P. 1
Ben Mezrich-Slucajni Milijarderi

Ben Mezrich-Slucajni Milijarderi

|Views: 19|Likes:
Published by lauferr

More info:

Published by: lauferr on Dec 29, 2011
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

12/29/2011

pdf

text

original

Gledano s prilaznih stuba Knjižnice Widener, na jakom suncu kakvo prži u jedanaest

sati, Harvard Yard izgleda prilično jednako kako je izgledao zadnjih tri stotine godina. Uzane
stazice obrubljene drvećem vrludaju između krpica detaljno uređivanog travnjaka. Prastare
zgrade od kamena i cigle prekrivene su složenim uzorkom zavijutaka bršljana poput vena
ostarjele arhitektonske kože. Eduardo je sa svojeg povišenog položaja jedva hvatao vrh
Memorijalne crkve u daljini, ali ništa više. Niti Centar za znanost svemirskih linija, niti
Canaday, kutijasta brucoška spavaonica, niti jedna novija zgrada nisu narušavali strogu

ozbiljnost kontinuuma sveučilišta svjesnog svoje povijesti. Takav je prizor imao težinu, težinu
stoljeća sličnih prizora, iako je Eduardo imao osjećaj da u svim tim stotinama godina niti

jedan student nije prošao bizarnu torturu kakvu je otrpio klinac pokraj njega.
Bacio je pogled na Marka koji je sjedio na stubi prekriženih nogu, dijelom zasjenjen
jednim od masivnih stupova koji su držali krov velike kamene knjižnice. Mark je nosio

odijelo i kravatu i činilo se da mu je nelagodno. U tom trenutku, za razliku od inače, Eduardo
je znao da nelagoda nije proistekla samo iz odjeće u kojoj je moramo biti.

„Bilo je neugodno“, dobacio je Eduardo i ponovo se zagledao u travnjak.
Pratio je pogledom dvije zgodne brucošice kako žure niz jednu od stazica. Nosile su
jednake Crimson šalove, a jedna od njih je podigla kosu u pundžu i otkrila komad porculanski
bijelog vrata.

„Pomalo nalik na kolonoskopiju“, odgovorio je posprdno Mark.
I on je gledao cure kako prelaze travnjak. Možda je i on razmišljao o njima kao i
Eduardo, da su i one vjerojatno čule za Facemash, možda čitale o njemu u Crimsonu ili
vidjele kakav post na internetskom oglasniku kampusa. Možda su bile čak i svjesne da je ni
sat prije Mark morao sjesti pred Disciplinsku komisiju i braniti svoje postupk, da su ga stavili

ni manje ni više nego pred tri dekana, a da se ne spominju i dva stručnjaka za računalnu
sigurnost, koji su ga svi natjerali da se ispričava i ispričava zbog zbrke koju je nehotice
izazvao.

Bilo je u toj situaciji i nečega zanimljivog, iako dekani tu zanimljivost nisu smatrali
razlogom za veselje, a to je da Marku nikako nije bilo jasno zbog čega su se uopće svi toliko
uzrujali. Pa da, probio se kroz sveučilišne sustave zaštite i stvarno je skinuo slike. Ono što ga
je stvarno zbunilo je bijes raznih ženskih grupa s kampusa koji je navukao na sebe. Štoviše,
osim grupa, navukao je i bijes žena: mnoge su slale pisma, e-mailove ili čak svoje dečke da
osobno prenesu poruku u blagavaonici, predavaonicama, pa i u knjižnici, gdje god bi naletjeli
na Marka.

Tijekom ispitivanjapred disciplinskom je odmah priznao krivnju za provaljivanje u
računalne sustave, ali i istaknuo da su njegovi postupci rasvjetlili mnoge ozbiljne sigurnosne
propuste u sveučilišnom sustavu. Njegova avantura je imala plemenitu podlogu, branio se, i
bio je odmah spreman dobrovoljno ukloniti uočene propuste.
Također, Mark se usudio dometnuti da je sam zaustavio rad stranica kada je shvatio da
je počela epidemija. Nikada nije namjeravao pustiti Facemash na upotrebu cijelom kampusu,

nego se radilo o beta-testiranju koje je izmaklo kontroli. Akrobacija, a ne želja da se web
stranicama napravi kakvo zlo.

Istini za volju, najbolji argmenti u obrani po pitanju tog posla s Facemashem bili su

njegova društvena osakaćenost i zbunjenost reakcijama koje je izazvao. Okupljeni dekani
sjedili su i gledali kako je sav zajapuren glumatao i shvatili da nije loš dečko, nego samo nije
razmišljao kako razmišljaju drugi klinci. Nije mu sinulo da će se cure naljutiti jer ih dečki

Ben Mezrich: Slučajni milijarderi

33

rangiraju prema izgledu. A opet, kvragu, Mark je kao i Eduardo, kao i vjerojatno svaki drugi
student na svijetu, uspoređivao cure s grupe prema njihovoj privlačnosti. A tako je otkako
postoji institucija školstva. Eduardo je bio sasvim siguran da će jednog dana neki paleontolog
naći špiljske crteže procjenjivanja djevojaka iz vremena neandertalaca. Takvi popisi su
jednostavno dio ljudske prirode.
Onome tko je sa strane promatrao te probleme moglo je biti jasno da je Markov

problem bio to što nije mogao shvatiti da neće baš svima biti drago znati ono o čemu su on i
njemu slični šmokljanski prijatelji razgovarali nasamo. Predložiš li uspoređivanje cura s
domaćim životinjama, ljudi popizde.
U svakom slučaju, mnogo ljudi je popizdilo na Marka. Dekani su ipak bili
blagonakloni i odlučili su da ga neće zbog Facemasha izbaciti sa sveučilišta. Rekli su mu da
se kloni nevolja sljedeće dvije godine, inače... Nisu opće jasno objasnili kamo je vodilo ono
„inače“, ali u svakom slučaju Mark je oštro dobio po prstima.
Akademski status mu nije narušen tim slučajem. No njegova reputacija u kampusu nije
mogla proći tek tako. Ako je prije Facemasha imao problema sa ženama, nakon njega će mu
situacija biti nalik nemogućoj misiji.
S druge strane, ljudi su sada znali tko je Mark Zuckerberg. Za to se pobrionuo članak u
Crimsonu. List je čak popratio događanja oko Facemah debakla svojevrsnim epilogom u
uvodnom članku jednog broja i zaključio kako je broj posjeta na stranicu ukazao na potrebu
za servisom koji bi omogućio stvaranje zajednice za razmjenu slika, još nejasnog oblika, ali
možda ne s tako negativnim prizvukom. U svakom slučaju, Mark je podigao prašinu, a ni to

nije malo, zar ne?

Kad su se dvije brucošice odšetale iz kadra, Mark je posegnuo za svojim stražnjim

džepom, izvadio komad presavijenog papirića i okrenuo se Eduardu.
„Pokazat ću ti nešto. Što misliš o ovome?“
Dao mu je papirić, a Eduardo ga je rastvorio. Bio je to otisnut e-mail s Markovog

računala:

Hej, Mark, prijatelj mi je dao tvoj e-mail. Uglavnom, ja i moja ekipa trebamo

web programera koji radi php, sql, a poželjno bi bilo da ima temelje i jave. Već smo

daleko odmaknuli s izradom stranica i htjeli bismo da budeš dio programa za koji smo

sigurni da će uzburkati život na kampusu. Molim te, nazovi me na mob ili mi pošalji
mail da znam kad bismo mogli malo popričati na telefon i sresti se sa sadašnjim

programerom. To bi trebalo biti uistinu vrijedno iskustvo, i to pogotovo ako imaš
poduzetnog duha. Detaljnije kad se javiš. Pozdrav.

U potpisu e-maila je stajalo ime Divya Narenda, a mail je poslan i nekome tko se zvao

Tyler Winklevoss. Eduardo je dvaput pročitao poruku pažljivo je razmatrajući. Izgledalo je

kao da su to klinci koji rade na nekom tajnom web siteu i javili su se nakon što su vidjeli
Facemash i pročitali Crimson, u nadi da će im on pomoći napraviti što god to namjeravali.

Sigurno nisu znali Marka, nego su se odazvali njegovoj reputaciji, njegovoj iznenadnoj
ozloglašenosti.

„Poznaješ li ih?“ pitao je Mark.

„Divya mi nije poznat, ali znam tko su blizanci Winklevoss. Na četvrtoj su, mislim da

žive u Quadu. Veslaju.“

Mark je klimnuo glavom. Naravno da je i on znao blizance Winklevoss. Nije ih znao
osobno, podrazumijeva se, ali nije mogao ne primijetiti ih prije ili kasnije. Teško je ne

primijetiti identične blizance dvometraše. Ipak, ni Mark ni Eduardo nisu nikada progovorili ni
riječi s njima, a nije ni da su se kretali u istim krugovima. Tyler i Cameron su bili članovi

Porcelliana. Bavili su se sportom i družili se s takvima.

Ben Mezrich: Slučajni milijarderi

34

„Hoćeš li im se javiti?“

„Zašto ne?“
Eduardo je slegnuo ramenima. Pogledao je ponovno e-mail. Istini za volju, nije mu se
sve to sviđalo. Ni Winklevossi ni Divya nisu mu bili poznati, ali je znao Marka i nije mogao
zamisliti da bi se mogao slagati s takvim društvom. Trebala je posebna vrsta „razumijevanja“
da bi se s Markom moglo slagati na dulje staze, razumijevanja kakvo likovi poput blizanaca
Winklevoss nisu nalazili za likove poput Eduarda i Marka.

Naravno da je Eduardo napravio veliki pomak otkako se počeo kretati po Phoenixu i
raditi na svojoj inicijaciji. Za koji tjedan, bio je prilično siguran, to je trebalo biti gotovo, a on
postati punopravni član kluba. Ali golema je razlika između članstva u Porcellianu i u
Phoenixu. Smisao Phoenixa je bio naučiti kako se priča s curama, dobro se oblokati i, bude li
sreće, nešto poševiti. U Porcellianu su učili kako vladati svijetom.

„Jebo njih, ako mene pitaš“, uzvratio je Edurdo. „Ne trebaju ti.“
Mark je uzeo papir i vratio ga u džep, pa se posvetio vezicama i olabavio si cipele.

„Ne znam“, rekao je na način da je Eduardu bilo jasno kako je odluka već donesena.
Možda je nešto u Marku nalazilo druženje s ljudima poput blizanaca Winklevoss privlačnim,

a možda je i u tome vidio priliku za neku novu svinjarijicu poput Facemasha, nešto što bi
moglo biti zabavno.

Ili, Markovim uobičajenim riječima:

„Moglo bi biti zanimljivo.“

Ben Mezrich: Slučajni milijarderi

35

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->