You are on page 1of 13

Stjepan Radi

idovstvo kao negativni element kulture

Napomena: Ovaj lanak napisao je pok. Stjepan Radi jo godine 1906 i objelodanio ga u II. knjizi nauno-knjievnog zbornika Hrvatsko Kolo u izdanju Matice Hrvatske Zagreb.

voga ljeta 1906. boravio je i u nas dobro poznati i veoma uvaeni poljski uenjak, profesor Dr. Marijan Zdiechowski po dva puta u Zagrebu i tom prilikom sastao sam se s njime ba u taj as, gdje je o najnovijim dogaajima u Rusiji govorio od prilike ovako: Ba dolazim iz Krakova. Ovaj as nema tamo, mislim, nijednoga revolucionarnoga socijalistikoga agitatora. Svi su dobili poziv, da odu u Litvu, jer da e posao tamo bolje uspijevati nego u Poljskoj. Devet desetina tih revolucionaraca, kao u ope ruskih socijalista ina, sami su idovi. Ne da se vjerovati, kakove su strahote ti ljudi pripravni uiniti posvema mirne due. Tako primjerice tolike strane atentate u Varavi nisu nipoto poinili moda junaki socijalistiki voe, nego najmljeni siromasi, koji za novac bacaju bombe, na koga im se kae, ne znajui nikada pravo, zato to ine. U Varavi ima na stotine takovih revolucionaraca, koji primaju stalnu mjesenu plau po devedeset rubalja. Revolucionarcima dolazi novac iz orobljenih blagajna, a imaju dakako jo i drugih izdanih vrela. Poloaj u svoj Poljskoj tako je straan, da se to ne da ni izrei, ni opisati. Za dokaz evo Vam ove injenice: Jo pred malo mjeseci svako bi se poljsko srce stegnulo na pomisao, da bi Varavu mogla zaposjesti Pruska. Danas e Vam najbolji rodoljubi priznati, da je i najomraenija tuinska vojnika okupacija bolje od ove grozne revolucionarne strahovlade, u kojoj nitko nije siguran ni za glavu na ramenima. Obiljeje situacije u kratko je ovo: idovstvo se je zaklelo, da mora raztvoriti i unititi rusku dravu, kojoj su udnom ironijom sudbine danas najbolji uvari Poljaci, jer su jedini ustavno i politiki dovoljno zreli... Strana ova slika mnogo je jae djelovala jo i zato, to je pripovjeda ivim svojim temperamentom i nehotice upleo i nekoliko tjeskobnih rijei za svoju obitelj, koja je ba u to doba boravila u Litvi, i to je ponovno naglasio, da smo valjda u oi razsula slavenskoga carstva, razsula, koje da ve sada idovstvu otvara neizreciva vrela materijalnoga dobitka. Pod dojmom toga govora i tolikih uasnih vijesti iz Rusije primih u ruku knjigu, koja se sa svakoga gledita moe nazvati neobinom. Napisana je njemaki, a god. 1905. izala je u 6. izdanju na 608 stranica velikoga formata pod naslovom: Geschlecht und Charakter - O spolu i o znaaju. - Pisac je knjizi Otto Weininger, porietlom id, kasnije kranin, ovjek vanredne naobrazbe i otroumnosti, koji je nedavno vrlo mlad, mislim poslie 24 godine, u Beu umro. Weiningerovo djelo doivjelo je ve od lani 1905. do ljetos 1906. nekoliko novih izdanja, a bogatstvom i dubljinom misli i logikom injenica dade se s njime uzporediti jedino spis Niemca H. S. Chamberlaina: Die Grundlagen des neuzehnten Jahrhunderts (Temelji devetnaestoga stoljea). Mene je ovaj as i kao Hrvata i kao Slavena najvie zanimalo 13. poglavlje pod naslovom: Das Judentum - str. 409-452. Ne mogu drukije prikazati snanoga dojma, kojim je na mene djelovao ovaj bojektivni i otroumni sud o idovstvu, nego da to vjernije podam barem glavne misli autorove u samostalnoj podjeli na takve odsjeke, koji e samu stvar uiniti lakom i preglednijom. Kod toga pripominjem, da Weininger nije ni filosemita ni antisemita, te ne pie ni sentimentalno, kao Anatole Leroy-Beaulieu u svojim djelima: Israel schez les nations (Izrael meu narodima) i Les doctrines de la haine (O

doktrinama mrnje), a nije ni ogoren kao E. Drumont u glasovitoj svojoj knjizi: La France Juive (idovska Francuska), koja je u par godina doivjela 115 izdanja. Weininger je ve u tom originalan, to svoju razpravu o idovstvu tako definuje i ograniuje, da ne moe biti privrijeen ni najvei prijatelj, ni najvei neprijatelj idova, a postizava to svojom posebnom definicijom idovstva, i svojom, naglasujem to ponovno, vanrednom objektivnou u razpravljanju ovoga delikatnoga pitanja. I. Pojam i vanost idovstva S antropolokoga gledita ini se, da su idovi donekle srodni s Crncima i s Mongolima. Na Crnce nas sjeaju idovski vrlo esto kovravi vlasi, a na mongolsku primjesu posvema kitajski ili malajski oblik prednjega diela lubanje,... i redovno ua boja puti... No ja nemam potrebnoga znanja, da se bavim ovim antropologijskim pitanjem; kanim dakle izpitati u kratko, ali to temeljitije, samo psihologijsku stranu idovstva... Odrediti svoje stanovite prema idovstvu danas je moda najvanija i najprea stvar narodnoga pitanja... Svuda ju susree, radi li se o kulturi, o narodnom gospodarstvu, o vjeri, o politici, o umjetnosti ili znanosti, o biologiji ili o povjesti, o prouavanju karaktera ili due... Zato nijedan trud nije prevelik, da se ova stvar iztrai... No prije svega valja mi se tono izjaviti, u kojem smislu govorim o idovstvu. Ja tu ne pitam ni za rasu, ni za narod, a pogotovo mi nije stalo, da se bavim jednom zakonito priznatom vjeroispovjeu. idovstvo se smije smatrati samo za jedan duevni pravac, za psihiku konstituciju, u koju moe dospjeti svaki ovjek, ali koja se je historijski najsavrenije razvila samo u historijskom idovstvu... Ako ipak govorim o idovu, ne mislim pod tim ni pojedinca, ni cjeline, nego na ovjeka u ope, koliko sudjeluje kod platonske ideje idovstva. Meni je stalo samo do toga, da ovu ideju protumaim... Naglasujem to ponovno, premda bi se to imalo samo po sebi razumjeti. Uzprkos tomu, to pravom idu dajem negativnu vriednost, nije mi nita manje na umu, nego da ovom opazkom i drugim svojim tvrdnjama pomaem progoniti idove u teoriji ili u praksi... Absolutnoga idova isto tako nema, kao ni absolutnoga kranina. (Str. 411, 412, 415 i 424.) Weininger je dakle kazao jasno i otvoreno: Ne u da diram u idove ali pravome idu priznajem samo negativnu vriednost, jer u njemu vidim najjae oivotvorenu onu duevnu konstituciju, koja se zove idovstvom zato, jer se je tiekom historije najjae razvila i pokazala u idovima; ali zato neka nitko ne misli, da i kranin nije, a da ne moe niti biti id, to ipak ne daje nikome pravo, da kranstvo pomijea sa idovstvom, jer kranstvo je toplina, a idovstvo zima, t.j. oba duevna smjera polaze s iste toke, ali protivnim pravcem. U ostalom odmah emo vidjeti, da Weininger tvrdi jo mnogo vie i mnogo odrjeitije, i da svoju tvrdnju potkrepljuje upravo nepobitnim dokazima. II. idovstvo nema smisla ni za nepokretno vlasnitvo ni za dravu Meu svim djelima, kojima se ponosi francuski genij, moda je najznaajnije, a svakako je najuvstvenije djelo O puku, to ga je napisao ponajvei francuzki povjestniar, Jules Michelet, koje je doivjelo kakvu stotinu izdanja i u kojem je,

moe se rei, sva veliina i dubljina nae kranske kulture. No sve te poezije i intimne, najiskrenije drutvene zajednice meu ljudima nestalo bi onim asom, kad Micheletovim junakom u puku ne bi bio seljak, u svom tajanstvenom, rekao bih, Bogom posveenom odnoaju prema roenoj grudi. Ili uzmimo djela drugoga jednoga, rei u, modernijega svjetskoga velikana, koji je sav englezki narod od prezrenoga za onda radnika, pa do svemonoga landlorda uinio kao jednom velikom obitelju, propovijedajui razumijevanje i ljubav za prirodu, za mater zemlju. to bi bio John Ruskin, da je mjesto veliajne prirode oboavao, recimo, kakvu pjevaicu iz parikoga polusvieta? No ne trebamo traiti velikih prvaka svoje sjajne evropske kulture, kad ba nama Slavenima svaka ilica naega bia najjae titra i za mali rodni dom i za veliku zajedniku domovinu, za dravu. Mi svi znamo, ili barem nesviestno osjeamo, da bez doma nema i ne moe biti prave socijalne kulture, jer bez doma nema ni linosti, ni drutva, a u drugu ruku stoljetno propadanje Turske, strahoviti nemiri u Kitaju i savremeno vrienje u Rusiji jasno pokazuje, da je i najgora dravna vlast bolja zatitnica reda i pravice meu ljudima, nego najsavrenija organizacija praktikih i teoretikih anarkista. Znajui tako za neprocjenjivu vriednost, to je ima rodna gruda i dravno ureenje za sav ljudski ivot i napredak, rado emo priznati, da je to velika rie, kad se kae, da idovstvo nema ba nikakvoga smisla za osnove svake civilizacije: za nepokretnu svojinu i za dravnu, politiku disciplinu. Nego ujmo, to o tom pie sam Weininger: Vanredno je udnovato, da idovi jo i danas kud i kamo vie ciene sticanje pokretnina, premda slobodno mogu sticati i druga dobra, i kako oni uzprkos svojemu smislu za privredom ne osjeaju potrebe za svojinom, barem u njezinoj najstalnijoj formi, naime u obliku zemljinoga vlasnitva. Svojina je u nerazrjeivoj vezi s osebujnou, s individualnou. S time je dakle u savezu, da idovi tako gomilice pristaju uz komunizam. Komunizam naime kao tendenciju za zajednitvom valjalo bi vazda razlikovati od socijalizma kao tenje za drutvenom kooperacijom i za priznanjem ovjejega dostojanstva svakomu pojedincu. Socijalizam je arijskoga porietla - Owen, Carlyle, Ruskin, Fichte - dok je komunizam porietla idovskoga (Marx). Moderna socijalna demokracija zato se je po svom miljenju toliko udaljila od kranskoga socijalizma, jer u njoj idovi igraju tako veliku ulogu. Marxistiki oblik radnikoga pokreta - u opreci s Rodbertusom - usprkos svomu nagnuu, da sve socijalizuje, nema nikakvoga odnoaja prema ideji o dravi, a to se sigurno mora protumaiti podpunim nerazumievanjem svake dravne misli u idova. Dravna ideja premalo je konkretna, njezin je pojam praktinim ciljevima tako dalek, da se id nikako ne moe s njome sprijateljiti u svojoj dui. Drava je ukupnost svih ciljeva, koji se dadu oivotvoriti svezom razumnih bia, kao razumnih stvorova. Ali ba toga kantovskoga razuma, ba toga duha ini se da idovi nimalo nemaju... Pojam dravljanina idovu je podpuno nadnaravan; zato nije nikada bilo idovske drave u pravom smislu riei i ne moe je biti. U dravnoj je ideji odluka, da slobodnom voljom pristane uz stanoviti pravni red, kojemu je vladar samo simbol i nita drugo. Prema tomu oprekom dravi jest anarkija, kojoj je komunizam jo danas roeni brat ba zato, to nema nikakvoga smisla za dravu... Ve to, to idov nije samo od juer, nego vie manje od vajkada neprijatelj dravi, dokazuje jasno, da

idov nema osobnosti... idovi se rado skupljaju u gomilu, ali oni ne obe meu sobom kao samostalna, meu sobom razlina bia, u ime neke vie nadindividualne ideje... I zato si je nemogue pomisliti idovskoga gentlemena. Pravomu idu fali ona unutranja otmjenost koja je posljedicom, da tebe drugi tuju i da ti druge potuje. idovskoga plemstva nema; to je tim znaajnije, to u idovstvu postoji ve tisugodinja selekcija. (str. 416-418.) Ta injenica, da idovstvo nema smisla ni za svojinu ni za dravu, osvjetljuje se pravo istom onda, kad prosudimo druga osebujna obiljeja idovskoga karaktera, obiljeja, koja se sva redom iztiu najotrijom oprenou svim pozitivnim elementima nae kranske kulture. III. idovstvo je bez morala Nedostatke idovstva vrlo esto htjedoe protumaiti, i to ne jedino sami idovi, surovim potlaivanjem i robstvom, u kojem su idovi amili kroz cijeli srednji viek sve do XIX. stoljea. Ropsku ud da su idovima uciepili istom Arijci; i nema malo krana, koji na taj nain ozbiljno osjeaju, da imaju idova na svojoj dui. No ovo miljenje ide predaleko u spoitavanju: Ne moe se dopustiti, da se govori o promjenama, koje bi nastale izvanjskim uplivima teajem pokoljenja, a da u samom ovjeku ne bi bilo njeto, to je vanjskome uplivu u susret dolo i to ga je jedva doekalo. Jo nije dokazano, da se mogu batiniti steena svojstva, dok je sigurnije... da kod ovjeka, i to kod pojedinca i kod cieloga plemena, karakter ostaje stalan. Samo najplia povrnost moe vjerovati, da ovjeka stvara njegova okolina, dapae sramota je na pobijanje ovakvoga nazora, koji ubija svaku slobodnu uviavnost, potroiti jednu jedinu rije. Ako se ovjek mienja, tad se moe samo iznutra promieniti; ili u njem.. nema nita zbiljskoga, pa ovo nita vazda ostaje niticom. Kako se u ostalom moe misliti, da je povjest stvorila ida, kakav jest, kad nam ve stari zavjet jasno govori o tom, kako je patrijarha Jakob svomu otcu Izaku na smrtnoj postelji lagao, kako je svoga brata Ezava edna preko vode preveo, a svoga tasta Labana nasamario? ... id ipak nije zapravo antimoralan... Naprotiv on je relativno bezmoralan, nikada ni predobar, ni preopak, u dui svojoj ni dobar, ni zao... I zato idovstvo nema predstave ni o angjelu, ni pojma o vragu, personifikacije dobra, kao ni personifikacije zla. Knjiga Hiobova s Belialom i mit o raju nimalo ne obaraju ove tvrdnje... No svakako predobro znam, da u duevnom ivotu dananjega idova, bio on prosvieen, ili starovjerac, nema ni traga ni vrajemu, ni aneoskomu principu, te nebo i pakao ne igraju upravo nikakove uloge. - Ako dakle id nikada ne dosegne najvee moralne visine, to je opet stalno, da e mnogo redje ubiti i silu uiniti, nego Arijac... Kod Arijca je princip dobra i zla kantovske vjerske filozofije zajedno, a ipak se razilazi u neizmjernost, t.j. u Arijeu se vazda bori njegov dobar i zao duh. U idovu... dobro i zlo nije jo ni odijeljeno, diferencirano; nema dodue idovskoga ubojice, ali isto tako nema ni idovskoga svetca. I tako e biti zaista opravdano miljenje, da ono neto tragova vjerovanja u vraga, to ih nalazimo u idovskoj predaji, potjee iz parsizma i iz Babilona. Prema tomu ne ivu idovi poput Arijaca kao slobodni individualiteti, koji su svoji gospodari, i koji biraju izmeu kreposti i opaine... (str. 419-421).

Eto nismo uli ni jednoga jakoga izraza, a kamo li da smo itali kakav insult na idovstvo, pa ipak moramo priznati podpunu opravdanost autorovoj tvrdnji, da je id amoralan, ako i nije antimoralan, da je bez morala, ako i nije proti njemu. No i ova vana tvrdnja bit e nam jasnija, a moda emo ju i svi priznati nepobitnom, im do kraja svrimo analizu osebujnoga toga negativnoga idovskoga bia. IV. idovstvo ne pozna individualiteta Poznata je tobonja solidarnost idova. Velim tobonja zato, jer prave uzajamnosti moe biti samo na temelju onakve ljubavi, kakvu je Krist propoviedao i kriem posvetio, na temelju ljubavi, koja sama sebe zaboravlja i rtvuje, radi boanstva koje vidi i priznaje u svakoj dui svoga blinjega. Drugim rieima solidarnosti ima i moe biti samo na moralnom temelju, pa je zato ve Rimljanin Cicero kazao: Amicitia solum inter bonos esse potest, inter malos conjuratio vocatur - prijateljstva moe biti samo meu dobrim ljudima, prijateljstvo zlikovaca - zove se urota. Za idove dodue netom vidjesmo, da su meu njima zlikovci ba rietkost, no ujedno usmo, da meu njima nema ni krepostnika, pa zato Weininger o njihovoj solidarnosti pie ovako: Ako igdje ikojega neznanca, koji pripada idovstvu, teko okrive i ako se na taj glas svi idovi iskreno za njega zauzmu, njegovu nevinost ele, oekuju i dokazuju: to samo neka nitko ne misli, da idove dotini ovjek ikoliko zanima kao pojedinac, da im je do njegove sudbine zato, to je idov, vie stalo nego bi im bilo ao nepravedno progonjenoga Arijca. Nipoto! Do tih pojava nehotiminoga zauzimanja dovodi idove... samo strah, da bi to moglo baciti sjenu na cjelokupno idovstvo, ili jo tonije, na ono, to je u obe idovsko, na samu ideju idovstva... Tu se dakle brani samo pleme, nipoto osoba, nipoto individuum; na pojedince se pri tom osvru samo toliko, koliko je dio skupine. Pravi id ivi samo u svojoj vrsti, nipoto u svojoj individualnosti. Vjera u Jehovu i nauka Mojsijeva samo je vjera u tu idovsku vrst i u njezinu idovsku snagu; Jehova je personifikovana ideja idovstva. Time se tumai, da obitelj, kao bioloka, nipoto kao pravna jedinica kod nijednoga naroda na svietu nema tako velike uloge kao kod idovstva... Samo idovi su pravi meetari enidbe i nigdje nije enidbeno meetarenje tako proireno, kao meu idovima... Nema naroda na svietu, kod kojega bi se tako malo iz ljubavi enilo, kao kod idova: To je jedan dokaz vie, da absolutni id nema due... U kraninu bori se ponos i poniznost, u idu nadutost i podlost... U savezu s time, to u idova nema ni traga poniznosti, jest i njegovo nerazumijevanje pojma milosti... Odnoaj prema Jehovi kao prema abstraktnomu kumiru, pred kojim se id tjeskobno savija kao rob, kojemu se ne usuuje ni imena izustiti, taj odnoaj karakterizuje ida kao bie, kojemu treba tuega gospodstva... Pravi id ne zna nita o boanstvu, koje je u ovjeku; id naprosto ne razumije svega onoga, o em govori Krist i Plato, Eckhard i sv. Pavao, Gthe i Kant, to svaki Arijac razumieva pod boanstvom, poevi od vedskih sveenika pa sve do prekrasnih Fechnerovih zavrenih stihova iz njegovih Triju motiva i uzroka vjerovanju - Drei Motiven und Grnden des Glaubens. idu su nepojmljive Kristove riei: I ja u s Vama ostati sve dane do konca svieta, jer to je u ovjeku od Boga, to je ovjeja dua, a absolutni id, kako rekoh

nema due... Veliki talent idova za novinarstvo, gibkost idovskoga duha, nedostatak ukorjenjenoga i samonikloga uvjerenja... ne opravdava li to za idove tvrdnju, da nita nisu, pa da ba zato ne mogu nita postati? id je individuum, ali nije individualnost; budui posvema sklon niemu ivotu, ne osjea nikakve potrebe, da njegova linost dalje postoji. Nema u sebi pravoga, nepromjenljivoga bia, nema ni dielka viega, vjenoga ivota. (421-42, 426 i 437). Kakogod nam se ovaj sud inio otar, vidjet emo, da je temeljito obrazloen izpitivanjem idovskoga materijalizma i idovskoga bezvjerstva. V. idovstvo i materijalizam Zato od pravovjernoga Jehovina roba postaje tako brzo i tako lako materijalista, i liberalac?... Tu se je robska ud sakrila, a mjesto nje se je pokazalo njezino nalije: drzkost. Ako dakle idovstvo smatramo, kao to je to potrebno i jedino opravdano, za takvu ideju, kod koje mogu i Arijci vie ili manje sudjelovati, tada e se moi manje tomu prigovoriti, ako mjesto povjesti materijalizma rae postavimo napis bie idovstva. O idovstvu u glasbi progovorio je Wagner; ja u sada jo neto rei o idovstvu u znanosti... Kao to idovi najrevnije prihvatie darvinizam i objeruke pograbie smjenu teoriju o majmunskom perietlu ovjeka, tako su oni gotovo stvaralakim oduevljenjem osnivali onu ekonomijsku struju u ljudskoj poviesti, koja iz razvoja ovjeanstva posvema brie duh i duu... Nije to puki sluaj, da je danas kemija u tolikom opsegu u idovskim rukama, kako je neko bila u rukama njihovih suplemenika Arapa. Pronicati u materiju, osjeati potrebu, da se sve u nju povrati, to predpostavlja nedostatak umnoga Ja, te je prema tomu ovakav materijalizam po svojemu bivstvu idovski... U savezu s uplivom idovskoga duha za stalno je to, to se je danas tako razvila medicina, u koju idovi hrpimice grnu. Od pamtivieka sve od divljaka pa do dananjega pokreta za lieenjem u prirodi, od kojega su se idovi, to je znaajno, vazda daleko drali, uvijek je lijenitvo imalo neto vjerskoga u sebi, te je lienik bio kao sveenik. isto kemijski pravac u lienitvu - to je idovstvo. A ipak je stalno, da se nikada organsko bie nee moi protumaiti biem neorganskim, nego u najboljem sluaju ba protivno. Nesumnjivo je da Fechner i Preyer imadu pravo velei, da mrtvo nastaje iz ivoga, a nipoto obratno... Kemijski pogled na svijet stavlja organizam na isti stepen s njegovim izmetinama i izluinama. Kako se drukije imadu tumaiti pojave, kao miljenje, da se s vie ili manje sladora, kojim se hrani mati, moe odrediti spol djeteta? Istom je sa idom u prirodne nauke dolo nizko shvaanje onih stvari, koje je Arijac na dnu svoje due uvijek smatrao kao sudbinu. I tako se ini, da su prola vremena onih dubokih religioznih istraivalaca, kod kojih je njihov objekt vazda imao ma i najmanji dielak vrhunaravne vriednosti, za koje je bilo tajna, koji su se od uda jedva snalazili, kad im je u dio pala milost, da njeto odkriju; bijahu to vremena Kopernika i Galileja, Keplera i Eulera, Newtona i Linnea, Lamarcka i Faradaya, Konrada Sprengela i Cuviera. Dananji slobodnjaci, budui da su slobodni od duha, ne mogu vie vjerovati ni u kakvu nadnaravnu objavu u prirodi, te moda ba zato

nisu u posebnoj svojoj znanstvenoj struci kadri onih velikana u istinu ni nadoknaditi ni dostii. Iz toga nedostatka dubljine jasno je, zato idovi ne mogu imati potpuno velikih ljudi i zato je idovstvu uskraena najvia genijalnost. Najodliniji id posljednjih devetnaest stoljea, za kojega nema razloga sumnjati, da je bio isto idovskoga porietla, i koji je za stalno kud i kamo znamenitiji nego pjesnik Heine, ovjek gotovo bez ikakve duevne veliine, ili originalni, ali nipoto duboki slikar Israels, taj prvi idovski velikan jest filozof Spinoza. No uobiajeno, sveobe strahovito precjenjivanje toga filozofa nastalo je manje dubokim studijem njegovih djela, nego pukim sluajem, to je Spinoza bio jedini mislilac, kojega je Gthe temeljitije itao. Za Spinozu zapravo nema nikakovih problema: i u tom se je pokazao kao pravi id; inae ne bi bio mogao izabrati one matematine metode, koja kao da je proraunana na to, da svaku stvar prikazuje posvema naravskom... Da je u Spinozi pravo pravcato idovstvo, vidi se na vie naina, te se jasno raspoznavaju granice, u kojima se vazda kree pravi idovski duh. Ne mislim ovdje toliko na njegovu nerazumievanje dravne ideje i na njegovo pristajanje uz Hobbesov Rat svih proti svima kao tobonje prvobitno stanje ovjeanstva. Relativno nizki stupanj njegovih filozofskih nazora dokazuje kud i kamo bolje podpuno njegovo nerazumievanje slobodne volje - id je uvijek rob, dakle determinist, a ponajvie dokazuje to, to su za njega kao pravoga ida individui samo sluajnosti, a nipoto substancije... I zato nema vee opreke, nego to je meu Spinozom i od njega kud i kamo znamenitijim i universalnijim njegovim suvremenikom Leibnitzom zastupnikom nauke o monadama, i jo mnogo veim stvaralakim duhom Brunom... id je bez humora, ali se zato rado ruga. Humor, budui da poznaje viu vriednost, nego su konkretne stvari, tu viu vriednost lukavo zauuje, te je u svom bivstvu tolerantan; satira naprotiv po svom je bivstvu intolerantna, i zato je priroena pravoj idovskoj naravi... Dokaz, da id sam po sebi nema jedinstvenoga karaktera, jest i ovo: id ne pjeva. (Str. 427-431, 435 i 443.) Da u ovom poglavlju nema nita drugo, nego ove dvie zadnje injenice: id ne voli nevine ale, ni pjesme, to dvoje samo o sebi bilo bi dovoljno, da nas Slavene uvjeri, kako je idovstvo u svom bivstvu najpodpunija opreka ba naemu slavenskom duhu; jer da mi Slaveni nemamo svoje pjesme i da nemamo priroene sklonosti za onaj neduni humor, koji i od odraslih ljudi ini pravu djecu, da toga, velim, nemamo, kako bismo bili podnijeli toliko vrstno stoljetno robstvo, a ipak uz to sauvali svoju svjeinu i sav polet svoje vjere u dobro i pravicu? Nego ipak najglavnija i najpodpunija karakteristika idovstva vidi se u njegovom odnoaju prema temelju svih temelja i prema vrhuncu svih vrhunaca: u odnoaju prema vjeri. VI. idovstvo i religija Pravo idovsko bie spoznat emo najdublje u ireligioznosti idova. Ovdje nije mjesto, da razpravljamo o pojmu religije, pa emo pod vjerom bez dalnjega razlaganja razumievati... ponajprije priznanje svega vjenoga, koje se nikada ne da

izvesti iz niih elemenata, i priznanje, da vjeni ivot u ovjeku ovjek ne moe nikada dokazati, ni razumjeti. id je nevjerujui ovjek. Vjera je takvo djelovanje ovjeka, kojim on stupa u odnoaj prema nekome biu. Vjera u Boga posebice je upravljena prema vjenomu absolutnom biu, te je vjera u vjeni ivot, kako ga naua religija. I id nije nita, kad se sve uvai, upravo zato, jer ni u to ne vjeruje. No vjera je sve. Vjerovao neki ovjek u Boga, ili ne vjerovao, sve ba o tom ne ovisi: samo ako on vjeruje barem u ateizam. Ali to je ba ono: id ne vjeruje ba nita, ne vjeruje u svoju vjeru, sumnja o svojoj sumnji. id nikad nije podpuno prodahnut svojom sreom, ali je isto tako nesposoban, da i svoju nesreu osjeti u svoj njezinoj gorini. Sam sebe nikada ne shvaa ozbiljno, pa zato ozbiljno ne sudi nijednoga drugoga ovjeka i nijedne druge stvari. S unutranjega duevnoga gledita udobno je biti idom; a na nekoje vanjske neugodnosti mora ovjek biti ve unapred pripravan... id nikada nita ozbiljno ne smatra pravim, neizbjeivim i svetim. Nijednom kraninu ne vjeruje, da je u istinu kranin, i nijednomu idu da se je iz potene namjere pokrstio. Ali id nije ni pravi realista, a pogotovo nije pravi praktinjak... U idu nema kao u Englezu empirijske filozofije; jer pozitivizam istoga empirika vjeruje, da ovjeje znanje moe sve shvatiti, koliko nam to naa utila doputaju, nada se dakle u dotjeranost sistema ekzaktnih znanosti. Ali id ne vjeruje ni u znanost; no zato n nije nipoto skeptik, budui da nije nimalo uvjeren ni o skepticizmu. id je nepoboan ovjek u najpodpunijem smislu te riei. No pobonost nije neto uzgrednoga, ili neto izvanjskoga: Pobonost je osnov svemu i temelj, na kojem se istom sve drugo gradi. idova dre prozaikim ve zato, jer nije poletan, jer ne ezne ni za kakovim praizvorom svoga bia; to nije opravdano. Svaka prava unutranja kultura i togod ovjek za istinu dri, za to god misli, da je za njega kultura i da je za njega istina, da ima za njega vriednost, sve je to na temelju vjere, svemu tomu treba pobonosti. I pobonost nije neto, to bi se javljalo samo u mistici ili u religiji; takoer svakoj znanosti i svakoj skepsi, u obe svemu, s ime ovjek u dui svojoj ozbiljno misli, pobonost je prvi osnov. Naravski je, da se pobonost moe oitovati na razline naine: oduevljenjem i stvarnou, visokim poletom i dubokom zbiljom... id nije nikada sanjar, a zato nije nikada ni ozbiljno triezan; u njem nema ekstaze, ali nije ni suh. idu ne dostaje koliko nia toliko via duevna opojnost, pa zato je rietko i alkoholik, ali je i rietko sposoban za vie oduevljenje... Njegova ogranienost je mrava, a njegova punoa naduvena. Ako dospije do toga, da se usudi k neogranienomu oduevljenju osjeaja, nikada ne dospije daleko preko patosa... Religija daje svemu stvaralaku snagu, i sve, togod je u ovjeku nastaje samo religijom. id prema tomu shvaanju nije onaj religiozni ovjek, kojim ga tako esto smatramo... Treba li mi ovu stvar sad jo obrazlagati? Moram li na dugo i iroko tumaiti, kako id nema vjerske gorljivosti, pa je zato idovska vjeroispovjest jedina, koja ne trai proselita, i u kojoj je samim njezinim lanovima najveom zagonetkom, i na nepriliku i na porugu svatko, tko bi pristupio k idovstvu? Valja li mi opirno govoriti o bivstvu idovske molitve, o njezinoj formalnosti, i o njezinu nedostatku na unutranjem aru, koji nastaje jednim jedinim trenom? Moram li napokon opetovati, to je to idovska

10

religija? Nije to nauka o smislu i svrsi ivota, nego je to historijska tradicija, kojoj je glavna stvar prielaz preko Crvenoga mora, dakle kojoj je vrhunac u hvali kukavnoga bjegunca monomu izbavitelju. Bilo bi zaista inae jasno: id je ovjek bez religije, i od svakoga vjerovanja udaljen kao nebo od zemlje... Svaka je vjera herojska: No id ne pozna ni sranosti, ni straha kao osjeaj ugroene vjere... idu dakle prije svega nedostaje pobonosti, a ne mistike, kako to misli Chamberlain. Kad bi id bio samo poten materijalista, ili ogranieni oboavatelj evolucione teorije! Ali on nije kritiar, nego je samo zabadalo, nije skeptik po uzoru Cartesija, ne sumnja, da iz najvee sumnje dospije do najvee sigurnosti, nego je absolutni ironiar, kao primjerice tu mogu samo idova spomenuti - Henrik Heine. Ni zloinac nije poboan i nema oslona u Bogu; ali on time pada u bezdan, jer ne moe kraj Boga stajati... Zloinac je zato neprestano oajan; id nikada. id nije ni pravi revolucionarac... a time se ba i razlikuje od Francuza: On samo raztvara, a nipoto i nikada nita u istinu ne razara... Mislim, da sam sve ovo dosta jasno kazao, da me nitko krivo ne razumije, to mislim pod pravim bivstvom idovstva... Pravomu idu do vieka je nepristupno: ivjeti neposrednim unutranjim ivotom, osjetiti boju milost... stvarati sebe sama i izrei: Ja jesam. id je u istinu boje pastore na zemlji, pa zato i nema idova, koji nebi, pa bilo to i te kako nejasno, trpio radi svoga idovstva, t.j. na koncu konca radi svoga nevjerovanja. I tako idovstvo i kranstvo, prvo najraztrganije i najsiromanije na duevnosti, drugo vjerom najjae, s najvie pouzdanja u boansko bie, tvore najpodpuniju i najbezkonaniju opreku. Kranstvo je najsavrenije junatvo... Zato je id kukavan, a heroizam je njegov skrajni pol... No bilo bi krivo misliti, da id mrzi Krista; id nije antikrist, on prema Isusu zapravo nema nikakvoga odnoaja. (437-442, 445). VII. Zakljuak. Svrha idovstva Budui da id nita ne vjeruje, bjei u maerijalizam; od tuda potjee njegova pohlepa za novcem. Time trai u materijalizmu neku realnost, i hou da se geschftom uvjeri, o neem, to jest - i tako zvani zaslueni novac postaje jedina vriednost, koju faktiki priznaje. No ipak id nije zapravo ni geschftsmann, jer nerealnost, nesolidnost u postupku idovskoga trgovca samo je konkretna pojava nesuvisloga i praznoga idovskoga bia i na ovom podruju...idovtina je dakle jedna kategorija, i psiholoki se za nju ne moe nita vi rei ni odrediti; metafiziki moe se smatrati kao neko stanje prije bivstvovanja; kad u samo idovstvo proniknemo, ne dospijemo dalje, nego do unutranje mnogostrukosti karaktera, do nedostatka sposobnosti za uvjerenje koje mu drago, do nesposobnosti za kakvu mu drago ljubav, za bezuvjetnu odanost i portvovnost. Erotika je idova sentimentalna, njegov je humor satira... U sentimentalnosti i u satiri jest ona sklonost k ovomu i k onomu, koja idovtinu zapravo i sainjava... Satirini, sentimentalni ljudi imaju onaj zajedniki smijeak, koji je obiljeje idovskomu licu: nije ni blaen, ni bolan, ni ponosan, ni njean, nego je to onaj neodreeni izraaj lica,

11

koji odaje pripravnost, da e na sve pristati, i u kojem nema ni traga potivanju ovjeka i samoga sebe... U idovstvu bijahu dvie mogunosti: prije Isusova roenja obje su mogunosti bile zajedno, jo meu njima nije bilo izabrano... Negacija i afirmacija stajahu jedna kraj druge. Tu dolazi Krist, sin ovjeji, koji u sebi savladava najjau negaciju, idovstvo, i stvara najjau afirmaciju, kranstvo, kao najjotriju opreku idovstvu... Kocka je pala: Stari se Israel dieli na idove i krane, id, kako ga mi poznajemo i kako smo ga opisali, javlja se istodobno s kraninom. U idovstvu od sada nema snage, da doe k veliini: Ljudi poput Simsona i Josue, tih najneidovskiji karaktera u starom Israelu, ne moe od tada idovstvo raati... U Israelu bijae najvia mogunost, koja je ikada kojemu narodu bila suena: Mogunost roditi Krista. I spasitelj idovstva postaje izbavitelj od idovstva. Svaki narod inae ima oivotvoriti neku odreenu ideju, posebnu svoju ideju; i zato svaki narod na koncu konca propada. Samo id ne oivotvorava nikakve posebne ideje... idovsko bie nema metafiziki nikakve druge svrhe, nego da bude podnojem osnivau nove vjere. Time nam postaje jasna najudnija pojava u posebnom nainu, kojim idovi slue svomu Bogu: Nikada kao pojedini ljudi, nego uviek kao mnoina. Oni su samo u skupu poboni, pred njima netko mora moliti: jer nada idova istovjetna je s trajnom mogunou, da iz svoga plemena vide gdje izlazi najvei borac, utemeljitelj nove vjere. To je nesviestno znamenovanje svih mesijanistikih nada u idovskoj tradiciji: Krist je smisao idovstva. Ako dakle u idova ima jo uvijek najvie vjerojatnosti za veliinu, to je ipak u njem u zbilji najvea nitetnost; id je zaista odabran za najvii poziv, ali istodobno po svojoj duevnosti najnii ovjek. (Str. 444-445 i 449-451.) Sada treba, u nekoliko kratkih poteza oznaiti prema ovakvim faktima moderno stanovite svakoga sviestnoga Slavena u idovskom pitanju. Tu ponajprije valja iztaknuti, kako sam Weininger svoju neobinu studiju o idovstvu zavruje ovom znaajnom tvrdnjom: U nae doba vidimo idovstvo na tako visokom stupnju, na koji se nije popelo ve od Irudovih vremena. S kojega god gledita promatramo moderno doba, vlada u njem idovski duh. Time smo u ostalom i poeli ovo izvijee, a sad moemo mirne due kazati: U Rusiji bi danas bila ve gotova velianstvena narodna revolucija, da u njoj nema pet milijuna idova, koji ve sve uradie i jo e sve pokuati, da mjesto preporodne revolucije u Rusiji istom zapome ubitana anarkija. No to i jest glavni razlog, i ne spominjui idova poljskih i ekih, pak idova ugarskih, koji danas ravnaju Magjarima, a i junim Slavenima, da idovstvo smatramo u prvom redu pitanjem slavenskim. to dakle valja nama Slavenima uiniti sa idovima, ili tonije, kako nam se valja prema njima vladati? Kao pravi krani ne moemo nikako biti antisemiti po njemakom uzoru; ali kao narod, kojemu i zapadna Evropa priznaje najveu snagu i dubljinu u moralu, ne moemo i ne smijemo nikako dozvoliti, da ikoji lan idovstva bilo semitskoga, bilo arijskoga, bude naim narodnim predstavnikom i voom. Mjesto antisemitizma imali bismo dakle najstroe provesti asemitizam: mjesto nedostojne borbe protiv idova najuztrajniji rad bez idova.

12