Izvod iz knjige : "Kapitalizam, nekapitalizam i tržišna privreda" Autor: Mirko Katić Izdavač: TKS Šahinpašić, Sarajevo/Zagreb, 2009

Nekapitalizam i sloboda
Bez ekonomske slobode nema ni političke slobode ni građanske slobode. Ekonomske slobode nema bez tržišne privrede i slobodnog preduzetništva. Niko više ne smunja u istinitost ovih riječi Miltona Fridmana. U njegovoj čuvenoj knjizi "Kapitalizam i sloboda" on piše: "Ekonomska sloboda je neophodan uslov građanske i političke slobode, dok politička sloboda, bez obzira koliko je ona poželjna sama po sebi, nije neophodan uslov ekonomske i građanske slobode."1...."Postojanje slobodnog tržišta ne isključuje intervenciju države. Naprotiv, država je neophodna kao forum za utvrđivanje »pravila igre«, i kao arbitar koji tumači ustanovljena pravila i obezbjeđuje njihovo poštovanje. Tržište uveliko reducira krug pitanja koje treba rješavati političkim sredstvima i na taj način svodi na minimum potrebu neposrednog učešće države u toj igri."2 U početku uvodnog dijela knjige kritikuje Kenedijevu poruku američkim biračima da "ne pitaju šta država može učinit za njih, nego sta oni mogu učiniti za državu". Upozorava da ni prvi ni drugi dio te poruke ne izražava odnos između građanina i države koji bi bio dostojan ideala slobodnog čovjeka, koji živi u slobodnom društvu. Zatim iznosi svoju verziju tog odnosa: "slobodan čovjek neće pitati šta njegova država može učiniti za njega, niti šta on može učiniti za njegovu državu. .....On će radije pitati »šta ja i moji sugrađani možemo učiniti pomoću države« da bi mogli lakše ispunjavati svoje individualne obaveze, da bi mogli lakše ostvarivati neke svoje individualne ciljeve i namjere, a prije svega da bi zaštili našu slobodu?"3 Prethodnim citatima sam želio napraviti uvod u temu o nekapitalizmu i slobodi da bih na taj način u najkraćim crtama objasnio o kakvoj je to slobodi riječ. Nadam se da će čitaoci isto kao i ja biti saglasni sa citiranim stavovima Miltona Fridmana o značaju ekonomske slobode za političku i građansku slobodu svakog čovjeka. Milton Fridman stavlja znak jednakosti između kapitalizma i slobodnog tržišta, podrazumijevajući pod tim imenom tržišnu privredu kojom dominiraju firme koje se nalaze u privatnom vlasništvu. Međutim, kako sam objasnio u prethodnim dijelovima ove knjige, privatno vlasništvo nije suštinska odrednica kapitalizma, ma da je odrednica tržišne privrede. Radi toga nema nikakvog smisla stavljati znak jednakosti između kapitalizma i tržišne privrede. Suštinska odrednica kapitalizma proizlazi iz tretmana imovine firme i tretmana novca. Ako imovina firme i novac imaju tetman kapitala, onda takvu privredu možemo nazvati kapitalizam bez obzira ko su vlasnici te firme odnosno u čijem se vlasništvu nalazi neka suma novca. Ako ni imovina firme ni
1

"Economic freedom is necessary condition for civil and political freedom, political freedom, desirable tough it may be, is not a necessary condition for economic and civil freedom". Milton Friedman: Capitalism and Freedom, izdanje 2002 godine, The University of Chicago, strana IX. 2 "The existence of a free market does not of course eliminate the need for government. On contrary, government is essential both as a forum for determining the "rules of the game" and as an umpire to interpret and enforce the rules decided on. What the market does is to reduce greatly the range of issues that must be decided trough political means, and thereby to minimize the extent to which government need participate directly in the game." Milton Friedman: Capitalism and Freedom, izdanje 2002 godine, The University of Chicago, strana 15. 3 "The free man will ask neither what his country can do for him nor what he can do for his country. He will ask rather "What can I and my compatriots do trough government to achive our goals and purposes, and above all, to protect our freedom?" Milton Friedman: Capitalism and Freedom, izdanje 2002 godine, The University of Chicago, strana 2.

novac nemaju tretman kapitala, onda takvu tržišnu privredu više ne možemo nazvati kapitalizam, nego moramo potražiti neki drugi naziv. Ja sam se opredjelio za naziv nekapitalizam. Prema tome, Fridmanov apel za zaštitu tržišne privrede od prevelikog uplitanja države u privredne poslove ne znači niti može značiti istovremeno i apel za zaštitu kapitalizma, nego samo apel za zaštitu lične slobode ljudi i privatnog vlasništva. U vrijeme kada je Fridman pisao svoju knjigu, u svijetu su postojala dva međusobno suprotstavljena privredna sistema: kapitalizam i socijalizam. Razlika između njih se ogledala u različitim strukturama vlasništva. U privredi kapitalizma su dominirale firme u privatnoj svojini. U privredi socijalizma su dominirale firme u državnoj svojini. Sve odluke o proizvodnji, razmjeni i cijenama svih vrsta roba su se u kapitalizmu donosile na mikroekonomskom nivou, dok su se u socijalizmu donosile na makroekonomskom nivou od strane nadležnog državnog planskog organa. Dakle, na jednoj strani je bila tržišna privreda, a na drugoj komandna (planska) privreda.4 U vrijeme kada je Fridman pisao svoju knjigu i držao predavanja (period od 1956 do 1962 godine) izgledalo je da socijalizam odnosi pobjedu nad kapitalizmom, pa je u to vrijeme u Fridmanove vizije malo ko vjerovao. Međutim, vrijeme je pokazalo da je Fridman ipak bio u pravu u pogledu prednosti tržišne privrede nad komandnom (planskom) privredom. U vrijeme kada je pisao knjigu on je morao koristi pojam kapitalizam kao sinonim tržišne privrede, jer je tržišna privreda kakvu je on imao priliku da posmatra bila zaista kapitalistička. 5 Bitno je bilo zaštiti tu privredu od najezde ideologije planske (komandne) privrede socijalizma. Međutim, danas moramo poći korak dalje i odbaciti široko rasprostranjeno uvjerenje da je kapitalizam sinonim tržišne privrede, i da tržišne privreda mora biti kapitalistička. Već sam napomenuo da suštinska odrednica kapitalizma proizlazi iz tretmana imovine firme i tretmana novca. Ako imovina firme i novac imaju tetman kapitala, onda takvu privredu možemo nazvati kapitalizam bez obzira ko su vlasnici te firme odnosno u čijem se vlasništvu nalazi novac. Novac će imati tretman kapitala samo ukoliko u tržišnoj privredi postoji mogućnost da svaki vlasnik neke sume novca može očekivati da mu ta suma donese neki određeni godišnji prihod. Kao što na pr. vlasnik stada ovaca očekuje da od tog stada svake godine dobije određeni minimalni broj jaganjaca, ili određenu količinu vune i mlijeka, tako i vlasnik novca u funkciji kapitala očekuje da mu to njegovo "stado" svake godine donese neki određeni minimalni prinos. Taj cilj vlasnik novca može ostvariti samo ukoliko novac uloži na kamatonosnu štednju u nekoj poslovnoj banci.6 Banke mogu plaćati kamatu na štedne uloge njihovih klijenata samo ukoliko te štedne uloge pozajme nekim drugim licima uz kamatu. Ukoliko banke ne bi mogle tim putem svu štednju njihovih klijenata preliti u zajmove, ne bi se mogao očuvati ni proces kamatonosne štednje, što znači da u tom slučaju ni novac ne bi mogao očuvati svoj tretman kapitala. Dakle, kamatonosna štednja ima ulogu azila za novčani kapital. Bez tog azila novac ne bi mogao imati

4

Jedini izuzetak je bila privreda Jugoslavije u periodu od 1956 do 1974 godine, kada su se odluke o proizvodnji, razmjeni i cijenama roba donosile na nivou pojedinih firmi, ma da su sve firme bile u državnom vlasništvu. Nakon 1974 godine je ta privreda silom zakona tranzitirala u jedan poseban oblik planske privrede koji je poznati jugoslovenski ekonomista Dr. Branko Horvat nazvao decentralizovanim monopolom. Međutim, to je jedna posebna tema koja izlazi iz okvira ove knjige 5 Ukoliko bi kapitalizam definisali u skladu sa mojim objašnjenjima tog pojma, onda bi mogli redi da su tadašnji socijalizam i tadašnji kapitalizam bili u suštini kapitalističke privrede. 6 Dodatni prinos vlasnik novca može ostvariti i ako tu sumu novca uloži u neki drugi poslovni projekat. Međutim, ovom prilikom govorimo o kamatonosnoj štednji jer ona predstavlja onu poslednju najmanje rentabilnu alternativu ulaganja novca koja vlasniku novca u kapitalizmu uvijek stoji na raspolaganju, a koja služi kao etalon za minimalnu profitnu stopu koju vlasnici novca očekuju od investicija u druge oblasti.

tretman kapitala. Bez tog azila za novčani kapital ne bi se mogao očuvati ni savremeni kapitalizam. Taj azil za novčani kapital se može očuvati samo ukoliko se država pojavi u ulozi dužnika koji će biti spreman da absorbuje sve viškove štednih uloga koje banke ne mogu plasirati putem zajmova drugim licima. Kamatu na zajmove država plaća na teret njenih poreskih prihoda. Na taj način, kako sam već to objasnio u prethodnim dijelovima ove knjige, cijenu tog azila za novčani kapital plaćaju poreski obveznici te države, ma da ih za to niko nije unaprijed ništa pitao. Takvu privredu ne bi mogli nazvati slobodnom tržišnom privredom, niti takva privreda može ljudima obezbjediti ekonomsku slobodu upravo u onom smislu u kojem je tu kategoriju objasnio Milton Fridman. Ako novac ima treman kapitala, onda isti tretman mora imati i novčana vrijednost imovine firme. Istina, u praksi se ta veza ne može uvijek jasno sagledati, jer postoje i drugi razlozi koji imovini firme nameću tretman kapitala. U cilju objašnjenja poslužiću se ponovo istom analogijom. Stado ovaca za njegovog vlasnika ima funkciju kapitala. Imovina firme za njenog vlasnik također ima funkciju kapitala. Međutim, dok se veličina stada izražava brojem ovaca, dotle se veličina imovine firme izražava u novcu. Ako vlasnik stada želi obezbjediti isti godišnji prinos koji dobija od tog stada u janjcima, vuni ili mlijeku, on mora održavati broj ovaca u stadu na određenom istom nivou kako u kvantitativnom tako i u kvalitativnom vidu. Ako vlasnik firme želi obezbjediti isti godišnji prinos od imovine firme, on mora novčanu vrijednost te imovine održavati na istom nivou kako u kvantitativnom tako i u kvalitativnom vidu. Na taj način je jedna stočarska istina prodrla u ekonomsku praksu tržišne privrede gdje se pretvorila u svoju suprotnost. Kapital više nisu ovce, stoka, mašine, zgrade, znanje i tehnologija, nego njihova novčana (razmjenska) vrijednost. U primjeru iz prethodnog pasusa predpostavili smo idealan slučaj proste reprodukcije stada. Nismo uzeli u obzir gubitke koji mogu nastati iz raznih predviđenih i nepredviđenih razloga. Radi toga vlasnik stada mora uvijek držati veći broj ovaca od onoga koji bi bio dovoljan da obezbijedi određeni stalni godišnji prinos. To znači da funkciju kapitala može imati samo dio stada, ali ne i cijelo stado. Povlačeći paralelu između vrijednosti imovine firme i vrijednosti stada morali bi zaključiti da ni imovina firme ne može u cijelosti imati tretman kapitala, jer je i ta imovina izložena riziku mogućih predviđenih i nepredviđenih gubitaka. Ta činjenica nije od bitne važnosti za firme čijim poslovanjem neposredno upravljaju njihovi vlasnici, ali je od bitne važnosti za firme čijim poslovanjem neposredno upravlja lica koja nisu njihovi vlasnici. Naime, kada firmom neposredno upravljaju lica koja su njeni vlasnici, onda maksimizacija profita nije njihov poslovni cilj, nego maksimizacija keš flou-a.7 Međutim, kada firmom upraljaju lica koja nisu njeni vlasnici, onda se pred njih postavlja zadatak da maksimiziraju profit, a ne keš flou, jer je u tom slučaju profit, a ne keš flou jedini izvor prihoda koje firma isplaćuje njenim vlasnicima. Razlika između ta dva cilja je u tome što u prvom slučaju računovodstvo ne tretira cjelokupnu imovinu firme kao kapital, dok u drugom slučaju
7

Keš flou predstavlja dio novčanog prihoda firme koji preostane kada se od prihoda oduzmu troškovi koji u sebi ne sadrže troškove deprecijacije (amortizacije) realnog kapitala. Radi toga se može redi da keš flou predstavlja smjesu deprecijacije (amortizacije) i profita pri čemu se ne može povudi jasna granica koji dio se odnosi na deprecijaciju (amortizaciju), a koji na profit. Vlasniku firme je bitno da što prije ostvari povrat investirane sume novca, a keš flou upravo zadovoljava taj uslov. Podjela keš flou na deprecijaciju (amortizaciju) i profit proizlazi iz poreske politike države, a ne iz nekih objektivnih kriterijuma. Naime, država propisuje maksimalno dozvoljene stope deprecijacije (amortizacije) kako bi spriječila firme da troškove deprecijacje (amortizacije) obračunavaju po vedim stopama od propisanih, i na taj način umanje osnovu poreza na profit.

nema izuzetaka: računovodstvo mora cjelokupnu vrijednost imovine firme tretirati kao kapital. To znači da firma mora iz svog tekućeg prihoda prvo nadoknaditi sve gubitke vrijednosti njene imovine koji su nastali u tom obračunskom periodu uključivo i troškove amortizacije i deprecijacije, pa tek ono što preostane, ako preostane, predstavlja profit. Sasvim je jasno da se radi toga ekonomska sloboda menadžera-vlasnika firmi razlikuje od ekonomske slobode menadžera-nevlasnika. Ovi drugi se nalaze u ropskom položaju u odnosu na kapital firme, a time i u odnosu na njene vlasnike. Dakle ti ljudi nisu slobodni, pa sva priča o tržinoj privredi kao uslovu ostvarenja ekonomske slobode nema nikakvog smisla ukoliko je profit mjera poslovnog uspjeha firmi koje posluju u toj tržišnoj privredi. Tek bi zamjena profita profitiziranom rentom mogla obezbjediti isti stepen ekonomske slobode svim licima koja neposredno upravljaju poslovanjem firmi, bez obzira da li se radi o vlasnicima firme ili o nevlasnicima. Slijedeća tema koju ovom prilikom želim elaborirati jeste raspodjela vlasničkih prihoda na investicije i potrošnju. U ulozi vlasnika neke firme može se pojaviti neko fizičko ili pravno lice, uključivo i neka druga firma koja također ima svoje vlasnike. Tu drugu firmu obično nazivamo holding kompanijom. U ulozi holding kompanije se može pojaviti samo ona firma čija je imovina odvojena od imovine njenih vlasnika, koja radi toga za sve svoje obaveze plaćanja odgovara samo svojom imovinom, ali ne i imovinom njenih vlasnika. Riječ je dakle o korporaciji u ulozi vlasnika drugih korporacija.8 Zakonodavstvo u tržišnim privredama štiti imovinu korporacija na isti način na koji štiti imovinu bilo kojeg privatnog lica. Radi toga ću temu o raspodjeli vlasničkih prihoda obraditi imajući u vidu samo one holding kompanije koje se javljaju u ulozi primarnih vlasnika firmi koje se neposredno bave proizvodnjom i/ili prodajom robe, a ne i holding kompanije koje se javljaju u ulozi vlasnika drugih holding kompanija. Drugačije rečeno, temu o raspodjeli vlasničkih prihoda obradićemo imajući u vidu samo primarne holding kompanije.9 Odnosi između primarne holding kompanije i njenih firmi mogu biti organizovani na različite načine. Međutim, ovom prilikom ću samo akcentirati činjenicu da u kapitalizmu primarnoj holding kompaniji pripada cjelokupni profit koji ostvaruju njene firme.10 Logično je očekivati da će takva hoding kompanija dio svojih vlasničkih prihoda reinvestirati u njene firme kako bi obezbjedila realnu osnovu za rast njenih vlasničkih prihoda. Ostatak prihoda će isplatiti njenim vlasnicima u vidu dividendi. Ukoliko su veći prihodi holding kompanije, utoliko će biti veći prihodi i njenih vlasnika. Dakle, primarna holding kompanija se rukovodi istom poslovnom logikom kojom se rukovodi bilo koji drugi privatni vlasnik.

8

Detaljan opis nastanka holding kompanija i velikih korporacija u privredi Sjedinjenih Američkih Država čitalac može nadi u knjizi "The Speculation Economy". Autor je Lawrence E. Mitchell. Prvo izdanje 2007 godine u SAD. Autor ističe da je pojava holding kompanija izazvala buran razvoj berzanskih špekulacija i na taj način omogudila da finansijski sektor odnese prevagu nad industrijskim sektorom američke privrede. Zato je i knjizi dao naslov "špekulativna ekonomija". Međutim, po mom mišljenju uzrok triumfa finansijskog sektora treba potražiti u novčanom kapitalu, a ne u pojavi holding kompanija. 9 Prmarnium holding kompanijama smo nazvali one holding kompanije koje pripadaju prvom sloju vlasništva nad firmama koje se neposredno bave proizvodnjom i/ili prodajom robe. Ostale holding kompanije, koje pripadaju drugom i višim slojevima vlasništva, nazvali smo sekundarnim holding kompanijama. 10 U kapitalizmu primarnim holding kompanijama može pripasti cjelokupni iznos keš floua koji ostvaruju njene firme. Lica koja upravljaju primarnom holding kompanijom de odrediti koji dio keš floua se odnosi na deprecijaciju (amortizaciju), a koji na profit. Bezgraničan je broj različitih kriterijuma za tu raspodjelu naročito u situaciji kada firma mora platiti porez na ostvarene iznose profita. Međutim, to je jedna posebna tema koju ovom prilikom ne možemo detaljnije raspravljati.

Za temu koju ovom prilikom razmatramo nije važno koliki dio svojih vlasničkih prihoda će holding kompanija usmjeriti u investicije, a koliki za isplatu dividendi njenim vlasnicima. Bitno je uočiti činjenicu da je takva raspodjela uslov sine qua non rasta i razvoja tržišne privrede. Radi toga ne smije biti podređena bilo kakvim računima rentabilnosti budućih investicija. Time želim reći da uprava holding kompanije prvo mora utvrditi dio njenih prihoda koji će biti usmjeren u investicije, a zatim tražiti najmanje nepovoljnu alternativu za investiranje te sume. Ukoliko holding kompanijom upravlja njen vlasnik ili njeni vlasnici može se očekivati da ta lica, polazeći od njihovih ličnih interesa, a ne od interesa tržišne privrede, naruše to pravilo pa odustanu od investicija ukoliko su sve raspoložive alternative opterećene visokim rizicima eventualnog gubitka investiranih suma novca. Međutim, ukoliko poslovima holding kompanije upravljaju lica koja nisu njeni vlasnici, realno je očekivati da ta lica, polazeći od njihovih ličnih interesa, nastave sa investicijama birajući najmanje nepovoljnu od svih raspoloživih alternativa.11 Jer, ukoliko bi ta lica odustala od investicija, a viškove novca usmjerila za isplatu dividendi vlasnicima holding kompanije, u tom slučaju ni ta lica ni vlasnici holding kompanije ne bi mogli očekivati nikakav rast prihoda koje im obezbjeđuje ta holding kompanija. Osim toga, pri takvoj raspodjeli bilo bi teško upravljati poslovima holdinga, jer bi menadžeri holding kompanije ostali bez fonda razvoja. Radi toga bi mogli reći da se lični interesi menadžera-nevlasnika nalaze u većoj harmoniji sa opštim uslovima rasta i razvoja tržišne privrede u odnosu na lične interese menadžera-vlasnika. Pa ipak u kapitalizmu postoji razlika između vlasnika i nevlasnika u ulozi menadžera holding kompanija, koja umanjuje ekonomsku slobodu nevlasnika u odnosu na ekonomsku slobodu vlasnika. Tako na pr. menadžerima koji nisu vlasnici holding kompanije se ne dozvoljava da dio njenih vlasničkih prihoda koji su izdvojili za investicije tretiraju kao fond razvoja, nego samo kao neraspoređeni profit (retained earning) koji i dalje predstavlja osnovu za isplatu dividendi u budućnosti. Kada bi se vlasnici holdinga nalazili u ulozi mendžera, njima bi bilo sasvim jasno da investirane sume neraspoređenog profita više ne mogu tretirati kao osnovu za isplatu dividendi. Međutim, kada se u ulozi menadžera javljaju lica koja nisu vlasnici holdinga onda ti isti vlasnici postavljaju menadžerima zadatak koji oni sami u ulozi menadžera ne bi mogli izvršiti. Kada bi raspodjela vlasničkih prihoda holding kompanije na fond razvoja i dividende imala karakter parametarske raspodjele, a kompanija bila u obavezi da njihovim vlasnicima redovno isplaćuje dio svojih prihoda koji je namijenjen isplati dividendi, bilo u novcu ili u dionicama zavisno od želje vlasnika, ne bi bila ugrožena ekonomska sloboda menadžera bez obzira da li se u njihovoj ulozi javljaju lica koja su vlasnici firme, ili lica koja nisu vlasnici firme čijim poslovanjem upravljaju. Osim toga, unutar tržine privrede bi se očuvao izvor fonda razvoja što bi omogućilo da se tržišna privreda razvije do njenih krajnjih granica uslovljenih mogućom potrošnjom usluga. Taj cilj nije moguće ostvariti u privredi u kojoj novac ima tretman kapitala, što znači da taj uslov nije moguće ostvariti u kapitalizmu, nego samo u nekapitalizmu. Prema tome, iz ovih nekoliko primjera proizlazi nedvosmisleni zaključak da nekapitalizam oslobađa tržišnu privredu od okova (finansijskog) kapitala i omogućava ljudima veći stepen ekonomske slobode, pa nema nikakavog smisla stavljati znak jednakosti između kapitalizma i tržišne privrede. Tržišna privreda da bi bila slobodna mora biti nekapitalistička. Kapitalistička tržišna privreda je imala osobine slobodne tržišne privrede u onim etapama njenog razvoja u kojima je tržištem vladala aktivna cjenovna konkurencija, u kojima je ulogu
11

Ta lica osim plate za rad koji obavljaju obično imaju pravo i na bonuse čija veličina zavisi veličine vlasničkih prihoda holding kompanije. Obzirom da kapitalni gubitci ne utiču na obračun tekudeg profita, vlasnički prihodi nede biti ugroženi sve dok dodatne investicije ne ugrožavaju tekudi profit.

novca imala određena vrsta robe, u kojima je poljoprivreda mogla imati ulogu azila za radnu snagu, u kojima su ulogu kapitala imala određena materijalna dobra a ne njihova novčana vrijednost. Vremenom je kapitalistička tržišna privreda nepovratno izgubila sve te osobine. Filozofija marketinga je potisnula cjenovnu konkurenciju a time i onu nevidljivu ruku tržišta o kojoj je pisao Adam Smit koja vođena ličnim interesima pojedinaca ipak radi za opšte dobro. Umjesto trgovačkog i industrijskog kapitala, tržištem je zavladao finansijski (rentijerski) kapital uz svesrdnu pomoć države a na teret njenih poreskih obveznika. Ta pomoć je zasnovana na jednoj pogrešnoj interpretaciji ekonomske teorije Džona Majnarda Kejnza izložene u knjizi "Opšta teorija zaposlenosti kamata i novca". Na taj način je kapitalistička tržišna privreda nepovratno izgubila osobine slobodne privrede, a ljudi svoju ekonomsku slobodu. Pristalice liberalizma, ili, kako se to danas kaže, neoliberalizma, morali bi voditi računa o toj činjenici, pa ako žele ostvariti ideju slobode bez prisilne jednakosti, izuzev jednakosti pred zakonom, moraju napustiti podršku kapitalizmu. U protivnom, ostaće intelektualno inferiorna i moralno neatraktivna alternativa u skupini projekata za građenje budućeg društva.
=============

Sve komentare slati e-mailom na adresu: mikatic@interlog.com

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful