P. 1
Obligaciono Pravo,Prvi Kolokvijum

Obligaciono Pravo,Prvi Kolokvijum

|Views: 7,108|Likes:
Published by mapebos

More info:

Published by: mapebos on Nov 21, 2011
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as DOC, PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

07/18/2013

pdf

text

original

Sections

  • 1.Pojam i značaj obligacionog prava
  • 2. Nastanak i razvoj obligacionog prava
  • 3. Izvori obligacionog prava
  • 4. Načelo savjesnosti i poštenja (Bona fides)
  • 5. Načelo jedinstvenog regulisanja za sve učesnike
  • 6. Načelo autonomije volje (načelo slobode uređenja obligacionih odnosa)
  • 7. Načelo ravnopravnosti strana u obligacionom odnosu
  • 8. Načelo zabrane zloupotrebe prava
  • 9. Načelo zabrane stvaranja i iskorišćavanja monopolskog položaja
  • 10. Načelo ekvivalentnosti uzajamnih davanja
  • 11. Načelo zabrane prouzrokovanja štete
  • 12. Načelo dužnosti izvršenja obaveze (ugovora)
  • 13. Načelo rješavanja sporova mirnim putem
  • 14. Načelo dispozitivnog karaktera odredaba Zakona
  • 15.Sudska praksa
  • 16. Sistem obligacionog prava
  • 17.Osnovne karakteristike obligacija i obligacionih odnosa
  • 18. Pojmovno značenje riječi „obligacija“
  • 19.Pravne osobine (karakteristike) obligacija
  • 20.Obligacioni odnos
  • 21. Elementi obligaciono-pravnog odnosa
  • 22.Povezanost sastojaka obligacionog odnosa
  • 23.Dug i odgovornost
  • 24. Naturalne obligacije (Neutužive tražbine)
  • 25.Odnos obligacionih i stvarnih prava
  • 26. Pozitivne i negativne obligacije
  • 27.Novčane i nenovčane obligacije
  • 28. Individualne i generičke obligacije
  • 29. Obligacija cilja ili rezultata i obligacija sredstva
  • 30. Trenutne i trajne obligacije
  • 31.Lične i nelične obligacije
  • 32. Složene obligacije sa više subjekata
  • 33. Složene obligacije sa više predmeta
  • 34.Novčane obaveze i pojam novca
  • 35. Osobenosti novčanih obaveza
  • 36. Kamata i kamatne stope
  • 37. Pojam ugovora
  • 38. Značaj ugovora
  • 39. Načela ugovornog prava
  • 40.Opšti uslovi nastanka ugovora
  • 41. Sposobnost ugovaranja
  • 42.Predmet ugovora
  • 43.Osnov ili causa ugovora
  • 44. Razlike između osnova i motiva
  • 45. Saglasnost volja
  • 46. Osobine i načini izražavanja volje kod zaključenja ugovora
  • 47. Zaključivanje obligacionih ugovora
  • 48. Predugovori
  • 49.Pregovori
  • 50.Culpa in contrahendo
  • 51. Ponuda za zaključenje ugovora
  • 52. Dejstvo ponude u anglosaksonskom pravu
  • 53. Dejstvo ponude u našem pravu
  • 54.Prihvatanje ponude (Akcept)
  • 55.Zadocnjelo prihvatanje ponude
  • 56.Vrijeme i mjesto zaključenja ugovora
  • 57. Nedostaci saglasnosti volja
  • 58. Zabluda
  • 59.Prevara
  • 60. Prinuda i prijetnja
  • 61. Ugovori sa fiktivnom osnovom i simulovani ugovori
  • 62. Opšti uslovi poslovanja
  • 63. Faktički ugovorni odnosi
  • 64. Forma ugovora (pojam i svrha)
  • 65. Konstitutivna i dokazna forma
  • 66.Pismena forma ugovora
  • 67. Pojam i vrste tumačenja
  • 68. Dopunjujuće tumačenje ugovora
  • 69. Imenovani i neimenovani
  • 70. Formalni i neformalni
  • 71. Jednostrano i dvostrano obavezujući
  • 72. Jednostrani i dvostrani
  • 73. Teretni i dobročini
  • 74. Komutativni i aleatorni
  • 75.Ugovori sa trenutnim i trajnim izvršenjem
  • 76. Jednostavni i mješoviti
  • 77. Ugovori sa sporazumno određenom sadržinom i ugovori po pristupu
  • 78. Kolektivni i individualni
  • 79. Generalni, posebni, okvirni i pojedinačni ugovori
  • 80. Samostalni i akcesorni (Glavni i sporedni)
  • 81. Intuitu personae i bez svojstva ličnosti
  • 82.Predugovor i glavni ugovor
  • 83. Kauzalni i apstraktni
  • 84.Formalni, realni i konsesualni ugovori
  • 85. Tipski, standardni i formularni ugovori
  • 86.Dejstvo ugovora
  • 87.Ugovor u korist trećih lica
  • 88.Dejstvo ugovora u korist trećih lica
  • 89.Ugovor o obećanju činidbe trećeg lica
  • 90.Svojevrsna dejstva uzajamniih ugovora
  • 91.Pojam i pravna priroda prigovora neispunjenja ugovora
  • 92. Odgovornost zbog pravnih nedostataka (pojam,uslovi, vrste)
  • 93. Odgovornost za materijalne nedostatke stvari
  • 94. Prekomjerno oštećenje (laesio enormis)
  • 95.Nemogućnost za koju odgovara povjerilac
  • 96. Promijenjene okolnosti (Rebus sic stantibus)
  • 97. Raskidanje ugovora (Sporazumno raskidanje)
  • 98.Jednostrano raskidanje ugovora zbog neispunjenja
  • 99.Raskidanje fiksnih ugovora
  • 100.Razlika između raskidanja i poništenja
  • 101.Prestanak ugovora poništenjem
  • 102. Apsolutno ništavi ugovori
  • 103.Rušljivi ugovori
  • 104.Nepostojeći ugovori
  • 105. Konverzija i konvalidacija
  • 106. Nemogućnost ispunjenja
  • 107. Prestanak ugovora smrću ugovorne strane
  • 108. Protek vremena i otkaz

Created by - I

-

OBLIGACIONO PRAVO I KOLOKVIJUM

Created by - I -

OBLIGACIONO PRAVO 1.Pojam i značaj obligacionog prava
a)Pojam obligacionog prava Obligaciono pravo se još naziva: „tražbeno pravo,“dugovinsko pravo“, „obavezno pravo“.Svi ovi izrazi imaju istovjetno značenje, ali se ipak najčešće upotrebljava izraz „obligaciono pravo“, kao o „obavezno pravo“, jer ona najpotpunije izražavaju suštinu pravnih odnosa kojih se tiču. Obligaciono pravo obuhvata onu vrstu odnosa koji se nazivaju obligacionim odnosima ili obligacijama. To su građanskopravni odnosi između određenih lica koja su jedno drugom obavezna na određeno ponašanje,što će reći da je obligacino pravo dio jedne šire cjeline pravnog poretka, a to je građansko pravo. Obligaciono pravo je pretežno pravo roba i usluga i za razliku od stvarnog i naslednog prava bavi se stečenim vrijednostima,tj. već stvorenim pravnim stanjima i njihovom zaštitom.Putem obligacionih prava vrši se promet stvarnih prava,omogućuje se prelaz sa jednog pravnog subjekta na drugog. Izraz obl.pravo se upotrebljava u dvostrukom značenju. Prvo je da je obligaciono pravo dio pozitivnog prava,tj. skup pravnih normi koje regulišu obligacione odnose,a drugo je da je to dio građansko pravne nauke koja izučava obligacione odnose i norme što te odnose regulišu. b)Značaj obligacionog prava Obligaciono pravni odnosi su odnosi među ljudima. Oni omogućuju pojedincima da svoje materijalne i duhovne potrebe podmire u mjeri koja im odgovara i koju oni sami utvrđuju. Bez obligacionih odnosa raspodjela dobara među ljudima bi bila gotovo nemoguća. Obligacioni odnosi se ne odnose samo na onaj dio prava koji se naziva građansko pravo, već oni imaju mnogo širi značaj. Na pr. Obligacionopravni karakter imaju obaveze koje se tiču izdržavanja bračnog druga ili drugog srodnika, obaveze isplate nagrade pronalazaču za učinjeni pronalazak i slično. Sva pravna dobra zaštičena su, između ostalog, i normama obligacionog prava. Najčešća kazna za onemogućavanje vršenja određenog prava jeste naknada štete, a ona je tipična obligacionopravna obaveza.

2

Created by - I -

2. Nastanak i razvoj obligacionog prava
a) Nastanak obligacionog prava Smatra se da je obligaciono pravo nastalo sa pojavom robne proizvodnje i razmjene, što će reći da se ono nije moglo javiti u najstarijim, primitivnim društvima,koja su vodila naturalnu kućnu privredu zatvorenog tipa. Kao neposredni pratioci robne privrede javili su se instituti obligacionog prava, prije svega prodaja,zatim zajam,posluga, zaloga i naknada štete. Naravno, tadašnji instituti su se u mnogome razlikovali od njihovog današnjeg uređenja. Na pr. Ugovor o prodaji se mogao zaključiti samo na određen način, tj.putem unaprijed naučene i precizno izgovorene formule, koja je bila bitan element ugovora pored predmeta i cijene. b) Razvoj obligacionog prava Svi pravni odnosi uslovljeni su konkretnim ekonomskim odnosima društva i svaka promjena u tim odnosima uzrokuje i promjene u obligacionom pravu. Naime, pojava novih formi robnonovčanih odnosa ili promjena postojećih izaziva je pojavu novih vidova obligacija. Drugim riječima, obligaciono pravo se kroz istoriju stalno razvijalo i taj proces nije još uvijek završen. Razvijeniji društveni odnosi uslovljavali su nastanak novih tipova ugovora, dok su stari tipovi iščezavali nestanom odnosa koji su ih izazivali. Ipak,obligaciono pravo je relativno najstabilniji dio građanskog prava, jer je manje od ostalih podložo promjenama. I danas se služimo velikim brojem pojmova koji datiraju još iz rimskog prava. Međutim, primjena tih kategorija mijenja se i razvija u zavisnosti od uslova, mjesta i vremena i zbog toga se današnje obligacije u mnogo čemu razlikuju od rimskog prava.

3. Izvori obligacionog prava
Izvori obligacionog prava u formalnom smislu se poklapaju,najvećim dijelom, sa izvorima građanskog prava. To su građanski zakonici, jer najveći dio u njima čini upravo obligaciono pravo. Međutim materija obligacionog prava je vremenom postala opsežna i raznovsrna i javila se potreba za posebnim regulisanjem. U Evropi, za sada, postoje tri takva zakonodavna djela: švajcarski federalni zakon o obligacionom pravu, bugarski zakon o obavezama i ugovorima i naš Zakon o obligacionim odnosima iz 1978. godine. Izvori su: ZOO i sudska praksa. Zakon o obligacionim odnosima ZOO je donijet 30.marta 1978. godine, a stupio je na snagu u oktobru iste godine. Pripreme za njegovo donošenje su trajale tri godine. Prvo je bila namjera da se donese samo zakon o naknadi štete, međutim odustalo se od te namjere, jer je bilo potrebno 3

Created by - I regulisati sve obligacione odnose jednim zakonom. Donešenje zakona je povjereno profesoru Mihailu Konstantinoviću.Nakon više nacrta i predloga, 1977. sačinjen je konačno predlog zakona o obligacionim odnosima, koji je Savezno vijeće Savezne skuštine SFRJ usvojilo 30.marta 1978. godine. Kasnije su uslijedile tri njegove izmjene i dopune. a)Značaj zakona ZOO je prvi jugoslovenski zakon ove vrste. Sve do njegovog donošenja naša zemlja nije imala jedinstven zakonski propis o ovoj problematici. Ovaj zakon predstavlja pravni akt koji je trebalo da omogući to jedinstvo. Pravila zakona ne važe samo za čitavu zemlju, več i za sve učesnike u obligacionim odnosima, a pod tim se misli na fizička i pravna lica. b)Osnovna načela Zakona o obligacionim odnosima Načela predstavljaju duh i smisao zakona i bilo koji princip da nedostaje u zasnivanju, trajanju i gašenju obligacionih odnosa gubi se smisao i sadržina istih. Načelo savjesnosti i poštenja (Bona fides) Načelo jedinstvenog regulisanja za sve učesnike Načelo autonomije volje Načelo ravnopravnosti strana u obligacionom odnosu Načelo zabrane zloupotrebe prava Načelo zabrane stvaranja i iskorišćavanja monopolskog položaja Načelo ekvivalentnosti uzajamnih davanja Načelo zabrane prouzrokovanja štete Načelo dužnosti izvršenja obaveze (ugovora) Načelo rješavanja sporova mirnim putem Načelo dispozitivnog karaktera odredaba Zakona

4. Načelo savjesnosti i poštenja (Bona fides)
Načelo savjesnosti i poštenja čini osnovicu čitavog pravnog sistema, s tim što je njegov značaj najveći u obligacionom pravu. Zakon o obligacionim odnosima u članu 4 formuliše ovo načelo imperativno: „ U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa strane su dužne da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.“ Time je rečeno da pravnu zaštitu može tražiti samo onaj subjekt koji je postupao u skladu sa ovim načelom. Ovo je načelo koga se stranke moraju pridržavati i, kao što se navodi u zakonu, ono se ne može isključiti ili ograničiti. Valtazar Bogišić u Opštem imovinskom zakoniku u članu 999 kaže: „I što nije zabranjeno, može da ne bude pošteno.“ 4

obaveza obavještavanja i sl. kao i u slučaju neispunjenja ugovora. da svoje odnose urede po svojoj volji.obaveza čuvanja stvari. Fizička i pravna lica mogu biti strane u obligacionim odnosima.dopunske obaveze koje prate osnovnu obavezu. nastavlja se u fazi zaključenja ugovora. u okviru zakonom utvrđenih granica. ali znači i predanost. tj. ispunjenja.Stranka je u mogućnosti da promijeni sadržinu ugovora. odnosno marljivost. svako lice je 5 . - 5. Zakona o obligacionim odnosima se navodi da „Strane u obligacionim odnosima su slobodne.Znači. s tim da se ugovor prilagodi promijenjenim okolnostima. kao i pravnog položaja. Zahtjeve koji proizilaze i te norme. Primjena ovog načela počinje već u fazi pregovora. stranke treba same da spoznaju u svakoj konkretnoj situaciji.na pr.već uzajamno dopunjavaju. u granicama prinudnih propisa i morala društva. Norma o načelu savjesnosti i poštenja ne sadrži neko precizno mjerilo o tome kako valja postupati. a)Funkcije načela savjesnosti i poštenja Regulativna funkcija koja omogućava da se primjenom ovog načela preciziraju sporedne. U stavu 2 istog člana se navodi da su strane u obligacionim odnosima ravnopravne. Korigujuća ili ograničavajuća funkcija se ogleda u sprečavanju povjerioca da zloupotrijebi prava i iskoristi prednost svog položaja Mogućnost promjene sadržine ugovora. Zakon o obligacionim odnosima polazi od toga da ne oni ne poklapaju. tumačenja. što pojam poštenja nužno ne podrazumijeva. ali u granicama svoje poslovne sposobnosti.I Savjesnost i poštenje su bliski. ne daje pravilo iz kojeg bi se moglo vidjeti šta zapravo u konkretnom slučaju odgovara tome načelu. propisano je da strane u obligacionom odnosu mogu biti fizička i pravna lica. ali ne i istovjetni pojmovi. ali poseban značaj ima u ugovornom pravu.“ Načelo autonomije volje je opšte načelo. 6. ostvarivanja cilja ugovora. Ono istovremeno uređuje slobodu uređenja obligacionih odnosa i granice te slobode.Created by . Načelo autonomije obligacionih odnosa) volje (načelo slobode uređenja U članu 3. Ovo načelo obuhvata slobodu inicijative stranaka u zasnivanju obligacionih odnosa i slobodu uređenja odnosa. Načelo jedinstvenog regulisanja za sve učesnike Zakonom o obligacionim odnosima u stavu 1. Dopunske obaveze utiču na kvalitet ispunjenja glavne obaveze. pa se u svom značenju poklapa sa pojmom poštenja.člana 2. Savjesnost znači i osjećanje moralne odgovornosti.

takođe i kad jedno lice zanemaruje svoje obaveze.zloupotrebe prava zabrana o čijoj primjeni sud vodi računa po službenoj dužnosti (ex officio). Zakona o obligacionim odnosima se navodi „Strane u obligacionim odnosima su ravnopravne. Pod ovim načelom se podrazumijeva da nije dozvoljeno neograničeno vršenje prava iz obligacionih odnosa. Zloupotreba prava takođe postoji u slučaju odsustva srazmjernosti interesa. 8. 6 . takođe i kada je određeno lice steklo neko pravo nelojalnim i neregularnim putem. razmjenjuju se robe koje su ekvivalente po svojoj vrijednosti i logično je da su subjekti koji tu robu stavljaju u promet ravnopravni. Bogišić kaže: „Ni svojim se pravom služit’ ne moš tek drugom na štetu i dosadu. sa kim će da zaključi obligacioni odnos.člana 2. Po svojoj prirodi načelo bona fides je zapovijest.tj.“ Iz ovog proizilazi da je načelo zabrane zloupotrebe prava tijesno povezano sa načelom savjesnosti i poštenja. Načelo ravnopravnosti strana u obligacionom odnosu U stavu 2. Regulišu se robnonovcani odnosi u čijoj je osnovi ekvivalentnost uzajamnih davanja. Ovo načelo proizilazi iz prirode i karaktera obligacija. u čl. a od druge strane traži dosledno ispunjenje.državni organ i slično) i nezavisno je od materijalnog i drugog položaja strana. a načelo zab.bez obzira na to ko se u konkretnom slučaju javlja u ulozi kupca ili prodavca. da li je u pitanju fizičko ili pravno lice.6 ZOO se navodi „Zabranjeno je vršenje prava iz obligacionih odnosa protivnu cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno i priznato.Created by . Načelo zabrane zloupotrebe prava Jedno od načela ZOO jeste i načelo zabrane zloupotrebe prava.“ U Opštem imovinskom zakoniku.I slobodno da li će ući u obligacioni odnos. pod kojim uslovima. tj. preduzeće. kupac i prodavac su ravnopravni. 7. Tipičan primjer zloupotrebe prava je šikanozno ponašanje titulara koji svoje pravo vrši samo da bi određenom licu nanijelo štetu. sadržinu i sl. Naime.“ Kod ugovora o kupoprodaju.već da ostvarenje prava treba da se kreće u okvirima ciljeva koje postavljaju instituti obligacionog prava.

neosnovanog obogaćenja. važi kod naknade štete. a to su ugovori kod kojih jedna ugovorna strana ne daje naknadu za prestaciju koju prima od druge ugovorne strane. Monopolski sporazumi vode ka monopolskom djelovanju subjekata koji preuzimajju radnje kojima iskorišćavaju monopolski položaj.To je slučaj sa tzv. Načelo ekvivalentnosti uzajamnih davanja se štiti primjenom pravila o prekomjernom oštećenju (laesio enormis).“ Radi se o imperativnoj normi koja se odnosi na sve subjekte i predstavlja vrhunsko etičko pravilo. Načelo ekvivalentnosti uzajamnih davanja Načelo ekvivalentnosti uzajamnih davanja prožima cjelokupno obligaciono pravo. Načelo zabrane prouzrokovanja štete Zakon o obligacionim odnosima je među osnovna načela uvrstio i načelo zabrane prouzrokovanja štete i u članu 9 navodi „Svako je dužan da se uzdrži od postupaka kojim se može drugom prouzrokovati šteta. Narušavanje ovog načela za posledicu ima ništavost ugovora. Sankcija za stvaranje i iskorišćavanje monopolskog položaja na tržištu je ništavost ugovora. Načelo zabrane stvaranja i iskorišćavanja monopolskog položaja Zakon o obligacionim odnosima u članu 7 navodi da „U zasnivanju obligacionih odnosa strane ne mogu ustanovljavati prava i obaveze kojima se za bilo koga stvara ili iskorišćava monopolski položaj. ugovori na sreću i sl. Načelo se ne primjenjuje ni da jednostrane ugovore.I - 9. kao što su: ugovor o osiguranju. Primjenjuje se na ugovorno pravo. U oblasti ugovora njegova primjena se ograničava na dvostrane ugovore.a predviđene su i krivično-pravne sankcije. sticanja bez osnova. 7 .primjenom klizne skale i slično. Pod monopolskim sporazumom se podrazumijevaju sporazumi kojima se uslovi i način poslovanja usmjeravaju u pravcu sprečavanja i narušavanja slobodne konkurencije.Created by . Monopolski sporazumi su: sporazum o podjeli tržišta. sporazum da se roba prodaje samo jednom kupcu i sl.aleatornim ugovorima.“ Ovo načelo se ne primjenjuje kod dobročinih ugovora.8 navodi da „U zasnivanju i ispunjenju dvostrano obaveznih ugovora strane se pridržavaju načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja. ZOO u čl. kao što su: ugovor o jemstvu. ugovor o poklonu. ali ni na dvostrane kod kojih po prirodi stvari nema ekvivalentnosti.“ Monopolsko ponašanje je širi pojam koji obuhvata monopolsko sporazumijevanje i monopolsko djelovanje. 10. Subjekti ovih sporazuma stiču monopolski položaj koji im obezbjeđuje nesrazmjerno velike materijalne koristi.čime pojedini subjekti dobijaju povoljniji položaj u odnosu na druge. 11. primjenom pravila clausula rebus sic stantibus.

rešavanjem sporova posredstvom suda se zamrzava imovina. Načelo dužnosti izvršenja obaveze (ugovora) Zakon o obligacionim odnosima u članu 10 navodi „Strane u obligacionom odnosu dužne su da izvrše svoju obavezu i odgovorne su za njeno ispunjenje. Dužnik je u dužan da izvrši obavezu. tj. Stranke mogu da uređuju svoje odnose po svojoj volji. bez obzira na njen izvor (ugovor. Naime „Strane u obligacionom odnosu nastojaće da sporove rešavaju usaglašavanjem. prouzrokovanje štete i sl. dok je mali procenat imperativnih normi. koje je objašnjeno u članu 12 Zakona o obligacionim odnosima se izražava namjera zakonodavca da se sporovi iz obligacionopravnih odnosa rešavaju vansudski. kao i da stvar koja je predmet ugovora bude ugovorenog kvaliteta i kvantiteta. predstavlja preporuku učesnicima obligacionog odnosa da sporove rešavaju mirno i vansudski. kao i mogućnost zarade. a oni se teško ponovo grade. Načelo rješavanja sporova mirnim putem Ovim načelom.“ Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja strana u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona. Odredbe ZOO su dispozitivnog ili dopunjujućeg karaktera. tj. u oko 90% slučajeva.Created by . Ovo načelo ima savjetodavni karakter.I - 12.prinudnim propisima i dobrim običajima. 13. 14.“ U slučaju angažovanja suda trajno se narušavaju nastali odnosi između strana. Takođe. Naš zakon uglavnom sadrži norme dispozitivnog karaktera. gubi se novac.) i takođe je dužan da je izvrši na onaj način na koji je uređeno. treba da ispoštuje dogovoreno mjesto i vrijeme. naravno u skladu sa javnim poretkom. Načelo dispozitivnog karaktera odredaba Zakona Strane mogu svoj obligacioni odnos urediti drukčije nego što je uređeno Zakonom o obligacionim odnosima. 8 . ako iz pojedine odredbe zakona ili iz njenog smisla ne proizilazi nešto drugo. posredovanjem ili na drugi miran način.

tj. Sistem obligacionog prava Pojedina pravila obligacionog prava imaju širi ili uži značaj. Obligaciono pravo se dijeli na dva dijela: opšti i posebni dio. a poslednji. Cjelokupna materija opšteg dijela obligacionog prava raspoređena je u osam djelova. dok se u posebnom dijelu izlažu pojedini instituti obligacionog prava i njima svojstvena pravila.ustupanje potraživanja. preuzimanju duga i asignaciju. Ona se u zakonskim tekstovima raspoređuju po izvjesnom redosledu i grupišu u opšti ili posebni dio. Četvrti dio obuhvata:neosnovano obogaćenje. U drugom dijelu se govori u ugovoru kao izvoru obligacionih odnosa. sedmi na složene obligacije sa više subjekata. 16.nego da ga primjenjuju.Created by . uloga sudova je umanjena. 9 . osmi na zamjenu subjekata u obligacionom odnosu.čine opšte principe ili pojedinačna pravila. Prvi dio je posvećen obligaciji i obligacionim odnosima. Peti dio se tiče dejstva obligacionih odnosa. Međutim. U opštem dijelu se izučavaju ona pravna pravila koja imaju opšti karakter i koji važe za obligacione odnose u cjelosti.I - 15. Danas su slučajevi iz sudske prakse od velikog značaja pri rešavanju sporova nastalih u obligacionim odnosima.Sudska praksa Prema važećim pravnim propisima sudovi nijesu ovlašćeni da stvaraju pravo. ali nije sasvim nestala. Poslije donošenja ZOO. Zatim o prouzrokovanju štete kao izvoru obligacionih odnosa. nego su utvrđivali i njegova pravila za pojedine vrste odnosa. nezvano vršenje tuđih poslova i jednostrane izjave volje. prije donošenja Zakona o obligacionim odnosima nije bilo pozitivnim propisa o najvećem dijelu pravnih odnosa iz ove materije. šesti se tiče gašenja obligacionih odnosa. Nijesu samo tumačili obligaciono pravo. uloga Saveznog suda Jugoslavije je bila od velikog značaja.

Međutim. ima obligacija kod kojih 10 . javlja se dug drugog lica. U pravničkom govoru se ova riječ prevodi kao zalaganje vlastite ličnosti. Njome se naziva hartija od vrijednosti i pismena isprava kojom se svjedoči postojanje duga. tražbina i dug Pod obligacijom se podrazumijeva pravni odnos između najmanje dva lica. radi osiguranja svog obećanja da se nešto učini ili ne učini. nečinjenje ili uzdržavanje od činjenja obligacija znači tražbinu ili potraživanje. od ovog pravila postoji izuzetak. a odgovor treba tražiti u sklopu jezičkog i pojmovnog značenja riječi „obligacija“. a za lice od kog se to zahtijeva obligacija znači dug. danas se u ovom smislu rijetko koristi.već stanje vezanosti koje je iz njega proizašlo. kao o obavezno pravo-obaveza. Svi ovi izrazi imaju istovjetno značenje. sporedna značenja.I - I DIO -OBLIGACIJA I OBLIGACIONI ODNOS17.Osnovne karakteristike obligacija i obligacionih odnosa Obligaciono pravo izučava obligacione odnose. obavezati obećanjem.koji jedno od njih ovlašćuje da zahtijeva od drugog da nešto učini ili ne učini. jer će ona podrazumijevati stvaranje svake utužive obaveze i svaku nastalu pravnu obaveznost. Za lice koje je ovlašćeno da zahtijeva određeno činjenje. zavezati. Pod vezivanjem se ne podrazumijeva fizički čin vezivanja. Pojmovno značenje riječi „obligacija“ 18. ali se ipak najčešće upotrebljava izraz obligaciono pravo-obligacija. tražbina i dug su korelativni pojmovi koji su neodvojivi jedan od drugog. a)Jezičko značenje riječi „obligacija“ Riječ „obligacija“ ima porijeklo u latinskom izrazu. pravnu vezanost (vinculum iuris). „obavezno pravo“. koji se skraćeno nazivaju „obligacije“. Nameće se pitanje da li ovi izrazi mogu pojmovno biti zamjena jedan drugome. Riječ obligacija ima još dva. Obligacija. „dugovinsko pravo“. Potiče od glagola obligoare. Naime. Obligacija se takođe može definisati i kao pravni odnos koji obavezuje jedno lice da drugome nešto učini ili ne učini.Čim postoji tražbina jednog lica.čije je značenje višestruko:privezati. Pojmovno značenje riječi „obligacija“ a)Obligacija. Znači da tražbina i dug nastaju istovremeno. Obligaciono pravo se još naziva: „tražbeno pravo.obligatio.Created by .tražbina“.tj. jer ona najpotpunije izražavaju suštinu pravnih odnosa kojih se tiču. Međutim. Kasnije dolazi do promjene smisla riječi obligatio.

činidba se može sastojati u činjenju (facere). To su obligacije koje uzrokuje jednostrana izjava volje. Na pr. a zatim tražbina. riječ potraživanje u običnom govoru označava traženje da se nešto učini. Međutim. u rimskom pravu je obezbijeđena zaštita i neimovinskih interesa. zato što je riječ o određenim sferama koja nijesu podesna za pravnu zaštitu. c)Činidba kao predmet tražbine Tražbina je pravo da se od drugoga traži odreženo ponašanje. Takođe. Svako ponašanje nekog lica nije podobno da bude predmet tražbine. ali ne i rezultat radnje. Predmet je. Tražbina je apstraktan i tipičan obligacionopravni pojam. može se zadovoljiti kroz predmet tražbine. Drugim riječima. tj.I je najprije nastao dug. U pravnom smislu riječi činidba ne podrazumijeva samo radnju kao pozitivan čin. Tu spada lična intima čovjeka. nečinjenju (non facere) .vjeroispovijest i sl. makar i neimovinski. U italijanskom građanskom zakoniku se navodi da: Činidba koja predstavlja predmet obaveze mora biti podobna ekonomskoj procjeni i mora zadovoljiti neki povjeriočev interes.a tu spadaju: ljubav. ono na šta je usmjerena sadržina tražbine. činidba ponekad podrazumijeva radnju. d)Korist povjeriočeva od činidbe Povjeriočeva korist od činidbe je većinom imovinske prirode. Međutim. U pravnom smislu riječ tražbina da onaj ko nešto traži ima i pravo na traženo. koju čini ovlašćenje da se od druge strane zahtijeva određeno ponašanje. već samo pravo učesnika da zahtijeva izvjesnu činidbu od drugoga. ne samo stvari i njihova upotreba.Created by . dakle. koji podrazumijeva utuživo pravo na činidbu ili zahtjev. prijeteljstvo. Ona je posledica određene činjenice koja stvara obligacioni odnos. 11 . Smatralo se da prema dužniku koji ne ispuni neimovinsku obavezu nije se mogla primijeniti pravna sankcija. Predmet tražbine se naziva činidba ili prestacija. To ponašanje predstavlja predmet tražbine. isto kao što je stvar predmet prava svojine. Ljekar je dužan da liječi. b)Pojam tražbine Riječ tražbina. ali ne i da izliječi. dok je krojač obavezan da sašije odijelo. već i neradnju. koji je društveno opravdan. već i usluge i proizvodi duhovnog rada. a ne stvar!!! Predmet tražbine treba razlikovati od sadržine tražbine. jer svoju cijenu u ekonomskoj razmjeni imaju. tražbina ne obuhvata cijeli odnos. Svaki drugi interes.

a dužnik je dužan da traženo izvrši. U obligacionom odnosu može postojati više subjekata. u slučaju neizvršenja. Subjekti u pravnom odnosu mogu biti fizička i pravna lica i bez obzira na broj subjekata na jednoj ili na drugoj strani (u slučaju složenih obligacija sa više subjekata) povjerilac ima pravo da zahtijeva izvršenje samo predviđene prestacije. ovlašćena strana se može obratiti sudu i tražiti sudsku zaštitu. obligacioni odnos.odnos relativnog karaktera .Created by .) b) Obligacija je odnos izmedju tačno odredjenih lica Obligacioni odnos je odnos koji se zasniva izmedju tačno odredjenih lica koja mogu imati jedan od dva pravna položaja ili uloge: ulogu povjerioca i ulogu dužnika. pravnu vezu izmedju povjerioca i dužnika.. obligacije nastale iz igara na sreću. i to posebna vrsta imovinsko-pravnih odnosa. povraćaj u predjašnje stanje). činjenje ili nečinjenje. (Zastarjele obligacije. 12 .tzv. a dužnik je dužan da izvrši traženo. Izuzetak od ovog pravila su naturalne obligacije.odnos imovinskog karaktera a) Obligacija je pravni odnos Obligacija je pravni odnos u tom smislu što jednom nastala obligacija obavezuje strane u obligacionom odnosu koje su dužne da se ponašaju u skladu sa preuzetim obavezama.odnos između tačno određenih lica .Pravne osobine (karakteristike) obligacija Obligacija je: . unutar koje povjerilac ima pravo da zahtjeva od dužnika odredjeno davanje.odnos sa određenom sadržinom i . ali uvijek sa odredjenim pravnim položajem – kao povjerioci ili kao dužnici. Ova karakteristika važi za sve obligacije bez obzira na njihov izvor i pretpostavlja mogućnost njenog prinudnog ostvarenja.pravni odnos . niti prodavac može od nekog drugog tražiti isplatu kupovne cijene. Kupac ne može ni od kog drugog da traži predaju stvari. ne može doći do prinudnog izvršenja. Obligacija predstavlja jedinstvo potraživanja i obaveze.. Za sve ostale obligacija je tudja stvar (za razliku – stvarnopravni odnosi djeluju erga omnes). Obligacije karatkeriše mogućnost prinudnog izvršenja s tim što neposredna sankcija koja prati povredu prava iz obligacija ima imovinsko pravni karakter (naknada štete. u suprotnom. c) Obligacija je odnos relativnog karaktera Obligacioni odnos je odnos izmedju tačno odredjenih lica. Obligacioni odnos je po pravilu bez pravnog učinka u odnosu na treća lica. Obligacija je pravni odnos. To su obligacije kod kojiih. tj.I - 19. sa tačno odredjenom sadržinom i u principu se ne tiče trećih lica.

obligacija. d) Obligacija ima odredjenu sadržinu Sadržina obligacije je ovlašćenje jednog učesnika da se od druge strane zahtjeva odredjeno ponašanje. i obaveza dužnika da prestaciju ispuni u svemu kako na glasi. Po pravilu obligacioni odnos sadrži više tražbina. Imovinski interes subjekata u obligacionom odnosu najčešće se može izraziti u novcu. sa druge strane. ispravnije je govoriti o obligacionom odnosu. činjenje. odnosno tražbine. a)Razlike između obligacija i obligacionog odnosa Pojmovi „obligacija“ i „obligacioni odnos“ su slični. dok se obligacioni odnos tiče izuzetno jedno činidbe. Sadržinu obligacionog odnosa čine pravo povjerioca da zahtjeva od dužnika odredjenu prestaciju. a u širem značenju ukupan pravni odnos između povjerioca i dužnika iz kojeg se tek izvode pojedinačne tražbine. Stvari su neposredni predmeti činidbe. od ovog pravila postoje izuzeci: . imovinsko-pravni odnos. tj. U užem značenju ona podrazumijeva tražbinu. Predmet obligacionog odnosa je odredjeno davanje.ukoliko se obligaciono pravo može upisati u javne tj. ona predstavlja odredjenu imovinsku vrijednost. u nekom docnijem trenutku. činjenje ili nečinjenje tj. predmet je ono na šta se obligacija odnosi. Svaka obligacija čini sastojak obligacionog odnosa. Naime. ono što predstavlja predmet tražbine. 20. Između obligacije u smislu tražbine i obligacionog odnosa postoje i razlike koje se tiču njihovog nastanka i svršetka.I Međutim. tj. a ne stvar (davanje. a posredni su tražbine. . Iz ovog proizilazi da obligacije karakteriše mogućnost prinudnog izvršenja. sa jedne strane. Obligacija se tiče uvijek isključivo jedne činidbe. odnosno tražbine.tražbina ne nastaje uvijek kad i obligacioni odnos. Sankcija za povredu prava iz obligacija su imovinsko-pravne prirode. čime to treće lice stiče pravo da zahtjeva ispunjenje prestacije. U suštini. Umjesto obligacija u širem smislu. u nekim slučajevina. a osnovne su naknada štete i naturalna ili novčana restitucija. zemljišne knjige ono djeluje prema svim trećim licima (ugovor o zakupu nepokretnosti može se upisati u zemljišne knjige iz čega proizilazi pravo zakupca da svoje pravo istakne protiv svih trećih lica). e) Obligacija je odnos imovinskog karaktera Obligacioni odnos je pravni odnos tj. nečinjenje).Obligacioni odnos Obligacioni odnos ima dva značenja: uže i šire.ugovor u korist trećeg lica je ugovor kod kog se jedan ugovornik obavezuje prema saugovaraču da će izvršiti odredjenu prestaciju u korist trećeg lica.Created by . ali nijesu podurni. nego.odnosno dug. Postoji i mogućnost da nastane i 13 .

odustankom od ugovora. zastarjelošću. Primarne obaveze su obaveze sa kojima nastaje i sam obligacioni odnos i koje određuju njegov tip (Obaveza prodavca da preda stvar-kupca da plati cijenu). dok se obligacioni odnos gasi: istekom vremena. Kaže se jednostavno da su subjekti obligacionog odnosa dužni da se jedan prema drugome odnose onako kako je u datoj situaciji potrebno. obaveze uzajamne obzirnosti 4. Sekundarne obaveze su obaveze koje nastaju ukoliko budu prekršene primarne obaveze (obaveza naknade štete izazvana zakašnjenjem ili neispunjenjem obaveze). usled naknadne nemogućnosti ispunjenja. novacijom. 2. Pravo da se traži isplata neisplaćene zakupnine. oprosštajem duga.Created by . da bi se predupredila šteta i olakšalo ispunjenje. b)Sadržina obligacionog odnosa Obligacija je zbirni pojam.Jedna ili više obligacija Svaka obligacija se tiče jedne činidbe.zahtjev za povraćaj stvari date u zakup ili na poslugu.Kad obaveze nisu unapred odredjene nije ni moguće zahtijevati njihovo ispunjenje.I kad je obligacioni odnos već okončan. prava preobražavanja 5. 14 . Obligacioni odnos je složen pravni odnos koji se sastoji od: 1. Tražbina se gasi: ispunjenjem. Sporedna prava Sporedna prava su prava koja služe obezbjeđenju tražbine i koja traju dok se tražbina ne podmiri. jer obuhvata i tražbinu i dug. Uzroci gašenja takođe nijesu istovjetni. Te obaveze mogu biti dvojake: primarne i sekundarne. Sadržina tih obaveza nije većinom ni odredjena u trenutku postanka obligacionog odnosa nego zavisi od daljeg toka stvari. 3. Učesnici obligacionog odnosa imaju obostrane i uzajamne obaveze na neku činidbu. Dešava se da tražbina nadživi obligacioni odnos. otkazom ili ispunjenjem svih potraživanja. ali ne cio obligacioni odnos. jedne ili više obligacija 2. Obaveze uzajamne obzirnosti Ove se obaveze temelje na zakonskoj normi koja od strana u obligacionom odnosu zahtjeva da se pri zasnivanju tih odnosa i pri ostvarivanju prava i obaveza iz njih pridržavanju načela savjesnosti i poštenja. prava na prigovore 1. na pr.sporednih prava 3. da ne bi bio osujećen cilj duga. tzv. na pr. pošto je odnos zakupa okončan. Tek skrivljeno kršenje neke od njih tvori pravo na naknadu štete koje je samostalno utuživo.

činjenje ili nečinjenje (uzdržavanje) od nečeg što dužnik inače ima pravo da čini. Dužnikova uloga je pasivna. Ima i onih prava kojima se okončava obligacioni odnos. na činjenje ili nečinjenje.predmet obligacije. neispunjenog ugovora i prigovor prethodne tužbe. Naravno. Subjekti obligacionog odnosa imaju strogo podijeljene uloge.Created by . Prava preobražavanja Prava preobražavanje se sastoje iz ovlašćenja učesnika da svojom jednostranom voljom izazovu željeno pravo dejstvo.subjekti obligacionog odnosa . Nekima od njih se može okončati obligacioni odnos – pravo prebijanja.I 4. Dužnik je ono lice koje je obavezno na određeno ponašanje. obligacioni odnosi u koje ljudi stupaju svojom voljom stvaraju određena prava i obaveze za obje strane. a)Subjekti obligacionog odnosa Obligacioni odnos ima svoje subjekte ili nosioce. Pošto dužnik svoj obligacioni odnos doživljava kao teret.. obavezu. od dva moguća položaja-ili položaj povjerioca ili položaj dužnika. Pravo na prigovor Pravo na prigovor je upereno protiv zahtjeva druge strane i slično je negativnim pravima. a dužnik ima obavezu da zahtijevano ispuni. Njih je najmanje dva. ili da se makar odloži njeno ispunjenje. već u tome ko ima pravo da zahtijeva određenu činidbu. a povjeriočeva aktivna.umjesto prvobitno dugovane činidbe. 15 . Obligacioni odnos postoji između tačno određenih lica. prekluzije.. žrtvu. prigovor zastarjelosti. npr. Nekima od tih ovlašćenja se može zasnovati obligacioni odnos – npr. Njegova je svrha da se taj zahtjev odbije zato što posle postojanje tražbine negira.s tim što oni mogu imati samo jedno. To su ona fizička i pravna lica koja u njemu stoje jedno naspram drugog. pobijanja. Nekim preobražajnim pravima se može preinačiti sadržina obligacionog odnosa. pod ovim se ne podrazumijeva fizičko ponašanje. a njih ppravni pisci nazivaju »negativna prava« 5. a povjerilac kao privilegiju. Ipak. ali ih može biti i više. Takvo je pravo izbora između više alternativnih obaveza i pravo da se odustane od ugovora i traži naknada štete.sadržina obligacije i . a povjerilac je lice koje od dužnika ima pravo da zahtijeva da ispuni obavezu. 21. Elementi obligaciono-pravnog odnosa su: . ponudjeni može prihvatiti ponudu i time dovesti do nastanka ugovora. Elementi obligaciono-pravnog odnosa Obligacioni odnos je odnos izmedju odredjenih lica (dužnika i povjerioca) u kom povjerilac ima pravo da od dužnika zahtijeva odredjeno davanje. ne može se reći da su strane ravnopravne. Njihove strane imaju jedan prema drugome istovremeno položaj dužnika i povjerioca.

tj. a dužnik odgovarajuću obavezu. U ovom slučaju obligacija je punovažno nastala. predmet obligacije može biti samo ono što je moguće ispuniti. U pravnom smislu riječi činidba ne podrazumijeva samo radnju kao pozitivan čin. Povjerilac ima potraživanje određene sadržine. a ukoliko dužnik ne ispuni obavezu dužan je da poveriocu nadoknadi štetu. Takođe. Sadržina obligacije se još naziva: prestacija. facere. Predmet obligacije je odredjeno davanje. Na pr. Drugim riječima. tj. nečinjenje. obligacija ne može punovažno nastati 16 .Created by . Pravilo je da je dužnik obavezan da povjeriocu nadoknadi štetu ukoliko je nemogućnost ispunjenja posledica njegove krivice. Subjektivna nemogućnost postoji u slučaju kada obligaciju nije u mogućnosti da ispuni odredjeni dužnik a obaveza je inače takva da je druga lica mogu ispuniti. Činjenje (facere) obuhvata svaku drugu pozitivnu radnju. U suprotnom obligacija je ništava. U slučaju početne nemogućnosti ispunjenja smatra se da obligacija nije ni nastala. činidba. činjenje ili nečinjenje ili uzdržavanje od nečega što dužnik inače ima pravo da čini (dare. ali su nastupile okolnosti koje su ga kasnije učinile nemogućim za ispunjenje.od kojih jedno-povjerilac ima pravo od drugog. Mora biti moguć. a ne samo odredjeni dužnik. a kakve će biti posledice naknadne nemogućnosti zavisi od toga da li je nemogućnost posledica krivice dužnika ili nije. Ljekar je dužan da liječi. nije u mogućnosti da ispuni obavezu. tj. Pod aktom dare podrazumijeva se predaja stvari od strane dužnika čine se na povjerioca prenosi pravo svojine ili neko drugo pravo. Obligacija je pravni odnos između dva lica. činidba ponekad podrazumijeva radnju. a dužnik ima obavezu da ispuni traženo. c) Predmet obligacije: Predmet obligacije je ono na šta je obligacija usmerena. nečinjenju (non facere) . Ukoliko je predmet obligacije objektivno nemoguć smatra se da obligacija nije ni nastala. uzdržavanje od nečeg što je inače dopušteno činiti i što dužnik inače ima pravo da čini (ne može se dužnik obavezati da neće učiniti krivično djelo). na šta su usmerena prava i obaveze subjekata obligacinog odnosa. ali ne i rezultat radnje. tj. Nema obligacije ukoliko je njen predmet objektivno nemoguć. Predmet obligacije mora biti moguć. a ukoliko je u pitanju subjektivna nemogućnost a obligacija je nastala.dužnika da zahtijeva određeno davanje. već i neradnju. činjenje. činidba se može sastojati u činjenju (facere). ali ne i da izliječi. Dakle. dok je krojač obavezan da sašije odijelo. tj. obligaciona radnja.I - b) Sadržina obligacije (pravo povjerioca i obaveza dužnika): U obligacionom odnosu povjerilac i dužnik stoje jedan naspram drugog. Predmet obligacije može biti i nečinjenje. Predmet obligacije mora da ima odredjena svojstva od čijeg postojanja zavisi i punovažnost obligacije. Naknadna nemogućnost znači da je predmet obligacije u momentu njenog nastanka bio moguć. non facere). ukoliko niko. dopušten i odredjen (ili bar odrediv).

trgovi). 22. On može biti detaljno i precizno odredjen i u tom slučaju govorimo o individualno odredjenim obligacijama. eksploziva) i stvari čiji je promet zabranjen (npr.. a nije neophodno odrediti njen kvalitet jer se u tom slučaju primjenjuje pravilo po kome je dužnik dužan da preda stvar srednjeg kvaliteta. Kao takva tvorevina. res extra comercium) kao što su npr. Ukoliko je predmet obligacije po rodu odredjena stvar predmet obligacije je dovoljno određen ukoliko je označena vrsta stvari. Dakle. Njihova povezanost se temelji na posebnoj koristi koju učesnici pribavljaju kroz obligacioni odnos. ili sporazumi kojim se odredjuje duži ili kraći rok zastarjelosti od onog propisanog zakonom. opojnih droga. smislena povezanost obligacionog odnosa ostaje očuvana. On je nedopšten ako je protivan prinudnim propisima. javnom poretku i dobrim običajima. Predmet mora biti odredjen. mostovi. lažni novac). Obligacije je ništava ukoliko njen predmet nije odredjen ili bar odrediv. Predmet obligacije je odrediv ukoliko su dati podaci na osnovu kojih se može odrediti šta je predmet obligacije ili ukoliko je ostavljeno trećem licu da odredi predmet obligacije (obligatio incerta).. što je slučaj sa najvećim brojem generičkih obligacija. obligacioni odnos je u stanju da nadživi svoje pojedinačne sastojke i da sačuva svoj identitet i u slučaju kada neki od tih sastojaka pretrpe promjenu. U prvom slučaju predmet obligacija su stvari koje su po svojoj prirodi takve da ih zakonodavac potpuno isključuje iz prometa. Zabranjeni su i monopolski sporazumi. Nedopuštenost predmeta obligacija proizilazi ili iz prirode pojedinih vrsta stvari li iz prirode pojedinih radnji. stvari u ograničenom prometu (promet ljekova. Ni količina ne mora biti strogo odredjena već je dovoljno da bude odrediva.Stoga se kaže da je obligacioni odnos kompleks razumnih tvorevina. kad pojedine obaveze budu izgašene ispunjenjem . (tzv.Created by .I ukoliko je njen predmet objektivno i pravno nemoguć. Što se tiče zabranjenih radnji – to su radnje koje su zabranjene krivičnim zakonodavstvom (dužnik se ne može obavezati da izvrši neko krivično djelo).osmišljeni sklop. 17 . tj da se prema okolnostima konkretnog slučaja može utvrditi. stepen odredenosti predmeta obligacije može biti različit. On može biti odrediv ako postoji dovoljno elemenata za njegovo odredjivanje. tj. kada se promijene subjekti u odnosu. jer dužnik mora da zna šta je predmet njegove obaveze. i ukoliko je nemogućnost početna (inicijalno). Ukoliko je predmet obaveze odredjen u momentu nastanka obligacije postoji obligatio certa. Na pr. javna dobra (putevi. nego su smisleno povezani. Predmet obligacija mora biti odredjen ili bar odrediv.Povezanost sastojaka obligacionog odnosa Prava i obaveze što čine sastojke obligacionog odnosa nijesu nezavisni jedni od drugih. Uprkos svim tim promjenama. Predmet obligacija treba da je dopušten.

Naturalne obligacije (Neutužive tražbine) Jedno od obilježja tražbine jeste mogućnost utuženja i prinudnog izvršenja.već u njegovu imovinu. treba izbjegavati.Dug i odgovornost Obligacioni odnos ovlašćuje jedno lice da zahtijeva od drugog izvjesnu činidbu.prebijanjem svoje tražbine za njegovu.pravni poredak nudi povjeriocu određena sredstva prinude.zastarjele tražbine . Današnji pravni sistemi poznaju tri osnovne vrste neutuživih tražbina. Adekvatniji pojmovi su: nepotpune ili nesavršene obligacije. međutim postoje i tražbine kojima nedostaje osobina utuživosti i koje se ne mogu neposredno iznuditi. Termin priroden obaveze koji se upotrebljava kao sinonim za neutužive tražbine. 24. Tužbom za ispunjenje tužilac može zahtijevati ono što mu dužnik primarno duguje. ali u interesu trgovine stvarale su se naturalne obligacije. Ti ugovori u građanskom pravu nijesu proizvodili nikakvo dejstvo. ona ne upire u dužnikovu ličnost. ali ako to prodavac ne uradi. Na pr. Tražbina je subjektivno pravo i iz tog razloga se ne može prepustiti volji dužnikovoj. Najvažnija među njima su: tužba za ispunjenje obaveze i zahtjev za prinudno izvršenje da dužnikovoj imovini. a ako to nije moguće. bez učešća svog staratelja. Neutužive tražbine se nazivaju obično prirodne ili naturalne obligacije.Tražbine iz ugovora koji nijesu sklopljeni u određenoj formi.I - ZAŠTITA OBLIGACIONIH ODNOSA 23.Created by . jer bi se mogao steći utisak da su utužive tražbine isto što i neprirodne.na pr. Potraživanje koje ima povjerilac ne sastoji se iz prava vlasti nad ličnošću dužnikovom.« Ako dužnik ne ispuni svoju obavezu. jer bi takvo pravo protivrječilo ravnopravnosti strana u obligacionom odnosu. Sem prinude državnih organa.kupac može zahtijevati naknadu štete. a to su: . Stoga se nametnulo pitanje kojim pravnim sredstvima treba uticati na dužnika da obavezu ispuni. Sankcija kojom se štiti obligacioni odnos jeste čisto imovinska. tužilac može prinuditi dužnika i vlastitim radnjama. Od neutuživih tražbina treba razlikovati »nesamostalne obaveze« koje su pretpostavka eventualnog potraživanja naknade štete. Kupac ne može od prodavca zahtijevati da čuva stvar prije prodaje ili da je blagovremeno pošalje. 18 . on može tražiti naknadu štete. ZOO kazuje to izričito: »Strane u obligacionom odnosu dužne su da izvrše svoju obavezu i odgovorne su za njeno ispunjene. Kasnije se ovaj pojam primjenjivao na ugovore koje sklopi lice mlađe od 25 godina. Ovaj naziv potiče iz rimskog prava.tražbine iz ugovora na sreću ili opklada . Obligatio tantum naturalis su nastajale najprije iz ugovora koje su sklapali robovi. Mimo volje obveznika činidbu je nemoguće pribaviti.

što će reći da je obligacino pravo dio jedne šire cjeline pravnog poretka. Obligaciono pravo je pretežno pravo roba i usluga i za razliku od stvarnog i naslednog prava bavi se stečenim vrijednostima. Između obligacionog i stvarnog prava sličnosti. već i stvar određena po rodu. a obligaciona odredjenu dužnikovu radnju. dok je stvarno pravo pravo na stvar. Međutim. Poverilac jedino ima pravo da zahtjeva predaju stvari. Nasuprot tome. bez dužnikovog pristanka. zaobilazeći oblast prometa. 19 . ali i značajne razlike.Takav je slučaj sa naknadom štete.dok obligacije predstavljaju način prometa već prisvojenih vrijednosti. individualizovanu stvar. Razlika između stvarnih i obligacionih prava prema predmetu ogleda se još i u tome što stvarna prava imaju uvjek za predmet konkretnu. bez posredstva drugih koristi stvar koja je njegov predmet. tj. on nju ne može sam uzeti. nije predmet poveriočevog prava raspolaganja. Stvarna prava imaju drugačiju ulogu. to može biti ne samo individualno određena. a)Razlike između obligacionih i stvarnih prava Razlike u ekonomskom smislu Sa ekonomskog stanovišta obligacija predstavlja odnos pomoću kojeg se vrši pomjeranje imovinskih dobara iz oblasti proizvodnje u oblast prometa.I - 25. kad se obaveza dužnikova u obligacionom odnosu sastoji u davanju neke stvari. obligaciono pravo svodi se isključivo na određenu ličnu vezu između povjerioca i dužnika: poverilac je samo ovlašćen da zahtjeva od dužnika neko ponašanje. a preko njega u oblast potrošnje.tj. Stvarno pravo omogućuje svome nosiocu da neposredno. a to je građansko pravo. Razlike prema predmetu Stvarna prava imaju za predmet odredjenu stvar. već stvorenim pravnim stanjima i njihovom zaštitom. To su građanskopravni odnosi između određenih lica koja su jedno drugom obavezna na određeno ponašanje. Tražbeno pravo se nikad ne odnosi na stvar nego na ponašanje dužnikovo koje se može ticati i stvari. Može se obaviti i prenos dobara iz oblasti proizvodnje jednog lica direktno u oblast proizvodnje drugog lica.Odnos obligacionih i stvarnih prava Obligaciono pravo obuhvata onu vrstu odnosa koji se nazivaju obligacionim odnosima ili obligacijama. odnosno individualizovana. Na primjer: stvar radi koje je stupio u obligacioni odnos ostaje i dalje u svojini dužnikovoj. Tražbina je pravo prema licu.Created by . Kod prava svojine je ekonomska suština u prisvajanju.Putem obligacionih prava vrši se promet stvarnih prava.omogućuje se prelaz sa jednog pravnog subjekta na drugog.

Ono slijedi dužnika. npr. kao što su pravo zakupa.kao i apsolutiziranju obligacionih prava. Stvarna prava djeluju prema svakome tj. ako zakupodavac stvar datu u zakup proda nekom trećem. te da pribavilac zakupljene stvari ne bi trebalo da bude sputan tim ugovorom. Riječ je o pravu sledovanja i pravu prvenstva (vlasnik stvari ima pravo da zahtijeva predaju od svakog kod koga se ona nadje. ugovor o zakupu važi i za kupca. i to prije svih drugih lica koja bi imala neku pravnu pretenziju). pa i na štetu vlasnikovu. nego na ponašanje dužnikovo koje može biti u vezi sa stvari. a dok se ne upišu u zemljišne knjige ona važe samo prema određenom dužniku (vlasniku stvari). otkupa i pravo preče kupovine). Sličnosti se ogledaju u relativiziranju stvarnih prava.Created by . on nema pravnu mogućnost da je povrati od njega. Kad pravi vlasnik sazna da je njegova stvar došla u ruke trećeg lica. Zato je njegovo dejstvo relativno. dakle. tražbena prava mogu zadobiti apsolutno dejstvo i upisom u zemljišne knjige (riječ je od pravima koja se tiču nepokretnosti. Povjerilac je. onih koji imaju status dužnika. pružajući tako apsolutnu zaštitu jednom inače obligacionom odnosu. Zahtjev sigurnosti pravnog prometa nametnuo je potrebu da se zaštiti savjesni kupac stvari. Kad se upišu važe prema svakom kasnijem pribaviocu stvari. tj. propisuje suprotno pravno pravilo. b)Sličnosti između obligacionih i stvarnih prava Između obligacionog i stvarnog prava sličnosti. Zakonodavac. Apsolutiziranje obligacionih prava – Mnogo su češći slučajevi u kojima se obligaciona prava apsolutiziraju. ne djeluju prema svima. nezavisno od njegove volje. U duhu tradicionalnih pravila. Stoga su ona apsolutna prava. međutim. prema individualno neodredjenom krugu lica.I - - Razlika prema dejstvu Obligaciono pravo važi samo naspram odredjenih lica. Obligaciono pravo ne sledi stvar zato što se na nju i ne odnosi. 20 . pokazuju tendenciju da se po svom dejstvu izjednače sa stvarnim. ZOO propisuje da zakupodavac može radi naplate svojih potraživanja od zakupca. Usled toga što stvarna prava imaju apsolutni karatker. te on ne može tražiti od zakupca da mu preda stvar pre proteka vremena za koje je zakup dogovoren. zahtijevati neposredno od podzakupca isplatu iznosa koje ovaj duguje zakupcu na osnovu podzakupa. ovlašćen da zahtijeva isplatu i od dužnikovog dužnika. tj. Sem toga. Sem toga. svojstvena im je još jedna osobina koju obligacije nemaju. bilo bi normalno očekivati da ugovor o zakupu djeluje samo između ugovornika: zakupodavca i zakupca.Stvarna prava nemaju uvek apsolutni karakter. pravo svojine na pokretnu stvar se pod odredjenim uslovima ne može pribaviti od lica koje nije njen vlasnik. ali i značajne razlike. Relativiziranje stvarnih prava. Tako npr.

izjava volje). da mu nešto da (dare) ili učini (facere).predaja stvari) ili pravna ( na pr.Proste i složene Složene obligacije mogu biti: . Neispunjenje obaveze uzdržavanja u pravo vrijeme može potpuno osujetiti cilj potraživanja. koja je po svojoj prirodi pozitivna.Novčane i nenovčane .da neće nanijeti štetu) onda iz takvog obećanja ne nastaje obaveza. Takva je obaveza zakupodavca da ne ometa zakupca u korišćenju stvari. Pozitivne i negativne obligacije Dužnik je najčešće obavezan da izvrši neku radnju za povjerioca.I - PODJELA OBLIGACIJA Podjela obligacija s obzirom na predmet: . Na taj način se obavezuje lice da će se u uzdržavati od sklapanja ugovora sa nekom konkurentnom firmom. Obaveza se može sastojati u pasivnom ponašanju dužnikovom.predstavljaju dopunu glavne obaveze dužnikove.Individualne i generičke . u uzdržavanju od nečega što mu je inače dopušteno da čini. U negativne obligacije spada i klauzula konkurencije koju poslodavci unose u ugovore. Takve obaveze se nazivaju negativne obligacije. Između pozitivnih i negativnih obligacija postoji značajna razlika. Negativne obligacije imaju ponekad i sekundaran karakter. Radnja može biti fizička (na pr.Pozitivne i negativne obligacije . 21 .tj. Propuštet radnje mogu se naknadno preduzeti i učinjeni propust ispraviti.Zavisne (akcesorne) i nezavisne Podjela obligacija s obzirom na složenost: .složene sa više subjekata i složene sa više predmeta 26. U slučaju da neko obeća nekome da će propustiti nešto što inače ne bi smio činiti (na pr.Lične i nelične Podjela obligacija s obzirom na stepen zavisnosti: . Kod negativnih to nije slučaj.Trenutne i trajne Podjela obligacija s obzirom na ličnost: .Created by .tj.Obligacije cilja ili rezultata i sredstva Podjela obligacija s obzirom na dužinnu trajanja: .U tom slučaju se kaže da je obaveza pozitivna.

29. Obligacija cilja ili rezultata i obligacija sredstva Pod obligacijama cilja.. Predmet obaveze je u ovom slučaju znatno širi od predmeta ispunjenja. nedostatak novca ne predstavlja nemogućnost činidbe koja dovodi do gašenja duga. Povjeriocu nije stalo do odredjenih komada novca nego do vrijednosti koju oni predstavljaju. I kod nenovčanih obligacija predmet ima određenu imovinsku vrijednost. Dužnik ima obavezu da isporuči sanduk vina. mimo dugovane stvari. Nenovčane se sastoje u predaji neke stvari. Individualne i generičke obligacije Obaveza predaje stvari može se odnositi na stvar koja je određena osobeno ili samo po vrsti. Međutim. Takva stvar je određena samo prema opštim obilježjima koja su svojstvena svim stvarima određene vrste. koje se određuju prema broju.mjeri i sl.Novčane i nenovčane obligacije Novčane obligacije su one obligacije koje imaju za predmet predaju sume novca koji je u opticaju. 28. Dužnik treba da preda odredjenu sumu novca. ali ne bilo kog vina. Nasuprot individualnim postoje i generičke obligacije. Po pravilu. Iz tog roda dužnik može dati bilo koju stvar.I - 27. baš kao kod individualnih obligacija. predmet generičkih obaveza čine zamjenljive stvari. što znači da se on obavezuje da će odijelo biti gotovo. obligacija se gasi. jer se ona ne može nadomjestiti nijednim drugim predmetom.Created by . težini. 22 . ne može dati nijednu drugu stvar. Individualne obaveze se.odnosno rezulatata se podrazumijevaju one obligacije kod kojih se dužnik ne obavezuje samo da uradi neki posao. već je ograničen i krug stvari iz kojih se može ispuniti obaveza uži od kruga koji čine sve stvari određene vrste.. Na pr. Obično se ove obaveze (novčane) svrstavaju u generične. a ne stvar. Na pr. ali je ta klasifikacija sporna u teoriji.U slučaju da vinograd propadne.). ali ona nije neposredno izražena novčanim jedinicama. Postoji mogućnost da se generička obligacija individualizuje. U zavisnosti od toga. Krojač ima obavezu da sašije odijelo. obligacije mogu biti individualne i generičke. One se tiču predaje stvari čiji identitet nije izvjestan. životinja. dok rizik slučajne propasti individualno određene stvari snosi povjerilac.izvrši određenu činidbu. jer dužnik odgovara cijelom svojom imovinom koju može pretvoriti u novac.To znači da dužnik nije u mogućnosti da da bilo koju stvar iz određenog roda. Rizik slučajne propasti stvari određene po rodu snosi dužnik. po pravilu. U slučaju da predmet obligacije propadne (određena slika. u nekom činjenju ili uzdržavanju od činjenja. Individualna obligacija je ona obligacija koja se tiče stvari čiji je identitet izvjestan. već vina iz određenog vinograda. tj. odnose na neku nezamjenljivu stvar i u tom slučaju ne postoji nikakva razlika između predmeta obligacije i predmeta ispunjenja. doći će do gašenja obligacije. već se obavezuje da će preduzimanjem tih radnji doći do određenog rezultata. a to znači da dužnik.

Što znači da se trenutak zaključenja i trenutak ispunjenja dešavaju istovremeno. 32. ali ne i rezultat radnje. ali obligacioni odnos kao cjelina traje i dalje. Za razliku od njih postoje i nelične. Nelične se ne gase i prelaze na naslednike. ali obligacioni odnos kao cjelina traje i dalje. tj. Za njih treće lice može jemčiti povjeriocu. Njih dužnik ispunjava u svakom trenutku uzdržavanja. Takve su obično obaveze koje se sastoje iz nečinjenja. proizvode pravno dejstvo i prestaju bez obzira na postojanje i prestanak nekog drugog obligacionog odnosa.I Sa druge strane činidba ponekad podrazumijeva radnju. Trajne obligacije imaju drugačiji karakter jer pretpostavljaju trajno ispunjavanje od strane dužnika.Lične i nelične obligacije Ovdje razlikujemo lične i nelične obligacije. što za sobom povlači odgovornost ili povjerioca ili dužnika. Neke od njih su po samoj prirodi stvari. Lične prestaju prestankom ličnosti (smrću fizičkog lica ili likvidacijom pravnog) i ne prelaze na naslednike. ali ne može da garantuje uspješnost. dok njegovog gašenja može doći do određenih promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus). razulikujemo samostalne i zavisne obligacije. Medjutim. sve obaveze ne zavise podjednako od lica kome pripadaju. umjesto dužnika (to su npr. sve obaveze koje se tiču isplate odredjene sume novca).Kod trenutnih obligacija ništa od ovoga nije moguće. (Ugovor o prodaji) Zavisna pretpostavlja postojanje neke samostalne obigacije sa kojom je povezana. po zakonu. a može i preuzeti dug ili ga ispuniti. čije ispunjenje od strane samog dužnika nije neminovno da bi se zadovoljio interes povjerioca. Svaka obaveza iz obligacionog odnosa ima lični karakter. Ljekar je dužan da liječi. Trenutne i trajne obligacije Trenutne obligacije su one obligacije koje se koncentrišu na jedan određeni trenutak u kome se one ispunjavaju. 31. Lične ipak obaveze ne mogu se osigurati jemstvom niti je kod njih moguća zamjena dužnika. Ona dijeli sudbinu te samostalne obigacije i samo ukoliko bude postojala valjana samostalna 23 . postizanje određenog rezultata. Ova podjela je bitna iz tog razloga što kod trajnih obligacija od trenutka začetka ugovora. Zavisne i nezavisne obligacije S obzirom na medjusobnu zavisnost obligacija. ili po ugovoru takve da ih ne može ispuniti niko drugi osim dužnika. Dužnosti se ispunjavaju i sami tim gase. On se u ovom slučaju obavezao samo da će upotrijebiti sva moguća sredstva da izliječi pacijenta. sve dok ne istekne rok njegove važnosti.može doći do propasti stvari. ali ne i da izliječi.Created by . Njih može ispuniti i svako treće lice. odnose koji medju njima postoje. ili ponavljanje istih postupaka u odredjenim vremenskim razmacima. 30. u tom smislu što važi samo za odredjenog dužnika i ne tiče se nikog trećeg. Samostalne su one koje postoje. jer njegove fizičke ili duhovne snage karakterišu činidbu (obaveza slikara da izradi sliku) – lična. Na pr. jer se one odmah izvršavaju. I pozitivne mogu biti dugotrajne (obaveza izdržavanja).

33. odnosno može zahtijevati ispunjenje samo svog dijela potraživanja. Kod prostih obligacija postoji i samo jedan predmet. Složene obligacije su one u kojima se na strani povjerioca i dužnika pojavljuje više lica ili koje imaju više predmeta. S obzirom na to da li se radi o više lica ili predmeta u jednom obligacionom odnosu razlikujemo složene obligacije sa više subjekata i složene obligacije sa više predmeta.kad više dužnika duguju neku djeljivu obavezu.I obligacije postojaće i zavisna (npr. Pasivne djeljive obligacije: . Jedinstvo više podijeljenih dugovanja ogleda se samo u istom pravnom osnovu njihovog nastanka (A i B kupe kao suvlasnici od lica C odredjenu stvar). U okviru svakog od ovih oblika može se pojaviti tzv.tj dvije stranke. ugovora) postoje autonomno. Ovo razlikovanje ima veliki značaj sa gledišta odgovornosti pojedinih subjekata u odredjenom obligaciono pravnom odnosu. obligacija koja nastaje iz ugovora o jemstvu je akcesorne prirode i prestankom glavne (samostalne) obaveze gasi se i prestaje i jemstvo). Složene obligacije sa više subjekata Obligacije sa više subjekata mogu biti: a) djeljive b) solidarne i c) nedjeljive. da svaki od njih odgovara samo za odredjeni dio obaveze. Prava i obaveze učesnika u složenom obligacionom odnosu mogu biti podijeljeni (pojedinačni) ili nepodijeljeni (združeni-solidarni). a druga u ulozi dužnika. pretpostavlja se da je duguju podijeljeno.Created by . gdje se jedna pojavljuje u ulozi povjerioca. Iako su nastale iz istog pravnog osnova. smatra se da su im djelovi jednaki. Svako od više povjerilaca može zahtijevati samo dio ukupnog potraživanja – onaj dio koji mu pripada. s obzirom na to na kojoj se strani pojavljuje više lica: povjerilačkoj (aktivnoj) ili dužničkoj (pasivnoj) strani. Ukoliko nije drugačije odredjeno. Tako u stvari imamo više obligacija koje iako nastale iz istog izvora (npr. a) Djeljive obligacije Djeljive obligacije su obligacije sa više subjekata (dužnika i povjerilaca) i djeljivim predmetom. odnosno svaki dužnik je dužan da ispuni samo svoj dio obaveze. 32. aktivnost i pasivnost. Ukoliko nije drugačije odredjeno smatra se da su im djelovi jednaki. tj. A djeljiv je onaj predmet (činidba) koji se može podijeliti i ispuniti u djelovima sa istim svojstvima kao i cjelina i ako tom podjelom ne gubi ništa od svoje vrijednosti. njihove 24 .Proste i složene obligacije Proste obligacije su obligacije u kojima učestvuju samo dva lica. tako da svaki subjekat duguje samo svoj dio obaveze.

Created by - I obaveze su potpuno samostalne i nezavisne jedna od druge. Oni ne odgovaraju za platežnu sposobnost jedan drugoga niti onaj koji prvi plati ima pravo da se regresira od drugoga. Više dužnika mogu djelivu obavezu dugovati solidarno samo ako je to ugovoreno ili zakonom propisano. Ali za dužnike djelive obaveze koja je nastala na osnovu ugovora u privredi ZOO propisuje pretpostavku solidarnosti, osim ako ugovornici nisu drugačije ugovorili. Aktivne djeljive obligacije: - kada više povjerilaca imaju tražbeno pravo prema dužniku djeljive obaveze, važi pretpostavka da je potraživanje medju njima podijeljeno tj. da svaki od njih može zahtijevati samo jedan dio ukupnog potraživanja. Ukoliko nije drugačije odredjeno smatra se da su potraživanja svih povjerilaca jednaka. Ona čine jednu cjelinu samo utoliko što potiču iz istog pravnog osnova (A, B i C kao suvlasnici odredjene stvari prodaju licu D za 90000 eura. Kupac će u tom slučaju biti dužan da svakom prodavcu plati po 30000 eura). Iako su nastala iz istog ugovora, potraživanja povjerilaca ne zavise jedno od drugog. Svaki povjerilac može svojim potraživanjem slobodno raspolagati: otudjiti, založiti, naplatiti. Ako ga naplati, zadržava za sebe sve što je dobio. Ugovorom ili zakonom može biti odredjena solidarnost povjerilaca kod djeljive obaveze. b) Solidarne obligacije Obligacioni odnos predstavlja jednu cjelinu tj. on je nepodijeljen (združen) ili solidaran. Solidarne obligacije su takve obligacije sa više subjekata (dužnika ili povjerilaca) kod kojih je svaki dužnik dužan da ispuni obavezu u cjelini, a svaki povjerilac ima pravo da zahtijeva od bilo kog dužnika cjelikupno potraživanje. Ispunjenjem od strane jednog dužnika oslobadjaju se ostali. Isto tako, namirenjem jednog povjerioca oslobadja dužnika prema svim povjeriocima. Pasivne solidarne obligacije: – Solidarnost dužnika imamo u slučaju kad više njih duguju jednu obavezu tako da povjerilac može zahtijevati potpuno ispunjenje od koga hoće, ali kad jedan dužnik ispuni obavezu, ona prestaje za sve. Izmedju povjerioca i solidarnih dužnika postoji obligacioni odnos na osnovu kojeg povjerilac ima odredjeno tražbeno pravo prema svakom dužniku, a dužnici jedan prema drugome. Povjeriočevo pravo se ne sastoji iz jednog ptraživanja naspram više dužnika već iz više pojedinačnih tražbina koje jedna drugoj konkurišu i koje vode ka ispunjenju jedne jedine činidbe. Oni po pravilu duguju istu činidbu (plaćanje iste novčane sume) ali nije nužno da njihove obaveze budu i po iznosu jednake. Solidarnost se može odnositi samo na jedan dio duga, a za preostali da svaki dužnik odgovara samostalno. Od više solidarnih dužnika svaki može dugovati sa drugim rokom ispunjenja, pod drugim uslovima, i uopšte sa različitim odstupanjima. Međutim, solidarni dužnici moraju biti dužnici istog ranga. Solidarnost dužnika nije pravilo, nego je izuzetak koji mora biti posebno utvrdjen zakonom ili ugovorom. Zakon npr. propisuje solidarnu odgovornost više lica koja zajedno prouzrokuju štetu drugome, naručioca i izvodjača radova na nepokretnosti, roditelja i djece za štetu koju prouzrukuju djeca.

25

Created by - I S obzirom na pravni osnovu iz kojeg je nastala obaveza solidarnih dužnika, u teoriji se pravi razlika izmedju prave i neprave solidarnosti. Kod prave solidarnosti obaveze svih solidarnih dužnika imaju isti pravni osnov, dok su kod neprave njihovi osnovi različiti. Solidarnost dužnika povećava izgled povjerioca da namiri svoju tražbinu. Ona je za njega jedna vrsta ličnog osiguranja tražbine jer može računati sa namirenjem sve dotle dok postoji makar i jedan solidarni dužnik koji je platežno sposoban. Odnos solidarnih dužnika prema povjeriocu: – Povjerilac je ovlašćen da po svome izboru zahtijeva ispunjenje obaveze od bilo kog solidarnog dužnika. On može tražiti isplatu od svih njih istovremeno ili pojedinačno, u cjelini ili djelimično. Dužnik od koga povjerilac zatraži ispunjenje nema pravo da se pozove i na ostale solidarne dužnike. Ali, ako mu jedan plati cijeli dug, svi se solidarni dužnici oslobadjaju obaveze. Pošto su obaveze solidarnih dužnika samostalne, pravilo je da jedan dužnik ne može svojim postupcima otežati položaj ostalih sadužnika. Ni docnja jednog dužnika ni priznanje duga nemaju dejstva prema ostalima. Ali, kad povjerilac dodje u docnju prema jednom solidarnom dužniku, on je u docnji i prema ostalima. Poravnanje koje je zaključio jedan od solidarnih dužnika sa povjeriocem ne važi za ostale, ali oni imaju pravo da ga prihvate ako nije ograničeno na dužnika sa kojim je zaključeno. Ako bi krivicom jednog solidarnog dužnika ispunjenje obaveze postalo nemoguće, obaveza nadoknade štete, umjesto ispunjenja, nastaje samo za onog koji je skrivio nemogućnost. Subjektivni razlozi jednog dužnika koji dovedu do gašenja njegove obaveze bez namirenja povjerioca, mogu koristiti i ostalima samo ako to okolnosti i priroda obaveze zahtijevaju. Na primjer: 1) oproštaj duga izvršen sporazumno sa jednim solidarnim dužnikom oslobadja obaveze i ostale dužnike. Ali ako je cilj oproštaja bio da se oslobodi obaveze samo dužnik sa kojim je taj sporazum zaključen, solidarna obaveza smanjuje se za dio koji prema medjusobnim odnosima dužnika pada na njega, a ostali dužnici odgovaraju solidarno za ostatak obaveze. 2) novacijom koju je povjerilac izvršio sa jednim solidarnim dužnikom oslobadaju se i ostali. Medjutim, ako su povjerilac i dužnik novaciju ograničili samo na dio obaveze koji dolazi na ovoga, obaveza ostalih ne prestaje nego se smanjuje za taj dio. 3) kada se u jednom licu steknu svojstvo povjerioca i svojstvo dužnika iste solidarne obaveze, obaveza ostalih solidarnih dužnika smanjuje se za iznos dijela koji na njega pada. 4) Ako zastarevanje ne teče ili je prekinuto prema jednom dužniku, ono teče za ostale solidarne dužnike, i može se navršiti ali dužnik prema kome obaveza nije zastarela i koji je morao da je ispuni ima pravo da zahtijeva od ostalih dužnika prema kojima je obaveza zastarjela, da mu nadoknade svaki svoj dio obaveze.

26

Created by - I Međusobni odnos solidarnih dužnika: – Ako dug isplati bilo koji od solidarnih dužnika, obligacioni odnos se gasi za sve njih. Medjutim, time se ne gasi i pravni odnos iznmedju samih solidarnih dužnika. Taj odnos medju njima postoji i dalje i na osnovu njega mora se teret duga raspodijeliti na sve solidarne dužnike. Onaj koji je izvršio isplatu može tražiti da i ostali dužnici koji su se oslobodili obaveze na njegov račun učestvuju sada u plaćanju snoseći odredjeni dio troškova koje je on načinio radi isplate. To pravo dužnika-isplatioca se objašnjava time što on nije platio samo svoj dug, već i ostalih solidarnih dužnika. Ono se naziva pravo regresa i stiče se samom isplatom. Isplatilac se po sili zakona subrogira na mjesto povjerioca i njemu sada odgovaraju svi ostali solidarni dužnici. Medjutim, njihova odgovornost nije više solidarna već proporcionalna. Ali ako je jedan solidarni dužnik insolventan njegov dio duga se srazmjerno raspodjeljuje na sve dužnike. Pravo na regres uvijek se pretpostavlja. Dužnik koji je isplatio cijeli dug ima pravo regresa i od onog solidarnog dužnika kome je povjerilac lično oprostio dug ili ga smanjio. Oproštaj duga ne može pogoršati položaj ostalih solidarnih dužnika. Pravo na regres nema jedino onaj dužnik koji je svojim radnjama pogoršao položaj ostalih sadužnika. Aktivne solidarne obligacije: - Solidarnost povjerilaca postoji u slučaju kad je svaki od više njih ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje cijele obaveze. Isplatom jednom povjeriocu dužnik se oslobadja obaveze prema svim povjeriocima. Ni ova solidarnost se ne pretpostavlja, već mora biti odredjena ugovorom ili zakonom. Ako cijela tražbina bude isplaćena nesavjesnom ili insolventnom povjeriocu, time mogu biti oštećeni ostali. Sporazum o solidarnosti povjerilaca ima smisla samo kad su njihovi interesi tako usko povezani da se isplatom jednome zadovoljavaju ujedno i interesi drugoga (supružnici kao solidarni povjerioci). Odnos solidarnih povjerilaca prema dužniku: - Svaki solidarni povjerilac ima nepodijeljeno i samostalno tražbeno pravo na cijelu dugovanu činidbu. Dužnik može ispuniti obavezu povjeriocu kojeg sam izabere, sve dok neki od njih ne zatraži od njega ispunjenje. Ako ga jedan od njih tuži, može da plati drugome samo ako tužba protiv prvoga bude odbačena. Svaki povjerilac je ovlašćen da raspolaže cijelom tražbinom ali isključivo u zajedničkom interesu (npr. da dovede dužnika u docnju). Pošto svaki povjerilac ima samostalno potraživanje prema dužniku, svaki može njime slobodno raspolagati. Može da ga naplati, ustupi, založi i da ga se odrekne. Činjenice koje nastaju u ličnosti jednoga ne tiču se po pravilu ostalih, već djeluju jedino izmedju njega i dužnika (npr. ako jedan povjerilac prekine zastarevanje ili ako prema njemu zastarevanje ne teče, to ne koristi ostalim povjeriocima i prema njima zastarjevanje teče i dalje). Ali, ako se dužnik odrekne zastarjelosti prema jednom povjeriocu, to koristi i ostalima. Ni poravnanje koje je zaključio jedan solidarni povjerilac sa dužnikom ne važi za ostale. Ali oni ga mogu prihvatiti izuzev kad se odnosi samo na dio povjerioca sa kojim je zaključeno.

27

Created by - I Međutim, nezavisnost tražbine jednog solidarnog povjerioca u odnosu na tražbine drugih nije potpuna, već samo djelimična. Zakon vodi računa o tome da dužnik duguje samo jednu činidbu i da može birati kome će je ispuniti. Iz toga proističu sledeće posledice: 1) Dužnik može izvršiti prebijanje svoje obaveze ne samo sa potraživanjem koje ima od povjerioca koji od njega zahtjeva ispunjenje, već i sa potraživanjem koje ime od nekog drugog povjerioca, ali do visine dela solidarnog potraživanja koje pripada tom povjeriocu; 2) Oproštajem duga i novacijom izmedju dužnika i jednog povjerioca smanjuje se solidarna obaveza za onoliko koliko iznosi deo tog potraživanja povjerioca; 3) Ako se u licu jednog solidarnog povjerioca sjedini i svojstvo dužnika, svaki od ostalih povjerilaca može od njega zahtjevati samo svoj dio potraživanja; 4) Kada dužnik zapadne u docnju prema jednom solidarnom povjeriocu on je u docnji i prema ostalim. S druge strane docnja jednog solidarnog povjerioca škodi i ostalim; 5) Priznanje duga učinjeno jednom povjeriocu koristi svim povjeriocima; Međusobni odnosi solidarnih povjerilaca: - Pošto se ispunjenjem obaveze jednom solidarnom povjeriocu gase potraživanja svih povjerilaca, onaj koji je primio isplatu postaje dužnik ostalih. Tražbina je bila nedeljiva prema dužniku, dok je izmedju samih povjerilaca djeljiva. Stoga, svaki solidarni povjerilac ima pravo da zahtijeva od onog koji je primio ispunjenje da mu preda dio koji mu pripada. Ako je dobio samo onoliko koliko iznosi njegov dio, ostali od njega ne mogu zahtijevati ništa. Ali ako ostatak duga ne može da se naplati od dužnika zato što je insolventan, ono što je isplaćeno srazmjerno se rasporedjuje na sve solidarne povjerioce. c)Nedjeljive obligacije Nedjeljive obligacije su one obligacije u kojima ima više lica na strani dužnika ili na strani povjeioca, i čije se predmet ne može dijeliti i ispuniti u djelovima. Ako je predmet tražbine stvar koju nije moguće razdeljivati, usitnjavati na manje alikvotne djelove a da se pri tome ne dira u njenu bit, obaveza je nedeljiva. Takva je, na primer, obaveza da se preda živa životinja, da se sašije odijelo, sazida kuća ili naprave cipele. Ove obaveze, zbog njihove prirode, nije mogućno ispunjavati u djelovima, nego se to mora činiti odjednom.

33. Složene obligacije sa više predmeta
Složene obligacije sa više predmeta mogu biti: a) kumulativne b) alternativne i c) fakultativne.

28

Tek ako dužnik ne ispuni obavezu ni posle pravosnažne sudske presude. O tome odlučuju strane ugovornice ili zakonodavac. Ali ako povjerilac za njih nije zainteresovan. Drugim riječima. U slučaju kada pravo izbora pripada dužniku pa se njime ne koristi. Dužnik ga može pozvati da izbor učini i zato mu odrediti naknadni rok. u jednom obligaciono-pravnom odnosu dužnik duguje dva predmeta (činidbe) ali ispunjenjem jednog se gasi. sve dok jedna od dugovanih stvari ne bude potpuno ili delimično predata povjeriocu. po vlastitom izboru. obaveza se gasi. pa ispunjenje jednog predmeta obaveze postane nemoguće njegovom krivicom. na u različito vrijeme. On jedino može zahtijevati alternativno ispunjenje. on može zahtijevati neki od preostalih mogućih predmeta ali je dužan da plati nadoknadu za onaj čiju je nemogućnost skrivio ili da izabere nemogući predmet i tako ugasi obavezu. povjerilac ne može birati sam. dužnik ih duguje i dalje sve dok ne ispuni. Nemogućnost ispunjenja neke od dugovanih činidbi – ako ispunjenje jednog od dugovanih predmeta postane nemoguće usled uzroka za koji ne odgovara nijedna strana u obligacionom odnosu. pa ako povjerilac taj rok propusti. prava preobražavanja. Nije dovoljno da izvrši samo jednu (kao kod alternativnih). Izjava o izboru spada u tzv. Ako izvršenje jedne postane nemoguće usled uzroka za koji dužnik neodgovara. lice pa to ne učini svaka stranka u obligacionom odnosu može zahtijevati da izbor izvrši sud. posledice zavise od toga koja od njih ima pravo izbora. posledice zavise od toga da li je povjerilac zainteresovan za preostale činidbe. Medjutim. Dakle. No ni u tom stadijumu dužnik još ima mogućnost da se koristi svojim pravom izbora.I a)Kumulativne obligacije Kumulativne obligacije su one obligacije gdje dužnik duguje povjeriocu dva ili više predmeta (činidbe. b)Alternativne obligacije Alternativne obligacije su obligacije koje imaju dva ili više predmeta ali se može zahtijevati samo jedan. pravo izbora pripada dužniku. Pravo izbora izmedju dva ili više predmeta može imati dužnik i povjerilac. kod alternativne obaveze dužnik duguje više različitih činidbi.Created by . izričito ili konkludentnim radnjama. Izjava kojom se vrši izbor ima karakter jednostrane izjave volje. povjerilac može zahtjev za prinudno izvršenje uperiti. Ukoliko nije drugačije ugovoreno. Ali ako drugačije nije ni ugovoreno niti je zakonom propisano. 29 . i odluka suda takodje mora glasiti takodje alternativno. ako pravo izbora pripada povjeriocu. njegovo pravo izbora prelazi na dužnika. dug se svodi na preostale moguće predmete. dužnik se oslobadja obaveze. Ali ako je izbor trebalo da izvrši izvjesno 3. 1) ako pravo izbora ima povjerilac. umjesto dužnika. Ako jeste. Ali ako je nemogućnost ispunjenja izazvana krivicom jedne strane. pa se on ne izjasni o tome u roku odredjenom za ispunjenje zapada u povjerilačku docnju. ali da bi se oslobodio obaveze nije potrebno da ih ispuni sve. Neopoziva je po pravilu i može se izvršiti u bilo kojoj formi. Ispunjenjem jednog. ili izvjesno treće lice. na jednu odredjenu stvar od više dugovanih. Izbor predstavlja akt volje kojim se složena alternativna obaveza pretvara u prostu. sve činidbe imaju se izvršiti u isti mah. nego samo jednu od njih. prestacije) ali tako da je dužan sve da ih izvrši.

On ne mora čekati da se povjerilac izjasni. obaveza da se ispuni dugovana traje i dalje. pa ispunjenje nekog od dugovanih predmeta postane nemoguće njegovom krivicom. dužnik može izvršiti jedino činidbu koju duguje. dužnik može izabrati nemogući predmet i tako ugasiti obavezu. dok dužnik može svoju obavezu ispuniti i nedugovanom (fakultativnom ) činidbom. a ispunjenje jedno od dugovanih predmeta postane nemoguće krivicom povjeriočevom. Povjerilac može od njega zahtijevati samo nadoknadu. smatra se da ko ovih obaveza postoji jedan predmet koji se duguje. sve dok povjerilac u postupku prinudnog izvršenja ne dobije potpuno ili djelimično predmet obaveze. Ono se ustanovljava pravnim poslom ili zakonom. ako je odgovoran. i tako se osloboditi obaveze.I 2) ako pravo izbora pripada povjeriocu. Budući da postoji mogućnost da se dugovana činidba zamjeni i ispuni dugom odredjenom činidbom. 3) ako pravo izbora pripada dužniku. njegova se obaveza gasi. ne njegova dužnost. nju povjerilac ne može zahtijeti ni u kom slučaju. a može pripadati dužniku ili povjeriocu. No. Ako dužnik nije za njega odgovoran. Jedina je posledica toga što dužnik gubi mogućnost da dugovanu činidbu zamjeni. ako izvršenje fakultativne činidbe postane nemoguće. I dužnik zadržava mogućnost da se obaveze oslobodi ispunjenjem jedne ili druge činidbe. Poverilac je ovlašćen da zahtjeva samo dugovanu činidbu.Created by . Budući da je izvršenje fakultativne činidbe dužnikova privilegija. on ni od tog trenutka nju ne duguje. Ovlašćenje da se dugovana činidba zamijeni drugom naziva se facultas alternativa. Ako se povjerilac ne koristi svojim ovlašćenjem za zamjenu. ali dužnik ima mogućnost da se oslobodi i ako ispuni povjeriocu neki drugi odredjeni predmet. Ali. ali je povjerilac ovlašćen da umjesto nje. a nemogućnost ispunjenja jednog od predmeta obaveza skrivi dužnik. a više predmeta kojima se dug može isplatiti. ili da mu ustupi roba. dok je dužnik vlastan da umjesto nadoknade izvrši fakultativnu činidbu. zahtijeva izvršenje druge odredjene činidbe. Medjutim. pravne posledice zavise od uzroka nemogućnosti. Njegova izjava ne mijenja ništa u obligacionom odnosu tako da povjerilac i posle toga može zahtijevati samo ispunjenje dugovane činidbe. Kad se dužnik izjasni za fakultativnu činidbu. 4) ako pravo izbora pripada dužniku. on može dati povjeriocu neki od preostalih predmeta. Kad ovlašćenje za zamjenu ima dužnik: U ovom slučaju dužnik duguje izvjesnu činidbu ali je ovlašćen da. jer je činidba koju duguje 30 . Tipičan slučaj takve obaveze po rimskom pravu bila je obaveza robovlasnika da nadoknadi štetu koju je drugome prouzrokovao njegov rob. umesto nje. izvrši drugu određenu činidbu i da se tako oslobodi obaveze. povjerilac može da zahtijeva ili preostali predmet ili nadoknadu vrijednosti onoga koji se ne može ispuniti. Kad ovlašćenje za zamjenu ima povjerilac: I u ovom slučaju dužnik duguje izvjesnu činidbu. duguje nadoknadu štete. c)Fakultativne obligacije Fakultativne obligacije su one obligacije kod kojih se samo jedan predmet duguje. ako ispunjenje dugovane činidbe postane nemoguće.

Novčane obaveze i pojam novca Pod novčanim obavezama se podrazumijevaju obaveze koje se tiču plaćanja određene ili odredive svote novca. a to je banka. Novac se koristi kao opšte sredstvo razmjene. 34. nego svoje potraživanje naspram banke ili neke druge finansijske institucije. 35. nedostatak novca ne predstavlja nemogućnost činidbe koja dovodi do gašenja duga. Zakonska norma koja uređuje ova pitanja je dispozitivnog karaktera. nego tek kad se umiješa treće lice. Onaj ko plaća ne daje povjeriocu gotovinu. To je princip monetarnog nominalizma. Povjeriocu nije stalo do odredjenih komada novca nego do vrijednosti koju oni predstavljaju. To je novac u širem smislu. postoji njegova obaveza da nadoknadi štetu. Obračunski novac. Osobenosti novčanih obaveza Obično se ove obaveze (novčane) svrstavaju u generične. Ali povjerilac može. Međutim. ali je ta klasifikacija sporna u teoriji. To svojstvo novca se naziva »prinudni kurs«. Međutim. ne samo domaći. pod uslovom da se ta nadoknada određuje prema visini duga i prema vremenu njegovog trajanja. Ti potraživanjem ne raspolaže odmah. posledice zavise od uzroka nemogućnosti. zahtjevati fakultativnu činidbu. Novac u pravnom smislu riječi podrazumijeva i tzv. pod novcem u užem smislu se podrazumijevaju isključivo sredstva razmjene utvrđena propisima domaće zemlje. jer dužnik odgovara cijelom svojom imovinom koju može pretvoriti u novac. Vrijednost označena na novčanicama predstavlja njihovu nominalnu vrijednost. koji služi za bezgotovinska knjigovodstvena plaćanja. Ona se izračunava u procentima od dugovane sume za jednu godinu. a ne stvar. Načelno se duguje onaj iznos novca na koji je dug glasio na početku. nego i inostrani novčani znaci. Osim nje postoji i unutrašnja vrijednost novca koja se izražava u njegovoj kupovnoj moći. Stvar je isključivo povjeriočeva da se brine o svom ovlašćenju i da ga upotrijebi na vrijeme.I unaprijed odredjena. 36. Ukoliko dužnik nije odgovoran. Dužnik treba da preda odredjenu sumu novca. obaveza se gasi.Created by . umjesto nadoknade. 31 . Kamata i kamatne stope Kamata je nadoknada na koju povjerilac ima pravo zbog toga što je lišen izvjesne svote novca koju mu neko duguje. Novcem se smatraju. tako da stranke mogu urediti i drugačije. Ukoliko činidba koju dužnik duguje postane nemoguća. Novac u užem smislu čini zakonsko sredstvo plaćanja na teritoriji određene zemlje. Ako je za uzrok dužnik odgovoran. Promjene u kupovnooj snazi novca koje su u međuvremenu nastupile nijesu od pravnog značaja.

dužan je da mu naknadi štetu. Utvrđena je gornja granica do koje se može ugovoriti visina kamatne stope. 36.Created by . bez pravno priznatog osnova sticanja. Potraživanje zakonske kamate dospijeva odmah čim nastane.dok oštećenik stiče pravo da traži nadoknadu. Ako je isplaćena glavnica. 3) Neosnovano obogaćenje U obligaciono pravni odnosima se dešava da neko lice stekne određenu korist na račun drugog lica. 2) Prouzrokovanje štete drugome Kad neko prouzrokuje štetu drugome dužan je da je nadoknadi. te se može odmah i zahtijevati. pa i nagradu za učinjenu uslugu.I Potraživanje kamate ne nastaje u jednom određenom trenutku.tako da se dužnikova obaveza isrpljuje u periodičnom plaćanju određenog novčanog iznosa. a da nije obavezan to da radi. To su takva obećanja izvjesne činidbe za čiju punovažnost nije 32 . Ugovorna zavisi od ponude i potražnje novčanog kapitala. U njih spadaju: 1) Ugovori To je saglasna izjava volje najmanje dvije strane. Taj iznos se naziva kamatna stopa. stiče pravo da od gospodara posla zahtijeva nadoknadu troškova koje je pri tom imao. Sadržinu ovog odnosa čini obaveza obogaćenog da korist vrati onom na čiji je račun stekao. nego postepeno. kako bi se onemogućilo zelenašenje. Od kamate treba razlikovati rentu. Kod ugovorne kamate postoje tačni kamatni termini.obično se kamata na zajam isplaćuje godišnje. Ona može biti određena ugovorom između zainteresovanih lica i zakonom. 5) Jednostrane izjave volje Pored dvostranih izjava volja (tj. smatra se da je isplaćena i kamata. Ugovor je najčešći i najvažniji izvor obligacionih odnosa. a)Kamatne stope Visina kamate utvrđuje se obično u procentima od glavnog novčanog duga. 4) Poslovodstvo bez naloga Ko samoinicijativno obavlja neki tuđi posao. a ako povraćaj koristi nije moguć. ugovora) i jednostrane izjave mogu biti izvor obligacionog odnosa. nego je ona zakonom ograničena. Izvori obligacionih odnosa u našem pravu se uglavno podudaraju sa izvorima koji su priznati i u ostalim pravnim sistemima evropskih zemalja. da se među njima zasnuje određeni obligacioni odnos. Pošto kamata predstavlja dug glavnice. Međutim ne postoji potpuna sloboda ugovaranja kamatnih stopa. ona je u odnosu na njega sporedna obaveza. sve dok postoji glavno potraživanje. Izvori obligacionih odnosa Pod izvorima obligacija podrazumijevaju se pravno relevantne činjenice za koje objektivno pravo vezuje nastanak obligacionih odnosa. Kod rente nedostaje potraživanje glavnice.

ugovor kao pravni odnos i na pravni dokument ili ispravu. Saglasnost volja kojoj nije cilj nastanak. brak. Obligacioni ugovor možemo definisati poput opšteg. već saglasnost većine. ugovor može biti dvostrani ( bilateralni) i višestrani (multilateralni). Ugovorno pravo ima veliki značaj u ekonomskom i pravnom prometu. nego promjena ili nestanak obligacionog odnosa. U jednostrane izjave volje koje tvore obligacione odnose spadaju: javno obećanje nagrade i izdavanje vrednosnih papira 6) Ostali izvori Osim navedenih. II DIO UGOVORNO PRAVO 37. kojim se zasniva. ali nije ugovor u isti mah. koji se obično naziva zaključenje ugovora. S obzirom na broj njegovih strana. srodstvo. na obavezu da se nešto da. Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim elementima ugovora. učini ili ne učini. na primer.Created by . nije cilj. susjedstvo i slično. preoblikuje ili okončava pravni odnos. obligacione odnose mogu produkovati i neke druge činjenice kao što su.I potrebna saglasnost povjerioca. tj. ali za razliku od ugovora kod njih se ne trai saglasnost volja svih učesnika. jer oni predstavljaju saglasnost volja više lica. kojom se zasniva. Obligacioni ugovor u pravnom smislu podrazumijeva isključivo sporazume koji su usmjereni na stvaranje obligacionog odnosa. suvlasništvo. Od ugovora treba razlikovati »zaključke više lica«. niti raskida. Ono uredjuje i omogućava dinamiku imovinskih odnosa. Razmjena podudarnih izjava volje jeste jedan događaj. Kao pravni akt ugovor se niti sklapa. mijenja ili ukida određeni obligacioni odnos. mijenja ili ukida odredjeni pravni odnos. niti poništava. nego se njime začinje. On je sredstvo. Pojam ugovora Ugovor je saglasnost volja dva ili više lica kojim se postiže odredjeno obligacionopravno dejstvo koje se sastoji u nastanku. Njih pravnici nazivaju zakonskim obligacijama u užem smislu. a)Ugovor kao pravni akt Pod ugovorom kao pravnim aktom treba razumijeti razmjenu saglasnih izjava volje izmedju dva ili više lica. jedan čin. kao razmjenu podudarnih izjava volje između dva ili više lica. jeste sporazum. izmjeni ili gašenju obligacije. 33 . Ugovor se može odnositi na tri stvari: Ugovor kao pravni akt. Dio obligacionog prava kojim je regulisana materija ugovora naziva se ugovorno pravo.

javnog poretka i dobrih običaja.načelo slobode ugovaranja . u kojoj su ispisane saglasne izjave volja određenih lica. Saglasnost volja i upis u javne knjige. Načela ugovornog prava Načela ugovornog prava su: . radnopravni. 39. On je kreativni voljni akt samih subjekata obligacionih odnosa.Created by . međunarodni. U ovim oblastima društvenog života stalno dolazi do razmjene roba i usluga.I b) Ugovor kao pravni odnos Ugovor u smislu pravnog odnosa rezultat je ugovora u smislu pravnog akta. ugovor ima veliki značaj. naslednopravni. nemačko pravo poznaje i tzv. Kad je obligaciono pravo u pitanju. Načelo slobode ugovaranja predstavlja konkretizaciju načela autonomije volje. stvarne ugovore. odnosno predaja stvari čine zajedno jedan pravni akt – ugovor. Pravni odnosi što nastaju saglasnom izjavom volja mogu biti različitog karaktera: obligacionopravni. o boju primjeraka i slično. c)Ugovor kao pravni dokument Riječ ugovor se koristi i kao oznaka za ugovornu ispravu. Pravni odnos koji je proizišao iz ugovora kao pravnog akta naziva se ugovorni odnos –ili prosto ugovor. Strane u obligacionim odnosima su slobodn u granicama prinudnih propisa.načelo konsesualizma a)Načelo slobode ugovaranja (Privatna autonomija) Načelo slobode ugovaranja podrazumijeva slobodu svakog pojedinca da sam proizvodi i oblikuje svoje pravne odnose prema vlastitoj volji. ne samo stvarati novi obligacioni odnosi. Sem pomenutih. 34 . 38. jer se njime mogu. Oni se jedan naspram drugog odnose kao uzrok i posledica. a ugovor je posrednik u toj razmjeni. Njihova je osobenost u tome što se na saglasnost volja mora nadovezati upis u javne knjige. pa čak i ustavnopravni. odnosno predaja stvari. U tom smislu se govori o: slanju i potpisivanju ugovora. Značaj ugovora Ugovor kao pravni akt jeste jedan od najvažnijih izvora obligacionih odnosa. već mijenjati već postojeći i ukinuti isti. porodičnopravni. Značaj ugovora je najveći u oblasti imovinskog prava.

javni prevoz putnika. strane ugovornice imaju pravo izabrati bilo koju formu u kojoj će ugovor zaključiti. niko nije dužan da odredjeni ugovor zaključi. 5) Sloboda određivanja obaveznosti ugovora. To su tzv.ukoliko zakonom nije propisana forma. to može biti razlog da se ugovor ospori. nego i na posledice neispunjenja činidbe. Za njih su takvi ugovori bili nudum pactum. ali uvijek ima praktičnu vrijednost. javne službe kao što su PTT usluge.načelno. Zakonom utvrdjene sankcije mogu se i mijenjati i ukidati i ublažiti ili pojačati. b) Sporazum ograničene obaveznosti. 35 . ili ako je odgovarajuću odluku donio pod uticajem vlastite zablude. One mogu sklapati ugovore koji se ne daju podvesti pod neki od postojećih tipova.ako su državljani raznih država imaju mogućnost da unaprijed odaberu zakon odredjene države koji će biti mjerodavan za njihov ugovorni odnos. Medju njima su najvažnije: 1) sloboda da se ugovor zaključi ili ne zaključi. ugovor je pravno nevaljan. nelojalne konkurencije itd) ili zaključi (npr. b)Ograničenje slobode ugovaranja Sloboda ugovaranja je osnovno načelo ugovornog prava. 7) Sloboda da se ugovor raskine ili zamijeni 8) Sloboda izbora mjerodavnog prava. Sloboda ugovaranja stoga ne može biti apsolutna. Postoje ograničenja koja proizilaze iz pravila da je sloboda jednog subjekta ograničena slobodom drugog subjekta. već se mora kretati u granicama javnog poretka.strane ugovornice nijesu vezane za zakonske tipove ugovora.U skladu sa tim postoje razni modaliteti: a) Sporazum koji ne proizvodi pravne obavaze. zabrana zaključenja ugovora u cilju suzbijanja špekulacije.ugovor stvara obaveze za strane ugovornice. 2) Sloboda izbora ugovornog partnera. Svoj izraz ograničavanja slobode ugovaranja dobijaju u ograničenju slobode da se ugovor ne zaključi (npr. ograničenju slobode da se izabere saugovarač ( neka lica imaju pravo prvenstva da sklope određene ugovore sa drugim određenim licima npr. Ako na sklapanje ugovora neko bude primoran. Ako je izbor učinjen pod uticajem zablude o ličnosti izabrabnog. 3) Sloboda uređivanja sadržine ugovora. To se ne odnosi samo na ugovorne činidbe. ali su one u mogućnosti da same odrede mjeru njegove obaveznosti. U rimskom pravu nije bilo moguće zaključiti ugovore koji nijesu bili regulisani.svoj ugovorni odnos strane ugovornice mogu uredjivati kako im drago.moguće je da se ispunjenje ili nastanak neke obaveze dovede u zavisnosti od nekog uslova. ukoliko su lična svojstva partnerova za drugog ugovornika bila bitna. prinudnih propisa i dobrih običaja.svako može birati lice sa kojim će odredjeni ugovor zaključiti. 6) Sloboda izbora forme ugovora. da te poslove obavljaju u korist svih subjekata i pod jednakim uslovima). On ne stvara pravne dužnosti.Created by . ali ta sloboda nije apsolutna. stvaranja i iskorišćavanja monopolskog položaja na tržištu.I Princip slobode ugovaranja se sastoji iz mnoštva raznorodnih sloboda.džentlmenski ugovori. obaveza preduzeća koja obavljaju poslove tzv. 4) Sloboda određivanja tipa ugovora. isporuka električne energije. Sve te mogućnosti dopuštaju dispozitivne norme ugovornog prava.

Tek ako ono ponudu odbije . ono može biti upućeno svakom trećem. mora ponudu za zaključenje ugovora uputiti prvenstveno tom licu.radi pravičnosti ili radi zaštite sovijalno slabijih subjekata. c)Ograničenja slobode da se ugovor ne zaključi Da bi se potrošači zaštitili od opasnosti. a ne stvarnu slobodu postupanja ugovornika. pa se zato o njima ne može ugovor zaključiti. ali pod istim uslovima. komunalne usluge. Saugovarač poslovno nesposobnog lica koji nije znao za njegovu poslovnu nesposobnost može da odustane od ugovora koji je zaključio sa tim licem bez odobrenja njegovog 36 .I Pravo preče kupovine. kao što su javni prevoz putnika. može biti ugovornog ili zakonskog porijekla). Medjutim. zakupa i sl. Takvu obavezu imaju sva preduzeća koja vrše javne službe. izvjesne kategorije maloljetnika mogu obavljati odredjene poslove uz saglasnost zakonskog zastupnika ili staraoca. to njihovo preče pravo. PTT usluge i slično. To može učiniti samo staralac odnosno zakonski zastupnik. Naročit značaj ima pravilo koje zabranjuje zaključenje ugovora kojim se stvara ili iskorišćava monopolski položaj na tržištu. a radi poništenja ugovora. Ovaj pristanak je sastavni dio posla bez koga nema punovažnog ugovora.prinudni propisima ili javnom poretku. drugoj strani je nametnuta obaveza da sklapa određene ugovore. To znači da maloljetnikova volja nije dovoljna za zaključenje punovažnog ugovora. Ako odbiju to da učine. koje ograničava slobodu drugih da biraju sebi ugovornog partnera.Created by . Iz ovoga se može zaključiti da sloboda ugovaranja garantuje samo pravnu.) potrebna je saglasnost – odobrenje organa starateljstva.Njegova suština je u tome što onaj ko želi da zaključi ugovor na koji određeno lice ima preče pravo. d)Ograničenje slobode da se ugovor zaključi Izvjesne stvari mogu biti predmet pravnog prometa. Pružanje odgovarajućih usluga jeste glavni zadatak tih preduzeća i ona su u obavezi da zaključuju određene ugovore sa svakim građaninom koji to zatraži. ne može se pozivati maloljetnikov saugovarač. Tako lice koje je navršilo 14 godina može zaključivati pravne poslove ali s tim da ih odobri staralac ili zakonski zastupnik lica – ukoliko se ne radi o poslovima koje sam staralac ne može preduzeti (otudjenje nekretnine i sl. Medjutim. Ne mogu se sklapati ugovori koji su protivni dobrim običajima. već je potreban pristanak trećeg lica (staratelja odnosno zakonskog zastupnika). duguju naknadu štete. na nedostatak ovog pristanka.) To njihovo preče pravo može biti ugovornog ili zakonskog porijekla. e)Ograničenje slobode izbora ugovornog partnera Neka lica imaju pravo prvenstva da sklopeodređene ugovore sa drugim određenim licima (pravo preče kupovine. f)Ugovori za koje je potrebna saglasnost trećeg lica Maloljetnici ne mogu da zaključuju pravne poslove. Nemogućnost zaključenja takvih ugovora određuju imperativne norme.

ali neće proizvoditi pravna dejstva dok se ne dobije odobrenje nadležnog državnog organa. Ugovor vezuje stranke još u trenutku njegovog zaključenja. Tokom istorijskog razvoja ugovori su prešli dug put od načela formalizma do načela konsesualizma. Postoje dva osnovna vida ovog pristanka. Ovo pravo prestaje po isteku 30 dana od dana saznanja za poslovnu nesposobnost druge strane.Created by . Pristanak može biti da u vidu dozvole ili u vidu odobrenja. tj. kao da nije ni zaključen. zaključenje ugovora po principu »solus consensus obligat« Zakon o obligacionim odnosima prihvata načelo konsesualizma i predviđa da je ugovor zaključen kada se stranke sporazumiju o bitnim elementima ugovora i da zaključenje ugovora ne podliježe formi. Odobrenje državnog organa – za izvjesne ugovore u propisima je predvidjeno da su punovažni tek ako se dobije naknadni pristanak-odobrenje nadležnog organa. ponekad zakonski propisi predvidjaju da i za takve poslove može biti naknadno odobrenje – da se mogu konvalidirati.U skladu sa načelom formalizma ugovor se smatrao zaključenim samo ako je ispoštovana određena forma. Ako bi ugovor bio zaključen bez te prethodne dozvole-pristanka. Istina. 37 . izjavljene saglasnosti njihovih volja. bio bi ništav. To bi bili ugovori zaključeni pod odložnim uslovima. Ovo načelo je vremenom postalo prepreka robnom predmetu i otpočelo je postepeno ublažavanje ovog načela i davanje prednosti načelu konsesualizma. h)Načelo konsesualizma Načelo konsesualizma je načelo ugovornog prava koje znači da se ugovori zaključuju prostom saglasnošću volja i bez ispunjenja posebnih formalnosti. Dozvola državnog organa – ukoliko je propisom predvidjeno da je za nastanka jednog valjanog ugovora potreban prethodni pristanak nadležnog državnog organa onda se radi o dozvoli. odnosno za nepostojanje odobrenja zakonskog zastupnika i ranije ako zakonski zastupnik bude odobrio ugovor prije nego što istekne taj rok. Velike kodifikacije građanskog prava su proklamovale slobodu ugovaranja i zaključenje ugovora prosto saglasnošću volja. g)Ugovori za koje je potrebna saglasnost državnog organa U mnogim propisima za punovažnost odredjenih ugovora zahtjeva se pristanak nekog državnog organa. Ako odobrenje ne bude dato ugovor ne proizvodi pravna dejstva. osim ako zakonom nije drugačije uređeno. To pravo ima i saugovarač poslovno nesposobnog lica koji je znao za njegovu poslovnu nesposobnost ali je bio prevaren od njega da ima odobrenje svog zakonskog zastupnika. ugovor važi od momenta zaključenja.I zakonskog zastupnika. Ovdje je odobrenje uslov za postojanje ugovora. Ukoliko se dobije odobrenje.

smatraće se da je odbio da da odobrenje.. Apsolutno nesposobna su da zaključe ugovor sva lica do odredjenog doba starosti. Saugovarač poslovno nesposobnog lica koji je zaključio ugovor sa njim bez odobrenja zakonskog zastupnika može da pozove njegovog zakonskog zastupnika da se izjasni da li odobrava taj ugovor. Sposobnost ugovaranja Pod sposobnošću ugovaranja. pravima i obavezama. roditelji ili staratelji. Ovo pravo se gasi po isteku 30 dana od saznanja za poslovnu nesposobnost druge strane. tj. Apsolutno nesposobna su i punoljetna lica koja zbog duševne ili fizičke bolesti nisu u mogućnosti da se staraju o svojoj ličnosti. ali ga je prevario da ima odobrenje zakonskog zastupnika. a za punovažnost drugih mu je nepohodna saglasnot roditelja ili staratelja. a njih mogu imati samo poslovno sposobna lica. Isto pravo ima i saugovarač poslovno nesposobnog lica koji je znao za njegovu poslovnu nesposobnost. tj. S druge strane. podrazumijeva se poslovna sposobnost fizičkih i pravnih lica koja je neophodna za punovažan nastanak ugovora. saglasnosti volja ugovornih strana 3. Ostali ugovori tih lica ako su zaključeni bez odobrenja zakonskog zastupnika su rušljivi.I - 40. sposobnosti ugovaranja 2.. odnostno za odsustvo odobrenja zakonskog zastupnika. Da bi došlo do zaključenja potrebno je da su ispunjeni uslovi u pogledu: 1. Ograničeno poslovno sposobno lice može bez odobrenja zakonskog zastupnika da zaključi samo one ugovore čije mu je zaključenje zakonom dozvoljeno. Saugovarač poslovno nesposobnog lica koji nije znao za njegovu poslovnu nesposobnost može da odustane od ugovora koji je sa tim licem zaključio bez odobrenja njegovog zakonskog zastupnika. starosna granica te nesposobnosti iznosi 14 godina. kažemo da postoji relativna nesposobnost ugovaranja.Created by . predmeta ugovora 4. da su ograničeno poslovno sposobna. 38 .). Ukoliko lice može da zaključuje samo neke ugovore. kauze (osnova) ugovora 41. i ako se zakonski zastupnik ne izjasni u roku od 30 dana od ovog poziva da ugovor odobrava.Opšti uslovi nastanka ugovora Ugovor nastaje saglasnošću volja ugovornih strana. što je jedan od uslova za zaključenje ugovora. Za ova lica ugovore mogu zaključivati njihovi zakonski zastupnici. ali mogu biti osnaženi naknadnim odobrenjem. Po našem pravu. Po našem pravu to su maloljetnici od 14 do 18 godina i lica koja se zbog bolesti ili rasipništva s njima izjednačavaju. Iz praktičnih razloga i ova lica mogu da zaključuju uobičajne i svakodnevne ugovore čija je novčana vrijednost mala (kupovina novina. Izjava volje usmjerena na zaključenje ugovora podrazumijeva svijest i volju da se ugovor zaključi. zbog čega se u pogledu poslovne sposobnosti izjednačavaju sa maloljetnicima do 14 godina. zaključenje ugovora ima za rezultat nastanak prava i obaveza koje mogu da stiču samo poslovno sposobna lica.

Nedopuštenost predmeta ugovora se shvata široko tako da nije nužno da je sam predmet ugovora nedopušten. ugovor o otudjenju stvari koje su stavljene van prometa. Predmet ugovora mora biti moguć. medjutim. Slijedi tužba za naknadu štete. S obzirom na uzroke. dovoljno je da se sporazumijevaju o tzv. Ona se tiče činidbe koja prevazilazi snagu i sposobnosti konkretnog dužnika. Ono što dužnik ima da učini valjalo bi da bude odredjeno u pogledu vrste. Mogućnost predmeta ugovora: – predmet ugovora je radnja (činidba) koju jedna strana duguje drugoj. Subjektivna nemogućnost predmeta obaveze jedna strane ne uzrokuje ništavost ugovora. Objektivna nemogućnost označava nemogućnost u apsolutnom smislu. ali ako je tužbu podnijelo u roku od 3 mjeseca od dana sticanja potpune poslovne sposobnosti. već da se njegovim izvršenjem postiže nedopušten cilj. činjenju ili nečinjenju. U ugovore koji su zabranjeni spadaju ugovor kojim jedno lice ustupa cijelu svoju buduću imovinu. zelenaški ugovori. ne samo odredjeni dužnik. ostvarenje činidbe nedopuštaju prirodni zakoni). kvaliteta. Nije. ugovor je ništav. Predmet ugovora mora biti moguć. nužno da ugovorne strane utvrde sve te sastojke. Predmet ugovora je odredjeno davanje. bitnim elementima ugovora. ili da isporuči inostranu robu čiji je uvoz zabranjen). javnom poretku ili dobrim običajima. pa se zove nesposobnost ili nemoć. Predmet ugovora je odredljiv u slučaju kad ugovor sadrži podatke pomoću kojih se on može odrediti ili kad su ugovornici ostavili trećem licu (arbitražnom 39 . ona postoji kad je riječ o činidbi koju nije u stanju da izvrši niko. Odredjen je ako se tačno zna šta dužnik duguje povjeriocu. Ta prestacija se može sastojati u davanju. tada je on punovažan ukoliko je ispunjenje u tom trenutku moguće. Desi li se da objektivno nemoguća činidba postane kasnije moguća. nemogućnost može biti fizička ili faktička i pravna (fizička nemoć – stvar na koju se dug odnosi više ne postoji tj. tj na šta su usmjerena prava i obaveze ugovornih strana. dopušten i odredjen (ili bar odrediv). činjenje ili nečinjenje ili uzdržavanje od nečega što bi dužnik inače imao pravo da čini. Nema ugovora ukoliko se dužnik obavezao na nešto što je nemoguće ispuniti. mjesta. količine.I I samo poslovno nesposobno lice može zahtijevati da se poništi ugovor koji je bez potrebnog odobrenja zaključio za vrijeme svoje ograničene poslovne sposobnosti. Dopuštenost predmeta ugovora: – predmet ugovora je nedopušten ako je protivan prinudnim propisima. Ako je u trenutku sklapanja ugovora predmet obaveze jedne strane objektivno i trajno nemoguće. 42. Subjektivna nemogućnost je opet nemogućnost u relativnom smislu. Određenost predmeta ugovora: – predmet mora biti odredjen ili barem odrediv. Ona dolazi u obzir kad se dužnik obaveže na činidbu koja je pravno neizvodljiva (npr. da prenese pravo svojine na stvar nekom ko takvo pravo već ima. Po pravilu su ništavi. ugovor i dalje ostaje ništav – kod privremene nemogućnosti – ako ugovor nije trebalo ispuniti odmah nego u nekom kasnijem trenutku. ugovor o otudjenju budućeg nasledstva kome se neko nada.Predmet ugovora Predmet ugovora je ono na šta je ugovor usmjeren.Created by . vremena i načina izvršenja. Pravna nemogućnost se temelji na pravnim razlozima.

Cijena kao bitan element ugovora o prodaji smatra se odredjenom i kad je propisana od strane državnih organa. Kod nas je prihvaćeno subjektivno shvatanje kauze koje kauzu tretira kao pravni a ne kao ekonomski cilj. zato što mu je druga strana već nešto dala pa se obavezuje da to vrati. U takvom slučaju ugovor je punovažan iako mu je osnov neistinit pod uslovom da se iza neistinitog nalazi stvarni osnov koji je dopušten (ovdje važe pravila o simulovanom i disimulovanom pravnom poslu – prvi važi prema trećim licima a drugi medju ugovornicima). Osnov se ne podudara sa predmetom ugovora. već sredstvo za postizanje nekog drugog cilja. Osnov mora biti dopušten – da nije protivan prinudnim propisima. tj. Obaveza jedne strane je bez osnova ne samo kad naspram nje ne stoji obaveza druge strane. jer predmet je radnja koja treba da se izvrši ili od koje se treba uzdržati. Oštećena strana ima pravo da ga osporava i da zahtijeva da predmet ugovora odredi sudija. 43. 40 . ZOO propisuje da će odredba ugovora kojom se odredjivanje cijene stavlja na volju jednom ugovorniku smatrati nepostojećom i tada kupac duguje cijenu kao u slučaju kad ona nije odredjena. kojim su razlozima ugovornici bili podstaknuti na zaključenje iako biva jasno da ugovor nije bio sam sebi cilj. Osnov ugovora pruža odgovor na pitanje zašto se dužnik obavezuje. Cijene usluga ili stvari danas se odredjuju jednostrano i opštim uslovima poslovanja. dok je osnov ono zbog čega se strana ugovornica obavezala. Pogrešno naznačenje stvari ne škodi ugovoru ukoliko je njen identitet medju ugovornicima nesporan. Ona je nužan uslov nastanka i postojanja ugovora.Osnov ili causa ugovora Osnov ili kauza ugovorne obaveze predstavlja jedan od bitnih uslova za nastanak punovažnog ugovora. nego obuhvata i njenu realizaciju. po pravilu. nego i kad izostane njeno ispunjenje. svrha njenog obavezivanja (kupac se može obavezati da plati cijenu zato što želi da se i prodavac obaveže da mu preda stvar. ili da bi joj učinio besplatno nešto). a sudska odluka ima deklarativan karakter. ugovor zbog toga nije u cjelosti nevažeći nego je nevažeća jedino odredba o cijeni. Cilj vlastitog obavezivanja ne zaustavlja se na stvaranju obaveze kod drugog ugovornika. ugovor je niištav. Ali kada ugovornici svjesno ugovore prividan (simulovan) osnov da bi time zavarali javnost (ugovore zakup stvari pa to predstave kao poslugu). Predmet ugovora odredjuju.I vještaku) da ga odredi. U savremenom pravu kauza se shvata kao bitni uslov za zaključenje ugovora.Created by . strane ugovornice i to sporazumno. Ugovor kome nedostaje osnov je prazno obećanje. Na ništavost ugovora zbog nepostojanja ili nedopuštenosti osnova sud vodi računa po službenoj dužnosti. Ako treće lice neće ili ne može da to učini. ali se one mogu dogovoriti da to učini samo jedna strana i da o tome obavijesti drugu. tada postoji nesporazum i ugovor ostaje bez dejstva. javnom poretku ili dobrim običajima. Zato što je osnov bitan element. Mora biti istinit – ako su ugovornici u zabludi o osnovu. Ako bi ugovorili cijenu veću od propisane. Pretpostavlja se da ugovor ima osnov iako nije izražen.

Ugovori počivaju na saglasnosti volja 2 strane. Oni mogu biti potpuno različiti kod pojedinih ugovora iste vrste. odnosno ništav. u njegovoj sadržini. Osnov je bita uslov postojanja ugovora. Saglasnost volja Saglasnost volja ugovornih strana je uslov nastanka ugovora. Ponuda je predlog za zaključenje ugovora određenom licu. Ugovor predstavlja manifestaciju uzajamne saglasnoti volja dva ili više lica koja ima za cilj nastanak. dok motiv to nije. on može biti uzrok nevažnosti samo ukoliko je i druga strana znala za njega ili je mogla znati. Inicijativa jedne strane naziva se ponuda. dok je osnov u samom ugovoru.I jedno i drugo su psihički pokretači spojeni u zajednički lanac. a prihvatanje te inicijatne naziva se prihvatanje ponude. izmjenu ili prestanak obligacionog odnosa. U stvari. Oni izazivaju želju za postizanjem cilja koji znači osnov. dok je osnov obaveze svakog poklonodavca želja da na svoj račun obogati poklonoprimca). da stekne svojinu nad njom). skriveni subjektivni ciljevi kojima ugovornici streme. Poklon se može učiniti iz dobre želje. ugovor pretpostavlja volju jedne strane koja daje inicijativu za zaključenje ugovora i prihvatanje te inicijative od druge strane.I - 44. Prema tome. ugovor nastaje prihvatom ponude koju jedna strana upućuje drugoj. 41 . osnov je objektivno svojstvo ugovora koje je poznato svakoj ugovornoj strani. Razlike između osnova i motiva Od osnova treba razlikovati njegove motive. Kod jedne iste vrste ugovora osnov je uvijek isti (osnov obaveze svakog kupca jeste obaveza prodavca da mu prenese pravo svojine na prodatu stvar. Motivi su najčešće skrivene pobude i zato se nalaze izvan sadržine ugovora. Nezakonit i nemoralan motiv čine dobročini ugovor ništavim i kad druga strana nije znala da je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku njegovog saugovornika (razlog treba tražiti u tome što su motivi kod dobročinih ugovora zbog njihove malobrojnosti bliži samom osnovu nego kod teretnih). Dakle. medjutim. ali i volju da nastane ugovor odredjene sadržine. Ali ta mogućnost nije jednaka kod svih ugovora. Ona je manja kod teretnih nego kod dobročinih. Po pravilu. Motivi su. Ako je nezakonit ili nemoralan motiv bitno uticao na odluku jednog ugovornika da zaključi teretni ugovor. milosrdja ili da se time ošteti neko treći. koji sadrži sve bitne sastojke ugovora. motiv sam po sebi ne utiče na punovažnost ugovora ni kad je nedozvoljen. 45. jer nisu ograničeni samo na jedan jedini cilj (kupac se može iz različitih razloga odlučitit da kupi stvar. motiv daje objašnjenje za sam osnov. Radi se o dvije izjave koje se sadržinski podudaraju i za rezultat imaju nastanak ugovora. tako da bi se njegovim prihvatanjem mogao zaključiti ugovor. Saglasnost volja ugovornih strana podrazumijeva svijest svake od stranaka o značaju radnji koje preduzimaju. Oni su udaljenije pobude i očekivanja koja navode na zaključenje ugovora. Dok osnov objašnjava obavezu ugovornika.Created by . Ali moguće je da motiv kao lična pobuda dospe u sam ugovor i postane njegova sadržina kao i osnov – nezakonit i nemoralan motiv može učiniti da i sam ugovor bude nedopušten.

Cilj predugovora je da se pripremi i olakša zaključenje glavnog ugovora. Tako se zaključenje glavnog ugovora može zahtijevati u roku od 6 mjeseci od isteka roka predvidjenog za njegovo zaključenje. Ukoliko jedna od ugovornih strana ne izvrši obavezu iz predugovora i ne zaključi glavni ugovor. 48. 42 . sud će na zahtjev zainteresovane stranke naložiti drugoj da taj ugovor zaključi u roku koji će joj odrediti sud. Volja ugovornika podrazumjeva svijest o značaju radnje koju preduzimaju i htenje te radnje. može se ući u fazu pregovora. onda od dana kada je prema prirodi posla i okolnostima glavni ugovor trebalo da bude zaključen. Način iskazivanja volje naziva se izjava volje. Prva smatra mjerodavnom stvarnu volju. Odgovor na njega nude dvije oprečne teorije – teorija volje i teorija izjave. Osobine i načini izražavanja volje kod zaključenja ugovora Da bi došlo do zaključenja ugovora mora se postići saglasnost volja ugovornih strana o bitnim elementima ugovora. Kada se sretnu i podudare punuda jedne i prihvat ponude druge strane.Created by . Postupci kojima one to čine predstavljaju tehniku zaključivanja ugovora. ako je propisana forma uslov punovažnosti ugovora. tj. Da bi predugovor obavezivao ugovorne strane potrebno je da se one saglase o bitnim sastojcima glavnog ugovora (npr. stvarne. U tom slučaju se nameće pitanje šta druga lica kao adresati izjave mogu smatrati voljom izjavioca: ono što se kazao ili ono što je htio da kaže. Strane ugovornice saopštavaju jedna dugoj svoju volju naizmjenično. Ukoliko postoje mane volje to dovodi u pitanje saglasnost volja. U načelu ono smatra da je mjerodavna izjavljena volja ali ne zanemaruje potpuno ni pravu volju izjavioca. koja nije obavezna. Izjave volja ugovornih strana moraju imati odredjene atribute. a druga volju koja je manifestovana. Propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor. kod kupoprodaje treba da budu odredjeni stvar i cijena). Ukoliko jedna od stranaka u predugovoru nije voljna da zaključi glavni ugovor. ugovor je zaključen. Takvo psihičko stanje mora postojati kod obije strane ugovornice. u obliku pitanja i odgovora.I - 46. druga strana može da raskine ugovor i traži naknadu štete. a ako taj rok nije predvidjen. Zaključivanje obligacionih ugovora Ugovor se sastoji od razmjene dvije ili više izjavljenih volja. glavni ugovor. Kazivanje je najčešće u skladu sa voljom sa onim što se zaista hoće u konkretnom slučaju. Savremeno pravo ne prihvata isključivo nijedno od ta dva ekstremna stanovišta. slobodne i upućene na nešto što je moguće. moraju biti ozbiljne. Prije sklapanja ugovora. 47. Ali ono može i ne biti vjerna slika volje. Među njima su najvažnije iznošenje ponude i prihvat ponude. ali može poslužiti stranama ugovornicama da se upoznaju sa premetom i sadržinom budućeg ugovora. a time i ugovor koji na njoj počiva. Predugovori Predugovor je ugovor kojim se ugovorne strane obavezuju da zaključe kasnije tzv.

da bi strana koja je vodila pregovore bila odgovorna za štetu nastalu tim povodom potrebno je da su ispunjena kumulativno 2 uslova: da je strana vodila pregovore bez namjere da zaključi ugovor i da je vodjenjem pregovora druga strana pretrpjela štetu. To je redovan slučaj kod ugovora kojima se razmjenjuju veće imovinske vrijednosti. koja su presudna za konačnu odluku o zaključenju ili nezaključenju ugovora. Culpa in contrahendo može se zbiti ne samo kod pregovora koji nisu doveli do zaključenja ugovora već i kod pregovora iz kojih je nastao punovažni ili nepunovažan ugovor.Pregovori Zaključenju ugovora prethode često pregovori izmedju potencijalnih ugovornika.Created by . Sadržina ugovora ne odredjuje pregovor koji mu je prethodio nego sam ugovor. Ukoliko se culpa in contrahendo svodi na zanemarivanje dužnosti da se partner u pregovoru obavijesti o izvjesnim činjenicama il da mu se one razjasne tada nadoknada obuhvata tzv. Pregovori mogu ali ne moraju da dovedu do ponude za zaključenje ugovora i njegovog prihvata. On se razlikuje od zaključenja ugovora koje se sastoji iz iznošenja i prihvatanja ponude. Dakle. svaki učesnik u pregovorima snosi svoje troškove oko priprema za zaključenje ugovora dok zajedničke troškove snose podjednako. odnos pregovora prerasta u ugovorni odnos. 50. Medjutim. negativni ugovorni interes. Ono obavezuje na nadoknadu štete uzrokovane drugoj strani čak i u slučaju kad ne predstavlja nedopuštenu radnju u smislu deliktnog prava. da steknu sliku o pojedinim. u skladu sa načelima savjesnosti i poštenja. ukoliko se drugačije ne sporazumiju. Pregovor biva značajan pri tumačenju ugovora jer iz njega može proizići smisao ugovornog regulisanja. lice zbog čije je zablude ugovor poništen i lice koje je izvršilo prevaru svog saugovornika. 49. Pregovori služe da se subjekti informišu.Culpa in contrahendo Skrivljeno kršenje neke od obaveza koje imaju učesnici pregovora naziva se culpa in contrahendo. a ako se ugovor zaključi. Strana koja pretenduje da joj se nadoknadi šteta dužna je da dokaže da je šteta nastala. Oštećeni može tražiti da bude doveden u situaciju u kojoj bi se nalazio da nije bilo kršenja obaveze za vrijeme pregovora. Pod pregovorima se podrazumijeva razmjena mišljenja izmedju potencijalnih strana ugovornica. za budući ugovor suštinskim pitanjim. i ako se o tome obavijesti i druga strana tada.I Predugovor ne obavezuje ako su se okolnosti poslije njegovog zaključenja toliko promjenile da on ne bi bio ni zaključen da su takve okolnosti postojale u vrijeme njegovog zaključenja – clausula rebus sic stantibus – sastavni je dio svakog predugovora. Medjutim. i zabrane prouzrokovanja štete ZOO predvidja da će strana koja je vodila pregovore bez najmere da zaključi ugovor li je iz pregovora izašla bez opravdanog razloga odgovarati za štetu koju je druga strana pretrpjela vodjenjem pregovora. 43 . odnosno koje je skrivilo ništavost ili rušljivost ugovora na bilo koji način. Pregovori se ne moraju završiti zaključenjem ugovora. ako do odustanka od pregovora dodje iz opravdanih razloga. Po tom osnovu duguje naknadu štete npr. Pregovori ne obavezuju.

Pošiljalac poziva nije dužan da prihvati ponudu koja mu je upućena (npr.U slučaju da nije izražena ponuda u određenooj formi. Jednostrana izjava volje koja sadrži sve bitne elemente budućeg ugovora jeste ponuda za zaključenje ugovora. On pokazuje samo vlastitu težnju ka zaključenju odredjenog ugovora i očekuje da mu druga strana uputi ponudu u tom smislu. pošiljalac poziva ne želi da se njime obaveze jer konačnu odluku da ugovor sklopi još nije donio. Pozivom se takodje izražava spremnost na zaključenje ugovora. tj. ako bez osnovanog razloga ne prihvati njegovu ponudu«. nema pravnih prepreka ni za ponude koje su upućene neodređenom broju lica (opšta ili generalna ponuda). To su elementi koji su nužni za datu vrstu ugovora. kao eventualnom saugovaraču. Ti uslovi su: 1) Ponudu treba da uputi lice koje će. postaje vezan za svoju izjavu kao da je ponudilac. Ona sadrži sve bitne sastojke budućeg ugovora tako da njenim prihvatanjem dolazi do zaključenja ugovora. već se pod ponudom podrazumijeva inicijativa koja ispunjava određene uslove. pa makar ispunjavala sve ostale uslove. dužan je odbiti ponudu na koju ne pristaje .Izričito i bez odlaganja. 4) Ponuda mora izražavati ozbiljnu namjeru ponudioca da sklopi ugovor određene sadržine (animus obligandi). ali i tada se ugovor može zaključiti samo sa određenim licem. u slučaju da ponuda bude prihvaćena. porudžbinu knjige označenu u katalogu ili oglasu). Medjutim. izjava volje neće imati značaj ponude.ugovora intuitu personae.Created by . Po pravilu. Ono se naziva ponudilac. a)Uslovi koje treba da zadovolji ponuda ZOO je definisao ponudu za zaključenje ugovora. Međutim. Ali. 5) Treba biti ispoštovana forma. ZOO propisuje: »pošiljalac poziva odgovara za štetu koju pretrpi ponudilac. 44 . U njoj moraju biti označeni svi bitni elementi i sastojci ugovora koji se želi zaključiti (essentialia negotii).I - 51. 3) Ponuda treba da ima određenu sadržinu. imati status jedne ugovorne strane. Ponuda za zaključenje ugovora Ponuda je predlog jedne strane drugoj da zaključe ugovor odredjene sadržine. Ukoliko propusti da to učini. ako zakon tako nalaže za datu vrstu ugovora. budući da je slanjem poziva ispoljio izvjestan stepen gotovosti da sklopi ugovor koju mu bude ponudjen. 2) Ponuda treba da je upućena drugoj strani.Ponudilac treba da je svjestan pravnih posledica koje proizilaze iz njegove izjave. ponuda se upućuje određenom licu i to je naročito bitno prilikom sklapanja ugovora zbog individualnih svojstava saugovarača. tako da svaka inicijativa za zaključenje ugovora nema karakter ponude. To lice se naziva ponuđeni. Od ponude treba razlikovati poziv da se ponuda uputi (invitacio offerendi).

Pošto je ponudjeni u mogućnosti da se o njoj odmah izjasni.I - 52. Mogućnost opozivanja ponude postoji u jednom slučaju – ako prije nego što ponudjeni prihvati bitno se promijene okolnosti na štetu ponudioca. tj. Razlikovanje ovih dveju situacija ne vrši se prema geografskom kriterijumu. Smatra se da je ponuđeni zaključio ugovor. već s obzirom na to da li se oni nalaze u neposrednoj ili posrednoj vezi. ugovor može biti sklopljen. To nameće potrebu razgraničenja ponude prisutnom od ponude odsutnom licu. s obzirom na prostornu udaljenost ponudioca i ponudjenog. kad je to saznanje ponudjenog posredno tj. sem ako iz okolnosti proizilazi da mu pripada izvjestan rok za razmišljanje. ako je izmedju izjave volje jedne i druge strane nužan izvjestan vremenski razmak.Created by . Dejstvo ponude u našem pravu Ponudom se stvara mogućnost za ponudjeno lice da zaključi ugovor koji mu je predložen. Posle toga. rok u kome ponudjeni ima pravo da razmisli i odgovori na učinjenu mu ponudu (deliberacioni rok) može odrediti sam ponudilac. treba da je prihvati odmah. ponudilac se ne može predomisliti i opozivanjem ponude spriječiti dejstvo zaključenog ugovora. Ako ponudjeni saznaje za ponudu neposredno od ponudioca i ako je u mogućnosti da se o njoj odmah izjasni riječ je o ponudi prisutnom licu. tj. A. Posle toga. Dejstvo ponude u anglosaksonskom pravu Ponudom se stvara mogućnost za ponudjeno lice da zaključi ugovor koji mu je predložen. Ona obavezuje ponudoca čim se ponudjeni blagovremeno prihvati. Stoga. pa bilo da je oročeno ili neoročeno. Pravni sistem većine evropskih zemalja (uključujući i naše pravo) stoje na stanovištu da ponuda sama po sebi obavezuje ponudioca. Ponudilac postaje vezan svojom ponudom čim ponudjeni sazna za nju. u pitanju je ponuda odsutnom licu. 45 . Ponudilac nije vezan za svoju ponudu do beskonačnosti jer bi ponudjeni imao mogućnost zlouporebe. ponudilac se ne može predomisliti i opozivanjem ponude spriječiti dejstvo zaključenog ugovora. Ponudilac je vezan ponudom samo u slučaju da mu ponuđeni da ili obeća izvjesnu protivnaknadu. Rok trajanja ponude. Pri tom je sasvim svejedno da li je ponuda oročena ili nije. 53. a)Ponuda prisutnom licu (inter praesentes) Ponuda prisutnom licu obavezuje ponudioca samo za kratko vrijeme. Ona obavezuje ponudoca čim se ponudjeni blagovremeno prihvati. ponudilac se ne može unaprijed odreći čak ni prava da ponudu ne opozove. a da ponudioc za to i ne zna. Štaviše. U anglosaksonskom pravu sama ponuda ne stvara obavezu i ponudilac je može opozvati sve dok je ponuđeni ne prihvati. čim je odgovor na ponudu ubacio u poštansko sanduće ponudioca ili ga predao pošti.

zavisi od okolnosti. Dužina tog vremena zavisi od međusobne udaljenosti ponudioca i ponuđenog ili od organizacije poštanske službe u mjestu jedne i druge strane. nakon proteka predvidjenog roka. Ponuda je prihvaćena kada ponudilac primi izjavu ponudjenog da prihvata ponudu..umjetnika. Prihvat ponude se može vremenski poklapati sa ponudom što je slučaj sa zaključenjem ugovora u prisustvu saugovarača. običaja ili prirode posla. ponuda ne nadživljuje ponudioca. 46 . U tom slučaju svaka strana ima istovremeno ulogu i ponudioca i ponudjenog.I b)Ponuda odsutnom licu Ponuda odsutnom licu obavezuje za jedan razuman rok. kada je ponudilac u samoj ponudi odredio da njegovi naslednici neće njome biti vezani) ili kada je riječ o činidbama koje imaju lični karakter (djelo majstora. Te dvije faze se najčešće razlikuju jedna od druge.Created by . ali i kada ponudjeni pošalje stvar ili prati cijenu itd. da je ovaj razmotri. o njoj odluči i da uredno poslat odgovor o prihvatanju stigne ponudiocu. Po ZOO-u ponuda ne gubi dejstvo ako je smrt ili nesposobnost jedne strane nastupila prije njenog prihvatanja. Po našem pravu ponudilac nije ovlašćen da opozove ponudu..) d)Povlačenje ponude Razlika se obično ne pravi (u pravnoj teoriji i zakonodavstvu) izmedju opoziva i povlačenja ponude. već obije sastavljaju njegov pismeni tekst i potom potpisima ispoljavaju svoju saglasnost. To je ono vrijeme koje je redovno potrebno da ponuda stigne ponudjenom. 54.Prihvatanje ponude (Akcept) Prihvat ponuda je jednostrana izjava volje ponudjenog. sem ako suprotno proizilazi iz namjere strana. Povlačenje je moguće samo prije nego što je vezanost otpočela (rok je kratak). budući da se u oba slučaja ponuda gasi. ZOO propisuje da se ona može povući samo pod uslovom da ponuđeni primi izjavu o povlačenju istovremeno sa izjavom o prihvatanju. naučnika. Prihvat ponude može biti učinjen izričito i prećutno tj. Ali je situacija drugačija kad jedna strana ne podnosi drugoj gotov predlog. konkludentnim radnjama. dok se povlačenjem sprečava da pravno dejstvo ponude nastupi. osim u slučaju promijenjenih okolnosti. c)Smrt ili gubitak poslovne sposobnosti jedne strane Dešava se da posle upućene ponude. koja je upucena ponudiocu i koja se u svim bitnim elementima poklapa sa sadrzinom ponude. nastupi smrt ili gubitak poslovne sposobnosti ponudioca ili ponudjenog. odnosno ne važi za naslednike ponudjenoga (npr. Što se smatra redovno potrebnim vremenom. Opozivanjem se okončava pravno dejstvo ponude koje je već nastupilo. Zaključenje ugovora prolazi kroz 2 faze: iznošenje ponude i prihvatanje. Samo izuzetno. ali može biti učinjen i kasnije tj. Prihvatanjem ponude ugovor se smatra zakljucenim. a prije nego što je ona prihvaćena ili odbijena.

U ovom slučaju razlikuju se momenat kad je učinjena ponuda. 2) Izjava o prihvatanju ponude treba da bude nedvosmislena. terija otposlanja. Prihvatanje se može opozvati ako ponudilac primi izjavu o opozivanju prije izjave o prihvatanju ili zajedno sa njom. momenad kad je ponuda prihvaćena i momenat kad je ponudilac saznao za prihvat ponude. čija je volja za zaključenje ugovora ozbiljna. ukoliko je ponudjeni u stalnoj poslovnoj vezi sa ponudiocem u pogledu odredjene robe. nastaje ugovor. Ukoliko je ponuda za zaključenje ugovora učinjena prisutnom licu koje ju je bez odlaganja prihvatilo.I Prihvat ponude može dati samo jedno lice koje je poslovno sposobno.Created by . a)Uslovi prihvatanja ponude Da bi prihvat ponude doveo do zaključenja ugovora mora da zadovolji sledeće uslove: 1) Prihvat ponude treba da potiče od ponudjenog lica ili od njegovog ovlašćenog zastupnika. Prihvat mora biti učinjen prije isteka roka odredjenog za odgovor na ponudu tj. postavlja se pitanje u kom momentu se smatra da je ugovor nastao. prije opoziva ponude. smatra se da je ponudu te robe prihvatio.da se iz nje pouzdano može utvrditi da ponuđeni pristaje na predloženi ugovor. tj. Prihvat ponude i potvrda o prijemu razlikuju se i od tzv. U zavisnosti od ovih momenata razlikuju se 5 teorija: teorija izjave (emisije). Prihvat ponude treba da se sadržinski poklapa sa ponudom. Ćutanje ponudjenog ne znači prihvatanje ponude i zato nema dejstva odredba u ponudi da će se ćutanje ponudjenog ili neko drugo njegovo propuštanje (npr. ako ne odbije ponudu u odredenom roku) smatrati kao prihvatanje. tj. ponudjena strana treba da se u svemu složi sa predlozima datim u ponudi. Prihvat ponude treba da potiče od ponudjenog lica i da je upućen ponudiocu. Dejstvo prihvata ponude sastoji se u nastanku ugovora. teorija prijema i teorija po kojoj je odlučujuća namjera stranaka. ukoliko je ponuda za zaključenje ugovora učinjena odsutnom licu. koje nije 47 . Od prihvata ponude treba razlikovati potvrdu o prijemu ponude kojom ponudjeno lice potvrdjuje da je ponudu primilo. stvarna i slobodna. Ako ponudjeni izjavi da prihvata ponudu i istovremeno predloži da se ona u nečemu izmjeni ili dopuni. ali se o njenom eventualnom prihvatanju izjašnjava naknadno. Medjutim. U tom slučaju se smatra da je ugovor zaključen sa cijenom koja predstavlja srednju vrijednost ove dvije ponude. ako je nije odmah ili u ostavljenom roku odbio. Ćutanje. Kad se izjava o prihvatanju ponude u svemu poklopi sa ponudom nastaje ugovor. teorija saznanja te informacije. Ako ponuda nije učinjena intuitu personae nju mogu prihvatiti i naslednici ponuđenog lica. To znači da se opoziv prihvata prihvata i ponuda mora učiniti sredstvom koje je brže od sredstva kojim je učinjen prihvat ponude. ukrštavanja ponude. smatra se da je ponudu odbio i da je sa svoje strane učinio drugu ponudu svom ranijem ponudiocu. Medjutim. Ukrštanje ponuda postoji kad jedna strana prodaje odredjenu stvar i nudi je po cijeni koja je manja od cijene koju je druga strana spremna da plati i sa svoje strane učini ponudu.

Vrijeme i mjesto zaključenja ugovora Ugovor se sastoji iz ponude i prihvatanja ponude. osim ako suprotno proizilazi iz namjere stranaka. Ponuda i prihvat ne gube dejstvo u slučaju smrti i nesposobnosti jedne strane koja je nastupila prije prihvatanja. napisao pismo ponudiocu).. Vrijeme sklapanja ugovora važno je zbog toga što se od tog časa računa rok u kome ugovor valja da se izvrši. ono ne smije biti propraćeno nekom rezervom. osim u slučaju kada ponudilac odmah ili najkasnije prvog narednog radnog dana po prijemu izjave ili prije prijema izjave. Medjutim. a sada ponudjeni. običaja. U kom je trenutku ponuda prihvaćena. Neblagovremeno prihvatanje ponude se smatra novom ponudom koju čini ponuđeni. a ponudilac je znao ili morao znati da je izjava otposlata blagovremeno. O vremenu zaključenja ugovora postoje različita stanovišta u zakonodavstvu i pravnoj praksi pojedinih zemalja. U drugim se zakašnjelo prihvatanje ponude smatra novom ponudom o čijem prihvatanju raniji ponudilac. 5) Ponuda treba da bude prihvaćena u odgovarajućoj formi. a i sposobnost ugovornika cijeni se prema tom trenutku. a nepodudarnost se naziva nesporazum. ako zakon tako nalaže. 55. tek treba da se izjasni. Pitanje trenutka zaključenja ugovora je znatno složenije izmedju odsutnih lica. za ugovor važe samo oni zakoni koju su bili na snazi kad je on sklopljen.Created by . ZOO – prihvatanje ponude izvršeno sa zadocnjenje smatra se kao nova ponuda od strane ponudjenog. Medjutim. U nekim pravnim sistemima ponudilac ima pravo da osnaži zakašnjeli prihvat i samo da izjavi ponudjenom da je ugovor zaključen.I praćeno konkludentnim radnjama. ne može imati važnost prihvatanja. ali one to nijesu. Otvoreni nesporazum je nesporazum kog su stranke svjesne. dok se 48 . 56. izvijesti ponudjenog da se zbog zakašnjenja ne smatra vezanim svojom ponudom. to nije teško utvrditi ako se ona upućuje prisutnom licu. a kod prikrivenog stranke misle da su im izjave podudarne. 4) Prihvatanje ponude treba da uslijedi blagovremeno. 3) Prihvatanje ponude treba da bude bezuslovno. a po isteku roka za prihvatanje ponude. već ga treba shvatiti kao znak nesaglašavanja sa ponudom.Zadocnjelo prihvatanje ponude Zadocnjelo prihvatanje ponude se različito tretira u raznim pravnim sistemima. ukoliko je izjava o prihvatanju ponude koja je učinjena blagovremeno stigla ponudiocu poslije isteka roka za prihvatanje.. Ovo drugo rešenje je usvojeno u našem pravu. ugovor je zaključen. Podudarnost izjava ponudioca i ponuđenog se naziva sporazum. Sem toga. Postoje dvije vrste nesporazuma: otvoreni i prikriveni. Njih objašnjavaju 4 teorije: 1) teorija izjave – ugovor se smatra sklopljenim onog trenutka kad je ponudjeni izjavio svoju volju da prihvata ponudu (npr.

tj. tj. relativnoj ništavosti tj. Ugovor je nastao onog časa kad je ta radnja preduzeta. ponudjeni mora dokazati da je ugovor poslao – što je za obično pismo gotovo nemoguće. 2) teorija otpravljanja (odašiljanja) – ugovor je zaključen u trenutku u kome je ponudjeni poslao ponudiocu pozitivan odgovor na ponudu (predao pismo u poštu ili ga ubacio u sanduče). pravna sankcija mana ili nedostatka saglasnosti volja sastoji se u tzv. Posledica. pretpostavlja se da je ponudilac doznao za prihvat ponude čim je odgovor primio (poklapa se praktično sa prethodnom teorijom). b) zabluda o ličnosti ugovornika (error in persona) – postoji kada jedan ugovornik ima pogrešnu predstavu ili o identitetu svog saugovarača ili o svojstvima ličnosti sa kojom zaključuje ugovor. izvršenjem odredjene radnje. Zabluda Zabluda se definiše kao kriva predstava o stvarnosti.Created by . Naravno. 4) teorija saznanja – ugovor je zaključen u trenutku u kome je ponudilac saznao da se ponudjeni saglasno sa ponudom (npr. po teriji prijema on dijeli rizik sa ponudjenim.I izjava o prihvatanju nalazi u vlasti ponudjenog tu je činjenicu teško dokazati. Rizik prenosa izjave snosi ponudilac. Postoji više vrsta zabluda: a) zabluda o prirodi ugovora (error in negotio) – postoji u slučaju kada jedna ugovoran strana misli da zaključuje jedan ugovor a druga misli da se radi o nekom drugom ugovoru (kupoprodaja-poklon). 5) teorija po kojoj je odlučujuća namjera stranaka. Nedostaci saglasnosti volja Nedostaci saglasnosti volja su: zabluda. Trenutak izjave ponudjenog danas se uzima kao trenutak zaključenja ugovora jedino u slučaju kada je on svoju volju izjavio posredno. Smatra se da je ugovor zaključen i u slučaju kad odgovor ne dobije. 57. svako od njih snosi rizik prenosa vlastite izjave volje. prinuda i prevara. 49 . netačna predstava o pravnim činjenicama koje su relevantne za punovažnost jednog ugovora. 58. 3) teorija prijema – ugovor je zaključen onog časa kad je ponudilac primio izjavu ponudjenog da prihvata ponudu (npr. pročitao pismo ili telegram). čim je pismo ponudjenog prispjelo u poštansko sanduče ponudioca – ZOO prihvata ovo stanovište. po kojoj ponudilac snosi rizik prenosa i ponude i prihvata. Ali pošto je saznanje te činjenice teško dokazati. kad je dobio pismo ili telegram). Mjesto zaključenja – po ZOO-u mjestom zaključenja ugovora smatra se mjesto u kome je ponudilac imao svoje sjedište odnosno prebivalište u trenutku kad je učinio ponudu (mjesto zaključenja važno je kod ugovora sa inostranim elementom). ili pod uticanjem prinude ili prevare. rušljivosti ugovora. Ugovor je sklopljen npr. Izjava volje koja ima karakter ponude ili prihvata ponude dovedena je u pitanje ukoliko je učinjena u zabludi. Za razliku od teorije odašiljanja.

kada se ponuda ili prihvat ponude saopštavaju telegramski. Svi ovi primjeri pokazuju da postoje ne samo različite vrste zabluda već da se one mogu stepenovati prema svom uticaju na punovažnost ugovora. strana koja se nalazila u zabludi ne može se pozivati na zabludu ukoliko je druga strana spremna da izvrši ugovor kao da zablude nije ni bilo. e) zabluda o pravu (error iuris) i zabluda o činjenicama (error facti) – su medjusobno povezane i njihova pojava vodi ništavosti ugovora. Osnovno dejstvo zablude sastoji se u mogućnosti lica koje se nalazilo u bitnoj zabludi da zahtijeva poništenje ugovora u roku od 1. o osnovu ili od predmetu obaveze. godine od dana saznanja za razlog rušljivosti ugovora (subjektivni rok) a u okviru objektivnog roka od 3 godine od zaključenja ugovora. Pri stvaranju netačne predstave o nekoj činjenici saugovornik nema nikakvog udjela jer bi se u suprotnom radilo o prevari. U slučaju poništenja ugovora zbog postojanja bitne zablude.Created by . ili zbog zablude o računskom podatku (broj pogrešno napisan). Zabluda zbog pogrešnog prenošenja volje jednog lica postoji u slučaju pogrešnog prenošenja ponude ili prihvata ponude kao npr. savjesna strana ima pravo da traži naknadu pretrpljene štete. da ugovorna strana da toga nije ne bi ni zaključila ugovor. a u stvari medju njima postoji nesporazum o prirodi ugovora. a u stvari se radi o sasvim drugoj stvari li je u zabludi u pogledu materijala od kojeg je stvar sačinjena. d) zabluda o motivu (error in motivo) – postoji kada je za jednu ugovornu stranu neka činjenica bila i odlučujući motiv za zaključenje ugovora. kada strane vjeruju da su saglasne. Medjutim. osim bitne zablude. To su one zablude čije postojanje isključuje saglasnost volja ugovornih strana. i to nez obzira što strana koja je bila u zabludi nije kriva za svoju zabludu. Zablude prepreke čine ugovor nepostojećim. Zakon posebnu pažnju posvećuje nesporazumu stranaka. Dakle. Naime. Zato se u pravu ne uzimaju u obzir sve već samo tzv. na lice sa kojim se zaključuje ugovor ako se ugovor zaključuje s obzirom na to lice kao i na okolnosti koje se prema običajima u prometu ili po nameri stranaka smatraju odlučnim za zaključenje ugovora tj. Strana koja je u zabludi može da traži poništenje ugovora zbog bitne zablude. ugovor ne nastaje. Saugovarač stranke koja je u zabludi može da traži od nje da se izjasni u odredjenom roku koji ne može biti kraći od 30 dana da li ostaje pri ugovoru 50 . zablude prepreke (ona je uvijek suštinska zabluda jer uzrokuje nepostojanje ugovora). a zbog greške službenika telegram ima suprotnu sadržinu od stvarne volje ugovornika (npr. kada napiše umjesto sa vašom ponudom sam saglasan – sa vašom ponudom nisam saglasan). Zabluda lica preko koga je strana izjavila svoju volju smatra se isto kao i zabluda u vlastitom izjavljivanju volje. postoje i tzv.I c) zabluda o predmetu ugovora (error in corpore) – i zabluda o supstanci znače da je jedno lice u zabludi jer je pogrešno držalo da je predmet ugovora jedna stvar. bitne zablude. a ona se pokaže kao netačna i pogrešna. za razliku od bitnih zabluda koje ugovor čine rušljivim. U slučaju poništenja ugovora zbog postojanja bitne zablude. Takve su zabluda o predmetu. savjesna strana ima pravo da traži naknadu pretrpljene štete. osim ako pri zaključenju ugovora nije postupala sa pažnjom koja se u prometu zahtijeva. kauzi i prirodi ugovora. Do greške u prenošenju volje jednog lica može doći i u slučaju štamparske greške. ZOO predvidja da je zabluda bitna ako se odnosi na svojstvo predmeta.

odnosno u roku od 3 godine (objektivni rok). godine od dana saznanja za prevaru (subjektivni rok). prinuda može biti fizička.Prevara Prevara se definiše kao namjerno preduzimanje radnji od strane jednog lica sa ciljem da izazove ili da održi već stvorenu zabludu kod druge ugovorne strane. bez obzira na to da li je druga strana u vrijeme zaključenja ugovora znala ili je morala znati za prevaru. ne bi ni zaključila ugovor. Prevara od strane trećeg lica: ZOO predvidja da ukoliko je prevaru učinilo treće lice. Prevara može biti rezultat kako aktivnog tako i pasivnog ponašanja jednog subjekta. ugovor se smatra poništenim. ali se u teoriji prijetnja shvata kao dio šireg pojma – pojma prinude. Jedna ugovorna strana može biti izložena fizičkoj sili tj. izazvana zabluda – kvalifikovana zabluda. 60. Strana koja dovodi ili održava u zabludi svog saugovarača mora o tome da ima svijest i volju. prevara je uvijek uzrok za rušljivost ugovora. kada ugovorna strana preduzme odredjene radnje i postupke koji će zaista dovesti do formiranja ili održavanja zablude kod druge ugovorne strane. 59. U ovom slučaju ne da postoji mana volje već ne postoji volja za zaključenje ugovora. Ukoliko se pozvana strana ne izjasni u ostavljenom roku ili da negativan odgovor. dakle. Dakle. ali i psihička (moralna) i tada govorimo o prijetnji. Prevara je razlog rušljivosti ugovora. ili kad vidi da je druga ugovorna strana u zabluda da tu zabludu održi. zato što se radi o prevari koju je skrivila druga ugovorna strana. Prevara je. 51 . Za razliku od zablude. Prinuda i prijetnja Prijetnja se definiše kao nedozvoljeni akt jednog lica kojim se drugo lice prisiljava da izrazi svoju volju u odredjenom pravcu. Prevareno lice može da traži poništenje ugovora i to u roku od 1. prinudi u momentu zaključenja ugovora.I ili ne. prevara utiče na ugovor ukoliko je druga ugovorna strana u vrijeme zaključenja ugovora znala ili morala znati za prevaru. Jedno lice pristaje da zaključi ugovor pod uticajem fizičke prinude. U praksi je češća psihička prinuda (prijetnja). Sem poništenja ugovora može i naknada štete. Medjutim. Nije svaka prevara uzrok ništavosti ugovora već samo ona čiji je uticaj na volju jedne ugovorne strane bio takav da ona. Prijetnja se izjednačava sa pojmom psihičke ili moralne prinude. da nije bilo prevare. Prinuda može biti fizička i psihička. Prevara je uzrok za rušljivost ugovora i to ne samo u slučaju bitne zablude već uvijek kada je jedna ugovorna strana dovedena u zabludu. izmedju prevare sa jedne strane i izjave volje sa druge strane mora da postoji uzročna veza. ZOO govori o prijetnji kao jednoj od manja volje. Da bi bila relevantna. Prevara u sebi objedinjava 2 elementa: namjeru jedne ugovorne strane da drugu stranu dovede u zabludu. Prevara je dovodjenje u zabludu jednog ugovarača angažovanjem druge ugovorne strane. kad je u pitanju ugovor bez naknade on se može poništiti i kad je prevaru učinilo treće lice. prevara mora biti takva da bez nje subjekt ne bi ni zaključio ugovor.Created by . Dakle.

52 . njegovoj imovini ili bliskim licima. Fizička prinuda kao rezultat ima potpuno odsustvo volje jednog lica. da je prinuda odlučujuće djelovala na zaključenje ugovora 2. Radi se o ništavom ugovoru jer osnov praktično i ne postoji. Ugovori zaključeni tako da je na jednu ugovornu stranu djelovala psihička prinuda tj. Da bi postojala prinuda potrebno je da su ispunjena 3 uslova: 1. U prvom slučaju se radi o fiktivnom. već i od trećih lica i to bez obzira da li je saugovarač to znao ili ne. su rušivi. Strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožava tijelo ili dobro ugovorne strane ili trećeg lica. Rok za podnošenje tužbe za poništenje ugovora koji je jedno lice zaključilo pod prijetnjom iznosi 1 godinu od prestanka prijetnje tj. prikrivajući na taj način pravi cilj ugovora – cilj koji stvarno žele postići. Ako je ugovorna strana ili neko treće nedopuštenom prijetnjom izazvao opravdani strah kod druge ugovorne strane tako da je ona zbog toga zaključila ugovor. Ugovori sa fiktivnom osnovom i simulovani ugovori Osnov ugovora može biti prividan-neistinit.I Prijetnja je izazivanje straha kod saugovarača od buduće opasnosti koja će se desiti ili njemu samom. Ima pravo na naknadu štete. Važiće disimulovani ugovor ako ispunjava opšte uslove za važenje ugovora. Ugovor sa fiktivnom osnovom: – fiktivni osnov čini ugovore ništavim jer stranke nisu ni htjele njegovo dejstvo. Prinudan ugovor se ne može isticati prema trećem savjesnom licu. a u drugom o simulovanom ugovoru. postoje dva ugovora: simulovani i disimulovani – koji su stranke htjele ali su ga skrivale. Prijetnja i prinuda su pravno relevantne ne samo ukoliko potiču od saugovarača. 61. druga strana može tražiti da se ugovor poništi. Prividan osnov postoji ili kada stranke prikazuju odredjeni pravni cilj koji žele navodno postići ali one i nemaju namjeru da se obavezuju. ili ako prikazuju jedan cilj ugovora. ucjene (subjektivni rok). stranke imaju drugi pravni cilj od onog koji je naveden. prijetnja. Dakle. Smatra se da je ugovornik na koga je djelovala fizička prinuda da zaključi ugovor bio samo objekt a ne subjekt. da je prinuda nedopušteni akt. Objektivni je 3 godine i računa se od momenta zaključenja ugovora. Takvi ugovori su apsolutno ništavi. da je prinuda bila ozbiljna 3. Lice mora dokazati postojanje prijetnje. Ovdje se radi o težnji stranaka da se izigra neki imperativni propis ili izbjegne neka nepovoljna situacija ali takva situacija koja je u skladu sa propisom (da se izbjegne plaćanje poreza).Created by . Simulovani ugovor: – je takav ugovor gdje stranke prikazuju javnosti da su zaključile sasvim drugi ugovor (zaključile ogovor o kupoprodaju a prikazju to kao ugovor o poklonu ili posluzi).

b)Kontrola sadržine opštih uslova poslovanja Opšti uslovi poslovanja podvrgavaju se državnoj kontroli. Bitno obilježje athezionih ugovora jeste to što je njihove klauzule unaprijed odredila jedna strana. već o dijelu ugovora. Prilikom sprovođenja kontrole sud se rukovodi načelom savjesnosti i poštenja. Formularni ugovori se često izjednačavaju sa athezionim ugovorima ili ugovorima po pristupu. To su apstraktna pravila za sve buduće pojedinačne ugovore. U tom slučaju se ne radi o zasebnom sporazumu. a)Osnova važenja opštih uslova poslovanja Pošto opšti uslovi poslovanja sadrže generalna pravila za buduće slučajevve. Ona može jedino u cjelosti da prihvati ugovor ili da ga u cjelosti odbije. Međutim.Created by . Kontrola se sprovodi na tri načina: 1) Donošenjem zakonskih propisa koji određuju granice slobode sastavljača opštih uslova poslovanja 2) Nalaganjem obaveze sastavljačima da ih prije upotrebe podnesu na saglasnost nadležnom upravnom organu 3) Davanjem ovlašćenja sudovima da naknadno provjeravaju jesu li opšti uslovi poslovanja nepravično regulisali prava i obaveze ugovornika na štetu druge strane. Takav sporazum predstavlja pojedinačan ugovor koji se naziva formularni ili tipski ugovor. 53 . strane su bar u načelu slobodne da izmjene klauzule opštih uslova poslovanja i da ih prilagode svojim potrebama. tako da druga strana nije u stanju da u predloženim uslovima bilo šta mijenja. Kod formularnih ugovora.opštih uslova poslovanja. Opšti uslovi poslovanja Klasičan način sklapanja ugovora podrazumijeva pogađanje ugovornika o njegovoj sadržini.I - POSEBNI NAČINI SKLAPANJA UGOVORA 62. Opšte uslove poslovanja čini spisak tipičnih ili standardizovanih ugovornih klauzula koje se sastavljaju unaprijed. pojavili su se ugovori koji se sklapaju na temelju tzv. Odredbe opštih uslova poslovanja postaju sadržina konkretnog ugovora na osnovu okvirnog ili pojedinačnog sporazum aizmeđu ugovornika. kako bi se zaštitila druga. sa stanovišta njihovih sastavljača oni imaju istu ulogu kao zakon. Umjesto ugovora koji imaju svoja individualna obilježja. međutim. Ta strana treba da se potčini opštim uslovima poslovanja.da zaključi sporazum o njihovom važenju. Cilj ove kontrole je da suzbije mogućnost slobode ugovaranja od strane sastavljača opštih uslova. Oni ne predstavljaju neki naročit tip ugovora. naročit je jedino način na koji se on zaključuje. njima nedostaje normativno važenje.tj. koja se mora pouzdano utvrditi. koje stiču samo voljom i druge strane ugovornice. slabija strana. takvog pogađanja sve manje ima i koriste se drugačiji načini ugovaranja. Danas.

uz naknadu. Riječ je prije svega o uslugama javnog prevoza i o parkiranju motornih vozila na javnim parkiralištima. tj. Samo faktičko korišćenje usluge dovodi do odgovarajućeg ugovornog odnosa između određenih lica.Created by . Iz njih jedino mogu nastati vanugovorna potraživanja koja se tiču nadoknade štete. sem kad je zakonom drugačije odredjeno. strane ugovornice nemaju slobodu da izaberu formu u kojoj će ugovor sklopiti. ima jedino volju da se prevozi. Ona je tijesno povezana sa sadržinom ugovora. U zavisnosti od toga. Danas su ugovori u načelu neformalni. FORMA UGOVORA 64. U nekim slučajevima ugovornici su potpuno slobodni u izboru sredstava izražavanja svoje volje. U trenutku kad donosi odluku da uđe u autobus. pismena forma. jer onaj ko se tako ponaša potvrđuje svojim činom vlastitu latentnu volju da ugovor zaključi. nego ga moraju sklopitit u tačno odredjenoj formi – riječ je o formalnom ugovoru. forma je zakonska ili ugovorna. Za mnoge ugovore zahtijeva se odredjena. mogu izabrati prostija ili složenija stredstva što zavisi od njihovog nahodjenja. Forma navodi ugovornike da temeljnije razmisle o obavezama koje 54 . po pravilu. Može čak biti i u zabludi o visini prevozne cijene. Na pridržavanje te forme može ih obavezati zakon ili njihov prethodni sporazum. jer čini oblik njenog ispoljavanja. Pošto svaki ugovora ima svoju sadržinu. Usluge može koristiti svaki građanin i to bez prethodne izjave volje. mora imati i formu kao manifestaciju sadržine. čine odnosi između vršilaca i korisnika masovnih komunalnih usluga. on. Forma ugovora (pojam i svrha) Ugovor kao pravni akt pretpostavlja saglasnost izjavljenih volja odredjenih lica. Faktički ugovorni odnosi Pravilo je da faktička stanja ne stvaraju prava i obaveze. Oni su u mogućnosti da ugovor zaključe u bilo kojoj formi. Jer takvo ponašanje ima tipično značenje. U pravnotehničkom smislu takvi ugovori se nazivaju neformalni. Način na koji strane ugovornice izjavljuju svoju volju da zasnuju ugovorni odnos naziva se forma ugovora. olakšava dokazivanje.I - 63. a nije pri tom mislio da prethodno zaključi ugovor o prevozu i da se obaveže na plaćanje nadoknade prema tarifi. Forma čini ugovore jasnijim i preciznijim. Ako pak. odnosno zaključio ugovor o prevozu. Uprkos tome putnik ne može odbiti da plati punu cijenu. Glavno područje na kome učenje o faktičkom ugovornom odnosu nalazi svoju primjenu. Npr: putnik kao korisnik usluge prosto uskače u autobus prije nego je kupio voznu kartu. ne samo činjenice da je ugovor zaključen. Volja se može izjaviti u svakom obliku koji je pogodan da je učini razumljivom i nedvosmislenom. nego i sadržine ugovora.potraživanja zbog neosnovanog obogaćenja i sl.

a pismeni kome nedostaje ovjera od suda može biti konvalidiran: ako je ispunjen u cjelosti. Ugovor o otudjenju nepokretnosti – mora biti sklopljen u pismenom obliku. nego procesnu sankciju ugovora kome nedostaje dokazna forma nije moguće pred sudom dokazivati svjedocima. Strane ugovornice nemaju dužnost da ispune ono što su obećale jedna drugoj. svojeručni potpis isprave. tada postupa protivno načelu savjesnoti i poštenja. razlikujemo 2 vrste: konstitutivna (ad solemnilatem) i dokazna (ad probationem). Ono je. Zbog takvog postupanja biće odgovorna drugoj strani zbog culpa in contrahendo. pismeni tekst ugovora 2. formalno ništav ugovor ne stiče pravnu važnost ni kad se činidba koja je njime obećana ispuni. ukoliko iz cilja kojom je odredjena ne proizilazi šta drugo. osim ako iz cilja zbog koga je forma propisana očigledno ne proizilazi nešto drugo.I preuzimaju i predupredjuje tako njihovu lakomislenost. Usmeno sklopljen ugovor nije moguće konvalidirati. nekad i ovjera od suda. a potpisi strana ugovornica treba da budu ovjereni od strane suda. Konstitutivna i dokazna forma Forma ugovora nema uvijek isti pravni značaj. Njeno nepoštovanje ne povlači materijalnu nevažnost ugovora. No. naime. 66. Budući da ne postoji tužba kojom bi se iznudilo zaključenje ugovora u naloženoj formi. Dokazna – ima manji procesnopravni značaj. Po ZOO-u važi pretpostavka da je forma konstitutivna. 65. vodila pregovore bez namjere da ugovor zaključi. dok druga misli da je neformalan. Ugovor koji nije sklopljen u propisanoj konstitutivnoj formi jeste ništav. ili ako je plaćen porez na promet. Može imati za cilj da državne organe ili nekog drugog obavijesti o nastanku ugovornog obligacionog odnosa. ništavost je jedino sredstvo kojim se osigurava poštovanje prinudnih propisa o formi. pa je dužno da drugoj strani naknadi štetu koja se sastoji od negativnog ugovornog interesa. Dešava se da samo jedna strana zna da je za ugovor potrebna izvjesna forma.Pismena forma ugovora pismena forma ugovora iziskuje 2 uslova: 1. Načelno. Konstitutivna je ona forma koja uslovljava nastanak punovažnog ugovora. Ukoliko ona kasnije odbije da ispuni ono što je obećala obrazlažući to ništavošću ugovora zbog odsustva forme. S obzirom na to. 55 . Po ZOO – ugovor koji je ništav zato što nije zaključen u pismenoj zakonskoj formi može naknadno da bude osnažen ako obije strane u cjelosti ili u pretežnom dijelu dobrovoljno ispune ono što su njime jedna drugoj obećale. ili ako je nepokretnost stečena u granicama zakona.Created by . može joj prigovoriti da je skrivila ništavost ugovora. ili ako nije povrijedjeno pravo preče kupovine ili drugi društveni interes. Ako ona koja zna da je ugovor formalan ne obavijesti o tome drugu stranu nego je lukavo navede da ugovor sklope u nepropisanoj formi. biva da zakonodavac i drugačije odredi. za koji su oni iz bilo kog razloga zainteresovani. U odsustvu te forme ugovor je ništav. ako iz cilja propisa koji nju odredjuje ne proizilazi šta drugo.

To biva u slučaju kad se iz njega može zaključiti da je formalno važeći dio samo prividan pravni posao ili da ga ugovornici bez usmenog sporazuma nisu htjeli. Usmeni sporazum koji ne važi može da upropasti i onaj formalan važeći dio. Ono ima za cilj utvrdjivanje zajedničke namjere ugovornih strana. Potpis ide ispod teksta. Tačno je to da potpis znači usaglašavanje sa sadržinom ugovora i da tek nakon njega ugovor počinje da proizvodi pravna dejstva. može se desiti da izostane potpis. ne u sredini i mora biti svojeručni. Ugovorne strane mogu da predvide da će u slučaju nesaglasnosti u pogledu smisla i domašaja ugovornih odredaba. Medjutim. To je najčešće neko stručno i nepristrasno lice čije znanje. ali ako je saglasnost među stranama vidljiva i neosporna. nema saglasnosti stranaka po pitanju smisla pojednih odredaba ugovora pojavljuje se potreba za tumačenjem ugovora. TUMAČENJE UGOVORA 67. Zahtjev pismene forme je ispunjen ako strane izmijenjaju pisma ili se sporazumiju teleprinterom ili drugim sredstvom koje omogućava da se utvrde sadržina i davalac izjave. Vansudsko tumačnje pravno ne obavezuje. i ugovorna strana koja je nezadovoljna tumačenjem može da se obrati sudu i traži da on izvrši tumačenje.I Tekst ugovora može biti napisan rukom ili mašinom. Pravilo je da se ugovor primjenjuje onako kako glasi. a ugovorom nije drugačije odredjeno. koja čine i ugovor. u slučaju kad su strane predvidele da tumačenje ugovora izvrši treće lice.međutim potrebno je da se nalazi na jedinstvenom pismenom dokumentu. profesionalni i lični autoritet ulivaju povjerenje ugovornim stranama. ZOO poznaje dvije vrste tumačenja ugovora: sudsko i vansudsko. Sudsko vrši sud na zahtjev stranaka. Potpisom pismene izjave ugovornica potvrdjuju da je u tekstu sadržine njihova volja. nedostatak potpisa ne može biti uzrok nevažnosti ugovora.Created by . Pojam i vrste tumačenja Odredbe ugovora treba da budu jasne i nedvosmislene. Zakonska pretpostavka po kojoj je mjerodavan pismeni tekst nije neoboriva. strane ne mogu pokrenuti spor pred sudom ili drugim nadležnim organom dok prethodno ne pribave tumačenje ugovora. Zahtjevu pismene forme ugovora udovoljeno je i kada se ponuda i prihvatanje ponude nalaze na 2 odvojena i različita pismena. Ukoliko. osim ukoliko treće lice ne odbije da da tumačenje 56 . neko treći tumačiti ugovor. medjutim.

Zbog nesavršenosti jezika. a pouzdano se ne zna koje su značenje imale strane u vidu. 2) Tumač mora uvijek polaziti od pretpostavke da u ugovoru nema proitvrječnosti i da u njemu nije ništa suvišno kazano.Created by . globalno. Pomoćni karakter imaju pravila objektivnog tumačenja koja se primjenjuju u slučaju kad pravila subjektivnog tumačenja ne dovode do rezultata. mjerodavno se smatra uže značenje. funkcionalno tumačenje. Kod ugovora bez naknade odredbe se tumače u smislu koji je manje težak za dužnika. Ne treba uzimati da nejasne i dvosmislene odredbe nemaju nikakvo dejstvo. sistematsko. jezičko ili doslovno tumačenje. treba uzeti u obzir sve ono što su stranke rekle ili učinile prije i posle zaključenja ugovora. Subjektivno treba da dovede do utvrdjivanja zajedničke namjere ugovornih stranaka. subjektivnog ponašanja. Funkcionalno tumačenje znači da se izrazi i riječi upotrebljene u ugovoru tretiraju na način i u značenju koje je najprihvatljivije za prirodu sadržine ugovora – tumačenje u skladu sa kauzom. ili kad je na drugi način bio pripremljen i predložen od jedne strane ugovornice. a to su: 1) Pri tumačenju valja stalno imati u vidu cjelinu ugovora i zato pojedine njegove odredbe treba dovesti u medjusobnu logičku vezu. a u korist strane koja je ugovoru pristupila. To su: interpretacija u skladu sa načelom bona fides. Tumačenje tipskih ili formularnih ugovora – s obzirom da se radi o ugovorima koje formuliše jedna ugovorna strana pravilo je da se nejasne odredbe tumače na štetu strane koja je formulisala ugovor.I - a)Kriterijumi tumačenja Postoje dvije vrste tumačenja ugovora: subjektivno i objektivno. a ne nikako izolovano. nego im valja naći pravi smisao. Kriterijum objektivnog tumačenja polazi od povjerenja koji zahtijeva da se svaki ugovor tumači onako kako bi izjavu volje u datim okolnostima pojmili razumni ljudi. Znači da tumač treba da uzme u obzir ukupno ponašanje ugovornih strana. njegove nejasne 57 . U istraživanju te zajedničke namjere pravna nauka je formulisala a zakonodavstvo oblikovalo pravila tzv. To znači da se odredba koja je nejasna tumači kao dio ugovora. b)Posebna pravila tumačenja Za tumačenje ugovora važe izvjesna pravila. kao i zbog nedovoljne preciznosti ugovornih strana može se pojaviti problem značenja pojedinih riječi u tekstu ugovora. tumačenje ugovora pretpostavlja i vrijednovanje ukupnog ponašanja ugovornih strana. Ovaj vid tumačenja treba da dovede do razumjevanja teksta ugovora. Sistematsko tumačenje znači da se pojedine odredbe ugovora tumače u kontekstu svih odredaba ugovora. 3) Ako se odredbe ugovora sastoje iz riječi koje mogu imati uže i šire značenje. a u slučaju teretnih ugovora u smislu kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnog davanja. Centralno mjesto medju instrumentima subjektivnog tumačenja pripada jezičkom tumačenju. 4) U slučaju kad je ugovor zaključen prema unapred odštampanom sadržaju. Medjutim.

b) Volja je determinisana samo ekonomskim momentom koji ostaju van ugovora. već o tumačenju smislene sadržine ugovora. Ugovor je tako i nastao u praksi kao neophodno pravno sredstvo koje omogućava i unapredjuje ekonomski promet pružajući mu pravne okvire i na taj način pravnu zaštitu.Osobine ugovora Obligacioni ugovori bez obzira o kojoj se vrsti radi imaju izvjesne opšte karakterne osobine. zajma. a u teretnom ugovoru u smislu kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih davanja. Dolazi do izražaja princip slobode ugovaranja. To su zakonske obligacije ili neke druge 58 . Ne radi se o tumačenju pojedinih odredaba.Created by . Jedino što ne smije biti protivpravna. ugovor se neće smatrati nevažećim u slučaju kad su ga ugovornici pogrešno okvalifikovali. Takva su pravila o računanju rokova.I odredbe valja tumačiti u korist druge strane.putem dopunjujućeg ili kvalifikovanog tumačenja ugovora. Sadržina ugovora nije impretivno regulisana. VRSTE UGOVORA 69. takvi ugovori tumače se na štetu njihovih sastavljača. One doprinose da se ugovor kao pravno sredstvo razlikuje od drugih pravnih sredstava u oblasti prava.ako se praznina ne može popuniti na taj način. to mora učiniti sud. Osobenosti opšteg karaktera su sledeće: a) ravnopravnost ugovornih strana b) volja je determinisana samo ekonomskim momentom c) administrativne obaveze ne utiču na karakter ugovora d) sankcija za neizvršenje ugovora je isključivo imovinske prirode a) Pravna jednakost i ravnopravnost ugovornih strana je potpuna. a u nekim slučajevima su mjerodavna pravila tumačenja koja je propisao zakon. Međutim. Dopunjujuće tumačenje ugovora Dešava se da strane ugovornice neko sporno pitanje nijesu ugovorom uopšte regulisale i u ugovoru se javlja praznina koju bi trebalo popuniti. 5) Nejasne odredbe u dobročinim ugovorima treba tumačiti u smislu koji je povoljniji za dužnika. 7) Za pravnu kvalifikaciju ugovora (kao prodaje. zakupa) nisu mjerodavne riječi koje su strane upotrijebile. 6) Za tumačenje neodredjenih izraza ukoliko je nemoguće utvrditi koji su im značaj ugovornici pridavali. To popunjavanje čestvo vrši zakonodavac propisujući dispozitivna pravila za nebitne elemente ugovora. Tim prije. nego njihova stvarna namjera. 68. c) Izvjesne administrativne obaveze ugovornih strana ostaju van ugovora i nemaju neposredno dejstvo na karakter ugovora.

ukoliko nisu zabranjeni zakonom. standardni i formularni 69. Ona se može ostvariti samo preko suda. čiji su naziv i sadržina zakonom odredivi. Neimenovani ugovori se mogu zaključivati. a ne bilo kojim putem nekih drugih mjera prinude. Neimenovani su oni koji nisu posebno zakonom regulisani niti ih zakonodavac imenuje jer su u pravnom prometu rijetki i na koje se primjenjuju opšta pravila ugovornog prava. d) Za neizvršenje ugovornih obaveza ugovorne strane mogu ostvariti samo imovinsku sankciju.Formalni i neformalni Podjela ugovora prema odnosu prava i obaveza: . Podjela ugovora prema zakonskom regulisanju: Imenovani i neimenovani Podjela ugovora s obzirom na formu: . Oni su detaljno regulisani od strane zakonodavca.I administrativne obaveze.Created by . koje terete plodouživaoce ili sopstvenike. Sadržinu 59 .Jednostrani i dvostrani Teretni i dobročini Komutativni i aleatorni Sa trenutnim i trajnim izvršenjem Jednostavni i mješoviti Ugovori sa sporazumno određenom sadržinom i ugovori po pristupu Kolektivni i individualni Generalni. U zavisnosti od toga da li su ili nisu regulisani zakonom ugovori se dijele na imenovane i neimenovane.Jednostrano i dvostrano obavezujući . nezavisno od toga da li se zaključuje ugovor ili su u vezi sa ugovorom. posebni i okvirni Samostalni i akcesorni Intuitu personae i bez svojstva ličnosti Predugovor i glavni ugovor Kauzalni i apstraktni Formalni. realni i konsesualni Tipski. najčešće poreske. Imenovani su oni koji su zbog svog značaja i učestale primjene predvidjeni i regulisani zakonom tj. Imenovani i neimenovani Jedan od kriterijuma podjele ugovora jeste kriterijum zakonskog regulisanja ugovora.

Kod formalnih ugovora forma je bitan uslov za zaključenje ugovora. ovlašćuje drugog učesnika. tzv.Created by . Neformalni su ugovori za čije zaključenje jed dovoljna prosta saglasnost volja ugovornih strana.konsesualni. Dvostrano formalni – potrebno je da obije ugovorne strane ispune odredjenu formu. Međutim imenovani ugovori s obzirom da su zakonom detaljno regulisani pružaju strankama povoljniji položaj. Ugovornici imaju strogo podijeljene uloge. svečana i realna. pisana. Pravi obostrano obavezujući (contractus 60 . Formalni ugovori su ugovori za čije zaključenje zakon ili same stranke zahtijevaju ispunjenje odredjene forme. Jednostrano formalni – dovoljno je da samo jedna strana manifestuje svoju volju u odredjenoj formi (ugovor o jemstvu. što znači da se svaki od ugovarača istovremeno pojavljuje i u ulozi povjerioca i u ulozi dužnika. Forma ima 2 funkcije: dokaznu i zaštitnu (štite se interesi stranki i javni interesi) 71. Forma može biti ugovorna i zakonska. pružaju strankama povoljniji položaj.imenovane ugovore samo konstatuje faktičko stanje. Dvostrano obavezujući (sinalgmatični) ugovori su ugovori čijim zaključenjem za ugovorne strane nastaju uzajamna prava i obaveze. Imenovani ugovori s obzirom da su zakonom detaljno regulisani. obavezuje jednog. jedan je samo dužnik. drugi samo povjerilac. Ako se u konkretnom slučaju radi o formalnom ugovoru nepoštovanje predvidjene forme čini ugovor ništavim. Stranke uživaju u osnovi jednaku sudsku zaštitu bez obzira da li se radi o imenovanim ili neimenovanim ugovorima. Kao pravni posao ugovor je uvijek dvostran. Formalni ugovori mogu biti jednostrano formalni ili dvostrano formalni.Naime. jer ne moraju da se bave detaljima.Obligacioni odnos koji nastaje iz ovog ugovora ima prost izgled. jer obavezuje jemca samo ako je izjavu o jemčenju dao pismeno). Praksa pokazuje da neimenovani ugovori nastaju kao proizvod potreba stranaka u pravnom prometu i da se zatim transformisu u imenovane jer zakonodavac. jer su za njegov nastanak potrebne izjave dveju volja. unoseći ih među ostale . U okviru obostrano obavezujućih ugovora pravna teorija dijeli ove ugovore na prave i neprave obostrano obavezujuće ugovore. Formalni i neformalni Jedan od kriterijuma podjele ugovora je kriterijum uslova potrebnih za nastanak jednog ugovora.I neimenovanih ugovora odredjuju stranke svojom voljom i u skladu sa opštim pravilima ugovornog prava. Jednostrano i dvostrano obavezujući Ova podjela je izvršena prema odnosu prava i obaveza ugovornih strana. Prema ovom kriterijumu ugovori se dijele na formalne i neformalne. 70. kad je jedan ugovor zakonom regulisan strankama je olakšano zaključenje ugovora. Jednostrano obavezujući (jednostrani) su ugovori čijim zaključenjem nastaje jedna ili više obaveza ali samo za jednu ugovornu stranu.

Teretni i dobročini Podjela na teretne i dobročine ugovore izvršeno je prema tome da li se za korist koju jedna ugovorna strana dobija od druge daje naknada ili ne. Dvostrani pravni poslovi (ugovori) su saglasne izjave volje dviju ili više strana radi postizanja nekog pravnog dejstva. obični ili nesavršeni obostrano obavezujući ugovori (contractus bilateralis inaequalis) razlikuju se od pravih po motivaciji odnosa u kome stoje međusobna prava i obaveze ugovornika. odricanje od prava koja pripadaju. Nijesu motivisani željom za međusobnom činidbi. Dobročini ugovori su oni kod kojih strana ne daje naknadu za ono što je dobila od druge strane (ugovor o poklonu. Teretni je ugovor kod koga jedna strana daje naknadu za korist koju na osnovu ugovora dobija od druge strane (ugovor o kupoprodaji. Nepravi. Dok poslovi koji se sastoje od izjave volje samo jednog subjekta mogu biti samo jednostrani. Ovim pravnim poslovima mogu se stvarati obaveze za sebe.već nekim drugim težnjama. a nazivaju se još i uzajamni ugovori. Kada se tumače dvostranoobavezni ugovori pravilo je da se traži zajednička namjera ugovornih strana. U ove poslove se ubrajaju svi ugovori uključujući i poklon jer u njegovom zaključenju učestvuje s jedne strane poklonodavac a sa druge poklonoprimac. Jednostrani i dvostrani Jednostrani pravni posao je posao koji se sastoji od izjave volje jednog lica odnosno jedne strane. derelikcija. raspolagati svojim pravom. stvarati prava za treća lica ali se ovima nemogu nametati obaveze. 73. To su ugovori kojima se vrši uzajamna razmjena činidbi. zakupu). kao što je na pr. kombinujući se. javna obećanja nagrade. zajmu).I bilateralis aequalis).ugovor o poklonu. izdavanje hartija od vrijednosti i dr.Created by . Raskid ugovora zbog neispunjenja moguć je samo kod dvostranoobavezujućih ugovora u samo je kod njih moguće istaći prigovor neispunjenja. otkaz ugovora i izjava o raskidu ugovora zbog neizvršenja. Ovi ugovori se još nazivaju i ugovoru iz naknadu ili onerozni ugovori. U ove poslove spadaju: testament. Oni se zaključuju isključivo u interesu 61 . ostavi. Jednostranoobavezni se tumače tako da predstavljaju što manji teret za lice koje ima odredjenu obavezu. 72.a li su kasnije postali dvostrano obavezni. Ona se obavlja po principu do ut des. U neprave ugovore se svrstavaju i oni koji su u trenutku nastanka bili jednostrano obavezujući. To je slučaj kod ostave kada ostavoprimac ima troškova oko održavanja stvari. mogu biti ili jednostrani (više lica javno obeća određenu nagradu) ili dvostrani ili višestrani. Pitanje rizika slučajne propasti stvari i prekomjernog oštećenja se postavlja samo kod dvostranoobaveznih ugovora.što će reći da jedna strana preuzima na sebe obavezu u cilju da od druge dobije korist koja odgovara onome što ona sama čini ili daje. dotle izjave više subjekata. posluzi.

Uslovi zaključenja dobročinih ugovora su strožiji od uslova koje se traže za zaključenje teretnih ugovora (ugovor o poklonu – traži se forma). 62 . Da bi jedan ugovor bio aleatoran potrebno je da postoji neizvjesnost u pogledu dobitka ili gubitka za obije strane. tako da jedna strana može dobiti sve a druga ništa. Ugovori sa trajnim izvršenjem prestacije su ugovori kod kojih se izvršenje obaveze sastoji iz više akata činjenja ili propuštanja. 74. Ovi ugovori se razlikuju na planu ugovorne odgovornosti. ukoliko drugi ne prekrši svoju obavezu.Created by . zato se i mnogo lakše mogu raskinuti. tako da druga na sebe preuzima obavezu. Kod ugovora sa trajnim izvršenjem ne mora da postoji neki poseban razlog. Kratkotrajni ugovori se po pravilu ne mogu raskinuti voljom jednog ugovornika. Na aleatorne ugovore se ne primjenjuju pravila o leziji. zakupu i sl. Za njih je karakteristično to da stranke unapred pristaju na nejednak odnos prestacija. ne očekujući ništa zauzvrat. 75. Lična svojsta i motivi lica koja su zaključila dobročini ugovor imaju mnogo veći pravni značaj. Teretni ugovori su po pravilu neformalni. pravila o prekomjernom oštećenju. dok se nejasne odredbe teretnih ugovora tumače tako da se utvrdi zajednička namjera stranaka. ravnoteža uzajamnih davanja. tj. Pravilo je da se nejasne odredbe dobročinih ugovora tumače tako da predstavljaju što manji teret za dužnika. Ugovori sa trenutnim izvršenjem obaveze su ugovori kod kojih se obaveza sastoji iz jednog akta činjenja ili uzdržavanja koji se izvršava u jednom momentu. Aleatorni ugovori su ugovori kod kojih u momentu zaključenja nije poznato ko će od ugovarača dobiti ili izgubiti tj. Ništa nije ostalo ništa da bude utvrđeno naknadno u zavisnosti od nekog neizvjesnog ili vremenski neodređenog događaja. Praktični značaj ovakve podjele ugovora ogleda se u načinu njihovog prestanka. Kod teretnih – ugovarači odgovaraju za pravne i materijalne nedostatke ispunjenja. a raskid takvog ugovora se naziva otkaz.I jedne strane. Takvi su ugovori: ugovor o prodaju. Dobročini ugovori se još nazivaju i ugovori bez nadoknade ili lukrativni ugovori. a za koga obaveze i nije poznat njihov medjusobni odnos.Ugovori sa trenutnim i trajnim izvršenjem Prema dužini trajanja prestacije ugovori se dijele na ugovore sa trenutnim izvršenjem obaveze i ugovore sa trajnim izvršenjem obaveze. Komutativni i aleatorni Prema odredjenosti prava i obaveza u momentu zaključenja ugovora. Oni u cjelosti ili djelimično zavise od nekog neizvjesnog ili vremenski neodređenog događaja. ugovori se dijele na komutativne i aleatorne. Alea – isključuje leziju (ugovor o doživotnom izdržavanju). za koga će nastati pravo. Komutativni su oni kod kojih su u momentu zaključenja ugovora poznati i visina i odnos uzajamnih davanja. To su ugovori kod kojih ugovarači u momentu zaključenja ugovora tačno znaju šta koja od stana potražuje a šta duguje.

Složeni ugovori nastaju spajanjem 2 ili više ugovora od kojih svaki ostaje samostalan.) i kod kupovine proizvoda čija je cijena unaprijed utvrdjena. Kod ugovora po pristupu ponuda je opšta i stalna. itd. Mješoviti ugovori se sastoje iz elemenata više ugovora. Kolektivni i individualni Prema tehnici i načinu zaključenja ugovori se dijele na kolektivne i individualne.I Samo kod ugovora sa trajnim izvršenjem obaveza može se postaviti pitanje promjenjenih okolnosti.tj. ugovor o alotmanu. dok druga strana pristupa ugovoru bez mogućnosti pogadjanja i eventualne izmjene nekog od elemenata ili uslova iz ugovora. Jednostavan je ugovor o kupoprodaji. ali tako da sačinjavaju jedan jedinstveni ugovor. Važe za one članove kolektiva koji za njihovo zaključenje nisu dali saglasnost ili su postali članovi kolektiva 63 . raskid ili poništenje djeluju pro futuro. željeznički prevoz. mješoviti je npr. raskid ili poništenje ugovora djeluju retroaktivno. javnih službi (autobuski.Created by .. a kada su u pitanju ugovori sa trajnim izvršenjem obaveze. Jednostavni i mješoviti Prema karakteru prestacije ugovori se dijele na jednostavne i mješovite. Oni se najčešće pojavljuju u oblasti tzv. Ponuda je stalna i dostupna javnosti putem štampanih formulara. ptt. 77. o kupoprodaji i ugovoru o djelu.. koja je ugovor zaključila. Ponuda je opšta jer je upućena neodredjenom i unaprijed neograničenom broju lica. Ugovori sa sporazumno određenom sadržinom i ugovori po pristupu Prema tehnici i načinu zaključenja ugovori se dijele na ugovore sa sporazumno odredjenom sadržinom i ugovore po pristupu. 76. kolektivitetu ili organizaciji. nov ugovor. Ugovor o pansionu je mješoviti ugovor jer objedinjava elemente ugovora o zakupu. Kolektivni su oni koji proizvode pravno dejstvo za sva lica koja pripadaju odredjenoj grupi tj. Njihovu pojavu opravdava potreba brzog i pojednostavljenog zaključenja ugovora. 78. o ostavi. već da su povezani tako da čine posebnu cjelinu tj.smatraće se da nikad nijesu ni postojali. Kod ove vrste ugovora sadržina ponude postaje sadržina ugovora u momentu pristupanja ugovoru. ali ne tako da oni stoje jedni pored drugih samostalno. Ovi ugovori su pravilo u obligacionom pravu. o pansionu. Mješoviti ugovori su ugovori čija se sadržina sastoji od elemenata karakterističnih za 2 ili više ugovora. Ukoliko je ugovor sa trenutnim izvršenjem prestacije. Ugovori sa sporazumno odredjenom sadržinom su ugovori kod kojih ugovorne strane sporazumno odredjuju elemente i uslove ugovora. Jednostavni su oni čiji se bitni elementi poklapaju sa bitnim elementima koje zakon predvidja za odredjenu vrstu imenovanih ugovora. Ugovori po pristupu su ugovori kod kojih samo jedna strana i to unaprijed odredjuje i elemente i uslove ugovora.

Oni za predmet imaju činidbu koja treba izvršavati u dužem vremenskom razdoblju. To je onaj ugovor bez kog se cilj ne može postići. obligacioni odnosi nastali takvim ugovorom će trajati nekoliko kalendarskih godina. 80. a za postizanje tog cilja nije potrebno postojanje nekog drugog ugovora. tj. 64 . Posebni ugovori predtsvljaju način realizacije generalnog ugovora. Individualni i kolektivni ugovori se razlikuju u pogledu pravnog dejstva. ugovore za kraći vremenski period (1. Takvi su ugovori o radu.Zajedničko ima je to što imaju isto cilj. Odredbe individualnih ugovora ne mogu biti u suprotnosti sa odredbama kolektivnog ugovora 79.ali su im funkcije različite. okvirni i pojedinačni ugovori Okvirnim ugovorom stranke zasnivaju odredjeni trajni poslovni odnos. Kolektivni ugovori predstavljaju pravni okvir za individualne. godine). Posebnim ugovorom se ne bi mogla utvrditi prava i obaveze koje bi bile suprotne pravima i obavezama utvrdjenim generalnim ugovorom.I posle zaključenja ugovora. Na osnovu tako zaključenog generalnog ugovora iste ugovorne strane zaključuju posebne ugovore. Individualni su oni koji obavezuju samo ona lica koja su ih zaključila. Pojedinačni ugovori se zaključuju izmedju istih ugovornih strana za ostvarivanje svakog pojedinačnog poslovnog poduhvata koji je predvidjen okvirnim ugovorom.Created by . Posebni imaju sposobnost da se lako prilagode promijenjenim okolnostima i na taj način se sprečava raskidanje generalnog ugovora zbog novonastalih okolnosti. Po pravilu. Kolektivni ugovori najčešće sadrže samo opšte odredbe ili uslove pod kojima će njegovi učesnici docnije zaključiti svoje individualne ugovore. Generalan je onaj ugovor kojim se samo uopšteno regulišu prava i obaveze njegovih strana. koje ga konkretizuju. pojedinačnim ugovorom se mogu predvidjeti i drugačije obaveze i prava od onih u okvirnom ugovoru. Generalni ugovori su oni kojima stranke odredjuju opšte elemente svog poslovnog odnosa za jedan veliki poslovni poduhvat (npr. U njemu se po pravilu odredjuje opšti obim uzajamnih prava i obaveza i drugi elementi poslovne saradnje za jedan relativno duži vremenski period. U pojedinačnom nije potrebno ponavljati opšte uslove i osnov na prava i obaveze predvidjene okvirnim ugovorom. izgradnja krupnih investicionih objekata). Samostalni i akcesorni (Glavni i sporedni) Prema medjusobnoj zavisnosti ugovore dijelimo na samostalne i akcesorne (zavisne). s obzirom na činjenicu da li obavezuju samo ona lica koja su dala saglasnost za zaključenje ugovora ili se prostiru na sve članove grupe u ime koje je zaključen ugovor. Isto tako. Za zaključenje kolektivnog ugovora dovoljno je da se većina članova saglasi sa njegovom sadržinom. posebni. Generalni. osiguranju i sl. Odnos okvirnog i pojedinačnog je odnos opšteg i posebnog. Samostalni ugovori su ugovori koji se zaključuju i proizvode pravno dejstvo nezavisno od drugih ugovora.

u tom smislu što važi samo za odredjenog dužnika i ne tiče se nikog trećeg. 65 . a ovakav ugovor se može poništiti zbog zablude u poglednu ličnosti ugovornika. glavni ugovor.Created by . druga strana može da raskine ugovor i traži naknadu štete. po zakonu.nema nikakvog uticaja na pravnu opstojnost glavnog ugovora Zavisni su: ugovor o jemstvu. hipoteka. umjesto dužnika (to su npr. Akcesorni se mogu zaključiti samo ako je zaključen odredjeni samostalni ugovor. Da bi predugovor obavezivao ugovorne strane potrebno je da se one saglase o bitnim sastojcima glavnog ugovora (npr. Neke od njih su po samoj prirodi stvari. 82. ako je propisana forma uslov punovažnosti ugovora. Tako se zaključenje glavnog ugovora može zahtijevati u roku od 6 mjeseci od isteka roka predvidjenog za njegovo zaključenje. 81. Ako prestane postojati samostalni ugovor prestaje da postoji i akcesorni. Ugovor zaključen intuitu personae je ugovor kod kog su lična svojstva jedne ili obje ugovorne strane odlučujuća za nastanak ugovora. Naspram njih. zaloga. a može i preuzeti dug ili ga ispuniti. Ukoliko jedna od stranaka u predugovoru nije voljna da zaključi glavni ugovor. ugovorna kazna. kod kupoprodaje treba da budu odredjeni stvar i cijena). Oni prestaju prestankom ličnosti (smrću fizičkog lica ili likvidacijom pravnog) i ne prelaze na naslednike. Ukoliko jedna od ugovornih strana ne izvrši obavezu iz predugovora i ne zaključi glavni ugovor.Predugovor i glavni ugovor Predugovor je ugovor kojim se ugovorne strane obavezuju da zaključe kasnije tzv. sve obaveze koje se tiču isplate odredjene sume novca).I Zavisni su oni koji ne mogu samostalno da postoje već je njihovo zaključivanje i pravna egzistencija zavisna od nekog drugog ugovora. sve obaveze ne zavise podjednako od lica kome pripadaju. Njihov cilj je da pomažu ostvarenje glavnog ugovora. sud će na zahtjev zainteresovane stranke naložiti drugoj da taj ugovor zaključi u roku koji će joj odrediti sud. Sporedni ugovor. Propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor. Ukoliko iz bilo kog razloga prestane da postoji osnovni ugovor prestaje i ugovor o jemstvu. Ugovori intuitu personae ne mogu se osigurati jemstvom niti je kod njih moguća zamjena dužnika. Njih može ispuniti i svako treće lice. jer on bez njega gubi smisao. postoje ugovori koji su zaključeni bez obzira na lična svojstva i čije ispunjenje od strane samog dužnika nije neminovno da bi se zadovoljio interes povjerioca. ili po ugovoru takve da ih ne može ispuniti niko drugi osim dužnika. Nelični se ne gase i prelaze na naslednike. Cilj predugovora je da se pripremi i olakša zaključenje glavnog ugovora. a ako taj rok nije predvidjen. ukoliko to ne učini dužnik. Ugovorom o jemstvu se jemac obavezuje prema povjeriocu da će ispuniti ponovažnu i dospjelu obavezu dužnika. Intuitu personae i bez svojstva ličnosti Jedan od kriterijuma podjele ugovora jeste kriterijum ličnosti ugovornika. Za njih treće lice može jemčiti povjeriocu.iako zavisi od glavnom. Medjutim. Svaka obaveza iz obligacionog odnosa ima lični karakter. jer njegove fizičke ili duhovne snage karakterišu činidbu (obaveza slikara da izradi sliku) – lična.

samo što se radi o osobenoj formi – predaja stvari). Glavni ugovor je ugovor koji predstavlja razmjenu saglasnih izjava volje izmedju dva ili više lica. Konsensualni ugovori su oni za čije nastajanje nije potrebna nikakva forma osim obična saglasnost volja saugovarača. razlog ili svrhu obavezivanja.Formalni.predaja stvari. materijalan. tj. on mora imati razlog obavezivanja jer nastanak dugovinskog odnosa bez odredjenog cilje je protivno zakonima razumnog postupanja. mijenja ili ukida odredjeni pravni odnos.Created by . odnosno solo consensu. Apstrakni ugovori sadrže apstrakno obećanje određene činidbe bez navođenja razloga obavezivanja (cautio indiscreta). tako da se ne zna za šta se stranke obavezuju. konktretan ili individualizovan ugovor. Svrha apstraktnog ugovora može biti da se neka sumnjiva obaveza utvrdi kao izvjesna i iza njega se može skrivati posao koji pravni poredak ne odobrava. 83. tako da se tačno zna zašto se stranke obavezuju. Apstraktni su oni kod kojih se ne vidi osnov. Prilikom zaključenja ugovora obaveze koje ugovornici preuzima imaju svoj osnov. već imaju drugo značenje. Poštovanje forme je bitan elemenat postojanja ugovora. Praksa je pokazala da se ti ugovori najčešće i zaključuju baš u vidu prikrivanja posla koji pravno nije dozvoljen. 66 .upis u zemljišne knjigene spadaju u zaključenje ugovora. Naravno. U slučaju preuzimanja ostaliih radnji. Za zaključenje ugovora potrebna je i namjera da se zaključi ugovor. 84. Ukoliko nije poštovana forma ugovor je ništav. Predugovor ne obavezuje ako su se okolnosti poslije njegovog zaključenja toliko promjenile da on ne bi bio ni zaključen da su takve okolnosti postojale u vrijeme njegovog zaključenja – clausula rebus sic stantibus – sastavni je dio svakog predugovora. kojom se zasniva. već je za nastanak ugovora neophodna i predaja stvari koja čini predmet ugovaranja (šire uzevši. Momentom saglasnosti volja – izražene riječima ili konkludentnim radnjama nastaje ugovor. Kauzalni su oni kod kojih je osnov ugovora odredjen i jasan. obična saglasnost mišljenja o nekoj stvari ne znači i saglasnost u smislu zaključenja ugovora.ni koji im je cilj u konkretnom slučaju. I apstraktni imaju kauzu ali se ona ne vidi. Njime se označacaju svi oni ugovori koji ne sadrže golo obećanje određene činidbe nego i saglasnost ugovornika o pravnoj namjeri obećanja. realni i konsesualni ugovori Formalni ugovori su oni za čije zaključenje nije dovoljno da ugovorne strane postignu saglasnost volja. Za punovažnost ovih ugovora se ne traži ništa više od te saglasnosti. realni ugovori bi takodje bili formalni. na pr. Ukoliko je osnov vidljiv iz same sadržine ugovora u pitanju je kauzalan.I onda od dana kada je prema prirodi posla i okolnostima glavni ugovor trebalo da bude zaključen. Realni ugovori su svi oni ugovori gdje takodje nije dovoljna samo saglasnost volja ugovornih strana. već je neophodno da ta saglasnost bolja bude izražena u posebnoj formi. Kauzalni i apstraktni Prema vidljivosti kauze ugovori se dijele na kauzalne i apstraktne.

željeznice. dejstvo ugovora ne mimoilazi ni sve njih. DEJSTVO UGOVORA 86. Po svojoj prirodu to su ugovori po pristupu. Standardni ugovori su oni koji nastaju u određenoj oblasti poslovanja i sadrže izvjesne elemente karakteristične za tu vrstu posla. jer je sačinjen od asocijacije privrednika ili nekog međunarodnog tijela. Obligacije su relativna prava. Ona nisu treća lica jer je ugovor njihov a ne tudji. Ova prava djeluju izmedju strana ugovornica. Za ta lica nastupaju odredjene obaveze i odredjena prava. On je za njih »tudji posao« koji im ne može ni škoditi ni koristiti. treća lica. Ovo pravilo se primjenjuje na ugovore zaključene intuiti persona bez izuzetka. Ugovor je za sve ostale posao. Takva su npr. skladišta itd. Ugovorom se mogu stvarati samo imovinska prava. Tako se na osnovu dugogodišnje prakse došlo do sastojaka ugovora koji odgovaraju porebama određenog prometa. ugovor ne proizvodi ni prava ni obaveze. Trećim licima ne mogu se smatrati naslednici strana ugovornica. za lica koja u njemu učestvuju – za ugovorne strane.Dejstvo ugovora Pravilo je da ugovor proizvodi pravna dejstva samo u odnosu na lica koja su ga zaključila. i oni žele da formulišući ugovore na osnovu velikog iskustva.Created by . lica koja ugovor sklapaju preko svojih zastupnika. pa se rezerve druge strane ne prihvataju. a)Dejstvo ugovora među ugovornim stranama Ugovor kao zakon važi prije svega za njegove tvorce. Stranke mogu precizirati niz sastojaka. Po pravilu ne dozvoljava se nikakvo odstupanje od uslova predviđenih u takvom ugovoru. jer i ona mogu imati svojstvo ugovorne strane. i to ne sva već samo neko od njih. Tipski. Ugovorom nastaju obligacije. pa su ti sastojci formulisani u odgovarajuće odredbe tipskog ugovora. standardni i formularni ugovori Tipski ugovori su oni koji na jednoobrazan način regulišu određene odnose u jednoj privrednoj oblasti. Trećim licima u odnosu na ugovor smatraju se samo ona lica koja u njegovom zaključenju nisu učestvovala ni neposredno ni posredno. koji istupaju u njihovo ime i za njihov račun. robne kuće. ali vecina sastojaka je detaljno određena.I - 85. Formularne ugovore stavljaju u promet banke. Pojmom »treće lice« u odnosu na ugovore ne obuhvataju se sva ona lica koja nisu neposredno učestvovala u njegovom zaključenju. U svim ostalim slučajevima dejstva ugovora se prostiru i na univerzalne sukcesore ugovornih strana. Oni nisu treća lica u pravnom smislu zato što na njih prelazi zaostavština ostavioca takva 67 . kome se zamjera da je izraz volje ekonomski jače strane. Za ostala tzv. predvide sve situacije koje bi mogle nastati iz određenog pravnog odnosa sa velikim brojem klijenata. No.

biva pozvano da učestvuje u njegovom izvršenju. Ugovorom u korist trećeg lica jedna ugovorna strana se obavezuje drugoj da odredjenu činidbu izvrši nekom trećem. Njime je učinjen stvarni izuzetak od pravila da ugovor ne dejstvuje prema trećima. pravni ugovor u korist trećeg lica. pa zato ugovoriti da dužnik dugovanu činidbu izvrši nekom trećem umjesto drugoj ugovornoj strani.ono koje obećava da će učiniti nešto trećem – koje se naziva obećalac ili promitent 68 . On je običan obligacioni ugovor kod kojeg samo dužnik svoju obavezu ne treba da izvrši povjeriocu.Ugovor u korist trećih lica Treće lice može učestvovati u ispunjenju ugovora sa vlastitim tražbenim pravom prema dužniku. Pojavio se u doba razvijenog prometa dobara i usluga. Kod ovog ugovora razlikuju se 3 lica: . 2. Samo u 2 slučaja ugovor neće proizvoditi dejstvo prema naslednicima: 1.Created by . ako je ugovor zaključen s obzirom na lična svojstva jedno ugovornika tj. ako su se ugovornici tako sporazumjeli 2. ukoliko mu ona bude ponudjena. s tim što se treći ovlašćuje da od dužnika samostalno i neposredno zahtijeva ispunjenje ugovora u svoju korist. Zato ovaj ugovor i ne predstavlja u stvari izuzetak kod pravila da ugovor dejstvuje samo medju ugovornicima. Ako treći učestvuje u izvršenju ugovora bez prava da sam zahtijeva činidbu od dužnika. potraživanja i dugovi iz takvih ugovora koji su dospjeli još za života ostavioca prelaze na naslednike. Ipak. Takav pravni status trećeg odredjuju same stranke ugovornice zaključujući tzv. Ugovornici mogu hteti da ugovor proizvodi dejstvo i prema trećim licima. uvijek isto već može imati dvojak karakter: 1. biti dužni da plate već dospjelu zakupninu.I kakva je. intuiti persona. Oni će npr. nagradu za izvršeni posao. medjutim. riječ je o ugovoru o ispunjenju trećem licu ili o nepravom ugovoru u korist trećeg. već jedino izmedju dužnika i druge ugovorne strane. pa i prava i obaveze iz ugovora koji je zaključio ostavilac. Ali ovo pravilo nije bez izuzetka. Ugovor po svojim pravnim karakteristikama ne predstavlja posebnu vrstu ugovora. on stiče vlastito pravo da potražuje činidbu. 87. koje povjerilac ugovorom ovlašćuje da činidbu primi. Tipični su: ugovor o osiguranju života i poklon sa nalogom. Učešće trećeg nije. b)Dekstvo ugovora prema trećim licima Pravilo je da ugovor dejstvuje samo izmedju ugovornika i njihovih naslednika. Na taj način i treće lice koje nije učestvovalo u zaključenju ugovora. Ono se pritom ne pojavljuje ni kao zastupani ni kao pravni sledbenik povjerioca. da naknade troškove načinjene u cilju izvršenja ugovora itd. nego odredjenom trećem licu. Odstupanja od njega su moguća i do njih dolazi voljom lica koja ugovor zaključuju. on je samo ovlašćen da primi činidbu od dužnika ali nema pravo da zahtijeva i njeno izvršenje. Obligacioni odnos ne nastaje izmedju dužnika (obećaoca) i trećeg lica.

lice u čiju korist prva dva nešto ugovaraju. a koje se zove korisnik ili beneficijar.Created by .I . pa i testamentom.ono kome takvo obećanje daje. odnos izmedju promitenta i beneficijara. da postoji kauza ugovora 5. Prva grupa uslova tiče se odnosa na relaciji stipulant-promitent. Treći stiče pravo povjerioca iz ugovora u čijem zaključenju ne učestvuje ni posredno ni neposredno. Naprotiv. dopušten i odredjen ili odrediv 4. da ga odbije. Ako to učini. smatra se da ga nije nikad ni steklo. Da bi ugovor u korist trećeg lica bio punovažan potrebno je da su kumulativno ispunjene dvije grupe uslova. Medjutim. a drugu grupu čine uslovi koji se odnose na korisnika (beneficijara). odnos izmedju stipulanta i promitenta 2. Za nastanak tog prava nije potrebna ni njegova volja ni njegovo znanje. da je ispoštovana forma ugovora. Odnos između stipulanta i beneficijara: 69 . ovo ograničenje ne važi za ugovore kojima se promitent obaveže da će učiniti nešto u korist trećeg tek posle smrti stipulantove. Prva dva lica uvijek su odredjena. A izjavi li da ga prihvata. Odnos između stipulanta i promitenta: – je ugovorni odnos dvije strane modifikovan odredbom o ugovaranju u korist trećeg lica. Ukoliko beneficijar odbije da primi korist koja mu po ovom ugovoru pripada. Potrebno je da: 1. bez njegove saglasnosti. odnos izmedju stipulanta i beneficijara 3. stipulant ima pravo da od promitenta zahtijeva da ispuni obavezu iz ugovora onako kako ona glasi. 88. da postoji saglasnost volja stipulanta i promitenta 3.Dejstvo ugovora u korist trećih lica Zaključenje ugvoora u korist trećeg lica nastaju 3 vrste odnosa i to: 1. pa ni njegova poslovna slosobnost. a koje se naziva stipulant ili promisar . Zakon ne traži da beneficijar bude poslovno sposobno lice. ako iz samog ugovora ili iz okolnosti ne proizilazi što drugo. da je korisnik odredjen ili odrediv. Prva grupa: 1. ni opozvati ni izmjeniti korist koja je za njega ugovorena. Takvu korist stipulant može opozvati u svako vrijeme. korisnik nije jedan od ugovornika 2. To može biti i lice koje još nije rodjeno odnosno preduzeće koje nije osnovano. stipulant ima pravo da zahtijeva ispunjenje u svoju korist. Treće lice može i da ne prihvati pravo koje mu se nudi. stipulant ne može više. da su stipulant i promitent poslovno sposobni 2. Druga grupa uslova tiče se korisnika ili beneficijara. da je predmet ugovora moguć. Posle tog opozivanja odnosne izmjena biće moguća jedino ako je tako utvrdjeno ugovorom. Činjenica da je ugovor zaključen u korist trećeg lica ne isključuje pravo stipulanta da zahtijeva ispunjenje ugovora. dok treće može biti odredljivo. a ugovor može biti zaključen i u korist budućeg lica.

I – objašnjava zašto je stipulant zaključio ugovor u korist beneficijara. trećeg ne obavezuje. ali i pravne sigurnosti. a u tome nije uspio i pored potrebnog zalaganja. po pravilu. Dejstva ovih ugovora se ogledaju u sledećem: 1)Obje strane su dužne. prigovor neurednog ispunjenja – objektivni prigovori). 89. a obećalac odgovara za štetu koju bi drugi pretrpio zbog toga što treći neće da se obaveže ili da izvrši ili da propusti odredjenu radnju. jer bi to značilo direktno ugrožavanje sigurnosti. To znači da ovaj ugovor nije bez dejstva. Druga je stvar ako promitent takve prigovore ima i naspram korisnika lično. Pošto ugovor nije korisnikov on ga ne može ni raskinuti ni zahtijevati naknadu štete zbog neispunjenja. Obećanje učinjeno drugom da će treći nešto učiniti ili propustiti. Ugovor se može zaključiti u korist ali ne i na teret trećih lica. da istovremeno ispune svoje obaveze 70 .Svojevrsna dejstva uzajamniih ugovora Kod uzajamnih ugovora obaveza jedne strane čini osnov obaveze druge strane. prava i slobode trećih lica. Ugovor u korist beneficijara stvara neposredno pravo za beneficijara da traži izvršenje ugovora od strane promitenta. prava i slobode trećih. Stipulant može da opozove ugovorenu korist do momenta njenog prihvatanja od strane beneficijara. Dok prigovore koji ne proizilaze iz ugovora. On ne može da traži izvršenje cijelog ugovora već samo korist koja je za njega ugovorena. ali koje ima prema stipulantu (npr.Created by .) ne može isticati prema korisniku. jer on obavezuje onoga ko je tuđu činidbu obećao. prigovor neispunjenog ugovora.Ugovor o obećanju činidbe trećeg lica Ugovor se može zaključiti u korist. Najčešće zato što želi da na taj način ispuni svoju ranije nastalu obavezu prema beneficijaru ili zato što hoće da beneficijaru učini poklon. nesposobnosti i sl. Odnos između promitenta i beneficijara: – je odnos izmedju povjerioca i dužnika. jer bi to značilo direktno ugrožavanje sigurnosti. Promitent može da istakne u odnosu na beneficijara sve prihode koje može da istakne i prema stipulantu (prigovor nevažnosti ugovora . U slučaju da je namjera strana ugovornica bila isključivo da se obaveže treće lice. kompenzacije. ali ne i na teret trećih lica. Obećavalac neće odgovarati ako je drugom obećao da će se samo zauzeti kod trećeg da se ovaj obaveže da nešto učini ili propusti. Prihvatanjem koristi od strane beneficijara prestaje pravo stipulanta na opoziv. ali i u cilju davanja kredita beneficijaru. tada će ugovor biti bez dejstva. PRIGOVOR NEISPUNJENJA UGOVORA 90.

tj.potrebno je da tuženi ostaje pri ugovoru i da priznaje svoju obavezu prema tužiocu ali odbija da je on prvi ispuni .tuženi treba da ima punovažno protiv. ako je komutativan ugovor 4)Ako strana ne želi da ispuni obavezu. a)Pravna priroda Prigovor neispunjenog ugovora spada u red tzv. postoje i izuzeci od pravila o istovremenosti ispunjenja obaveza. ni po zakonu. Oni mogu biti određeni ugovorom. mora predstavljati njegovu glavnu obavezu iz istog ugovora .I 2)Strana koja prenosi na drugu neko pravo na stvar. ni po ugovoru.potrebno je da tužena strana nije bila dužna da prva ispuni svoju obavezu prema tužiocu. druga može odustati od ugovora 5)Ako se na štetu jedne strane bitno promijene okolnosti ona može tražiti da se ugovor raskine ili revidira 6)Ako ispunjenje jedne strane postane nemoguće.obaveza tužioca zbog čijeg neipunjenja tuženi prigovara mora imati karakter protivčinidbe u odnosu na obavezu tužene strane.postojanje punovažnog ugovora između tužioca i tuženog . Međutim. zakonom ili proizići iz prirode posla. Ističući ga tuženi ustvari saopštava tužiocu da neće da izvršava svoju obavezu.potraživanje od tužioca zbog kojeg mu prigovara.Pojam i pravna priroda prigovora neispunjenja ugovora Svaka strana kod uzajamnih ugovora pristaje da ispuni svoju obavezu.dilatornih (odložnih prigovora). ni po prirodi posla . dužna je da garantuje za materijallne i pravne nedostatke stvari 3)Uzajamne činidbe treba da budu približno jednake vrijednosti. Uspješno isticanje prigovora neispunjenja ugovora predpostavlja određene uslove: . jer on nije izvšio njegovu ili da će izvršiti tek nakon što on izvši njegovu obavezu.sud će ga osuditi na bezuslovno izvršenje obaveze. Pravo na činidbu osigurano je prigovorom neispunjenja ugovora ili exceptio non adimpleti contractus. Prigovor neispunjenog ugovora predstavlja pravno sredstvo odbrane od nesavjesnih povjerilaca.Created by . niti je ovlašćen da prvi zahtijeva ispunjenje. Njime se jedan ugovornik može poslužiti u slučaju kad drugi zahtijeva od njega da ispuni obavezu a sam još nije ispunio svoju niti nudi njeno ispunjenje. 71 . ali samo pod uslovom da u isti mah dobije protivčinidbu. iako je očigledno da tužilac nije ispunio svoju obavezu njemu. Desi se i da tuženi ne istakne prigovor. ni druga strana više nije u obavezi 91.

a)Vrste evikcije Evikcija može biti potpuna i djelimična. Samo isticanje pravne pretenzije od strane trećeg lica protiv pribavioca ne znači jos i evikciju. otežavanje ili umanjenje prava pribavioca. a za koje prilikom zaključenja ugovora pribavilac nije znao. U slučaju djemične evikcije – pribavilac gubi državinu na dijelu stvari ili ima državinu cijele stvari s tim što su mu ovlašćenja uža od onih koja je on imao na umu prilikom zaključenja ugovora (prodaja stvari koja je opterećena službenošću).uslovi. Medjutim. Razlikovanje na potpunu i djelimičnu evikciju vrši se radi utvrdjivanja visine naknade koja pripada pribaviocu. Potpuna evikcija znači da je pribavilac lišen državine stvari (pravi vlasnik je uspio da dokaže vindikacionom tužbom svoje pravo svojine i oduzeta mu je stvar).I - 92. prenosilac ima dvostruku obavezu prema pribaviocu: obavezu prenosa državine i obavezu prenosa prava.uznemiravanje pribavioca treba da se zasniva na nekom pravu . potrebno je da su ispunjeni sledeći uslovi: . ali ima pravo na povraćaj datog) 72 . Faktičko uznemiravanje ne ulazi u pojam evikcije. ako treće lice izadje iz spora kao pobjednik. na koje on ne samo da nije pristao nego za njihov postojanje nije ni znao. a u slučaju gubitka spora prenosilac je dužan da pribaviocu vrati vrijednost koju je od njega primio i da mu nadoknadi štetu koju je pretrpio. Prenosilac je dužan da garantuje pribaviocu da preneto pravo postoji i da nema pravnih smetnji za njegovu upotrebu. postoji evikcija i kad pribavilac. Prenosilac je obaveza da štiti pribavioca od opasnosti evikcije kojom prijeti pravno uznemiravanje što dolazi od trećeg – dužan je da spriječi ili preduprijedi evikciju. Obaveza zaštite od evikcije koju ima samo prenosilac sastoji se u obavezi pružanja pomoći pribaviocu u slučaju spora koji pribavilac vodi sa trećim licima. prizna osnovano pravo trećeg i ustupi mu stvar ili mu isplati svotu novca da bi ovaj odustao od svog očiglednog prava.Created by . U tom slučaju. Potpuna evikcija postoji u slučaju gubitka državine probavioca usled postojanja i isticanja prava trećeg lica. postojanje prava trećeg lica ima za posledicu isključenje.pravni nedostatak treba da se nalazi u prenosiočevom pravu . Evikcija se sastoji u uznemiravanju pribavioca stvari na osnovu nekog prava koje je postojalo prije pribaviočevog sticanja te stvari. vrste) Kod teretnik ugovora kojima se ustupa neko pravo na stvar. na način što mu sužava obim ovlašćenja na koja je on računao kad je zaključio ugovor. b)Uslovi obaveze zaštitite od evikcije Da bi se radilo o evikciji. Ona će nastupiti tek ako spor izmedju trećeg i pribavioca o premućstvu sukobljenih prava okonča na štetu pribavioca.da postoji savjesnost pribavioca (ako je nesavjestan nema pravo na zaštitu. Uznemiravanje je pravno i vrši se isticanjem pravnog osnova koji isključuje pribaviočevu državinu ili ga ometa u vršenju prava. bez spora i bez obavještenja prenosioca. Odgovornost zbog pravnih nedostataka (pojam.

c)Pravne posledice evikcije Posledice evikcije zavise od toga da li je ona potpuna ili djelimična.pravni nedostatak treba da postoji u prenosiočevom pravu da bi pribavilac imao pravo da zahtijeva zaštitu od evikcije. Ukoliko je službenost ili neko drugo pravo bilo upisano u zemljišne knjige. Ukoliko pribavilac ne pozove prenosioca već se sam upusti u spor to ne znači da je prenosilac oslobodjen obaveze zaštite od evikcije. od suda da utvrdi da li postoji ili ne pravo trećeg lica). pribavilac. pribavilac ima pravo na zaštitu od evikcije.pravno uznemiravanje može biti izvršeno sudski i vansudski. Ako je pribavilac lišen državine stvari zato što je treće lice povrati vindikacionom tužbom ili tužbom po osnovu hipoteke. kao i pribavilac koji nastoji dokazati da lice nema pravo koje ističe – negativna tužba za utvrdjivanje. U oba slučaja pribavilac ima pravo da pozove u zaštitu prenosica. pribavilac ima pravo na povraćaj datog i naknadu štete. tj. Pravo na povraćaj datog ima čak i pribavilac koji je znao za pravni nedostatak. On se ove obaveze može osloboditi samo ukoliko dokaže da je raspolagao sigurnim sredstvima i dokazima da se odbije zahtjev trećeg lica. ugovor se raskida sam od sebe (po sili zakona). dok obaveza povraćaja primljenog tereti i prenosioca koji je ugovorom isključio svoju odgovornost za evikciju. Neophodno je da je stvarno pravo trećeg lica nastalo dok je stvar bila u državini prenosioca. nema pravo na zaštitu jer se ne radi o nevidljivom nedostatku. 73 . već samo za ona uznemiravanja koja su posledica vršenja prava nekog trećeg lica. . Ukoliko prenosilac ne zaštiti pribavioca od pravnog uznemiravanja. . Pravilo je da se pribavilac ne može pozivati na zaštitu od evikcije ukoliko mu je prenosilac prilikom zaključenja ugovora izričito naglasio da na stvari postoji službenost ili neko drugo pravo trećeg lica. Pribavilac može biti uznemiravan ili putem tužbe ili putem prigovra. po pravilu. . Prenosilac je dužan da otkloni nepovoljne posljedice evikcije koje trpi pribavilac.I . To znači da pribavilac ima pravo na zaštitu samo ukoliko je pravni nedostatak postojao prije nego što je on stekao stvar od prenosioca.pribavilac ne odgovara za faktičko uznemiravanje pribavioca. Ovu tužbu može podići i treće lice koje tvrdi da ima neko pravo i tada govorimo o pozitivnoj tužbi za utvrdjivanje. tada ima pravo na povraćaj datog. bez ikakve izjave pribavioca – potpuna evikcija. Ukoliko je za to pravo znao nema pravo na zaštitu ove vrste. U slučaju vansudskog uznenmiravanja pribavilac može da podnese negativnu tužbu za utvrdjivanje. Obavezan je da mu vrati primljenu protivvrijednost i nadoknadi pretrpljenu štetu. lice sa kojim je zaključilo ugovor i koje ima obavezu da ga zaštiti od evikcije (može i tužbom za utvrdjivanje tražiti. pribavilac može birati izmedju 2 mogućnosti: da ugovor raskine ili da zahtjeva srazmjerno sniženje nadoknade koju je dao drugoj strani. Potrebno je da on nije znao za postojanje prava trećeg lica.Created by . . Ukoliko je pribavilac bez obavještenja prenosioca prizvao očigledno pravo trećeg lica.da bi imao pravo na zaštitu od evikcije pribavilac mora biti savjestan. a ukoliko je pravo trećeg lica bilo upisano u zemljišne knjige. u slučaju opravdanog straha od evikcije. ima pravo da od prenosica zahtjeva naknadu svega što je dao trećem licu i ima pravo na naknadu štete.pribavilac treba da obavijesti prenosioca o pravnom uznemiravanju. Ako je došlo samo do djelimične evikcije.

a kod ugovora u privredi – bez odlaganja. 93. pribavilac je dužan da primljenu stvar pregleda ili je da na pregled čim je moguće. pravo pribavioca se gasi tek istekom 6 mjeseci po pravosnažno okončanom sporu.I Pravila o evikciji su dispozitivnog karatkera i postoji mogućnost ugovornog ograničenja ili isključenja odgovornosti za pravne nedostatke stvari. mana stvari. odredba ugovora o ograničenju ili o isključenju odgovornosti za pravne nedostatke je ništava. a) Uslovi za odgovornost zbog materijalnih nedostataka Uslovi (pretpostavke) za odgovornost zbog materijalnih nedostataka stvari su: 1. Stvar ima materijalne nedostatke kad je nije moguće upotrijebiti u uobičajene ili u naročite svrhe (podobnost za naročite svrhe mora se posebno ugovoriti). Odgovornost za materijalne nedostatke stvari Prenosilac je dužan da obezbijedi pribaviocu ne samo mirnu već i korisnu državinu. ili je u velikoj mjeri otežava. Kaže se da stvar ima mane ako nema očekivana svojstva ili porijeklo. Ali je dovoljno ako u trenutku predaje stvari postoji makar začetak iz kojeg se kasnije mana razvila (životinja inficirana zaraznom bolešću). nedostatak mora postojati u trenutku predaje stvari. 4. Ako je pregled izvršen u prisustvu obiju strana pribavilac svoje primjedbe ne vidljive nedostatke treba da saopšti odmah prenosiocu. Medjutim. ukoliko je u vrijeme zaključenja ugovora prenosiocu bio poznat ili mu nije mogao biit nepoznat neki nedostatak u njegovom pravu. odnosno u trenutku u kome rizik prelazi na pribavioca – posle toga ne odgovara. Znatan nedostatak je onaj koji potpuno onemogućuje upotrebu stvari u odredjene svrhe. Da bi stvar bila bez mane treba da ima svojstva koja od nje očekuje svaki potrošač i svojstva koja očekuje konkretni pribavilac. Medjutim. nedostatak stvari treba da je znatan jer se neznatna mana ne uzima u obzir. Takvim se smatra onaj nedostatak koji pribavilac nije uočio niti ga je mogao uočiti pri pregledu stvari – smatra se da pribaviocu nije mogao ostati nepoznat nedostatak koji bi pažljivo lice sa prosječnim znanjem i iskustvom lica istog zanimanja i struke kao pribavilac. ona koja nemaju sve stvari odredjene vrste. Da li je uslov ispunjen cijeni se od slučaja do slučaja.Created by . nedostatak treba da je nevidljiv ili skriven za pribavioca. Ali pribavilac može od stvari očekivati i osobena svojstva tj. Pravo pribavioca po osnovu pravnih nedostataka gasi se istekom 1 godine od saznanja za postojanje prava trećeg lica. ako je izjavio da stvar nema nikakav nedostatak ili da ima odredjena svojstva. ako je treće lice prije isteka roka pokrenulo spor a pribavilac pozvao prenosioca da se u spor umiješa. i da o vidljivim nedostacima obavijesti prenosioca u roku od 8 dana. Prenosilac neće 74 . Ali prenosilac odgovara i za nedostatak koji je pribavilac moga lako opaziti. Mirna državina se štiti primjenom pravila o zaštiti od evikcije. mogao lako opaziti pri uobičajenom pregledu stvari. 3. 2. Pri tome se vodi računa o apstraktnoj i konkretnoj mogućnosti upotrebe stvari. Prenosilac je odgovoran zbog njih pribaviocu. a korisno primjenom pravila o zaštiti pribavioca u slučaju fizičkih nedostataka tj.

Ukoliko je medju ugovornim stranama u dvostranom ugovoru postojala u vrijeme zaključenja ugovora očigledna nesrazmjera. ugovor se raskida po samom zakonu. b)Pravne posledice materijalnih nedostataka stvari Prenosilac je odgovoran ako se utvrdi da stvar ima materijalne nedostatke. mora ostaviti prenosiocu naknadni razuman rok za ispunjenje. osim ako mu je prenosilac saopštio da ugovor neće ispuniti ili ako je očigledno da ga ne može ispuniti ni u naknadnom roku. Prekomjerno oštećenje (laesio enormis) Pravilo je da se prestacije stranaka u dvostrano obaveznim ugovorima nalaze u ekvivalentnom odnosu. pribavilac koji još nije isplatio cijenu za stvar može protiv prenosiočevog zahtjeva za plaćanje istaći svoj zahtjev da se cijena snizi ili da mu se naknadi šteta. Pribavilac gubi pravo da zbog nedostatka ugovor raskine kad nije u stanju da stvar uopšte vrati ili bar ne u onom stanju u kome ju je primio. Pravo na raskidanje ugovora i sva druga prava zbog materijalnog nedostatka gase se po isteku 1 godine od dana odašiljanja obavještenja prenosiocu. Naš ZOO priznaje pribaviocu sva moguća ovlašćenja zbog materijalnih nedostataka stvari. ili izjaviti da ugovor raskida. Dakle. No i posle isteka tog roka. ukoliko pribavilac bez odlaganja ne izjavi da ugovor održava na snazi. U vezi sa odgovornošću za materijalne nedostatke stvari kupac je zaštićen i garancijom za ispravno funkcionisanje stvari po osnovu garantnog lista koji izdaje proizvodjač. Zakon ga obavezje da koristi prvo ispunjenje ugovora (otklanjanje nedostataka ili davanje druge stvar bez mane). Kad naknadni rok prodje.Created by . U tom slučaju on ima na raspolaganju ostala prava. Uz to. izuzev ako je ugovorom odredjen duži rok. odnosno uvoznik robe. Ako samo dio stvari ima nedostatke pribavilac može raskinuti ugovor jedino u pogledu tog dijela. Dakle. ima i pravo na naknadu štete. osim ako cijela ugovorena količina stvari čini cjelinu. Ukoliko se vrijednosti prestacija nadju u takvoj disproporciji da se prelazi zakonom odredjena granica tolerancije postoji prekomjerno oštećenje. oštećena strana može da zahtijeva poništenje ugovora ako za pravu vrijednost tada nije znala niti je morala da zna. prekomjerno oštećenje postoji: 1. to je institut kojim se u ugovornom pravu štiti načelo jednake vrijednosti uzajamnih davanja tj. 94. pa tek ako ga ne dobije u razumnom roku stiče pravo da ugovor raskine ili da zahtijeva sniženje cijene. izuzev ako je prenosiočevom prevarom pribavilac bio spriječen da ih upotrijebi. Prije svega.I odgovarati za nedostatke koji se pokažu 6 mjeseci od predaje stvari. načelo ekvivalentnosti. ukoliko se ugovorne strane zaključile dvostrano obavezni ugovor 75 . on može insistirati na urednom ispunjenju ugovora. zahtijevajući od prenosioca da nedostatak otkloni ili da mu preda drugu stvar bez mane. može tražiti sniženje cijene. Ako se odluči na raskidanje ugovora. Osim toga.

prinudnim propisima i dobrim običajima. a)Zelenaški ugovor ništav je ugovor kojim neko. Ukoliko sud ovaj zahtjev usvoji i poništi ugovor.povjerilac. ali on zadržava svoje potraživanje prema drugoj strani. materijalnim neprilikama. ako je u vrijeme zaključenja ugovora postojala očigledna nesrazmjera uzajamnih davanja 3. tj. poništenje djeluje ex tunc. 76 . Prekomjerno oštećenje ZOO je definisao kao očiglednu nesrazmjeru prestacija. Pravo da se zahtijeva poništenje ugovora prestaje istekom 1 godine od njegovog zaključenja. Da bi jedan ugovor spadao u kategoriju zelenaških ugovora potrebno je da su kumulativno ispunjena 2 uslova: 1. subjektivni uslov – odnosi se na namjeru jedne strane da za sebe ili za drugog ugovori korist koristeći se stanjem nužde. povjerilac je odgovoran i za slučaj nemogućnosti koja se zbila u vrijeme njegove docnje. lakomislenošću ili zavisnošću saugovarača. tako da se smatra da ugovor nije ni zaključen. ukoliko sud procjeni da se taj njegov zahtjev ne protivi javnom poretku.I 2. ili kad je za stvar data više cijena iz naklonosti. tj. njegovim nedovoljnim iskustvom. Ona može biti djelimična ili potpuna.Created by . aleatorne. od početka. koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem nekog lica. Djelimična postoji u slučaju kad se poništi samo neka od odredaba ugovora. ugovori za sebe ili za nekog trećeg korist koja je u očiglednoj nesrazmjeri sa onim što je on drugom dao ili učinio. ako je očigledna nesrazmjera uzajamnih davanja rezultat zablude ili prevare jedne od ugovornih strana u vrijeme zaključenja ugovora usled čega ona nije znala niti je mogla da zna za pravu vrijednost stvari. ni u slučaju javne prodaje. Oštećena strana ima pravo da podnese tužbu i zahtjeva poništenje ugovora. Oštećena strana može da traži samo poništenje ugovora a druga strana može. 2. objektivni uslov – znači da je ugovor takav da postoji očigledna nesrazmjera prestacija. Visina te nesrazmjere odredjuje se zakonom. njegovo potraživanje prema povjeriocu se smanjuje za iznos te koristi. Međutim. ili se obavezao da će dati ili učiniti (definicija po ZOO-u). U tim slučajevima dužnikova obaveza se gasi. Lice koje je oštećeno zaključenjem zelenaskog ugovora ima pravo da traži smanjenje obaveze na pravičan iznos. a odricanje od ovog prava unaprijed nema pravno dejstvo. Pravilo o prekomjernom oštećenju ne primjenjuje se na ugovor na sreću tj.Nemogućnost za koju odgovara povjerilac Nemogućnost ispunjenja obaveze jedne strane može uzrokovati druga strana.pošto je dužniku oslobađanje od obaveze koristilo. a ne ugovor u cjelini. ako hoće da održi ugovor na snazi ukoliko ponudi da nesrazmjera u vrijednosti prestacije bude otklonjena (ako ponudi dopunu svoje prestacije do njene prave vrijednosti). Rok za isticanje ovog zahtjeva iznosi 5 godina i računa se od dana zaključenja ugovora. Sankcija za zelenaški ugovor je ništavost. lakomislenošću ili zavisnošću. 95. Osim toga.

U nepredvidljive okolnosti spadaju izvjesni prirodni događaji. problematični uslovi ugovora pravično izmjene. opštem interesu i interesu strana.kao što su: poplava. Ugovor se neće raskinuti ukoliko druga strana ponudi ili pristane da se odredjeni tj. ali je dužan da svoju protivčinidbu ispuni u cjelosti. Medjutim. Strana kojoj je zbog promjenjenih okolnosti znatno otežano ispunjenje obaveze ima pravo da zahtjeva raskid ugovora ali je to najpre dužna da saopšti saugovaraču. a)Posledice promijenjenih okolnosti Strana koja zbog promjenjenih okolnosti ne može ostvariti svrhu ugovora. Ugovornici se ne mogu pozvati na okolnosti koja su mogla biti predvidjena ili otklonjena. odnosno nepredvidljive. suša. u toku njegovog ispunjenja. ZOO kaže da se to mora desiti u toj mjeri da je očigledno da ugovor više ne odgovara očekivanja ugovornih strana i da bi bilo nepravično odrati ga na snazi. 3) da su promjenjene okolnosti nastupile prije isteka roka odredjenog za ispunjenje obaveza ugovarača. kao ni u slučaju kada su promjenjene okolnosti nastupile po isteku roka odredjenog za ispunjenje njene obaveze. Ugovorne strane se mogu unaprijed odreći pozivanja na promjene okolnosti. da se izmjene do nivoa postizanja ekvivalentosti uzajamnog davanja. Sudska odluka o raskidu. osim ukoliko je to u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja. nepostojanje ekvivalentnosti prestacija do kog je došlo nakon zaključenja ugovora tj. i to čim sazna za promjenu okolnosti. raskid ugovora zbog promjenjenih okolnosti se ne može zahtijevati ukoliko je strana koja se poziva na promjenjene okolnosti bila dužna da u vrijeme zaključenja ugovora uzme u obzir te okolnosti ili ih je mogla savladati ili izbjeći. tj. 2) da promjenjene okolnosti znatno otežavaju ispunjenje obaveza ili čine cilj ugovora neostvarljivim. Kada nastupe promjenjene okolnosti i kada su ispunjeni svi zakonom predvidjeni uslovi jedna od ugovornih strana može da sudskim putem zahtijeva raskid ugovora. može zahtjevati raskid ugovora.Created by . 96.zemljotresi i sl. 77 . Clausula rebus sic stantibus uzima u obzir nesklad tj. povjerilac može zahtijevati ispunjenje mogućeg dijela. Ukoliko to propusti da učini ne gubi pravo da zahtjeva raskid ugovora ali je dužna da nadoknadi štetu koju je njen saugovarač zbog toga pretrpio. Da bi se u konkretnom slučaju radilo o promjenjenim okolnostima potrebno je da su kumulativno ispunjena 3 uslova (obilježja): 1) Promijenjene okolnosti moraju biti izvanredne. zbog promjenjenih okolnosti ima konstitutivno dejstvo. Promijenjene okolnosti (Rebus sic stantibus) Načelo ekvivalentnosti uzajamnih davanja zaštićeno je i mogućnošću raskida ili izmjene ugovora zbog promjenjenih okolnosti. Prilikom odlučivanja o raskidu ugovora odnosno njegovoj izmjeni sud se rukovodi načelima poštenog prometa i vodeći računa naročito o cilju ugovora.I Ako je nemogućnost djelimična.

jer je logičnije da gašenje kratkotrajnih ugovora. Ugovorne strane odustaju od ranije zaključenog ugovora na način što zaključuju novi ugovor kojim se raskida ranije zaključen punovažni ugovor. a to su: a) Raskidanje b) Poništenje c)Slučajna nemogućnost ispunjenja obaveze d)Protek vremena i otkaz e)Smrt jedne strane ugovornice 97. Danas se smatra da je raskidanje ugovora moguće sve dotle dok se on obostrano ne ispuni. Ono što je ranije učinjeno na osnovu ugovora ostaje punovažno. Kao što su slobodne da ugovor zaključe ugovorne strane su slobodne u granicama javnog poretka. kada jedna strana ne ispuni svoju obavezu. ugovori mogu prestati i jednostranim raskidom. Osim opštih.Created by . samo po sebi ima retroaktivno dejstvo. Do jednostranog raskida ugovora može doći samo ukoliko je to zakonom izričito dozvoljeno ili su u toj mogućnosti stranke postigle sporazum. potrebno je da i sporazumni raskid bude zaključen u toj formi.Jednostrano raskidanje ugovora zbog neispunjenja Osim sporazumnim. 98. ako raskid ugovora ne nastupi po samom zakonu. ZOO predvidja da u dvostranim ugovorima. Jednostrano se može raskinuti samo punovažan ugovor. tako da ugovor neće važiti samo za budućnost. U našoj pravnoj literaturi se smatra da sporazumni raskid ugovora nema retroaktivno dejstvo. druga strana može. ukoliko nije drugačije odredjeno. Pravo na raskid 78 . a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. treba praviti razliku između kratkotrajnih i dugotrajnih ugovora.zajedničkih uzroka. Da bi došlo do sporazumnog raskida ugovora potrebno je da su ispunjeni opšti uslovi koji se traže za punovažnost ugovora. Mjeđutim. Po rimskom (Justinijanovom) pravu ugovor se mogao sporazumno raskinuti samo prije nego što je makar jedna strana ispunila svoju obavezu. Jednostrani raskid ugovora je prestanak ugovora zbog neizvršenja od strane jednog ugovarača. prinudnih propisa i dobrih običaja da ugovor sporazumno raskinu. obligacioni odnosi imaju i posebne uzroke gašenje.I - PRESTANAK UGOVORA Svi obligacioni odnosi se mogu ugasiti usled određenih. Raskidanje ugovora (Sporazumno raskidanje) Sporazumni raskid ugovora je način prestanka ugovora do kog dolazi na osnovu sporazuma o odustajanju od ugovora koji je ranije zaključen. da zahtjeva ispunjenje obaveze ili raskinuti ugovor prostom izjavom volje. Ukoliko je za zaključenje ugovora koji se sporazumno raskida zakonom bila propisana odredjena forma.

Dejstvo ugovora sastoji se u tome što se obije ugovorne strane oslobadjaju svojih obaveza. izuzev obaveze da nadoknade eventualno nastalu štetu. Ako se radi o potpunom neispunjenu. kad je očigledno da neće biti ispunjene.Pretpostavka je da druga strana nije ispunila obavezu. Povjerilac koji zbog neispunjenja dužnikove obaveze raskida ugovor. raskid je moguć u svakom slučaju. uzajamna vraćanja se vrše po pravilu koja važe za izvršenje dvostranih ugovora. Isto tako. pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku. Pravilo je da svaka strana duguje naknadu za koristi koje je ue medjuvremenu imala od onoga što je dužna da vrati odnosno nadoknadi. Kada ispunjenje obaveze u odredjenom roku nije bitan sastojak ugovora. Povjerilac može održati ugovor na snazi ako po isteku roka. druga strana može da raskine ugovor i zahtijeva naknadu štete. 2)Da druga strana nije ispunila svoju obavezu. a ako dužnik ni u naknadnom roku ne ispuni obavezu nastupaju iste posledice kao i u slučaju kada je rok bitan sastojak ugovora. mora da ostavi dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje. dužnik zadržava pravo da i posle isteka roka ispuni obavezu. nego u odnosu na sve buduće obaveze.Created by . obavijesti dužnika da zahtjeva ispunjenje ugovora.Dejstvo kratkotrajnog ugovora ukida se retroaktivno. c)Posledice jednostranog raskida Raskidanjem ugovora gasi se obligacioni odnos između njegovih učesnika.ex nunc. da je zapala u docnju. ugovor se raskida po samom zakonu. Ugovor se ne može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dijela obaveze.ex tunc. a ako je predmet vraćanja novac – i zateznu kamatu.jer je onda odustanak moguć samo u poglednu neispunjenog dijela. a 79 . a ako obije strane imaju pravo da zahtijevaju povraćaj datog.samo za budućnost. dužan je to da saopšti dužniku bez odlaganja.Ukoliko povjerilac želi da raskine ugovor. ima pravo da zahtijeva da joj se vrati ono što je dala. b)Uslovi raskida Jednostrano raskidanje ugovora pretpostavlja nekoliko uslova: 1)Da je strana koja traži raskid vjerna ugovoru. a povjerilac pravo da zahtijeva njeno ispunjenje.ako izostane ispunjenje jedne uzastopne obaveze. 3)Da je protekao naknadni rok za ispunjenje. ugovor se može raskinuti ne samo u odnosu na nju.Ugovornik koji je prekršio svoju obavezu nema pravo da traži raskid. a ako pored toga dužnik u razumnom roku ne ispuni obavezu. pitanje raskida je nešto teže. Ukoliko je jedna ugovorna strana izvršila ugovor djelimično ili u potpunosti. bez odlaganja. ako iz njegovog držanja proizilazi da on svoju obavezu neće izvršiti ni u naknadnom roku. tj.I ugovora jedna ugovorna strana stiče zbog potpunog ili djelimičnog neispunjenja obaveze druge strane.Naime. kada je prije isteka roka za ispunjenje očigledno da jedna strana neće ispuniti obavezu iz ugovora. a dugotrajnog. povjerilac može izjaviti da raskida ugovor. Kada ispunjenje obaveze u odredjenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora. tj. ZOO posebno uređuje raskidanje ugovora sa uzastopnim obavezama. Poslije raskida strane ne duguju jedna drugoj ono što su prije toga dugovale. ako je djelimično. Povjerilac može da raskine ugovor i bez ostavljanja naknadnog roka za ispunjenje dužniku.

Nedvosmislena volje se iskazuje odredbom da će se ugovor smatrati raskinutim ukoliko ne bude ispunjenj u određenom roku.kasatorna klauzula.nego jedino zahtjev zbog diferencijacije.Razlika između raskidanja i poništenja Raskidanje i poništenje su dvije kvalitativno različite stvari. neispunjenje obaveze koju je dužnik skrivio.koje valja odvojiti. ne gasi se zastarjelošću 80 . Međutim.Prestanak ugovora poništenjem Ugovor može prestati poništenjem. 99. Fiksni karakter ugovora mora biti vidljiv iz samog ugovora ili iz okolnosti. Stoga. ali je dugovanu činidbu moguće ispuniti i u nekom kasnijem trenutku. Poništenje ugovora 100. Oni se mogu pojaviti u predmetu. Riječ je o štetu zbog neispunjenja ili o pozitivnog ugovornom interesu. nego njegova vlastita. Kod apsolutno fiksnih ugovora obaveza se mora ispuniti u tačno određenom trenutku. Do poništenja ugovora dolazi najčešće usled toga što je ugovor prilikom zaključenja imao neke bitne nedostatke. Kod običnih ili relativno fiksnih ugovora situacija je drugačija. tj. Pošto raskidanje uništava ugovorni odnos. 101.poništiti se može samo ugovor koji pravno nije valjan i koji ima određenu manu. Dužnik svoju obavezu mora da ispuni u tačno određeenom roku.tzv.Created by . vrijeme dospjelosti tražbine spada u nebitne sastojke ugovora.pošto je ugovor već proizveo svoja dejstva.Raskidanje fiksnih ugovora Po pravilu. Ti ugovori uopšte nijesu proizvodili prvno dejstvo i sa stanovišta prava oni su nevažeći ugovori. Raskinuti se mogu ugovori koji su pravno valjani. koji su bez nedostataka. na ništavost se može pozvati svako zainteresovano lice 2. ne dolazi u obzir zahtjev za razmjenu činidbe povjeriočeve i novčane vrijednosti dužnikove. osnovu ili volji ugovornih strana. Vrijeme ispunjenja je čvrsto određeno. Zavisno od uzroka ništavosti ona može biti apsolutna i relativna: 1.po pravilima o neosnovanom obogaćenju. Obaveza da se nadoknadi šteta jeste jedna od značajnijih posledica.Razlog zbog kog se ugovor raskida ne postoji u trenutku zaključenja ugovora. Izuzetak od toga čine fiksni ugovori kod kojih je rok ispunjenja jako bitan. jer se ispunjenjem u nekom drugom roku ne postiže željeni cilj. U teoriji se pravi razlika između fiksnih ugovora u apsolutnom i u relativnom smislu. nego nastaje kasnije. a ako do toga ne dođe ispunjenje je nemoguće. povjerilac može tražiti naknadu štete samo pod uslovom da činidba dužnikova objektivno više vrijedi. Ona pretpostavlja subjektivnu docnju.I strana koja je ispunila činidbu ima pravo na povraćaj.

Apsolutno ništavi ugovori Ugovori koju su protivni prinudnim propisima. 81 . ukoliko on može opstati bez ništave odredbe. i ako ona nije bila uslov ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor zaključen. javnog poretka i dobrih običaja pogadja najoštrija sankcija. Postojanje nedostataka u volji ugovorne strane (zablude) povlače relativnu ništavost ugovora. Medjutim. relativno ništavi ugovor poništi. ako cilj povrijedjenog pravila ne upućuje na drugu sankciju. kao i zelenaški ugovori. Treća savjesna lica ne mogu biti oštećena usled poništaja ugovora. Protekom vremena ne mogu se osnažiti. apsolutno nevažeći ugovori su ugovori koje zbog povrede prinudnih propisa. Ukoliko to vrijeme protekne ugovor postaje punovažan i ne može se poništiti. a sudska odluka ima deklarativno dejstvo. Kada se jednom rušivi. ili nije ni mogla da zna. ništavi ugovori ispunjavaju sve zakonom predvidjene uslove za zaključenje. Apsolutna ništavost ima povratno dejstvo. Ništavi ugovori se ne mogu vremenom konvalidirati. prinudni propisi i dobri običaji. Vrijeme za podnošenje zahtjeva za poništaj rušljivog ugovora nije neograničeno. Ništavi. njihovi univerzalni sukcesori. 102. Na ništavost ugovora se mogu pozivati sva zainteresovana lica. za razlog ništavosti ima pravo na povraćaj datog povodom poništenja ugovora. Izuzetak – savjesna strana koja u trenutku zaključenja ugovora nije znala. ne može se ukloniti sporazumom ugovornih strana (po pravilu). uspostavlja se predjašnje stanje. javnom poretku ili dobrim običajima su ništavi. Medjutim. naknada štete i pitanje pravnog položaja trećih lica. Osnovna pravna posljedica ništavosti ugovora sastoji se u povraćaju datog.I 3. Poništaj se može zahtijevati samo u toku odredjenog vremena. U ništave ugovore spadaju i ugovori čiji je predmet nemoguć. ili ako zakon u odredjenom slujčaju ne propisuje nešto drugo. Sudskom se odlukom poništava i ne dolazi do restitucije. To su: ugovorne strane. ali je njihova sadržina takva da se njima vrijedja javni poredak. Mogu zahtijevati naknadu štete od nesavjesne ugovorne strane. tj. a)Pravne posledice ništavosti Pravne posledice ništavosti ugovora su: povraćaj u predjašnje stanje. O ništavosti ugovora sud vodi računa po službenoj dužnosti. Pravilo je da ništavost neke od odredaba ugovora ne povlači za sobom ništavost ugovora u cjelini. ali i svako drugo lice koje ima pravni interes da se ugovor poništi. ugovori bez pravnog osnova ili sa nedopuštenim osnovom. čak i kada je ništava odredba ugovora bila uslov ili odlučujuća pobuda za zaključenje ugovora ugovor će ostati na snazi ukoliko je sankcija ništavosti ustanovljena sa ciljem da ugovor bude oslobodjen te odredbe i da važi bez nje. ti ugovori ne proizvode pravno dejstvo.Created by . Poništeni ugovor smatra se kao da nije ni postojao. ugovori koji nisu zaključeni u predvidjenoj formi. nedopušten ili neodredjen ili neodrediv. tj. Pitanje povraćaja datog se ne postavlja ukoliko nijedan od ugovornika nije izvršio obavezu niti dio obaveze. Smatra se kao da nisu ni zaključeni. Za razliku od nepostojećih. poništenje ugovora može tražiti samo ono lice u čijoj se volji stekao nedostatak odnosno zakonski zastupnik ili staratelj kod maloljetnika. Pravo na isticanje ništavosti se ne gasi. 1.

Zaključenjem jednog ništavog ugovora i njegovim neizvršenjem. U tom slučaju se pojavljuje potreba povraćaja u predjašnje stanje (u naturi ili u novcu). prebivalište ili boravište. 3. a može da odluči i da druga ugovorna strana ono što je primila preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sjedište tj. Ništav ugovor ne postaje punovažan kada zabrana ili drugi uzrok ništavosti naknadno nestane.Created by . steći prava na toj stvari održajem ili po pravilu koja važe za sticanje od nevlasnika. javnom poretku i dobrim običajima. u cjelini ili djelimično. njihovi univerzalni sukcesori i eventualno treća lica koja imaju pravni interes za poništenje. Do dvostrane restitucije dolazi kad su obije strane izvršile svoju obavezu ili dio obaveze. kao i kad je to zakonom ili posebnim propisom odredjeno. Naknadu tako nastale štete može da traži samo savjesna strana. Treća pravna posljedica ništavosti ugovora tiče se prava i interesa trećih lica. već samo na zahtjev lica koja imaju pravni interes za to. Restitucija može biti jednostrana i dvostrana. Primjenom pravila neno plus iuris to treće lice ne bi moglo steći nikakva prava. 2. prenosilac može da zahtjeva naturalnu restituciju. može se desiti da pribavilac u medjuvremenu zaključi novi ugovor i prenese stvar na neko treće lice. 103. Nedopuštena restitucija – ZOO precizira da je u slučaju ništavosti ugovora svaka od strana dužna da vrati drugoj sve što je primila na osnovu takvog ugovora. jer pribavilac drži stvar bez pravnog osnova. Naime. zahtjev nesavjesne strane za povraćaj datog. ukoliko je na osnovu ništavog ugovora došlo do predaje stvari drugoj ugovornoj strani.I Situacija je složenija ukoliko su ugovorne strane preduzele aktivnosti na planu izvršenja ugovora. Rušljiv je ugovor koji je zaključilo lice ograničene poslovne sposobnosti kao i u slučaju postojanja prekomjernog oštećenja ugovornih strana u čijem je interesu rušljivost ustanovljena može tražiti da se ugovor poništi. ukoliko je ugovor ništav zato što je protivan prinudnim propisima. Jednostrana je kad samo jedna strana ima obavezu da vrati primljeno. kada je prilikom njegovog zaključenja bilo mana volje strana.Rušljivi ugovori Rušljivi ugovori su podvrsta nevažećih ugovora koji proizvode pravno dejstvo ali mogu biti poništeni u zakonom odredjenom roku na zahtjev lica koja za to imaju pravni interes. a zbog nedostatka ugovora koji znače povredu pojedinačnih interesa. strane mogu pretrpjeti štetu. vrši se novčana restitucija. sud može da odbije. Ipak to treće lice bi moglo ukoliko je savjesno. Ugovor je rušljiv ako ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna. 82 . Medjutim. Krug lica koja mogu da zahtjevaju poništenje rušljivog ugovora su: ugovorne strane. Medjutim. Krug lica koja mogu da zahtijevaju poništenje rušljivog ugovora je značajno uži od kruga lica koja mogu da zahtjevaju poništenje ništavog ugovora. O rušljivim ugovorima sud ne vodi računa po službenoj dužnosti. Sudska odluka ima konstitutivno dejstvo. a nesavjesna je dužna da savjesnom saugovaraču u cjelini naknadi štetu. a tužba za poništaj se podnosi u zakonom odredjenom roku. a ako to nije moguće ili se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju.

83 . U tom cilju on može da zahtijeva da se druga ugovorna strana izjasni da li ostaje pri ugovoru ili ne. Dakle. da mogu biti poništeni na zahtjev zainteresovanih lica. Rok od 1 godine je subjektivni i računa se od momenta saznanja. odnosno u vrijeme donošenja sudske odluke. Ugovarač na čijoj je strani uzrok rušljivosti odgovoran je svom saugovaraču za štetu koju trpi zbog poništenja ugovora. Za rušljive ugovore se kaže da su potencijalno nevažeći tj. Rok u kome se može ostvariti to pravo je 1 godina i računa se od dana saznanja za razlog rušivosti odnosno prestanka prinude. Odluka o poništenju ima konstitutivno dejstvo.naknadu štete . Kad je razlog rušivosti ugovora prekomjerno oštećenje – rok za poništenje je 1 godina i računa se od njegovog zaključenja. a)Pravne posledice rušljivosti ugovora Pitanje poništenja ugovora iz razloga rušivosti u prvi plan ističe 3 pitanja: . Ovom odlukom se ne ukida sam čin zaključenja ugovora već pravne posljedice koje iz njega proizilaze. Lica koja imaju pravo da zahtijevaju poništenje ugovora mogu se odreći tog prava i ostati pri ugovoru. Tužba za poništenje rušivog ugovora može se podići u zakonom predvidjenom roku i njegovim istekom lica ovlašćena da podnesu tužbu gube to pravo. Poništenjem ugovora na zahtjev zainteresovanog lica. Ako se ne izjasni – ugovor je poništen a sudskom odlukom se to samo konstatuje. smatra se da ne proizvodi pravno dejstvo i to od momenta zaključenja (ex tunc). a samo kad ona nije moguća vrši se novčana restitucija. ugovor se gasi tj.pravni položaj trećih lica Ukoliko je nešto na osnovu rušljivog ugovora koji je poništen bilo ispunjeno. ZOO daje mogućnost konvalidacije rušivih ugovora.povraćaj u predjašnje stanje . a manje javne interese. Strana koja je u zabludi dužna je da naknadi štetu saugovaraču ukoliko on nije znao niti morao znati za zabludu. dolazi do povraćaja u predjašnje stanje. I ovdje je pravilo naturalne restitucije. Zato je njima i dozvoljeno da svojom voljom odrede od kog momenta će se smatrati da ugovor ne proizvodi pravno dejstvo. i to prema cijenama u vrijeme vraćanja. a da će se sve do tog momenta ugovor smatrati punovažnim – ovo rešenje proizilazi iz činjenice da rušivi ugovori ugrožavaju interes ugovarača. a drugi je objektivan i računa se od momenta zaključenja ugovora. Stranke se mogu sporazumjeti da rušivi ugovor neće proizvoditi pravno dejstvo za ubuduće (ex nunc). Rok za poništenje ugovora kod kojih jedna strana poslovnu sposobnost nakon zaključenja ugovora – rok za poništenje je 3 mjeseca i računa se od momenta sticanja poslovne sposobnosti.I Saugovornik lica koje ima pravo da traži poništenje ugovora ima interes da utvrdi da li saugovarač ostaje pri ugovoru ili će nastojati da on bude poništen. ali to pravo u svakom slučaju prestaje istekom 3 godine od dana zaključenja ugovora. ako ovaj nije znao niti je mogao znati za postojanje uzroka rušivosti ugovora. lice koje je bilo savjestan ugovornik ima pravo na naknadu štete od saugovarača ukoliko je na njegovoj strani bio uzrok ništavosti.Created by . a rok za ovo izjašnjavanje ne može biti kraći od 30 dana.

a iz namjere stranaka se može zaključiti da se cilj može ostvariti ukoliko se ovaj ugovor konvertuje u ugovor o poklonu. Konverzija i konvalidacija a)Konverzija Moguće je da jedan ništavi ugovor ispunjava uslove za punovažnost nekog drugog ugovora. Konverzija je pravni institut nastao iz potrebe očuvanja ugovora. da je sa stanovišta prava nepostojeći. Npr. U savremenoj teoriji se izbjegava pojam nepostojeći ugovor jer se smatra da se radi o ugovorima koji su od samog početka krnji. a nikako ne može biti govora o nepostojećim ugovorima. ukoliko je to u saglasnosti sa ciljem koji su ugovarači imali u vidu kada su ugovor zaključili i ako se može uzeti da bi oni zaključili taj ugovor da su znali za ništavost svog ugovora. kada jedan ništavi ugovor ispunjava uslove za punovažnost nekog drugog ugovora tada će medju ugovornim stranama važiti taj drugi ugovor. 105. tj. kad god za to postoje uslovi i kada njegovo očuvanje odgovara prvobitnom cilju ugovornih strana. lica zaključe ugovor u raspodjeli i ustupanju imovine za života. kao ni kauza ili nije poštovana forma) smatra se da ugovor nije ni nastao tj.I - 104. Ona se vrši odricanjem od prava na poništenje ugovora od strane lica kome to pravo pripada. Da bi došlo do konvalidacije potrebno je da su kumulativno ispunjeni sledeći uslovi: 84 . da nisu ni nastali. Ukoliko u momentu zaključenja ugovora nije bio ispunjen jedan od zakonom predvidjenih uslova za zaključenje (stranke nisu imale traženu poslovnu sposobnost. ali su pogodjeni sankcijom ništavosti zato što su oni i njihova pravna egzistencija protivi imperativnim zakonskim normama i moralu društva.Created by . Govoriti o ovoj kategoriji ugovora je tautologija. Naime. koji ne ispunjava zakonom predvidjene uslov. jer ugovor postoji ili ne. nije bio odredjen dozvoljen ili moguć predmet ugovora. Konvalidacija se može izvršiti izričito izraženom voljom stranaka. nepotpuni. prećutno. b)Konvalidacija Konvalidacija je naknadno osnaženje rušivog ugovora. U tom slučaju postoji mogućnost konverzije ugovora. nepostojeći ugovori u odnosu na koje ne postoji jednistveno shvatanje u teoriji tako da ih neki autori izdvajaju kao posebnu grupu nevažećih ugovora a drugi smatraju da su obuhvaćeni pojmom ništavi ugovori. Postoji i treća grupa ugovora tzv.Nepostojeći ugovori Nevažeći ugovori se dijele u 2 grupe i to apsolutno nevažeći ili ništavi i na relativno nevažeće ili rušljivi ugovori. kao i propuštanjem lica da se u zakonom ostavljenom roku obrati sudu. Nepostojeći ugovor se razlikuje od ništavih kod kojih su u momentu zaključenja bili ispunjeni svi potrebni uslovi. nije postignuta saglasnost volja.

Ako u tome ne uspije. Fiziča nemogućnost postoji kada dugovana stvar propadne usled nekog prirodnog događaja. 85 . te se smatra da je ugovor punovažan od momenta zaključenja. Konvalidacija se primjenjuje u svim slučajevima rušivosti ugovora. Ona se može temiljiti na fizičkim i pravnim razlozima. Nemogućnost ispunjenja Cilj svake obaveze jeste da bude ispunjena i da tako zadovolji neki povjeriočev interes. da konvalidaciji pristupaju lica koja imaju pravo da traže poništenje ugovora 3. Pravna nemogućnost je ona čiji razlozi ishode iz pravnog poretka određene države. Prestanak ugovora usled slučajne propasti stvari je povezano sa pitanjem snošenja rizika (opšte je pravilo da rizik slučajne propasti stvari u obligacionom pravu snosi dužnik). Takođe postoje trajna i privremena nemogućnost. može zahtijevati vraćanje po pravilu o vraćanju stečenog bez osnova. da je u tom momentu strana koja je imala pravo da zahtijeva poništenje ugovora bila slobodna da odluči o konvalidaciji. Ako dužnik nije u stanju da učini ono što duguje. isticati se razlozi rušivosti koju su bili osnova preduzete konvalidacije.Created by . Njeno dejstvo se sastoji u tome što rušiv ugovor postaje punovažan.nije potrebna izjava volje. da se radi o rušivom ugovoru 2. gasi se i obaveza druge strane. da lica znaju tj. 106. Do gašenja usled nemogućnosti dolazi ipso facto. Konvalidacija djeluje retroaktivno. jer važi pravilo genera non pereunt.rod. kaže se da je nastupila nemogućnost ispunjenja. Dužnik se može osloboditi jedino ako propadne cijela ta masa. Pravila o gašenju obaveze kad ispunjenje postane nemoguće ne važi za stvari određene po rodu. da su svjesna nedostataka koji ugovor čine rušivim 4. Odricanjem od prava da se zahtijeva poništenje rušivog ugovora stranke priznaju pravno dejstvo ugovora. Ako ispunjenje obaveze postane trajno nemoguće usled okolnosti za koje dužnik ne odgovara. Postoje dvije vrste nemogućnosti: fizička i pravna. tj. kao i potpuna i djelimična nemogućnost. U ZOO-u je predvidjeno da kada je ispunjenje obaveze jedne strane u dvostranom ugovoru postalo nemoguće zbog dogadjaja za koji nije odgovorna ni jedna ni druga strana. obaveza se gasi. Konvalidirani ugovor postaje punovažan od zaključenja i proizvodi pravna dejstva kao da uzroka rušivosti nije ni bilo. Dužnik treba da dokaže da se radi o okolnostima koje isključuju njegovu odgovornost. smatraće se da je skrivio nemogućnost i dugovaće naknadu štete. Konvalidirani ugovor se ne može više napadati tj.tj. a)Prestanak usled slučajne propasti stvari Usled propasti predmeta ugovora (stvari) dejstvom više sile dolazi do prestanka ugovora i to samo kod dvostranih ugovora. a ako je ona nešto ispunila od svoje obaveze.I 1.

Posledice otkaza ne nastupaju odmah. 86 . Trajni ugovorni odnosi koji su zaključeni na neodređeno vrijeme mogu prestati samo otkazom strana ugovornica. ona je ovlašćena da zahtijeva da joj se vrati sve ono što je dala jer se kod druge strane to nalazi bez osnova. Otkaz se može dati u svako doba. 108. u zavisnosti od cilja koji se njima želi postići. U tom slučaju je izvršenje obaveza ili sticanje prava strogo vezano za ugovornika zbog čijih je svojstava. ali u njoj moraju biti navedeni razlozi. Medjutim. Samo i jedino u tom slučaju smrt jednog od ugovornika dovodi do prestanka ugovora. Ako je rok trajanja unaprijed određen. ugovor i zaključen. koji se naziva otkazni rok. Protek vremena i otkaz Trajni ugovorni odnosi mogu imati određen ili neodređen rok trajanja. Prema tome. Otkaz je ustvari neformalna izjava volje koja treba da bude prenijeta drugoj strani. U slučaju da za zaključenje jednog ugovora odlučujući značaj imaju lična svojstva ugovornika. ukoliko se radi o ugovoru zaključenom intuiti persona važi drugačije pravilo. znanja. Prestanak ugovora važi i za prošlost i za budućnost. oni prestaju kad rok istekne. ukoliko su se stekli ovi uslovi prestanak ugovora biva od njihovog nastanka (ex tunc). smatra se da je to i odlučujući element saglasnosti volja ugovornika. 107. sposobnosti. ako je druga strana bila unaprijed izvršila svoju obavezu. već nakon isteka određenog roka. da se radi o propasti stvari usled dejstva više sile 3.Created by . samo ne u nevrijeme. ili dala avans u cilju izvršenja obaveze. Prestanak ugovora smrću ugovorne strane Po pravilu. smrću jedne ugovorne strane ugovor ne prestaje već prava i obaveze iz ugovora prelaze na univerzalne sukcesore umrlog ugovornika. da je predmet ugovora individualno odredjena stvar 2. Samo izuzetno može biti ugovoreno da i nakon isteka roka obligacioni odnos produžava za neodređeno vrijeme.I Uslovi za prestanak ugovora usled nemogućnosti izvršenja zbog slučajne propasti stvari su: 1.

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->