DRAGO MOJE GLUPAVO Macu je donio tata.

Padala je kiša; bio je kraj novembra, mjaukala je u nekom haustoru na Koševu, mala crna maca, ne veća od dječje šake. Jednim je okom gledala, a drugo joj je bilo zatvoreno: mace se ranaju zatvorenih očiju i progledaju tek kada onjuše i okuse svijet i znaju što će vidjeti. Došla je u tatinom džepu, morao sam je donijeti, rekao je, e, Dobro, Dobro, rekla je mama; baka je donijela tanjurić s mlijekom i kapaljku za oči. Stavila je macu u krilo, izvrnula je na lena i hranila je, kap po kap. Tata i mama vodili su raspravu hoće li maca preživjeti. Baka nije ništa rekla, ni tada, ni narednih dana; kad bih odlazio u školu, ona je u desnoj ruci držala kapaljku, a u lijevoj macinu glavu; kad bih se vraćao iz škole, radila je istu stvar. I tako danima. Tek nakon tri tjedna maca je počela sama jesti mlijeko, hodati po kući i presti. Otvorilo joj se i drugo oko i znali smo da će živjeti. Sve što se u našoj kući doganalo tih godina bilo je, kao u dječjim knjigama, označeno godišnjim dobima. Proljeće: mama podiže ćilim s poda i odnosi ga u bašću, prebacuje preko željezne prečke i reketom od pletena šiblja udara po njemu; odjekuju udarci mame tenisačice, prašina leti na sve strane, svaki je udarac prasak, i druge mame klofaju ćilime, čitav grad odjekuje i puca na sve strane; zrak je prašnjav kao srce staroga sata i vidljiva je svaka zraka sunca; sunce šeta zemljom u ritmu tisuća udaraca, a grad postaje nebeski diskoklub; usred bijela dana svi anneli i svi sveci gledaju što se dolje zbiva kad mame s proljeća klofaju ćilime. Ili ljeto: u asfaltu ostaju tragovi stopala; sa svakim korakom postajem slavan jer svaki ostaje zauvijek; oznojen ulazim u našu hladnu kuću, ljeti je tako dobro osjećam jer je hladna i jer je drukčija od čitavog svijeta koji je vruć. Uskoro idem na more i hvata me tuga za kućom; ostavljam je i uopće me ne tješi što ću se vratiti; nijedan povratak nije tako Vrijedan da bi se odlazilo. Jesen: kuća miriši na esenciju; prozori su zamagljeni i iza njih pada kiša; po podu se kotrljaju paprike i paradajzi, glavice kupusa i jabuke brašnjavih kora; pravimo zimnicu i grijemo se na mirisima i bojama, grijemo se na osjećaju besmrtnosti usred te velike hrane koja će nam trajati cijele zime, pored nje možemo spavati kao medvjedi i sanjati velike i duge medvjene snove, sve dok s prvim toplim danima ne izvirimo van, na proljeće. S macom je u našu kuću došao i prvi sudbonosni mjesec: februar. Imala je već godinu i pol, krzno joj se presijavalo na svjetlu; mačka za svjetsku izložbu male ljepote, spavala je na uključenom

ljubi svojim veličanstvenim prezirom. Podignula je macu. on jede više od barem stotinu mačaka. doni. Lizala je grudvicu sve dok se nije pretvorila u krznenu stvar. šesti!.. marš van!. Tada se dosjetila što treba činiti. njega se nije udostojila otvoriti. pa što... marš van!. samo tad nije ju ljubila prezirom. Šta je počelo? skočio sam. Šta ćemo s tolikim mačićima? Nije važno. baka je išla za njom. on se počešao po glavi jer je bio krivac. Bila je zadovoljna jer je u našu kuću došao februar. U kurvanju si bila. prvi! dreknula je mama. Idi k vragu.. ne jedu mace tako puno. gledala je i pitala: što je ovo.. Vratila se i rekla tako. a baka je klimala glavom i šaptala sve je dobro.. a ja sam bio izvan sebe od sreće. jedno uho bilo joj je nagrizeno. četvrti!. a baka ju je neprestano izbacivala. Počelo je!. gledali smo televiziju. Doni da vidiš. neko vrijeme mjaukala po kući. onda se podvukla pod krevet. ne moraš! Ipak sam se prišunjao. što tako?. pa u moju kutiju s igračkama. peti!.. baka je bila značajna. živjet će s nama. stao iza bakinih i maminih lena i provirio. zaboravio sam na macu sve dok nije počela nekako čudno mjaukati. išla je od jednog do drugog skrivenog mjesta.. Evo ga. ništa ti neće biti. A moram li?. malo sam se plašio. ha? rekla je baka. ali je ispod očnoga kapka bio drugi kapak. zavukla se pod stol i dugo spavala. zašto mi niste rekli. Mačić je bio velik kao privjesak za ključeve. baka je prijekorno pogledala tatu. sve će biti dobro. okupljene ispred ekrana s rukama u krilima. odnijela ju u ostavu i položila u kutiju s krpama... otrčala je do posudice s hranom. sve je dobro.. Dva mjeseca kasnije mama je uspaničeno rekla imat ćemo mačiće. ni te mace neće jesti tako puno. pa još tata kad done u posjetu. nije važno što. Nije mi bilo jasno što se to dogana. Početkom maja maca se pokušala zavući u ormar s posteljinom. Evo ga. Maca je otvorila oko.televizoru i povremeno otvarala oči i gledala nas kao da ne voli ono što vidi ili kao da nas sve zajedno. marš van!. Evo ga. o ovome ništa ne znam. tisuću mačaka ne pojede koliko pojedemo baka. što se ovo sa mnom dogana. mama i ja. Neću. Evo ga. ali sljedeće godine opet je februar i opet ćemo čekati mačiće. Iz mace je ispala neka grudvica koja baš i nije izgledala kao mačić. Evo ga. izvikivala je mama kao da joj je to posao ili kao da je dvorjanka na nekom kraljevskom mačjem dvoru kojoj je dužnost gradu i svijetu . Doni. Vratila se raščupana i blatnjava. Evo ga. bilo je prošlo deset minuta. A onda je jednostavno nestala: izišla je iz kuće i nije je bilo tri dana. zašto me netko nije naučio. mama je listala novine. drugi!. Maca je mjaukala i gledala baku ravno u oči. treći!..

. poklonila joj život koji je već bio izgubljen i učila je stvarima o kojima ljude i mačke samo bake mogu naučiti. nema ih. nikada to neću shvatiti. Ne mogu ih vratiti. nema ih. pa da o tome počnem razmišljati i da svoju žrtvu priložim vremenima kad je nestalo godišnjih doba i februara i sve žrtve postale su nešto o čemu možemo slobodno govoriti sve dok nekoga ne rasplačemo ili dok se netko ne razbjesni. plakao sam. kurvo jedna. mislio sam. ali je pekla za oči. vrati mačiće. Ona je podavila macinu djecu u lavoru s vodom i bacila ih na smeće. Maca ih traži. Pravio sam se da ne čujem i da sam sve zaboravio. Baka je sjedila u dnevnom boravku i gledala u zid. Dogodilo se nešto strašno.. Bake nije bilo. Čelo mi je prokrvarilo. izmakao sam glavu i udario u zid.. Kako ih nema. zvala me nisam odgovarao. vrati ih dabogda crkla. pomagala joj da se porodi i onda poubijala njezinu djecu. Tako je bolje ako se ništa ne može zaboraviti. suze su se pomiješale s krvlju. Taj ponos trajao je kratko jer se za tri dana dogodilo nešto što nikada nikome nisam ispričao i što sam godinama pokušavao zaboraviti i trebale su doći sezone velikih smrti. htjela me je dirati po kosi. rekla je. sklupčanog kao fetus. Maca je hodala po stanu.. Tog dana nije skuhala ručak. Ne mogu ih donijeti. iako ću se zajedno sa svijetom i gradom koji je izgubio godišnja doba naviknuti živjeti sa smrću i s progonstvom iz života bez . kako jecam. Baka je šutjela. mjaukala i tražila svoju djecu. ti znaš gdje su. Sad ćemo je ostaviti na miru.. nisam znao. gdje su?. Ti znaš!. Ne znam. izgledala je kao netko tko ima beskorajno mačje ili majčinsko iskustvo. Neka je više nikada ne bude. sklanjala pogled i odlazila kad god bih je našao.... Te mačiće nisam mogao zaboraviti. Ja to više neću raditi! rekla je mami. a mama je poslušno izišla iz ostave. Vrati ih.. naredila je baka. Krv je bila slana od suza. Mama je čučala i tresla se. Bio sam ponosan na baku. Baka je macu hranila kapaljkom.. Baka nije dolazila. Djece nije bilo.reći koliko je kraljica na svijet donijela mladih. da sam ih znao. rekao bih i riječima ubio svoju baku. Mama je čučnula pokraj mene. donesi ih odmah. Gdje su mačići? pitao sam. Ne znam. srećom. gdje su. Nisam to mogao shvatiti. nikad više. glupačo!. pola su mi života uzeli ti mačići.. ništa nisam želio reći ili nisam mogao. vikao sam.. baka je bila blijeda i bježala je od mene. vrati ih. nema ih.. kako te nije sram. Kad se mama vratila s posla. ali ih. više se ne sjećam. Nema ih. našla me ispod pisaćega stola. Dogodilo se nešto tako strašno da sam joj najgroznije riječi htio reći... ali nisam znao što..

kućicu u bašći. gubi on. volio je i mačke. ali me je strah da smo mu bili namijenili lanac i pseću kućicu jer smo mislili da je glup i jer nam je bilo ispod časti da živimo s glupima ili nam se možda činilo da ćemo za Neru biti manje vezani ako je dalje od nas. Mrzio je samo našeg vrtnog ježa. na lancu u bašći. da uzmem nešto od njega. Bili smo mirni kada je Nero spavao s nama. sve troje osjećali smo se užasno krivima. eto. bio je pun mjesec i sve se jasno vidjelo. rekla je baka. više se nitko nije brinuo za životinje i biljke. Nere nije bilo pred kućicom. Kad je odrastao. Pred jutro sam sišao u bašću. baka je govorila drago moje glupavo. u našoj dnevnoj sobi. a onda je došao hauzmajstor Šulc i sagradio mu drvenu. evo. ali je volio sve ljude. Deset godina kasnije tata je u našu kuću donio maloga psa. ni njega ni njegova lanca. ali zbog nečega je bilo neprihvatljivo da od psa čuvara on postane obični kućni pas: Ne znam zašto ga takvog nismo htjeli. a on bi cvilio i žalio se na svijet u kojemu. recimo dobrotu i da budem plemenit u toj kasnonoćnoj patnji i tako na trenutak odem u neki bolji pseći raj u kojemu za ljude nema mjesta jer ni taj raj nema veze s Bogom. nešto što očito nisam ni imao. Zvat će se Nero. ali mi se činilo da je pas tužniji od mene. kad bi jež noću prošetao bašćom. i ježevi postoje i u kojemu ni pas ne može živjeti bez konstantnih stresova. najhladnijeg dana u godini. ja nisam znao žaliti kao on. Bio je dobar i glup. Stalno je lajao. pa nisam mogao ni izgubiti kao što. Ne znam o čemu se radilo i zbog čega smo ga prognali iz svojih pravih života. na gubicu mu je izbijala pjena. sjeo sam i zagrlio ga. Nije ga bilo ni u kućici. dobri Nero. kako je to pametno znala primijetiti moja mama. Našao sam ga mrtva kako visi preko susjedove . Nero bi poludio od bijesa. Otkako je umrla baka. žurio sam s fakulteta kući jer sam se uplašio za Neru. Ostao je u svojoj kućici umjesto da ga pustim da se grije uz peć. Onih dana i noći kad bismo Neru ostavili u njegovoj kućici u bašći. Bio je crn i nije imao više od mjesec dana. izgubio je nešto čega nisam mogao biti svjestan. dragi Nero. a nekada bi bio kućni pas. a Nero je cijele noći zavijao ispred svoje kućice. nego s prijateljima koji u psećim očima umiru. u našim sobama. Prvih tjedana Nero je stalno živio s nama u kući. umrla mi je baka. Iako je bio na lancu. Grlio sam Neru i nastojao da tugu učinim zajedničkom. ali one nisu voljele njega.smrti. Nero je postao podvojena ličnost: nekada bi bio pas čuvar. Šest mjeseci kasnije. Baka je umrla početkom juna. nabadao bi njušku na njegove bodlje.

kao da je bio galiot! rekla je mama. podigao sam ga. nisam ih više nikada morao vidjeti jer je svaki čovjek koji je nekada živio. Nero je doista bio naš galiot. pojavio se u krivo vrijeme. Ostale su otvorene: vidio sam kako su prazne i puste oči smrti. sve što je živjelo iz njih je otišlo i više se nikada neće vratiti. Pokušao sam mu sklopiti oči. imao Nerine oči. ljudima koji ga nisu zasluživali i koje nije mogao spasiti. Katkad nam doista nema spasa dok davimo ono posljednje što nam je preostalo i što će nas mučiti više od svakoga straha i svake buduće patnje. nikakva svijeta i nade. nije ni pogriješila. Bio je ukočen. u njima ničega nema. Zašto s lancem. Zapravo. . a sada ne živi više. očiju poluotvorenih.ograde. Tri sata mi je trebalo da iskopam grob u smrznutoj zemlji i da sahranim svoga psa zajedno s lancem. bio je hladna krznena stvar. ali nije išlo. Takve su oči svih mrtvih.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful