UMETNOST BOSNE I HERCEGOVINE 1924-1945

SLIKARSTVO
»Neorealističke« tendencije dvadesetih godina Godina 1924. sa kojom počinjemo ovu izložbu, ne označava nikakvu prekretnicu u živom tkivu bosanskohercegovačke umjetnosti. U njoj se samo nastavljaju i prema krajnjim konzekvencama kreću neki procesi koji su otpočeli ranije, pod konac prethodnog perioda. »Avangarda«, čiji zenit pada negdje oko 1920-1922, a jedan od krajnjih dometa predstavljaju rijetki primjerci apstrakcije snažnog, ekspresionističkog naboja iz 1920-21, sada se stišala, zaplovila mirnijim vodama, pod blagoslovom kritike, čak i one najradikalnije, koja je veoma brzo iživjela svoju čežnju za apsolutnim i svoje »kozmičke snove«. Od kubizma do klasicizma« (1912). S druge strane, da bi označila najnovije pojave — lansirala sintagmu »objiektivno-konstruktivni pravac«, uzimajući je kao sinonim pariškog »neoklasicizma«, a »neoklasicizam primamo i volimo, prvenstveno, Pikasu, Lotu i Šumanoviću za ljubav«. BECIĆA, srećom, možemo pratiti na XVII izložbi Proljetnog salona u Zagrebu, kada za njegova tri ulja Jerolim Miše kaže da se doimlju »plehnato«, a izvjestan broj sačuvanih slika iz 1923. pokazuju da je ovaj hrvatski majstor, još u svom »blažujskom periodu«, evoluirao od sezanizma ka »neoklasicizmu«. Za razliku od Becića, MIJIĆ — čiji je snažni ekspresionizam kulminirao 1919/20. — u to doba malo izlaže, ali datirane neoklasicističke crteže možemo sresti u njegovom opusu već 1922. a držim da su u istoj godini nastale dvije izvrsne slike: Iz Blažuja i Suncokreti. U njima dolazi do izražaja gašenje njegove, još donedavno čudesno bogate palete, na što se u doista »magičnom« Bosanskom pejsažu (Jagomir) iz 1923/24 (kat. 68) nadovezuje smirivanje rukopisa i gestualnosti te zamjena dinamičkog principa statičkim, a sve skupa vodi do djela već formiranog novog »stila«, kao što su Stijene (u posjedu nasljednika arh. Dušana Smiljanića) iz 1925. godine. Domaća kritika imala je priliku da po prvi put primijeni termin »neorealizam« u jianuaru 1925, u povodu izložbe Romana PETROVIĆA (sa arh. Babićem). Pera se prihvatio dr Jovan Kršić, uz Đoku Mazalića naš najaktivniji likovni kritičar ovog perioda, koji se upravo bio vratio sa studija u Pragu. Po njemu, Petrović je »novorealista«, a »novorealizam je stil koji dolazi posle formalne anarhije i nosi sa sobom znakove stabiliteta«. Konstatacija da je Petrovićeva umjetnost »realna i konstruktivna« ukazuje na poznavanje jugoslovenske kritike i teorije umjetnosti. Precizirajući, istim povodom ali na drugom mjestu, da je »formalna anarhija« moderne umjetnosti kulminirala » u tzv. apstraktnom slikarstvu«. Ako sada pogledamo Petrovićev Autoportret iz 1924. vidjećemo da je ovaj, mada formalno još čvrst, već lišen kubističke analize (koju ćemo, doduše, još susretati u njegovom opusu), a osobito se doimlje izuzetna koloristička svježina u partiji lica, kojom je ova upečatljiva fizionomija mladog umjetnika izvrsno dočarana. Međutim, Petrovićev pariški Autoportret iz 1926. usprkos izvjesnom manirizmu, ima i neke značajke »magičnog realizma«, kao što su: ugašena i svedena paleta, prilično uklonjeni tragovi rukopisa, pomalo »idealizirana« predstava. . . Iz vremena boravka u Parizu potječe Petrovićev neoklasicistički crtež anđela iz Umjetničke galerije BiH, a i nekoliko drugih slika (u vlasništvu Jovana Vice u Beogradu) nose pečat Picassovog 1

neoklasicizma. Najranija poznata nam djela Đoke MAZALIĆA, koja se uključuju u ove tendencije treće decenije, potječu iz 1925. godine. Studija za portret supruge (iz Umjetničke galerije BiH) najavljuje novu Mazalićevu paletu, u kojoj dominiraju modro i modrozeleno, a kasnije će im se pridružiti sivo, sivoljubičasto, ugašena crvena, mrka i topli oker. Iz 1926. potječe čvrsto građeni Bijeg u Egipat sa ponešto dramatičnim osvjetljenjem, preko koga stižemo do antologijskih djela »magičnog realizma«, kao što su Na ljetovanju, Herojski kraj i Skela na Drini (u vlasništvu M. Bosenbachera u Zagrebu), podsjeća na metafizičko slikarstvo. Za razliku od Mijića, čiji je opus iz tog vremena veoma kompaktan i sav u znaku »magičnog realizma«, Mazalić je šareniji i raznovrsniji, mada je o sebi, u to vrijeme, mislio i pisao kao o »klasicističkom slikaru«. Dvadesetak njegovih do sada nađenih djela iz ove faze mahom su figuralne kompozicije: prizori iz Biblije na pozadini idealiziranog bosanskog krajolika, savremeni žanr, portreti, autoportreti i aktovi. Majstor obično radi po nekoliko varijanti istog motiva, a »trezvenost« ili »romantičnost« pogleda ponekad zamijeni sentimentalnost, pogotovo kada se prihvati tzv. socijalnih motiva, kakav je Na tuđem hljebu. Ton je, najčešće, »muzejski«, forma »zategnuta«, kompozicija statična. Prije Mazalića, a potom paralelno s njim, stvarao je MIJIĆ neveliku seriju blistavih djela. Vrhunac svođenja na ogoljelu arhitekturu predmetnog predstavlja Planinski pejsaž, istančan do krajnjih granica, sa majstorskim stepenovanjem planova u apsolutnoj kolorističkoj ravnoteži toplog i hladnog. Tu su još suvereno pojednostavljeni Portret Hilde Kuzmić i ona poema u zelenom koja se zove Drina; potom jedna kanoloovska Mrtva priroda, sa oštrobridnim lišćem, sugestivno jasna u čistoti stila i magičnom sjaju nekoliko banalnih predmeta, te kristalno čista i koloristički bogatija od ostalih Kuća Carrara u Splitskoj (u posjedu Ksenije Horvatić Baldasar u Zagrebu) i, najzad, nešto »trezvenijim pogledom« uobličen Portret moje žene, od koga se autor nije nikada rastao. Tematski registar je sužen na pejsaž (bosanski i dalmatinski), portret i mrtvu prirodu, izvedba pokazuje zavidan zanatski nivo, pa sve što smo do sada vidjeli iz ove faze podstiče na zaključak da se njome Mijić svrstao među najznačajnije predstavnike »magičnog realizma« u jugoslavenskom slikarstvu dvadesetih godina. Posebice nas uzbuđuju jezgroviti Mijićevi pejsaži, oslobođeni sitnih naplavina svakidašnjice: pripadajući jednom drugom, idealnom redu stvari, izgledaju nam kao praslike nekog svijeta zatravljene zaleđenosti, prožetog blagom, sveprisutnom melanholijom i uzdignutog do monumentalnosti. Godine 1927. mladi apsolvent zagrebačke Akademije Hinko LAAS naslikao je svoju Bistrik mahalu u pastelnim sivoružičastim tonalitetima, sa pogledom odozgor i »zaleđenim« kubusima oblika koji nas izdaleka podsjećaju na Romana Petrovića — još jedno djelo blisko »magičnom realizmu«, a ovamo bismo mogli uvrstiti i par pejsaža Teodora JANKOVJCA, također zagrebačkog đaka, u kojima je ruralni ambijent sarajevske okolice tretiran »tvrdo«, u ugašenoj sivoj, zelenoj i oker gami i čije je značajke Kršić pripisao utjecaju Đoke Mazalića. Janković će ovaj način slikanja, u djelima nejednakih kvaliteta, produžiti sve do u četvrtu deceniju. Među prve primjerke »novog realizma«, odnosno verizma »nove stvarnosti« u nas mogli ubrojiti neke listove iz mape »Crni dijamanti« Petra Tiješića i Romana Petrovića (1923), a pogotovo list Rudari, sa oštro karakteriziranim fizionomijama, ali i tragovima ekspresionizma koji, očito, dugujemo izvedbi Romana Petrovića. Sudeći po kritikama i po radovima koje sa sigurnošću možemo smjestiti u ovaj 2

period, Petar TIJEŠIĆ je nastavio da se kreće u dva smjera: tradicionalnom stazom svjetlosnih i kolorističkih usklađivanja u nizu dalmatinskih i bosanskih pejsaža i putem traganja za »solidnom formom i konstruktivnim slikanjem«, što ovom nekadašnjem sezanisti neće biti nimalo teško. Sačuvalo nam se svega nekoliko slika i par fotografija radova iz perioda 1925—1927, na kojima je posve uobličen novi način slikanja: dva stilizirana pejsaža iz Ravanice (u Galeriji Matice srpske u Novom Sadu i Umjetničkoj galeriji BiH), jedna »neoklasicistička« Mrtva priroda, sa precizno modeliranim oblicima, upečatljiv Stari mornar u tragu »verizma«, potom u istom duhu rađeni Stari rudar, sa podjednako impresivnom fizionomijom i čistim volumenom lika, te kompozicija U krčmi, sa ljepoticom noći u prvom planu i četvoricom kartaša u pozadini, ikonografski i »stilski« u skladu sa zahtjevima vremena. U godinu 1922/23. smjestila je Miroslava Gašparović tri mrtve prirode sa cvijećem Lujze KUZMIĆ MIJIĆ, uočivši da se slikarica u njima približila »neoklasicizmu odnosno muzejskom realizmu«, dok nešto kasnija slika U brdima iz 1925. (vl. Umjetnička galerija BiH) svjedoči o kretanju u pravcu geometrijski strukturirane predstave bosanskog predjela. Lujzina kolegica sa studija u Beču, Adela BER vjerovatno je pod kraj treće decenije »tvrdo« izmodelovala dva svoja autoportreta u Galeriji jugoslovenskog portreta u Tuzli, ne obogativši značajnije ove nove tendencije, što važi i za Poluakt Luke ŠEREMETA (sada u SIZ-u kulture u Livnu), u čijim ćemo, uljima tragove čvrste predmetnosti susretati sve do njegove prerane smrti na samom početku tridesetih godina. I među radovima Daniela DANILUSA KABILJA naići ćemo na poneko geometrijski stilizirano djelo (ulje ili pastel, kao što je Ulica) ali glavnina opusa ovog slikara pripada dijelom poetskom realizmu, a dijelom »anahronističkim« tendencijama bosanskohercegovačke umjetnosti. Za razliku od ovih posljednjih umjetnika, koji su se u tendencije dvadesetih godina uključili privremeno i usput. Sigo SUMMERECKER nosio je u sebi urođenu težnju za mjerom, harmonijom, redom i solidnošću, za volumenom oblikovanim škrtim ali biranim koloritom, čime se izvrsno uklopio u racionalnu klimu treće decenije, pa jedino on neće ni kasnije iznevjeriti njen duh, bez obzira na poznatu promjenu orijentacije u matici jugoslovenskog slikarstva, koje će u četvrtoj deceniji dati prednost osjećanjima spontanosti nad stegom i boji nad oblikom. Summerecker je, s vremenom, sve manje slikao a sve više izučavao tehnološke probleme, pa se od njega sačuvalo malo slika: to su, mahom, mrtve prirode i sve one nose pečat slikareve težnje za savršenstvom. Prvi uzor bio mu je, po vlastitom kazivanju, Carl Schuch, bečki slikar iz Leiblovog minhenskog kruga, poznat najviše po svojim mrtvim prirodama, no našem će slikaru tek susret sa originalima J. B. S. Chardina godine 1925. u Luvru »otvoriti oči«. Bilo bi, ipak, pogrešno izvesti zaključak da se Summerecker zadržao isključivo na »starim majstorima«: ovaj učenik Ljube Bobića očito je poznavao i volio Cézannea i, ništa manje, Picassoa. Tom linijom stigao je do »modernog klasicizma« Grupe četvorice i tu ostao. Kao što sam utvrdila u katalogu retrospektive održane u Umjetničkoj galeriji BiH 1980. godine, Mica TODOROVIĆ (također Babićev đak) ušla je u poetiku treće decenije i u našu umjetnost istovremeno — u znaku Cézannea (Kruške, vl. Umjetnička galerija BiH) da bi potom, nakon boravka u Italiji, prihvatila utjecaje firentinskog Quattrocenta (Njanja) u oblicima zatvorenim preciznom linijom, koja upravo cizelerski oštro oivičuje lik, dijeleći ga od pozadine. Zanimljivo je da se baš u opusu ove slikarice ispoljava dualizam karakterističan za evropsku umjetnost dvadesetih godina: s jedne strane, interes za »romantičnu i vanvremenu idilu« (Ljuljaška), a s druge »verizam«, u neku ruku blizak »novoj 3

Ovamo spadaju motivi berbe. U njenom opusu se zapravo tijesno prepliću »dekorativno hromantično« i »veniističko«: uz lica. a slikarica ih znade majstorski oživjeti cinoberom usana. umjetniku i inače svojstvene lakoće u tretmanu i impostaciji mladenačkog lika. pa je prilično reprezentativan za ovu vrstu slikarevog rada. u posjedu Dragice Babić) stiže do lucidne psihološke i tipološke karakterlzacije nekih likova (Glava ciganke. koja kao da su izronila iz vječnosti. U čitavom ovom kretanju izdvaja se bogat. Glava ciganke. pa se od ljupkosti preko monumentalno-dekorativne strogosti i ozbiljnosti (Akt s ibrikom. bliska nekim Mujadžićevim portretima iz tog vremena. izvlačenja mreže — a svi oni nose izvjesno obilježje muzejskog slikarstva i teško bismo im mogli pripisati socijalnu angažiranost.stvarnosti«. ispoljavao kao kritički realizam. potez je gotovo nevidljiv. nosi pečat izuzetne. Dominiraju zemljani tonaliteti. u njegovom »postavangardnom« periodu. u posjedu Viktora Grgurića u Skradu. snažno pokrenutih polunaglh muških figura. što nije čudno ako imamo u vidu da se majstor u to vrijeme bavio i modelovanjem i slikanjem. bjelinom golubovih krila. godine pripremio Ibrahlm Krzović u Umjetničkoj galeriji BiH pokazala je izvjestan broj djela Ismeta MUJEZINOVIĆA. Mica Todorović okrenuta je isključivo urbanoj tematici. Približili smo se završetku ovog našeg sažetog prikaza slikarstva dvadesetih godina u Bosni i Hercegovini. slijedi serija virtuozno slikanih pejsaža iz Skrada iz 1929. Već je Krzović utvrdio da će Mujezinovlć poetiku treće decenije protegnuti sve do u drugu polovinu četvrte. usprkos tematici koja bi mogla da nas zavede u tom pravcu: uvid u materijal otkriva idilično i romantično shvatanje pastoralnog života. rađenih u duhu tendencija dvadesetih godina. glava starca u Suzani i starcu). I Portret Mate Bavlona. »konstruktivnog slikarstva«. Sarajevo) doima isključivo kao briljantna parada slikanja ljudskog tijela — u nizu »skulpturalnih«. Ovaj niz počinje portretima obitelji Čaldarević iz 1927. koji se u Zagrebu. »veristička« tendencija. modrilom očiju ili cvijeta. Retrospektiva koju je 1976. ali je normalno. čije smo fotografije objavili u katalogu spomenute retrospektive (Trudna ciganka. a na kraju »meka zaobljenost« zakašnjelih. susrećemo pomalo karikirane fizionomije. te jedna ljupka Djevojka s merdžanom (kod istog vlasnika). Suzana i starac). a uz to je prilično daleko od bilo kakve polltizacije svojih umjetničkih pregnuća. i nejednakih kvaliteta opus Romana Petrovića. sa tako očiglednim ličnim pečatom. »meku zaobljenost« oblika. Tako se kljakovićevskosignoreliljevsko Izvlačenje mreže (u posjedu ZOIL. stereometrijski predočenih oblika Ismeta Mujezinovića. da bismo bilo koje njegovo djelo teško mogli zamijeniti sa radom nekog drugog autora: Roman je. 4 . geometrizirana modelaclja Karla Mljiića. među kojima se izdvaja Portret Vladimira Čaldarevića (sada u fundusu Galerije jugoslovenskog portreta u Tuzli) zbog neuobičajene pozadine u vidu »kubistički« tretirane ulice. Slike ove faze rađene su temperom. šarolik. u okviru politički angažirane grupe »Zemlja«. a tonski prelazi su izuzetno profinjeni. koji prvi put izlažemo. Romana Petrovlća i Đoke Mazalića. ako se ima na umu kasni datum nastanka ovog djela. za razliku od većine svojih kolega i prijatelja »zemljaša« (s kojima je kao gost izlagala u Ljubljani). žetve. Na početku stoji »tvrda«. pa joj je po tome bliži Georg Grosz od Breughela i Hegedušića. Još jedno novootkriveno Mujezinovićevo platno — Žetelice sažima neke bitne značajke ovog tipa slike: preglednu i uravnoteženu kompoziciju. No. Ova posljednja. i u karikaturama. napetih mišića. uz znatno bogatiji kolorit nego što je to bilo uobičajeno u vrijeme procvata tzv. izražena je u nekim izgubljenim slikama. »utran« u podlogu.

uz to. I poneko platno Ika ŠEFEROVA uklapa se u »konstruktivno« slikarstvo »neoklasicističkog« predznaka. monumentalnija i klasičnija razrada praško-zagrebačke konstruktivističke faze. — Iz Pariza se. čini sigurnim: Bosanskohercegovački slikari bave se. veoma rafinirani. zato kao neodložna zadaća naše historiografije. Počev od 1923. Petrović je i ikonografski najviše obogatio naše slikarstvo dvadesetih godina: uz portrete. nemaju leposredne veze sa politikom i ideologijom. Njime se otvara novo poglavlje naše socijalno angažirane umjesnosti četvrte decenije. S druge strane. i koliko saosjećanja sa ljudskom nevoljom! Pod kraj decenije. naš slikar vratio sa djelima »neoklasicističkog« karaktera. Na svaki način. među čija prva djela velikog formata spada Dječak s balonom (Umjetnička galerija BiH) iz 1929. prvo mjesto jada majstoru kista Jovanu BIJELIĆU. međutim. i u svojim manama. no ne treba zaboraviti koliko je. Da kažemo na kraju da su i neki bosanskohercegovački slikari u drugim sredinama bili aktivno uključeni u spomenute tendencije dvadesetih godina. susrećemo u njegovom opusu najrazličitije figuralne kompozicije. I. radilo se o slikama silovitog ekspresionizma sa socijalnim predznakom. angažirane raspričanosti: ovdje je forma tretirana u duhu »konstruktivnog slikarstva«. ne bježeći čak ni od folklora i prokaženih »bosanskih tipova«. Jedno se. i u njegovom opusu dolazi do »neoklasicističkog« smirivanja i kretanja prema muzejskim uzorima. 187). Među bosanskohercegovačkim Beograđanima. vidjeli smo. i u svojim vrlinama. Ovu fazu njegovog rada relativno dobro predstavlja naša 5 . i u trećoj deceniji socijalnom tematikom. Petrović otpočinje rad na svom najvećem i najpoznatijem ciklusu »Djeca ulice«. ovdje izložena Tušika Milivoja UZELCA pripada majstorovoj trećoj fazi i prvom pariškom razdoblju. ovdje je blistavo stupljen sa neuobičajeno dinamičnim Nogometom i srebreno-sivom Kolporterkom. ovdje ih nismo mogli uvrstiti. a teme naš majstor crpi ne samo iz urbanog. kao i dosad. čak i sa ponekim rađenim u duhu »magičnog realizma«. kat. S druge strane. pejsaže. prema periodizaciji Josipa Vrančića. ali mi smo ovdje dali prednost značajnijim segmentima njegovog opusa. njegove monumentalne prikaze planinskih bosanskih pejsaža kritika ovog vremena s pravom naziva »herojskim« (vidjeti Vranače). već i iz ruralnog ambijenta. jer ćemo tek nakon toga biti sigurniji u izricanju sudova o našem slikarstvu kao zaokruženoj cjelini. veoma razvijeni »neoklasicizam« Omera MUJADŽIĆA. Sudeći po zapisu olovkom (na poleđini). podaci da je iz francuske metropole donio još dva značajna platna. odnosno »osebujnu kubističku predigru« Kamila RUŽIČKE. najzad. iz 1928. u kome se dešava »dalja. autoportrete. Ako je o prvome suditi po crtežu (Bourse. mrtve prirode i aktove. doduše. Umjesto njih priložili smo Pokućarca iz slikarove »zemljaške faze«. koje kao da su anticipirale neka kasnija djela bosanskohercegovačkog socijalnog slikarstva. ali sve ovo ostaje u domenu pretpostavki. potječe Pejsaž sa Ilidže koji. Paris 1926. ali budući da njegova najčuvenija djela ove vrste potječu iz 1923. a o drugome po kompoziciji pod ovim nazivom posjedu Melanije Vagman. neponovljiv. godine.naprosto. koji je u ovo vrijeme dobio priznanja u zemlji i inostranstvu. ni neoklasicistički dočarani likovi radnika i seljaka Đoke Mazalića. kritika je visoko ocijenila »kubokonstruktivizam«. O Petrovićevoj predilekciji za »kubističkoekspreslonističku sintezu« već je bilo govora: ovdje je predstavlja kompozicija »U krčmi«. već najavljuje slikareve kolorističke preokupacije iz četvrte decenije. uz Mazalića. naj nježnije lirike u njegovom opusu. djelima visokog dometa u svojoj vrsti. po svom duhu. za koja ne znamo ni gdje se nalaze. Obrada njegovog cjelovitog opusa nameće se. ni ekspresionistički tretirani socijalni sižei Romana Petrovića. Postoje. ipak. ali ni »verizam« Mice Todorović i Petra Tiješića.

ali ćemo i o njemu progovoriti na drugom mjestu. nisu bili Francuzi. koje se upravo u času obrata iz »magičnog« u »poetski« realizam četvrte decenije uzdižu ne samo da najviših dometa ovog majstora. »razmekšavanje« forme. i 1930). tendencija da se približi vidljivom svijetu i udalji od suptilne strogosti francuskog formalnog kanona rezultirala nečim što nije bilo neslično ekspresionizmu. po svoj prilici. i onu tako poetično shvaćenu zelenkastosrebrenu Begovu džamiju sa naše izložbe. prepliću sa socijalnom tendencijom. »pucanje« uglačanog. a među njima. o čemu smo već ponešto rekli i u tekstu Prilike i što je. najprije tiho i bojažljivo. ne samo kod Romana Petrovića. već i u radovima Mijića i Mazalića. odnosno pristaša poetskog realizma i intimizma. znači vratiti se na dvije izložbe »Grupe četvorice«. koji su pratili »savremene trendove« okrenuo boji. Ovo je osobito dolazilo do izražaja u akvarelima koji. s velikom lakoćom. pa je u vezi s tim Ivan Peserle 1929. naročito u pogledu datiranja djela. Kod MIJIĆA. kao što se može vidjeti u onim moćnim Starim 6 . ipak. Ove procese možemo lijepo pratiti i u bosanskohercegovačkom slikarstvu četvrte decenije. iz Narodnog muzeja u Beogradu). kao što smo utvrdili u Prilikama. oslobađanje rukopisa i traženje boje. čime kao da su bile predodređene da pokažu — dolazim u iskušenje da kažem: simboliziraju — prelaz iz stare u novu poetiku. vidjeli smo.Mrtva priroda. promjena je. naime. označilo je s jedne strane. na kojima je samo u rijetkim slučajevima upisana godina. već i bosanskohercegovačkog slikarstva uopće. Tendencije tridesetih godina Petrović je. kao i kod Petrovića. Za razliku od njih. da se ovaj slikar prvi među bosanskohercegovačkim umjetnicima. najprije bilo zapaženo na izložbama Grupe četvorice. Uz Mijićeve. daju »svežu liriku boja«. u čiju se fakturu sada uvlači pasta. koje je Mazalić u svoj širini ispoljio na drugoj izložbi »Četvorice«. No krenuti redom. u koga je razvoj tekao paralelno u ulju. na više razboja. Došli smo do tačke kada nam valja progovoriti baš o toj promjeni koja se u nas šire ispoljila na prelasku iz treće u četvrtu deceniju: odvraćanje od stereometrije i kompaktnih volumena. »već po svojoj prirodi mekši«. a eksponenti ovog trenda. Formalno i sadržajno pomjeranje. Haftmann podvlači da je između dva rata. podsjetimo se. prateći neke kolorističke akcente. pisao da njegove zanatski nesolidne radove »spašava jedino bogatstvo boja«. manje-više kod svih spomenutih umjetnika (na starim pozicijama — kako rekosmo — ostaje jedino Summerecker). uglavnom. djelo gotovo paradigmatično za ovu prelaznu situaciju. paralelno. stoji čitav niz MAZALIĆEVIH slika. na prelazu treće u četvrtu deceniju (1929. što — kako rekosmo — historičara umjetnosti stavlja pred posebne teškoće. koje kritika prve izložbe »Četvorice« naziva »naturaustičkim«. Na drugoj izložbi Grupe Mijić je prikazao svoje najnovije motive iz Sarajeva. najprije zapažena na akvarelima. tkao. održane. u opusu Bijelićevog đaka Hakije KULENOVIĆA ima značajki »konstruktivnog slikarstva« u gradnji slike i naglašenoj voluminoznosti (Djevojka. kojoj se u blažoj (nikada propagandnoj) formi ispoljava i u opusima takozvanih »larpurlartista «. pod utjecajem stranaca iz Pariške škole (École de Paris). koji sada sve više poprimaju značajke poetskog realizma. akvarelu i crtežu. ali se oni ovdje. a »u tome se ističe nad svim našim slikarima«. transformirao svoje oblike iz »čvrstog« u »tečno« agregatno stanje i vice versa. Čini se. »zategnutog« tkiva slike.

stigao. iz svega što Mazalić radi izbija pritajena snaga. po sudu ovog kritičara. potmule močvare. a ono u svojim akvarelima. Nova faza poetskog realizma može se podijeliti u dva dijela: do 1935. I. a sam izbor motiva ukazuje na umjetnikovo raspoloženje: gole vrleti. pomjerenost (od vanjštine prema unutrašnjosti. i njegova groteska. karikaturu i grotesku. koji se. zahvatajući čitavu podlogu. uz pregnantnost tematike. pasta najčešće nanesena slikarskim nožićem. već i maksimalna jasnoća i čitljivost poruke. dakle. koja će se razrešiti više u boji nego u crtežu. bila i ostala ljepotica bez premca. kokote i njihove »mušterije«. Mazalić je svoje viđenje Bosne u ovom periodu nazvao »naturalističkim«. plavog. Samokovlija. barem zasada. Karakteriše ga. jezu kasapnica i tome slično. koja djeluje kao fino kamerno muziciranje. da bi ubrzo potom prešla u ekspanziju. prikladnih da brzo i efikasno reaguju na društvena zbivanja. Marcel Šnajder stajao je na sigurnim pozicijama »harkovske linije«. istakao je Romanove »naročite sklonosti za groteskno gledanje i ekspresiju«. najzad. pustoš kasne jeseni i ranog proljeća. u drugima znatno ranije dolazi do oslobađanja i omekšavanja. Formiraju se sada dva tipa pejsaža koje će majstor zadržati do kraja života: planinski krajolik Bosne i ravničarski predio Posavine. općenito favorizirala društvenu satiru. evocirajući francuskog majstora pikturalnog srebra — Corota. kao u uzbudljivom Starom gradu. Barijeru čini neka siva ili sivkastoplavičasta »skrama« što će je Petrovićeva ulja vući kao svoj križ. olujna nebesa. germanski duh suprotstavila 7 . već i militantnost ideologa. izgladnjele prosjakinje i starmalu Djecu ulice. učiniće ga »socijalnim« slikarem par excellence. međutim. javlja samo u nekim partijama slike. Petrović je privlačio ne samo maštu književnika. refleksi u vodi. još jednom djelu zrelosti i punoće koje je iznjedrila njegova nesvakidašnja ljubav prema rodnoj grudi: Bosna je. sve ono. ponovno istakla značaj i uvela primat crteža i grafičkih sredstava. prema smislu i značenju). forma je čvrsta. do čiste boje. za Mazalića. jer se rađalo u neposrednom dodiru s prirodom. čini se. koja se u ulju. ispoljio u »enigmatičnosti izraza«. što će kasnije »socijalistički realizam« ustoličiti kao neprikosnovenu dogmu poslijeratne jugoslavenske umjetnosti. ne napuštajući tonsko slikanje. I dok se čvrsta forma dugo drži onih prvih. smiri u onoj meri koju podnosi istinski njegova ličnost«. koji — bez obzira na sve transformacije — ne napušta široko polje ekspresionizma germanskog porijekla. služila se deformacijama da bi jače istakla tendenciju (pa odatle naziv »tendenciozna umjetnost«). Valja imati na umu da je socijalna umjetnost u svom radikalnom vidu. monumentalna i jedinstvena vizija prirode. zelenog i sivog sa najfinijim sedefastim prelivima: ostaje se u domenu tonskog slikarstva. tišine pred buru. otimajući joj se samo u časovima rijetkih nadahnuća svog tvorca. pohvalio njegove akvarele »žive u bojama« i utvrdio da su njegova ranija »anarhija« i »goli intelektualizam« bili potrebni »da se konačno iz njega izvije slikarski izraz. Još jedan prijatelj. A upravo to njegovo svojstvo. širok zamah. ako ništa. eto. kao »talenat u kome se sukobljuju svi moderni i hipermoderni smjerovi slikarstva«. dotle je Petrović. To je vrijeme delikatnih valerskih gradacija različitih okera. dok su Mijić i Mazalić zakoračili u poetski realizam. tj. Upućujući našem slikaru zamjerke zbog »formalizma«. Od predstavnika »socijalne umjetnosti« dostojnog tog imena sada se tražila ne samo pregnantnost i aktuelnost teme. i.jablanovima. Kritika druge izložbe »Četvorice« vidjela je Romana PETROVIĆA i kao »slikara-lutalicu«. Slikajući svijet noćnih provoda po zadimljenim birtijama. Jedna od najljepših slika te vrste je Predvečerje na Savi.

koji je važio kao protivnost maksimalno uravnoteženom i sređenom galskom duhu — u opusima naših angažiranih umjetnika nailazimo na dvije vrste utjecaja i dvije vrste poetika. Danijel Ozmo i Rizah Štetić. naizmjenično. Pored skulpture. nisu dali izbjeći — tim prije. u kojoj ima plavo8 . pridružiti angažirani koloristički ekspresionizam Voje Dimitrijevića. S druge strane. koja je bila veoma omiljena u redovima naših angažiranih umjetnika. Na istoj izložbi 1932. Germanski duh preovladavao je u crtežu i grafici. uzviknuo je pred njegovim slikama njegov budući prijatelj iz »Kruga« Đoko Mazalić. »Ecole de Pariš« bila posve internacionalizirana. što valja zahvaliti Krsti Hegedušiću i njegovoj »Zemlji«. ali takvih ako i ima u grafici. Daniel OZMO. najutjecajnijeg njemačkog predstavnika angažiranog krila »nove stvarnosti«. očekivali socijalno angažirana djela.francuskom — ukoliko je ovaj važio kao utjelovljenje isključivog nastojanja oko formalnih vrijednosti. a ponajviše paralelno s njom. na kojoj se predstavio Ozmo. umjetnik od koga bismo. planine. u dobroj mjeri ratom uništenog. naš najveći i najdosljedniji ekspresionista. Potom je 1934. koji su se. Spomenuli smo i da su. u aprilu 1932. bar kada je riječ o jugoslavenskoj situaciji. germanski duh njegovao je u slikarstvu jedino Roman Petrović. Međutim. nismo pronašli niti jedan njegov iole reprezentativniji rad u ovom mediju. na Prvoj jesenskoj izložbi. čime je postala propusna čak za ekspresionizam. njemačku grafičarku«. Njemu će se. u slikarstvu nam nisu poznata. Đoki Mazaliću nije trebalo dugo da zaključi o čemu se tu radi. zanosili su se ovim drugim. No kao što smo u više navrata istakli u Prilikama. među prvima. s razlogom. Vojo Dimitrijević. što je tzv. Pod pritiskom opće klime. godine. dakle stranaca iz »Ecole de Paris«. kolorizam i tome slično. i davši prednost njegovim duborezima. zbog prestiža Pariza kao svjetske likovne metropole. izlagao je po prvi put Branko ŠOTRA. Kritika je odmah zapazila njegov »tmurni« i »zeleni« kolorit. kritika je tražila socijalnu umjetnost i tamo gdje je nije bilo. naime. sa »mnogo socijalnog' u sebi«. ali teško da možemo suditi o njegovom doprinosu bosansko-hercegovačkom slikarstvu. održanoj prethodne 1932. mahom pejsaža. kao grafičari. intimizam. »Sve mu je zeleno«. sarajevske ulice i tome slično. proglasivši ga. po kojima se dade zaključiti da je slikao u tragu poetskog realizma. Slikani su jednom suzdržanom i profinjenom paletom. izlagao je svoje skulpture jedan od budućih protagonista naše »socljale«. u drugoj polovini četvrte decenije. a nije ga trebalo tražiti daleko. U Zagrebu je. gorske potoke. »čudakom«. Ozmina Mati. opusa sačuvalo se svega par ulja i nekoliko akvarela. na žalost. podsjetila je Mazalića »na Kolvicovu. koji prikazuju mlinice. prihvatali poetski realizam. Iz Ozminog. No. već prema vlastitim sklonostima i mogućnostima. uvrstili u sljedbenike Groszove crtačke manire. ali. Mujezinović. »socijalna« orijentacija nije bila isključivo opredjeljenje čak ni u opusima naših »najangažiranijih« umjetnika: i oni su. godine. Ozmo se bavio i slikarstvom. budući da se francuski uplivi. više slika »žanra« (genre) negoli »socijalno angažirano« djelo. opet u Zagrebu (u Modernoj galeriji) priređena izložba najutjecajnijeg stranog grafičara tog vremena u nas: Fransa Masereela. zbog toga. od druge vrste i drukčijeg porijekla. pa je tako u nju svrstala i Prodavačicu ribe od Karla Mijića (u Umjietničkoj galeriji BiH) koja je. koju će kasnije zapostaviti za račun grafike. osim u periodu NOB-e. zapravo. dakle »larpurlartizma«. priređena izložba Georga Grosza. Todorovićeva i štetio. Do sada nam je poznato nekih tridesetak Šotrinih slika. rano izjednačeni pojmovi »modernog« i »socijalnog«. u svojim crtežima socijalne orijentacije slijedili su onog prvoga. zasnovan upravo na sinkretizmu utjecaja Picassoa i Chagalla. na našem tlu.

dok su mu ulja bila žestoka u koloritu i sa izrazitim dekorativnim značajkama. Marokanac. što je posve u skladu sa situacijom tog vremena. Španjolka. Monsino je 1936/37. i toliki drugi. ova dvojica naših doajena još uvijek ostaju u granicama tonskog slikarstva. mada je teško povjerovati da se radilo o kolorizmu: prije će biti da je u pitanju bilo tonsko slikanje.zelenih skladova. po Mazaliću.. a posljednja i jedina veza s njim bio nam je Đoko Mazalić. Samo na tri samostalne izložbe u Sarajevu (1938. rađena »po ugledu na staloženiji oblik kubističkog manira« privukla pažnju Elija Pincija. koji kadikad zna da pređe u nešto snažniju ekspresiju (Ulica). pa se njegovi pejsaži svode na prikaze gradske arhitekture. MIJIĆ koristi sive. čime je Đoko Mazalić protumačio utjecaj Matissea i Gauguina u njegovom djelu. okerne i nešto plavih tonaliteta. po povratku iz Pariza. U isto vrijeme i kod MAZAL1ĆA se javljaju znaci izvjesne rasplinutosti oblika. u čemu savremena kritika vidi »odjek teškog vremena u kom se živi«. Sudeći po njima. u kojima tavori gradska sirotinja. Najmlađi naš slikar između dva rata. počeo baviti tek od 19 3 8. kokainomanke. glumom. Seviljanka. Trio Tahiti. bavio se još baletom. Članovi Grupe uzeli su za temu svoje prve izložbe domaći pejsaž. zapravo. balerine. na izložbi petorice mladih. sudeći po naslovima u katalozima i kritikama. volio je živost i brzinu velegrada. zelene. Sarajevska kritika nije propustila da odmah uoči »bizarnost« njegovog kolorita i njegovu »egzotičnost«. Monsino je bio veoma produktivan slikar. koje je uzimao iz svijeta spektakla. onda se otisnuo dalje — na Bliski istok. Bio je slikar urbane tematike. Još jedan budući član »Kruga« pojavio se na Prvoj jesenskoj izložbi »Cvijete Zuzorić«: bio je to Hinko LAAS. Rat ga je sa 25 godina otjerao u svijet: prvo se skrasio u Parizu. godine Kršić konstatuje da je »Laas na putu da napusti isključivi kult forme i kubističko osećanje . dok slobodno vođeni potez četke utkiva u paučinasto meku podlogu. ovijenih finim izmaglicama. sa nešto jačim bojenim akcentima. rađeni sa zavidnim osjećanjem za prirodu medija. čija je znatno ranije nastala Bistrik mahala. i 1940) prikazao je ništa manje nego 110 radova u ulju. Josip MONSINO LEVI. kada će se Šotra i Laas pridružiti Mijiću i Mazallću u novoosnovanoj grupi »Krug«. u Egipat i Ameriku. DANILUS Kabiljo bio je slikar pomalo »starinskog« kova i orijentacije. pozorišnom scenografijom. pa je u njegovom opusu sve više kržljavog. Grupi ne priključi izraziti kolorista Monsino. U njegovom opusu apsolutnu prevlast imali su tada figuralni motivi. glumice. mondenke. Sredinom decenije. boravio u Parizu. a sva četvorica članova Grupe njeguju realističko slikarstvo. I kada pomislimo da nam je od sveg tog bogatstva poznato samo nekoliko djela. Usprkos svojim raznovrsnim interesovanjima. harlekini a uz njih i čitav niz egzotičnih likova: Tahićanin. van Goghovog. ogoljelog drveća među bijednim potleušicama nakrivljenih taraba. pa odatle njen naziv »Iz naših krajeva«. Drugoj jesenskoj izložbi 1933. gdje je učio kod Friesza. koja je predstavljala zajednički nazivnik članova »Kruga«: poetskog realizma. u duhu poetskog realizma. Bile su to. njegov interes se pomjera prema daljoj sarajevskoj periferiji. sažet prikaz one poetike. iz cirkusa i kabarea. nakon onog ranijeg. Ikonografski. a i njima se. pošto je prethodno izlagao u Beogradu sa jedva 19 godina. za koga je Kršić na Prvoj jesenskoj izložbi 1932. poezijom. Ličnost široke kulture i širokog stvaralačkog dijapazona. akvareli su mu bili nježni i transparentni. i da iz tonskog slikanja pređe na kolorističko«. i Jovana Kršića. bahantkinje. godine ustvrdio da je »tipični slikarski amater koji ima 9 . Arapin. Za razliku od moderno zahuktalog Monsina.. akvarelu i crtežu. i to će ostati tako sve dok se. Već na slijedećoj. stupio je na sarajevsku umjetničku scenu pod kraj 1935. Bio je to.

koje stoje najbliže poetskom realizmu. više nije uključivao u njihovu izložbenu aktivnost. prvenstveno akvarela«. odgovaralo istini. tonovi sumorni i neizražajni. u dobroj mjeri. što je. dok u čvrstoj arhitekturi i zvučnoj 10 . 1932. i nije izlagala u Sarajevu — sve do 1938. sa Klubom likovnih umjetnica 1935. po svom tretmanu i koloritu. gdje su njeni radovi. sudeći po katalogu. Hercegovine i Dalmacije — održanu u Salonu Skočajić u Sarajevu 1929. godine. Ovaj slikar »radosne vedrine«. a ima ih čak na rubu apstrakcije. . akvarela i drvoreza) pojavila na Jesenjoj izložbi »Cvijete Zuzorić«. Kao da je slutio svoj skori odlazak sa životne pozornice. a njen opus također čeka temeljitiju obradu. Adela BER nije imala sreću svoje mlađe kolegice Mice Todorović da bude prihvaćena od svojih kolega kao ravnopravan i rado viđen član njihove zajednice. I uopće. doduše. kojim povodom je Ivo Franić. premda je to silno želio: umro je od sušice. bila je pripremila sedam akvarela. Možda zato poslije 1921. Luka Šeremet priredio je po završetku studija. njegov prvi i posljednji samostalni nastup pred zagrebačkom publikom krajem te godine. tako reći u roku od godinu dana. ocijenjeni kao »skromni i solidni«. također dobro primljena. U akvarelima je i vedrija i slobodnija. čiji je opus dopro do nas samo u fragmentima. a odmah zatim — u duhu sa zahtjevima vremena — naš kritičar se donekle korigirao konstatacijom da je »simpatična . izložba u Salonu Galić u Splitu 1930. pokazuju srodnost sa hrvatskim majstorom Zlatkom Šulentićem. u neku ruku. Bila je. Prvu — sa motivima iz Bosne. tri izložbe. prilično su srodne našoj Mrtvoj prirodi iz 1926. Babićevog i Becićevog đaka i Meštrovićevog štićenika. imaju nešto od metafizičke jeze. dalmatinski pejsaži su joj znatno topliji od bosanskih i. u svom inače pozitivno intoniranom prikazu. najzad. u posjedu Galerije Matice srpske u Novom Sadu (Voće. bez prolaznika i bez ikakvog živog stvora. Rijetka koloristička profinjenost ove posljednje bazirana je na gradacijama muklih tonaliteta sivog. Pored ovoga. u preljevima duginih boja. ipak jedna socijalna nota u izboru tih motiva«. i 1933). već slijedeće godine. pa bi također mogle biti iz treće decenije. potom je nastupala u Zagrebu. kada se sa 10 eksponata (ulja. Traganja za njegovim kvalitetnijim radovima potvrdila su ono što smo već znali: da se njegove slikarske mogućnosti daju najbolje naslutiti na malim likovnim zabilješkama izuzetne kolorističke svježine (Plast) i profinjenosti. Slijedila je. smeđeg i zelenog. A upravo su suptilnost (»kao u japanskih sanjara-slikara«) i izvanredna koloristička sloboda njegovih akvarela bile glavne značajke slikarstva Luke ŠEREMETA. držim da nam mala kompozicija "U kafani" može potvrditi unisono mišljenje njegovih tadašnjih kritičara da je »njegovo polje rada akvarel«. Tanjur s hljebom). u brzom tempu. Dvije mrtve prirode Petra TIJEŠIĆA. toliko je njegova superiornost u ovoj tehnici evidentna. a za neodržanu aprilsku izložbu 1941.dva ideala: približiti se realnosti fotografskog aparata i izneti što interesantniji folklor«. Njeni plavičastosmeđi zimski pejsaži (u posjedu Galerije jugoslovenskog portreta u Tuzli). Biće da su mišljenja kritičara obeshrabrila ovog veoma delikatnog čovjeka i on se. nije dočekao da ode »u inostranstvo«. dočekali su sa neskrivenim simpatijama Hamza Humo i Jovan Palavestra. dok iz Mazalićeve kritike saznajemo nešto preciznije: da on »ovaj put obrađuje više tipove iz jevrejskog malog svijeta«. sa žućkastim fasadama bosanske arhitekture. uz Šainove. bijeli i ukočeni«. koji je na njoj našao »ne mali broj dobrih slika. i 1939. . poslije učešća na tri prve zajedničke izložbe naših umjetnika (1931. prisutna i na Šestoj jugoslovenskoj izložbi u Novom Sadu. doslovce zapisao: »Uljane slike su mu slabo kontrastirane. i. Berova je stvorila vrijednih djela u grafici. Imajući ovo u vidu.

Smiljke Šinik da doprinese osvjetljavanju njegovog opusa. i od tada je njena izlagačka aktivnost vezana isključivo uz sarajevski likovni krug. »Estetiku šutnje« prekinula je svojim poznatim ciklusom groteski. sav u »materiji i reljefu«. Nakon poduže pauze — koja se ispoljila na prelazu iz treće u četvrtu deceniju. nakon čega je prestala raditi »socijalno angažirane« teme. i pored velikog truda dr. bili njeni prijatelji i drugovi: Roman Petrović je usmjerio na Akademiju u Zagreb. Nasuprot ovakvim slikama. ovakav njen stav podudario se sa formiranjem i konsolidacijom sarajevske »socijale«. i 1936. pa čak i kasnije. U Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine čuva se velik broj njegovih radova. sazdana sa plavičastim i svijetloružičastih tonaliteta. ali. iz kojih se izvija koloristički akcenat jedne žute fasade kraj desnog ruba slike: to je jedan od onih zimskih pejsaža po kojima je naš majstor bio čuven već u krakovske dane.boji Mrtve prirode iz 1929. Nešto više saznajemo o Tiješiću 1932. Kao i na svojim pejsažima iz četvrte decenije. živio većinom u Livnu. Tek prilikom obilaženja različitih zbirki. osim naziva eksponata u katalogu ove posljednje izložbe. Jedna od takvih pastoznih slika. a 11 . u nedostatku nečeg boljeg. Odlikuje je širok. kojim bi se vrijedilo pozabaviti. mada je vjerovatnije ono što je sama tvrdila: da su je Cigani i Ciganke zanimali zbog slikovitosti njihove odjeće i upečatljivosti fizionomija. pa ga. među njima i neki iz vremena kojim se bavimo. nemamo drugih podataka. Bio je prilično aktivan u periodu socrealizma. po kazivanju vlasnika. po završetku slikarskih studija u Rimu. kada se pridružio svojim sarajevskim kolegama na Prvoj jesenskoj izložbi umjetnika Drinske banovine. sa motivima iz Vrdnika. koja ponekad dominira Marjanovićevim radovima. rađenih slikarskim nožićem. Da stvar bude neobičniija. "Izvor Dumana" također se izdvaja u nizu poznatih slika po pojednostavljenosti. Sarajeva i Ziče. jest i Portret oca. slobodan potez i neobično živ kolorit. čini ovu sliku tako izuzetnom i podsticajnom za dalje istraživačke napore. Čavke u Beogradu — sliku koja je. Ove radove Mazalić je svrstao u impresionizam. stoji ona suptilna Zima u Vrdniku. ali ništa od toga nije nam se učinilo prikladnim za ovu našu izložbu. Mujezinović joj je bio mladi kolega iz iste škole. koje — kada se radi o pejsažima — podsjećaju na »Kako znam i umem stil« Save Šumanovića. slutimo daleke odjeke majstora iz Aixa. odreda. Jajca. Na svaki način. nabavljena prije 1933. (na izložbama »Cvijete Zuzorić«). čiji su predstavnici. na žalost. sticajem okolnosti nismo mogli dobiti za ovu izložbu. Tiješić na ovoj slici koristi boju posve slobodno i u funkciji ekspresije. Mica TODOROVIČ uključila se u sarajevski likovni život četvrte decenije tek na Drugoj jesenskoj izložbi 1933. a cjelina ostavlja snažan i upečatljiv dojam. te slikom Gradina proklete Jerine. no posebno su nam dragocjeni podaci ovog vrsnog tehnologa da Tiješić sve češće upotrebljava »čistu boju s palete koja graniči sa sirovošću«. kada nije ništa radila — ova umjetnica postajala je vremenom sve zrelija i sve produktivnija. Tiješić je u Sarajevu izlagao još 1934. bez ikakvog dodira sa sarajevskim likovnim centrom. s obzirom na nova otkrića. Inače je Marjanović. koji se danas čuva u Umjetničkoj galeriji BiH. Vlado MARJANOVIĆ spada u one umjetnike o kojima i znamo i ne znamo mnogo. ukoliko ove nismo skloni vidjeti u njenom neizmijenjenom interesu za pripadnike donjih društvenih slojeva. i baš to odsustvo usitnjenosti. izvjesnoj naivnosti i slikarskom tretmanu. a njena ostvarenja sve značajnija u relacijama bosanskohercegovačke i jugoslavenske umjetnosti. galerija i muzeja u našoj zemlji otkrili smo Livno u kolekciji dr. pokazujemo — da upozorimo na jednog umjetnika. kada je naslikao velika realistička platna sa uobičajenom tematikom i niz portreta naših rukovodilaca. Tiješić je slikar kojim će se naša historiografija još baviti. i koju.

koja u "Zimi" iz 1944. zlaćahnoj bjelini. Istovremeno. u čemu je bliska Bonnardu. Slikala je pejsaže. a autor joj je bio Anđelko Zelenika. portreta i autoportreta. koji će se tu zadržati kroz čitavu četvrtu deceniju (osim višemjesečnih prekida 1930/31. sazdanom na komplementarnom sazvučju zelenog i crvenog. crvenom i narandžastom. rastvarajući ga u toploj.Dimitrijević. kakva se mogla roditi samo u dodiru s Mostarom. godine kada je boravio u Parizu). Riverina umjetnost sazdana je od nagovještaja i slutnji. tuđe i daleke temperamentu Južnjaka. koga su odmila zvali »Karletom«. ali ga 12 . U to vrijeme (1936—1940) usvojila je definitivno poetiku intimizma. Riverino slikarstvo predstavlja značajan doprinos lirskoj struji bosanskohercegovačkog slikarstva. a majstor umije da nas iznenadi i neobičnim kolorističkim intenzitetom. Riveru ovo prijateljstvo s mlađim kolegom. isključivo pomoću kolorističkih akcenata. Ozmin prijatelj sa studija u Beogradu. Mostarci su se odužili velikom retrospektivom koju je organizirala mostarska Ekspozitura Umjetničke galerije BiH 1977. godinu. a njeno slikovno polje tako je organizirano da posve slobodno ispražnjuje prednji (donji) pojas i onda. njena ulja znaju biti toliko razrijeđena i »rastanjena« da poprimah prozračnost akvarela. a. Dimitrijević — u modernim i hipermodernim tokovima međunarodne umjetničke scene. a u njenim rukama preobražava se u čistu poeziju. bio je jedan od onih sa kojima se najprisnije družila. mrtve prirode. tražili su se na različitim stranama: Mujezinović — u evropskoj tradiciji od renesanse do modernih vremena. pa je njihova nužna polarizacija u poslijeratnom periodu imala. i 1935. teško je zamisliti dva različitija tipa umjetnika. realiziranih sa rijetkim majstorstvom. poprima plavičaste odbljeske studeni. mrtvih priroda. formalno. u kojima kadikad — kao u "Interieuru sa gitarom" — Rivera gotovo posve dematerijalizira motiv. od najfinijih treptaja. Na svaki način. Nastaje niz enterijera. dovodi kompoziciju u ravnotežu. doduše. bila i ostala najznačajniji predstavnik ovog slikarskog pravca u našem međuratnom slikarstvu. postavivši im kao granicu 1930. ipak. I ovdje je ona sačuvala svoju individualnost. figure i neku vrstu enterijera-eksterijera. a značaj arabeske u njenoj kompoziciji ne možemo dovoljno naglasiti. stvorivši niz antologijskih djela prožetih jednom specifičnom svjetlošću i bjelinom. »daje podjednaku važnost marginama i centralnoj zoni«. koje onda kontrastira suptilnoj igri biranih hladnih tonaliteta. Vojo DIMITRIJEVIĆ i Ismet MUJEZINOVIĆ našli su se. formalni princip je i kod nje redovito izveden iz konkretne. Pod kraj decenije njena se gama otvara prema toplom — žutom. sa ogromnom radnom energijom i potrebom da se stvaralački iskažu. silno podmlađuje i podstiče na stvaranje. i Jasmina). kao na onom suvereno realiziranom "Voću". u kojoj je majstor počeo davati prednost akvarelu nad svim ostalim slikarskim tehnikama. vidljive stvarnosti. gotovo bih rekla. pa je. u kojima svijet izvana prodire u onaj iznutra a granice im se gube. koji se bio upravo vratio iz Pariza. u istim borbenim redovima. mostarskih i dubrovačkih ulica. pun svježih ideja i spoznaja. Obojica izuzetno daroviti. U to vrijeme. godine. uz Karla Afana de Riveru. ne dozvoljavajući — kako je to sama znala reći — da je bilo šta skrene sa puta »čistog« slikarstva. Lucidni Đoko Mazalić odmah je uočio nesvakidašnju profinjenost njenog likovnog jezika i odmah ju je vezao uz Daleki istok. sudbonosne posljedice po situaciju u likovnoj umjetnosti Bosne i Hercegovine. To se podudarilo sa jednom sretnom okolnošću: u Mostar je za profesora crtanja stigao prethodne godine mladi hrvatski slikar Antun MOTIKA. Riverino slikarstvo Zelenika je podijelio u dva dijela. Karlu Afanu de RIVERI. pa smo dvije najpoznatije Motikine slike iz njegove mostarske faze uključili i u ovu našu izložbu (Cvijeće na prozoru.

Stigli smo opet do bosanskohercegovačkih slikara u drugim sredinama. neočekivane deformacije. A ipak. a pokazuje istu dozu otkačenosti od svih uzusa i pravila i nov tip slike koji nam se u svjetlu osamdesetih godina čini veoma aktuelnim. uranci. Ovo je istovremeno jedno od »najmlađih« djela u okviru ove selekcije. svakako. Njegovu "Španiju 1937. u mrlju koja površini platna daje vibrantnost i putenu mehkoću. ali je njegova osebujna ličnost uspijevala da svemu što je radio utisne vlastiti pečat. »jednim od tvoraca jugoslavenske moderne umjetnosti« (Đ. a ipak se opredijelio za relativno sužen tematski registar: pejsaž. Poput Romana Petrovića. portret i mrtvu prirodu. Onoliko koliko je Bijelić značio Bosni toliko je i Bosna značila Bijeliću. Već smo na drugom mjestu rekli da se međuratna slikarska Bosna ni s kim nije toliko ponosila kao sa Jovanom BIJELIĆEM. imao je potrebu da razbije lokalne okvire i da iz regionalnog i nacionalnog šikne na međunarodni plan. ali to je. Već sami nazivi njegovih slika: "Užasi rata. Picassoa. Španija 1937. (Arhitektonsko-urbanistički fakultet u Sarajevu). ikonografski i »stilski«. napor i užitak. nerazrezan krumpir i novčanice." s pravom smatraju paradigmom socijalnog slikarstva u Bosni i Hercegovini i značajnim djelom našeg kolorističkog ekspresionizma. uz retrospektivu. predstavlja ekspresionistički pandan Dimitrijevićevim "Cvjećaricama". bavio se frotažom. slobodnu preinaku motiva. najviše obogatio bosanskohercegovačku umjetnost četvrte decenije. Privlačile su ga pučke zabave (pehlivani. Crnac na pariškoj ulici. u sva četiri smisla. Njegove pariške "Cvjećarice" kao da anticipiraju neke slike osamdesetih godina: gledajući ove neobično rezane figure.je istovremena potreba za političkim i društvenim angažmanom uputila na dva velika majstora figuracije: Chagalla i. Sjajan kolorista i crtač bez premca. slikarskim i neslikarskim. i to najljepšim bojama svoje palete. Vrijeme i prostor ne dozvoljavaju nam da se još bavimo Romanom PETROVIĆEM. izdala reprezentativnu monografiju 1970. Uza sve to. bio je sjajian pejsažista i ne manje dobar portretista. dovoljno govore o čemu se tu zapravo radi. mijenjao »stilove« kao rukavice. koji je u svijesti svih onih koji su upoznali njega i njiegovo djelo postao simbol čovjekove pripadnosti rodnoj grudi. teferiči). Zolin Žerminal. a volio je slikati i rad i dokolicu. Mazalić). Afrika 1935. poremećene odnose veličina. Bez pretjerivanja se može reći da je DIMITRIJEVIĆ. umjetnik čijem ćemo se djelu morati vraćati. godine. Njegov »koloristički ekspresionizam« četvrte decenije predstavili 13 . Njemu je Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine. da ispretura ustoličeni red i poredak da bi dočarao košmarne vizije rata i ratnih užasa. koji bismo mogli uzeti kao paradigmu socrealističkog tipa slike. Socijalno angažirana tematika javila se u slikarstvu Ismeta MUJEZINOVIĆA tek u drugoj polovici četvrte decenije. Dnevna hrana" i toliki drugi od iste vrste. da obuhvati aktuelne događaje i probleme vremena u kome je živio. postajemo svjesni da smo daleko od dobrog zanata koji je bio jedan od najsakrosainktnijiih ideala bosansikohercegovačke umjetnosti. mogao je da u jednom dahu naslika što god je htio. Mujezinovićeva priroda rasnog slikara vukla ga je na drugu stranu: u boju. u ritam i arabesku slobodno vođenog poteza. Poznato nam je svega nekoliko njegovih ovakvo virtuozno realiziranih motiva. među kojima se izdvaja "Kamenolom" iz 1940. S jedne strane. život i njegovo naličje. iznad svega. figuralnu kompoziciju. U želji da progovori što efikasnije i što glasnije služio se svim raspoloživim sredstvima. čiji halucinantni "Krik". Dimitrijević umije da itekako dobro slika. bez obzira na mjesto boravka. lijepio je na svoja platna sirov. nastao u vihoru rata. imao je potrebu da se oslobodi prinude klasičnih principa u organizaciji slike.

kontrastiraju sočna zelenila "Trebevića". istina. izvesno jedinstvo analitičkog i sintetičkog posmatranja . "Autoportret" je podjednako snažan u boji i čvrst u formi i svakako je najbliži Parizu i slikarevim pariškim iskustvima. vlasništvo Narodnog muzeja u Beogradu i naš "Stari Beograd". ali značajnim djelom ("U ateljeu". »slikanih u Beogradu. a drugo onaj toliko hvaljeni "Autoportret". Delo ovog slikara nudi se i nameće onim čednim i vanstilskim vrednostima koje. predstavljen je sa tri djela koja se uzajamno dopunjuju. jednim od onih značajnih pejsaža iz druge polovice četvrte decenije. dovedeno u čvrstu unutrašnju vezu. Obje ove slike potvrđuju »osnovne vrednosti« Hakmanovog slikarstva dvadesetih godina. Mića Popović zapisao je u katalogu njegove posmrtne retrospektive. ne rađaju naslednike i ne račvaju se u genezu. Ivo ŠEREMET. poznatog predstavnika intimizma »beogradske škole«. ukoliko predstojeća retrospektiva ne otkrije još neka. slikan pod kraj decenije. po sećanju. Imali smo sreću da i Nedeljka GVOZDENOVIĆA. uzdržana paleta i osetljiv potez. koji gotovo miluje. siguran akord sivog i ružičastog ili okerastog. što predstavlja značajan dobitak za našu historiju umjetnosti. oslobođen svakog vidljivog manuelnog virtuoziteta. Lazar Trifunović. u ateljeu. još jedan beogradski intimista. Sve je u ovim dvema slikama međusobno prožeto i usklađeno. budući da je samo mali broj njegovih radova dopro do nas s onu stranu Drugog svjetskog rata. ali slobodno. čini mi se. budući 14 . prizvuk srebra koji se oseća u svakom tonu. Tri izvrsne slike na ovoj izložbi daju nam naslutiti što smo time izgubili. dok "Mrtva priroda" pokazuje ne male kolorističke mogućnosti ovog vrsnog majstora. Čak. . slijedeće: »Istorijsko mesto Jefte Perića u srpskom slikarstvu ne treba tražiti u spletu i preseku velikih stilskih kretanja. vl. Njegov međuratni opus srećom je dobro sačuvan i obrađen. održane u Beogradu 1969. kao da dolaze iz detinjstva i iz sna«. Trifunović napisao: »"Meso" i "Zečija koža" predstavljaju klasičan primer transformacije motiva. ni njegova pripadnost sredokraći između poznog impresionizma i analitičkog realizma nije bitna i od presudne važnosti. Daleko manje sreće bio je u tom pogledu Hakija KULENOVIĆ. nadahnuto prirodom i oplemenjeno čežnjom za zavičajem. prikažemo ovdje sa jednim do sada nepoznatim. u to vrijeme poznat i po svom učešću u »bojkotaškim« akcijama beogradskih umjetnika. nama do sada nepoznata djela. Jefti PERIĆU. Rizaha ŠTETIĆA predstavljamo sa tri pejsaža.smo sa tri remek-djela: "Primorskim predjelom".« O drugom našem izlagaču iz istog razdoblja. za koje je dr. laka naivnost koja hoće da se pojavi ovde-onde. — Budući da ovog umjetnika nismo mogli predstaviti njegovom najpoznatijom "Mrtvom prirodom". odlučili smo se za "Mrtvu prirodu s ostrigama". koje nam je Protić ovako predstavio: »Jedinstvena intonacija slike. a obje ove slike pokazuju Kulenovićevu sklonost ka ekspresivnom tretmanu ljudskog lika. nemiran i buntovan duh. "Djevojčicom u kolicima" i "Velikim bosanskim predjelom". verno sebi. kako je to lijepo napisao poznavalac i poštovalac njegovog opusa dr. prikazan je na ovoj izložbi sa dva djela iz njegove prve faze: prvo je jedan do sada nepoznati "Pont-neuf" iz 1926. u vrijeme kada je »Bijelić ostvario čisto slikarstvo. ali koje zbog toga ne moraju da imaju manju trajnost«. zakonima slike i likovnim načelima slikarstva«. kad jedna obična tema prerasta u uzbudljivu sliku koja ima svoj novi i drugi likovni svet. iz Zbirke Pavla Beljanskog. Košta HAKMAN. Svetlane Zec u Sarajevu) i još dvije antologijske slike. pepeljasta svetlost i prostor. "Andoliju" smo navikli uvrštavati u reprezentativne izbore bosanskohercegovačkog socijalnog slikarstva. . osvjetljavajući različite crte njegove umjetničke fizionomije: lirici nježno posrebrenih "Vrba".

da je to najčešći motiv njegovog slikarstva. Milan CETIĆ. Obje su bile zapažene i pohvalno komentarisane na izložbama u Parizu i Beogradu. Lhotea u Parizu i A. Envera KRUPIĆA prikazujemo sa dvije slike pariških motiva. rijetkih u našem međuratnom slikarstvu. Mate ZLAMALIK pripada također beogradskom krugu slikara. u kojima ponekad ide do formalnih i kolorističkih sloboda. što potvrđuju "Slikarka" i "Motiv sa Kozare" na našoj izložbi. I najzad. koji u ovom periodu nisu živjeli u ovoj sredini. koji je sa svojom ženom Jadvigom izlagao u Banjaluci 1936. u kome se dogodila »sretna simbioza monumentalne forme sa bojom koja kreće prema fovizmu«. možemo pokazati na našoj izložbi. Ovdje predstavljena "Figura" Milene ŠOTRA. čije je bavljenje primijenjenom umjetnošću nepravedno zasjenilo njegove neosporne slikarske kvalitete. Štetić je umjetnik koji zaslužuje temeljitu obradu. poznat nam je po svojim plavo-zelenim kolorističkim sazvučjima i intimističkom karakteru svog slikarstva. a njihov rafinirani sklad nije ni do danas izgubio od svog dejstva pa nije čudno što su se njima bavili Todor Manojlović. po njegovom vlastitom priznanju. koji pružaju neke zanimljive paralele. koji na ovoj izložbi ima status dragog gosta. stajao je naš slikar pod utjecajem »zemljaša«. Arhipenka u Njujorku. dok "Povrće" asocira sočni put Renoirovih aktova. Četvrtu deceniju u opusu Milivoja UZELCA predstavljaju ovdje "Žena s violončelom" i "Kuća u primorju". već i u akvarelima. te vještom organizacijom slikovnog polja posve se izdvaja u sklopu ove naše izložbe. pa smo veoma zadovoljni što je. najbliži Georg Grosz. svojom elegantnom i plošnom geometrizacijom ženskog lika. uz još dva primjerka pejzažnog slikarstva ovog majstora. sa po jednom solidnom slikom Kamila RUŽIČKE i Tanaska MILOVIĆA zaključujemo sažeti prikaz eksponata bosanskohercegovačkih umjetnika. Dvije slike Dragutina MITRINOVIĆA dobro predstavljaju umjetnika. a u Sarajevu 1939. "Pejsaž" je suptilno valerski izdiferenciran. a naročito se istakao svojim ženskim portretima. Slike koje ovdje pokazujemo spadaju u nešto »umjereniji« dio njegove slikarske produkcije. crtački iskrivljena i sablašna« kasnije je izlagana na najreprezentativnijim smotrama socijalno angažirane umjetnosti u Jugoslaviji. što se dade lijepo pratiti ne samo u njegovim crtežima. zacijelo nam predstoje zanimljiva otkrića. »Anahronisti« Naziv »anahronisti« posuđen je iz kritike i teorije umjetnosti osamdesetih godina. obje iz Drugog pariškog razdoblja (1928—1938) — po Vrančićevoj periodizaciji. ne da bi se pokazala eventualna srodnost jednog dijela 15 . što nas neće iznenaditi ako imamo na umu da je ova slikarica Dobrovićeve pouke upotpunila kod dvojice čuvenih umjetnika i pedagoga: A. dočekali su je epiteti da je »nečista. oni teško mogu dočarati sve kvalitete ovog snažnog koloriste. a od stranih umjetnika bio mu je. godine pojavila slika Vilka ŠEFEROVA "Djeca s periferije". još jednog pripadnika beogradskog slikarskog kruga. Kada se na Prvoj izložbi zagrebačkih umjetnika 1934. Petar Lubarda. nastale 1939. Pjer Križanić i drugi znalci. god. Na svaki način. Posebno izdvajamo dva trebevićka motiva hrvatskog majstora Vladimira BECIĆA. pokazujući fini sluh ovog autora za slikarsku materiju i njene senzualne draži. a budući da njegovih djela iz ovog perioda ima priličan broj. Od godine 1935.

teško da je kome padalo na pamet da ostane vjeran Hodleru i Segantiniju. Mijićevom i Mazalićevom opusu — da ne idemo dalje. kada se smatralo »modernim« tražiti inspiraciju u liniji Ingresa. Već 1925. »otkačeni«. dobije se rijetko uzbudljivo djelo. održane u Umjetničkoj galeriji BiH 1978. dok za "Prenj-Sevadije" imamo komparativni materijal u jednoj reprodukciji iz 1937. u mrtvoj prirodi Chardina. bio puka slučajnost. ukrućenog kamenog pojasa planinskih vrhova. potiskujući motiv u pozadinu. slijedeći svoje naklonosti još iz austrougarskog doba. baziran na studiju prirode. i stanja lirski ustreptale duše. u pejsažu Corota. angažovan je na ovom ambicioznom ciklusu »Večeri četiriju godišnjih doba«. koje u "Jeseni na Romaniji" gotovo da prelaze u apstrakciju. to i nije od posebnog značaja. kao da je onaj sjajno stilizirani pejsaž iz Umjetničke galerije BiH. Ovi umjetnici su. toliko sličnih onim Hodlerovim. Do sada neizlagano "More" i "Pretproljeće na planinama" koriste veoma dugačak i uzak segantinijevski format. Poslije impresionističke predigre i uzbudljive secesionističke avanture. koji je jedno vrijeme bio velika moda u bosanskohercegovačkom slikarstvu. Nemamo pravih uporišta za njihovo datiranje. Ovom tipu slike Jurkić će ostati vjeran 16 . A mi smo još do jučer držali Šaina maltene slikarem anegdote i folklora. koja u stvari. U to vrijeme elaborirao je zatvoren i veoma koherentan svijet. Kada ga je te godine izložio u Zagrebu. po našem sudu. secesija je u to vrijeme bila naprosto demodirana. toliko su ritam i arabeska izbili u prvi plan.bosanskohercegovačkog međuratnog slikarstva sa situacijom u savremenoj umjetnosti. kao što su učinili ŠAIN i JURKIČ. kakav je bio i onaj između dva rata. Poznato nam je jedino da je "Romanija" slikana za Kraljev dvorac u Han Pijesku 1924. S druge strane. Sve do 1934. "Planinski proplanak" je slika monumentalna i po formatu i po dejstvu. a dobro pristaje i jednoj grupi naših slikara koje visoko cijenimo. sva u kontrastu tvrdog. Premda i vremenski i svojim duhom bliža modernom osjećanju. slici suvereno ritmiziranih i čvrstih kontura. već stoga što se ovaj termin po prvi put ne koristi isključivo u pežorativnom značenju. Već je rečeno da planinski pejsaži Petra ŠAINA predstavljaju pravo otkriće ove izložbe pa. okrenuo se evropskom XIX stoljeću i nazarenskom idealu »srednjovjekovne jednostavnosti« i »pobožne tišine«. u kome svjetlost i oblaci. kao što je utvrdio Miloš Radić u Katalogu retrospektive. smeđeg i žutog. jer evolucije ovdje zapravo i nema. godine. slika "Prenj-Sevadije" istovremeno je i sraz i sklad mineralnog i vegetalnog. ili u djelu Piera della Francesca. naprosto. bivaju fiksirani na način dostojan slikara za koga je lijepo drugo lice dobrog i istinitog. dva najnepostojanija fenomena. pa čak i da izlaže sa svojim sarajevskim kolegama. mogu stati uz bok najboljim djelima te vrste u Petrovićevom. Jurkićeva najranija djela na ovoj izložbi vežu se za prethodni period. pogodan za panoramsku viziju. koji je trebalo da obuhvati »preko trista raznih slika«. Pa kada se k tome doda neuobičajeni a veoma rafinirani hodlerijanski sklad plavog. može imati veoma anahroničan ukus. Nekoliko malih formata. i svoje »meko« slikane vegetacije u prednjem planu. kritika mu je uputila ozbiljne zamjerke što kao pozadinu svim svojim biblijskim temama uzima Bosnu. Gabrijel JURKIĆ prestao je da se utrkuje sa vremenom. Najjači tragovi secesije susreću se u "Zimi na Romaniji". "Prvi snijeg" vizualiziran je tako da nas čak može donekle podsjetiti na hiperrealizam. u kojoj biti »anahronista« znači biti »u trendu«. i to je sve. a u njenoj suverenoj jednostavnosti kao da se nazire dašak »stila« dvadesetih godina. u figuralnoj kompoziciji Poussina. dematerijaliziranih do krajnjiih granica ujedno su i predstave netaknute prirode. čak i od aktualnosti u vlastitoj sredini i uporno odbijaju da se prilagode tekućoj modi.

pa je. »osamljenik sa Prerija«. a po broju održanih samostalnih izložaba teško da mu u to vrijeme može stati uz bok i jedan bosanskohercegovački slikar. Ipak. dalmatinske pejsaže i obavezne tipove sa čaršije. pa je on poslije 1932. Todor ŠVRAKIČ. S druge strane. koji ukazuje na njegove znatno veće slikarske mogućnosti i u ovom periodu. godine.do kraja života. i koje nam sada nedostaju. Vidosava Husedžinović utvrdila je. bio je preko svake mjere i aktivan i produktivan. naprotiv. ali još više »živim bojama Slovaka Jože Uprke«. pored ostalog. i u kolikoj mjeri. i 1937. u historiji bosanskohercegovačke umjetnosti četvrte decenije Drljača zauzima časno mjesto. poneseni njegovim djelom. u čemu ih je i sam zdušno pomagao. zahvaljujući njenim naporima. plenenistički rješavane predjele i figure pokazao je na izložbama sarajevskih umjetnika 1931. najčešće ona divlja. netaknuta ljudskom rukom. čas gusti i zasićeni u boji: predmet im je priroda. Bilo kako bilo. imali pravo. Švrakićevo učešće na ovoj izložbi ne bi bilo opravdano (tim prije što je bio dobro zastupljen na prethodnoj) da nije slike "Prenj". Kvalitet njegovih djela natjerao je savremenike da ga poštuju i onda kada su ga nazivali »primitivcem. malo je toga ostalo što bi bilo na razini njegovih realizacija iz austrougarskog doba. 1932. upotpunjena naša predstava o ovom skromnom slikaru. čudno su obojena i iz njih bije neka potmula snaga. da je Popović u Banjaluci. koji se u ove krajeve doselio 1930. što se potom ispoljilo i na par autoportreta. naslikao veći broj portretnih studija malog formata. Za razliku od Jurkićeve relativne izolacije u Bosni i Hercegovini. pronašla niz podataka i otkrila veći broj njegovih radova. sa sklonošću za šareni. slikao je u akvarelu zadužbine po Srbiji i Makedoniji. Njegovi akvareli su. Njega smo na spomenutoj izložbi predstavili sa značajnim radovima iz 1918. Krajem spomenute godine priredio je u Sarajevu izložbu sa do tada »neviđenim brojem radova« u ulju i akvarelu. Ulja mu još vuku secesionističku konturu. Sigurno je da je njegova umjetnost. U međuvremenu smo u Zagrebu i Sarajevu pronašli neke plenerističke radove koji donekle opravdavaju njegov status boljeg slikara austrougarskog doba. a savremenike su podsjećala na »ornamentalne kompozicije narodnih vezova«. banjalučkog umjetnika koji je zasluženo dobio prvorazredan tretman na našoj prethodnoj izložbi: na kraju smo. sve do svoje smrti 1931. Možda je najveća šteta što ovdje nismo mogli izložiti radove Pere POPOVIĆA. impresionističko-plenerističke poetike. dobrog planinskog pejsaža. Veoma žalimo što nismo pronašli ni jedno djelo koje bi dostojno reprezentovalo Vojislava HADŽIDAMJANOVIĆA. koga prikazujemo sa jednim pejsažom. tek će Švrakićeva retrospektiva pokazati da li smo. Koliko nam je poznato. čas lahki i prozračni. a svoje skromne. srodan »koluru od ljubice« njegovog nekadašnjeg učitelja Vlaha Bukovca. Na izložbi »Umjetnost BiH 1894-1984« eksponate Save POPOVIĆA IVANOVA označili smo kao donju granicu kvaliteta. baš u vrijeme boravka u Sarajevu (1930—1941) doživjela opadanje. i inače prema »primitivcima« strogi Kršić napisao da je Drljačina slika "Mlin i grude u Rami" »jedan od najistaknutijih naših pejsaža«. on taj nivo više nije dostigao. na početku perioda kojim se bavimo. uljepšani kolorit. godine. prestao da učestvuje na izložbama »Cvijete Zuzorić«. na kojima se javljaju neki ekspresionistički proplamsaji u okviru ranije. kolegica Danka Damjanović je u Bayreuthu. Lazar DRLJAČA. Završne opaske 17 . Čak je. uključili i tri slike za koje smo u Katalogu rekli da su mogle nastati i kasnije. gdje je ovaj slikar proživio veći dio života.

koja je obogaćena do jednog »novog naturalizma«. godine. Mijićevi kasniji crteži iz tridesetih godina pokazuju konačnu prevlast realističkih tendencija. CRTEŽ Crteži Karla MIJIĆA predstavljaju najljepši primjer takvog izraza. Crteži nastali oko 1925. Nedostaju nam nadrealizam i fantastika. čiju monumentalnost i bogatstvo oblika i reljefnu razuđenost Mijić osjeća i naglašava u svjetlo-tamnim i crno-bijelim modulacijama. 1925. planinske predjele. Ali bez obzira na teške gubitke. kolorizam. u kojima se začinje klica socijalno angažovanih. i perom. koje je naša umjetnost pretrpjela u doba ratnih nevolja. ("Sarajevska okolica". a umjesto one ranije sažetosti nude nešto deskriptivniju sliku krajolika. u nedostatku boljeg izraza. Približno jednak intenzitet umjetničke aktivnosti pokazao je u to vrijeme i Roman PETROVIĆ. a već na samom početku četvrte decenije ova promjena okarakterisana je kao revolucija forme. iz četvrte pa i pete decenije. kao i za Mijića. onda možemo reći da se tridesetih godina. Ovaj geometrijski koncept zamjenjuju realističke tendencije četvrte decenije. I za njega. poetski realizam. ovo što je ostalo posve je dovoljno za donošenje relevantnih zaključaka. "Pejzaž s rijekom". njegov ortački opus pruža sliku svih važnijih umjetničkih pojava prve polovine dvadesetog vijeka. crtež je značajno područje 18 . izvedenim tušem i kistom kratke istrošene dlake. Osim toga. koji najavljuje snažan prodor »socijalne umjetnosti« u četvrtoj deceniji. a one se produžavaju čak i na godine poslije rata kada u takvom maniru Karlo Mijić radi crteže na Omladinskoj pruzi Samac — Sarajevo 1947. ali samo zato što su u ratu netragom nestali nadrealistički crteži Voje Dimitrijevića i njegove figuralne kompozicije sa prizvukom fantastike. očuvano ih je više nego kod drugih onovremenih umjetnika pa se smije zaključiti da on i u ovom periodu kao i u prethodne dvije decenije. Ti kasniji Mijićevi crteži — koji opet predstavljaju motive iz sarajevske okoline. nazvali »anahroinistima«. najčešće predstavljaju sarajevsku okolinu. 1926). i koloristički ekspresionizam: sliku upotpunjuju djela umjetnika koje smo. u djelima naših umjetnika ispoljavaju impresionistički i postimpresionistički odbljesci. i trskom. nastaju konstruktivni crteži. naselja pod Trebevićem — rađeni su i kistom. jer nakon akademskih i ranih ekspresionističkih. kuće. godine. Kada se imaju u vidu i oni kasniji crteži.Svi problemi koji u to vrijeme zaokupljaju jugoslavensku umjetničku scenu: od neoklasicizma i magičnog realizma do verizma bliskog »novoj stvarnosti«. pa i kasniji. Ako ostavimo po strani ikonografiju. čija je uloga u ovoj tendenciji prvorazredna. njeguje crtež kao jedan važan vid svoga rada i izraza.

stubove i ljudske figure. pa i kasne secesije i simbolizma. sadrže odlike Petrovićevog rukopisa. ni Rizah Stolić. a nedosljednosti se protežu i kasnije. razrijeđeni tuš i brižljivo zaoštrena trska. 19 .djelovanja. kao kod nekog renesansnog majstora. konstruktivizam i realizam. stvorivši. Tako Summerecker vraća i postavlja crtež pred sebe kao fundamentalno i esencijalno sredstvo svog rada i izraza a i sam crtež. uz drugo. U izmjeni su tri najvažnije tendencije — ekspresionizam. ali realističko shvatanje i forma ne potiskuju uvijek i sasvim i drugačija rješenja. u trećoj deceniji susrećemo i crteže Hakije KULENOVIĆA. Hakija Kulenović je. 1929. objašnjavajući da to čini zato što smatra da »cio život što ga u sebi kriju slike sadrži u sebi isto i crtež slikara«. Sačuvano ih je malo. koja i pored svoje mekoće i lakoće sugeriše neku strašnu snagu i silu. Roman Petrović je tokom godina koje su slijedile bio sve bliži stavu humaniste. Crtež prikazuje gomilu uskomešanu i skoro izbezumljenih likova u holu neke berze. godine. za razliku od drugih. tehnološka obaviještenost i priprema predstavljaju preduslov uspjeha: dobro zategnut i prepariran papir. Kod njega. koja pokazuje »mučan i drastičan izraz jednog prigušenog umjetničkog protesta«. Summerecker. ugljenom više slikao nego crtao i na njima zaista fluidnost tonova i valera potpuno potiskuje crtačke strukture. Zbog izuzetne samokritičnosti usporio je rad i prorijedio djelo. koji takođe stiču obrazovanje u tom krugu. ni Mica Todorović. kao đak Jovana Bijelića i pariške škole. nisu postail članovi i ortodoksni predstavnici »zemljaškog« programa. u takvom pokretu da lomi i savija oblike. On je svoje slikarstvo postepeno podredio crtežu i nekim vrlo strogim zahtjevima. pokazuju i zašto ih nema više. godine). u stvari. nastali upravo oko 1930. čini se. punu snagu. od 1930. izobličuje njihove likove i savija njihovu unutrašnju armaturu. ni Ismet Mujezinović. Dva crteža rađena ugljem "Sceaux" i "Robinson" (oba iz 1929. 1926. što sve omogućava da disciplinovana ruka ostavlja poteze »vučene kao iglom« ("Kućerci na Soukbunaru"). pa čak i onu ekspresionističku dinamiku i formu njegovih crteža iz 1921—1923. U ovim godinama Petrovićev ekspresionizam dostiže. godine. ljudske slabosti ("Berta Mondenka"). samo na sve rjeđim crtežima. (Mapa litografija "Crni dijamanti". licemjerstvo i oportunizam.) ukazuje i danas na realnost ovakvih ocjena i reagovanja. Crtani su ugljenom i kistom. djecu ulice. kako je to Jovan Krišić dobro primijetio. zatim realističke stilizacije portreta. Crteži Sige SUMMERECKERA pokazuju drugačiji stav i ishod. na sačuvanim primjerima stilske promjene i uticaji aktuelnih zbivanja ne slijede uobičajeni tok. Osim toga. nekom samo njemu svojstvenom strogoćom. 1923). Ona svojim crtežima ne izražava stav borbenog protivnika koji poziva na borbu a i sam ide da se bori. češće izlaže crteže nego slike. jednu novu socijalnu ikonografiju. Istina. ali se mogu naći tragovi fantastike. Neke litografije iz mape "Bosna i Hercegovina". a i on — kao i njegov nešto stariji kolega — prolazi kroz iste faze. Karakterističan primjer nove orijentacije predstavljaju crteži Mice TODOROVIĆ. apstraktnih rješenja. Pod kraj treće decenije socijalne teme postaju središnji motiv njegovih crteža. besprizorne — »djecu s očima punim tuge i beznadežnosti«. konstruktivnog manira treće decenije. Ona u cijelom svijetu nalazi društvene deformacije. Jedan crtež iz tog vremena ("Bursa". neku vrstu naučnog slikarstva. crteži Romana Petrovića najčešće predstavljaju djecu. Ipak. litografisane Petrovićeve crteže. reducira na nužne i egzaktne komponente ("Autoportret"). a nastali su za vrijeme njegovog boravka u Parizu. u vrijeme drugovanja sa istaknutim ličnostima grupe Zemlja. godine pa dalje. Osim crteža Karla Mijića i Romana Petrovića. koje zbog prirode ove grafičke tehnike predstavljaju. čistom i laganom linijom.

U ovom vremenu Mujezinović je prošao nekoliko faza. igre pa i orgija (Kafana I. U pariškom periodu javljaju se ekspresionistička rješenja. Drugi. oštrina linije i deformiteti predstavljaju uticaje ekspresionizma na socijalnu umjetnost. uključujući se u umjetnički život u Sarajevu povremeno. a u vrijeme nakon povratka ne pravi više tako programski čiste zemljaško-grosovske crteže. U tom ogromnom opusu. koji su se formirali u zagrebačkoj sredini (grupa »Zemlja«) izražava najčešće crtežom. u burlesknim scenama. Ime i opus Ismeta MUJEZINOVIĆA gotovo su sinonim za crtež i crtačke sposobnosti umjetnika. Dok se kod nekih umjetnika jedva nađe poneki crtež kod Ismeta Mujezinovića onih očuvanih ima više hiljada. Takvi su "Dvorište" koje prikazuje kućerke iz jedne mahale u Brčkom ili "Na česmi" (1935). II). plesa. koji se može podijeliti po temama i periodima i na druge načine. te "Četvrta klasa u Bosni". mase. Rizah ŠTETIĆ obrazovan je u istoj sredini i blizak je istim shvatanjiima. Njen crtački opus impresionira iz više razloga. njeni crteži predstavljaju primjer intimizma koji srećno ujedinjuje prirodu i senzibilitet njenog bića i umjetničko shvatanje tridesetih godina. Rajka MERĆEP je u Parizu. Rajka Merćep svojim crtežima izražava jednako iskonsko zanimanje za fenomen ženskog tijela. proporcijama i stanjima ženskog tijela — za Rajku Merćep su značile isto što i za nekoga razlike u karakteru i individualnosti portreta. 20 . Njegovi crteži. Među relativno brojnim očuvanim crtežima Rizatia Štetića neki se u ovakvom shvatanju posebno ističu. brojnu cjelinu opet predstavljaju crteži nastali u godinama poslije studija pa sve do rata. ostala stalno. Boravak u Parizu označava prvu kvalitetnu fazu. po kafanama. ponekad bliska nadrealizmu i apstrakciji a po povratku u Bijeljinu. kistom. umjetnicima. pa se akt poistovjećuje sa neodređenom okolinom. perom. Ona je crtala mnogo. u kojem neka rješenja. U cjelini gledani. pastelima — neki put zadržavajući se na ljepoti i čistoti jednog materijala. prvobitno mjestu studijskog boravka. kojemu sredina i tradicija pariškog života posebno pogoduje i čini ga osobeno umjetničkim. potencirane su forme. (vlasništvo Muzeja revolucije u Sarajevu) rađeni perom i s akcentom na socijalni siže — svedeni na jedan oštar i opor deskriptivan crtež. Za razliku od Mujezinovića. Crtala je svim materijalima — olovkom. Nekad su pastelom samo dohvaćene putene komotne ženskog tijela. Ljepota ženskog tijela. Crteži kao što su "Liga naroda" ("Maskirani bal" iz 1933. u zavisnosti od materijala kojim crta. godine) ili "Društveni događaj" rađeni su olovkom. skulpturalni oblici. težina. Predmete i motive svojih crteža Mujezinović nalazi svuda u oživljenom društvenom životu velikog grada. ona ima još jednu. gdje sve vrije od pokreta i razgovora. koja se smatrala njenom vokacijom. kao i slike ili grafike. pokreta. nešto mlađi umjetnik. ako ne više. beskrajne razlike u oblicima. Ona se bavila crtežom. opsesivnu temu ženskog akta. drugi put kombinujući ih. kada svoje društvene poglede. nekad su naznačeni samo obrisi tijela ili dijelovi. mnogo su bliže jeziku »Zemlje«. Nekad. U to vrijeme on praktično i ne djeluje u Bosni i Hercegovini.Njena aktivnost je čisto intelektualne i umjetničke prirode. ženska priroda u nekoj mjrsnoj fizičkoj supstanci. uz racionalnu primjenu linije u prikazivanju figura i figuralnog mizanscena. krejonom. a njeni crteži sav taj svijet i njegove slabosti prikazuju ne samo kritički nego i s jednom dozom satirične duhovitosti i komike. ali i ostavljala i čuvala svoje crteže. ono barem koliko i skulpturom. susretima s prijateljima. Jedna skupina pokazuje uticaje »Zemlje« i realističko shvatanje. što pokazuju i njegovi crteži. kada se Mujezinović susreće s bogatom umjetničkom baštinom. Osim ove velike strasti ili ljubavi prema crtežu.

godine za Danijela Ozmu se kaže. Prva obuhvata grafički život i produkciju u drugoj polovini treće decenije. Split. a druga grafiku četvrte decenije. "Žene u žarovima") nude drugačija rješenja. virtuoznost. dok je još bio student. čarolija. figura u enterijeru. Realističke tendencije i idejni i humani stav umjetnika najneposrednije su izražene u crtežima koji pokazuju radnike na radilištima. i 1941. najkraći i najkonkretniji izraz. nedostižna stvaralačka moć. zastrašujuća sigurnost i neuhvatljiva opsjena. neka intimna scena. koja je crtež uopšte. pisce i kompozitore. Gradac i na kraju u Sarajevo. Već 1931. prijatelje. grafika ovog perioda predstavlja značajnu umjetničku djelatnost koja kod nekih umjetnika postaje dominantna. "Djeca u školi". ilegalce ("Moj gost Đemo Krvavac"). lakši crtež i poetsku atmosferu. Ponekad. povodom pojave njegove mape "Iz bosanskih šuma. a varijacije se razvijaju sve spontanije u kasnijim godinama i pred rat. ("Marija". Iste godine prikazana je grafika Romana Petrovića povodom izložbe litografija u Salonu Skočajić.Zagreb. osim tog socijalnog miljea. U cjelini. Crteži Ismeta Mujezinovića na osoben način odražavaju epohu i svjedoče o jednom izuzetnom talentu. GRAFIKA Grafika u Bosni i Hercegovini u vremenu između 1924. uzdigla na najviši kreativni čin. Takvi su brojni crteži berbe grožđa. prema kojima je kasnije radio slike i koji. umjetnike u ateljeima. izbijaju sve češće realističke ideje i motivi u prvi plan. a znatno su učestalije informacije i pokušaji osvjetljavanja Ozmine grafike pod kraj četvrte decenije. godine ima dvije karakteristične etape. izvlačenja mreže i žetvi. Crtež je u njegovim rukama postao nešto čudesno. pokazuju recidive konstruktivne umjetnosti treće decenije. ne samo u Bosni i Hercegovini. pri odmoru i užini. I u kasnijim najavama i prikazima izložbi pominju se grafike Danijela Ozme. ali i tajna. tek 21 . da se s uspjehom bavi linorezom." Ipak. i radeći i izlažući s mlađim umjetnicima.

crno-bijeli kontrasti. List "Isus i Magdalena". ali nema grafika koje bi predstavljale nadgradnju u okviru njenog opusa. preovladavajuće u tridesetim godinama. kao i sačuvane skice i pripreme za druge grafike koje nisu realizovane — pokazuju da je Mijić i u grafici. tada boravio i radio u krugu Blažujske kolonije. a istovremeno i shvatanje i naglašavanje plastičnosti oblika u duhu estetike treće decenije. u odnosu na ranije primjere. Druge grafike. Isto se može reći i za grafike s motivima iz Primorja ("Herceg Novi". u stvari. Za Sarajevo su vezani linorezi koji predstavljaju stare dijelove grada. ali mnogo ambiciozniji primjer predstavlja poduhvat Romana PETROVIĆA. I Adela BER VUKIĆ. predstavlja završavanje nečega što je nastalo i razvijalo se u prethodnom periodu. označava zapravo kraj sakralnog ciklusa. kretanje između Sarajeva. ruralnih i etnografskih specifičnosti. istorijskih. Mijiićevu grafiku u četvrtoj deceniji možemo predstaviti samo jednim linorezom. godine. godine. Adela Ber je svoje bavljenje produžila i na tridesete godine. I ovaj njegov rad. "Ribari" koji je nastao oko 1935. Drvara. a koje su i kod njega. predstavlja jednu vrstu ilustrovanog atlasa Bosne i Hercegovine. godine. izdao jednu veliku mapu litografija 1929. "Krk". naime. Samo su rijetki nastali na samom početku ovog perioda. Širokim rezom ostvareni su svježi oblici i plohe. pa i kraj njegove grafičke djelatnosti. od kojih većina predstavlja motive iz Sarajeva ("Begova džamija". urbanih. a na kraju i jedan suncem obasjani Dubrovnik. pojedinačno ili u skupinama. usporava i smanjuje intenzitet rada tokom treće decenije. Ipak. i u grafici. Tek poslije rata njen cijeli opus drukčije je i bolje vrednovan zahvaljujući i objavljenim radovima o njoj. u stvari. Po učešću s grafikama na izložbama tih i kasnijih godina moglo bi se zaključiti da je MIJIĆ aktivniji od drugih. inspirisane motivima iz okoline Drvara. Na samom početku ovog perioda. koju je izveo u tehnici litografije. naime. starog dijela grada). na što je možda utjecala i namjena Mape. lako se inspirišu tradicionalnim motivima. oko 1925. godine.poslije rata pojavljuju se širi prikazi i potpunije se predstavlja Ozmina grafika. masivi Prenja i Sutjeske. Tu su planinski predjeli. Šeferov se služio širokim tonskim modelacijama. Štaviše. On je. u ambijentu sarajevskih mahala. napravio je Vilko ŠEFEROV mapu litografija pod nazivom"Bosna". slijedio realističke tendencije. sokake i doksate. Neke od ovih litografija naginju realističnijem i deskriptivnijem tretmanu. S opširnim predgovorom Nike Miličevića i ovakvim ilustrativnim sadržajem Mapa. Berova se povlači upravo kad pristiže nova generacija. planinsku okolinu. Prenoseći svoje crteže ili slike litografskim krejonom na kamen. stabla. koje prikazuju šumske vedute. On je. kao i u slikarstvu i crtežu. do 1923. u funkciji je forme i podsjeća 22 . i po formatu. koja se povukla pred idiličnim osjećanjem ljepote prirode. koja je nadmašila sve dotadašnje. a između veduta i predjela stavljeni su listovi s karakterističnim likovima ljudi iz grada i sela. ona izlaže sa Klubom umjetnica u Zagrebu. njenih geografskih. poprimile nešto od mekoće i lične osjetljivosti. tako da je Berova u njima postigla punu grafičku zrelost. 1930) gdje su se u jedan lirsko-realistički siže zaplele i secesijske loze i grane. ali su tu bili uključeni i motivi iz Mostara i iz nekih drugih manjih mjesta. "Ulica u Sarajevu"). U stvari. Tako su nastali crteži za ovu mapu. Sličan. koja će obnoviti grafički život. kao i Mijić. Crtež je. vrbe — nemaju tu snagu. pa i njegovi kasniji dolasci i boravci omogućili su mu da slika bosanske motive i predjele. i on izlaže starije listove. i po broju listova. nešto krući i suvlji. Oštrelja i Primorja pobudilo je potrebu da se neki od tih motiva i predjela uobliči grafičkim sredstvima. Najviše motiva bilo je iz Sarajeva (čaršije. koje predstavljaju grafičku zamjenu njegovog slikarskog rada. Ovaj list. likove žena. oko 1925.

Ali. tada dograđuje svoj grafički opus i od ranijih i novih grafika formira i izdaje mapu grafika "Bosna" 1940. Prije odlaska. koji su tako udaljeni na neku ljudsku i civilizacijsku periferiju.na sezanovsku maniru građenja forme kontrastiranjem i modulacijom. pastelom. 1936. pa i poslije rata. ili djeca. 1939). još kao nastavnik crtanja u Sarajevu. 1930. Slične je motivske i idejne neutralnosti grafika Danilusa Kabilja. skrećući pažnju na njihovo postojanje. Među ovim temama pojavi se i neki lik starca ("Portret Obrada Popovića". ljude i njihove sudbine. zahvata probleme života. monotipija). izobličena lica ("Prosjak Ibro". što zbog drugih aktivnih elemenata — jedva vidljivi u cjelini. godine. a predstavljala bi »rad i muku hercegovačkog seljaka oko duhana . iskrivljenih i od tereta deformisanih tijela. Ali i ovako minimalno zahvatanje iglom u 23 . 1937. Gerzova. Štetića ne zanimaju samo neki usamljeni.) a kasniji sadrže pažljivije komponovane grafičke odnose. akvarelom ili čak uljem ("Akt". kao i drugi značajni grafičari četvrte decenije. s nekim elementima tog sižea nagovještava predmet svoje kasnije intenzivne grafičke djelatnosti. stiče obrazovanje u beogradskoj Umetničkoj školi. Bavi se čak i sakralnom umjetnošću. "Portret Dušana Popovića") ili lik Hercegovke. kasno javlja i kod njegovog učitelja Ljubomira Ivanovića. Grafike Rajke MERĆEP jedva da se mogu zapaziti ili raspoznati u njenom opusu. kao što je "Rizvanbegovića kula kod Stoca". rodnog kraja i Stoca. a zbog partijskog rada proganjan i premješten. s Plive i Hercegovine. Kada se pod kraj tridesetih godina zaposlio bliže svome kraju. kućama u mjestu Jezeru nemaju ništa od toga koncepta. u nekim motivima. sirotinja u dronjcima. I Branko Šotra je prošao kroz tu Ivanovićevu veoma solidnu školu i kod njega su više nego kod drugih vidljive pouke i rezultati učiteljeve grafike. lako je Branko Šotra bio društveno i politički jedan od najangažovanijih mladih umjetnika. znatnije nego kod drugih umjetnika ove nove generacije. "Vodenice na Plivi". kao čovjek s krasa i sunčanog podneblja. "Stari testeraš"). zaboravljeni i zapušteni predjeli Bosne. . životnu stvarnost. Grafika Rizaha ŠTETIĆA. započeo je rad na mapi "Duhan". koja je trebala imati tridesetak drvoreza. koja nema posebnog značaja ni po obimu ni po izrazu ("Motiv iz Sarajeva". Branko ŠOTRA. I ovih nekoliko sačuvanih otisaka većinom su dograđeni drugim tehnikama. kod kojih se možda može govoriti i o nekoj socijalnoj komponenti. Nema ih mnogo a tretiraju iste teme kao i crteži i rađene su sredstvima koja se na prvi pogled ne razlikuju mnogo od crteža perom i olovkom. Početkom tridesetih godina nastajali su tako pojedinačni listovi — prvi pod jačim uticajem jednostavnijeg zemljaškog grafičkog jezika ("Dženaza". kao takvo. S grafikom se javlja 1934. On svoje teme. on u svojoj predratnoj grafici skoro da ne otkriva svoje ideološke poglede. . gladnog i avetinjskog izraza.« Šotrma predratna grafika je postala značajna za razvoj grafike u Bosni i Hercegovini. Osim toga. u kojoj grafika i uticaj ličnosti Ljubomira Ivanovića imaju približno isti značaj kao Tomislav Krizman za zagrebačku sredinu. godine. motive i likove nalazi i u urbanim sredinama. To najbolje pokazuju grafike na kojima su predstavljeni nejaki starci koji obavljaju teške poslove. (1935) uspijeva dinamizirati grafičke sadržaje i nagovijestiti simboliku a. 1937. Motivi grafika Branka Šotre su crtani i rezani u jednom zakašnjelom romantičnom raspoloženju koje se. godine i motivi koji ga privlače potiču iz Jajca. zreliju izvedbu i na njima se osjeća uticaj grafike Masereeia. U tom duhu nastavio je da radi po odlasku u Makedoniju ("Ohridski muzej". Stoga su čisto grafički tragovi i potezi igle — što zbog minimalnog prisustva. pozivajući na osvješćenje i ukazujući takođe da zajednički fizički prostor nije za sve ljude ista humana sfera. zabit i zaostalost. Umjetnička galerija BiH). kao i grafike s motivima Jajca.

1200° 1200°C") ali se ta tema postepeno izdvaja i nameće svojom širinom i cjelovitošću pa je Ozmo konačno uobličava kao poseban ciklus i izdaje kao mapu grafika pod nazivom "Iz bosanskih šuma" 1939. ali tih nekoliko listova kao da su koncipirani i realizovani vrle smišljeno.ploču bilo je dovoljno da se postignu one vrijednosti koje su karakteristične za njen izraz i da tih nekoliko listova dostojno predstavljaju primjere intimizma u grafici Bosne i Hercegovine. ima međutim sasvim određeno usmjerenje. u ovom mediju. nastali do 1935. do hapšenja 1941. Tematika mape je autentična i prvi put se pojavljuje ovako razvijena. Motivi i teme su uzeti neposredno iz života. Već za vrijeme studija zapaža se da se Ozmo s uspjehom bavi linorezom i da se trudi da razvije svoj talenat. bavio se skulpturom. U isto vrijeme. "U pivnici"). koja je postala glavna preokupacija u drugoj polovini njegovog kratkog stvaralačkog vijeka. Micom Todorović. ukazuje na prijeteći fašizam ("Fašizam caruje"). Grafika druge dvojice mladih umjetnika. družeći se sa Ismetom Mujezinovićem. predstavljaju ljude u pivnici. nedvosmisleno pokazuje. njegova grafika je ostala i mjerilo za cjelokupno životno djelo. koje je bilo bliže njemačkom ekspresionizmu i angažovanoj umjetnosti u Evropi. To njegova grafika. Olovu. "Nasušni hljeb"). jer ovdje. fabrike i pilane. Grafike Danijela OZME svojim kvalitetom i sižeom proširuju sliku grafike četvrte decenije. nastao do 1937. i stradanja u Jasenovcu 1942. Za Ozmu ona predstavlja krunsko djelo u njegovom opusu i kratkom životu. crta njihove kolibe gdje spavaju na drvenim klupama ("U kolibi"). 24 . Nije ih se mnogo očuvalo. slikarstvom i grafikom. predstava. Još jedno njegovo djelo zaslužuje posebnu pažnju. Zanimanje za život šumskih radnika bilo je u početku jednako kao i za radnike kraj užarenih peći ("U livnici. crta i u linorez prenosi razne faze nekog radnog procesa. kao da iščekuje vrijeme konačnog opredjeljenja i iskaza. nema neutralnih tema. Ta pritajena i aktivnost. njegove individualne vrijednosti. u konkretnu situaciju i okolni životni prostor umjetnika. Ozmo počinje da radi teme iz radničkog života. nemaju nšta zajedničko s grafikom njihovog učitelja Ljubomira Ivanovića. kao i neke slike. godine. u sjenci važnijeg vajarstva. prati radnike i živi s njima. kasnijim nosiocima skupnih priredbi. kao i Dimitrijevićeve nešto kasnije grafike. Idilične i romantične motive zamijenile su scene društvene stvarnosti. radnička bijeda i neimaština ("Život u kući radnika"). on se izdiže iznad svoje i lokalne situacije. Na njemu je Ozmo pokazao kako je znao da izrazi i oblikuje ljudski lik. I Vojo DIMITRIJEVIĆ je đak beogradske Umetničke škole. Nastale za nepunu deceniju umjetnikovog djelovanja. kao da se željelo da se u njima nađe cijeli program i manifest jedne angažovane umjetnosti i jedne borbene generacije. godine. Glad. same radnike i radilišta. Voje Dimitrijevića i Danijela Ozme. u kafani. Prve grafike nastaju na temu noćnog života. Ozmo boravi u Jajcu. Oskarom Danonom. njegovu prvobitnu vokaciju. teme i slike koje se mogu locirati u predratno Sarajevo. I ovi prvi Ozmini listovi. ljudska borba za elementarne egzistencijalne potrebe ("Pekara". Njihova grafička rješenja izgrađena su u drugačijem i samostalnijem shvatanju. godine. potiskujući i vajarstvo. godine. crtežom. koji će doći do izražaja u Sarajevu. posmatra i bilježi rad u pilani. a i pobornik istih društveno-političkih ideala kao i Sotra i Ozmo. Njegov "Autoportret". predstavlja možda i najbolje grafičko ostvarenje ovog perioda u Bosni i Hercegovini. Isom Rajs i drugim. U drugim grafikama Dimitrijević tretira opšte teme. obaranju i transportu trupaca. U nekim grafikama predstavljen je socijalni siže. u okolnim šumama. koncerata i izložbi u Collegiuinu artisticumu. svirače i pjevače tada još s prigušenom socijalno-kritičkom intonacijom ("Noćni život". Od kada je diplomirao 1934. prisustvuje sječi.

Svoj autoportret pretvorio je u uzor grafićkoumjetničkih nastojanja toga vremena. ostvario spoj plastičnih. 25 .kako je na jedinstven način. a svoj lik u simbol i slutnju bliskih dana i godina stradanja. vajarskih i grafičkih elemenata. u tako jednostavnoj formi.

Znamo još i to da Marjanović izlaže dvadesetak novijih radova. Međutim. Društvo prijatelja umjetnosti "Cvijeta Zuzorić" povjerava da za Narodno pozorište u Sarajevu izradi biste desetorice »predstavnika naše dramske književnosti: Marina Držića. U prvoj polovini 1927. portrete i figure u duhu lirskog i intimističkog izraza ("Akt". kralju Petru I i Aleksandru Karađorđeviću. Frane Markovića. koje su otkrivene u gledalištu Pozorišta 15. krajem 1927. i to iz Tuzle gdje je 1930. u Oficirskom Domu u Beogradu. U kontekstu opštih promjena u društvu. početkom četvrte decenije mijenja se i položaj skulpture. Ne znamo kako su izgledale ove biste. slika i crteža. a u okviru takvih skromnih mogućnosti najbolje su mu ipak figure Atlanta ("Tuzlanski kandelabri" iz 1936) na Jalskom mostu u Tuzli. Istim uslovima plaća danak i Dragiša TRIFKOVIĆ. Franjo LEDER je u suženim materijalnim uslovima bio prisiljen da radi u vještačkim materijalima — beton. Možda ženski portret "Moderna Muslimanka" iz 1925. liveni kamen. godine premješten za učitelja vještina na Realnu gimnaziju. ostaje zanimanje za iste teme. Bourdella«. kao i prije. uz koje pristaje mladi i ambiciozni Dragiša Trifković. sa preko stotinu skulptura. Prva i jedina vajarska izložba u Sarajevu u ovim. Rezultat njene aktivnosti je izložba. U istom ovom periodu Iva DESPIĆ razvija svoju djelatnost. za našu skulpturu kritičnim dvadesetim godinama. otvorena je u martu 1927. Izlagač je mladi Sarajlija Branko MARJANOVIĆ. pokazuje izvjesno odstupanje od ranijeg lirskog realizma ka jednom reprezentativnijem karakteru portreta. Koste Trifkovića. Istovremeno sa ovakvim portretima. u ovom periodu. jer »je umetniku stajao živ model« i »on je dao živo nijansiranu plastiku od vrednosti . svršeni đak beogradske Umetničke škole i učenik »čuvenog pariškog vajara g. godine. Branislava Nušića«.SKULPTURA Većinu ovih porudžbina predstavljaju »aktuelni spomenici po unutrašnjosti«. sudeći prema njihovim konkretnim realizacijama. djelatnost ovih vajara ostaje u užem regionalnom okviru. Dolaskom Ante Matkovića i povratkom sa studija iz Zagreba Franje Ledera. Anti MATKOVIĆU.« Ostale biste rađene su po fotografijama i na njima umjetnik teži postizanju sličnosti. uz Sarajevo. Ove biste istovremeno predstavljaju i jedini značajniji Matkovićev angažman poslije kojeg se on. 1932. . a nema ni evolucije forme. međutim. većeg značaja Sarajeva kao centra Drinske banovine i prisustva većeg broja vajara. samo još jednom javlja. septembra 1927. njihova sudbina. Istina. Joakima Vujića. nema bitnih promjena. u Tuzli su koncentrisane potencijalne vajarske snage i ovaj grad formalno. U tom smislu rađen je i "Ženski portret" jer potvrđuje osnovnu odliku Matkovićevog rada i realističkog izraza. na Izložbi sarajevskih likovnih umjetnika u Beogradu 1937/38. Međutim. . Dimitrija Demetre. koje najčešće izvode Ivan Ekert i Iva Despić. Ivana Cankara. manje porudžbine i dalje su namijenjene 26 . mladom profesoru Druge sarajevske gimnazije. godine. bez većeg značaja za bosanskohercegovačku skulpturu ovog perioda. godine. od koga je iz tog vremena ostao sačuvan reljef pod nazivom "Porodica" (Umjetnička galerija BiH). Iva Despić realizuje. godine. isto kao što zasada ništa ne znamo ni o daljoj sudbini autora. godine. Ive Vojnovića. postaje drugi vajarski centar u Bosni. godine u Salonu Skočajić. "Portret Milice Mojić"). Od porudžbina druge vrste bilježimo samo jednu. Jovana Sterije Popovića. s tim što njena skulptura ima više odjeka u beogradskoj sredini. U njenom izrazu. ali — sudeći prema pisanju štampe — najbolja je bila bista Branislava Nušića. kao i njihov izgled i vrijednost ostajiu nam nepoznati.

jer ovo djelo. ni samo za sebe ni za bosanskohercegovačku skulpturu toga vremena. Marin Studin na njoj izlaže oko trideset i osam. Tako je već u oktobru 1932. Drugi jugoslovenski konkurs. raspisan je 1938. godine. za monumentalni spomenik kralju Petru I u Sarajevu. Poslije 1934. Međutim.ovdašnjim umjetnicima. po projektu zagrebačkog arhitekte Josipa Pičmana iz 1934. Niko Andrijašević. Od 1938. Tako 1930. Danas. omogućava rad i na značajnijim javnim spomenicima. Početkom te godine njega je tadašnji Vrhbosanski nadbiskup dr Ivan Šarić pozvao da za sarajevsku Katedralu izradi reljef nekadašnjeg nadbiskupa Josipa Štadlera i reljef je završen i postavljen iste godine. ona predstavlja njegovu vajarsku djelatnost u Sarajevu. Sudeći prema i danas dobro očuvanim skulpturama koje ukrašavaju glavni ulaz u Banku možda se tog zadatka mogao prihvatiti i neki bolji vajar. i između idejnih rješenja tridesetorice umjetnika povjerio je izradu spomenika zagrebačkom vajaru Frani KRŠINIĆU. Međutim. vajaru i scenografu Narodnog pozorišta iz Beograda. u nedostatku drugih boljih sačuvanih Studinovih djela. godine otvara se u Gradskoj vijećnici izložba trojice prijatelje: vajara Marina Studina. Mate Bavlon i Šćepan Grđić. godine priređena Prva jesenska izložba radova likovnih umjetnika Drinske banovine. uglavnom starijih ali i novih radova nastalih u Sarajevu. "Silvija Strahimira Kranjčevića". Studin se ogleda i na polju umjetničke kritike. vodi polemike u novinama i uglavnom zahvaljujući njemu u martu 1933. godine Državna hipotekarna banka iz Sarajeva raspisuje konkurs za spoljnu i unutrašnju »vajarsku obradu« zgrade Banke i između osam prispjelih ponuda odlučeno je da se »definitivnu izradu ustupi« Vladimiru ZAGORODNJUKU. dovezen u Sarajevo i već se radilo na postamentu. a spomeniku se kasnije izgubio svaki trag. Drugi svjetski rat obustavio je dalje radove. Na Trgu kralja Petra I (danas Trg oslobođenja) koji je djelimično regulisan za te potrebe. slikara Romana Petrovića i arhitekte Mate Bavlona. a Đoko Mazalić smatra da se » . Poslije 1930. Ovo je ujedno najambicioznije zamišljen arhitektonsko-vajarski poduhvat u Sarajevu. Spomenik je zamišljen vrlo ambiciozno i trebalo je da. Spomenik je bio odliven u bronzu. sastao se u junu 1933. Međutim. zahvaljujući aktualiziranju jugoslovenskih konkursa. među njima i jednu od mnogobrojnih replika biste književnika "Silvija Strahimira Kranjčevića" iz 1932. Veljko Petrović. Danijel OZMO je u to vrijeme još učenik na beogradskoj Umetničkoj školi. godine. "Mate Baylona". međutim. slikar i grafičar. ali i inicijativi »Cvijete Zuzorić« da u jesen svake godine priredi veću izložbu radova svih umjetnika koji stalno žive i rade u Drinskoj banovini. ne predstavlja poseban kvalitet. bude visok 14 metara. Za ove svrhe pozivaju se i umjetnici sa strane ali im se. kada završava Školu. i pored portreta uglednih građana on radi poprsja "Matije Gupca". zajedno sa postamentom iz jablaničkog granita i bronzanom skulpturom Kralja na konju. Ozmo se vraća u Sarajevo. drži predavanja o umjetnosti. s očiglednim uticajem secesijske modelacije. Opet zahvaljujući promjeni opšte klime. bistu "Moja žena" i druge. poslije toga Studin ostaje još nekoliko godina u Sarajevu. Dolaskom vajara Marina STUDINA iz Zagreba u Sarajevo 1932. godine otvoreno je novo poglavlje u bosanskohercegovačkoj skulpturi. godine mijenja se i situacija sa izložbama.. Žiri za izbor radova u kojem su sjedila najuglednija imena jugoslovenske kulture i umjetnosti: Ivan Meštrović. njegov rad se ne iscrpljuje samo u tome. godine.. trebalo je da se postavi spomenik ispred zelenog zida koji je predstavljao južnu granicu Trga. "Sime Milutinovića Sarajlije". 27 . i po ovim prvim radovima vidi neosporan talenat«. aktivno učestvuje u našem likovnom životu i izlaže na izložbama kao skulptor.

ali kao slikar. godine. ovijena tajnovitošću.godine djeluje uglavnom kao grafičar. On se razlikuje od prvih. 1933). godine. osjenčenim izrazima. U njenom vajarskom opusu najbrojnija su dječija portretna poprsja i aktovi meke i suptilne modelacije koji upućuju na Despiaua. u svježini fakture i životnosti materije ("Céline". osjetljiv za plastičnost koja ga tjera dotle da glave dobijaju kvadratične plohe. Početkom četvrte decenije. s jedne strane su Kosci koji ga kao tema intimno više zanimaju. a razlozi ove preorijentacije na grafiku su uglavnom materijalne prirode. a s druge strane jedna religiozna tema. uspio realizovati zanimljivu realističko-psihološku studiju umjetnika. . a onda na materijal u kojem se stapaju i osjetljivost ruke i osjetljivost duše i manifestuje u delikatnim modelacijama. Osjetljivost Rajke Merćep reaguje najprije na čednost dječijih fizionomija. 1933. koji »može da se popne među prve u zemlji«. stilski su bliske svim Šotrinim radovima ove vrste. ipak anonimnih dječijih glavica. hapsi radi komunističkog djelovanja. Predstavljanjem djela i ličnosti Roberta Žana Ivanovića i Sretena Stojanovića u okviru izložbe »Umjetnost Bosne i Hercegovine 1924—1945« čini se u stvari samo homage ovim umjetnicima koji su porijeklom iz Bosne. Robert ŽAN IVANOVIĆ bavio se portretom i figurom sa simboličnim značenjem. koje najčešće radi po porudžbini pravoslavnih crkava u Bosni ili bogatih sarajevskih građana. U Pariz je otišla 1929. Ipak. . krajem 1935. u Salonu nezavisnih. jer je modelovan snažnije i prisnije sa željom da se izrazi duhovna snaga pjesnika. ova dva rada najbliža su odlikama zrele secesije: na obrađenoj ravnoj plohi dominiraju izdužene ljudske figure dugih prstiju. kao i "Sveti Jovan Krstitelj" iz 1938. talasaste linije. Đoko Mazalić piše da je Ozmo vrlo talentovan vajar. gdje je kratko učila na akademiji Colarosi. namijenjena očigledno nekoj imućnoj sarajevskoj porodici (Vaskrsenje Lazarevo). a niti umjetnika predstaviti u pravom svjetlu. ali i oni sa religioznim temama. a veći dio svoga opusa stvorili su u drugim sredinama gdje je on i vrednovan. Međutim. u jednom realističkom tretmanu. . koji je zapažen pa je i za Šotru Mazalić napisao da je »rođeni duborezac«. U svojoj ranijoj skulpturi bliži je bio akademizmu i secesiji. koga policija dva puta. kritika ju je obasula pohvalama. na onu dječiju nesvjesnu ljepotu. koji se još ranije javlja na izložbama. Opus Sretena STOJANOVIĆA je mnogo bogatiji i na njemu se osjećaju uticaji 28 . i 1936. stilizovanih detalja i gipke. Isticali su jednostavnost linija i velike sintetične plohe kojima je modelovana ova glava sklopljenih očiju.« Učestvuje i na izložbama u Sarajevu. Nažalost. da bi u portretu ("Karlo Mijić"). Na pomenutoj Izložbi najmlađih izlaže i Branko ŠOTRA. te kod animaliste Hilberta i klesara Ferranda. Ova ikona u duborezu. njihova veza pomno izvedena i prevedena u glavnu formu. Mlada Bilećanka Bajka MERĆEP započinje vajarsku karijeru u Parizu. Ovaj put izlaže reljef "Sveti Đorđe". »Kada je 1930. "Portret Milana Rakića" Rajka radi u Parizu u vrijeme pjesnikovog bolovanja u ovom gradu. godine. gotiku. u kojima je forma detalja uprošćena. onda kod Bourdela na Académie de la Grande Chaumière. bosanskohercegovačka skulptura računa na još jedno ime. izložila "Lik Azije". jednom pomišlja i da se vrati iz Pariza. s najvećim oduševljenjem izučava sama u Luvru Antiku. ali i njegov već bolesni lik. I prilikom ostalih Šotrinih učešća na izložbama hvaljeni su njegovi duborezni radovi sa scenama iz narodnog života. najbolje predstavlja reljef na jednoj ploči dvostrano obrađenoj. njegove skulpture doživjele su sudbinu svoga autora pa se o njima ne može govoriti. Povodom njegovog učešća na Izložbi grupe najmlađih sarajevskih umjetnika. Ovog mladog naprednog umjetnika. drevni Egipat i Daleki Istok a od novije evropske skulpture uzori su joj Rodin i Charles Despiau.

Jer kratko nakon studija odveden je u logor u Bosanski Petrovac. koga krasi i dobra modelacijia i živa forma. da bi se već u jesen sklonio u Đurđevcu. Pred sam rat. Sreten je u početku izradio snažan plastični izraz. čini se podjednako izražen i na planu portreta i figure i figuralne kompozicije. intimizma. dotle se u temi portreta Sreten Stojanović predstavlja kao izuzetno snažan psihološki analitičar ("Nikola Vulić". iz 1939. koji u takvoj situaciji nije uspio ni da izlaže. pa i neka robusna ekspresivnost. Dok se u modelaciji figure osjećaju raznovrsniji stilski elementi. 29 . 1944). godine. godine 1941. Tu se bavi skulpturom sve do odlaska u partizane 1943. završava kiparstvo na Obrtnoj školi u Zagrebu mladi Dojčin SUČEVIĆ.skulpture šireg evropskog prostora. kao što su elementi secesije. Iz tog kratkog stvaralačkog i životnog vijeka sačuvane su dvije skulpture (opus mu je uništen prilikom bombardovanja djedove kuće u Bihaću 1941) "Čovjek i konj" i portret muškarca — "Bosanac". pa pušten. simbolizma.

Branko ŠOTRA oslikava prostorije Osnovne škole na Divinu kod Stoca. gdje se nalazila glavnina narodnooslobodilačke vojske. učestvuju u radu redakcija ratnih listova. godinu i rađen širokim potezima ugljena. šire likovnu kulturu među borcima. Rate Dugonjića. Tokom 1942. Slijedeća. Mujezinović i Dimitrijević rade dvije kompozicije "Omladina na frontu" i "Omladina u pozadini". Tada MUJEZINOVIĆ radi prvi portret Tita. Za Prvu konferenciju AFŽ-a u Bosanskom Petrovcu dekoraciju rade Vojo Dimitriiović i Pivo Karamatijevića. Iz tih prvih dana NOB-a nisu se sačuvala njihova djela. Tita. s Pivom Karamatijevićem priređuju izložbu antifašističkog plakata. Te godine na teritoriji Bosne i Hercegovine. Oba slikara su sudionici istorijskih događaja u Bihaću i Bosanskom Petrovcu. opremajući list i objavljujući crteže i prve partizanske grafike. kao dekoraciju za Prvi kongres USAOJ-a u Bihaću. prisustvujući tom istorijskom zasjedanju. Jedan crtež Voje DIMITRIJEVIĆA "Bolničarka Rava previja ranjenike" datiran je u 1941. priređene u Foči 1. Odmah zatim. Ribara. predstavlja primjer ranog stvaralaštva u kojem su likovne komponente bile jače i prisutnije od dokumentarno-istorijskih. Mujezmović je bio napravio nekoliko portreta Save Kovačevića. Ismet Mujezmović radi dekoraciju sale za Prvo zasjedanje AVNOJ-a u Bihaću. godina predstavlja takođe godinu bremenitu teškim borbama i velikim ofanzivama i istorijskim zasjedanjima. na raskrinkavanju neprijatelja. Ivana Gorana Kovačića. Marijan Detoni i Pivo Karamatijević. koju još jedanput postavljaju u selu Grandići kod Foče. crta likove vijećnika. Do tada. 1943. a Ismet Mujezmović. Zajedno su sarađivali u Driničkoj »Borbi«. Povodom Prve partizanske olimpijade. Istom prilikom Đuro Tiljak reže grb u hipovini. Već 1941. Staljina i Čerčila.UMETNOST NOB-a U BOSNI I HERCEGOVINI Osim slikanja ljudi i događaja koji su ih impresionirali i koje oni bilježe u svoje blokove. godine u narodnooslobodilačku borbu odlaze Vojo Dimitrijević i Ismet Mujezinović. ali do njegovog objavljivanja nije došlo jer se još nije radilo na popularizaciji Titovog lika. za koju izvodi veliki portret Tita i savezničkih vođa Ruzvelta. neke reže u linoleumu i objavljuje u »Narodnom oslobođenju«. godine. boraveći u rodnom kraju a povodom proslave 1. maja. s Mujezinovićem crtaju likove žena učesnica. sveske i na listiće. prave crteže boraca 30 . dolazi nekoliko istaknutih jugoslovenskih umjetnika. Iste godine. godine. prolazeći slavni put četvrte i pete ofanzive. Intenzivan rad nastavio se i u godinama koje su slijedile. mada su se ratni putevi ovih umjetnika za neko vrijeme razišli — sve do ponovnog zajedničkog rada u oslobođenoj Tuzli 1944. maja 1942. godine Vojo Dimitrijević i Ismet Mujezinović djeluju pri tehnici Vrhovnog štaba i rade na nekim zajedničkim akcijama. umjetnici rade na propagiranju i tumačenju ciljeva borbe.

Umjetnički i istorijski simbol Drugog zasjedanja AVNOJ-a svakako su portreti Tita. nije mogao zaspati i proveo je noć radeći skice. Kao Karamatijević ili Detoni. Na istom mjestu i u isto vrijeme nastao je još jedan poznati Titov portret: Zorž SKRIGIN. kao što su Orden Narodnog heroja i Partizanske spomenice. a izrađen je crvenom kredom. kraj 1943. s naglaskom na ljepoti oblika i linije u kojoj Karamatijević zna da ostvari čistotu i lakoću. Orden za hrabrost i Medalja za hrabrost. Sačuvalo se i jedno izvanredno malo ulje na platnu iz 1944. govornike. Augustinčić je tom prilikom napravio još jedan Titov lik u formi jedne plakete. napravio je tada Titov portret koji je naša diplomatska misija ponijela u svijet. propala kasnije u ofanzivi. a nešto kasnije. Jednu noć. od kojih su neki dokumentarniji ("Originalni crtež sa Sutjeske") a neki slobodniji. vijećnik i član slovenačke delegacije. rađen u Drvaru 1944. rađen s manje dokumentarnosti a s više likovnosti i uzbuđenja pred ljepotom i surovošću planine. kanjona Neretve i Sutjeske. Pivo KARAMATIJEVIĆ je u petoj ofanzivi napravio takođe niz crteža. Jedan je radio Antun AUGUSTINČIĆ. na teritoriji Bosne i Hercegovine u sastavu jedinica Narodnooslobodilačke vojske. Umjetnik je bio impresioniran snagom Titove fizionomije. posebno je postao omiljen lik kurira Jovice. odlivena u gips postavljena na postament iza govornice. od kojih je najbolja svakako ona koja predstavlja Titov lik u en face. Drugi umjetnik koji je u tom istorijskom trenutku radio Titov lik bio je Božidar JAKAC. u Jajcu potpredsjednik AVNOJ-a. Uređenje sale Doma kulture povjereno je Đorđu ANDREJEVIĆU KUNU. Među ovim crtežima. Kun je prilikom Zasjedanja skicirao ovaj događaj. velikih poprišta bitaka. delegate i grafičkim sredstvima zabilježio ambijent i atmosferu te istorijske novembarske noći u Jajcu ("Drugo zasjedanje AVNOJ-a" 1943). S velikim entuzijazmom i energijom Kun je obavio čitav niz drugih važnih prijedloga i rješenja. "Motiv iz Bosne" (1944) rađeni perom i trskom ili kistom i tušem koji su zanimljivi i zbog 31 . Tih dana Jakac je u nekoliko seansi napravio najprije skice pa onda i studije. salu. napravljeno kao skica. bilo je još umjetnika koj'i su ostavili traga o svom radu na ovom terenu. konja i tifusara. Kidričem i Titom. koja je već započela strateške Dokrete i operacije oslobođenja zemlje.u koloni. Detoni je napravio čitav niz crteža na temu prelaza partizana preko rijeke: u čamcu. godine obilježava veliki istorijski događaj — Drugo zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu. a nešto kasnije nastaje i crtež "Prenj" (1944). U slijedećoj. koji su postali poznati i popularni već u to vrijeme. radio je na rješenju grba Federativne Demokratske Jugoslavije. u Drvsru 1944. Marijian DETONI već nakon prelaska preko Neretve kistom i tušem započinje a u Kladnju završava prvu skicu "Prelaza preko Neretve". Tako je sačuvan crtež Vanje RADAUŠA "Seljak iz Kladuše" (1943/44) a zatim radovi Petra ŠIMAGE "Bosanac" (1944). kurira i bombaša. 1944. našavši se na spavanju u istoj prostoriji sa Kardeljom. u plitkom reljefu na kojem je postigao vrlo finom modelacijom snažan Titov profil. ali snažne sugestije. S tom minucioznošću izveden je i crtež "Iz V ofanzive" (1943) a takvih ima objavljenih u njegovoj mapi "Sutjeska". stvoreni u istom trenutku kada su postavljeni temelji nove Jugoslavije. autor mnogih fotografija istorijskih događaja iz NOR-a. predstavljajući Tita u profilu. godini. visova u čijem se podnožju naziru figure boraca. i ta je bista. pomoću prebačenog konopca ili s rukama povezanih boraca ("Prelaz preko Bosne 1". monumentalnosti planinskog pejzaža. Kun je napravio velik broj crteža partizana u koloni. "Prelaz preko Sutjeske"). crtao je likove Drvarčanki. s nazivom "Negdje u Bosni". ranjenike i tifusare koji su kasnije postali veoma poznati i zato što su odavali ruku velikog majstora crteža. Poslije velikih ofanziva.

"Bunker") kao da nagovještavaju pohod slikara po slavnim mjestima revolucije. ali i drugi. izveden u grafici na parčetu gume. kojeg je Kulenović predstavio pažljivo. srodni su crtežima »Šumskog«. godine. Od hrvatskih umjetnika u Bosni je u 1944. "Bosansko selo". Šestić je znao i napustiti deskriptivnu funkciju linije. i Nade NOVAKOVIĆ. skulptor i grafičar koji je bio jedan od protagonista angažovane umjetnosti prije rata u Sarajevu. nastali su crteži. Jedna od tragičnih ličnosti bio je Muhamed KULENOVIĆ. sela i kuća i u likovnom smislu još neki crteži. a crteži i akvareli Vladimira VOJNOVIĆA. Radeći perom. Pri krajiu rata. dok je još trajao rat — predstavljaju izuzetno potresno viđenje i dokument o ljudskom stradanju. a Ismet MUJEZINOVIĆ reže još jedan portret Tita. To najbolje pokazuje akvarel "Bosansko selo" (1944/45). crtajući sela i predjele po Bosni. Istu poruku i značenje imao je i "Portret slikara Slavka Brila" (Jasenovac 1942). Crteži Mice TODOROVIĆ koje je — nakon što je preživjela strahote logora. ali slavnom i herojskom dobu. tako da je Bosnu i Hercegovina u tim danima predstavljala i centar 32 . godine na Šar-planini. što je ponovio i u Sjevernoj Grčkoj. pa "Rušuvine Kladuše". Takva je "Borba kod Gračanice" Stojana ČELIĆA. čija ekspresija počiva na čisto likovnim vrijednostima (ciklus crteža pod nazivom "Poslednje žrtve Jasenovca i Gradiške"). na kojem je prisutna ona ista želja kao i kod Kulenovićevog crteža da taj portret. laviranim tušem i akvarelom leševe ljudi u raspadanju. kistom i tušem. ostanu zapamćeni. on je kratko radio u keramičkoj radionici logora. i 1945. ovaj put prvu partizansku grafiku u boji. Još jedan Titov lik. čiji crtež "Stolac" (1944) pa i "Bosanka" već ukazuju na jedan lični pristup i gestu koju će ovaj umjetnik razviti po oslobođenju. stradale takođe u Jasenovcu. U ovim godinama. na obali Save kod Beograda. koji je bio već 1941. Neki od radova Ljudevita ŠESTICA. osloboditi je i razigrano spojiti ili približiti dokumentarno sa likovnim. Istovetnu sudbinu imao je i Danijel OZMO. stvarali istaknuti jugoslovenski umjetnici. rađeni u proljeće 1945. Tada Vojo DIMITRIJEVIĆ izdaje i mapu grafika s temama koje evociraju sjećanja na slavne događaje i bitke. poput Savinih "Šidskih motiva" izražava čežnju i izmiješano osjećanje života.tadašnjeg izgleda mjesta. tokom 1944. Istina. pored pomenutih umjetnika — a njima bi se mogla priključiti i imena Milene MITROVIĆ DRINKE. od kojih se sačuvao po jedan rad — vrlo živu djelatnost razvili su Vojo Dimitrijević i Ismet Mujezinović. nostalgije i bliske smrti. godine. akvareli i grafike još nekoliko mlađih umjetnika. koji u oslobođenoj Tuzli 1944. Prije pogibije 1942. napravio je i jedan portret "Zatočenik ustaškog koncentracionog logora Jasenovac". godine. napravila 1945. Umjetnost NOB-a u Bosni i Hercegovini u cjelini predstavlja obimno i autentično umjetničko svjedočanstvo o jednom teškom. "Musliman" i drugi. precizno i plemenito. godine uhapšen i zatvoren u Jasenovcu. Njen značaj postaje veći ako se ima u vidu da su u jednom odlučnom periodu narodnooslobodilačke borbe. kao "Bosanski krajobraz". napravio je Branko ŠOTRA 1943. godine uhapšen kao napredni intelektualac i ubijen u logoru Kerestinec. koji je već 1941. a njegov akvarel "Pogled iz Jasenovca" slikan životno. u vrijeme krupnih istorijskih događaja na teritoriji Bosne i Hercegovine. ("Kuća u kojoj je boravio drug Tito". Od njega se sačuvao samo jedan crtež "Portret Lavoslava Šrajera" (1941) zatočenika s istom tragičnom sudbinom. godine organizuju umjetnički atelje i opremaju partizansku štampu. ostvarila je istovremeno autentično djelo. slikar i likovni pedagog. kao što je "Bosanska krajina" iz 1944. rađeni perom. kako se potpisivao Petar Šimaga. godini djelovao i Edo MURTIĆ. to lice.

jiugoslovenske umjetnosti NOB-a. 33 .

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful