ŽITIJE PREPODOBNE MAJKE NAŠE APOLINARIJE DJEVICE Koja se u muškom odijelu i pod muškim imenom podvizavala Kada umre

grčki car Arkadije1, sin njegov Teodosije2 imaše osam godina. Brat Arkadijev, rimski car Honorije3 odredi maloljetnom caru za namjesnika prokonzula Antemija, čovjeka mudra i vrlo pobožna. Do Teodosijeve punoljetnosti on je vladao umjesto cara, zbog čega ga i Sveti Simeon Metafrast4 koji je napisao ovo žitije, naziva stalno carem. Antemije car imaše dvije kćeri. Mlađa, od ranoga djetinjstva imaše u sebi duha nečista, a starija, kojoj bijaše ime Apolinarija, odmalena mnogo posjećivaše svete Crkve i provođaše vrijeme u molitvama. Kada Apolinarija postade punoljetna, roditelji odlučiše da je udaju. Ali ona to odbi, i reče roditeljima: Želim ići u manastir da slušam Sveto Pismo i da vodim manastirski život. – A roditelji joj govorahu: Mi želimo da te udamo. – Ona im odgovori: Neću da se udajem, nego se nadam da će Bog i mene bogobojažljivošću sačuvati čistu, kao što čuva neporočnima svoje svete djevojke. I ovo izgledaše roditeljima novo i čudno, da djevojka u tim godinama tako govori, obuzeta božanskom željom. I opet zamoli Apolinarija svoje roditelje da joj dovedu neku monahinju koja bi je naučila Psaltiru i čitanju Svetog Pisma. A car Antemije mnogo tugovaše zbog njene namjere, jer željaše da je uda. Ali pošto djevojka bijaše postojana u svojoj želji, i ne pristajaše na prosioce, mladiće visokog porijekla, roditelji joj rekoše: Što onda hoćeš kćeri?- A ona im odgovori: Molim vas da me date Bogu, i primit ćete nagradu za moje djevičanstvo. Vidjevši da je Apolinarijina namjera nepromjenjiva, čvrsta i bogoljubiva, roditelji rekoše: Neka bude volja Gospodnja! – I dovedoše joj iskusnu monahinju, koja je nauči da čita svete knjige. Onda Apolinarija reče roditeljima: molim vas da me pustite da vidim sveta mjesta u Jeruzalemu, da se pomolim tamo i poklonim Časnom Kristu i svetom Uskrsenju Kristovom.–A oni je ne htjedoše pustiti, jer im ona bijaše jedina utjeha u kući, i više ju voljahu nego njezinu sestru u kojoj bijaše nečisti duh. No pošto ona još dugo vremena navaljivaše na njih sa istom željom, oni ipak pristadoše iako teška srca. Onda joj dadoše mnoge sluge i sluškinje, i dovoljno zlata i srebra, i rekoše joj: Uzmi, kćeri, i idi; ispuni želju svoju, jer Bog hoće da mu budeš sluškinja.– I pošto je smjestiše u lađu, grljaše ju i govoraše joj: Sjeti nas se, kćeri, u svetim mjestima.– A ona im reče: Kao što vi ispunjavate želju srca mog, tako neka i Bog ispuni molitve vaše koje Mu upućujete! I neka vas izbavi Gospod u zli dan! I rastavši se tako s roditeljima, ona krenu na put. A kada stigoše u Askalon 5, ostade ondje nekoliko dana zbog bure na moru. I obiđe tamo sve crkve i manastire, moleći se i dajući poklone. Zatim našavši suputnike, produži put, i stiže u sveti grad Jeruzalem. Tu se pokloni Uskrsenju Gospodnjem i Časnom Kristu, usrdno se moleći za svoje roditelje. I svaki dan posjećivaše ženske manastire, i davaše mnogo milostinje potrebitima. I počne otpuštati svoje
1

Arkadije, po podjeli Rimske carevine od strane njegovog oca Teodosija I Velikog, carevao u istočnom djelu njenom, Bizantiji, od 395 do 408. godine. 2 Teodosije II, sin Arkadijev, nazvan Mlađi, za razliku od svoga djede Teodosija I Velikog carevao u Bizantiji od 408-450. godine. 3 Honorije, drugi sin Teodosija Velikog, dobio je pri podjeli carevine zapadni dio i carevao od 395-423. godine. 4 Sveti Simeon Metafrast poznati crkveni pisac desetoga vijeka; Sastavljao i skupljao žitija Svetih po poruci bizantijskog cara Konstantina VII (912-925 godine). Ponesen velikom ljubavlju i revnošću za ovaj posao, sveti Simeon je ne samo skupljao povijesti o svetim podvižnicima, nego je mnoge od njih preradio, djelomično skratio, i što je najvažnije, sa starog i u mnogome nerazumnog jezika izložio savršenim čistim jezikom i odličnim stilom. Zato je i dobio naziv Metafrast, što znači: prepričavalac, prevodilac. 5 Askalon – jedan od pet glavnih filistimskih gradova u Palestini, na obali Sredozemnog mora, između Gaze i Azota.

suvišne sluge i sluškinje, darivajući im slobodu. Pritom ih bogato obdarivaše i molitvama njihovim sebe preporučivaše. A poslije nekoliko dana, pošto satvori svoje molitve po svetim mjestima, i bi na Jordanu, reče onima što bijahu s njom: Braćo moja, hoću i vas da pustim na slobodu, samo hajdemo najprije u Aleksandriju da se poklonimo svetom Mini. – A oni odgovoriše: Neka bude kako ti kažeš, gospođo. Kada se približavahu Aleksandriji, saznaše za njezin dolazak prokonzul6 Aleksandrijski, i posla ugledne ljude da ju sretnu i da joj se poklone kao carevoj kćeri. Ona pak, da bi izbjegla počasti, uđe u grad noću, i sama dođe u prokonzulov dom, i pokloni se njemu i njegovoj ženi. A prokonzul i žena njegova padoše joj pred noge, govoreći: Zašto si tako uradila, gospođo? Mi poslali smo k tebi da ti se pomole, a ti, gospođa naša došla si i poklonila se nama. – Odgovori im blažena Apolinarija: Hoćete li mi učiniti po volji?- Oni rekoše: Da, gospođo. – Reče im sveta: Otpustite me što prije, niti navaljujte na mene sa počastima, jer hoću da idem da se pomolim svetom mučeniku Mini. – A oni pošto je obdariše čestim darovima, otpustiše je. Blažena razdijeli te darove sirotinji, i zadrža se u Aleksandriji nekoliko dana, obilazeći crkve i manastire. U domu pak u kome boravljaše, nađe jednu staricu, koju bogato obdari, i zamoli je da joj tajno kupi mantiju, paraman, klobuk, pojas kožni, i sve ostalo od muške monaške odjeće. Starica kupi sve to, donese blaženoj i reče: Bog neka ti je u pomoći, majko moja! – Apolinarija uzme odjeću, i sakri je, da ne bi doznali njezini pratioci. Onda otpusti i ostale sluge i sluškinje, samo ostavi sa sobom jednog starog slugu i evnuha. Sjedne na lađu i otputova u Liman. Tu najmi prepozna sredstva, i ode na grob svetog mučenika Mine. I pošto mu se pokloni i izreče svoje molitve, ona nabavi pokrivene kočije, i tako krenu u Skit da se pokloni tamošnjim svetim ocima. Bilo je uvečer, kada krenuše na put. Ona naredi evnuhu da sijedi odostraga na kočiji, a sluga sjedoše naprijed kao kočijaš i vozaše. A blažena sjeđaše unutra pod pokrovom, kraj sebe držaše monašku odjeću i moljaše se u sebi, tražeći od Gospoda pomoći da ostvari svoju namjeru. A kada nastade mrak, i bijaše blizu ponoć, kočija stigoše do jedne baruštine koja bijaše kraj jednoga izvora, koji se kasnije nazva Apolinarijin izvor. Blažena Apolinarija podiže kočijski pokrov i vidje kako spavaju evnuh i kočijaš. Tada skine sa sebe svjetovne haljine, i obuče se u monašku mušku odjeću, moleći se Bogu: Gospode, ti si me potaknuo na monaštvo; udostoji me da ga do kraja nosim po tvojoj svetoj volji. – Prekriži se i polako siđe sa kola, dok su sluge spavale. I ona zađe u baruštinu, sakri se, a kola nastaviše put. I nastani se svetiteljica u pustinji kraj baruštine, i življaše samo jednome Bogu, koga ljubljaše. A Bog, vidjevši njezinu ljubav k Njemu, štićaše je svojom rukom, pomažući joj protiv nevidljivih napadača, i dajući joj sa palminog drveta hranu za tijelo: umre. Kočije pak, one sa kojih ona potajno siđe, produžiše put, i pred zoru se probudiše sluge, i na svoj veliki užas vidješe da im gospodarice nema u kočiji. Samo vidješe njezine haljine, ali nje ne bijaše. Čuđahu se mnogo kako je to neprimjetno sišla i kuda je otišla, i radi čega je skinula sa sebe sve haljine. Dugo su je tražili, dozivali je vičući, ali je ne mogaše pronaći. Nije im ništa drugo ostajalo, nego da se vrate natrag. I oni se vratiše u Aleksandriju, i ispričaše sve prokonzulu aleksandrijskom. On se tome mnogo čudio, i odmah caru Antemiju, ocu Apolnarijinom, sve opširno opisa, i po evnuhu i starcu posla haljine njegove kćeri što su u kočiji ostale. Kad je car prokonzulovo pismo pročitao, gorko je plakao. Naročito pak gledajući na haljine mile svoje kćeri, neutješno su ridali i plakali, i otac i majka, a s njima i svi velikaši. Onda Antemije blagodareći Boga, reče: Bože, ti si je izabrao, utvrdi je u strahu Tvom! – I dok svi plakahu, neki od velikaša tješahu cara, govoreći: To je prava kći, dobroga oca; to je pravi izdanak cara blagočestivog. Radi mnogobrojnih dobrih djela, Bog te je blagoslovio takvom kćerkom. – Takvim i mnogim drugim riječima ublažavahu gorku tugu njegovu. I svi se za nju
6

Prokonzul, grčki: antipat, - znači upravitelj oblasti.

moljahu Bogu da je ukrijepi u takvom životu, jer su smatrali da je otišla da provodi surov pustinjački život. A tako ustvari i bijaše. I proživi ta sveta djevojka nekoliko godina na onom mjestu, gdje siđe s kola i nastani se u pustinji kraj baruštine, iz koje bezbrojni komarci kao oblak izlijeću. Tu se boraše sa đavolom, i sa svojim tijelom, koje u početku bijaše nježno, jer carski njegovano, ali kasnije koža njena postade tvrda kao u kornjače, i tijelo joj se isuši od trudova, postova i bdijenja, i bijaše od sunčane žene opaljeno, i od neprestanih komarskih uboda veoma umrtvljeno. A kada Gospod nađe za dobro da je uvrsti među oce pustinjake i da javi ljudima radi koristi mnogima, učini da ona napusti ono baruštinsko mjesto. Jer joj se anđeo javi u snu, i naredi joj da ide u Skint, i da joj ime bude Dorotej. I pođe blažena Apolinarija. Ali je tako izgledala da nitko nije mogao odrediti kojega je roda, muškog ili ženskog. I dok je tako putovala pustinjom, jednog dana rano ujutro sretne ju Makarije, i reče joj: blagoslovi, oče! – A i ona zamoli u njega blagoslov. I pošto blagosloviše jedno drugo, krenuše ka Skintu. Sveta upita starca: Oče, tko si ti? – On joj odgovori: ja sam Makarije. – A ona reče: učini mi tu ljubav, oče, dopusti mi da ostanem sa tvojom bratijom. – I starac ju odmah odvede u Skint, dade joj keliju, ne znajući da je ona žena, nego mišljaše da je evnuh. Jer Bog mu ne otkri njezinu tajnu, zbog velike koristi svima koja je potom od toga imala biti, u slavu Svetog imena Njegovog. Upita je starac: Kako se zoveš? – A ona mu odgovori: Zovem se Dorotej. Slušao sam o svetim ocima koji ovdje žive, pa dođoh da budem učenik njihovog života, ako se pokažem dostojan. – Opet upita starac: Koji zanat znaš, brate?Dorotej odgovori: Što mi narediš, oče, to ću raditi. – I pokaza joj da pravi užad od like. I življaše ta sveta djevojka kao muškarac, imajući keliju među muškima, i kao jedan od tih otaca. A Bog je čuvaše, da se ne dozna tko je ona. I usrdno se i danju i noću neprestano bavljaše molitvom i rukodeljem. Poslije nekog vremena počne joj se među ocima širiti slava zbog strogosti njenoga života, kojom prevazilaziše druge. I još joj podari Bog blagodat da iscjeljuje bolesti. I ime Dorotejevo bijaše svima na ustima, jer svi ljubljahu ovog Doroteja , i poštovahu ga kao velikog oca. Pošto prođe dosta vremena, đavo koji bijaše u mlađoj kćeri cara Antemija, sestri Apolinarijevoj, stade je jače mučiti i vikaše: Ako me ne odvedete u pustinju, neću izaći iz nje. – A ovo lukavstvo izmisli đavo, da objelodani kako Apolinarija živi među muškarcima, i tako je otjera iz Skinta. Ali mu Bog ne dopuštaše da išta govori o Apolinariji. I mučaše đavo djevojku, da bi je odveli u pustinju. I savjetovahu velikani cara da je pošalje svetim ocima u Skint, da se oni pomole za nju. I učini otac tako: svoju bjesomučnu kćer posla sa mnogo slugu pustinjskim ocima. Kada stigoše u Skint, iziđe mu u susret sveti Makarije, i upita ih: Što se došli ovdje, čeda moja? – A oni odgovoriše: Blagočestivi car naš Antemije posla kćer svoju da se pomolite Bogu i iscijelite je od bolesti. Starac je uze, odvede je avi Doroteju,, koji bijaše Apolinarija sestra bjesomučne, i reče : Učini ljubav, jer je careva kći i traži molitve ovdašnjih otaca i tvoje; pomoli se za nju, i iscijeli je, jer se tebi od Boga dade ovaj dar. – A kad Dorotej to čuje, stade plakati i govoriti: Tko sam ja grješni, da tako o meni mislite kao da imam vlast izgoniti đavole? – I pade na koljena moleći starca: Ostavi me, oče, da oplakujem mnoge grijehe svoje, jer sam nemoćan, i vrlo neuk i nevičan za takvo djelo. – A Makarije mu reče: Zar nema drugih otaca koji čine čudesa u Bogu? Ali ovo je djelo tebi prepušteno. – Dorotej reče: Neka bude volja Gospoda! – I sažalivši se na bjesomučnu, odvede je u svoju keliju. I prepoznaše da je to njezina sestra. I plačući nad njom tješeći se. I zagrlivši je govoraše: Dobro si nam došla, sestro! – A Bog začepi usta đavolu, da ne prokaže sluškinju Božju, Apolinariju, koja se pod vidom muškarca skrivala. I svetiteljka se molitvom boraše sa đavlom. A jednoga dana kada đavo stade silno mučiti djevojku, ustade blažena Apolinarija, i podigavši ruke k Bogu, moljaše sa suzama svojim za sestru. Tada đavo, ne podnoseći više sile molitve, povika gromko: O muke moje! Nevolja me goni, moram da idem odavde. – I

oborivši djevojku, iziđe iz nje. A sveta Apolinarija uze svoju zdravu sestru, odvede je u crkvu, i pripadajući k nogama svetih otaca, govoraše: Oprostite mi grješnome koji toliko u vašoj sredini griješim. – A oni dozvaše careve ljude, predadoše im carevu kći, i otpustiše ih sa molitvom i blagoslovom caru. I roditelji se silno obradovaše iscijeljenoj kćeri, i sav se Senat radovaše sa svojim carem, i slavljahu Boga za toliku milost njegovu, jer gledahu pred sobom djevojku zdravu, licem divnu, i po naravi dobru. A sveta Apolinarija se smirivaše među otacima, i neizmjerno podvizavaše, i postade savršen shimnik. Poslije toga đavo opet izmisli lukavstvo. Želeći da cara ožalosti i dom njegov osramoti, a tobožnjeg Doroteja obruka i ogorči, uđe đavo ponovno u iscijeljenu kćer carevu. I krijaše se u njoj, ne pokazujući je kao bjesomučnu, ali učini kao da je zatrudnjela, i njezin stomak rastijaše iz dana u dan kao da je vremenita. Kada to primijetiše roditelji, smutiše se, i pitahu djevojku: S kim si sagriješila? Tko te upropasti, te si vremenita? – A ona, čista i tijelom i duhom, govoraše: Ne znam, i ne razumijem otkuda mi ovo. – Kada roditelji surovo nastojahu da je primoraju da im kaže sa kim pade, đavo progovori ustima njenim: Onaj crnorizac što je u Skintu, u čijoj keliji boravljah, on me napastovao, i od njega zatrudnjeh. Tada se car silno razjari, i posla da se uništi ono mjesto. Kada vojvode sa vojskom stigoše u Skint, sa gnjevom zatražiše: Dajte nam crnorisca što je napastvovao carevu kći i od koga je ona zatrudnjela! Dajte nam ga odmah, dok vas nismo sve pobili!- Kada to čuše, svi se oci uplašiše. A blaženi Dorotej stade usred njih i reče: Ja sam koga vi tražite. Mene kao jedinog krivca uhvatite, a ostale oce, kao nevine, ostavite na miru. – Čuvši to, oci se ožalostiše, i govorahu Doroteju: Idemo i mi s tobom. – Jer ne vjerovahu da je on učinio takav grijeh. A blaženi Dorotej reče im: Gospodo moja, vi se samo molite za mene, a ja se uzdam u Boga i u vaše molitve, da ču se uskoro k vama vratiti zdrav. – Svi oni uvedoše ga u crkvu, i satvorivši na njega molitvu i preporučivši ga k Bogu, predadoše ga carevim vojvodama. Jer znadaše ava Makarije i ostali oci da Dorotej nije učinio nikakvo zlo. Kada Doroteja dovedoše caru, on pade pred careve noge, govoreći: Molim vašu pobožnost da me strpljivo šutke saslušate povodom vaše kćeri. Samo molim vas nasamo, i ja ću vam kazati sve. Jer djevojka nije upropaštena, niti je nad njenom čednošću izvršeno nikakvo nasilje, ne dao Bog! Tada se car i carica izdvojiše sa Dorotejem, i kad bijahu nasamo Dorotej im reče: Imenom Božjim vas molim, obećajte mi da ćete, kad saznate istinu, opet me pustiti da idem na svoje mjesto. – A kada mu oni obećaše i svoju carsku riječ dadoše, blažena Apolinarija im reče: Moja je smjernost iscijelila u Bogu kćer vašu molitvama svetih otaca. – Čuvši to, car i carica se udiviše, i zanjemiše, i vrlo pažljivo slušahu. A sveta nastavi: Ja ću vam stvar otkriti, i do sada čuvanu tajnu objelodaniti na slavu imena Gospodnjeg, a na sramotu đavola koji kleveta nevine. – Rekavši to, ona razgrnu svoje grudi, i pokaza da nije muško već žensko, i reče: Oče, ja sam tvoja kći Apolinarija. – Kada to roditelji čuše, zanijemiše od užasa i čuđenja. I odmah raspoznaše da je to njihova kći, i obradovaše se neiskazanom radošću, i mnoge suze tog dana od radosti proliše. A dovedoše blaženoj Apolinariji sestru njenu kao vremenitu i upitaše je: Poznaješ li ovoga crnorisca? – Ona odgovori: Uistinu, ovo je evnuh što me iscijeli u Bogu.- I pavši pred noge svetoj, moljaše da joj iscijeli nabrekli stomak. Apolinarija podiže sa zemlje sestru svoju, stavi svoj dlan na njezin stomak, i odmah pobježe đavo, i iscijeli se stomak, i postade kao što je i ranije bio. Gledajući to, roditelji slavljahu Boga, i govoraše: Uistinu, ovo je kći naša Apolinarija. – I bi plač s radošću u carevom domu zbog toga: što se starija kći Apolinarija, o kojoj do tada ne bijaše ni glasa, iznenada nađe, i što se druga kći izbavi od nedužne sramote. I ostade sveta Apolinarija nekoliko dana kod svojih roditelja, i sve im potanko ispriča o sebi. I slavljahu Boga za sve njegovo božansko promišljanje. A kada sveta izjavi da hoće da se vrati u svoj Skint, moljaše je roditelji da ostane kod njih, ali je ne mogaše nagovoriti, niti prekršiti riječ koju joj dadoše, kada joj prije otkrića tajne obećaše da će je pustiti da se vrati na

svoje mjesto. I tako, protiv volje svoje, pustiše svoju milu kćer, plačući i ridajući, a ujedno i veseleći se duhom zbog tako dobre kćeri koja sebe posveti na službu Bogu. I zamoli blažena Apolinarija roditelje svoje, da se mole Bogu za nju. A oni joj rekoše: Bog, kome si se zaručila, neka te usavrši u strahu i ljubavi svojoj, i neka te milošću svojoj krili. Sjeti se i nas, kćeri mila, u svojim svetim molitvama. – i htjedoše joj dati mnogo zlata da ponese u Skint za potrebu svetim ocima, ali ona ne htjede uzeti, govoreći: Oci moji ne trebaju bogatstva ovoga svijeta, da ne bismo izgubili blago nebesko. – I pošto završiše molitvu, mnogo plakahu grleći i ljubeći svoju milu kćer, pa je pustiše da otputuje u svoj Skint, radujući se i veseleći se u Bogu. A kada stiže u Skint, obradovaše joj se oci i bratija, jer im se brat Dorotej vrati zdrav i čitav. I taj dan pretvoriše u praznik, uznoseći blagodarnost Bogu. I nitko ne znaše što je Apolinarija doživjela kod cara, niti tko saznaše da je ona žensko. I življaše sveta Apolinarija, tj. Dorotej, među bratijom u svojoj keliji kao i ranije. Poslije kratkog vremena ona providi svoj odlazak k Bogu, i reče avi Makariju: Učini mi ljubav, oče, da, u slučaju moga odlaska sa ovoga svijeta, bratija ne umivaju moje tijelo niti ga opremaju. – Starac odgovori: Kako to može biti? A kada se ona prestavi ka Gospodu7, dođoše bratija da umiju tijelo njezino, i vidješe da je žensko, i zadivljeni govorahu: Slava Tebi, Kriste, što imaš mnoge tajne svetitelje svoje! Udivi se sveti Makarije, što mu ova tajna ne bijaše otkrivena. Zatim u snu imaše viđenje: netko mu govoraše: «Ne tuguj što tajna ova bijaše sakrivena od tebe, jer i ti treba da budeš uvjenčan sa svetim ocima od pamtivijeka.» I kaza mu porijeklo i žitije, i ime blažene Apolinarije. – Probudivši se iz sna, starac sazva bratiju i obavijesti ih o viđenju. I diveći se, svi slavljahu Boga, divnog u svetima svojim. Onda spremiše tijelo svetiteljsko i sahraniše ga na istočnoj strani crkve u grobnici svetoga Makarija. I od svetih moštiju njezinih bivahu mnoga iscjeljenja, blagodaću Gospoda našeg Isusa Krista, kome slava zauvijek, amen

7

Prestavila se oko 470 godine.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful