You are on page 1of 10

Spacijalnost u romanu (Stepski vuk Hermana Hessea)

Saetak Savremene knjievne kritike i teorije usuglasile su se da prostor odreuje umjetniko jednistvo knjievnog djela i njegov odnos prema stvarnosti. Stoga prostor u knjievnom djelu uvijek sadri vrijednosni momenat, koji iz cjeline umjetnikog moe biti izdvojen samo u apstraktnoj analizi. Romani, kao takvi, se nameu kao dominirajui oblik proznog izraza, a fabulu pisci postiu upravo uvodei prostor i ambijent gdje se fabula odvija. Prostor kao bitan dio romana, postao je tema mnogih knjievnih teoretiara, ali i kritiara. U ovom radu e biti prikazan roman i psiholoki aspekt lika koji iznosi svoja egzistencijalistika pitanja u razliitim prostorima. Knjievni predloak na kojem e se pokuati naznaiti meuovisnost knjievnosti i geografije je roman njemakog autora Hermena Hessea. Rad e ukazati na to da je klju za razumijevanje knjievnoga djela upravo u prostoru u djelu. Oivljavanjem zaboravljenoga prostora i geografije, otvorile su se mogunosti propitivanja meusobnoga interferiranja ova dva sistema knjievnosti i geografije. Uvod Razliita tehnoloka otkria obiljeila su razliite periode svjetske povijesti, a posljedice na razvoj ovjeka kao linosti i njegovu psihu su mnogostruke. ovjek se kao drutveno bie i rtva robno-novane privrede povodi zakonima kapitalizma, koji unitavaju njegovu bitnu osobinu osjeaj pripadnosti kolektivu i njegovu kolektivnu svijest (mega, 1986). Upravo ovo dovodi do metastaze ovjekove individualnosti. Uz svu tehnologiju koju posjeduje, ovjek nikada nije bio vie usamljen. Stoga cijelu modernu literaturu trebamo shvatiti kao krik ovjeka protiv vremena u kojem ivi, ali i protiv neega to podsjea na ovjeka. Sada nam je, nesumnjivo, jasno zbog ega su svi veliki pisci prepoznali ovjekovu degradaciju i uinili je temom svojih knjievnih djela. Pri ispisivanju ovjekove degradacije pisci su esto koristili i koriste prostor kao metod kojim prikazuju ovjekovo nesnalaenje u valu novog vremena. Tako i Herman Hesse u romanu Stepski vuk, prikazuje individuu, ovjeka koji, iz svih navedenih razloga, pokuava pobjei od svega to je ovjeje, ispoljava svoju sasvim drugu, divlju stranu. U dvadesetom stoljeu veliku pozornost prostoru posveivali su Max Weber, E. Durkheim, G. Simmel, M. Foucault i E. Husserl. Tanije, povezivanje knjievnosti s geografijom dogodilo se 90ih godina dvadesetoga stoljea, pitanja prostora i geografije postale su priznate, legitimne i vane teme u mnogim podrujima knjievnosti i kulturalnih studija (Thacker 2005/6). Prostor (eng. space) treba da omogui liku da se kree, da se snalazi, da kroz prostor iskazuje neke svoje osobine, karakteristike. Tako se u romanu Stepski vuk, glavni lik Hally Heller, kree u tri glavna prostora: soba koja je mjesto gdje se saima sve intelektualno, kafana gdje se deava sve ono to je svakodnevno i trivijalno, i stepenite koje na neki nain predstavlja rezime prethodna dva prostora. Veza izmeu knjievnosti i geografije Mislioci dvadesetoga stoljea kao to su Foucault, Lefebvre, Berger i Mandel upuivali su da je prostor vie nego vrijeme ono to skriva stvari od nas, da je sada demistifikacija spacijalnosti i njezina prikrivena orua moi klju za razumijevanje prakse, politike i teorije savremene ere. Oivljavanjem zaboravljenoga prostora i geografije, otvorile su se mogunosti propitivanja meusobnoga interferiranja knjievnosti i geografije. Thacker, koji se zanima vezom geografije i knjievnosti, prvi je upotrijebio koncept tekstualnog prostora 1993. godine, pokuavajui otkriti kako analiza knjievnog teksta moe biti obogaena geografijom i njezinim idejama (Thacker 2005/6). Aristotel je umjetnost objasnio pojmom mimesisa, oponaanjem zbilje, stvarnoga svijeta. Meutim, prostor koji prikazuje umjetnika slika ili fotografija nikako se ne moe usporediti s prostorom koji se oblikuje u knjievnom umjetnikom djelu, i to upravo u romanu, obliku koji je zbog svojeg prostora idealan medij za unoenje prostora. Piui o mapiranju modernoga grada, Daniels i Rujcroft kau da je kao literarna forma, roman (je) inherentno geografian. Svijet romana je sastavljen od lokacija i okolia, poprita i granica, perspektiva i horizonata (Daniles, Rujcroft, 1993). Upravo je roman bio glavna knjievna vrsta realizma, u kojem su autori poput Balzaca i Dostojevskog ispisivali prostore tadanjega doba. Nekad je glavni prostor knjievnosti bila priroda i egzotini krajolici romantizam, u realizmu ta je prednost pripala gradu. Osim to knjievno djelo opisuje prostor, iz kojeg izrasta i koji komentira, ono stvara i svoj prostor, omeujui granice spoznaje lika. Prostor u knjievnom djelu je u povijesti knjievnosti izuavan malo i gotovo nimalo, proces osvajanja realnog istorijskog vremena i prostora i realnog istorijskog oveka koji se nalazio u njima, u knjievnosti je tekao komplikovano i isprekidano (Bahtin, 1989). Bahtin, koji povezuje vrijeme i prostor i daje mu zajedniki nazivnik hronotop, zastupao je tezu da su osvajane pojedine strane vremena i prostora, dostupne na odreenom povijesnom stepenu razvoja ovjeanstva, ali ne u dovoljnoj mjeri. Dolo je vrijeme

kad se na prostor u knjievnim djelima treba gledati kao na neto bitno i u skladu sa vremenom jer je znaajno izraavanje neraskidivosti prostora i vremena (Bahtin, 1989). On smatra da su u knjievno umjetnikom hronotopu slivena prostorna i vremenska obiljeja u osmiljenu i konkretnu cjelinu vrijeme se ovdje zgunjava, stee, postaje umjetniki vidljivo; prostor se napinje, uvlai se u kretanje vremena, siea. Obiljeja vremena razotkrivaju se u prostoru, a prostor se osmiljava i meri vremenom (Bahtin, 1989). Stepski vuk ili moderni umjetnik danas Roman govori o Harryju Halleru, usamljenom i nezadovoljnom intelektualcu u potrazi za izlazom iz ivotne krize. Uz pitanja identiteta i individualizma roman se bavi i kritikom malograantine i drutva poslijeratnog razdoblja. Stepski Vuk je Hesseov roman koji nije u potpunosti roman toka svijesti, ali je jedan njegov dio najblii njegovoj ideji. To je dio u kojem Harry pod uticajem droga, i u kojem istrauje sve dubine i protivrjenosti svoje posebnosti, to je podsvijest u obliku pozorita i svijet kao glavni akter, u obliku glavnog junaka. Ovdje saznajemo da je ljudska dua pravi univerzum, pun uspona i padova. Roman se sastoji od tri dijela, za nas je u ovom momentu najvaniji prvi dio jer u njemu, upravo putem prostora, saznajemo sve o glavnom liku. Kompozicija romana Sudbina Harrya Hellera okarakterisana je i drugim likovima. Likovima koje susree na razliitim prostorima. Tu je Hermina, koju susree u kafani, ali koja e kasnije postati presudna za njegovu sudbinu, ali tu je i Pablo, koji ini jedan dio Hallerove podsvjesti. Glavni lik je predstavnik tipinog njemakog intelektualca, obrazovanog na klasini nain. Piev opis Harrijeve sobe kao prostora u kojem se najvie kree, ima funkciju slikanja duhovnog stanja glavnog junaka(citat str.23.). Kroz cijelo vrijeme protee se pitanje ko je ustvari Harry Haller i koja je njegova uloga u svijetu. Odgovor nam se odnosi u treem djelu romana, tj u Traktatu o Stepskom vuku pogled Stepskog vuka proniknuo je svekoliko nae vrijeme, svekoliko marljivo prenemaganje, sav treberaj, svu ispraznost, cijelu povrnu igru jedne umiljene, plitke duhovnosti ah, iao je pogled naalost jo dublje, iao je dalje nego to je tek pogled na nedostatke i beznadnost naeg vremena, nae duhovnosti, nae kulture. Iao je sve do u srce svekolike dvojbe jednog mislioca, moda jednoga koji znade, sumnju u dostojanstvo i smisao ljudskog ivota uope (Hesse, 1996). Prostor takoer utjee i na sam tok romana. Prostor je taj koji korespondira s pojedincem savremenoga svijeta, posebno prostor savremenoga grada. Zadatak je i geografije i teorije knjievnosti da interdisciplinarno krenu izuavati predmet o kojem smo govorili. Po jednom od Ogbornovih zakljuaka, i prostori i tekstovi, kao i odnos meu njima, tek e se promatrati kao pitanja izvedbe i ozakonjenja (Ogborn, 2005). Da je za prostor u romanu bitna sama biografija pisca, govori nam i injenica da je pisac boravio u iznajmljenoj sobi, da je obilazio kafane i pozorita, to je jedna od kljunih injenica u djelu. Tako prostor postaje centralni dio ovog romana to je Bahtin okarakterisao kao sastavni dio romana preplitanje istorijskog i drutveno javnog sa linim i ak potpuno privatnim, intimnim, preplitanje privatnog ivota sa politikim i finansijskim, dravne tajne sa tajnom lonice, istorijskog niza sa ivotnim i biografskim (Bahtin, 1989). Spacijlanost u romanu Stepski vuk Veina ljudi nee da pliva prije nego naui Na samom poetku romana, u Nakladnikovom proslovu, Hesse svog glavnog junaka smjeta u odreen prostor i tim nas upoznaje sa nekim njegovim osobinama, odnosno omoguuje nam da ve na startu prodremo u njegovu unutranjost. Rijeima Oh, tu dobro mirii (Hesse, 1996), Haller izaziva i privlai znatielju drugih naspram svoje individue. Dok je neak stanodavke sumnjiav, tetka u tim rijeima ne vidi nikakvu opasnost ve naprotiv vidi samo Hallerovu udnju za lijepim jer kod nas ovdje mirii na istou i red i na prijatan i pristojan ivot, i to mu se dopalo. On izgleda kao da na to vie nije navikao i kao da mu je to nedostajalo (Hesse, 1996). Na kraju e se ispostaviti da je, na neki nain, prorekla istinu. Prostor nee odigrati bitnu ulogu samo pri prvom susretu, ve i kasnije. Stanodavaci i Haller susretali su se esto na razliitim lokacijama unutar kue i upravo se tu, kroz prostor dogaalo postepeno upoznavanje, jer to je bio jedini nain da se upoznaju, i da nije zbog blizine naih spavaonica dolo do sluajnih susreta na stubama i u hodniku, ne bismo se valjda uope bili upoznali (Hesse, 1996). Harry svojim gestama djeluje zbunjujue, s nekim neobinim smijekom, koji mi je tada takoer bio neugodan, promatrao je stube, zidove i prozore te stare visoke ormare na stubitu, sve mu se to izgleda svialo, a ipak mu se u isti mah nekako inilo smijenim. Uope je cijeli ovjek ostavljao dojam kao da k nama stie iz nekog stranog svijeta, moda iz prekomorskih zemalja,

pa tu sve nalazi dodue lijepim, ali malo kominim (Hesse, 1996). Tim svojim gestama Harry daje miljenje o prostoru koji ga okruuje isto stubite, zidovi, ormari daju dojam ugodnog prostora za ivljenje, a istovremeno on se toga plai i prezire takvo okruenje. Tri bitna prostora koja karakteriu roman soba, stepenite, kafana Soba skrovite intelektualnog Soba, u kojoj je boravio Harry Haller govori mnogo o njegovom stilu ivota, kao i o vremenu kojeg on provodi u sobi, leao je uvijek dugo u krevetu, esto ustajao tek oko podne i u kunom haljetku prelazio onih nekoliko koraka od spavae sobe do svoga dnevnog boravka (Hesse, 1996). Taj dnevni boravak bio je bukvar iz kojeg se moglo itati o Halleru, o zidove objeene slike, prikvaeni crtei, a ponekad i slike izrezane iz novina koje su se esto mijenjale. Visjela je tu slika nekog junog krajolika, fotografije iz jednog njemakog provincijskog gradia, oito Hallerova zaviaja, meu njima pak obojeni, blistavi akvareli za koje smo tek poslije doznali da ih je slikao on sam. Zatim fotografija jedne mlade ene ili mlade djevojke. Neko je vrijeme na zidu visio jedan sijamski Buda, a zamijenila ga je najprije reprodukcija Michelangelove Noi te potom jedan portret Mahatme Gandhija (Hesse, 1996). Ono po emu se vidi da je ova soba izvorite intelektualnog jesu knjige koje zauzimaju najvei prostor sobe: knjige nisu ispunjavale samo vitrinu za knjige, nego su leale posvuda po stolovima, na lijepom starom sekreteru, na divanu i po stolicama, po podu uokolo, knjige sa umetnutim ceduljama, koje su se stalno mijenjale (Hesse, 1996). Knjige sa umetnutim ceduljama govore nam da te knjige tako tu postavljene imaju odreenu ulogu, cedulje u njima su se stalno mijenjale to je navodilo da se pomisli da je ovjek koji je u toj sobi stanovao, mogao biti uenjak (Hesse, 1996). Knjige su se neprestano mnoile, jer on nije samo donosio cijele hrpe knjiga iz knjinice, nego je vrlo esto i potom primao pakete. Meu knjigama nalazio se Novalis, Lessing, Jacobi, Lichtenberg, Dostojevski, a posebno mjesto zauzimala su Goetheova sabrana djela (najvei utjecaj na Hessea imao je upravo Goethe). Pored knjiga, u tom prostoru nalazi se i dim koji ukazuje na sve misli koje su strujale izmeu tih zidova, a o koliini misli govore i posvud odloeni ostaci cigara i zdjelice s pepelom (Hesse, 1996). Ti ostaci i tragovi, ukazuju nam na tu da tu neko ipak postoji, die, ivi. On je pobjegao, ali taj bijeg ne znai da nije nastavio ivjeti: Pisci ive, naputaju ili putuju specifinim mjestima koja obiljeavaju njihovu percepciju svijeta i mnogi tekstovi vrlo direktno predstavljaju odreene prostore, mjesta, gradove; razmiljanje o prirodi utjecaja ovakvih okolia na tekstove, na nain na koji mogu biti dodani postojeim socijalnim i povijesnim nainima interpretacije oito je korak naprijed za kritiku knjievnu geografiju (Thacker 2005/6). Stepenite granini neutralni prostor Tu sam bacio sidro, tu se moglo izdrati jedan sat, pa i dva Stepenite kao mjesto u ovom romanu predstavlja rezime izmeu sobe i kafane, a ako to primijenimo na Harrija to je sinteza izmeu njegove inteligencije i svakodnevnice. Na stepenitu Harry susree druge likove, razmjenjuje miljenje, spoznaje samog sebe. Tu ga susreu i procjenjuju drugi: Tek kad smo sve troje krenuli stubama u potkrovlje, mogao sam tonije pogledati toga ovjeka (Hesse, 1996). Stepenite, hodnik, prag, predsoblje se pojavljuje i kod Dostojevskog, ta mjesta kod njega postaju ak glavna mjesta radnje: mjesta na kojima se odigravaju dogaaji kriza, padova, uskrsnua, obnova, prosvjetljenja, odluka koje odreuju itav ivot ovjeka (Bahtin, 1989). Moemo rei da je stepenite odigralo najbitniju ulogu i ovom romanu. Prvi pravi susret stanodavca i Hallera desio se upravo na stubama. Haller je sjedio na odmoritu izmeu prvog i drugog kata, sjedio je na gornjoj stepenici te se pomaknuo u stranu da me pusti proi (Hesse, 1996). Nakon to mu je ponueno da ga otprati u sobu, Haller se samo polako nasmijeio, kao da se budio iz nekakvog sna, ponudivi stanodavcu da sjedne pokraj njega. Stanodavac se zahvalio i naglasio da nema obiaj sjediti na stubama ispred stanova drugih ljudi (Hesse, 1996). Haller nimalo zbunjen ironijom koja je iskazana, pokazuje stanodavcu prostor pred stanom na prvom katu, gdje je stanovala jedna udovica. Na malom, parketom obloenom prostoru izmeu stuba, prozora i staklenih vrata stajao je visoki ormar od mahagonija uza zid, sa starim kositrom na vrhu, a pred ormarom, na podu, stajale su dvije biljke u velikim loncima, jedna azaleja i jedna araukarija. Biljke su lijepo izgledale i djelovale isto i besprijekorno odravane. Vidite, taj mali prostor s araukarijom, to tako divno mirii, i esto ne mogu ovuda proi, a da na kratko ne zastanem. I kod vae gospoe tetke lijepo mirii i vlada red i vrhunska istoa, ali ovo mjesto s araukarijom ovdje, to je tako blistavo isto, tako opraeno i ulateno i isprano, tako nedodirljivo isto da formalno zrai. Tu se uvijek moram dobro nadisati ne utite li taj miris? Kako ovdje miris voska za pod i blagi dah terpentina skupa s mahagonijem, ispranim liem biljke i svime skupa proizvode jedan miris, jedan superlativ graanske istoe, briljivosti i tonosti, ispunjenja dunosti i odanosti, u malome

(Hesse, 1996). Harry ne zna ko tu stanuje, ali sluti, a ta slutnja granii sa sigurnou da iza ovih staklenih vrata obitava jedan raj istoe i opraene graanskosti, reda i bojaljivo dirljive predanosti malim navikama i obvezama (Hesse, 1996). Ne smijemo pasti u zamku i pomisliti kako Harry udi za takvim ambijentom, on i sam iskazuje otkud oduevljenje tim prostorom, ona njemu bude sjeanja, i moja majka je bila graanka te je uzgajala cvijee i pazila na sobe i stube, namjetaj, te se trudila da svome stanu i svome ivotu poda koliko je vie mogue bistrine, istoe i reda (Hesse, 1996). Iz ovoga moemo zakljuiti da prostor ima jo jednu ulogu, putem prostora glavni junak nas odvodi u svoje djetinjstvo. Da je to esta pojava u knjievnosti potvruje nam i Gaston Bachelard u svojoj Poetici prostora. On naglaava da je rodna kua iznad svih uspomena fiziki upisana u nama i nakon dvadeset godina izbivanja iz rodne kue, unato svim bezimenim stubitima drugih kua, ponovo emo pronai refleks prvog stubita i neemo se spotaknuti o onu malo izdignutiju stubu (Bachelard, 2000). Vidimo da je i Hesse uvodei motiv stuba u roman, ostvario ulaz u djetinjstvo glavnog lika jer sve to trebamo znati da bismo shvatili ovu podvojenu linost jeste njegova prolost, njegovo djetinjstvo, to bismo drugim rijeima rekli na lice mjesta. Bachelard dalje naglaava da kue koje smo kasnije nastanjivali nesumnjivo su svele nae pokrete na otrcano svagdanje (Bachelard, 2000). Kasnije e i Harry ii nesvjesno u potragu za onim to je imao prije, on je tu pronaao stubite, kasnije e pronai ljubav, ali za nas je u ovom sluaju najbitnije da je lik jednog romana vlastiti smisao pronaao upravo u prostoru. Kua, soba, tavan gdje smo bili sami i sanjarili pruaju okvir beskonanog sanjarenja, sanjarenje koje bi jedino poezija, kroz neko djelo, mogla dosanjati, dovriti, ispuniti (Bachelard, 2000). Zato i Harry sjedi na stepenitu i sanja nedosanjan san, sanja i gleda u taj tihi mali vrt reda i veselim se to to jo postoji. Volim to ozraje, nedvojbeno jo iz vremena svog djetinjstva i moja potajna enja za neim poput zaviaja navede me, beznadno, uvijek iznova na te stare staze (Hesse, 1996). Kafana skladite trivijalnog Halleru je kafana takoer mjesto koje slui za bijeg. Stubama, na kojima zastane da se prisjeti minulih vremena, na tim stubama kojima se u tuini teko penjati, tim skroz naskroz graanskim ietkanim, istim stubama krajnje estite najamne kue triju obitelji, na tavanu koje sam imao svoj pustenjaki stan, on prelazi put i odlazi u kafanu. Tako, on svoj dan ne zavrava kao svi normalni, kako on sam kae, bolesni ljudi, tako to bi se uvukao u krevet, nego on tako nezadovoljen i ogaen od svog uobiajenog dnevnog reda, ispunjen zlovoljom zavukao se u kaput te po mraku i magli krenuo u grad, da bih u gostionici K elinoj kacigi pio ono to ljudi koji piju, prema jednoj staroj konvenciji, nazivaju aicom vina (Hesse, 1996). Odlasci u kafanu deavaju se nou: poslije koncerta vidio sam ga opet na ulici i hodao za njim; zguren pod svojim kaputom koraao je nevoljko i umorno u smjeru nae etvrti, ali se zaustavio pred jednom malom staromodnom gostionicom, neodluno pogledao na sat i zatim uao (Hesse, 1996). Harry u krmi provodi vrijeme, eto tek da ga provodi, ali u krmi vrijeme kao da ne tee, sve je isto, sve je stalno ak je i krmarica jo ona ista, a i neki od dananjih gostiju sjedili su ve i onomad tu, na istome mejstu, pred istim aama (Hesse, 1996). Harry za gostionicu kae da je to utoite, ali kakvo utoite? Od ega? Bilo je to dodue samo jedno utoite kao i ono na stubitu kraj araukarije, ni tu nisam nalazio zaviaj ni zajednicu, naao sam samo tiho mjesto gledatelja, pred pozornicom na kojoj su strani ljudi igrali u stranim komadima, ali je ve i to malo mjesto znailo neto: bez gomile ljudi, bez galame, bez glazbe, tek nekoliko mirnih graana za drvenim stolovima bez stolnjaka i pred svakim jedno veernje pie, dobro i solidno vino. . svakoga je od njih ovamo vukla neka enja za domom, neko razoarenje, potreba za nadomjestkom (Hesse, 1996). I ta Harriju ostaje poslije kafane? On se i sam pita kamo sada? Da je u tom trenutku raspolagao kakvom arolijom za ispunjenje elja, bila bi mi se ukazala lijepa mala dvorana u stilu Luja esnaestog, gdje bi mi nekoliko dobrih glazbenika sviralo dva tri komada od Hndela i Mozarta. Za to bih bio raspoloen i bio bih tu hladnu, plemenitu glazbu hlepljivo upijao kao to bogovi ispijaju nektar (Hesse, 1996). On je izgubljen, jednostavno luta i ne pronalazi pravo utoite, svugdje on moe boraviti, ali nita i nigdje da pronae neku stalnost, i tako mu preostaje samo da traga tamo nasuprot, s druge strane ulice, stajao je u mraku stari, sivi kameni zid to sam ga uvijek rado gledao, stajao je tako vazda star i bezbrian, izmeu jedne crkvice i stare bolnice, na njegovoj se gruboj povrini danju moj pogled znao esto odmarati. Malo je bilo tako tihih, dobrih, utljivih povrina u sreditu grada (Hesse, 1996). Hoe li Harry Haller pronai odgovor iza zida, ostaje relevanto za neku drugu temu, za nas je dovoljno da smo vidjeli da je Harry izrazito intelektualna linost izgubljena u vremenu, ali i u prostoru. Vano je spomenuti da pored sobe, stepenita i kafane, u romanu se pojavljaju i drugi prostori. Tu su i ulice gdje se upravo deava lutanje glumei ivost skakutao sam po ovlanom asfaltu uske ulice Pale su mi na pamet zaboravljene godine

mojega momatva kako sam tada volio takve mrane i turobne veeri u kasnu jesen i zimi, kako sam poudno i zanosno upijao ugoaje samoe i melankolije, kad sam po pola noi, zavuen u kaput, po kii i oluji kroio kroz neprijateljsku, od lia ogoljelu prirodu, osamljen ve i tadasad je sve to ve prolo, ta je aa bila ispijena i vie mi se nije punila (Hesse, 1996). I ovaj prostor omoguuje H. Halleru da se prisjeti svoje prolosti, a Hesseu omoguuje da detaljnije i vjerodostojnije prikae svoga junaka i da dobije potpunu, zaokruenu cjelinu svoga djela. Zakljuak Iz prethodne analize moemo zakljuiti da prostor odreuje umjetniko jednistvo knjievnoga djela i njegov odnos prema stvarnosti. Stoga prostor u knjievnom djelu uvijek sadri vrijednosni momenat, koji iz cjeline umjetnikog moe biti izdvojen samo u apstraktnoj analizi. Ako izdvojimo bilo koji prostor iz romana Stepski vuk sobu, stepenite ili kafanu, nedostajat e cjelokupni uvid, dojam i slika o glavnom junku, kao i o knjievnom djelu. Sve vremensko prostorne odredbe u umjetnosti i knjievnosti neodvojive su jedna od druge i uvijek su emocionalno vrijedonosno obojene, apstraktno miljenje moe zamiljati vrijeme i prostor u njihovoj razdvojenosti i odvajati se od njihovog emocionalno vrijedonosnog momenta, ali iv umjetniki pogled na svijet nita ne razdvaja i ni od ega se ne odvaja. On obuhvata hronotop u svoj njegovoj cjelovitosti i punoi. Umjetnost i knjievnost proeti su hronotopskim vrijednostima raznih stepena i obima. Svaki motiv, svaki izdvojiv momenat umjetnikog djela predstavlja takvu vrijednost (Bahtin, 1898). Moda nae teorijske formulacije i definicije nisu sasvim tane i potpune, ali nadati se da smo zapoeli odiseju prostora koja e biti svakidanja tema buduih rasprava, jer tek nedavno je i kod nas i u inostranstvu otpoeo ozbiljan rad na izuavanju oblika vremena i knjievnosti (Bahtin, 1898). Smatram da je roman Hermanna Hessea najbolji primjer kako prostor u knjievnom djelu moe imati presudnu ulogu, kako za glavnog, tako i za sporedne likove. Znaenje prostora u romanu Vidjeli smo na analiziranom primjeru da knjievno djelo podrazumijeva odreenu prostornost. Da je prostor bitan dio romana, da je postao i da e tek postati tema i meta mnogih knjievnih teoretiara. Da je Hesseu uspjelo da putem prostora prikae ne samo vanjsko kretanje svoga lika nego i njegovo unutranje stanje H. Haller je kroz prostor oivljavao prolost, analizirao sadanjast i pronicao svoju budunost. Jednostavno, prostor za H. Hallera je kompas, a jedan od kompasa kojeg ima lik u modernom knjievnom djelu je upravo prostor. Pored sobe, stepenita i kafane, u romanu se pojavljaju i drugi prostori, tu su i ulice gdje se deava lutanje i neka druga promiljanja.

Celokupno pripovedako delo Hermana Hesea je autobiografsko, ali sa jednim posebnim obelejem . Sam Hese je rekao da su to " biografske due ". Doivljaji su uglavnom plod mate ali ne u smislu proizvoljnog izmiljanja , ve kao pokuaj da se duboko doivljavani duevni tokovi prikau kao vidljiva zbivanja. Tako je Heseovo kazivanje, s jedne strane, vezano za stvarnost koja je formirana u vremenu, a s druge, za nevidljivu i neoformljenu strvarnost koja ne zna za vreme. Pisati biografiju due znai iveti sa dva JA, jednim empirijskim koji podlee vremenu, i drugim nadlinim, oveanskim za koji je sve to je vremensko, pa i sopstveno JA, samo "materija" kroz koju nadlino, oveansko JA ide korak dalje ka ostvarenju. Stepskog vuka Hese je napisao 1927. godine. U toj "biografiji due" svaka linost je odraz jednog od sukoba autora sa samim sobom, kao ogledalo neprikrivenog razdora i pometnje u samopoimanju.

U najvanijoj sceni sna,u sekvenci bezobzirnog ratnog hira (gde delo opet dobija posebnu mitsku snagu), saeta je sva besmislenost rata. Tu se ubijanje namee i sprovodi tako da njegov izvrilac nikad ne gubi sa lica tobonju masku edno-cinike bezazlenosti, a njegov pokolj deluje kao jedina mogua apstraktna projekcija samoodbrane u njenom preventivnom postupku. Sva histerija ruenja i unitenja dovedena je do apsurda specifinim postupkom neposredne identifikacije poinioca sa pokoljem kao automatskim i mehanikim reagovanjem koje se samo po sebi razume.Taj cinino-apsurdan nain na koji Hari sudeluje u pokolju pokazuje svu besmislenost i mehaniku slepou ratovanja i unitavanja,slepu stihiju ruilake strasti uopte,te tako posredno,ne deklarativno,deluje humano. To je moderan postupak kreacije humanizma:ne uzima se stvar sa strane,posmatraki,spolja,tj.deskriptivno iz sredita posmatraa,ve u identifikaciji sa poiniocem,te tako,kroz prividnu identinost sa antihumanim,samo to antihumano dovodi se do totalnog apsurda prirodnim razvijanjem u svim aspektima koji su mu imanentni i dostupni jedino iz njegovog sopstvenog jezgra.

Time je potpuno negiran klasian postupakprethodnog gaenja i uasavanja koje stvara nepremostivu distancu do antihumanog i daje ga u verziji sa njegove antipodne posmatrake take,ne u neposrednom zraenju iz njegovog sopstvenog sredita. Tako se u haotinom razmahu i histerinoj bujici bezazlenogubijanja i pravljenjem ubilakih zaseda svemu i svakome sa obe strane velikog druma ivota,kojim svako mora da proe,ulazi u sr ratnog haosa kao olienog apsurda,kao oivljenog prepotopskog robot-udovita ija je besmislenost,automatizovana zaslepljenost ubijanja smrtonosnija od njegovih ubilakih hitaca. Predgovor koji je napisao Zoran Gluevi za roman "Stepski vuk"

STEPSKI VUK PRIA O SAMOSPOZNAJI ILI KRITIKA GRAANSKOG DRUTVA Djelo Hermanna Hessea Stepski vuk moemo promatrati na dva naina. S jedne strane to bi mogla biti pria o samospoznaji izgubljenog ovjeka, pojedinca koji je zalutao, izgubio kontakt za samim sobom. Drugi pogled na djelo bila bi kritika graanskog drutva, drutva koje odbacuje pojedince sa vlastitim miljenjima i stavovima i oznaava ih opasnim za postojei poredak. Kroz djelo upoznajemo glavnog lika i situaciju u kojoj se on nalazi. Glavni lik Harry Haller je pedesetogodinji intelektualac koji ivi povuenim ivotom u jednoj pristojnoj i estitoj graanskoj kui. Na prvi pogled moemo zakljuiti da je to jedan posve obian ovjek, ali situacija nije tako jednostavna. Naime glavni lik je neka vrsta podvojene linosti, on je Stepski Vuk i on je Harry Haller. Stepski Vuk u njemu personificira ivotinjski nagon koji prezire graanstvo, prezire drutvo i sredinu u kojoj ivi, te ismijava uzaludne pokuaje druge linosti da se uklopi u graanstvo. Harry Haller s druge strane utjelovljuje plemenite, intelektualne i poten odlike kojima pokuava obuzdati i ukrotiti drugu, ivotinjsku, linost. No pitanje linosti koje se nalaze u nama samima je mnogo sloenije od ove podjele na ovjeka i vuka, odnosno na duh i nagon Kao to je sam Harry saznao itajui Raspravu o stepskom vuku, u svakoj osobi postoje i ovjek i vuk, ali i stotine drugih linosti, stotine drugih suprotnosti koje razdiru ovjeka. Problem kod Hallera je to to njega te dvije dominantne linosti, ovjek i vuk, razdiru do te mjere da on vie ne moe podnijeti sukobe u sebi i konstantno razmilja o samoubojstvu. Moram napomenuti da osim to Harry zazire od graanstva i drutva u kojem ivi, ni spomenuto drutvo nije ludo za njim. Harry je pacifist poput svog tvorca Hessea i poput njega je doao u sukob sa drutvom nakon objavljivanja lanaka u novinama u kojima se protivi ratu, te vrijea i osuuje dravu kao krivce za rat. Naravno, njega to ba posebno i ne smeta, ali nakon to uvia da i jedan intelektualac kao to je njegov prijatelj profesor osuuje takve pacifistike stavove, Harry se slama i odluuje si uzeti ivot. No na putu prema kui uvia da se zapravo boji smrti, te pokuava izbjei povratak kui lutajui gradom i tada susree Herminu. Hermina je mlada djevojka koja je poput Hallera nosi u sebi sukob linosti, ali za razliku od njega ona je upoznata sa dijelom ivota o kojem Harry nita ne zna, te ga ona polako upoznaje sa tom stranom ivota. Upoznaje ga s plesom, enama, jazzom, a preko nje upoznaje Pabla koji ga uvodi u svijet opojnih droga. Harry je, kao to sam ve rekao, pojedinac koji je u potpunosti izgubljen, izgubljen je unutar samoga sebe i izgubljen je u svijetu u kojem ivi. Rezultat te njegove izgubljenosti je potpuna duevna rastrojenost i socijalno izgnanstvo. Nakon to upoznaju Herminu ona mu polako pomae da uspostavi kontakt sa svijetom u kojem ivi, ali sa onom stranom svijeta koja ga nee odbaciti zbog njegovih posebnosti, i pomae mu da uspostavi ravnoteu unutar sebe, da pomiri krajnosti koje ga trgaju iznutra, ali on jo nije spoznao istinu o samome sebi. Jo uvijek je zaokupljen ovjekom i vukom, te nije sposoban da uvidi iru sliku. Nakon bala na kojem njegov novi drutveni ivot dosee vrhunac Pablo mu nudi da posjeti njegovo magino kazalite. Magino je kazalite po meni neka vrsta poniranja u

sebe uz pomo raznih opojnih droga, ija je uloga izbrisati sve mogue predodbe o sebi, izmiriti svoje linosti, nauiti kako upravljati njima i u konanici spoznati samoga sebe. Sama zamisao o tim mnogobrojnim linostima u ovjeku jako podsjea na hinduizam, to ima smisla jer je Hesse neko vrijeme proveo u Indiji, naime hinduizam se zasniva na reinkarnaciji, svaki novi ivot proivljavamo kao nova osoba dok ne dosegnemo savrenstvo i spoznamo sebe, te time dosegnemo besmrtnost. Tako se i u ovome romanu govori o tome kako svatko od nas u sebi nosi stotine, ak i tisue, linosti i mi moemo proivjeti ivot kao jedna ili dvije od njih, ali to nismo mi. Mi smo kombinacija, mjeavina svih tih linosti, tih ahovskih figurica, i moramo nauiti igrati njima da bi spoznali samoga sebe. To je istina koju Harry na kraju spoznaje. On ne zna tko je on, ali je spreman otpoeti cijeli ivot iznova da naui kako upravljati svim figurama. Prouavajui ovaj izuzetno kompleksan, ali takoer i izuzetno interesantan roman, moemo uvidjeti da, iako postoji kritika graanskog drutva, ona ovdje ima ulogu produbljivanja opisa Hallerove psihe, ali u njoj ne poiva sr romana. Sr romana se nalazi u vjeitoj tenji ovjeka da spozna samoga sebe, a mogli bi rei da u se u toj tenji nalazi i sama sr ovjekova ivota. Zanimljivosti [uredi] Harry Haller ima jednake inicijale kao i sam autor (ista pojava je prisutna i u drugim Hesseovim djelima), a Hermina je enski oblik autorovog imena. 1926., Hesse je pohaao teajeve plesa kod Julie Laubi-Honegger, s kojom je sudjelovao na krabuljnom plesu u jednom hotelu u Zrichu. Hesseova stanodavka i stan koji je unajmio 1924 godine u Baselu su isti kao oni opisani u knjizi. Lik Pabla i doivljaj jazza su vjerojatno nastali pod utjecajem nastupa Sidneya Becheta kojima je Hesse nekoliko puta prisustvovao.

Njemaki autor Hermann Hesse je 1928. godine objavio djelo pod imenom Stepski Vuk. U njemu se radi o liku koji se zove Harry Haller, liku koji se izolirao od modernog buroazijskog drutva kako bi oivio klasicistike ideje europskih velikana poput Mozarta i Goethea. Jedne noi je doao do rukopisa koji detaljno opisuje njegov vlastiti ivot: neprestanu unutarnju podjelu izmeu dnevnog ivota obinog graanina i nonog lutanja u potrazi za preivljavanjem modernog drutva. Ovaj psiholoki dualizam iz freudovske perspektive je trebao ukazati na klasinu postmodernistiku problematiku: radikalni sukob izmeu ideala i stvarnosti. Harry susree udan androgeni lik po imenu Hermina, koja uvodi Harryja u noni ivot jazza i provoda po restoranima i plesnim dvoranama. Isprva Harry posumnja da ga Hermina pretvara u buroazijskog nitariju te se nalazi u praznini gdje ivot gubi svako vie znaenje. Ali kroz unutarnje samo-otkrivenje, u noveli prikazano kao "arobni teatar", zajedno s idejama iz rukopisa, Harry shvaa da je moderno drutvo natjeralo njegov um da postane defanzivan, da porie svaki dio psihologije mase koja omoguava demokratski i populistiki drutveni okvir. Zato je Harry bio podijeljen izmeu ekstremnog pobunjenog pojedinca i, istovremeno, nekoga tko se nastoji uklopiti u drutvo kako bi preivio. Ono to je Hesse pokuao ovdje opisati jest osnovna dilema s kojom se naposlijetku svi ljudi koji odbace modernizam moraju suoiti: prezirati moderno drutvo se znai izolirati od vrijednosti i psihologije mase, ali u isto vrijeme se moramo nositi s masom kako bismo mogli promijeniti drutvo u drugom smjeru. Za Hessea je rjeenje predstavljalo nadilaenje dualistikog miljenja "mene" i "njih" te koritenja potencijala u cijelom njegovom karakteru. Harry Haller je uspio porei neodvojivi dio sebe: on nije bio

samo stanar koji se krio od drugih ljudi i sluao Mozarta, nego i osoba koja je mogla uivati u svakodnevnim aktivnostima poput rukova, plesanja i razgovora. 40 godina nakon to je Hesse objavio ovo djelo, internacionalno poznati rock band je izdao svoj hit single "Born to be Wild". Divlja priroda Hesseovog izolacionizma je svedena na blues modificirane rock ritmove, mekane uzdahe i hedonistiki poziv za individualnu slobodu i "odbacivanje". Da li je moderni ovjek uspio u nadilaenju pozicije izolacionizma? Da li e uskoro doi do reforme modernog drutva? Upadljivi refren je izrazio iste ideje kao to su to uradili demokracija i sloboda u Francuskoj tijekom revolucije: ivot je bio lo i mnogi su ljudi bili potlaeni, pa su se pobunili protiv aristokracije i proglasili "slobodu". Vjerovanje u pojedinca kao u izraza visokih vrijednosti je zamijenilo vjerovanje u samog pojedinca. To je bila "istina." To je znailo biti "roen da bude divlji." Jako je vano shvatiti razliku izmeu Hesseovog i Steppenwolfovog pogleda na individualizam, jer ak i ako se i jednom i drugom moe dodijeliti ista osobina, znaenje ovih osobina je dijametralno suprotno. Prvo, Hesse je bio protiv modernog demokratskog drutva. On je odbacio modernizam kao filozofiju i psihologiju mase te je umjesto toga hvalio klasine ideale Goethea i Mozarta (itatelji Stepskog Vuka e takoer primijetiti da Mozart u jednom dijelu novele ak ismijava Brahmsa, koji je postao simbol romantiarskog glazbenog jezika; jezika koji je mnogo vie emocionalno nabijeniji i kojeg je jako teko kontrolirati, za razliku od rafinirane stilistike klasicizma koju je predstavljao Mozart). Iako je Hesse odbacio romantizam kao umjetniki izraz, njegov individualizam je bio onaj romantiarski: izolacija, kriza, usamljenost i ekstremizam pojedinca (Harry); on nije bio sam po sebi cilj, nego nain da pojedinac protumai moderne vrijednosti i nae neke nove. Romantiarski "individualizam" je prema tome bio nain traganja za viom istinom od one koju je masa zagovarala. Ljudi koji su upoznati sa Goetheovim djelom Jadi mladog Werthera e tono znati to ovdje elim rei. Ono s ime se Hesse suoio u svom djelu jest injenica da mi pojedinci koji odbacimo modernizam nikad ne smijemo gledati na nau izolaciju kao na cilj sam po sebi - ne samo zato jer je osuen na propast (koliko nam neo-Nazi klubova treba da shvatimo ovo) nego zato i to e dekonstruirati psihologiju pojedinca. Mi nismo samo disidenti. Mnogi ljudi koji su prozrijeli lai demokracije, multikulturalizma i industrijskog globalizma vole prijateljstva i razliite vrste drutvenih aktivnosti, ali se sve vie i vie introvertiraju i zapadaju u pasivnost. Drutvo i njegove mane tjeraju ljude i otuuju ih, ali ako izgubimo inteligentne disidente, tko je preostao da vlada? Mi nismo samo oni koji preziru moderno drutvo, nego smo na prvom mjestu ljudska bia te kao takvi, veina nas misli i djeluje. Dok se primamljivim moe initi skrivanje od mahnitosti oko naeg doma, povijest i zdrav razum kau da je ovo lo potez; sranje e naposlijetku doi i do vaeg susjedstva, a onda e moda biti prekasno da ga se zaustavi. Hesse nije elio da Harry napusti svoje ideale , nego da prihvati "burujsku" stranu osnovnog psiholokog mentaliteta te da ga prisili da iskoristi svoje potencijale; ironino je da je Harry ba to defanzivno bio poricao. Ali za modernistiki rock band Steppenwolf, individualizam je bio moderni fenomen; cilj pojedinca je bio da postane "poseban" tako da prihvati konformizam koji je odbacivao drutvene norme. Paradoks postaje oigledan: istina nije vie izvan, nego unutar onoga to je drutveno prihvatljivo, pa stoga "ideal" postaje simbol najnieg oblika ponaanja. Vozei motocikl pri velikoj brzini, slika pojedinca bi nadila one ljude koji su se jo uvijek pridravali ogranienja brzine. Ali kad usporedimo ovaj oblik "individualizma" s onim Hesseovim, ubrzo emo doi do istog zakljuka: vozei velikom brzinom na autocesti modernog drutva ne znai da smo ga odbacili, nego da smo ga potvrdili, iako na vie "cool" nain. Kroz ovaj sukob izmeu romantizma i modernistikog individualizma nam se pruio praktian uvid kako da preivimo moderno drutvo. Moramo biti radikalni, moramo biti vjerni naim idealima i ne smijemo se pokolebati, ali se ne smijemo vidjeti kao izolacioniste. Moda ste vi dovoljno pametni da vidite to se zapravo dogaa u vaoj zemlji, ali ako ostanete kod kue i ako se skrivate iza vaeg Mozarta, Hitlera, Burzuma ili Evole - koji god tradicionalni ideal preferirali - polako ete postati dio problema. Usuujem se rei da su veina nas disidenata - ako ne i svi - proli kroz ovaj izolacijski period, vrijeme kad odbacite sve oko sebe, prouavate veliku Indo-Europsku literaturu, uronite se u Beethovena ili Emperora, skupljate Nazi letke ili lutate nou po umi. Ovo je veoma vaan dio vaeg ivota, jer tijekom ovog perioda ponovno izgraujete vrijednosti, traite unutarnju istinu i mir u sebi, smjer, osobni prostor, mo i duhovnost da nastavite dalje-ali ne da ostanete odvojeni od vae zajednice, nego da joj doprinosite, da je ojaate, da se borite za nju. Ako odbacite modernizam, takoer odbacujete moderni individualizamn, to znai da vrednujuete kolektivnu kulturu i ljude iznad vaeg trenutnog postojanja.

Ovdje bi Hesseov Stepski Vuk prepao sve trendy individualiste modernog doba: prava individualna pobuna ide iznad moralnosti i drutvene prihvaenosti i promatra individualizam kao na proces sticanja dubljeg razumijevanja ovih vrijednosti. Nihilist stoga mora teiti za ivotom koji ima i osobni i drutveni mir. Ne moemo si priutiti da jo inteligentnih ljudi napusti drutvo, jer e onda to ostaviti nau kulturu u rukama morona koji su jedva sposobni glasati za stranku koju su vidjeli na TV-u. Moramo teiti da nadiemo moderni dualizam bez da ugrozimo nae ideale. Moramo prihvatiti nau osnovnu ljudsku prirodu i ne ograniiti se na ono to smatramo "sigurnou". "Sigurnost" je la. Naa jedina prilika da reformiramo drutvo se sastoji u tome da budemo nerazdvojivi dio njega i da ga promijenimo iznutra. Ne moete promijeniti strukturu neispravnog motocikla tako da uklonite kvalitetne dijelove i sakrijete ih u ormar, nego da uklonite loe dijelove i uklopite one dobre. Disidenti moraju teiti tome da se ujedine oko ovih zajednikih vrijednosti te da ih i provode, kao znak otpora modernoj bolesti koja polako ubija Europu iznutra. Morate, kao to je Nietzsche govorio, znati odnositi se s masom u svilenim rukavicama. Oni koji ostanu u malim ekstremistikim skupinama, poput neo-Nazi pokreta, sindikata ili ljudi koji grade kolibe u divljini kako bi pobjegli industrijalizaciji nisu dio rjeenja. Oni, kao svi moderni ljudi danas, stavljaju svoju materijalnu ugodnost i sliku o samome sebi ispred ideala. Unitite svoj ego, unitite svoju predodbu o samome sebi, unitite moderni individualizam. Ostanite vjerni sebi i svojim idealima, bez obzira na sve. "Pojedinac koji je sposoban da shvati Budu, koji osjea to ljudski ivot moe ponuditi u smislu raja i pakla, ne bi trebao ivjeti u svijetu gdje vladaju zdrav razum, demokracija i buroazijska vlada" Stepski vuk Herman Hese je najitaniji i najbolji pisac velike njemake knjievnosti XX vijeka. Za njegovu popularnost postoji vie razloga, ali jedan od najbitnijih je, svakako, bavljenje problemima modernog ovjeka, naroito intelektualca. Hese je na zadivljujui nain univerzalizovao individualnost, i pokazao nam da nismo usamljeni u naimduhovnim stranputicama i bludnjama, nego da veliki broj ljudi misli slino kao i mi. Ovaj roman je najitanije djelo ovoga pisca, a kompoziciono je vrlo specifian. Roman prati duhovnu evoluciju Harija Halera, glavnog lika romana. Hari se doseljava kod osobe koja je pronala njegove zabiljeke, osobe kod ije je tetke iznajmio sobu sa mansardom. Ubrzo poslije toga su stigle i Harijeve stvari, pri emu je poseban akcenat stavljen na knjige, odnosno na literaturu koju je gospodin Haler prouavao. Njegovu biblioteku su, pored djela indijske filozofije, sainjavala djela beletristke, i to Gete, Novalis, Dostojevski i mnogi drugi. Vidimo da je glavni lik predstavnik tipinog njemakog intelektualca, obrazovanog na klasini nain. Piev opis Harijeve sobe ima funkciju slikanja duhovnog stanja glavnog junaka. Hari Haler citira ''pripovjedau'' jednu misao Novalisa:''Veina ljudi nee da pliva prije nego naui''. ovjek je roen da ivi, a ne da misli. Onaj ko misli moe da dotjera daleko, ali je ipak zamijenio tle vodom i jednom e se udaviti (tragina sudbina intelektualca). Hari je osobenjak, stepski vuk, bie koje se ni na koji nain ne moe uklopiti u tok svoga vremena. Za ovo postoje dva razloga: dualistiki karakter njegove due, koji je stalno dri rastrzanu izmeu apolonizijskog i dionizijskog, ljudskog biai ivotinje, ovjeka i vuka, dok drugi razlog lei u njegovom samoubilakom karakteru, koji se esto aktivira u trenucima velikih mentalnih tekoa. Hari Haler je sebe smatrao iskljuivom jedinkom, as osobenjakom i nastranim pustinjakom, a as nadprosjenom, u neku ruku izvanredno obdarenom individuom, uzvienom nad sitnim normama svakodnevnog ivota. Suprotno tome, on cijeni graanski ivot kao sistematian i uredan, kao ivot njegovog djetinjstva i mladosti. Takav ivot je trom, nezanimljiv i jednolian. Hari Haler je nesumnjivo velika priroda, jer sve se takve prirode protive kalupljenju i tee originalnosti, slobodi i nezavisnosti. Individualci ne predstavljaju dobar materijal za graane (Hermina, Pablo i Marija), jer se svaka visoko razvijena individualnost ustremljuje protiv sopstvenog ja i naginje njegovom unitenju. Dogmatizam pisca je motivisan iskustvom, ali pisac uspijeva da zadri distanciranost i objektivnost. Ljudsko ja nije jedna nedjeljiva cjelina, nego je sastavljena iz velikog broja sastavnih dijelova, kojih postajemo svjesni kada samo jedan postane vei od drugih.

Jedna od glavnih karakteristika zapadne filozofije je monizam due, a za istonu filozofiju je karakteristian pluralizam. Pisac, pod oitim uticajem indiske filozofije, smatra da dua nije cjelovita, nego ima vie razliitih karakteristika. Harijeva velika greka je u poimanju ljudske due, koja se, po njemu, sastoji od ovjeka i vuka, a upravo ovo i predstavlja genezu njegovog problema. Haler smatra da neko treba da pobijedi- ili ovjek, ili vuk. Meutim, sama poetna podjela je pogrena, jer trebamo govoriti o bezbrojnim aspektima ljudske due i ne gledati je kao jednu nedjeljivu cjelinu, ve kao skup razliitih dijelova (linosti). Mnogostrukost ljudske due je injenica koju treba prihvatiti i umnoiti, jer se samo umnoavanjem te mnogostrukosti moe dostii svemir. Pisac govori da smo svi mi, ljudi, jednom bili sreni, do trenutka spajanja naeg duha sa tijelom. Ovo mnogo podsjea na Platonovo uenje o svijetu ideja u kojem ivi dua, prije njenog sjedinjenja sa tijelom, a moe se predstaviti kao vjeni sukob preegzistencije i egzistencije. Pravi graanin je lani ovjek, neko ko nije spreman da na raun svoga ja sebe pretvori u vie bie. Hari se pita kako je od mladia, punog poleta i idealizma, postao mrzovoljni starac, koji je doao do ogavnog pakla praznine i oajanja. Uzrok svega je otuenje ovjeka modernog doba, jer je Hari spoznao dubinu jaza koji se krije izmeu stvarnosti i ideala. Uzrok samoga otuenja, temeljni uzrok, lei u razbijanju kolektivne svijesti ljudskih bia i njihovoj individualizaciji, jer nekadanji zajedniki problemi ljudske zajednice, sada postaju lini problemi bivih ljudi. Dakle, otuenje je direktni proizvod razvoja tehnologije, kao misaonog rada ljudi, rada koji je umanjio ulogu koristoljublja koje ih je zbliavalo. Hari smatra da ''mehaninost'' ivota sprijeava ljude da razmiljaju o svojim ivotima, jer svaki dan slijedi prethodni. Borba protiv smrti i volja za ivot su karakteristike ivota izuzetnih ljudi i toga je Hari svijestan. Njegov susret sa davnim poznanikom i prouavaocem indijske mudrosti, gura ga jo vie na mranu stranu. Luta gradom pokuavajui da odgodi samoubistvo, i onda prihvata ruku spasa- upoznaje Herminu, djevojku koja ga tokom romana upoznaje sa sitnim ivotnim radostima, stvarima koje ine sav na ''veliki'' ivot. Hermina shvata da svijetom vladaju samo plitki i sitni ljudi, dok za ''prave'' ljude nema mjesta na ovom svijetu. Ljudi kao to su ona i Hari posjeduju samo enju za vjenou, a nain do njenog dolaska je nebitan, jer su veliki grenici i poroni ljudi postali sveci. Herminin makijavelizam iskrivljuje fundamentalne postulate hrianskog uenja. Harijev prolazak kroz ''Pablovo'' magino pozorite, predstavlja konanu i postupnu metamorfozu njegove due. Pozorite ima mnogo prostorija, to znai da se i na ljudsku duu moe gledati iz raznih uglova. Hari je posjetio nekoliko prostorija i bio je uesnik sukoba voenog izmeu ovjeka i maine, to je pievo zapaanje da bi nam dananja tehnologija mogla doi glave. Hari je saznao kako treba rukovati sa figuricama ivota, te kako se ''dresira'' stepski vuk. Proivljavanjem svih ljubavi svog ivota, Hari shvata da e u ivotima svih ljudi biti uvijek trenutaka koji e izazivati aljenje, ali i mnogo lijepih koji ine kimu ovjekove psihe. Hari je u maginom pozoritu vivio da se ivot nekada odvija kako mi to hoemo, a nekad potpuno suprotno. Pomislio je kako ivot ima gorak okus, to znai da je ve bio blizu prihvatanja injenice o nepromijenljivosti ivota. Namee nam se jedno sasvim logino pitanje- zbog ega je Hari ''ubio'' Herminu? Da li je to elja ovjeka da zauvijek raskine sa prolou, ili divljaki nagon stepskog vuka? Mislim da je oboje tano, i da je Hari, nesvjesno, ipak naao trenutak ravnotee, za koji je bilo potrebno ''ubistvo''. Ali to je zabluda, jer Hari ''treba da ivi, da naui da se smije, i da naui da slua radio-muziku ivota, da cijeni duh koji njome provijava, treba da se smije cijelom rusvaju u njoj''. Drugim rijeima, trebamo prihvatiti surovi raskorak ideja i stvarnosti, jer to je put do istinske sree. Glavni lik predstavlja jedan mnogo iri i dublji problem, predstavlja itavu bolesnu svijetsku generaciju. Roman se, kao i svaka vrhunska literatura, zavrava optimistino. (''Jednom u ipak nauiti da bolje igram figuricama. Jednom u ipak nauiti da se smijem. ekao me je Pablo. ekao me je Mocart.'') Upravo ove karakteristike ine Hermana Hesea najveim i najitanijim piscem XX vijeka.