UNIVERZITET U SARAJEVU FILOZOFSKI FAKULTET ODSJEK HISTORIJA

SLAVONIJA U SASTAVU OSMANSKOG CARSTVA
(DIPLOMSKI RAD)

Asmir Hasičić

Mentori: Prof. dr. Enes Pelidija Ass. Fahd Kasumović

SARAJEVO, 2004. GODINE

1. Uvod
Slavonija je došla pod osmansku vlast u prvoj polovici XVI. stoljeća, kao zemlja osvojena od kraljevine Ugarske. Na tlu Slavonije Osmanlije obrazuju dva sandžaka- Požeški, koji je zauzimao otprilike ¾ Slavonije, i mali sandžak Začasnu. Osmanlije vladaju u Slavoniji od 1526. do 1691. godine. Teritorijalno i hronološki se ovaj rad bavi upravo ovim područijem, odnosno periodom. S obzirom na opširnost teme, obrađeni su samo glavni segmenti osmanskog prisustva na područiju između Save i Drave. Slavonija je imala niz analognih pojava i sistema kao i ostali dijelovi Osmanskog carstva. Iz toga razloga nije se ulazilo u detaljnu razradu opće poznatih institucija u Osmanskom carstvu, a na prvom mjestu su specifičnosti koje su izdvajale Slavoniju od ostalih krajeva ogromne imperije. Naročita pažnja je posvećena slavonskom stanovništvu, etnografskoj i konfesionalnoj slici, naseljima i ekonomiji. U tim segmentima Slavonija i pokazuje najviše specifičnosti u odnosu na druge provincije. Posebno interesantni segmenti su Vlasi i njihova organizacija, muslimanski gradovi, migracije stanovništva te krajiški život uopće. Literatura za osmansku Slavoniju nije tako raznovrsna, niti opširna. Pri tome nam se baca bolje svijetlo na veći Požeški sandžak, za razliku od "maglovitog" sandžaka Začasna. Od izvora najznačajniji je osmanski Defter-i mufassal-i liva-i Pojega 987. h.g.1 Od svih izvora ovaj popis, iako štur i formalan, najviše govori o osmanskoj Slavoniji. Bez ovoga izvora malo bi se znalo o sastavu stanovništva, njihovim zanimanjima, naseljima, zakonima i običajima i administraciji. Izvori i literatura za sandžak Začasna su veoma skromni, nesumnjivo je to zbog izrazitog krajiškog karaktera ovoga maloga sandžaka s tri imena. Popisi su rijetki i šturi, većinom su to popisi vojnih posada. Zato je važno svjedočenje Evlije Čelebija iz druge polovine XVII. stoljeća. Kod starije literature često se trebaju zaobilaziti subjektivne i nenaučne izjave i komentari, dok je od novije literature najveći doseg na ovome područiju postigao Nenad Moačanin, koji se specijalizirao za Slavoniju i Srijem pod osmanskom upravom. Najveći gubitak se osijeća u nedostatku izvora materijalne kulture osmanske vlasti u Slavoniji. Rat i pustoš s kraja XVII. stoljeća iza sebe su ostavili tek pokoji nišan. Ipak, na osnovu očuvanih pisanih izvora te literature može se u glavnim crtama rekonstruirati osmansko doba u Slavoniji.

1

Popis sandžaka Požege 1579. godine, Državni arhiv u Osijeku, Osijek 2001. (dalje u tekstu: Popis sandžaka Požege 1579. godine)

2

2. Osmansko osvajanje Slavonije
Osmanlije osvajaju Slavoniju u prvoj polovici XVI stoljeća, ali su se mnogo ranije upoznali s područijem između Save i Drave. Prvi akindžijski upad u Slavoniju zabilježen je sredinom 1391. godine iz pravca skopskog krajišta.2 Razlozi za ovako duboki upad akindžija u prostore Ugarske bio je unutrašnji sukob kralja Sigismunda protiv hrvatskih velikaša Ivana Paližne i Ivaniša Horvata te bosanskoga kralja Tvrtka i velikog vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinjića. Ovaj prvi prodor Osmanlija u Slavoniju zaustavio je slavonski velikaš Ivan Morović kod Manđelosa i Enga. Idući akindžijski prodor u Slavoniju usljedio je po porazu velike križarske vojne 25. septembra 1396. kod Nikopolja. Sultan Bajezit Yildirim (1389.-1402.) koristi pobjedu i šalje akindžije, koji prodiru u Požešku kotlinu i okolinu Našica. Ovaj upad je znamenit jer su akindžije prodrle do Ptuja u Sloveniji a na povratku su opet napali Slavoniju.3 1400. godine akindžije provaljuju u Slavoniju uz pomoć bosanskih trupa velikaša Hrvatinjića. Tada su opustošeni krajevi oko Požege, Našica, Gorjana, Levanjske Varoši i Đakova. Od kraja XIV stoljeća akindžijski upadi postaju sve prisutniji i u Slavoniji, iako nije bila na granici s osmanskim posjedima. Predah je donio interegnum u Osmanskom carstvu i građanski rat prinčeva za prijestolj (1402.-1413.). 1413. godine Osmanko carstvo je opet ujedinjeno pod sultanom Mehmedom Čelebijem (1413.-1421.) a 1419. akindžije opet prelaze Savu i pustoše veliki broj slavonskih naselja.4 Konsolidacijom Osmanske države i njenim nezaustavljivim usponom u XV. stoljeću, udari akindžija na Slavoniju postaju sve češći i razorniji. Bila je to provjerena taktika osmanske ekspanzije, akindžije bi nanosile strahovite materijalne i ljudske gubitke neprijatelju, koji nije imao ništa adekvatno da suprostavi ovoj strategiji. Vremenom bi ovi upadi određeno područije potpuno iscrpili- materijalno i moralno, pa je osvajanje bilo samo pitanje vremena. Nakon upada 1422. u Požešku kotlinu i 1423. u okolinu Đakova, Sigismund uviđa razorne efekte akindžijskih provala pa 1432./33. formira odbrambene zone, prototip kasnije vojne krajine. Jedna od odbrambenih zona bila je i Slavonija. No, organizacija odbrane je još bila u povoju i neučinkovita protiv akindžija. Ugarskoj štete i sve češća šurovanja hrvatskih, slavonskih i bosanskih plemića s Osmanlijama. 1436. Ishak-beg osvaja Hodidjed u centru Bosne i stvara na tom područiju jako uporište kao centar budućeg bosanskog krajišta iz koga će se napadati i Slavonija. Odmah je demonstrirao svoje namjere poslavši akindžije u Slavoniju. 1441. godine akindžije pustoše po Slavoniji iza neuspjele opsade Beograda, koju je vodio sultan Murat II (1421.-1451.). Ugarsku odbranu jako su potresli i poraz kralja Vladislava 10. oktobra 1444. godine kod Varne, a zatim i poraz Janjoša Hunjadija 17. oktobra 1448. godine na Kosovu. 1450. godine akindžije iz bosanskog krajišta opet pustoše Slavoniju. Ubrzanu ekspanziju Osmanskog carstva provodi sultan Mehmed II Fatih (1451.-1481.). On 29. maja 1453. osvaja Carigrad, smješta tu novu prijestolnicu i demonstrira time namjere da osvaja u Evropi. 1458. bosanske akindžije na čelu s Ali-begom, sinom velikog vezira Mahmud-paše, prodiru u Slavoniju. 20. juna 1459. Fatih osvaja Smederevo a 1463. godine i veći dio Bosne. Ovime Osmanlije izbijaju na desnu obalu Save, pa Slavonija postaje neposredno ratno poprište. 1463. osnovan je i bosanski sandžak, čiji je sandžakbeg imao široke ovlasti da vrši samostalne akindžijske upade. Ugarski kralj Matija Korvin (1458.2

Ive Mažuran: Hrvati i Osmansko carstvo, Gold Marketing, Zagreb 1998. , str. 21. (dalje u tekstu: I. Mažuran: Hrvati i Osmansko carstvo) 3 isto. 4 isto, str. 27.

3

1490.) pokušava da zaustavi osmanske prodore u Bosni osnivanjem Jajačke i Srebreničke banovine 1465. godine. Akindžije zaobilaze ove odbrambene zone i 1470. opet pustoše po Slavoniji, a 1471. Slavonija je dodatno ugrožena izgradnjom utvrde Zaslon (Šabac). 1472. godine akindžije opet prodiru u Slavoniju a 1475. pustoše okolicu Čazme i Moslavinu. 1477. opustošena je zapadna Slavonija a 1479. godine Slavonija je strahovito opustošena pri osmanskom prodoru do Vašvara u južnoj Ugarskoj. Bosanski sandžakbeg Jakub-paša 9. septembra 1493. godine satire hrvatsko plemstvo na Krbavskom polju, čime dodatno smanjuje vojne efektive za odbranu Hrvatske i Slavonije. Po smrti Korvina 1490. godine, na ugarskom prijestolju nema više sposobne i jake ličnosti da se suprostavi Osmanlijama. Problem predstavlja i nezainteresiranost slavonskog plemstva da brani Hrvatsku i hrvatskog plemstva da brani Slavoniju, oni su se ograničavali samo na odbranu svoga područija . Također tromi plemićki odredi nisu bili dorasli mobilnim i brzim akindžijama. 1494. godine Slavonija je opustošena kao nikada do tada, od ukupno 3647 kmetskih selišta uništeno je 411.5 1501. akindžije opet pustoše po Slavoniji u sklopu rata sultana s Venecijom i Ugarskom. 1512. sultan Selim Yavuz osvaja Srebreničku banovinu, dok akindžije pustoše slavonsko Posavlje. 1520. godine na vlast dolazi sultan Sulejman Kanuni a u to vrijeme akindžijski upadi, koji su trajali već preko stoljeća, su opustošili Slavoniju i rastočili njenu odbranu.6 Sulejman šalje emisara u Budim kralju Ludoviku II, Behrem-čauša, da traži danak. Ugarski kralj to drsko odbija i ubija osmanskog emisara. Sulejman napada Ugarsku, 30. avgusta 1521. osvaja Beograd a preko pontonskog mosta kod Zaslona napada i Srijem. Tada veliki vezir Piri-paša i Bali-beg Jahjapašić u Srijemu osvajaju Zemun, Kupinovo, Mitrovicu, Slankamen, Srijemske Karlovce, Bač i Kamenicu. Osvajanjem "srijemskog otoka", kako su ga Osmanlije zvale, granica Osmanskog carstva izbija na granice Slavonije i na kopnu. 23. aprila 1526. godine Sulejman kreće na Ugarsku, usput je osvojen Petrovaradin a Husrev-beg osvaja Raču, Mitrovicu, Irig, Grgurevce i Berkasovo.7 Time je dovršeno osvajanje Srijema. 1. avgusta osvojen je Ilok, u koga dolazi i glavnina osmanske vojske s Sulejmanom 8. avgusta. Mustafapaši Jahjapašiću izaslanici Osijeka i Erduta predaju ključeve grada.8 Sulejman kraj Borova i Vukovara stiže u Osijek 14. avgusta i naređuje izgradnju pontonskog mosta preko Drave. Most je ubrzano završen za pet dana a vojska do 23. avgusta prelazi most. Napuštajući posljednji Osijek, anadolski odredi su zapalili grad, opustošili kuće, crkve i vrtove te porušili most iza sebe.9 29. avgusta Ludovik II je strahovito poražen od Sulejmana kod Mohača, a ugarski kralj se davi u potoku Čeleju pri bijegu. S njime nestaje i srednjovijekovne Ugarske a Sulejman 10. septembra ulazi u Budim. Po povratku iz Ugarske Osmanlije zaposjedaju Osijek i počinju obnovu grada, kao isturenog uporišta prema Ugarskoj i Slavoniji. U Ugarskoj, Slavoniji i Hrvatskoj počinju borbe plemstva podjeljenog na pristaše Ivana Zapolje i pristaše Ferdinanda Habsburškog, koji se bore za ugarsku krunu. 1. januara 1527. hrvatsko plemstvo priznaje Ferdinanda za kralja a 6. januara veći dio slavonskog plemstva pristaje uz Zapolju. Husrevbeg koristi ovu situaciju i osvaja Jajačku banovinu te prodire u Slavoniju.

5 6

isto, str. 51. isto, str. 57. 7 Osvajanja u Srijemu i istočnoj Slavoniji za ovog vojnog pohoda Pečevija pripisuje velikom veziru Ibrahimpaši. On navodi da je tada osvojen Ilok, Kortik, Dimitrica, Gogorovac, Lukej, Satin, Dalakva, Erdut, Crvenik, Rača i Osijek s tvrđavama. Ibrahim Alajbegović Pečevija: Historija 1520.-1576., tom I, El-Kalem, Sarajevo 2000., str. 89. (dalje u tekstu: I. A. Pečevija: Historija 1520.-1576.) 8 I. Mažuran: Hrvati i Osmansko carstvo, str. 65. 9 isto. Interesantno je da Pečevija pominje samo rušenje mosta ali ne i spaljivanje Osijeka. I. A. Pečevija: Historija 1520.-1576., str. 89.

4

1529. Sulejman kreće u pohod na Beč, kod Osijeka je opet sagrađen pontonski most i porušen po prelasku vojske. Usput se bez borbe predaju Nijemci a Osmanlije kontrolišu cijelu istočnu Slavoniju. U borbu su ubačeni i nasljednici akindžija, Vlasi-martolosi, zaduženi za pljačku i pustoš. U Ugarskoj i Slavoniji Osmanlije sada nastupaju braneći interese svoga vazala Ivana Zapolje, kome ustupaju vladavinu u Ugarskoj. Tako 1530. godine, iz obnovljenog Osijeka, Osmanlije pustoše Orahovicu i Mikleuš, posjede Ladislava Morea, pristaše Ferdinanda Habsburškog. Početkom novembra 1530. Gazi Husrev-beg osvaja Kobaš na Savi i stvara tu južni mostobran za daljnja osvajanja u Slavoniji. Preko Kobaša nastupa Husrev-beg s bosanskim odredima a preko Osijeka Jahjapašići s smederevskim odredima. U Kobašu Husrev-beg gradi drvenu utvrdu i dovlači topove iz Jajca. Odatle on pustoši posjede Svetačkih u zapadnoj Slavoniji a sredinom 1531. i okolicu Požege, unatoč postignutom primirju. Septembra 1532. Sulejman se vraća kroz Slavoniju s pohoda na Kiseg. Usput veliki vezir Ibrahim-paša osvaja podgrađe Požege i spaljuje ga. Pečevija je opisao veliku bitku koja se vodila za Požegu. On svjedoči o bogatom plijenu iz Požege: " u padišahovu ordiju je dovedeno djevica lica poput vila, mladića poput mjesečine, zlata, srebra i drugih stvari. Bilo je toliko toga da nije moguće izbrojati i izračunati".10 1536. godine počinje nova etapa osvajanja u Slavoniji. Tada u borbama s Husrev-begom pogiba i titulitarni srpski despot Stjepan Berislavić-Grabarski. 2. avgusta Pavao Bakić izvještava da je Husrev-beg zatim zaposjeo posjede Berislavića u Posavlju: Brod, Jaruge, Novigrad i 6 kaštela. Slavonska plemićka vojska je bila na Dilju, sjeverno od Broda, ali nije ništa poduzela iz straha da ih s leđa ne udari Mehmed-beg Jahjapašić, koji nastupa s istoka. Husrev-beg osigurava Brod s 1500 azapa, bešlija i martolosa pa osvaja Garčin i Pleternicu a spaljuje Vinicu, Vratnu i Babinu Gredu. S istoka napaduju Mehmed-beg Jahjapašić i Arnaud Memhmed-beg (Memi-beg). Memi-beg osvaja Đakovo, Gorjane i Podgorač a Mehmed-beg Sveti Đurađ, Palinu, Levanjsku Varoš, Sedlak, Suboticu i Gradišku. Slavonska vojska povlači se s Dilja k Orahovici i Našicama, i ne pokušavajući da se suprostave nadmoćnom neprijatelju. Podložno stanovništvo Slavonije se u velikom broju odaziva pozivima Husrevbega i Mehmed-bega da se pokore Osmanlijama za mir i sigurnost, i ne slušajući više svoje zemljišne gospodare.11 Zagrebački biskup Šimun panično bilježi da, uz predaju, stanovništvo masovno prelazi i na islam, navodeći fantastični broj od 40000 konvertita.12 Ferdinand Habsburški, iako se obavezao da će braniti Hrvatsku i Slavoniju, nije učinio ništa da spriječi ova osvajanja. Na Jošavi se spajaju bosanski i smederevski odredi, Husrev-beg osvaja utvrde uz Savu te Dubovac, Zdence, Brčin, Drenovac, Veliku te trgovišta Cernu i Našice. Krajem 1536. godine osmanski odredi se povlače nakon što su osvojili velike dijelove južne i centralne Slavonije. Van osmanske vlasti na ovom područiju još su bili Požega i istočnoslavonska utvrda Korog. Katastrofa iz 1536. toliko je pogodila Hrvatsku i Slavoniju da je sazvan plemićki sabor u Križevcima i odlučeno da se za potrebe odbrane oporezuju ratnom daćom svi staleži, pa i privilegirano plemstvo i svećenstvo. U zimu 1537. godine Husrev-beg i Mehmed-beg kreću na neoubičajenu zimsku kampanju. 15. januara Mehmed-beg osvaja varoš Požegu a 25. januara i tvrđavu. Ovo je potpuno iznenadilo branioce, naviknute da Osmanlije ne ratuju zimi. Pečevija je prokomentirao pad Požege ovako: " Požega je bila na istinskom braniku hrvatske i slavonske zemlje i gubitkom Požege smatralo se da će biti izgubljena ova zemlja ".13

10 11

I. A. Pečevija: Historija 1520.-1576., str. 153. I. Mažuran: Hrvati i Osmansko carstvo, str. 83. 12 isto. 13 I. A. Pečevija: Historija 1520.-1576., str. 179.

5

Reakcija na pad Požege bila je vojna Hansa Katzianera, sredinom 1537. godine, koji pokušava da povrati izgubljeno u Slavoniji. Ova raznorodna vojske, bez logistike i uz crijevne zaraze, probija se do Osijeka 26. septembra ali nisu mogli da ugroze osmansku vlast na ovim područijima. Od Osijeka ova vojska, stalno napadana od osmanske konjice, kreće k Erdutu i Ivankovu u potrazi za hranom. Kod Gorjana ih noću napaduju Osmanlije, veći dio vojske se raspršuje i bježi s Katzianerom a dio je zarobljen ili su poginuli. Propašću ove vojne, izgubile su se i nade u povrat izgubljenoga u Slavoniji a predaje se i zadnje uporište u istočnoj Slavoniji- Korog. Slavonija nema vojnih efektiva da se sama brani a Ferdinand je zauzet vjerskim ratovima u Njemačkoj. Slavonsko plemstvo je osiromašilo, kmetovi su im se razbježali a i vojne posade su nepouzdane. 1538. po padu Dubice, posade Jasenovca i Subockog bježe i pale ove važne utvrde. Januara 1540. Osmanlije opsjedaju Pakrac a 26. juna umire Zapolja, pa je pozornost Sulejmana opet na Ugarskoj i Slavoniji. Oktobra 1540. godine, ostavši bez novca i ljudstva, na stranu Osmanlija prelazi Krsto Svetački s svojim posjedima: Subockim, Novskom, Britvičevinom i Oporovcem. Svetački postaje osmanski timarnik, kao i njegovi potomci.14 26. septembra Sulejman zauzima Budim i osniva budimski beglerbegluk, a na povratku iz Ugarske osmanski odredi osvajaju tvrđavu Našice, nekoliko kilometara od istoimene varoši. U Slavoniji je već osnovan sandžak Požega, na čijem čelu je 40-tih godina XVI stoljeća ratoborni Murat-beg Tardić. U februaru 1542. godine Tardić osvaja Orahovicu, Mikleuš, Slatinu i Drenovac a aprila 1543., s bosanskim sandžakbegom Ulama-pašom, Murat-beg osvaja i Voćin, Stupčanicu, Bijelu Stijenu, Dobru Kuću, Bijelu i Sirač. Juna iste godine oni osvajaju i Valpovo. Za potrebe ratišta u Ugarskoj opet je sagrađen most u Osijeku. Tardić je za svoje uspjehe nagrađen uvećanjem prihoda za 30000 akči a sin mu timarom od 12000 akči. Tardić u novembru ratuje u Ugarskoj a na povratku zaposjeda Brezovicu i napuštenu Slatinu, napušten je i Pakrac a u Slavoniji se brane još samo Kraljeva Velika i Virovitica. 1544. godine bosanski sandžakbeg Ulama-paša i hercegovački Malkoč-beg zauzimaju opsjednutu Kraljevu Veliku uz pomoć kmetova koje je predvodio neki Andrija Pilat.15 Početkom septembra Ulama-paša, Veli-beg i Murat-beg zauzimaju Međurič, Čaklovac te zaposijedaju napušteni Pakrac, Kreštelovac, Podborje i Raču. Ostala je još samo Virovitica, pa hrvatski staleži i Ferdinand užurbano rade na utvrđavanju Siska, koji će preuzeti odbranu "ostatka ostataka" ("reliquiae reliquiarum") Hrvatske. 20. avgusta 1545. Ulama-paša zaposijeda napuštenu Moslavinu a 1547. Sulejman sklapa mir s Ferdinandom na pet godina, uz godišnji danak Habsburgovaca od 30000 zlatnika. 1550. opet izbija rat zbog Ferdinandovih aspiracija prema Ugarskoj. 2. avgusta 1552. Ulamapaša osvaja Viroviticu, posjed Stjepana Banića, a sredinom avgusta bez borbe zauzima Čazmu. Marta 1553. zaključeno je primirje a osvajanja u Slavoniji su dosegla svoj vrhunac s granicom na rijeci Česmi. Ostatke Hrvatske su branile jake utvrde Sisak, Karlovac, Đurđevac i Koprivnica te bolja vojna organizacija po ugledu na osmanske martolose i akindžije, kao i više materijalnih i ljudskih resursa,koje su osiguravale slovenske pokrajine. Do promjene granica, ali ovoga puta na štetu Osmanlija, u Slavoniji dolazi iza poraza kod Siska 22. juna 1593. godine. Tada izbija tzv. Dugi rat (1593.-1606.) a Osmanlije Žitvanskim mirom gube Petrinju, Čazmu, Moslavinu, Goru i Hrastovicu. Granica su učvrstila na Ilovi u liniji Virovitica- Grubišno Polje- Hutinovac i takva je ostala do kraja osmanske vlasti u Slavoniji.

14 15

I. Mažuran: Hrvati i Osmansko carstvo, str. 100. isto, str. 106.

6

3. Osmanska administracija u Slavoniji Osmanlije osvajaju Slavoniju u naponu svoje moći i kada su već izgradili svoj sistem vlasti i uprave. Tako Osmanlije zavode i u Slavoniji administrativnu podjelu na sandžake, kadiluke i nahije. Osmanske su upravne jedinice u hrvatskim krajevima redovito nastajale pretvaranjem starih srednjovijekovnih županija u kadiluke i nahije. Ukoliko se kadiluci i nahije nisu nazivali po imenu starih županija, one su skoro uvijek nazivaju po imenu glavne utvrde ili prema glavnom naselju u toj županiji. Kadiluk je bio između sandžaka i nahije, to je sudska ali i upravna jedinica, koja se sastoji iz više ili manje nahija. Veličina kadiluka je ovisila od broja muslimanskog stanovništva po nahijama. Veći kadiluci su obično upućivali da je broj muslimana po njegovim nahijama mali. Osim redovitih nahija, postojale su i tzv. vlaške nahije. To su bile stare geografske jedinice, župe ili oblasti, naseljene pretežno vlaškim stanovništvom, s unutrašnjom samoupravom, mnogim povlasticama i posebnom vojnom organizacijom. Bile su podvrgnute izravno sultanu tj. sandžakbegu a unutar organizacije njima rukovode vojne starješine, vojvode i harambaše.16 Osmanlije preuzimaju na ovim prostorima i titulu kneza, kao lokalnog starješine kršćanskog stanovništva. Knez nije značio ujedno i postojanje knežine kao teritorijalne jedinice, osim u slučaju vlaških nahija, koje su sinonim za knežinu. Ubrzo po osvajanju Požege, Osmanlije u Slavoniji osnivaju novu vojno-administrativnu jedinicu- Požeški sandžak. Prvi sandžakbeg Požege postaje sin Mehmed-paše Jahjapašića, Arslan-beg. Novi sandžak je osnovan tek po propasti Katzianerove vojne 1537. godine, čime je osvojeno očuvano. Iza pomenute bitke kod Gorjana, Mehmed-beg šalje zarobljenike u Istambul po svome sinu Arslan-begu. Zato sultan novi sandžak daje na upravu Arslan-begu za zasluge.17 U početnoj fazi razvoja novoga sandžaka se osjeća jak utjecaj iz Smedereva. Sam sandžak se u popisu iz 1540. godine naziva vilajetom, pa nam to ukazuje da je riječ o krajištu bez stabilne organizacije pod upravom Jahjapašića. Tu se Požega pominje zajedno s Srijemom, od kojeg još nije odvojena. Popisi iz 1540., 1545., 1561. i 1579. godine nam ukazuju na evoluciju sandžaka Požege. 1540. to je vilajet s pet nahija (Svilna, Kaptol, Podgor, Hruševa i Granica). Do 1541. Požega je u sastavu Rumelijskog ejaleta a zatim je pripojena novoformiranom ejaletu Budim. Popis iz 1545. godine pokazuje znake stabilnije organizacije. Tada se govori o sandžaku Požega s nahijama: Požega, Gnojnica, Svilna, Hruševa, Granica, Kutheva, Kamengrad, Orljavska i Voćin. Dakle, sandžak je teritorijalno dosta uvećan, zahvaljujući osvajanjima Murat-bega Tardića. 1561. godine sandžak Požega je konačno formiran u punom obimu i zauzima istočnu, centralnu i sjeverozapadnu Slavoniju. Posljednji detaljni popis iz 1579. godine nam daje administrativnu sliku kadiluka i nahija sandžaka Požege: Kadiluk Požega s nahijama Požega, Svilna, Kutjevo i Orljavska Kadiluk Brod s nahijama Brod, Vrhovine, Brezna i Ravne Kadiluk Gorjan (sjadište kadije u Đakovu) s nahijama Gorjan, Đakovo, Jošava, Dragotin, Prikraj, Poljan i Nivna Kadiluk Orahovica s nahijama Orahovica, Sopje, Valpovo, Mikleuš, Bukovica, Čađavica i Dolinci Kadiluk Podgorač s nahijama Podgorač, Koška, Podlužje i Krstošija Kadiluk Osijek s nahijama Osijek, Karaš, Čepin i Erdut Kadiluk Virovitica s nahijama Virovitica, Slatina, Brezovica i Moslavina. Naravno, ovakva slika kadiluka i nahija nije ostala ista do kraja osmanske vlasti na ovim prostorima. Tako je iz kadiluka Orahovica pet nahija pripojeno kadiluku Virovitica.
16

Hazim Šabanović: Bosanski pašaluk, postanak i upravna podjela; Svjetlost, Sarajevo 1981., str. 110. (dalje u tekstu: H. Šabanović: Bosanski pašaluk) 17 I. A. Pečevija: Historija 1520.-1576., str. 180.

7

Kadiluk Podgorač je potpuno ukinut a nahije mu pripojene kadilucima Orahovica i Valpovo. Kadiluk Valpovo je bio najmlađi kadiluk s nahijama Koška i Valpovo. Neke starije nahije su ukidane a nove su osnivane, ove promjene u administraciji nisu bile ništa neuobičajeno za Osmansko carstvo. Do 1552. godine Osmanlije osvajaju velika područija u zapadnoj Slavoniji na prostorima virovitičke, grđevačke, komaričke, rovišćanske i čazmanske župe. To područije Osmanlije pretvaraju u vojvodaluke i pripajaju ga bosanskom sandžaku.18 Za potrebe odbrane osvojenog, ali i daljnje ekspanzije, bosanski sandžakbeg Sofi Mehmed-paša 1557. godine podnosa arz (prijedlog) Porti da se od ovih vojvodaluka obrazuje novi sandžak u zapadnoj Slavoniji. Porta prihvata ovaj prijedlog do 15. oktobra 1557. a za prvog sandžakbega postavlja predloženog bosanskog alajbega Ferhad-bega. Novi sandžak zvao se po Čazmi sandžak Začasna. Ovo je bio mali i nerentabilni sandžak, čija se teritorija dodatno smanjila iza Žitvanskog mira 1606. godine, gubitkom Čazme i Moslavine. 1557.-1559. sjedište sandžaka je bilo u Čazmi, ali 1559. Čazma je razorena jer se nije mogla braniti a sjedište sandžaka je prebačeno u Pakrac. Zato je i sandžak promjenio ime u sandžak Pakrac (Pakrič). Za Dugog rata (1593.-1606.), sjedište sandžaka je opet pomjereno iz sigurnosnih razloga u Cernik.19 Tako, od početka XVII stoljeća ovaj sandžak nosi naziv sandžak Cernik, iako ga pojedini pisci pominju i pod starim imenima.20 Po popisu iz 1565. godine, postojao je samo kadiluk Velika u sandžaku Pakrac. Ovaj kadiluk je ukinut početkom XVII stoljeća a njegove nahije su razdijeljene na kadiluke Cernik i Pakrac.21 Ubiciranje nahija, pa i naselja, u ovome graničnom sandžaku prestavlja veliki problem usljed nedostatka izvora. Poznate su nahije: Cernik, Pakarski Sredel (varoš blizu Okučana), Bila Stina, Podvrški, Pakrac, Sirač, Dobra Kuća, Čamulkovac, Stupčanica, Hutinovac (Kutina), Šagovina, Podborje (Daruvar) i Drenovci. Druge nahije se u popisima ne pominju, kao ni nahija Velika, koja je morala postojati. 22 Ništa sigurno se ne može ni utvrditi o tome kako su ove nahije bile razdjeljene između pomenuta dva kadiluka. Dakle, područije zapadne Slavonije osvojeno 1542.-1552. bilo je direktno pripojeno bosanskom sandžaku. 1557. se formira tu poseban sandžak, koji je pripojen rumelijskom ejaletu. 1580. sandžak Pakrac ulazi u sastav bosanskog ejaleta i tu ostaje do kraja osmanske vlasti. Sandžak Požega je 1537.-1541. u sastavu Rumelije, a zatim 1541.- 1580. u sastavu ejaleta Budim. 1580. godine, formiranjem ejaleta Bosna, u sastav Bosne uz Pakrac ulazi i Požega. Tako je cijela Slavonija s svoja dva sandžaka u periodu 1580.-1600. u sastavu ejaleta Bosna. Većina literature govori o odvajanju Požege od Bosne iza 1600. godine i pripajanju ejaletu Kanjiža. Ipak, ima i činjenica koje ukazuju na drukčije stanje na terenu. Naime, još 1595. godine planirala se uspostava ejaleta s sjedištem u Sigetu, radi bolje odbrane Podravine. Kada je određeno koji sandžaci da uđu u novi ejalet, oni su to odbili a među njima i Požega. Iza 1600. Požega je stvarno ad acta pripojena ejaletu Kanjiža, ali to izaziva nezadovoljstvo vojske i posada u Požegi, pa 1611. izbija pobuna. Pobunjenici traže povrat jurisdikcije bosanskog paše nad Požegom te plaće za posade u gotovini. Usljed siline pobune, morala se povući odluka iz 1600. godine.23 Do 1626. godine traje svojevrstan kondominiji Bosne i

18 19

H. Šabanović: Bosanski pašaluk, str. 66. I. Mažuran: Hrvati i Osmansko carstvo, str. 201. 20 Interesantno je da Hadži Kalfa ovaj sandžak pominje pod rđavim imenom “Rohisa”. H. Šabanović: Bosanski pašaluk, str. 68. 21 isto, str 224. 22 isto, str 225. 23 Nenad Moačanin: Požega i Požeština u sklopu Osmanlijskog carstva (1537.-1691.), Naklada Slap, Jastrebarsko 1997., str. 75. (dalje u tekstu: N. Moačanin: Požega i Požeština)

8

Kanjiže nad Požegom, dok požeške spahije timare primaju od bosanskog paše, kanjiški paša im zapovijeda u ratu.24 Niz vijesti iz kasnijeg perioda svjedoči o nadmetanju i sukobima interesa u Požegi. Od sredine XVII stoljeća preovladava utjecaj kanjiškog paše, ali bosanskog uplitanja ima i nakon toga. Primjerice, 1646. godine slavonski franjevci podržavaju kanjiškog pašu i traže od njega zaštitu da bi se oslobodili utjecaja bosanskog biskupa. Šikajetdefter iz 1675. godine nam daje nove činjenice o tome da utjecaj bosanskog paše nikada nije bio ni istisnut potpuno iz sandžaka Požega. U tom defteru požeški kadija Mehmed traži da se obnove u Požegi Husrevbegov hamam i karavansaraj. Sultan Mehmed IV naređuje bosanskom beglerbegu i bosanskom muderrisu da stanje ovih zadužbina ispitaju te da ih obnove. Sama činjenica da se centralna vlast za stvari Požege obraća bosanskom beglerbegu dovoljno su ozbiljna da podupru ovu tvrdnju.25 Postoji još jedan fenomen u osmanskoj administraciji u Slavoniji. Riječ je o sandžacima koji su kratko postojali ili nisu ni postojali, a ipak se pominju. Sandžak Osijek je sigurno postojao, ali je teško odrediti kada je osnovan a kada ukinut. Prvi komadant Osijeka bio je Kasim-beg, zadužen i za obnovu spaljenog grada. Tada je Osijek s istočnom Slavonijom i Srijemom krajište pod kontrolom Jahjapašića. Osijek kao sandžak pominje Ferdinandov poslanik Joannes Lasky 1540. godine u svome dnevniku. Pečevija također pominje Osijek kao sjedište sandžaka a tvrdi da je Murat-beg sandžakbeg. S obzirom da je Murat-beg tada požeški sandžakbeg, moguće da je Pečevi na njega mislio. Ajni Ali i Koči-beg također navode osiječki sandžak u budimskom ejaletu, a isto se navodi i u spisku osmanskih provincija kojeg je sastavio Feridun-beg. Evlija Čelebi također bilježi Osijek kao sandžak. Većina ovih izvora pominje Osijek kao sjedište sandžaka u XVII stoljeću, kada je Osijek u sastavu sandžaka Požega, sve to dodatno zbunjuje. Ipak, na osnovu ovih izvora da se zaključiti da je sandžak Osijek formiran iza 1540., kada ga pominje Lasky. 1545. u popisu Požege se ne pominje Osijek kao poseban sandžak, ali nije ni u sastavu Požege. 26 1566. godine Osijek se pominje u sastavu Požege, dakle u periodu 1545.-1566. godine ukinut je sandžak Osijek. Srijem je izdvojen s centrom u Iloku a kadiluk Osijek pripojen sandžaku Požega. Teže je objasniti pitanje sandžaka Orahovice. 1545. godine Orahovica se pominje kao kadiluk, ali u XVII stoljeću se više puta pominje kao sandžak. 1607. godine prvi to pominje Ajni Ali, koji nabraja u sandžacima bosanskog ejalete i sandžak Orahovicu. 1626. godine mletački opis bosanskog ejaleta ne pominje Orahovicu kao sandžak već kao kadiluk. Hadži Kalfa pominje Orahovicu kao sandžak ali ne i Ali Čauš i Feridun-beg. Moguće da je riječ o zabuni, jer je požeški sandžakbeg stolovao i u Brodu i Orahovici, pa se zato pominje u izvorima Orahovica kao sjedište sandžaka. Moguće da je u Orahovici bilo i privremeno sjedište sandžaka za Dugog rata.27 Feridun-beg i Evlija Čelebi pominju i sandžak Valpovo, u sastavu ejaleta Kanjiža, ali drugih pomena o ovome nema.

24 25

isto, str. 75. Fazileta Cviko: O Gazi Husrev-begovom vakufu u Slavonskoj Požegi, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, knjiga XI-XII, Sarajevo 1985. str. 78. (dalje u tekstu: F. Cviko: O Gazi Husrev-begovom vakufu u Sl. Požegi) 26 H. Šabanović: Bosanski pašaluk, str.65. 27 isto, str 87.

9

4. Porezi i timarsko-spahijska organizacija
Za potrebe poreske politike Osmanlije su sastavljali poreske popise, precizne i opširne popise stanovništva, koji su bili poreski obveznici, s upisanim obavezama. Postojali su opširni popisi (mufassal defteri) i zbirni ili sumarni popisi (mudžmel defteri). Detaljni su popisi rađeni uz pomoć lokalnih vlasti i tada bi se registrirale sve osobe koje podliježu oporezivanju, kao i svi izvori prihoda. Sumarni popisi predstavljaju vrstu izvoda iz detaljnih popisa, iz istog vremena, ali bez specifikacije poreza, samo sa njihovom ukupnom vrijednošću u novcu. Uobičajeni kratki opis za te dvije vrste popisa kaže da su mufassal defteri popisi raje i njenih obaveza, dok su mudžmel defteri popisi askera i spahija, kojima raja daje poreze.28 Porta je u svaku pokrajinu slala jednog svoga opunomoćenika, koji se zvao jazidžija, da utvrdi izvore prihoda. On je u detaljan registar (defter) upisivao ime glave svake porodice u svakome selu, i približnu veličinu imanja kojim raspolaže. Na kraju popisa, za svako selo je ispisivao ukupnu svotu novca koju je trebalo ostvariti od desetka, zatim čift-resmi (taksa na imanje koja je plaćana u gotovini, kod kršćana to se zove ispendža), kao i ostalih povremenih davanja, u koje su spadale globe ili ženidbeno-udadbene takse. Na taj način on je utvrđivao visinu prihoda određenog sela. Pošto bi se ovaj registar upotpunio, izdvajan je prihod sela predviđen za centralnu blagajnu, a ostatak razdjeljivan timarnicima.29 Potom je sastavljan još jedan, sumarni registar, koji je sadržavao raspodjelu prihoda s hasa, zeameta i timara. Obe vrste deftera imala je centralna vlada u Istambulu a i kancelarija beglerbega provincije. Poreske obaveze raje u Slavoniji sadržane su na početku popisa sandžaka Požege iz 1579. godine. Tu su popisane uobičajene zakonske obaveze raje- šerijatske i kanunske, kao i običajne (ürf), razne globe i takse, prihodi vodenica, odbjegle stoke i robova, te olakšice određenih skupina raje za službu država. Naravno, ovaj sistem poreza nije odmah zaveden u Slavoniji, već je uvođen vremenom planski. 1540. godine prvi popis je napravio kadija Zekir iz Beograda. Po tome popisu je svo kršćansko stanovništvo bilo dužno plaćati filuriju kao vid glavarine, 32 mjerice žita po selištu, desetinu (ušur) vina i redovitu svotu na ime globa i svadbarine. 30 Negdje se ubirala i desetina od košnica i janjadi te pristojba od sijena. Ubirale su se i tržne pristojbe, sudske takse, vinski monopol za cijeli kraj te monopol za izradu voska. Jedinica zemljišnog poreza je tada plug, a jedan plug je bio dužan dati 4 lukna žita na ime desetine ( 16 kejla pšenice, 16 kejla ječma). Dakle, još nema regularne osmanske desetine a zemljišni porez se ubire paušalno a ne procentualno. Baština je po ovome bila dužna dati jedno lukno, što je odgovaralo današnjih 205 kilograma pšenice i ječma. Plug tada nije česta jedinica, jer seljaci ne stoje dobro s govedima i konjima. Bilo je potrebno 4-5 kuća da se udruže za jedan plug.31 Ovi porezi nisu bili opterećivajući za slavonsku raju, štaviše bili su znatno blaži od ranijih obaveza kmetova prema svojim feudalcima.32 Seosko stanovništvo Slavonije bilo se usljed ratova i pustošenja dosta prorijedilo, pa je niskom poreskom stopom trebalo stimulisati povratak i naseljavanje raje. Slavonija je tada krajište i zona kolonizacije a država propisuje i niske cijene za žito da bi obezbjedila opskrbu vojske. To je ujedno i prvi trag osmanske ekonomske politike u ovim krajevima. Kolonizacija i povrat raje na baštine traje ubrzano iza 1540. godine, što daje mogućnost da se počne zavoditi klasični osmanski poreski sistem. Već 1544. godine ukinut je plug i
28 29

Popis sandžaka Požega 1579. godine, str. 13 Halil Inaldžik: Osmansko carstvo, klasično doba 1300.-1600.; Srpska književna zadruga, Beograd 1974., str.153. 30 N. Moačanin: Požega i Požeština, str. 35. 31 Nenad Moačanin: Slavonija i Srijem u razdoblju osmanske vladavine, Hrvatski institut za povijest, Slavonski Brod 2001., str. 50. (dalje u tekstu: N. Moačanin: Slavonija i Srijem) 32 Istorija naroda Jugoslavije, tom II, Zagreb 1959., str. 212. (dalje u tekstu: Istorija naroda Jugoslavije)

10

zavedena regularna desetina. 1545. sastavljen je novi popis, koji više liči na klasični osmanski. Popis iz 1561. godine je proglašen nevažećim zbog napuhavanja poreskih tereta raje, u što je izgleda bio umješan i Ferhad-beg Vuković-Desisalić. Popis iz 1565. godine nije očuvan a konačno 1579. godine je sastavljen popis, koji će ostati mjerodavan za poresku politiku ovih područija do kraja osmanske vlasti. Ovaj popis je sastavio Sejdi Ali, sin spahije Hamze i stanovnik Požege, koji je za to dobio i timar što je dosta rijedak slučaj. 1579. godine kršćanska raja plaća filuriju, kao zamjenu za džiziju, u visini od 75 akči a isplaćivala se na Jurjevo (Hizr-Ilijas, 23. april). U slučaju vojnog pohoda sultana, raja je plaćala i vojnicu (sefer haridži) u visini od 60 akči po kući. Filurija je u Slavoniji sinonim za džiziju ili glavarinu kršćanskog stanovništva, koje zauzvrat nije moralo služiti vojsku i bio im je zaštićen život, čast i imetak. Još je kanun-nama iz 1540. godine filurije oslobodila vojnuke, koji su uživali slobodne baštine i oslobođeni su poreza, ali u ratu idu o vlastitom trošku kao konjanici.33 Tada je u Slavoniji bilo popisano 120 vojnuka, koji će vremenom iščeznuti. Ista kanun-nama je filurije i ratne filuruje oslobodila i knezove. Filurija je bila vezana uz akču, pa devalvacijom akče raste i filurija. Katolici su filuriju obično plaćali po domaćinstvu a Vlasi po glavi. Vlaška filurija u početku iznosi 33 akče, da bi se 1553. godine povećala na 40 akči po glavi. Zbog opadanja vrijednosti akče, 1584. filurija iznosi 120 akči a vlaška filurija 70 akči. Za Mehmeda III (1594.-1603.) filuruja se penje na 140 akči. Za sultana Ahmeda (1603.-1617) ukinuta je ovčarina, ali je povećana filurija za 30 akči da bi se to kompenziralo. 34 1623.-1640. u Slavoniji se filurija penje na 333 akče.35 Za rata 1663.-1664. godine Slavonija je na ime džizije, kao pogranično područije, morala po kući dati 2 kejla hrane za potrebe vojske, tj. 96 kilograma hrane (1 kejl = 40 oka, 1 oka = 1.283 kilograma). Tada je u livi Požega upisano 4000 džizijanskih kuća, a u livi Cernik 1487 džizijanskih kuća. Za Bečkog rata je izvršena zadnja procjena filurije za Slavoniju. Kaza Požega tada ima 620 filurijskih kuća (244 280 akči prihoda), kaza Osijek ima 1265 filurijskih kuća (498 410 akči), kaza Brod 444 filurijske kuće (174 936 akči), kaza Đakovo 1270 filurijskih kuća (500 380 akči) i kaza Valpovo 900 filurijskih kuća (354 600 akči). Kada se izračuna prosijek vidi se da je krajem osmanske vlasti u Slavoniji filurija iznosila 394 akče po kući.36 U Slavoniji su Osmanlije preuzeli i stari ugarski porez- vratnicu (resmi kapu) a plaćala se u dvije rate, 20 akči na Jurjevo i 20 akči na Mitrovdan. Plaćalo se po domaćinstvu a porez je bio namjenjen za spahiju. Od ovoga poreza bili su oslobođeni seoski birovi i knezovi a prisustvo ovoga poreza u popisima najbolje ukazuje da su pomenuti stanovnici starosjedioci. Desetina (ušur), kao osnovni šerijatski porez ubirao se na sve kulture, koje su uspijevale na zemlji- usijeve, žitarice i sijeno. Muslimani su plaćali zemljarinu (resmi čift), koja je bila negdje viša, negdje manja. Zemljarina se u Slavoniji ubirala u martu, a musliman s potpunim čiflukom bio je dužan da plati 22 akče. Oni koji nisu imali potpuni čifluk plaćali su tzv. resmi bennak u iznosu od 12 akči. Potpun čifluk je iznosio 60 dunuma najbolje zemlje, 80-90 dunuma zemlje srednjeg boniteta, a ako je zemlja loša 120-130 dunuma. Dunum je određen kao 40 koraka čifčije u širinu i u dužinu. Ako je stanovnik grada posjedovao čifluk blizu grada, plaćao je također zemljarinu, a oslobođen je jedino ako zapusti taj čifluk.37 Imami u mesdžidima bili su oslobođeni resmi čifta. Od kršćana se uzimala i desetina na vinograde, dok muslimani plaćaju po dunumu vinograda 5 akči poreza. No, ako bi musliman kupio vinograd
33

Hamid Hadžibegić: Glavarina u Osmanskoj državi, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo 1966., str. 21. (dalje u tekstu: H. Hadžibegić: Glavarina u Osmanskoj državi) 34 isto, str. 81. 35 isto, str. 70. 36 isto, str. 85. 37 Popis sandžaka Požega 1579. godine, str. 19.

11

od kršćanina, on plaća kršćansku desetinu,iako je musliman, sve dok novi popis ne zavede novo stanje na terenu.38 Rajetin je za zemlju koju obrađuje uživao tapiju. Ako bi rajetin 3 godine bez opravdanja zapuštao ušursku zemlju, koja je inače obradiva, spahija je mogao tu zemlju da mu oduzme i dadne drugome, ko će ju obrađivati. Ako je riječ o brdovitom ili strmom terenu ili o barama, ili ako zemlja nije pogodna za obradu, zemljište se nije vezivalo za tapiju. Tako se moglo zapustiti 1-2 dumuma takve zemlje za rajetinove volove ili za vršidbu. Na pčelinje košnice također se uzimala desetina, na 5 košnica se ubiralo pola košnice, a na manje od 5 se ubiralo 2 akče po košnici. Ako su u vrijeme vađenja meda košnice stajale na drugoj zemlji, a ostalo vrijeme stoje na timaru spahije, tada pola ušura pripada spahiji a pola vlasniku pomenute zemlje. 1545. godine na 2 svinje se plaćala jedna akča poreza, a od 1579. se ubire akča po svinji (resmi bid'at). Na zaklane svinje su kršćani plaćali tzv. božićni porez od 2 akče (svinje su se obično klale pred Božić). U vezi s svinjama se na pojedine šume upisivala i žirovina. Uzimala se jedna akča žirovine na svinje koje noće u šumi a od seoskih svinja, mlađih od 6 mjeseci, koje su danju jele žir bez noćivanja, nije se uzimalo ništa. Na svinje se ubirala i torarina- 6 akči po krdu. Od svake kuće su se davala kola drva ili porez na drva u visini od 5 akči. Od lubenica i dinja, koje su se uzgajale po vrtovima, se ubiralo 2 akče, kao zamjena za ušur. Od ostalog, što je uspjevalo u vrtu, desetina se uzimala samo ako je uzgajano za prodaju. Na dvije ovce se uzimala jedna akča poreza, a ako u određenom sandžaku ovce cijelu godinu prebivaju na jednom mjestu, vlasnik plaća na 10 ovaca jednu akču torarine (resmi aĝil). Porez na ispašu ovaca (resmi otlak) pripadao je mjestu na kome se ovce kreću a ne mjestu gdje prebiva vlasnik ovaca. Na ime ovoga poreza se uzimala od stada jedna srednja ovca. Od velikih stada, iz drugih sandžaka, se uzimala jedna ovca vrijednosti do 20 akči, od srednjeg stada ovca do 15 akči a od malog stada jednogodišnja ovca do 10 akči vrijednosti. Na ime svadbarine se davalo za djevojku 60 akči pristojbe a za ženu 30 akči. Svadbarinu za djevojku je plaćao njen otac a od siromašnih žena se uzimala samo polovica poreza. Svadbarina djevojke išla je spahiji, bez obzira odakle je djevojka krenula. Pri svadbarini za ženu se uvažavala zemlja tj. svadbarina se plaćala onome spahiji na čijem timaru se održavalo vjenčanje. Od vodenica na Dunavu, Savi, Vuki i Dravi se uzimalo po 50 akči. Vodenice na drugim, manjim, rijekama i potocima su davale 32 akče ako su radile cijelu godinu, odnosno po 16 akči ako su radile samo pola godine. Slavonija je morala, kada bi to centralna vlast zahtijevala, davati na ime devširme 200 mladića, ali se od 1604. godine uzima ekvivalent za devširmu u novcu, i to 4000 dukata.39 Porezi u XVII stoljeću bilježe veće ili manje poraste, bilo zbog hronične potrebe države za novcem, bilo zbog uvođenja negativne prakse zakupa poreza (iltizam), pri čemu su zakupci obično dodatno opterećivali raju da bi naplatili svoj interes. Bile su propisane i razne globe, primjerice za razbijanje glave globa je iznosila 100 akči a za nanošenje povreda 50 akči. Tu su i sitniji prekršaji koje bi stoka učinila na nečijem usjevu: za vola, konja ili mazgu ( 5 batina i 5 akči globe), kravu ( 4 batine i 4 akče globe) ili tele (jedna akča globe). Sječa drveća u šumama nije bila zabranjena a porez na hrastova stabla u gajevima, blizu sela, mogao je ukinuti onaj ko je porez ubirao.40 Oni koji su prikupljali šerijatske namete i poreze od raje za trajanja vršidbe i branja vinograda, uzimali su za službu 2-3 akče (tzv. akča za dopuštenje) te za ostale poreze (akča za brisanje duga). Popis iz 1579. oštro zabranjuje zlouporabe lokalnih vlasti nad rajom u pitanju
38 39

isto. Istorija naroda Jugoslavije, str. 624. 40 Popis sandžaka Požege 1579. godine, str. 21.

12

poreza. Zabranjuje se i prisiljavanje raje na kuluk i davanje raznih darova i to je proglašeno nezakonitim. Knezovi, angažovani na prikupljanju poreza ili na naseljavanju su oslobođeni poreza. Primićuri, seoske starješine, plaćaju samo filuriju i vojnicu. Kao i u ostalim krajevima Osmanskog carstva, i u Slavoniji je zavedena spahijskotimarska organizacija, kao vitalni segment vojne moći Osmanskog carstva. Prva specifičnost za Slavoniju po ovome pitanju jeste da broj spahija ovdje nikada nije bio naročito veliki. Spahije i timarnici, kao dio društvenog sloja askera (vojska, administracija te ulema), bili su materijalno vezani za raju kao proizvođača. 1545.-1561. izvještaji o Slavoniji bilježe povećanje proizvodnje pšenice za samo 29%. Sve govori o padu rentabilnosti za agrarno stanovništvo i spahije, pri čemu su uživaoci nadarbina prikraćeni jer u sandžacima vlada nestašica. S druge strane, seljaci nisu zainteresirani za povećanje proizvodnje i unaprjeđenje zemljoradnje, jer to za sobom povlači veću desetinu. Zato je za osmanske vladavine sandžak Požega na rubu rentabilnosti, dok je sandžak Cernik potpuno nerentabilan.41 Iako je proizvodnja blago rasla, to je nedovoljno da podmiri potrebe spahija i tvrđavskih posada. Seljaci se rađe okreću ovčarstvu, pčelarstvu, svinjogojstvu i povrtlarstvu, dok proizvodnja pšenice i ječma stagnira. Opterećenje nisu prestavljale same spahije već posade tvrđava, koji u XVI stoljeću često uživaju kolektivne timare. Ovo će se promjeniti tek iza Dugog rata, kada posadnici počinju dobivati plaće u novcu (ulufedžije). No, i spahijska organizacija je već tada bila zapala u ozbiljnu krizu, pa joj ova mjera nije naročito pomogla. Do 1561. u Požeštini (područije kadiluka Požega) ima samo 14 timarnika, 4-6 zaima a timare uživaju i posade Našica i Osijeka. Sandžakbeg na ovom područiju uživa prihode Požege, varoši Stražeman, Velike i Kutjeva te nekoliko sela, mezri, čifluka i drugih parcela. Prihode varoši Vetovo je uživao zapovjednik vojnuka, Gradište je timar nekog Husejna a veći dio prihoda Kaptola uživa posada te varoši. Na ovome primjeru se najbolje vidi kako su kolektivni timari posadnika opterećivali ionako mali fond timara. U XVI stoljeću u Slavoniji nailazimo na spahije-kršćane. Najpoznatiji primjer je kada 1540. Krsto Svetački prilazi Osmanlijama i oni ga uvode u timarsku organizaciju, kao zaima (uživaoc zeameta). 1563. godine u Pakračkom sandžaku ima 30 spahijskih timara ukupnog prihoda 102 236 akči.42 Od toga dva timara uživaju kršćani-spahije, Juraj Katić ima najveći timar u sandžaku od 10000 akči te Stjepan Svetački (sin Krste Svetačkog), koji uživa timar od 3000 akči. I u sandžaku Pakrac dosta fonda timara je razdjeljeno posadnicima: posada Stupčanice uživa timar vrijednosti 10000 akči, posada Gradiške 16 543 akče, Jasenovca 21400 akči itd. U ovome sandžaku tada ima jedan cijeli zeamet i šest dijelova zeameta, ukupne vrijednosti 63 182 akče. Najveće prihode ovdje ima pakrački sandžakbeg (166 000 akči) i carski has (126 037 akči). 1595. pakrački sandžakbeg Ibrahim uživa nadarbinu od 200000 akči: prihode Cernika i varoši Bila Stina te nekoliko sela, također ubire desetinu od košnica Brestovca, Zdenaca i Podborja te drži brdske pašnjake Dobre Kuće. Njemu je pripadala i sva vlaška filurija (407 kuća) i prihodi globa. Interesantna je uporedba da 1563. cjelokupni prihod Sandžaka Pakrac iznosi 457 555 akči, što je manje od prihoda samoga požeškog sandžakbega.43 To dovoljno govori koliko je mali sandžak Pakrac bio nerentabilan a opet nepotrebno opterećen kolektivnim timarima. U Slavoniji su imali svoja dobra i visoki dostojanstvenici budimskog i bosanskog divana, poput Pijale-paše, Sinan-paše i drugih. Država je pokušavala kolektivnim timarima da uštedi na novcu ali to nije uspjela jer je to slabilo spahijsku organizaciju a i posadnici nisu bili zadovoljni ovakvim načinom plaćanja.

41 42

N. Moačanin: Požega i Požeština, str. 57. Istorija naroda Jugoslavije, str. 210. 43 isto, str. 211.

13

Popis Požege iz 1579. godine nam ukazuje da je tada većina spahija živjela po gradovima i varošima. Tako u Osijeku obituje 10 spahija, Podgoraču 9, Dalju 6, Valpovu 3, Orahovici 3, Erdutu 3 a najviše spahija živi u Požegi- 23. Do promjena u timarskoj organizaciji u Slavoniji dolazi tek iza Dugog rata, tada se ukida dodjela kolektivnih timara posadnicima, koji se od tada plaćaju u gotovini. Do specifične promjene dolazi u sandžaku Cernik. 1608. godine je određeno za ovaj sandžak da pogranični timari, koji ostanu upražnjeni, se dodjele rođacima uz uvijet da su sposobni za službu i da žive u pomenutom sandžaku.44 Poznata je činjenica da je odredba o nasljednim timarima, iza poraza kod Siska, donesena za Bosnu, i da se time ovaj ejalet izdvajao od ostalih. Budući da je sandžak Cernik do kraja osmanske vlasti ostao u sastavu bosanskog ejaleta, ne bi čudilo da se sistem nasljednih (odžakluk) timara i ovdje primjenjivao. Pri ovoj konstataciji ipak treba biti oprezan, jer nasljeđivanje timara s oca na sina je zabilježeno i drugdje s obzirom da je sin imao najveće šanse da dobije timar svog oca, ako je bio sposoban za rat.45 Broj spahija sposobnih za službu često je bio veći na papiru nego u stvarnosti. Pojava izbjegavanja vojne službe spahija u XVII stoljeću već je raširena. Spahija nije više toliko zainteresiran za rat jer nema više bogatog ratnog plijena, a i vlastiti timar im je ugrožavan od raznih uzurpatora i spletkaroša, koji su koristili priliku odlaska spahija u rat. Zato je spahija prije svega zainteresiran da čuva svoj timar i da ne ide u rat. 1650. godine požeške spahije se žale da je Virovitica nebranjena dok njih Fazli-paša šalje protiv Mlečana u Knin, a usput im otima i timare. Spahije su u XVII stoljeću često i u dugovima pa nisu više ni materijalno sposobni da odlaze na daleka ratišta. Kao što smo vidjeli u popisu, većinom su živjeli po gradovima daleko od svojih timara, pa nisu naročito pogodni ni za defanzivne akcije. Na spahijski arzuhal (tužbu), očuvan je i arzuhal Fazli-paše, koji izvještava da su spahije Požege pobjegli a da cerničkih ima samo 24. Oba spomenuta arzuhala svjedoče o početku raspada spahijske organizacije i opadanju vojne moći Osmanskog carstva s jedne strane, a s druge strane ukazuju na pojavu zlouporaba visokih službenika da povećaju lične prihode na račun timara. Dolazi i do prvih devijacija u timarskom sistemu, kakav je primjer prodaja timara u Pleternici.46 Negdje se javlja i pojačan pritisak spahija na raju u vidu radne rente i darova.

5. Sastav stanovništva

44 45

N. Moačanin: Slavonija i Srijem, str. 119.-120. isto. 46 N. Moačanin: Požega i Požeština, str. 76

14

Sve do osmanskih osvajanja stanovništvo Slavonije je bilo katoličke vjeroispovijesti. Starija literatura, često i novija, je za konfesionalnu pripadnost odmah vezivala i narodnost i naciju. Ova tendencija je pogrešna jer ovaj vremenski period ne poznaje pojam nacije. Same Osmanlije nisu poznavali nikakve nacije, ljude su popisivali po konfesiji ili eventualno po porijeklu. Zato se ni ovdje ne barata s pojmovima nacije, čiji bi indikator bila vjeroispovijest. Dakle, Osmanlije su razlikovali ljude prema pripadnosti, socijalnoj strukturi, vjeri ili osnovnoj djelatnosti. U predosmanskoj Slavoniji bilo je i nešto stranaca, prije svega Mađara, Talijana i Njemaca.47 Ratne operacije i pustošenja dovela su do promjena u strukturi stanovništva Slavonije, kao što je i dugogodišnja osmanska vlast utjecala na strukturalnu i konfesionalnu sliku stanovništva. Sigurno je da je do kraja osmanske vlasti u Slavonji katoličko stanovništvo, mahom seosko, ostalo većina u sastavu stanovništva. Osvajanja i ratovi u prvoj polovici XVI stoljeća dovode do migracija stanovništva a mnoga naselja su opustošena. Prvi popisi 1540. i 1545. u ovim krajevima bilježe mnoštvo mezri (pustih selišta), koja su nekoć bila naselja i sela. Ova pustošanja su izazivali akindžijski upadi, pa i ne čudi što su tadašnji izvori akindžije nazivali "trkačima i palikućama". Još krajem XV stoljeća pred Osmanlijama bježi dosta stanovništva iz Bosne u Slavoniju, o ovim migracijama svjedoči naselje Bošnjaci kod Županje, koje se prvi put pominje 1476. godine. Dakle, i prije osvajanja Slavonije, Osmanlije utječu na demografske prilike u ovoj pokrajini. 1494. akindžijski upad pustoši gotovo polovicu naselja u okolini Požege, Virovitice i dijela Vukovske županije. Mnoga od opustošenih naselja nisu se više ni obnavljala, poput trgovišta Dravaszáj na ušću Drave u Dunav.48 Pri osvajanju Slavonije, slavonsko stanovništvo mahom bježi u južnu Ugarsku i sjeverozapadnu Hrvatsku. Neki su ostali tamo ali su se mnogi vratili na svoje baštine po stabilizaciji osmanske vlasti u Slavoniji. Predosmanska Slavonija je bila dobro naseljena, od Iloka do Česme bilo je više od 3000 gradova, gradića, trgovišta, tvrđava, sela i zaseoka. Tu je bilo oko 350 manjih i većih crkava te 20 samostana muških i ženskih redova. 1579. godine na istome područiju ima svega 852 naseljena mjesta.49 Dakle, 2/3 naseljenih mjesta nikada nisu obnovljeni. Zato se u popisima nailazi na mnoštvo mezri, koje se obično prepuštaju vojnicima pod paušalnim zakupom od 53 akče godišnje. Osmanlijama nije odgovarala pusta zemlja bez stanovništva, niskom poreskom politikom oni privlače starosjedioce na povratak. Iza 1541. počinje i proces kolonizacije u Slavoniji, što će proizvesti povećanje seoskog stanovništva za 3-4 puta do 1560. godine. Tu dolazi i do izmjena u strukturi stanovništva, uz većinsko katoličko stanovništvo javljaju se i muslimani, pravoslavni Vlasi te, zbog blagonaklonosti Osmanlija prema reformaciji, i protestanti. Prvi muslimani koji dolaze u Slavoniju bili su posadnici, vojnici i administracija. Već iza 1545. javlja se i sve više muslimana-konvertita. Tako tada imamo članove iste porodice različitih vjeroispovijesti, poput Husejna, sina Ivaniša Petrovića itd. Najviše konvertita je dolazilo iz redova robova i zarobljenika, koji su dovođeni kao radna snaga. Požega je u to doba veliki centar za trgovinu robljem, na kome se godišnje prodavalo na stotine robova. Muslimani su tada još uvijek male skupine po gradskim i varoškim tvrđavama, organizovani u džemate, koji će evoluirati u prve muslimanske mahale. Prije svega treba se podvući da o prisilnim konverzijama u Slavoniji, kao i u ostalim krajevima carstva, nema ni govora. Glavna islamska doktrina po ovome pitanju je da "nema prisile u vjeri" a ni Osmanlije nisu nikada imali nekakvu strategiju masovnih obraćanja na islam. Oni su po šerijatu bili dužni da garantuju slobodu vjeroispovijesti nemuslimanima. Konverzije u Slavoniji većinom se javljaju u gradovima, gdje počinju da dominiraju muslimani.
47 48

Istorija naroda Jugoslavije, str. 206. I. Mažuran: Hrvati i Osmansko carstvo, str. 181. 49 isto, str. 182.

15

Tragove konverzije nalazimo u popisima pri imenima Abdullah ili ibn Abdullah. Primjerice, 1561. godine od muslimana Požege 13.8 % su konvertiti.50 1579. u kasabi Požega imamo popisan 21 trag konverzija. Interesantna je pojava u mnogim selima sandžaka Požega, kada imamo kršćansku većinu a među njima tek jednog ili dvojicu muslimana-konvertita. Takve primjere imamo u selu Pećina (Petnja) u nahiji Vrhovine, selu Garčin u nahiji Brezna, selu Gornja Biberina (Bebrina) u nahiji Ravne i mnoga druga. Iz svega navedenoga vidi se da konverzije u Slavoniji prije svega nisu masovne pojave, nego usamljeni primjeri prelaska na islam po gradovima i, rijeđe, selima. Literatura često traži eventualne interese zašto je dolazilo do konverzija pa često se servira objašnjenje ekonomskih olakšica za muslimane. Poznato je da su kršćani bili blago više opterećeni od muslimana, ali ako se uzme u obzir da ne idu u rat, to i nije neka prednost. Neki idu tako daleko s emotivnim subjektivizmom da tvrde da su kršćanske žene i djevojke odvođene u zarobljeništvo u hareme, da bi služile kao rodilje za muslimansku djecu, i tako povećavale priraštaj muslimana!51 Devširma za Slavoniju je iznosila 200 mladića, a od 1604. se uzima u novcu, pa nije mogla doprinjeti "islamizaciji" Slavonije, tim više što adžemi oglani nisu ostajali u domovini već su odlazili u Istambul. Muslimani su dominirali u gradovima a muslimanskih sela je ovdje bilo veoma malo oko Osijeka (Sarvaš, Tenja, Nemetin, Trnava, Mikloševci), Orahovice (Šumećica, Gornja Pištana), Broda (Zdenci), Požege (Vlasje, Trenkovo, Gučani, Trgovište, Komušina, Golobradci, Dijakovište, Vučjak, Lužan, Vrbanovci, Mali Đeletić, Orahovac itd.) te oko Pakraca i Cernika. Česta pojava među muslimanima zabilježenim u popisima jeste da se javlja odrednica porijekla- "Bosna". Gotovo u svakom gradu ili varoši nailazimo na ovakve primjere, a nije rijetko ni po muslimanskim selima. Ovo je siguran pokazatelj da je dio stanovništva bio porijeklom iz Bosne. Postoje i mišljenja da je osmanska državna politika išla svjesno na koloniziranje bosanskih muslimana po Slavoniji, a kao dokaz se navodi svjedočenje Benedikta Kuripešića (1530. godine) da se u Bosni vrši pritisak na timarnike da se nasele u tim novoosvojenim krajevima.52 S obzirom da 1530. godine, kada je zabilježeno ovo svjedočenje, Osmanlije vladaju samo dijelom istočne Slavonije, mi ga ne možemo uzeti mjerodavnim za cijelu Slavoniju. Također smo utvrdili da je broj timarnika u Slavoniji mali da bi bio ozbiljan kolonizacioni elemenat. Ovi "Bosanci" na koje nailazimo, dolaze u Slavoniju većinom kao zanatlije i trgovci a ne kao timarnici. Također, to nisu samo bosanski muslimani već i kršćani, s tim da se oni bilježe izrazom "Bošnjak". Dakle, u svijetlu ovih činjenica mora se odbaciti teorija konfesionalne planirane kolonizacije iz razloga što se ne doseljavaju samo muslimani, a i broj ovih "Bosanaca" je i dalje mali da bi bio planiran i masovan kolonizacioni elemenat. Time bi pod termin kolonizacije u Slavoniji mogli potpasti samo pravoslavni Vlasi i povratnici-starosjedioci. Također, tvrdnja da su muslimani činili više od polovine stanovništva Slavonije53, moramo odbaciti jer većinu stanovništva Slavonije čine seljaci a selo je dominantno katoličko. Ovdje nema ni masovnog doseljavanja muslimana na selo u svrhu vojnog jačanja jer država to nije smatrala neophodnim, a pojedinačne konverzije su imale karakter osobnih proriva.54 Porijeklo slavonskih muslimana je dosta šarenoliko: ratni zarobljenici, obraćeni Vlasi, doseljenici iz Bosne i ostalih krajeva carstva te starosjediocikonvertiti. Oni su činili većinu u većem broju gradova i varoši poput Požege, Kaptola, Vetova, Kutjeva, Trgovišta, Broda, Dubočca, Đakova, Podgorača, Osijeka, Erduta, Dalja, Orahovice, Valpova, Virovitice, Svetog Mikloša, Slatine, Moslavine, Sopja, Cernika i Pakraca. Osmanlije u Slavoniji koloniziraju pravoslavne Vlahe. Vlasi su većinom bili balkanski stočari, pa time jako mobilni i pogodni za naseljavanje u pograničim pustim područijima.
50 51

N. Moačanin: Požega i Požeština, str. 48. I. Mažuran: Hrvati i Osmansko carstvo, str. 183. 52 Mustafa Imamović: Historija Bošnjaka, Preporod, Sarajevo 1997., str. 257. (dalje u tekstu: M. Imamović: Historija Bošnjaka) 53 isto, str. 258. 54 N. Moačanin: Slavonija i Srijem, str. 22

16

Osmanlije Vlahe većinom dovode iz Srbije i Vlaške i naseljvaju ih uglavnom u zapadnoj Slavoniji. Tu oni postaju poluvojničko i krajiško stanovništvo. Za službu su im davane privilegije a zauzvrat oni stražare na granici ali idu i u vojne pohode. Već na početku osmanske vlasti u Slavoniji nailazimo na Vlahe-martolose. Gazi Husrev-beg u osvojenom Brodu ostavlja u 1500 posadnika i martolose. Martolosi su angažovani i u čuvanju Požege i Osijeka. S pomjeranjem granice na zapad, pomjera se i doseljavanje Vlaha. U XVI stoljeću oni uživaju velike privilegije, dok u XVII stoljeću je sve izraženija tendencija pretvaranja Vlaha u rajetine.55 Slavonski Vlasi su imali sličan položaj kao Vlasi u Zvorničkom, Braničevskom, Smederevskom, Srijemskom i Vidinskom sandžaku. Bili su oslobođeni desetine, harača, ispendže i vanrednih poreza . Plaćali su globe u korist sandžabega, a desetinu vrijednosti globa im je ubirao knez, koji im je komandovao.56 Godišnje daju filuriju po domaćinstvu ili po glavi, ovisno od sandžaka do sandžaka, te plaćaju ratnu filuriju. Zbog ovih povlastica oni su bili dužni da krenu u rat po potrebi. Za čuvanje granice su davali na 5 filurijskih kuća jednog stražara, a straže se izmjenjuju po smjenama. Bili su zaduženi i da, u svome kraju, čuvaju strateške klance, prijevoje, mostove, puteve i sl. Kada se išlo u provalu na neprijateljsku zemlju, iz svake kuće je išao po jedan vojnik. Nisu bili opterećeni radnom rentom, mada je negdje bio običaj da se na 50 filurijskih kuća daje jedna komornica, kao sluškinja sandžakbegu, na 6 mjeseci. Ako su sijali na spahijskom timaru, izvan sela u kome su upisani, davali su polovicu desetine. U trgovini su imali status kao i obična raja.57 Vlaške starješine bili su obično knezovi a rijeđe primićuri. Oni su spona između Vlaha i centralne vlasti i skupljaju od Vlaha njihove obaveze, filuriju i globe. Negdje su oni zaduženi i za naseljavanje pustih mezri. Svaka vlaška nahija imala je kneza a primićuri su obično na čelu sela. Položaj kneza i primićura često je bio nasljedan a Osmanlijama to odgovara dokle god oni vrše svoje obaveze. Za službu su upisivani u deftere kao pripadnici askera i za to dobijaju tezkeru (ispravu). Knezovi su uživali kilič timare, najčešće do 3000 akči, za vojnu službu. Oni s timarom većim od 1000 akči morali su lično, na konju, da idu u rat a oni s manje od 1000 akči mogli su slati bedela (zamjenika). Knezovi i primićuri su bili oslobođeni svih dažbina, kao i njihovi sinovi i braća. Najveća koncentracija Vlaha bila je na serhatu-pograničnom krajištu, koje je obuhvaćalo veći dio sandžaka Cernik i sjeverozapadni dio sandžaka Požege. 1584. godine u pakračkom sandžaku je navedeno 400 vlaških kuća, a u požeškoj krajini oko 800 kuća. 1625. godine mletački izvori govore da na slavonskom serhtu živi oko 2000-3000 vlaških obitelji. Dosta Vlaha su bili i posadnici u tvrđavama, 1598. godine posade Kraljeve Velike i Pakraca su pretežno vlaške. Popisi sandžaka Pakrac iz 1563. i 1584. nam govore o položaju Vlaha ovoga sandžaka. Pominje se vlaška filurija za nahije Drenovci i Cernik u visini 50 akči po glavi. Od 1584. godine Vlasi plaćaju filuriju paušalno u iznosu od 120 akči, u ovome porezu bio je sadržan ekvivalent za sve njihove ranije obaveze vezane za plodove i stoku. Raji je bilo zabranjeno da se naseljava među Vlasima. Kanun-nama iz 1579. u slavonskom serhatu broji oko 1200 vlaških kuća, raspoređenih u sela i džemate. Filurija tada iznosi negdje i do 180 akči, a kupi se na Mitrovdan. Također se pominju globe, svadbarina, dažbina na vinske bačve, naplata poljske štete a negdje i porez na mlinove. Globe u oba sandžaka su uživali sandžakbezi. Vlaška kuća je prije pojam zadruge s prosječno 10 ukućana. Vlasi se u Slavoniju nisu doseljvali masovno, kao u Srijemu, već se kolonizraju u manjim grupama kontinuirano. Jedno

55 56

Istorija naroda Jugoslavije, str. 207. Jugoslavenske zemlje pod turskom vlašću (do kraja XVIII stoljeća)-izabrani izvori, Školska knjiga, Zagreb 1962., str. 84. (dalje u tekstu: Jugoslavenske zemlje pod turskom vlašću) 57 isto, str. 85.

17

vlaško selište je iznosilo oko 40-50 jutara zemlje, Vlasi su posjedovali i dosta mlinova a globe su im bile veće nego za običnu raju. U XVI stoljeću Vlasi se koriste aktivno u vojnoj službi, ali u XVII stoljeću njihova uloga je pasivizirana i svedena na odbranu granice ili derbendžijsku službu. Najviše Vlaha je živjelo u sandžaku Pakrac. 1698. Martin Millekovich je napisao prvu studiju o Vlasima i kraj od Požeškog polja do granice te na sjever do Voćina nazvao "Parva Valachia" tj. Mala Vlaška. Ovo područije je bilo većinski naseljeno Vlasima, mada ih u grupama ima i u unutrašnjosti Slavonije. Pojava prihvatanja islama je bila mnogo raširenija kod Vlaha nego kod autohtonog slavonskog stanovništva. 1566. u sandžaku Pakrac bilo je 398 vlaških kuća, od čega je 57 bilo muslimanske. Ovi Vlasi-muslimani živjeli su i dalje na baštinama svojih pravoslavnih predaka i plaćaju vlašku filuriju.58 Dešavalo se često da vlaške baštine prijeđu u vlasništvo muslimana. 1566. u Sandžaku Pakrac ima 211 vlaških sela podjeljenih u 11 džemata. U unutrašnjosti Slavonije ima nešto Vlaha oko Orahovice, Đakova, Požege i Osijeka. Glavna odlika vlaških nahija bila je široka samouprava na čelu s knezom. Oni su bili podređeni direktno sandžakbegu. Vlaškim odredima komanduju u ratu vojvode, harambaše i age, dok je knez više administrativan funkcija. Vlaške knežine i džemati nisu se nužno poklapali s osmanskom nahijskom organizacijom, bilo je vlaških sela jednog kneza u više nahija ili u istoj nahiji pripadnika raznih džemata. Izglada da je u XVI stoljeću postojao jedan vrhovni vojvoda nad svim knezovima i zapovjednicima.59 Jedini katolički otok na područiju Male Vlaške bilo je selo Badljevina. Osmanlije su rano uvidjeli da su Vlasi na granici jako nestabilni i nepouzdani ali ih i dalje naseljavaju, jer niko drugi nije htio da živi na opasnom serhatu. Kanun-nama iz 1545. izričito kaže: "Ovo je pogranični vilajet i kada ne bi bilo ovih vlaha, ne bi ga se moglo naseliti."60 Iza Male Vlaške, najveća koncentracija Vlaha bila je oko Virovitice u sjeverozapadnoj Slavoniji. Veća vlaška naselja tu su Novaki (24 kuće s knezom Velimirom Todorom), Petrovci (33 kuće) te varoš Stara Brezovica (18 kuća s knezom Mladenom Grgurovim).61 Za trajanja Dugog rata (1593.-1606.) pokazalo se koliko su Vlasi nepouzdani. Oni počinju sve češće da prebjegavaju na habsburšku stranu, pregovaraju s neprijateljem i vrše razne izdaje. U tome su ih većinom predvodili njihovi seoski popovi. Početkom oktobra 1595. godine episkop Vasilije u Križevcima traži od generala Herbertsteina da se s 40 Vlaha naseli iz osmanske Slavonije u Križevcima. To je obrazložio činjenicom da ih Osmanlije progone kao uhode.62 Jula 1597. godine prodire križevački kapetan Georg Laibacher do Slatine, a na povratku se s njim povlači 117 Vlaha s stokom iz okoline Stupčanice i Cjepidlaka. Iste godine Drašković i Herbertstein napadaju Viroviticu, a na povratku vode s sobom 1700 Vlaha i 4000 grla stoke. Na proljeće 1598. na habsburške teritorije pribjegava još oko 500 Vlaha a sredinom jula iste godine Vlasi nude Herbersteinu predaju Pakraca i Kraljeve Velike. Ovo se nastavilo i u XVII stoljeću a Osmanlije dovode nove Vlahe umjesti pobjeglih. U XVII stoljeću autohtono katoličko stanovništvo sve se više potiskuje od doseljenih bosanskih i kliških katolika. U Osiječkom kadiluku je živjelo i oko 3000 Mađara, uglavnom protestanata. Krajem osmanske vlasti u sandžaku Požega živi oko 200 000 stanovnika a u Pakracu 25000-28000.63 Vladajući jezički dijalekt u osmanskoj Slavoniji bila je ikavica te nešto kajkavštine. Doseljenici donose s sobom štokavicu, koja će kasnije preovladati.

58 59

Istorija naroda Jugoslavije, str. 208. isto. str. 210. 60 I. Mažuran: Hrvati i Osmansko carstvo, str. 213. 61 Popis sandžaka Požege 1579. godine, str. 374.-377. 62 I. Mažuran: Hrvati i Osmansko carstvo, str. 168. 63 I. Mažuran: Hrvati i Osmansko carstvo, str. 216.-217.

18

6. Slavonsko selo i poljoprivreda
Sela u Slavoniji su najviše stradala pri ratnim operacijama i osvajanju, no iza 1545. veliki broj sela se obnavlja a stanovništvo se vraća na svoje baštine. Kao što je već rečeno, veliki broj mezri po popisima svjedoči da proces obnove sela još nije bio gotov ni s krajem osmanske vlasti. Popis iz 1540. za Požeštinu nam pokazuje dosta prorijeđeno slavonsko selo, većina sela ne prelazi 10 filuri kuća. Veća sela su tada Donja Svilna (18 kuća), Vethova (15 kuća) i Didina Rika (10 kuća) a najveće selo je Velika s 35 filuri kuća, čiji je primićur Đuro Ilija. Filuri kuća u Požeštini bilo je samo 504, s ukupnim prihodom od 78 068 akči, što odgovara srednjem zeametu.64 Mnoštvo sela su popisana kao mezre bez stanovništva. U selima ovoga doba su zabilježene i konverzije. Sela su u ovo doba zadržala svoj klasični srednjovijekovni karakter, s pokojim kovačem i nekolicinom baštinskih vojnuka. Osmanlije odmah uvode po pojedinim selima, poput Pleternika i Frkljevaca, derbendžijsku službu. 1545. godine popis nam ukazuje na početak obnove brojnih sela i povratak seljaka. Sada ima više sela s preko 10 kuća. Didina Rika već ima dvije mahale s 22 kuće a Vojvodina Vas čak 33 kuće. Veća sela su i Paka, Ivanovac, Doljanovac, Sovski Dol itd. Uz kovače i vojnuke, javlja se sve više Vlaha, kao i muslimana-nefera. Javljaju se i potpuno muslimanska sela, poput Donje i Gornje Komušine, čiji su stanovnici bešlije (ofanzivna konjica). U selu Dolac od 10 kuća, 9 je muslimanskih od čega su 6 konvertiti. Još uvijek ima dosta mezri a nahija Kamengrad je potpuno pusta i dodjeljena muslimanima na uživanje uz plaćanje tapijske pristojbe. 1561. godine slavonsko selo, bar ona koja su naseljena, već je poprilično oporavljeno zahvaljujući stabilizaciji osmanske vlasti u Slavoniji. Sada ima više sela s preko 20 kuća a javljaju se i veća muslimanska sela (Đurkov Dol, Svibovac, Granje, Kunovci itd.). Muslimani po selima su i dalje većinom vojna lica. Nailazimo i na mješana sela s muslimanima i katolicima ( Poričje, Vukčevci, Marinci itd.). U selima nahije Orljavske formirao se veliki džemat Vlaha, neki od njihovih knezova su angažovani da koloniziraju pojedina sela (Gornji i Donji Laz itd.). Popis navodi da su pomenuta sela ustupljena "vještom i marljivom" knezu Stjepanu Vukdragu, s ciljem da ih oživi i naseli a zauzvrat je oslobođen desetine i nameta.65 Proces obnove slavonskog sela do 1579. je uvelike dovršen. Tada u popisu nailazimo na dosta velika sela poput Petrovaca (nahija Karaš, 72 kuće na čelu s birom), Sölöša (nahija Osijek, 69 kuća s birom), Malog Sankova (nahija Karaš, 63 kuće s birom), Orosina (nahija Osijek, 54 kuće s birom), Tordinaca (nahija Erdut, 53 kuće s birom), Pačetina (nahija Erdut, 52 kuće s birom), Čađavice (nahija Moslavina, 48 kuća s birom), Marjanaca (nahija Valpovo, 42 kuće s birom) itd. Sada ima više sela s preko 30 kuća. Najveća sela su bila u kadiluku Osijek tj. nahijama Osijek i Karaš. Najveća muslimanska sela su oko Požege i Osijeka a najveća vlaška sela su u sjeverozapadnoj Slavoniji. U cerničkom sandžaku većina sela su vlaška, ali nemaju veliki broj kuća, s obzirom da blizina granice nije dozvoljavala razvoj sela. Sela su bila po timarima, zeametima i hasovima a seoska raja je imala svoje sesije ili baštine u sklopu istih. Svo seosko zemljište u Slavoniji bilo je državna svojina, izuzetak su jedino nekoliko sela kod Osijeka, koja su pripadala vakufu Kasim-paše. Ako se izuzmu gradovi i muslimanske seoske kuće, kojih ima malo, u Slavoniji 1580. godine ima 8698 kršćanskih seoskih kuća. Slavonski seljaci nisu bili podjednako poreski opterećeni, porezi su ovisili od stvarnih mogućnosti seljaka, veličine njihove baštine, područija na kojem su živjeli, eventualnih olakšica, boniteta zemlje i sl. Dugi rat (1593.-1606.) i buna 1607. godine su opustošili dio slavonskih sela, ali je novi migracioni val u XVII stoljeću od oko 8000 porodica ta pustošenja anulirao. Prosječna seoska
64 65

N. Moačanin: Požega i Požeština, str. 150. isto, str. 324.-325.

19

obitelj se kretala od 6 do 8 članova.66 Seljak za svoje selište posjeduje ispravu (tapiju), koja se nasljeđuje, a pri tome se plaćala pristojba za prijenos vlasništva (resm-i tapu). Ako bi rajetin pobjegao iz sela u grad, i ne vrati se u roku od 10 godina, postajao je građanin. Raja je pri napuštanju selišta morala da plaća posebnu pristojbu (resm-i çift bozan) u iznosu 80-100 akči. Muslimani su za svoje čifluke plaćali resmi-čift od 22 akče, a za nepuni čifluk 12 akči (resm-i bennak). Pravni položaj seoske raje u Slavoniji regulisan je 1545. požeškom kanun-namom, tu je utvrđen njihov poresko-pravni položaj i zabranjene novotarije i samovolja lokalnih moćnika i spahija. U popisu iz 1579. godine često nailazimo na ustanovu seoskog starješine s titulom bir. Ovo je stara ugarska sudska titula, koja se zadržala za osmanske vlasti. Bir se birao na godinu dana između stanovnika sela i nije plaćao vratnicu, dok svi ostali u selu jesu. Bir je pomagao osmansku vlast i poreska potraživanja u svome selu. Prisustvo bira najbolje pokazuje da su stanovnici toga sela starosjedioci. Rijeđe u katoličkim naseljima nailazimo na knezove i primićure. Vlaška sela obično imaju kneza ili primićura na čelu. Slavonija je u predosmansko doba bila poznata kao žitonosno područije s razvijenim vinogradarstvom. Seljaci su uveliko uzgajali ovce i svinje. S početka osmanske vlasti održavala se ovakva slika poljoprivrede i stočarstva. U Posavini i cerničkom kraju bilo je jako razvijeno vinogradarstvo, rekordni proizvođač žita bio je kraj oko Orahovice (prosjek 800 kilograma per capita) a odmah iza je bio kraj oko Broda. Đakovo je bili poznato po povrtlarstvu i pčelarstvu. Izvozni poljoprivredni artikli bile su žitarice, povrće, vino i med. To su bili viškovi, koje su seljaci ostvarivali nakon izmirenja poreza i vlastitih potreba, i koje su iznosili na tržište. Pri prodaji vina postojao je monopol spahije da se prvo u roku od 2 mjeseca proda spahijino vino, a tek onda je trgovina bila otvorena i za seljake. Od stočarstva je najrazvijenije svinjarstvo u kraju oko Osijeka i Broda te u istočnoj Slavoniji. U tim krajevima je jako razvijeno i ovčarstvo. Općenito je najveći proizvođač hrane bio kadiluk Brod a zatim Đakovo i Orahovica. Postojale su razlike u privredi slavonskog sela. Vlaška sela su bila dominantno stočarska, muslimanska sela su poljoprivredna, dok proizvodnja katoličkih sela u toku osmanske vlasti doživljava promjenu. Katolička seoska raja sve više zapušta poljoprivredu. To dolazi iz razloga da žele da ograniče proizvodnju svih kultura koje podliježu desetini. Da bi kompenzirali gubitak, ova sela pojačavaju proizvodnju u domenu svinjogojstva, povrtlarstva i pčelarstva67. Usljed ove pojave opadala je, u kontekstu timarske organizacije, rentabilnost Slavonije. To su najviše osjetili timarnici, pa pokušavaju raznim mjerama da nadoknade gubitke. Dok je u XVI stoljeću 1 kejl, kao jedinica za žitarice, 20 oka, u XVII stoljeću, na zahtjev spahija, jedan kejl iznosi 40 oka (1 oka = 1, 283 kg). Situaciju na ovom planu nije popravila ni pojava novih kultura u XVII stoljeću- kukuruza i krumpira. Kao i u drugim krajevima Osmanskog carstava, tako i u Slavoniji, u XVII stoljeću naturalnu privredu zasnovanu na timarskom sistemu sve više potiskuje robno-novčana privreda. Tako se porezi tada zahtjevaju u novcu a sve je u vezi s potrebom države za novcem za posade i druge rashode, te pojavom iltizama. Raja ja bila dužna prema državi i određenu radnu rentu za popravke puteva, mostova, utvrda za sječu šume i sl. U XVII stoljeću seosku raju teže pritiskaju povećani porezi te češći vanredni nameti. Vanredni nameti izbijaju za ratova a većinom je ovdje riječ o otkupu hrane, često prisilnog karaktera. Uz hranu, trebalo je vojsci staviti na raspolaganje vučnu stoku i konje. Za ratova bilo je i nasilja vojnika nad rajom, u Slavoniji je najpoznatije pustošenje Tatara za rata 1663.-1664. godine. Vanredni nameti ne bi pogađali toliko seosku raju da su bili pravilno regulisani i kontrolisani. U početku visoku

66 67

N. Moačanin: Slavonija i Srijem, str 43. N. Moačanin: Požega i Požeština, str. 62.

20

kvotu avariza daju 2-3 kuće, a kasnije je to protegnuto na svaku mušku glavu, pa i mušku djecu iznad pet godina starosti.68 Neka sela u Slavoniji su bila djelomično oslobođena poreza, kao privilegirana za izvjesnu službu državi. Takvi seljaci su bili vojnuci, martolosi a najviše derbendžije. Vojnuka i martolosa nestaje još u XVI stoljeću, dok se derbendžije zadržavaju do kraja osmanske vlasti. Derbendžije su bili zaduženi za sigurnost putnika na prometnicama, čuvanje mostova, sječu šume oko puteva i proganjanje hajduka. Derbendžijska sela su obično bila blizu strateških mjesta koja su čuvali. U unutrašnjosti derbendžije su većinom katolici, rijeđe muslimani, a u pograničnom područiju to su obično Vlasi. Najraniji derbenti su uspostavljeni u požeškom i gorjanskom kraju. Tako 1580. godine u nahiji Jošava ima 50 derbendžijskih kuća a u varoši Ivankovo ima 67 derbendžijskih kuća. Prometnica Orahovica-Valpovo je imala najveću koncentraciju derbendžija, na tom prostoru je bilo najmanje hiljadu derbendžijskih kuća raspoređenih po selima. Za službu su derbendžije i ćupridžije bili u Slavoniji oslobođeni vanrednih nameta, ukonačivanja službenika, čerahorluka, devširme, sječe drveća, službe u tvrđavama i palankama, poreza za mitropolita i drugih običajnih davanja. Pojedina sela su u popisima bila popisana s ovim olakšicama i s tačno navedenim obavezama. Tako raja sela Odvorci, Frkljevci, Pleternik, Kadanovci i Vrčindol popravljaju i održavaju most na rijeci Orljavi.69 Prijelaze i klance nahije Kutjevo čuvala je raja sela Tučinovci, Trbušnjak, Čaglin, Kuničinci i Čenkovo. Tako je i s mostovima na Jošavi i Vuki, dok glasoviti Sulejmanov most održavaju rajetini sela Tordinci, Našica, Vukojevaca, Podgorača, Poljinca, Brckog Sela, Gundinaca, Sikirevaca, Donjih Andrijevaca, Oprisavaca, Garčina, Gromačnika i Slobodnice. Neka od ovih sela su od mosta bila udaljena i po 80 kilometara, pa ovo nije bio lagan teret za njih. U Slavoniji rano dolazi do pojave ograničavanja ovih povlastica kod pojedinih grupa stanovništva. Prvi, oko 1560. godine, gube privilegije zidari i tesari za opravke utvrda, a zatim klesari topovskih kugli i izviđači. Male dnevnice uživaju čerahori, koji su popisivani među rajom za podvoz i sječu šume. Raja cerničkog kraja bila je poznata po zidarstvu, 1682. godine oni obnavljaju Gradišku koja je stradala u požaru. Raja na Dravi, Dunavu i Savi bila je obavezna da služi vojsci na putu za Ugarsku kao lađari i kolari. Često se dešavalo da spahije štite raju od prekomjernih državnih obaveza, da bi osigurali svoje interese kod raje. 70 U XVII stoljeću se održalo malo privilegiranih sela. U Slavoniji iza Dugog rata sve je češća pojava raje pod oružjem. To je centralna vlast odobravala, s obzirom da su nepouzdani Vlasi stvarali rupe u odbrani granice. Tako se uvode poluvojne organizacije po pograničnim selima, ali ponegdje i u unutrašnjosti (Kaptol, Velika, Gradište, Kutjevo, Pleternica, Brestovac, Kamenska) i to je bila vrsta vojvodaluka. Tako je 1591. godine povojačeno 16 sela da stražare na Ilovi, 5 od tih sela su bila katolička a ostala vlaška.71 Ovi seljaci-policajci su, uz čuvanje granice, služili i u unutrašnjosti protiv hajduka. Upravo zahvaljujući ovome hajdučija je ograničena u XVII stoljeću, ali je ovo imalo i negativnog odraza. Raja s oružjem je mogla i da ispolji svoje nezadovoljstvo: 1600. godine raja ubija požeškog kadiju, 1607. sudjeluje masovno u ustanku protiv džulusa a 1637. ubijaju vladiku Jevrema, koji je od katolika iznuđivao novac za pravoslavnu episkopiju. U slučaju ubijenog kadije, Ibrahim-paša je amnestirao pobunjenu raju, jer je trajao Dugi rat, pa da ovi ne bi prebjegli neprijatelju. Posebno negativno se ovo pokazalo za Bečkog rat (1683.-1699.), kada naoružana raja osjeća kraj osmanske vlasti, pa prelazi na stranu Habsburgovaca.

68 69

N. Moačanin: Slavonija i Srijem, str. 115. Popis sandžaka Požege 1579. godine, str. 68. 70 N. Moačanin: Slavonija i Srijem, str. 118. 71 I. Mažuran: Hrvati i Osmansko carstvo, str. 191.

21

7. Grad, zanati i trgovina Slavonija je u predosmansko doba imala razvijenu urbano-gradsku sliku. Osmanska osvajanja i ratne operacije također uništavaju veliki dio srednjovijekovnog nasljeđa slavonskih gradova. Osmanlije u Slavoniji ne osnivaju nove šehere i kasabe kao u Bosni, već stari slavonski gradovi vremenom zadobijaju orijentalno-osmanski izgled, ako su u njima živjeli muslimani. Većina gradskih naselja s početka osmanske vlasti ima dosta prorijeđeno stanovništvo, većinom su to starosjedioci, koji nisu pobjegli pred Osmanlijama. Odmah se doseljavaju i prvi muslimani u gradove kao posadnici i vojnici. Do početka 50-tih godina XVI stoljeća slavonski gradovi općenito nemaju izrazitih obilježija islamskih centara obrta, trgovine i kulture, ali u drugoj polovini istoga stoljeća umjesto tvrđave-varoši, imamo orijentalnu kasabu.72 Osmanska kasaba je morala imati stalno naseljeni džemat ili mahalu muslimana, minimalno jednu džamiju u kojoj se obavljalo pet dnevnih molitvi te džume i bajram namazi. Također je morala imati trg, čaršiju i sedmični pazar. Priznanje statusa kasabe za njene stanovnike je donosilo oslobođenje od običajnih i vanrednih nameta. U Slavoniji su postojali manji gradovi s većim administrativno-vojnim funkcijama i veći gradovi bez naročitih funkcija. U izvorima su termini za gradska naselja šehir i medine. U Slavoniji je bilo nekoliko kasaba, čiji stanovnici uživaju privilegije gradskog stanovništva, kao međusloja između askera i raje. Na drugom mjestu su varoši, koje su u stvari bile palanke, a infrastrukturom su bile između kasabe i sela. To je iz razloga jer se većina stanovnika varoši još bavila zemljoradnjom i plaća zemljarinu. Odlike kasabe, s druge strane, jeste da se većina stanovništva bavi raznim obrtima, zanatima i trgovinom. U kasabama je zastupljen i najveći procenat askera- vojnika, spahija, uleme, posadnika, činovnika i derviša. Najbolji primjer evolucije jednoga srednjovijekovnog grada u osmansku kasabu imamo na primjeru Požege. 1540. Požega ima 45 filuri kuća katolika, čiji paušalni porez iznosi 4 pluga.73 Katolici se, iako žive u gradu, većinom bave zemljoradnjom a na čelu im je knez Ivanuš Antol. Muslimani su prisutni u tvrđavi kao posadnici. Dakle, Požega ima mali broj stanovnika zbog ratnih okolnosti. 1545. godine Požega ima 47 kuća katolika, koji plaćaju porez po kući u iznosu po 60 akči.74 Muslimani su i dalje u tvrđavi, azapi i bešlije a ima i nešto Vlaha-martolosa. Knez je sada Mikloš Ferenac a od zanimanja katolika u gradu se pominju kovač, ptičar, kramar, sedlar, pokućarac, baždar i zidar. Požega još liči na srednjovijekovni gradić ali s dosta razvijenom trgovinom, što se vidi po visokim prihodima tržnih pristojbi. U gradu je bilo ostalo 15 predosmanskih dućana, a Mehmed-beg Jahjapašić podiže 60 novih dućana. Gazi Husrev-beg podiže u gradu hamam i karavansaraj, pa počinje transformacija grada u kasabu. Iza 1550. godine u grad se naseljava sve više muslimanskog stanovništva, koji tu većinom dolaze kao trgovci, zanatlije, činovnici i vjerska ulema. Ulamapaša otvara i prvu dervišku tekiju (halvetije) a i drugi dostojanstvenici poput Murat-bega Tardića, Ferhad-bega te dizdara Hadži Mehmed-age podižu svoje objekte, dućane i vakufe (zadužbine). Njihovi graditeljski poduhvati, finansirani bogatim ratnim plijenom iz ratova po Ugarskoj, polako mjenjaju izgled Požege, koja dobija status kasabe. 1561. godine Požega ima nove džemate muslimana, koje ubrzo evoluiraju u mahale, uz staru tvrđavsku mahalu. Katolici žive u posebnoj četvrti u južnom dijelu grada i već su manjina u gradu (60 kuća). Muslimanskih domaćinstava ima 471, a u 36 domaćinstava su zabilježeni tragovi konverzija. 75 Grad se proširio van srednjovijekovnih okvira a u njemu je popisano 49 krojača, 13 trgovaca, 10 slastičara i niz drugih obrta i zanata. U gradu su 2 džamije i 6 mesdžida te vakufi Mehmed72 73

N. Moačanin: Požega i Požeština, str. 45. isto, str.117. 74 isto, str.151. 75 isto, str. 234.-244.

22

paše, Husrev-bega i Jahja-bega. 1579. godine Požega je, uz Osijek, najveća kasaba u Slavoniji. Tada ima 10 mahala a zamjećena je i veća diferencijacija muslimana i katolika u gradu, pri čemu su katolici potisnuti u posebno naselje oko potoka Vučjak.76 Požega ima novu džamiju (Murata III) te preko 500 muslimanskih kuća. Katolika ima 51 kuća na čelu s knezom. Požega se, po izgledu i zanimanju stanovnika, više ne razlikuje puno od ostalih osmanskih gradova u jugoistočnoj Evropi. 1666. godine Požega ima 14 sakralnih objekata, jednu musallu te, izgleda, medresu i defterhanu. Broj kuća dostiže ukupno 800 a katolici se sada ističu kao bogati trgovci, koji pod inicijativom biskupa fra Ivana, osnivaju tu gimnaziju. Čelebija nam ostavlja detaljniji izgled Požege u XVII stoljeću, za tvrđavu kaže da je šestougaona s opkopom.77 Posebnu pažnju, kada se govori o gradovima u osmanskoj Slavoniji, zaslužuje i Osijek. U XVII stoljeću Osijek je najveći slavonski grad. Grad je zaposjednut 1526. a Kasim-beg Pečujski ga obnavlja do 1529. godine. Osijek na putu do kasabe prolazi slične promjene kao i primjer Požege. 1555. godine imamo najstariji zapadnjački izvor s opisom Osijeka. Tu putopisac Hans Dernschwamm ne daje baš lijepu sliku grada. On kaže da su zidine Osijeka kamene, ali da su artiljerijska mjesta na tvrđavi veoma loša, bez kruništa i prsobrana.78 Dalje on tvrdi da "Turci" žive u varoši obzidanoj zidom, u kojoj su kuće u stvari većinom kolibe od drveta i blata. U podgrađu je stanje još gore, tu su sve kolibe i dućani, između kojih su mali drveni mostići.79 Ovdje se mora uzeti u obzir i eventualna subjektivnost putopisca jer 1579. godine popis govori o dobrostojećem gradu punom stanovnika. Unutar tvrđave je bila mahala Časne carske džamije, a van tvrđave mahala Časne Mustafa-pašine džamije te još jedna mahala. Katoličkih kuća ima 26, a na čelu im je bir. Osijek je po ovome imao naseljenu tvrđavu i ograđeno podgrađe a zapadno je bio poznati prostor za sajam s dućanima i štandovima. Kraj Osijeka je bio i čuveni Sulejmanov most, znamenitost za koju je znala cijela zapadna Evropa. Most i drveni drum preko baranjskih močvara je vezivao Osijek s palankom Dardom. U XVI stoljeću Osijek ima nešto manje kuća od Požege, uz pomenutih 26 katoličkih, bilo je i 319 muslimanskih kuća. Tu je bilo 5 muslimanskih mahala s 2 džamije i 3 mesdžida. U XVII stoljeću Osijek prestiže Požegu, kojoj ratovi, požari i kuge s kraja XVI i početka XVII stoljeća nisu pogodovali za razvoj. Osijek je tada najbogatiji slavonski grad, 1621. od mukate Osijeka riznica ubire prihode od 1,5 miliona akči godišnje, a najviše prihoda je davao čuveni osječki sajam iako je trajao samo nekoliko sedmica godišnje. 1626. imamo drugi zapadnjački opis Osijeka, kojeg nam daje carski poslanik Atanasije Georgiceo. On navodi da u gradu ima do 300 kuća te 8 mošeja.80 Važan izvor za Osijek u XVII stoljeću je Evlija Čelebi, on je ovome gradu posvetio najviše pažnje u obilasku Slavonije. Njegove opise treba uzimati s rezervom, jer je bio sklon pretjerivanjima. On navodi da se grad sastoji od srednjeg grada, citadele i vanjske varoši. S brojem kuća i džamija pretjeruje, ali nam daje vrijedne opise nestalih osječkih džamija (Sulejmanije, Kasim-pašine i Mustafa-pašine). U gradu navodi i medrese, tekije, mektebe, sebilje, hamame, hanove, karavansaraj, dućane i turbeta. Interesantan je njegov etnografski osvrt na stanovnike Osijeka, za koje kaže da nose krajiške kalpake i raznovrsne čohane s srebrnim tokama ta da govore mađarski.81 Za Sulejmanov most kaže da je imao ogradu od direka te da je 10 koraka mosta bilo pokretno, pa bi noću stražari taj dio mosta podigli. Krajem XVII stoljeća Osijek ima 7 džamija i mesdžida a 93 % stanovništva su muslimani. 82
76 77

isto, str. 65. Evlija Čelebi: Putopis, Svjetlost, Sarajevo 1967., str. 237. (dalje u tekstu: E. Čelebi: Putopis) 78 Isto je u XVII stoljeću zamjetio i Evlija Čelebi. Isto, str.361. 79 Ivy Lentić-Kugli: Dva plana osiječke tvrđave s kraja XVII stoljeća, Osječki zbornik, broj XVI, Muzej Slavonije, Osijek 1977., str. 115. 80 isto. 81 E. Čelebi: Putopis, str. 367. 82 Istorija naroda Jugoslavije, str. 627.

23

Virovitica krajem XVI stoljeća ima oko 500 kuća u 10 mahala te 8 kultnih objekata. 83 Detaljnijih informacija o Virovitici nemamo, s obzirom da se nalazila na samoj granici. Podaci koje nam daje Čelebi su također šturi, on kaže da je grad tijesan i smješten usred visoke šume, koja ga okružuje. Navodi da je grad četverougaon te da ima jednu džamiju. On navodi realniju brojku od oko stotinu kuća, većinom drvenih, koje nastanjavaju gradski kapetan i posada. Podaci za dva stoljeća su proturječni, a jedino objašnjenje za ovo jeste da je Virovitica iz popisa 1579. doživjela velika pustošenja i stagnaciju za Dugog rata, s obzirom da je pogranična kasaba. Despot Brod (Slavonski Brod), koji to ime nosi po titulitarnom srpskom despotu Berislaviću, krajem XVI stoljeća je također kasaba s 151 muslimanskom kućom i 69 katoličkih kuća. Muslimani su živjeli u tri mahale, a katolici u posebnom naselju. Tu je bila jedna džamija (Carska) i dva mesdžida ( Mehmeda Čelebije i Tuzdžu Balije). Pakrac u isto vrijeme ima oko 200 kuća u 4 mahale s 3 sakralna objekta. U Cerniku je bilo 151 muslimanska kuća u 3 mahale i 45 hrišćanskih kuća a grad je imao samo jednu džamiju. Orahovica je također kasaba s 147 muslimanskih kuća u 5 mahala, s 2 sakralna objekata, i 40 kršćanskih kuća. Kasabe su i Dubočac ( 138 muslimanskih i 29 kršćanskih kuća), Đakovo (104 muslimanske i 29 kršćanskih kuća) te Erdut, Dalj i Moslavina. U dva slavonska sandžaka status kasabe je imalo 11 gradova krajem XVI stoljeća. Slavonske varoši su bile: Sveti Mikleuš (152 muslimanske kuće bez mahala, 17 kršćanskih kuća), Novigrad, Sikirevci, Gorjan, Podgorač, Koška, Našice, Nivna (Levanjska Varoš), Karaš, Čepin, Motičina, Sveti Đurađ, Voćin, Stara Brezovica, Slatina, Kaptol, Vethi (Vetovo), Stražeman, Velika, Kutheva (Kutjevo), Gradiška, Sopje, Lužan, Svinjar, Sveti Vladislav, Velika Slobodčina, Sveta Katarina, Pakarski Sredel, Međurič, Dobra Kuća, Kunčevac i Bijela. Varoši nisu imale podjelu na mahale, u kršćanskim varošima najčešće je na čelu bir, kao i na selima. Ukupno je u sandžaku Požega bilo 22 varoši a u sandžaku Pakrac 10 varoši. Većina varoši imala je katoličku većinu. Slika gradova i varoši u XVII stoljeću je otprilike ista, jedina nova kasaba postaje Kaptol, s dvije džamije, ali status varoši gube Stražeman, Pleternica, Našice, Nivna, Voćin i Sopje. Osim kasaba i varoši, u Slavoniji za osmanske vladavine postoji još jedna skupina specifičnih naselja. To su bile krajiške utvrde, naseljene pretežno vojničkim i poluvojničkim redovima. Takva naselja su bila Jasenovac, Kamengrad, Granica, Bučje, Sirač, Čaklovac, Stupčanica, Zdenci, Podborje (Daruvar), Kreštelovac, Željezni i Kraljeva Velika. Kao što se vidi, većina ovih utvrda-naselja bila je u sandžaku Pakrac. O ovim naseljima imamo malo podataka, većinom popisi dotiču samo posade i izvore finansiranja posadnika. Zato nam je za ovaj kraj naročito važan Putopis Evlije Čelebija, koji je putovao ovim područijima u drugoj polovini XVII stoljeća. Čelebi je u svome djelu opisao slavonske gradove, varoši i utvrde: Jasenovac, Cernik, Veliku, Bijelu Stijenu, Pakrac, Sirač, Stupčanicu, Dobru Kuću, Voćin, Viroviticu, Moslavinu, Požegu, Orahovicu, Đakovo, Brod, Osijek, Dalj i Valpovo. O naseljima na područiju serhata, o kojima inače ima malo podataka, Čelebi predstavlja vrijedan izvor. Za Jasenovac Čelebi kaže da ima 40-50 malih kuća unutar četverougaone tvrđave. Tu navodi i jednu džamiju, hamam, malu čaršiju i ostale vojne objekte karakteristične za jednu krajišku utvrdu.84 U Cerniku on nabraja džamiju (Sulejmaniju), dva mesdžida, hamam, dućane, hanove i mektebe. Kuće su jednospratne i pokrivene šindrom. Za Veliku kaže da je vojvodaluk i nesigurno mjesto, kuće su drvene i unutar utvrde a ima jedna džamija. Za stanovništvo navodi da se bavi lovom i ribolovom jer neprijatelj pustoši usjeve. Bijela Stijena ima džamiju i vojničke kuće a slično je u Siraču, Stupčanici i Dobroj Kući. Pakrac ima drvene sirotinjske kuće, tekije, džamije, medrese, hanove, mektebe i hamam.
83 84

N. Moačanin: Slavonija i Srijem, str 166. E. Čelebi: Putopis, str. 217.

24

b) Zanati
Najraniji zanati koji se pominju u osmanskoj Slavoniji su kovači, tesari i zidari. Te struke su u to doba i najpotrebnije s obzirom da traju ratne operacije te obnova naselja i infrastukture. U gradskim naseljima iza polovine XVI stoljeća bilo je najviše tzv. malih poduzetnika, različitih zanatlija i obrtnika. Najvećim dijelom oni dolaze iz drugih osmanskih sandžaka i naseljavaju se u gradovima. Od zanata i obrta su u drugoj polovini XVI stoljeća u Slavoniji prisutni: brijači, bravari, potkivači, štavljači, grebenari, čizmari, papučari, sedlari, krojači, slastičari, džebedžije (oružnici), maseri, mesari, pekari, hamamdžije, travari, pisari, kovači, krznari, tesari, ugljenari, kolari, lađari, vodeničari, kalajdžije, kečedžije (tkalci abe), zidari, eskindžije (staretinari), kuhari, handžije, bakkali (sitničari), bosadžije (proizvođači jabučne rakije), čirakdžije (proizvođači svjetiljki i voska), kašikdžije (proizvođači pribora za jelo), kolakdžije (izrađivači ručnih okolopa), kopuzdžije (izrađivači žičanih instrumenata), mestičije (izrada kožnih čarapa-mestvi), mimari, mutabdžije (izrada pokrivača od kozje dlake), ptičari, sagrakčije (izrada vrčeva), sarači (proizvođači konjske opreme od kože) i zlatari. Osmanski gradovi, po strukturi zanimanja stanovnika, se ne razlikuju puno od ostalih osmanskih gradova u jugoistočnoj Evropi, što se vidi po širokoj lepezi zanimanja. Vidimo da ima i rijetkih zanata poput izrađivača muzičkih instrumenata, apotekara i knjigoveža. Od 70-tih godina XVI stoljeća počinje organizacija zanata u esnafe, tako se pominju i ćehaje pojedinih esnafa. Otvoreno je pitanje da li su esnafi u Slavoniji jadnokonfesionalni ili mješoviti.85 O ovoj problematici nema dostatnih izvora za Slavoniju, moguće je da su pojedini zanati, poput kožarskog, bili povezani s srodnim zanatima u cijelom Osmanskom carstvu.86 Malo se zna i o organizaciji esnafa u slavonskim gradovima, može se pretpostaviti da je organizacija bila slična kao i u ostalim krajevima, s obzirom da je dosta zanatlija došlo s strane, pa su donijeli svoja iskustva i organizaciju s sobom. Kršćani po gradovima se rijeđe bave zanatima u ovo doba, uglavnom se nađe poneki kožar, krčmar, zidar, kovač, mitničar i teklić. 1579. godine najviše zanatskih radionica i dućana imaju Osijek i Požega. Požega je tada pravi zanatski centar s 160 dućana, dok je Osijek više orjentiran na svoj poznati sajam. Zanatima i obrtima su se bavili i viši dostojanstvenici iz redova askera. Dugogodišnji požeški dizdar Hadži Mehmed-aga je držao u Požegi ugledno konačište, pekaru, slastičarnu i restoran, u kome se služilo dnevno 6 različitih jela. On je mogao u svome hanu da ugosti 70-80 putnika. On je bio i timarnik a prihodi za službu i ovi vanredni prihodi su bili tako veliki da su ga neslužbeno zvali begom. U njegovu restoranu radilo je 30 služavki, a imao je i drugo osoblje, pa je za to doba bio krupan ugostitelj. U Požegi je bilo i poprilično bogatih zanatlija, 1584. godine u pobuni tvrđavskih farisa je ubijen i opljačkan potkivač Alija, pri čemu je pljačka vrijedila 5000-6000 akči.87 Požega je specifična po velikom broju krojača, a Osijek po lađarima i kolarima. Slično ovima, i ostale kasabe u Slavoniji su imale manje ili veće zanatlijske čaršije. Od kraja XVI stoljeća obrti počinju stagnirati a u esnafe se uvlači sve više nestručnih i nepotrebnih elemenata iz sloja askera. Ova devijacija je započela još za Selima II (1566.1574.), kada povlašteni askeri počinju vršiti razne špekulacije da bi uvećali vlastite prihode. Tako u XVII stoljeću nailazimo u esnafima na baše i druge jenjičerske titule, koje nisu imale veze s vojnim zvanjem već kao privredno-zanatlijske titule.88 S druge strane imamo i pojavu uvlačenja esnaflija u jenjičere, tako da slabi ova vojna organizacija zbog priliva nevojničkih

85 86

N. Moačanin: Slavonija i Srijem, str.89. isto. 87 N. Moačanin: Požega i Požeština, str. 70. 88 N. Moačanin: Slavonija i Srijem , str.92.

25

elemenata. Tako su jenjičeri i esnaflije, zbog svojih ličnih interesa, slabili oba osmanska sistema. Dosta zanatlija u XVII stoljeću propada, poput krojača, koje upropaštava prevelik uvoz tkanina i odjeće, te mesara koji su ovisili od narudžbi vojski u tranzitu. U Osijeku i Erdutu su se održale velike klaonice za izvoz osušenog i usoljenog mesa. Nije poznato da li u Slavoniji u XVII stoljeću dolazi do zatvaranja esnafa usljed devijacija koje počinju da nagrizaju ovu organizaciju.

c) Carine i trgovina
U osmanskoj Slavoniji su postojale kopnene carine (tržne pristojbe), carine na skelama te tržne trošarine (bac-i bazar). Ove carine i trošarine su regulisane kanun-namama i defterima mukata (regalni prihodi koji su se davali pod zakup). Dodatne informacije o carinskom sistemu nam daju mufassal defteri i svjedočenja Čelebija. Trgovci su plaćali carinu na robu koju su donosili na sajam, na kolski tovar se davalo 4 akče a na konjski tovar 2 akče. Ova tarifa je vrjedila za tovare pšenice, trave, riže, meda, sira, ribe, sapuna, čizmi i papuča. Na tovare ječma, raža i prosa se uzimala 1 akča pristojbe. Na kolski tovar soli se ubiralo 8 akči a za konjski tovar masla ili ulja 4 akče. Ako se nešto izvozilo iz sandžaka, osim platna, na konjski tovar se ubiralo 2 akče. Carina za vino iznosila je 8 akči po buretu, ako bi se dovozilo za prodaju. Ako bi kupac vina isto htio preprodati, plaćao je 12 akči po buretu. Ako se vino izvozilo van grada uzimalo se 4 akče po buretu. Za prodaju ovaca i koza se ubirala 1 akča na dvije glave, za goveda se uzimalo 2 akče po glavi. Ako bi govedo kupio mesar i on je morao platiti 2 akče, jer ga kolje za prodaju. 89 Oni koji su kupljeno govedo kupovali i klali za vlastite potrebe nisu plaćali ništa. Pri prodaji krave muzare od prodavača i kupca se uzimalo po 2 akče, a na svinje od prodavača i kupca po jedna akča. Na prodaju roba ili konja plaćao je i prodavač i kupac po 2 akče. Na prodaju kola balvana, greda, dasaka i ostale drvne građe uzimalo se od svakih kola jedna akča pristojbe. Za prodaju suhog grožđa, smokava i drugih kantarskih tovara uzimala se akča od prodavača i akča od kupca. Sve što bi raja s sela donosila na leđima ili na glavi za prodaju u gradu nije se ubiralo ništa. Na prodaju novih volovskih ili konjskih kola se ubiralo jedna akča na dva kotača. Interesantno je da je transport soli vodom bio osam puta manje ocarinjen od transporta kopnom, zato se tovari soli najčešće prevoze plovnim rijekama. Kopnena carina (bac-i-siyah) se naplaćivala pri ulazu u grad. Zakon o osječkoj skeli iz 1579. godine vrijedio je za sve dravske skele (Sveti Đurađ, Valpovo, Miholjac i Moslavina). Lađa koja je pristajala ili istovarala robu na skeli je plaćala na 1000 akči vrijednosti robe 30 akči carine. Na tovare hrane se ubirala 1 akča na dvije vreće a za ribu ulovljenu na područiju skele se davala desetina. Od tovara soli se ubirala 1 akča po tovaru. Na vino se davalo 15 akči po bačvi a za preprodaju i dodatnih 12 akči. Na skelama se plaćala i tranzitna pristojba, za dva pješaka se ubirala 1 akča a za konjanika 2 akče. Stanovnici Osijeka za prijelaz s životinjama nisu plaćali ništa. Za prijelaz konjskih ili volovskih kola se ubirala akča po kotaču. Od svinja i osušenog mesa se ubirala 1 akča a na prazne vinske bačve se davalo 2 akče po bačvi. Raja je za volovska kola plaćala 1 akču po volu, a ako bi se vratili u roku od 3 dana za prijevoz nazad nisu plaćali ništa. Za prijevoz tegleće marve za prodaju se ubiralo 2 akče po glavi prijevoznine. Carina na uvoz žita je iznosila 2% vrijednosti a za tranzit lađe ubiralo se, ovisno o kapacitetu, 3-6 groša ili 1 zlatnik. Za skele na Savi vrjedila je posebna tarifa carina dosta slična tarifama na Dravi.90 Općenito je riječna carina (đumruk) za hranu i žito bila četiri puta
89 90

Popis sandžaka Požege 1579. godine, str. 21. N. Moačanin: Slavonija i Srijem, str. 77.

26

niža od kopnene carine, zato se žitarice većinom izvoze riječnim prometnicama a stoka kopnenim. U tranzitnoj trgovini, uvozu i izvozu najvažniju ulogu igra Osijek. Osijek je bio najveći centar za izvoz žitarica a vezuje tržište Ugarske s tržištima balkanskih sandžaka. Drava je time i najznačajnija prometnica osmanske Slavonije. Iz Osijeka i Erduta stoka se izvozi najviše na jugoistok, a Osijek je i jedan od najvažnijih punktova za snadbjevanje osmanskih armija u Evropi. Uz žitarice i stoku se izvozi i dosta slavonske drvne građe. U eksploataciji šuma glavnu ulogu igraju cernički sandžakbezi, koji posjeduju velike šumske komplekse na Psunju. Drvna građa uglavnom ide vodenim putem za Beograd a eksploataciju vrše zakupci. Glavni uvoz u Slavoniju čine metali i sirova rudača, pretežno iz Bosne, te luksuzni materijali i predmeti iz Venecije i Dubrovnika. Prodaja luksuzne robe je bila u nadleštvu tržnog inspektora (muhtesib), pa nije pomenuta u kanun-namama. Muhtesibi vrše kontrolu kvaliteta robe koja se prodavala i žigošu tekstil, sirovu rudaču, posuđe i sl. Čelebi pominje važan izvoz slavonske šljive u posebnim bačvama (fučijama) iz okoline Dalja, za potrebe proizvođača rakije i poslastičare. Čelebi je registrovao u Slavoniji dosta trgovačkih hanova ali je natkrivena čaršija (bezistan) izgleda postojala jedino u Osijeku. Osijek je imao najveću koncentraciju trgovaca u Slavoniji, 1579. ih je popisano 27. U izvorima se trgovci pominju pod nazivima bakal, tadžir a često i hodža. Postojali su sitni trgovci i veletrgovci a trgovina se vodi posredno i neposredno. Uz trgovce tu su i lihvari (ribahuri) i mjenjači novca. Visoki službenici se često bave posredničkom trgovinom ili se javljaju kao krupni kreditori i zakupci poreza. Pomenuti požeški dizdar Hadži Mehmed-aga se bavio unosnim izvozom kestena na jugoistok. U XVI stoljeću inicijativu u trgovini imaju Dubrovčani i domaći muslimani, dok ih u XVII stoljeću potiskuju novodoseljeni katolici iz bosanskog i kliškog sandžaka. U XVII stoljeću Požega ima tridesetak imućnih trgovaca, koji se 1645. godine osjećaju dovoljno bogatim da su spremni finansirati obnovu slavonskih crkava.91 Najbogatiji i najpoznatiji među njima je bio Matej Mihajlović, koji je oko Požege imao poslove vrijedne jednog zeameta a sin mu je bio prizrenski biskup. Trgovina počinje da cvate od kraja XVI stoljeća, a 1593. godine imamo primjer umrlih požeških trgovaca u Dubrovniku, koji su iza sebe ostavili imetak vrijedan milione akči. Požega je bila krupan trgovački centar, tuda su prolazili trgovački putevi iz Bosne u Ugarsku te trgovačke rute za Beograd i jugoistok. Bogate i utjecajne muslimanske lokalne dinastije također su upuštaju u trgovačke transakcije i posjeduju velika krda krupne stoke i konja. Takvi su bili Memibegovići u Đakovu92, Ferizbegovići u Brodu, Malkočevići u zapadnoj Slavoniji, Jahjapašići i Ulamapašići u Požegi, potomci Murat-bega Tardića oko Orahovice. Tu su i Svetački i Peašinovići u zapadnoj Slavoniji, kao predstavnici kršćanskih dinastija. Trgovina u Slavoniji je vezana za dnevne, sedmične, mjesečne i godišnje sajmove i panađure. Najpoznatiji sajam je bio u Osijeku, koji je počinjao 2. maja svake godine. Sajam je donosio ogromne prihode pa ga je osiguravao poseban vojni odred. Čelibija je fascinirao ovaj sajam. On opisuje da je mjesto za sajam uređeno poput šahovske table, putevi su geometrijski i na njima su nanizani dućani od drveta. Na polju su bile staje za konje i mejdan za kola, a tu se prodavala i stoka. Trgovci su plaćali godišnji zakup za dućane a dolazili su sa svih strana.
91 92

N. Moačanin: Požega i Požeština , str. 94. Gazi Memi-beg, osnivač đakovačke porodice Memibegovića. Porijeklom je Arnautin, službuje po pograničnim sandžacima Požegi, Cerniku, Zvorniku. Osvajač Dobre Kuće, Đakova, Zemunika, Pruta. Sultan mu daje Đakovo kao trajno leno, gdje je sagradio odžak i stalno se nastanio. Tu su njegovi sinovi, unuci i praunuci kao krajiški velikaši gospodovali sve dok Đakovo nije otišlo iz osmanskih ruku. Sagradio je tri džamije: u Mitrovici, Pečuhu i Osijeku. Ne zna se sigurno kada je umro. Izgleda da je on pomenuti zvornički beg Kodža (Stari) Gazi Memibeg, koji je zaglavio u boju kod Siska 1593. Iza sebe je ostavio dva sina: Gazi Mehmed-bega i Ibrahim-bega. Safvet-beg Bašagić: Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini, Izvaredno izdanje Matice Hrvatske za 1931. godinu, str. 50.

27

Čelebi tvrdi da je sajam zadužbina Ibrahim-paše Novošeherlije, rodom iz Žepča i tri puta velikog vezira. 1685. ovdje general Lesle zatiče 500 dobro opskrbljenih dućana. Poznati sajmi su bili i kod Kaptola, Broda, Đakova, Valpova, Pakraca, Cernika i Velike. Sajmove su imala i poneka sela ( Sibinj) pa i mezre(Nuštar). Prihodi sajmova se u XVII stoljeću daju pod zakup.

8. Vjerski život
Na područiju osmanske Slavonije bile su zastupljene četiri konfesije. Najbrojniji su bili katolici, zatim muslimani, pravoslavci i malo protestanata. Katolici su činili većinu po selima i nekim varošima. Prije osvajanja Slavonija je, u crkvenom pogledu, bila pod jurisdikcijom Bosansko-Đakovačke, Srijemske i Zagrebačke biskupije. U toku osvajanja i ratova ova crkvena organizacija je zbrisana a mnoštvo crkvi i manastira je stradalo.93 Za osmanske vladavine Slavonija je bila uglavnom pod crkvenom upravom Bosanske biskupije, a dijelom i Zagrebačke i Pečujske. U toku XVI stoljeća aktuelan je spor zagrebačkog i bosanskog biskupa nad Slavonijom, a u XVII stoljeću nadvladava utjecaj zagrebačkog biskupa. No, ova crkvena administracija nad slavonskim katolicima bila je više teorijske prirode, u Slavoniji se praktični utjecaj osjećao jedino od franjevaca. Franjevci su bili među rijetkim klerikalcima, koji nisu pobjegli pred osmanskom vojskom. Njihov položaj u Osmanskom carstvu bio je pravno regulisan poznatom ahdnamom sultana Fatiha iz 1463. godine. Franjevci su jedini bili odista zainteresirani za dušebrižništvo nad slavonskim katolicima, dok zagrebačkog biskupa više interesuju crkvene daće, koje ubire u kraju oko Vaške, Sopja, Moslavine itd. Za osmanske vlasti se zadržala podjela na crkvene župe, koje tada gravitiraju franjevačkim samostanima, koji su se održali u Đakovu i u Našicama. Do 1579. godine osnovan je samostan u Velikoj, koji ubrzo postaje katoličko duhovno središte u Slavoniji. U Požegi i Brodu bili su također drveni manastiri i crkve. Slavonski franjevci su još od 1517. godine ulazili u franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu. Franjevci su se u svome djelovanju u Slavoniji za osmanske vladavine stalno suočavali s nedostatkom sredstava, objekata i vjerski obrazovanog kadra. 1571. godine stonski biskup Bonifacije Drašković vrši kanonski obilazak Slavonije. On konstatuje da je svećenika-svjetovnjaka ostalo malo u naseljima udaljenim od glavnih prometnica, te da ima nešto svećenika u Požegi, Kaptolu i Cerniku. Za svećenike kaže da se oblače kao obična raja, da ne bi privlačili previše pozornosti, a vjersku obuku vrše od kuće do kuće.94 Mnogi slavonski svećenici bili su zemljoradnici ili zanatlije pa se u popisima ne pominju po zanimanju. Često nailazimo na svećeničke baštine iz predosmanskog doba u posjedu muslimana ili svjetovnjaka drugih konfesija. U popisu Požege 1579. godine nailazimo na rijetke svećenike: u varoši Gorjan svećenik Ivaniš, u selu Šebuševci svećenik Radovan, u selu Bartolovci svećenik Jože, u selu Fara svećenik Rade, u selu Kuzminci svećenik Ištefan, u selu Borheva (Borovo) svećenik Mihajlo, u selu Mezoboroba (Bobota) redovnika Maleša, u selu Velika Bukovica svećenika Milka, u varoši Kaptol svećenika Balaža i u varoši Stražeman svećenika Marka. Popis nam ukazuje na rijetke svećenike po profesiji, ali po izvještajima crkvenih putopisa zaključuje se da je većina slavonskog svećenstva bila iz redova svjetovnjaka, skromnog vjerskog obrazovanja. 1581. godine katolički svećenici Slavonije i Srijema održavaju crkveni sinod u crkvi sv. Marije u Bajincima (Srijem), prisutni su predstavnici svih crkvenih župa ove dvije pokrajine s ciljem da se uspostavi čvršća crkvena organizacija. Pokušaj nije uspio pa papa Siksto V 1586. šalje franjevca Jurja iz Tuzle da obnovi vjerski život u Slavoniji, on šalje i fra
93 94

I. Mažuran: Hrvati i Osmansko carstvo, str. 183. isto, str. 220.

28

Luku Jurišića u Đakovo i Cernu. Unatoč ahdnami iz 1463., Osmanlije nisu gledali na katoličku crkvu s simpatijama, s obzirom da je vrhovni katolički poglavar-papa bio idejni začetnik svakog križarskog pohoda i svetih liga protiv Osmanlija. Za ratova se u ovom pograničnom područiju katolička crkva držala na oku, ne bez razloga. Osmanska vojska je znala u Slavoniji da zaposjedne manastire i protjera redovnike zbog podrške koju su pružali neprijatelju i odmetnicima.95 Izuzev ovakvih slučajeva, katolici su u Osmanskom carstvu uživali slobodu vjeroispovijesti a imali su mogućnost da porušene crkve i manastire obnavljaju. Nove crkve, gdje ih "u nevjerničko vrijeme" nije bilo, nisu se smjele graditi po odredbama bosanske kanun-name iz 1516. godine. Također nije bilo dozvoljeno držanje krstova kraj puta.96 Ova pravila su vrijedila i za Slavoniju a provedbu nadgledaju mjesne kadije. Za popravak starih crkava i manastira, kojih je u Slavoniji bilo jako puno, ishođavala se posebna dozvola. 1612.-1618. Slavoniju obilazi misionar Bartol Kašić. On pominje da je samostan u Našicama obnovljen i posvećen sv. Anti Padovanskom. 1623.-1624. potpunije podatke imamo od apostolskog vizitatora Petra Masarechia. On navodi da samostan u Našicama ima 6 redovnika a onaj u Velikoj 10, od kojih jedan poučava mlađe fratre logici. On se, kao klerik po profesiji, nepovoljno izražava o slavonskim svećenicima-svjetovnjacima, koji su u biti održavali vjerski život katolika u Slavoniji. 1629. godine imamo izvještaj o stanju provincije Bosne Srebrene, koji govori da franjevačkom samostanu u Našicama pripada administrativno 6 župa, te da tu ima 13 redovnika. Anonimni izvještaj iz iste godine govori da su slavonske crkve uglavnom puste i često bez krova te da traju antagonizmi između fratara i svjetovnjaka. Za obje grupe kaže da nepoćudne apostolske vizitatore optužuju kod Osmanlija da su papine uhode.97 1631.-1637. za Slavoniju je zadužen upravo Petar Masarechi, ali on izgleda ne čini mnogo na promjeni stanja katoličke crkvene organizacije na ovim područijima. Nasljeđuje ga Petar Sabbatini, koji u Slavoniju dolazi kao dobrovoljni misionar. Sabbatini se bori protiv sve većeg pritiska pravoslavne crkve, čiji je vrhovni poglavar-grčki patrijarh Kiril, želio svu katoličku crkvu i katolike da podvrgne pravoslavnoj hijerarhiji. Pravoslavni svećenici, u duhu te politike, počinju da ubiru, i silom, crkvene daće od katolika i nameću im svoje dušebrižništvo, bez obzira na dogmatske razlike dvije crkve. Pravoslavni svećenici obično vrše ovaj pritisak u dosluhu s lokalnim organima vlasti, dok katolici traže i dobijaju zaštitu od sultana i centralne vlade. U XVII stoljeću najpoznatije slavonske katoličke crkve su: sv. Duha s 3 oltara, koju je u Požegi podigao fra Toma Požežanin; crkva sv. Ante u Brodu, sv. Trojstva u Našicama, sv. Nikole kod Osijeka itd. Većina seoskih crkava su bile drvene, ima dosta oštećenih crkava u kojima se vrši liturgija te niz ruševina, koje nikada nisu ni obnovljene. Vjerska poduka se obavljala po franjevačkim samostanima ali većinom od kuće do kuće.

b) Muslimani
Muslimanski vjerski život u Slavoniji nije se razlikovao od onoga u ostalim krajevima Osmanskog carstva. Jačanjem muslimanskih mahala u gradovima podižu se nove džamije i mesdžidi, a grade ih obično istaknute vojskovođe i namjesnici u vidu zadužbina (waqf). Vakuf (‫ – وقف‬ara. "spriječiti"," zadržati") je darovana mulk imovina, zaštićena od prodaje, otuđenja ili drugih oblika razvlašćivanja data u vjerske ili dobrotvorne svrhe, putem korištenja njegovih plodova.98 Neke od zatečenih crkava i samostana Osmanlije adaptiraju u džamije, poput crkve u Požegi ili crkve sv. Trojstva u Osijeku. Bitno je podvući da ove crkve nisu
95 96

I. Mažuran: Hrvati i Osmansko carstvo, str. 220. Jugoslavenske zemlje pod turskom vlašću, str.112. 97 I. Mažuran: Hrvati i Osmansko carstvo, str. 221.

29

uzurpirane od katoličke pastve, nego su bile napuštene u vrijeme osvajanja, pa pretvorene u džamije za potrebe posadnika i administracije. Prve džamije i mesdžidi koji se grade u Slavoniji nastaju po tvrđavama za potrebe vojske. Po većim muslimanskim selima postojali su mesdžidi, a u manjim selima su bile uređene posebne prostorije za molitvu. Do kraja XVI stoljeća podignute su desetine džamija i mesdžida po slavonskim gradovima, gdje tada dominiraju muslimani. Najviše islamskih vjerskih objekata imala su veća i naseljenija mjesta poput Osijeka, Požege, Orahovice, Đakova, Broda, Pakraca i Cernika. Džamije i mesdžidi u ovo doba i daju slavonskim gradovima klasični osmansko-orijentalni izgled i duh. Tome su doprinosili i hamami, hanovi, karavansaraji, javne česme i tekije. Najpoznatije džamije su bile u Požegi (Sulejmanija, Jahja-begova), Osijeku (Sulejmanija, Kasim-pašina, Mustafa-pašina), Brodu (Sulejmanija) itd. 2/3 džamija i mesdžida bili su po gradovima, gdje je živjela većina muslimana. Seoski mesdžidi su bili od drveta, pa su u ratovima s prijelaza stoljeća često nestajali u plamenu. Prateći objekti uz džamije bili su mektebi, hanovi, musafirhane, karavansaraji, hamami i imareti. U islamskim vjerskim objektima služi vjerska ulema. Oni su iz reda askera i uživaju veliki ugled u muslimanskom društvu. To su prije svega imami (predvodnici molitvi), hatibi (drže propovijedi petkom na džuma namazu), mujezini (pomažu imama u molitvi), hasirdžije (brinu se o prostirkama i sedžadama), kajjumi (zaduženi za čistoću, opremu i osvjetljenje džamija), muarrifi (recitatori teksta s pomenom sultana i vakifa), sallahani (recitatori sallenajave smrtnog slučaja), džabije (skupljači vakufskih prihoda), mutevelije (upravitelji vakufa) i muallimi (vjeroučitelji u mektebima). Ovi službenici su plaćeni iz riznice ili od vakufskih prihoda. U Slavoniji su prisutni i derviši, koji tu dolaze još za osvajanja kao gazije (borci za vjeru) i u želji da potiču duh i moral osmanske vojske. U XVI stoljeću oni otvaraju tekije u Požegi (Ulama-pašina), Kaptolu, Dalju i Osijeku. U popisima nalazimo dosta derviša, baba, deda, sufi i mevlana. Sve su ovo sinonimi za ove duhovnjake, koji su većinom bili iz reda heterodoksnih halvetija, mada ima i sinanija, mevlevija i nakšibendija. Većina derviša je također živjela po gradovima: Požegi, Osijeku, Dalju, Dubočcu, Orahovici, Valpovu, Mikleušu i Moslavini. Neki od njih su bili na glasu, poput Gajibije, sahranjenog u Staroj Gradiški.99 Čelebija pominje u Slavoniji dosta medresa, ali o ovome nemamo drugih izvora, iako se da pretpostaviti da je u većim centrima poput Osijeka, Požege, Cernika i Valpova bilo i medresa.100 U osmanskim kasabama neizostavni su bili hamami i javne česme, bez kojih muslimani nisu nigdje živjeli, dalje abdesthane i kupaone, hanovi i karavansaraji za potrebe putnika i trgovaca te imareti u humanitarne svrhe, kao javne kuhinje za siromahe. Svi ovi objekti islamske kulture i civilizacije na ovim prostorima bili su povezani s institucijom vakufa. Vakufe su zavještali dostojanstvenici za dobrobit svoje sredine i kao Bogu ugodno djelo. Uvakufiti se moglo samo privatno vlasništvo (mulk). Vakufski objekti razne namjene sa značajnom arhitekturom, u kojima je bio koncentrisan cio vjerskoprosvjetni, kulturni i privredni život muslimana, činili su urbane kosture svih gradova, dok je profana, stambena arhitektura u odnosu na monumentalne vakufske objekte bila vrlo skromna.101 Vakuf u Slavoniji ipak nije tako česta pojava kao u Bosni ili Srbiji, s obzirom da je ovo nesigurno pogranično područije izloženo ratnim pustošenjima. U Osijeku vakufe podižu Kasim-paša kao i sandžakbeg Filibeli Mustafa-paša. Kasimpaša je uvakufio džamiju, moguće i medresu, te niz vrtova. Mustafa-paša uz džamiju
98

Sulejman Mašović: Značaj i uloga vakufa u razvoju islamske doktrine i danas, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, knjiga IX-X, sarajevo 1983., str. 124. 99 N. Moačanin: Slavonija i Srijem, str. 89. 100 I. Mažuran. Hrvati i Osmansko carstvo, str.219. 101 Adem Handžić: Vakuf kao nosilac određenih državnih funkcija u Osmanskom carstvu, Anali Gazi Husrevbegove biblioteke, knjiga IX-X, Sarajevo 1983., str. 113.

30

uvakufljuje i livade u nahiji Erdut. U Osijeku vakufe, uz administratore, podižu i ugledni trgovci poput Hadži Pirija. Poznat je i vakuf Sulejman-kapetana u kasabi Dubočac: 25 trgovina, vodenica, stupa, vinogradi, livade i zemljišta. Ovaj vakuf je održavao džamiju u Dubočcu.102 Zaim Berham u nahiji Orahovica uvakufljuje vodenicu, čifluke, livade, druga zemljišta, voćnjake i kestenjak. Sinan-beg Boljanić 1582. u Cerniku uvakufljuje mekteb. Ferhad-beg, sin Gazi Husrev-begova subaše Iskendera, uvakufljuje dvije mezre u nahiji Požega i više nekretnina u nahijama Kamengrad i Orljava. Njegovi vakufi su održavali džamije u Žepču i Jajcu.103 Ulama-paša uvakufljuje tekiju a sin mu Dönmez-beg turbe. Balibeg Malkočević uvakufljuje mesdžid u selu Vidovac. Požega i Požeština su imale najveću koncentraciju vakufa u Slavoniji. Cijela mahala katolika ("Frenk") u Požegi živjela je na vakufskoj zemlji, pa su bili zaduženi da održavaju česmu Mustafa-paše, kod Jahja-begove džamije. Najveći vakuf ovdje je Mehmed-pašin, koji održava njegove zadužbine u Beogradu: 92 dućana, 14 vodenica, livade, čifluci, voćnjak s kestenima i druge zemljišne čestice. Vakuf Jahja-bega u Požegi čine 42 trgovine, jedna kuća za najam, čestice za kuće (531 akča prihoda), livada u Požegi, 3 dunuma vinograda i 5768 akči gotovine. Vakuf Hadži Ahmeda Mahmudovog je činio 7 dućana i 1000 akči gotovine a vakuf mesdžida pisara Mustafe je činio vrt u mahalu Alije Balija i 8000 akči gotovine. Vakuf mesdžida Hadži Džafera je činio 6 dućana, vrt od 7 dunuma kod Orljave i 10 000 akči gotovine. Poznat je i vakuf Gazi Husrevbega u Požegi od 12 dućana, karavansaraja, hamama i 7 čestica za kuće. 1604. je prihod ovoga vakufa iznosio 10 632 akče.104 Siromašna djeca u Osijeku su blagdanima dobivali darove od vakufa u vidu odjeće, obuće i drugih poklona. Svi ovi vakufi su zbrisani u Bečkom ratu (1683.-1699.) a jedini materijalni dokaz života muslimana u Slavoniji su rijetki nišani.105

c) Pravoslavci
Pravoslavci dolaze u Slavoniju tek s Osmanlijama kao vlasi-stočari iz Srbije, Vlaške i Srijema. S njima dolazi i njihovo svećenstvo. Najveća koncentracija pravoslavaca bila je u sandžaku Cernik i na sjeverozapadu sandžaka Požega. Vjerovatno iza 1560. godine je osnovana u Požegi pravoslavna eparhija, koja do 1579. dobija stepen mitropolije. Time je formirana pravoslavna crkvena hijerarhija u Slavoniji. Ubrzo se ova pravoslavna organizacija počinje nametati i domaćem katoličkom stanovništvu, koristeći slabu katoličku crkvenu organizaciju. U mnogim krajevima Slavonije pravoslavni popovi ubiru crkvene daće i mitropolitov novčić i od katolika, a zauzvrat im pružaju određene dušebrižničke usluge. U popisu 1579. godine nailazimo na brojna katolička sela u sandžaku Požega koja su oslobođena davanja mitropolitova novčića za derbendžijsku i druge službe državi (Odvorci, Frkljevci, Pleternica, Kadanovci, Vrčin Dol, Čaglin, Čenkovo, Tulnik itd.). Dakle, veliki broj katoličkih sela bio je podređen pravoslavnoj hijerarhiji. U XVII stoljeću bolja franjevačka organizacija uspijeva da suzbije ovu pojavu a izbijaju i nemiri katoličke raje, tako 1637. katolici ubijaju vladiku Jevrema zbog pokušaja ubiranja poreza za pravoslavnu crkvu.
102 103

Popis sandžaka Požege 1579. godine, str.115. N. Moačanin: Požega i Požeština, str. 45. 104 F. Cviko: O Gazi Husrev-begovom vakufu u Slavonskoj Požegi, str. 77. 105 U Slavoniji nailazimo na tri vrste muslimanskih nadgrobnih spomenika-nišana: u obliku većih obeliska s ispupčenjem kao polulopta na vrhu; u vidu većih rustičnih stela, kao uspravni stožer s krovom na dvije vode i nišani s nevješto izvedenim turbanima. Nišani su arhaičnog oblika, grubo klesani a na njima su česte oznake poput polumjeseca, luka i strijele, jabuke, štapa, tordirane vrpce, sjekire, tubastog mača i sl. Nišani muškaraca su imali na gornjem dijelu turban a nišani žena isklesane ukrasne kape. Nišani su ukazivali i na status pokojnika, a to se postizalo različitim klesanjem turbana. Tako se može i odrediti profesija, pa se razlikuju nišani trgovaca, uleme, derviša, posjednika i drugih uglednika. Natpisi na nišanima su pisani bosančicom, arapskom, turskom i perzijskom ali su najčešće bez natpisa. Nišani domaćeg porijekla, koji su nastali u XVI stoljeću, izvedeni su u obliku islamsko-osmanskih nišana, redovito bez natpisa. U Požeštini nalazišta nišana su Kujunik, Rudina kod Čečavca, zemljište Metlika itd. N. Moačanin: Požega i Požeština, str. 106.

31

Pravoslavni Vlasi su imali nekoliko svojih crkava i manastira u Pakri, Antinu i u zapadnoj Slavoniji. Glavno duhovno središte pravoslavaca Slavonije bio je manastir Duzluk kod Orahovice, gdje je 1594. završena i nova manastirska crkva. 1595. godine mitropolit i mnoge pravoslavne obitelji prelaze na stranu Habsburgovaca za Dugog rata. Pojave migracije pravoslavaca prema habsburškim zemljama je uzrokovana prije svega povećanim poreskim pritiskom, kao i početkom ukidanja privilegija Vlasima. Unatoč tome, požeška mitropolija nastavlja da uživa podršku Osmanlija, a nove migracije u XVII stoljeću dovode nove pravoslavce. Iako je u Osmanskom carstvu državna vjera bila islam, druge konfesije uživaju pravo vjeroispovijesti i crkvene organizacije. Osmanlije se nisu mješali u crkvene poslove katolika i pravoslavaca u Slavoniji, izuzev ako je bila ugrožena državna sigurnost. Pravoslavni Vlasi uživaju velike povlastice i određenu samoupravu a požeški katolici uživaju povlastice "kao nigdje u Turskoj".106 U Podravini je bilo nešto protestanata, uglavnom luterana i kalvinista. Reformacija je uživala simpatije Osmanskog carstva, pa se dosta proširila u Ugarskoj ali dijelom i u Slavoniji. Ta zajednica je brojala nekoliko hiljada vijernika i odmah je upala u oči rimskoj kuriji. Tako 1623.-1624. Petar Masarechi tvrdi da je većina stanovnika oko Valpova prešla na protestantizam. Navodi da su centri reformacije u Slavoniji Sveti Jurje, Segregorijanci i Marijanci.107 1551. godine je zabilježen i crkveni sabor kalvinista u selu Tordincima, sjeverozapadno od Vinkovaca. O prirodi konverzije na protestantizam ovdje se ne zna puno, kao ni o crkvenoj organizaciji protestanata u Slavoniji pod Osmanlijama.

9. Serhat i otpori osmanskoj vlasti
Serhat ili krajište je bila pogranična odbrambena zona. Život na granici je bio specifičan a veći dio aktivnosti stanovništva bio je usmjeren ne odbranu. U Slavoniji se serhat prostirao na većem dijelu sandžaka Cernik i na sjeverozapadu sandžaka Požega. Naselja u unutrašnjosti su imala tvrđavske posadnike, obično mustahfize, kojima je zapovijedao gradski dizdar. Najveća koncentracija vojske u Slavoniji bila je upravo na serhatu a u unutrašnjosti u važnijim centrima poput Osijeka, Požege i Broda. Serhat nastaje u ratnim operacijama u prvoj polovini XVI stoljeća, a oslanja se na ranije prototipe odbrambenih zona koje su se formirale i
106 107

N. Moačanin: Požega i Požeština, str.93. I. Mažuran: Hrvati i Osmansko carstvo, str.221.

32

propadale. Država je posvećivala veliku pozornost serhatu, pa i namjesnici u pograničnim sandžacima imaju veće ovlasti i inicijativu od onih u unutrašnjosti. Sistem serhata se sastojao od niza utvrđanih gradova, varoši i utvrda organiziranih u kapetanijama. Sjedišta kapetanija bila su u Jasenovcu, Virovitici i Osijeku. Kapetanija u Jasenovcu je ukinuta već 1660. godine.108 Jedini pomen kapetanija u Osijeku i Virovitici imamo u Memibegovićevu opisu Bosne iz 1624. godine.109 U sklopu slavonskog serhata bile su stalne posade u Virovitici, Brezovici, Slatini, Mikleušu, Voćinu, Kamengradu, Požegi, Zdencima, Podborju, Siraču, Dobroj Kući, Kreštelovcu, Pakracu, Cerniku, Granici, Moslavini, Međuriću i Kraljevoj Velikoj. Posadnici su u XVI stoljeću često uživali kolektivne timare za službu, a u XVII stoljeću su postali plaćenici (ulufedžije), koji su dio plaće dobivali u novcu a dio u hrani. 1577. godine osmanske posade u Slavoniji broje 2860 ljudi, što je više nego što ima neprijateljska strana serhata. Ulufedžije su se dijelile na mustahfize (čuvare, posadnike), azape (tvrđavsku pješadiju), farise (konjanike), topnike i martolose. U Slavoniji su u nekim utvrdama u unutrašnjosti služili i jenjičeri te ofanzivni konjanici- bešlije. Svi ovi vojni redovi bili su muslimanski, izuzev martolosa koji su bili većinom pravoslavni Vlasi. Vojnici su se organizovali u džemate, koji su se dijelili na ode i buljuke. Buljuk je odgovarao desetini a džemati se razlikuju po rodu i broju. Na čelu džemata su age, na čelu ode-odabaše a na čelu buljuka- buljukbaše. Zapovjednici topnika su se zvali ser topi, topčibaše ili topči-age. Gradski zapovjednik (dizdar) obično je bio aga mustahfiza, dok su najbrojniji vojnici bili farisi, konjica koja je morala da brzo reaguje na neprijateljski upad. Najozoglašeniji su bili Vlasi-martolosi, koje je narod prezirao zbog svireposti i odvođenja djece u ropstvo. Zbog razornog djelovanja martolosa, 1586. godine hrvatski staleški sabor donosi drastičnu odluku da se zarobljeni martolosi prvo ispitaju a zatim živi nabiju na kolac.110 Slična odluka ponovljena je i dvije godine kasnije. Martolose su vodili juzbaše, kalauzi, sermaje, divane i odabaše. Odredom od stotinu martolosa je zapovjedao juzbaša, dok su kalauzi bili izviđači i vodiči kroz neprijateljsku zemlju. Svaki vojnik je za službu uživao berat s unesenom dnevnicom i hranom u naturi. Dnevnice su varirale od utvrde do utvrde, najbolje plaćeni su age (13-20 akči dnevnice) a najmanje martolosi II. Džemata (3-4 akče dnevno). Svi džemati su imali zastave i ambleme, o kojima se brinu alemdari i bajraktari. Posadnici, većinom muslimani, su imali tvrđavske mesdžide i posebne imame. Najbrojniju posadu je imala Virovitica, koja je i najvažnija utvrda na slavonskom serhatu. Viroviticu je čuvalo 290 farisa, 150 azapa, 80 mustahfiza, 40 martolosa i 10 topnika. Brezovica je imala 310 graničara, Slatina 200 graničara, Voćin 210 graničara, Požegu je osiguravalo oko 200 timarnika te 50 farisa i 40 azapa, Kamengrad 130 graničara, Mikleuš 110 graničara itd. U unutrašnjosti je Osijek imao najjaču posadu, zbog strateškog značaja grad na putu za Ugarsku i Sulejmanova mosta. Plaće graničara dolazile su od raznih mukata (izvora regalnih prihoda koji su se davali pod zakup), koje su nekada bile jako udaljene. Primjerice, 1549. godine posadnike Mikleuša isplaćuju prihodi carske solane u Akhioli, na Crnom moru. 1550. posade Brezovice i Slatine plaćaju prihodi solane Gül Tekfur na Mramornom moru.111 1586. godine slavonski serhat čuva 3030 graničara raspoređenih u 21 utvrdu, od čega su 1/3 bili farisi. Izdržavanje ove vojske je godišnje koštalo oko 60000 zlatnika, što se nije moglo pokriti od lokalnih izvora prihoda. Unatoč ovom odbrambenom sistemu, neprijatelj je znao da zaobiđe odbranu i udari na slabo branjenu unutrašnjost. Najslabije branjena je bila
108 109

Hamdija Kreševljaković: Izabrana djela I, Veselin Masleša, Sarajevo 1991., str. 28. isto, str. 150. 110 I. Mažuran: Hrvati i Osmansko carstvo, str. 156. 111 I. Mažuran: Hrvati i Osmansko carstvo, str. 188.

33

Podravina, što neprijatelj koristi: 1558. Marko Horvat tuda prodire do Samobora, 1561. Nikola Zrinski Stariji do Podravske Moslavine a 1664. Nikola Zrinski Mlađi, u zimskoj kampanji, prodire do Osijeka te pali Dardu i Sulejmanov most. Osmanlije su donekle bili i sami odgovorni za ove propuste, primjerice vitalna utvrda na tom područiju- Sopje, bila je dugo napuštena i ruševna. Drugi problem je bio nedostatak sredstava pa su posade nerijetko bile prorijeđene u važnim utvrdama. Broj posadnika u XVII stoljeću je nešto veći od 3000, to su tada većinom muslimani koji obrađuju zemlju (soldaten-bauer). Dakle, riječ je o vojniku-zemljoradniku, koji je nekada bio i trgovac.112 U slučaju potrebe formirane su i poluvojne organizacije vojvodaluka, kao u Kaptolu, Velikoj, Gradištu, Kutjevu, Pleternici, Brestovcu i Kamenskoj. Na tlu serhata se uz pravoslavne Vlahe pominju i Predavci, katolici organizirani po vlaškom uzoru života. S obje strane granice se prostirao dosta širok pojas "ničije zemlje", koja je bila pusta i spaljena te bez stanovništva. Na tom područiju su se postavljale zasjede, dočekivao i proganjao neprijatelj. Mirovni ugovori i primirija na granici nisu značila mnogo ni jednoj ni drugoj strani. Tu se stalno vodio tzv. mali rat. To su bili stalni pustošeći i pljačkaški upadi na neprijateljsko područije, testiranje odbrane i uznemiravanje. Često su izbijali mali ratni sukobi s mnoštvom žrtava. Osmanlijama ova taktika odgovara više u XVI stoljeću a habsburškim graničarima u XVII stoljeću. Mali rat je bio karakteristična pojava u cijelom graničnom područiju, koje ni sultan ni bečki car nisu mogli sprječiti, iako su štetili međusobnim odnosima dvije zemlje. Graničarima ova taktika odgovara prije svega zbog ratnog plijena, kao dodatnog izvora prihoda. Ovo je odista bila nezaustavljiva pojava, napad neprijatelja je obično izazivao odmazdu, i tako se to vrtjelo u krug. U svim krajevima Osmanskog carstva, gdje se usljed nadmorske visine osjećala slabije vlast i kontrola, se javljao problem hajdučije. Tako je bilo i u Slavoniji, gdje hajduci imaju idealna skrovišta po planinskim masivima Psunja, Papuka, Krndije i Dilja. Teško da se može reći za hajdučiju da je to bio pokret za oslobođenje od osmanske vlasti, iako hajduci često surađuju s neprijateljskim vojskama pri njihovim prodorima u Slavoniju. S druge strane poznato je da su se često hajduci "mirili" s osmanskim vlastima, koje ih onda uzimaju u derbendžijsku ili policijsku službu. Ovdje je više riječ o socijalnom fenomenu raje koja bježi u planine od pretjeranih vanrednih nameta i priključuju se harambašama-vođama hajduka. Ovi hajduci bi zatim pljačkali i ubijali bez obzira na konfesiju, pa je ovo pokret lišen bilo kakve ideologije. Hajdučka taktika je bila brz napad, obično iz zasjede na putevima, i brzo povlačenje. Djelovali su samo za toplijih mjeseci, dok se zimi povlače u sela i gradove kod svojih jataka (pomagača). Osmanlije su hajduke strogo kažnjavali, po šerijatu je kazna za drumsko razbojništvi bila smrt. Slavonski hajduci su bili dosta odvažni a blizina granice im pruža veće mogućnosti djelovanja, posebno u ratnim okolnostima. 1595. godine hajduk Lovro Ilić djeluje u okolici Bijele Stijene i Požege, on je navodno na megdanu ubio požeškog sandžakbega a zatim i sam poginuo.113 Iste godine hajduk Vid Kovačević napada Vrhovce i ovladava naseljem, ubivši prethodno dizdara Ismaila. On je ubio i Hasana, sina požeškog sandžakbega, pa ga je sandžakbeg okružio kod Vrhovca i pobio cijelu ovu hajdučku četu. Juna 1595. godine hajduci na čelu s Franjom Ilićem tajno ulaze u Požegu, pale i pljačkaju varoš a zatim bježe. Njih je kod Velike uništio bosanski sandžakbeg Mustafa-beg. Krajem aprila 1599. godine Herbertstein provaljuje u Požeštinu, gdje mu se pridružuje Luka Senčević s 500 hajduka. Oni zajedno pale požešku varoš, ubivši kadiju i sandžakbega Mustaj-bega. Po povlačenju Herbertsteina, Senčević bježi u šume. Maja iste godine hajduci napadaju osječki most i djelomično ga spaljuju. 1600. godine hajdučke vojvode Mato i Marko Lapsanović pale
112 113

N. Moačanin: Slavonija i Srijem, str. 139. I. Mažuran: Hrvati i Osmansko carstvo, str.168.

34

Bijelu Stijenu, Pakrac, Gradišku, Brod i Drenovac.114 Njih kod Kobaša razbija požeški sandžakbeg, koji zbog saradnje s hajducima na kolac nabija franjevačkog gvardijana Velike. 1603. hajduk Mato Lapsanović djeluje oko Dobre Kuće i pridružuje se haranju vojske Draškovića i Trautmansdorfa. Oni pale varoš u Pakracu i Požegi. Hajduci su za Dugog rata bili prava pošast za osmanske vlasti zauzete ratom. U nedostatku vojnika, hajduci su smjeli da pale i napadaju i velike kasabe. 1611. godine oni koriste nezadovoljstvo vojske, koja se buni i dva puta haraju Požegu. 115 Ekspanzija hajdučije počinje iza 1595., kada je Požega prvi put izdvojena iz bosanskog ejaleta, a traje u prvoj polovini XVII stoljeća. Hajduci su većinom katolici i slobodno se kreću po osmansko-habsburškoj granici. Najpoznatiji hajduk ovoga stoljeća je Zemunac Đuro Matić, koji sredinom XVII stoljeća 4 godine četuje po Slavoniji, operirajući iz naselja Vrhovac. Naoružana katolička i muslimanska raja od sredine XVII stoljeća suzbijaju hajdučiju, da bi do ponovne ekspanzije došlo s novim ratom 1683. godine. Jedina velika buna u Slavoniji za osmanske vladavine također nije bila "narodnooslobodilačka". 1607. godine u Slavoniji se traži novi vanredni namet- džulus. Džulus su trebali platiti franjevci, jer su bili oslobođeni svih državnih obaveza. Džulus je iznosio 15 akči po kući a od Slavonije se tražilo ukupno 2000 talira. Džulus je bio određen zbog stupanja novog sultana na prijestolje. Ovdje je bilo riječ o zakašnjelom džulusu za sultana Ahmeda I, koji je stupio na vlast 1603., ali se džulus zbog ratnih okolnosti nije mogao prikupiti.116 Sami iznos nije bio veliki i opterećivajući, no trajala je napetost iza Dugog rata a moguće da su Osmanlije htjeli da džulus pretvore u redovni porez. Franjevci su džulus prebacili na katoličku raju pa izbija pobuna. U početku ustanici postižu izvjesne uspjehe, čete Mate Delimanovića zauzimaju Ilok i Antin, čete Slavetića zauzimaju Sirač a Franjo Kolaković zauzima Kobaš na Savi. U operacijama su se istaknule i dvije žene- Kata Delimanović i Mara Margetić.117 Brzom vojnom akcijom požeškog sandžakbega Husejn-paše Sulejmanovića nepovezani ustanici su brzo razbijeni a oko 50 istaknutih četovođa su pogubljeni u Đakovu.

10. Bečki rat (1683.-1699.) i pad Slavonije
Još za trajanja osmanske vlasti u Slavoniji, bile su poznate vizije propasti osmanske Slavonije. Takve vizije je imao poznati derviš Gajibija. 1635. godine slične prognoze zapisuje osječki imam Ahmed, pozivajujći se na Vejsil-efendiju iz Skoplja. Ova proročanstva bila su popularno štivo krajiškog stanovništva Slavonije.118 1682. bližilo se istjecanje Vašvarskog mira, iz 1664., između Osmanlija i Habsburgovaca. Habsburgovci nastoje da produže mir jer su zauzeti problemom španskog nasljeđa, ali im izaslanik na Porti Albert Caprara izvještava da je to nemoguće zbog ratobornog velikog vezira Kara Mustafa-paše. I u Slavoniji se znalo za predstojeći veliki rat, 6. marta fra Luka Ibrišimović piše zagrebačkom biskupu Martinu Borkoviću o prikupljanju hrane za veliku osmansku vojsku, popisivanju vojnika, dovlačenju
114 115

isto, str 175. N. Moačanin: Požega i Požeština, str.78. 116 isto, str. 79. 117 Istorija naroda Jugoslavije, str. 625. 118 N. Moačanin: Požega i Požeština, str. 94.

35

topova, gradnji riječne flote na Dunavu i popravljanju utvrda.119 6. avgusta 1682. je na vratima Topkapi Saraya u Istambulu izvješen tug u pravcu zapada, pa više nije bilo sumnje u ratne namjere Osmanlija. No, Osmansko carstvo je tada već bilo na izmaku snage, kao što će predstojeći rat i dokazati. Cijelu zimu 1682. i proljeće 1683. godine fra Ibrišimović špijunira Osmanlije za zagrebačkog biskupa. On navodi veliku koncentraciju vojske kod Osijeka, prisustvo jenjičera i glavne opskrbne centre. Osmanlije su saznali za njegovu djelatnost pa ga osuđuju na smrt, ali on je uz otkup pušten na slobodu. 120 Početkom juna 1683. s glavninom vojske u Osijek stiže Kara Mustafa-paša. On princu Hermanu Badenskom kao casus belli navodi stalne pogranične napade i pustošenja habsburških vojnika. Pomoćni odredi iz Slavonije odlaze s glavninom vojske prema Beču, ostavivši Slavoniju nedovoljno zaštićenom. 14. jula počinje dvomjesečna opsada Beča a nesmotreni Kara Mustafa-paša odugovlači omogućivši dolazak habsburškom savezniku Janu Sobieskom, na čelu poljske vojske. Drugu grešku čini ostavivši prilaze gradu s Dunava slobodnim. 8. septembra pred iznenađenog Mustafa-pašu izbija poljska vojska, koja 12. septembra u otvorenom boju žestoko porazuje osmansku vojsku. Osmanlije se povlače a Sobieski ih sustiže kod Parkanya i opet porazuje 8. oktobra. Vijest o porazu Osmanlija brzo se prenijela Evropom, oprezni car Leopold nudi sultanu mir ali Porta ne odgovara, vjerujući u pobjedu osmanskog oružja. Glavne borbe se počinju voditi u Ugarskoj, dok Slavoniju napadaju hrvatski graničari, pojačani habsburškim odredima. Slavonske posade su bile malobrojne, većina vojnih efektiva je poražena u Ugarskoj a vlada i jaka demoralizacija. 5. marta 1684. situacija se pogoršava kada se formira Sveta liga protiv Osmanlija (papa Inocentije XI, Mletečka republika, Poljska i Habsburgovci). Sada se Osmansko carstvo našlo napadnuto s svih strana, bez saveznika. Slavoniju napadaju iz Hrvatske generali Jakob Lesle, Sigismund Trautmansdorf, Johann Joseph Herbertstein i ban Nikola Erdödy. Sredinom jula 1684. godine Lesle napada prvo Viroviticu, čija se posada hrabro brani. Bombe i granate, koje su padale po gradu su stanovnici prekrivali mokrim krpama i pokrivačima da bi sprječili požare. Osmanlije iz Slatine kreću u pomoć Virovitici, ali ih Trautmansdorf razbija. Nakon ovoga demoralisana posada Virovitice se predaje 25. jula. 1684. odmah po prodoru habsburške vojske u Slavoniju, aktiviraju se i hajdučke čete. U Požeštini ustanak predvodi pomenuti fra Luka Ibrišimović, a hajdučke vođe i drugdje postaju saveznici Habsburgovaca. 30. jula Trautmansdorf, pukovnik Ivan Makar i četovođa Josip Koljaković prisiljavaju Brezovicu na predaju. Makar spaljuje Mikleuš a muslimansko stanovništvo počinje masovno bježati pred habsburškom vojskom i hajducima. Trautmansdorf osvaja Sopje a pukovnik Serau potpuno uništava Podravsku Moslavinu. Uz pomoć četovođe Ivana Matijevića, Lesle prisiljava Slatinu na predaju a naselje spaljuje. Ustanici i četovođe počinju odmah na osvojenom područiju da pustoše i pale sve osmansko i muslimansko.121 1685. godine ban Erdödy provaljuje u sandžak Cernik gdje, uz pomoć četovođa Ivana Sekule i Franje Ilića, osvaja Kraljevu Veliku i Bijelu Stijenu. 9. avgusta Lesle keće iz Virovitice na Osijek. Usput kapetan Gašpar Balog prisiljava Miholjac na predaju, zarobljava 81 muslimana s ženama i djecom i sve ih zatvara u kulu, a u gradu ostavlja posadu. Među posadnicima su bili i "narodni vojnici" tj. hajduci koje su Habsburgovci primili u službu. Lesle 12. avgusta kod Karašice razbija osmanski odred iz Osijeka, koji su krenuli u pomoć Valpovu. 14. avgusta on se utaborio ispred Osijeka, opet razbija osmanske odrede iz grada i zauzima palanku. Protiv jake osječke tvrđave, u kojoj su se zatvorili Osmanlije, nije mogao ništa. Civile su Osmanlije prethodno evakuisali Dravom. Svi vojno sposobni su bili u tvrđavi, a među njima i tri sandžakbega, među kojima i požeški Osman-paša Bošnjak. Lesle pali

119

I. Mažuran: Hrvati i Osmansko carstvo, str. 243. M. Imamović: Historija Bošnjaka, str. 280. 121 I. Mažuran: Hrvati i Osmansko carstvo, str. 250.
120

36

palanku i vitalni Sulejmanov most i povlači se. Ovaj podvig ga je proslavio u Evropi, a biskup Passaua u ovo ime drži misu zahvalnicu- Te deum laudamus. Osmanlije do kraja proljeća 1686. obnavljaju osječki most i dodatno utvrđuju Osijek. Namjeravali su napasti Viroviticu da smanje pritisak na Budim. Serasker Sulejman-paša naređuje dizdaru Osijeka, Osman Ahmed-paši, da budno pazi na most, koji je krucijalan za ugarski front. Mustafa-paša Funduk kreće na Viroviticu ali je razbijen kod Orahovice od Ivana Makara. Makar zatim pali Orahovicu, Sirač i okolna mjesta pobivši oko 500 osoba oba spola.122 Za to vrijema Erdödy pustoši Čaklovac, Pakrac, Cernik i Kamengrad. 2. septembra Osmanlije su dodatno pogođeni padom "kuće svetog rata"- Budima, unatoč fanatičnom otporu posade. Iz Ugarske zatim nastupa Badenski koji, nakon osvajanja Darde i Pečuha, izbija pred Osijek. Posada Darde je pri povlačenju onesposobila most za sobom, cijelu noć 3./4. oktobra 1686. je gorio Sulejmanov most, tako da od njega nije ostala ni greda. Juna 1687. u Osijek stiže veliki vezir Sulejman-paša s novim trupama iz Male Azije i Sirije. Pred Osijek stiže i habsburška vojska koju vodi Karlo Lotarinški. Napad Karla na Osijek je odbijen, pa on koristi ratnu varku i povlači se preko Drave namamivši Sulejmanpašu da ga progoni. U otvorenom boju kod Nagy Harsanya 12. septembra Karlo porazuje Sulejman-pašu. Na vijest o ovom porazu još se više rasplamsava hajdučija u Slavoniji. Ne čekajući daljnji razvoj događaja, većina slavonskih muslimana bježi da bi sačuvali živote. Oni pale svoje kuće, razaraju sela i uništavaju nepokretnu imovinu da ne bi pala u ruke neprijatelju, te bježe preko Save.123 6. septembra car Leopold daje proglas pozivajući kršćansko stanovništvo pod osmanskom vlašću da se digne na oružje i pridruže carskoj vojsci. Karlo Lotarinški šalje iz Ugarske Hansa Dünnewalda s 10 000 vojnika u Slavoniju. Dünnewald i grof Ivan Drašković 14. septembra 1687. prisiljavaju Voćin na predaju, zarobljene muslimane zatvaraju u kulu a zarobljene Vlahe angažuju kao nosače u carskoj vojsci. Zatim napadaju Valpovo dok su Našice napuštene. Za to vrijeme osječki dizdar Džafer-beg zatvorio je grad, ali ima problema s disciplinom. Muslimani iz grada masovno bježe zbog blizine carske vojske, očajni stanovnici su užadima spuštali preko zidina žene, djecu i stvari. U zoru 26. septembra grad napušta i dizdar s posadom ali zaboravljaju da unište zidine barutom, kojeg su ukopali ispod zidina. Dünnewald za dešavanja u Osijeku saznaje kod Valpova od nekog seljaka, pa naređuje Nikoli Landronu da hitno s 2000 konjanika zaposjedne strateški važan Osijek. 29. septembra Landron ulazi u Osijek, osigurava zidine vađenjem baruta a u gradu zatiče 55 topova, mnoštvo municije i nešto hrane. Na vijest o padu Osijeka, 30. septembra se predaje i Valpovo. Dünnewald zatim, 9. oktobra, osvaja Orahovicu i preko Krndije ulazi u Požeško polje. Požeški sandžakbeg Ibrahim-paša nema snage da mu se suprostavi, dok muslimani iz kotline bježe prema Savi a usput ih napadaju kršćani željni osvete.124 Fra Luka Ibrišimović se pridružuje carskoj vojsci i oni zaposjedaju napuštenu Požegu. Do kraja oktobra Dünnewald zauzima Pakrac, Sirač i Kamengrad, dok Gradišku nije uspio zauzeti zbog visokog vodostaja Save. Po padu Osijeka, muslimani napuštaju i Đakovo, Erdut i Dalj, koje zaposjedaju odredi generala Aspermonta. Krajem 1687. Osmanlije drže u Slavoniji jedino Brod i Gradišku. Oni iz tih baza napadaju na zimu i proljeće 1688. Požešku kotlinu, koristeći odsustvo carske vojske. Otpor im pružaju jedino hajduci i Luka Ibrišimović, koji 12. marta 1688. na brdu Sokolovcu iznad Požege porazuje osmanske odrede. Osmanlijama je protunapad olakšan odlukom generala Aenea Caprara da se poruše sve slavonske utvrde izuzev Virovitice, Osijeka, Požege i Kraljeve Velike. Slavonija je tada već opustošena, stanovništvo razbježano a naselja pusta.

122 123

isto, str. 254. isto, str. 257. 124 I. Mažuran: Hrvati i Osmansko carstvo, str.259.

37

Krajem juna 1688. Badenski, Zrinski i Hofkirchner iz Požege napadaju Gradišku, čija se posada ubrzo predaje. Zatim pustoše Jasenovac i ostala naselja uz Savu ubijajući sve pred sobom.125 5. septembra kod Svinjara (Davor) Badenski razbija Topal-pašu, koji je krenuo da spase Brod. Bečki rat počinje da se vodi u Srbiji, Makedoniji pa i u zapadnoj Bugarskoj, pa Slavonija nije ugrožavana od Osmanlija. 7. novembra 1689. veliki vezir postaje sposobni Mustafa-paša Ćuprilić. On obnavlja finansije i vojsku, poziva Tatare u pomoć i počinje kontraofanzivu. Carska vojska, nakon nekoliko poraza, se povlači iz Makedonije i Srbije a prate ih osmanski odredi. 12. marta 1690. u Požešku kotlinu upadaju odredi Murtezan-paše i napadaju Veliku. Tu ih okružuje i tuče Makar, a među zarobljenicima je i cernički sandžakbeg. 25. avgusta Makar u okolici napuštenog Orljavca hvata tridesetak skrivenih muslimanki i njihove djece, koje prepušta na milost i nemilost svojim vojnicima. 126 18.septembra 1690. carska vojska gubi Beograd pa više osmanskih odreda prodire u Slavoniju. Početkom oktobra carski odredi napuštaju Brod, uništivši sve za sobom a bosanski beglerbeg Husejn-paša 29. oktobra bezuspješno napada Osijek. Na svoje timare u Posavini, Požeštini, Đakovu i Pobosuću se vraćaju i osmanske age i spahije. Osmanlije opet zauzimaju Brod, Kobaš, Gradišku, Cernik, Podborje, Pakrac, Bijelu Stijenu i Sirač. 1. novembra zauzeta je opet i Požega a Luka Ibrišimović bježi u planine. Nakratko je zauzeta i Orahovica. Veliki vezir lično okuplja vojsku u Beogradu a Badenski u Osijeku. 19. jula 1691. Badenski kreće k Vukovaru a za to vrijeme hajduci napadaju Osmanlije u Slavoniji. Ćuprilić i Badenski se sukobljavju 18. avgusta kod Slankamena, Osmanlije su teško poraženi a pogiba Ćuprilić, 18 beglerbega i desetak hiljada osmanskih vojnika. Dok je Badenski pisao caru Leopoldu da je ova bitka bila najkrvavija u stoljeću, Osmanlije u Slavoniji uviđaju da je ovo područije za njih izgubljeno. Svi se povlače u Brod, Gradišku i Pakrac. 27. septembra Makar ulazi u pustu Požegu a 11. oktobra 1691. Charles de Croy i Hofkirchner na juriš osvajuju Brod. 15. oktobra Osmanlije napuštaju Gradišku a 17. oktobra Hofkirchner prisiljava Pakrac na predaju. Time konačno nestaje osmanske vlasti u Slavoniji. Od nekadašnje moći i vidljivih znakova osmanske vladavine nije preostalo gotovo ništa, osim nekoliko javnih građevina koje su se mogle izbrojati na prste jedne ruke. Zemlja je bila pusta i spaljena, Slavonija je izgubila u ratu oko 80% svoga stanovništva.127

11. Zaključak
Osmanska vlast u Slavoniji je trajala 165 godina. U tom periodu je kulturno-civilizacijski bila usmjerena s starog srednjovijekovnog na novi orijentalni kolosijek. Iako su mnoga slavonska naselja u ratovima i pustošenjima nestala ili zamrla, preostala naselja se razvijaju kao osmanske kasabe ili kršćanske varoši. Najveća naselja poput Požege i Osijeka uživala su u beneficijama tranzitne trgovine između Ugarske i ostalih dijelova Osmanskog carstva. Osmanlije donose s sobom i etnografske promjene, uz katoličku većinu javljaju se muslimani, pravoslavci i protestanti. Sve ove konfesije slobodno ispovijedaju svoju vjeru i uživaju zaštitu države. Slavonija je u predosmansko doba imala razvijenu robno-novčanu privredu, da bi u
125 126

isto, str. 262. isto, str. 265. 127 isto, str. 269.

38

XVI stoljeću dominirala naturalna privreda, koja je skladnija s timarskom organizacijom. U XVII stoljeću, usljed devijacija u timarskoj organizaciji i pojavom iltizama, novac opet potiskuje naturalnu privredu. Povećanje poreza dovodi do zapuštanja poljoprivrede i okretanja velikog dijela stanovništva privrednim granama koje ne podliježu desetini. To jako šteti rentabilnosti Slavonije u pogledu timarske organizacije. Ekonomiji i poljoprivredi štete i česti ratovi, hajdučija i stalni mali rat na granici. Stanovništvo je većinom zadovoljno osmanskom vladavinom u XVI stoljeću ali u XVII stoljeću povećanje poreskog pritiska izaziva jačanje hajdučije, bunu 1607. godine i migracije Vlaha u habsburške zemlje. U ovome pogledu Slavonija prolazi istu sudbinu kao i ostale južnoslavenske zemlje pod osmanskom upravom. U svakodnevnici osmanske Slavonije četiri konfesije su živjele na malom prostoru između Drave i Save, raspoređeni u društvene grupe askera, raje i građana. To je ono što posebno izdvaja Slavoniju u odnosu na Slavoniju XVIII stoljeća. Habsburška rekonkvista je istrijebila muslimane iz Slavonije u Bečkom ratu, ostavivši ju demografski, duhovno i kulturno osiromašenom. Svi muslimani su morali pobjeći da bi izbjegli smrt i nasilna pokrštavanja. Oni su bili nosioci stare slavonske ikavice, koje s njima nestaje a počinje vladavina štokavice doseljenih elemenata. Svaki trag osmansko-islamske civilizacije je uništen, naselja su opustjela a s njima i osmanski zanati i trgovina. Jedino trajno nasljeđe iz osmanskog perioda bilo je zadržavanje Vlaha u habsburškoj službi. Slavonija je dočekala i ispratila osmansku vlast opustošena i razorena.

Izvori:
1. Čelebi Evlija: Putopis, Svjetlost, Sarajevo 1967. 2. Jugoslavenske zemlje pod turskom vlašću (do kraja XVIII stoljeća)-izabrani izvori, Školska knjiga, Zagreb 1962. 3. Pečevija Alajbegović Ibrahim: Historija 1520.-1576.; tom I, El-Kalem, Sarajevo 2000. 4. Popis sandžaka Požege 1579. godine, Državni arhiv u Osijeku, Osijek 2001.

Knjige: a) Literatura:

39

1. Bašagić Safvet-beg: Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini, Izvaredno izdanje Matice Hrvatske za godinu 1931. 2. Hadžibegić Hamid: Glavarina u Osmanskoj državi, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo 1966. 3. Imamović Mustafa: Historija Bošnjaka, Preporod, Sarajevo 1997. 4. Inaldžik Halil: Osmansko carstvo, klasično doba 1300.-1600.; Srpska književna zadruga, Beograd 1974. 5. Istorija naroda Jugoslavije, tom II, Zagreb 1959. 6. Kreševljaković Hamdija: Izabrana djela I, Veselin Masleša, Sarajevo 1991. 7. Matuz Josef: Osmansko carstvo, Školska knjiga, Zagreb 1992. 8. Mažuran Ive: Hrvati i Osmansko carstvo, Gold Marketing, Zagreb 1998. 9. Moačanin Nenad: Slavonija i Srijem u razdoblju osmanske vladavine, Hrvatski institut za povijest, Slavonski Brod 2001. 10. Moačanin Nenad: Požega i Požeština u sklopu Osmanlijskog carstva (1537.-1691.), Naklada Slap, Jastrebarsko 1997. 11. Šabanović Hazim: Bosanski pašaluk, postanak i upravna podjela, Svjetlost, Sarajevo 1981.

b) Članci:
1. Cviko Fazileta: O Gazi Husrev-begovom vakufu u Slavonskoj Požegi, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, knjiga XI-XII, Sarajevo 1985. 2. Handžić Adem: Vakuf kao nosilac određenih državnih funkcija u Osmanskom carstvu, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, knjiga IX-X, Sarajevo 1983. 3. Lentić-Kugli Ivy: Dva plana osječke tvrđave s kraja XVII stoljeća, Osječki zbornik, broj XVI, Muzej Slavonije, Osijek 1977. 4. Mašović Sulejman: Značaj i uloga vakufa u razvoju islamske doktrine i danas, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, knjiga IX-X, Sarajevo 1983.

40

41

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful