bolnicama. Jer sveti Vasilije Veliki bijaše podigao velike domove za zbrinjavanje onih koji nemaju gdje glave skloniti. I smjesti u njima uboge i bolesne, udovice, i siromahe i starce. I i hranjaše ih. I tu brigu o njima povjeri svome milom prijatelju. I bijaše sveti Grigorije hranitelj ubogih, služitelj bolesnih, i utješitelj stranaca. U to vrijeme od jeresi arijanske, koja je već mnogo godina potresala Crkvu Božju, kao od neke hidre13 nova glava, proizađe nova jeres, i nanošaše štete mnogima. Ta jeres bijaše Makedonijeva. Ona je hulila na Svetoga Duha. Dok su arijanci ispovijedali da je Otac – Bog nestvoreni, predvječni, a Sin – stvoren, ne jednosušten sa Ocem i ne savječan; dotle su makedonijevci ispovijedali da je Sin ravan Ocu, ali su hulili na Duha Svetog: jedni su od njih govorili da je Duh Sveti stvar a ne Bog, a drugi da nije ni stvar ni Bog. I njih sveti Grigorije nazivaše poluarijancima, jer su poštivali Sina, a hulili Svetoga Duha. Ova se jeres naročito širila u Vizantu14. I saborskom odlukom svetog Vasilija Velikog i mnogih drugih pravoslavnih episkopa, sveti Grigorije bi savjetovan da, kao čovjek mudar i sila u riječi, ide u Vizant i tamo suzbije tu jeres a zaštiti prave dogmate svete vjere. Ali prije nego što on krenu za Vizant sveti Vasilije Veliki se razboli i uspokoji15. I tako se ugasi svemirski svjetilnik. Sveti Grigorije je dugo plakao za njim. I nadgrobnim slovom se oprosti sa njim. Potom krenu na put, i stiže u prijestolnicu Vizantije. Carigrad krajem 379. godine. Tu ga s radošću dočekaše pravoslavci. Ali nađu Crkvu Kristovu umanjenom, i broj se vjernih mogao lako izbrojiti, pošto je veliki dio grada bio pošao za jeresima. U rukama su jeretičkim bili i svi ogromni i divni hramovi Božji. Samo jedan mali i stari hram svete Anastasije, na koji jeretici nisu obraćali pažnju, bijaše ostavljen pravoslavnima. I sveti Grigorije se odmah dade na posao. Kao nekada David naoružan praćkom, protiv filistimljana, tako sveti Grigorije, naoružan riječju Božjom protiv jeretika, pobjeđivaše ih u prepirkama, i njihove dogmate kidaše kao paučinu. I svojim bogomudrim i bogonadahnutim riječima, on svaki dan privođaše mnoge od zla pravoslavnoj vjeri. I za kratko vrijeme toliko se umnoži Crkva Kristova, da je bilo nemoguće izbrojiti njezine vjerne. A broj jeretika se iz dana u dan smanjivao. I zbivaše se ono što u Sveto Pismu piše za dom Davidov i za dom Saulov: Dom Davidov sve više jačaše, a dom Saulov postajaše sve slabiji (2 Car. 3,2) No još arijansko i makedonijevsko zlo ne bijaše prestalo, pojavi se novi jeretik od Sirije, Apolinarije. On je zlo učio o ovaplođenju Gospodnjem: Krist tobože nije primio dušu čovječansku, nego je umjesto duše imao Božanstvo. Na taj način, ovaplođenje Gospodnje nije istinito i nije stvarno. Pošto ovaj jeretik bijaše rječit i vičan u jelinskoj mudrosti, mnoge zavede u svoju jeres. A učenici se njegovi raširiše po svim zemljama, kao udicom loveći neuke i vukući ih u pogibao. I dobri podvižnik sveti Grigorije opet imaše veliku borbu, boreći se sa ovim jereticima. One što su otpadali od Pravoslavlja on je izobličavao, prijetio, molio; druge je u vjeri održavao; a treće od pada podizao. A Apolinarijevi učenici, idući po narodu, klevetahu svetog Grigorija, kako on tobože dijeli Krista na dva sina. Uporno i svuda govoreći tu klevetu, oni uspješe da u narodu izazovu ljutnju i zlobu protiv svetog Grigorija. Jer i vodena kaplja, ako često pada, ljubi kamen. Oni koji nisu uspjeli da se snađu u riječima
12

Pravedna mati svetog Grigorija Bogoslova, umre iste godine, kad i njen suprug, 374. Ona je pribrojana liku svetih; slavi se 9. kolovoza. 13 Hidra, po mitologiji starih Grka, - slično zmiji čudovište sa devet glava, koje su ponovno izrastale kada su ih odsijecali. 14 Vizant je staro ime za Carigrad. 15 Sveti Vasilije je umro početkom 379. godine.

jeretičkim, i da shvate dubine tajne očovječenja Kristovog, stadoše umjesto pravoslavnih pastira i učitelja poštovati vukove i jeretike, i njima vjerovati. I pastira koji propovijeda istinu, smatrahu za vuka i jeretika. I izazvavši pobunu, kamenjem zaskoče svetog Grigorija, kao nekada Jevreji svetog prvomučenika Stefana, ali ga ne ubiše pošto je Bog štitio svog ugodnika. Ali pošto ne bijahu zadovoljili svoju zlobu, oni ga zvjerski ščepaše, i gradskome eparhu na sud odvedoše, kao nekog buntovnika i razloga za nerede i pobune. A svetitelj, potpuno nevin, ali krotak i smiren srcem, iako u tolikoj opasnosti od naroda, govoraše Kristu Bogu svom: Radi imena Tvog, Kriste, ako i pođem usred sjenke smrti, neću se bojati zla, jer si ti sa mnom (Ps. 22,4). A eparh, znajući da je nevin, a pritom vidjevši i očiglednu zlobu ljudsku, pusti ga na slobodu. I iziđe bez rana mučenik, bez mučenja – ponosan, imajući samo jedno: dobru volju da strada za Krista. Zbog takvih podviga i silnih borbi sa jereticima, sveti Grigorije se proču, i postade poznat svima, i svuda slavljahu mudrost njegovu, i od cijele svete pravoslavne Crkve, bi mu dat naziv Bogoslov. Kao starome Bogoslovu, svetom Jovanu, zbog djelovanja i ljubljenja učeniku Kristovom. Ovaj naziv, iako se daje svima velikim učiteljima i svetiteljima, jer su svi bogoslovili blagočesno o Svetoj Trojici, svetom Grigoriju je dat za izvanredne i izuzetne zasluge u ovom pogledu. Kao znak za njegove pobjede i trijumfe nad tako velikim i mnogobrojnim jereticima. I od tada stadoše ga svi nazivati Bogoslovom. Veoma voljen od pravoslavnih,svi su oni željeli da im on bude patrijarh. Uz to i Petar, patrijarh aleksandrijski 16, koji dođe poslije Atanasija Velikog, pisao je svetom Grigoriju Bogoslovu, htjevši da mu povjeri presto Konstantinovog grada, kao čovjeku dostojnom, i koji je tolike trudove podnio za Crkvu Kristovu. Ali zlobni ljudi spriječiše to odmah i na ovaj način: U Carigradu se nalazio jedan jelinski filozof, pristalica liničke filozofije, po imenu Maksim, po rođenju Egipćanin. Bijaše to čovjek lukav, prepreden, vješt i pakostan. On dođe k svetome pastiru, Grigoriju Bogoslovu, odbaci jelinsko bezbožje, krsti se i postade član svete Crkve. I vođaše hrđav život, licemjerno se pokrivajući pobožnošću kao ovčjom kožom: ustvari pak iznutra bijaše vuk, što se kasnije i objelodani. A svetitelj Božji Grigorije, ne znajući njegovu pokvarenost, smatrao je njegovo obraćenje u kršćanstvo za veliku stvar, pa ga primi pod svoj krov i u svoju trpezu. I učini ga klirikom. On pak, ugledajući se na Judu, pomisli da odstupi od svog oca i učitelja, i da povede borbu protiv njega. Za tu svoju namjeru nađe pomoćnika u jednom prezviteru koji se nije Boga bojao, a bio je sklon spletkama. I stade Maksim potajno sa ovim lukavo smišljati, kako da se dokopa patrijaršijskog prestola u Carigradu. Ali pošto im je za takav pothvat bilo potrebno dosta zlata, da bi mitom i poklonima pridobili mnoge za svoje istomišljenike, oni se najprije dadoše na posao da dođu do zlata. I uz pomoć Sotone dođoše do željenog zlata na ovaj način. U Vizantiju dođe sa obale Tasa jedan prezviter, i donese mnogo zlata radi kupovine mermernih ploča koje se donose iz Prikonisa. Maksim i njegov pomoćnik prevariše ovoga velikim obećanjima, te mu uzeše zlato. I ono im bijaše dosta da ostvare svoj zli plan. I tajno poslaše u Aleksandriju mnoge i velike poklone patrijarhu Petru, i episkopima i kliricima što su pored njega, moleći ga mnogo da pošalje u Vizantiju svoje episkope, koji bi Maksima doveli na patrijarski presto. Sablažnjen poklonima, Petar kao da zaboravi na svoje ranije pismo svetome Grigoriju, pristade na njihovu molbu, i odmah posla u Carigrad svoje egipatske episkope. Došavši u Carigrad, oni se nikome ne javiše, ni pastiru, ni kliru, niti kome od knezova, nego za vrijeme jutrenja uđoše s Maksimom u Crkvu, da ga posvete za arhiepiskopa. Sveti Grigorije bijaše u to vrijeme bolestan. Vijest o tome raznese se odmah na sve strane, i za tili čas sletješe se prezviteri, klitici mnogo naroda. I to ne samo pravoslavni, nego i jeretici. Jer svi bijahu iznenađeni tom potajnom zlobom, i nezakonitim posvećenjem. I raspališe se ljutnjom, i vikahu na egipatske episkope, i spriječiše ih da svoju nepravednu namjeru provedu u djelo. Postiđeni, episkopi iziđoše iz crkve, i uđoše u kuću nekoga svirača, i tamo izvršiše nepravilno posvećenje, i
16

Petar II, patrijarh aleksandrijski, upravljao je Crkvom od 373-380 godine.

objaviše Maksima za carigradskog patrijarha. Uz Maksima bijahu neki od duhovnih lica i od mirjana: jedni od njih bili su zbog prestupa odlučeni od crkve, a drugi – podmićeni, a treći – prevareni obećanjem poklona i počasti. Nažalost, Maksima podržavaše i rimski episkop Damas. A ogromna većina naroda, i to sve čestiti građani, bijahu silno ljuti na Maksima, i grđahu ga strašno. Negodovahu, i na samog svetog Grigorija što je takvog čovjeka primio pod svoj krov i udostojio ga svoga prijateljstva. A sveti im odgovoriše, govoreći: Ljudi nemojte se ljutiti na mene što sam mu učinio dobro, ne prozrevši njegovu pokvarenost. Jer mi nismo krivi, ako ne možemo da prozremo unaprijed nečiju pokvarenost. Jedino Bog zna unutarnje tajne ljudske. Osim toga, zar nam Zakon Božji ne naređuje, da očinski s ljubavlju otvaramo srce svoje svakome tko dolazi? Spasitelj reče: koji dolazi k meni, neću ga istjerati napolje. Za mene je bila velika stvar što Maksim od jelinskog idolopolkonstva priđe krštenju, i što od jerejskog služitelja postade služitelj Svete Trojice. Pritom pokazivaše i vrline, iako licemjerno, kao što se već objelodani njegovo licemjerstvo i pokvarenost. Ali nije naše da takve stvari ispitujemo, jer nam nije dano da ulazimo u tajne misli ljudske, niti da znamo budućnost, osim kada nam Bog tako nešto otkrije. Mi gledamo na lice, a Bog na srce. – uspokojen takvim riječima, narod se sa još većom ljubavlju pripijaše uz svetog Grigorija Bogoslova. Maksim pak povede sa sobom sve egipatske arhijereje koji ga postaviše za arhijereja, i otiđe kod blagočestivog cara Teodosija Velikog17, koji se tada nalazio sa vojskom u Solunu. I pristupivši mu, moljaše ga da mu da patrijaršijski presto carigradski. Jer kukavac, pošto mu crkvena pravila ne davahu vlasti, pomisli da od carskih naredaba dobije vlast upravljati Crkvom. Želio je da čini nasilje, a ne da episkopuje. Stoga blagočestivi car s velikim gnjevom i prijetnjom otjera Maksima i episkope što bijahu sa njim. I otploviše svi u Aleksandriju, gdje se Maksim opet uhvati istoga posla. Jer napunivši zlatom ruke mnogih klirika Aleksandrijske Crkve, on je drsko govorio patrijarhu Petru: ili mi napravi carigradski presto, ili od tvoga odstupiti neću. – i vještim spletkama kopaše jamu patrijarhu, i sigurno bi ostvario svoju pakosnu namjeru, da za to ubrzo ne dozna eparh aleksandrijski. Bojeći se da u narodu ne nastane nekakva pobuna, eparh protjera Maksima silom i sa sramom iz Aleksandrije. Sveti Grigorije Bogoslov, pošto mu u Vizantu tjelesno zdravlje bijaše sasvim oronulo, odreče se uprave nad Vizantijskom crkvom, i željaše da otputuje u svoje rodno mjesto, u Nazianz. I izgovori narodu posljednju pouku, , savjetujući im da drže čistu vjeru i čine dobra djela. I kad narod shvati da on želi otići od njih, nastade plač, i svi kao da jednim ustima govorahu: O oče! Odlazeći od nas, ti odvodiš sa sobom i svetu Trojicu! Jer bez tebe neće u ovome gradu biti pravog ispovijedanja Svete Trojice. Zajedno sa tobom otići će iz ovoga grada Pravoslavlje i pobožnost. Kada sveti Grigorije ču ovakve riječi od naroda, i vidje narodni plač, odustane od namjere, i obeća im da će ostati kod njih dok se episkopi ne skupe na sabor. Jer se očekivao sabor episkopa, da izabere dostojnoga čovjeka za patrijarha. Svetitelj je to čekao: da na prijestolju vidi pastira pravoslavnog, pa da onda ide u svoje otačastvo. U to vrijeme blagočestivi car Teodosije, bijaše u ratu sa varvarima. Pošto ih pobjedi, on sa trijumfom dođe u Carigrad. A patrijaršijsku sabornu crkvu držahu arijanci, i patrijarh im bijaše Demofil. Pravoslavni pak, kao što je već rečeno, imajući mali i stari hram svete Anastasije. Car pozva Demofila, i savjetovaše mu da primi pravoslavnu vjeru. Ako pak neće, onda da ustupi svoje mjesto. Demofil, uporna srca, pretpostavi da bude lišen prestola, nego da napusti svoje zlovjerje. I predade car svetom Grigoriju Bogoslovu i pravoslavnima sabornu crkvu, koju su arijanci držali četrdeset godina. Predade im i sve ostale crkve. I kad arhijerej Božji Grigorije s klirom i narodom htjede ući u crkvu, mnoštvo arijanaca, naoružanih kao za rat, stajahu pred crkvom, sprječavajući pravoslavne da uđu. A sveto Grigoriju prijećaše smrću. I unajmiše jednog mladića, snažnog i bezočnog, da se
17

Car Teodosije I Veliki vladao je od 379. – 395. godine.

kradom privuče Grigoriju, i zabije mu nož u stomak. Ali Bog štićaše svog služitelja. I bijaše silna huka i buka i metež od strane arijanaca, i sigurno bi učinili neko zlo, da nije došao sam car, i uveo svetog arhijereja u crkvu. A pravoslavni narod, veseli i radosni, uznesoše zahvalnost Bogu, prolijevajući suze radosnice, što poslije toliko godina dobiše natrag svoju svetinju. I jednodušno se obratiše caru, moleći ga da na patrijaršijski presto postavi Grigorija Bogoslova. A svetitelj, zbog stalnih tjelesnih bolesti svojih, nemajući snage da govori gromko usred narodnog klicanja, reče preko jednog klirika ovo: O djeco moja! Sada je vrijeme da blagodarimo i slavimo Boga jednoga u Trojici, što nam vrati crkvu našu. Zbog toga treba sada da veličamo dobrotu Božju, a pitanje prijestolja riješit ćemo kasnije! – čuvši ove arhijereve riječi, narod prestade sa klicanjem. I kad se završi sveta liturgija, svi se raziđoše. I arijanci umukoše posramljeni. Blagovjerni car Teodosije veoma poštivaše svetog Grigorija Bogoslova, kao oca svog. Ali on nije odlazio često kod cara, dobro se sjetivši Solomonovih riječi: Rijetko neka ti noga stupa u kuću bližnjega tvog, da ne bi, nasitivši se tebe, zamrzio te. (Prič. 25,17 ). Glavna briga svetitelja bijaše: da stalno poučava narod, da posjećuje bolesnike i iscjeliva ih, da tješi one kojima se događa nepravda, da štiti nemoćne, i da stado svoje čuva od jeretičkih sablazni. A ponekad je odlazio i na selo, jer je volio bezmolvije, usamljeničko molitveno tihovanje. A tim odmorom je pomalo liječio česte bolesti svoje, da mu tijelo ne bi iznemoglo za ostale trudove. Iako je gospodario ogromnim crkvenim imanjem, on nikada ne uzme za sebe niti jednu drahmu, niti ispitivaše crkvene ekonome, koliki su prihodi, a koliki rashodi. Smatrao je da to nije posao episkopa već ekonoma. A preporučivaše svima , da imaju čistu savjest pred Bogom. Malaksavajući od trudova i starosti, sveti Grigorije se razboli, i ležaše na odru. Narod saznaše, i dođe da ga obiđe. A on, sjedeći na odru, pitaše ih: Što želite, djeco moja? Koji je razlog da ste došli k meni? – A oni mu se pokloniše, i zahvaljivahu mu mnogo za njegove trudove: što grad očisti od jeresi, što mnoge crkve koje su arijanci držali dugo godina opet povrati pravoslavnima, što tolika dobra učini, svojim poukama i svojim pastirskim staranjem oko sviju. I govorahu: Sada pak, o oče! Ako odlaziš k Bogu, pomoli se za svoje stado, za blagovjernog cara, i za svu Crkvu. – Svetitelj ih obavijesti, da njegova bolest nije na smrt. I pošto ih po običaju svom pouči, otpusti ih. I pošto svi izađoše, ostade jedan mladić, i pripade k nogama svetiteljevim, sa suzama i ridanjem moleći ga da mu oprosti grijeh. A kada svetitelj upita kakav je to grijeh, mladić ništa ne odgovori, već samo ridaše i oproštaj moljaše. Tada netko od prisutnih reče: To je ubojica tvoj, oče! Koji po nagovoru jeretika htjede da ti zabije nož u stomak, ali te Krist zaštiti. I eto, sada se kaje, i moli oproštaj. – Svetitelj reče mladiću: Mili, neka ti Gospod Naš Isus Krist bude milostiv, i neka ti oprosti grijehe tvoje! Samo od sada, budi naš, ostavi jeres, i pristupi Kristu Bogu, i Njemu služi vjerno. – I tako s oproštajem otpusti tog mladića. O tome sazna cijeli grad, i diveći se njegovoj nezlobivosti, još više ga zavoliše. Poto se stadoše skupljati episkopi u Carigrad 381, godine, s jedne strane radi biranja prijestolničkog patrijarha, a s druge – da se na drugom Vaseljenskom Saboru predaju anatemi jeresi i potvrdi Pravoslavlje. – I skupiše se sto pedeset pravoslavnih episkopa, među kojima najstariji bijaše sveti Meletije antiohijski18. Tada sveti Grigorije Bogoslov, bolestan i tužan, i preko svoje volje bi postavljen za patrijaršijski presto, pošto su ga molili car i sav narod. Zatim se poslije ne mnogo dana razboli presveti Meletije, patrijarh antiohijski, i otiđe k Gospodu. Onda dođoše episkopi iz Egipta i Makedonije, i negodovahu zbog postavljenja Grigorijevog, pošto je bez njih bio izabran. I govorahu da je njegovo postavljenje nepravilno, jer je postavljen ne od aleksandrijskog već od antiohijskog patrijarha. Jer među patrijarsima aleksandsrijski presto je prvi poslije rimskog, pa je zato trebalo da on postavi carigradskog
18

Meletije patrijarhovao od 360. do 381. godine.

patrijarha. I izbi među episkopima velika nesuglasica, i vjera, i rasprava. Jedni govorahu da je Grigorijevo postavljanje pravilno, drugi – da nije. I svađahu se episkopi među sobom. A kada sveti Grigorije Bogoslovac vidi kakva je zbog njega nastala svađa među episkopima, ustane u saboru, održa govor svima, i reče: Svešteni i česni pastiri, ja nisam želio da uzimam upravu nad Carigradskom crkvom, iako je ova crkva uzrasla i učvrstila se mojim znojem i trudom. Meni je dosta bilo da to prepustim Bogu, i da od Njega očekujem nagradu. Ali ljubav stada i opća odluka episkopa, primora me da primim ovo presto. Sada pak čujem da se mnogima to ne sviđa. Znajte dakle, da ne želim ni bogatstva, ni visoke položaje, ni počasti, niti želim da se nazivam patrijarh carigradski, i bez tuge odlazim iz episkopije. A vi se dogovarajte, i činite što vam je volja. Meni je odavno mila pustinja. Jer nas ne lišavaju Boga oni što nas lišavaju prijestolja. Rekavši to, on iziđe, i napusti patrijarhiju, i useli se u jednu malu kućicu, udaljenu od crkve, izbjegavajući gužvu i raspravljanje onih što su dolazili k njemu. A mnogi od naroda dolazahu kod njega, i moljaše ga da se sažali na stado svoje, i da ga ne ostavlja, pošto je toliki znoj i trud uložio, te ga je umnožio. I govorahu: O oče! Pokaži milost prema ljubljenoj djeci svojoj, radi koje si se toliko vremena mučio! Pokloni im ostatak dana svojih, da bi smo, po prestanku tvom, imali tijelo tvoje, mi koji smo prosvijetljeni tvojim učiteljstvom. – A svetitelj, kao otac te djece, bi ganut, i bijaše u nedoumici što da radi. I moljaše se Bogu da On učini kako je najbolje. Na Saboru episkopa rasle su nesuglasice. Blaženi Grigorije dođe na Sabor, održa govor i reče: Ljudi i pastiri Kristova stada, sramota je što se toliko svađate vi, koji treba druge da poučavate miru. Jer kako možete druge učiti slozi i jednomisliju, kada je takva nesloga među vama? No ja vas molim pred samom Presvetom i Jednosušnom Trojicom da uspostavite mir i ljubav među sobom, te da složno riješite crkvena pitanja. A ako sam ja uzrok vašoj neslozi i podvojenosti, nisam vrjedniji od proroka Jone, bacite me u more, i utišat će se vaša bura. Želim da nastradam, ako hoćete, iako sam nevin, samo da se vi pomirite, i budete jednomisleni. Skinite me s prijestolja, protjerajte iz grada, samo ljubite istinu i mir, sa prorokom Zaharijem govorim (Zahar.8,19). Zdravo da ste, pastiri, i sjećajte se mojih trudova! Kada on to reče, zastidiše se svi protivnici, i bijahu dirnuti njegovim riječima. A sveti Grigorije napusti Sabor, sa namjerom da se vrati u svoje mjesto. Ali najprije ode caru, da se oprosti sa njim. I reče mu: Care, za mnoga dobročinstva tvoja koja si učinio crkvi, neka te Krist nagradi u dan nagrade! A dar koji sada imam od tebe, moćni gospodaru, ne odreci mi. Ne imam imanja, niti molim za svoje rodnike, niti hoću skupocjene pokrivače za sveti presto, nego želim odmor sebi umornom od trudova, e kad bi prestala i zavist mnogih, i ti svojim narodom smirio episkope! Učini kraj borbi među episkopima ti, koji si učinio kraj bezočnosti varvara! Ukrasi svoju pobjedonosnu državu time što će episkopi imati mir i slogu među sobom! A oni će to imati, ako mi dopustiš da ja otputujem u svoje mjesto. Eto, taj poklon molim od tebe! Ti mi posljednju milost ukaži! Car se začudi riječima svetiteljevim, i zaplaka. Zaplakaše i prisutni velikani. Jer svi gajahu prema njemu ogromnu ljubav, i nisu željeli da ga puste. A on, jedno zbog starosti i bolesti svoje zemaljske, a drugo – zbog razdora među episkopima, svesrdno moljaše cara da ga otpusti, kako bi ostale dane života svog proveo u miru i odahnuo malo od trudova mnogih. I otpusti ga car. I on se oprosti sa svima. A kad je odlazio iz prijestolnice, sav ga narod isprati sa plačem i jecanjem. Po odlasku svetog Grigorija iz Carigrada, episkopi, iako su voljeli svetog Grigorija i plakali za njim, na Saboru u Carigradu postaviše za patrijarha senatora Nektarija 19. Ovaj sv.Drugi Vaseljenski Sabor utvrdi Simbol naše svete Pravoslavne vjere. Stigavši u Kapadokiju, sveti Grigorije Bogoslov nastani se u selu Ariannzu. I tamo življaše, teško bolestan, ali ne prestajaše sa trudom Boga radi. Pošto se u njegovom rodnom
19

Patrijarhovao je od 381. do 397 godine.

mjestu, gradu Nazianzu, bijaše pojavila Apolinarijava jeres, on je suzbi svojim savjetima i spisima. A građani ga moljahu da zauzme očev episkopski presto, ali on odbi. I postavi im za episkopa prezvitera Evlalija, čovjeka pravoslavna i puna vrlina. Sam pak Grigorije ostade u Arianzu, gdje proživi u bezmolviju neko vrijeme, i napisa mnoge korisne knjige i predivne pjesme. I u dubokoj starosti prijeđe u neostarivi život, dvadeset i petoga siječnja 389. godine. I bi česno sahranjen u gradu Nazianzu. A poslije mnogo godina blagočestivi car Konstantin Porfirogenit prenese česne mošti njegove u Carigrad, i položi ih u crkvi svetih Apostola, kao pomoć i zaštitu gradu, a u slavu Krista Boga, slavljenog sa Ocem i svetim Duhom amen.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful