P. 1
Ben Mezrich-Slucajni Milijarderi

Ben Mezrich-Slucajni Milijarderi

|Views: 19|Likes:
Published by lauferr

More info:

Published by: lauferr on Dec 29, 2011
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

12/29/2011

pdf

text

original

„Ma daj, Eduardo. Zar stvarno misliš da će od nas ovdje tražiti papire?“
Djevojka je kolutala očima, i to je samo pogoršavalo stvari. Eduardo ju je pogledao
ravno u oči, ali već se nastavila baviti popisom raspoloživih alkoholnih pića u svojim rukama,

kao što je i Mark radio. Možda je Kelly imala pravo i nitko tamo nije imao namjeru tražiti

iskaznice. No, stvar nije bila u tome. Eduarda je izluđivalo što niti ona niti Mark nisu ništa
doživljavali ozbiljno. Nije to počelo s restoranom, Mark se zajebavao i glupirao cijelim putem
do New Yorka praveći se da je sve samo velika šala. Što se Kelly tiče, njoj se to moglo i
oprostiti jer je jedini razlog njezine nazočnosti na večeri posjet rođacima u Queensu. Ali Mark
se tamo nalazio jer je navodno u New York došao poslom.
Iako su spavali kod prijatelja umjesto u hotelu, Eduardo se pobrinuo za sve troškove,

od putovanja i taksija do hrane i pića. Zapravo, to su plaćali s hrpice rezervirane za
Thefacebook, one brzo nestajuće siječanjske Eduardove tisuće dolara. Ta činjenica je
određivala putovanje kao poslovno i Mark se stoga trebao ponašati kako priliči trenutku.
No, njegovo ponašanje nije bilo nimalo nalik očekivanom. Eduardo je uspio
organizirati nekoliko susreta s mogućim oglašivačima, no niti jedan od susreta nije imao
blistav ishod, možda dijelom i zbog toga jer bi Mark obično jednu polovicu prespavao, a
drugu proveo sjedeći u tišini dok se Eduardo snalazio kako je znao i umio. Iako su svi bili
iskreno zadivljeni činjenicom da su dobivali nove korisnike tolikom brzinom i već ih imali,
prema zadnjem brojanju, više od sedamdeset pet tisuća, nitko nije imao volje dati spomena

vrijedan novac za oglašavanje. Jednostavno im je trebalo još vremena da se stvari slegnu, a

oglašavanje na internetu je i inače kockanje svoje vrste. Jednostavno je bilo teško
oglašivačima objasniti koliko je Facebook zapravo poseban. Nije ih impresionirala ni
činjenica da korisnici na Thefaceook stranicama ostaju dulje nego na gotovo bilo kojem
drugom siteu. Ono što je bilo još impresivnije, podatak da čak 67% onih koji isprobaju
Facebook postanu redoviti korisnici – oglašivači nisu uopće bili kadri pojmiti.
Stvari su ipak mogle biti makar malo bolje da je Mark te sastanke shvaćao ozbiljnije. I
na koncu konca, eto ih u jednom od hit restorana New Yorka, a on sjedi u svojoj idiotskoj

trenirci s kapuljačom i lupka natikačom o natikaču pod stolom. Olakotna mu je okolnost što u

„66“ nisu došli kako bi se sastali s potencijalnim kupcem oglasnog prostora na siteu, ali ipak

su tu bili poslom i Mark se trebao pripremiti za svoju ulogu. Najmanje što je mogao učiniti je

izgledati pristojno jer je na takvome mjestu stršao kao prase u Teheranu.
„66“ je sagrađen na prvom katu stare tkaonice u Tribeci i predstavljao je najnoviji
uspijeh Jeana Georgrsa, a vjerojatno i najljepši kineski restoran koji je Eduardo ikada vidio.
Elegantan, minimalistički i beskompromisno moderno uređen od četverometarskog staklenog
ulaza pa sve do golemog akvarija sa živim ribama koji je odjeljivao salu od otvorene kuhinje.
Pod je bio od bambusa, a pjeskareno staklo dijelilo je prostore za objedovanje. Jedan veći zid
od istoga takvog stakla zaklanjao je prostor za stolom za pedesetak osoba pa su se mogle
vidjeti samo sjene poslužitelja koji su obigravali oko stola. Kineske svilene zastave visjele su
sa stropa, ali ipak je sve djelovalo više fusion nego azijski, barem je Eduardo to tako

doživljavao. Kako im je gost kasnio, već su naručili nešto s jelovnika, aspik svinjetinu
garniranu šalotom i đumbirom, tartar od tunjevine, jastogova kliješta na pari s đumbirom i

vinom. I gusju jetru u pretjeranim okruglicama od škampa. Eduardova cura nije bila presretna
izborom jela i kratila je vrijeme do posluživanja domaćeg sladoleda u posudicama za dostavu
hrane. Doduše, da je uspjela uvjeriti nekog od konobara da im donese pića bez provjeravanja

njihove dobi, vjerojatno bi zaboravila na sladoled.

Ben Mezrich: Slučajni milijarderi

72

Iako nije bila baš takva da bi je čovjek htio ženiti, Kelly je bila visoka i zgodna, a

Eduardo ju je uspio zainteresirati i nakon epizode u toaletu. Mark je odavno izgubio njezinu
frendicu Alice, ali to mu nije bilo bitno. Niti Eduardu toga trenutka nije bilo posebno važno
što će biti sa Kelly. Imao je većih briga. Daleko više su ga zaokupljale misli o sastanku zbog
koga su uopće došli i čovjeku kojega su trebali upoznati.
Nije znao mnogo o Seanu Parkeru, ali mu se nije sviđalo ono malo što je o njemu

našao na internetu. Parker je bio divlja zvijer Silicijske doline, serijski poduzetnik koji je iz

dvije internetske tvrtke što ih je napravio izletio na prilično spektakularan način. Činio se kao

nekakav divljak, možda i mrvicu opasan. Nije mu bilo nimalo jasno zašto bi htio razgovarati s
njima, kao niti što je htio od njih, ali je bio prilično siguran da oni od Parkera ne trebaju ništa.
Kad smo već kod toga, Eduardo je spazio Parkera onog trenutka kada je prošao
pjeskarenu staklenu barijeru. I da ga nije vidio odmah, uočio bi ga sljedeće desetinke jer ga se

nije moglo ne primijetiti zbog stila kojim se pojavio na sceni. Odbijao se od zidova kao lik iz
crtanog filma – tasmanijska neman koja se kao uskovitlani tornado razletjela restoranom. Prvo
je dobacio haj domaćici istodobno grleći jednu od konobarica. Zatim je zastao pri jednom
stolu pozdravljajući čovjeka u odijelu i rukujući se s njim kao da se odavno znaju, dok je
drugom rukom razbarušio kosu njegovog klinca kao da su kućni prijatelji.

Isuse Kriste, pa kakav je to lik?

Prišao je njihovom stolu i nasmiješio im se. U osmijehu je bilo nečega lisičjeg.

„Sean Parker. Ti si vjerojatno Eduardo. I Kelly. Mark, naravno.“
Sean se prošetao na drugu stranu stola gledajući Marka – Eduardo je spazio, tada i na
tome mjestu, izraz Markovog lica, crvene obraze i sjaj u očima. Bio je to slučaj čiste
idolatrije. Iz Eduardova kuta gledanja bilo je očigledno da je Mark Seana Parkera smatrao
bogom.

Trebao je ranije zbrojiti dva i dva. Napster je bila hakerska bitka nad bitkama, njihov
ep, njihovo najšire bojno područje ikada. Nije bilo bitno niti to što su na kraju izgubili tu
bitku, odnosno rat, jer je to i dalje bio daleko najveći hakerski pothvat u povijesti. Sean Parker

je bio veteran, preživjeli borac koji je nakon toga osnovao i Plaxo i time si potvrdio
reputaciju. Eduardo se nije trebao truditi zapamtiti sve ono što mu je Google servirao o Seanu
jer je ovaj ionako odmah ispalio sve što je trebalo. Usput je sjeo kraj Kelly i naručio piće za
sve četvoro kod konobarice s kojom se prethodno sprijateljio.
Sean je mljeo priču za pričom. Razina energije koju je isijavao bila je nevjerojatna.
Krenuo je od Napstera i bitaka koje je vodio oko njega, pa prešao na Plaxo i još teže
makljaže koje je jedva preživio. Bio je potpuno otvoren u svakom pogledu. Život u Silicijskoj
dolini i u Los Angelesu, tulumi ovdje i ondje, prijatelji koji su postali milijarderi, prijatelji

koji još uvijek traže ono pravo. Svoj je svijet predstavio vrlo plastično i Eduardo je gledao
kako Mark sve upija. Izgledao je kao da će ustati, otrčati u zračnu luku i odletjeti u

Kaliforniju.

Kada je Sean konačno uspio ispričati sve svoje priče i stao, po Eduardovom mišljenju
nakratko, okrenuo je tok razgovora pitavši kakva su posljednja događanja s Thefacebooko.
Eduardo je počeo priču o prisutnosti na dvadeset devet sveučilišta, ali se Sean obrati
Marku pitanjem o strategijama kojima se koriste pri osvajanju novih sveučilišta.
Eduardo je sjedio, ponešto nadrkan, i gledao Marka kako sav važan objašnjava njihovu
strategiju na primjeru Baylora. To malo teksaško sveučilište ih je prvo odbilo obrazloženjem
da je razvilo svoju funkcionalnu društvenu mrežu. Umjesto izravnog sukoba s Baylorom,

napravili su popis svih sveučilišta u krugu od stotinu ili dvjesto kilometara i poosvajali ih
redom. Vrlo brzo su baylorska djeca praktički molila da ih se pusti na Thefacebook jer su
vidjela da su svi njihovi prijatelji već tamo. U roku od nekoliko dana Baylorova društvena

mreža je nestala u ropotarnici povijesti.

Ben Mezrich: Slučajni milijarderi

73

Izgledalo je da Seana ta priča prilično uzbuđuje. Dopunio ju je i citatom koji je

Stanford Daily objavio 5.3.: „Ne ide se na predavanja, zapostavlja se posao. Studenti provode
sate u potpunoj fascinaciji. Thefacebook.com ludilo je poharalo kampus.“ U roku od 24 sata

nakon objave tog članka 85% Stanforda je pristupilo Thefacebooku.
Doimalo se da je Marku strašno drago što je Sean Parker čitao o njemu. Seanu se pak
svidjelo što ima Marka za svojega istinskog obožavatelja. Odmah su se prepoznali, u to nije

bilo nikakve sumnje. Što se Eduarda tiče, nije njega Sean namjerno ignorirao. Poanta je bila u
tome da ga je Mark zanimao mnogo više. Možda je to bila posljedica činjenice da su obojica
bili spretni s računalima, iako Sean nije na Marka ostavio dojam geeka. Sigurno je to bio, ali
je pritom izgledao izrazito chic, kao da je zapravo glumio geeka u nekoj TV seriji. Nije bio u

pitanju samo način na koji se odijevao, niti ponašanje kao da je stalno na nekoj opakoj kemiji,
nego i način na koji se odnosio sa svima u prostoriji – bio je rođeni showman i to mu je išlo
strašno dobro.

Večera je prošla vrlo brzo, iako se Eduardu činilo kao vječnost te je umalo zapljeskao
kada je Kelly konačno dobila sladoled. Čim su se zdjelice ispraznice, Sean je zamolio da ga
ispričaju, pokupio račun i obećao Marku da će mu se javiti vrlo brzo. Vrtložni derviš23

je

napustio zgradu istom brzinom kojom se i pojavio.

►►►

Deset minuta kasnije Eduardo je stajao kraj Marka na cesti, pokušavajući rukom
dozvati taksi. Eduardova cura je otišla naći se sa Seanom i njegovom curom u neki bar u
blizini, gdje su se pak trebali naći s nekim zajedničkim poznanicima. Eduardo je namjeravao
pridružiti im se kasnije, ali morao je obaviti još nekoliko telefonskih razgovora. Želio je

organizirati još nekoliko sastanaka s oglašivačima. Nije želio odustati, bez obzira koliko su se

stvari usložnjavale. Ruke podignute u zraku, okrenuo se prema Marku, koji je još uvijek sjajio

od sreće. Parker je otišao, ali njegova je aura još lebdjela unaokolo.
„Taj bi Eskimu prodao led“, rekao je Eduardo u nadi da će skinuti čini s Marka. „Hoću
reći, jedan je od onih koji bi stalno nešto novo. On nama i nije potreban.“
Mark je slegnuo ramenima, ali nije ništa rekao. Eduardo se namrštio. Bilo mu je jasno

da uzalud priča. Marku se svidio Parker, obožavao ga je. To je bilo neizbježno.
Eduardo je nagađap da to nije previše važno, bar ne u ovom trenutku. Nije izgledalo
da bi ih Sean mogao obasuti novcem jer ga zapravo nije još ni imao, koliko je Eduardo mogao
pronjušiti. A TheFacebook je trebao upravo novac. Kako je posao rastao, trebalo je još
servera; zaključili su i da im je potrebno još programera i angažirali su ih. Zvali su ih
stažistima, ali i njih će prije ili kasnije trebati plaćati.
Zbog toga su razloga namjeravali sljedećeg dana otvoriti novi račun u banci i u projekt
uložiti još novca. Eduardo je pripremio deset tisuća dolara. Mark nije imao ništa svojeg novca
pa su se do daljnjega morali oslanjati na Eduardov.

Iako Parker i nije imao neku ozbiljniju lovu, sigurno je imao pristup ključnim izvorima
poduzetničkog rizičnog kapitala. No, ovaj put mu je bilo drago što je Mark toliko
nezainteresiran za novac; za nj je samo važno da sve bude zabavno i cool. Oglašavanje nije
bilo cool. Ni poduzetnički kapital nije bio cool,a pogotovo to nisu tipovi u odijelima i
kravatama. Ukratko, Eduardo se nije bojao da bi Mark u skorije vrijeme poželio potražiti
dokapitalizaciju kod takvih poduzetnika.

23

Turski mevlana – derviši (mavlavije, ili mevlevije, kako ih zovu u Bosni) pripadnici su islamskog sufističkog
reda posvećenog duhovnom životu. Poznati su i kao vrtložni/vrteći derviši zbog svojega plesa koji je dio obreda
sema. Prema nekim opisima, ples je katkad završavao ekstatičnim stanjem u kojima su se derviši mogli probadati
bez ikakva znaka boli i krvi. Danas je hipnotička vrtnja derviša kulturna atrakcija Turske.

Ben Mezrich: Slučajni milijarderi

74

Eduardo se, međutim, nije uspijevao othrvati misli koja mu se stalno vraćala. Problem
je bio što je Parker, unatoč tome što se kretao u poduzetničkom svijetu, bio sušti ideal cool
osobe u Markovim očima. Na kraju je suzbio tu misao i pohranio je u nekoj zabačenoj ostavi
mozga. Sve je bilo sjajno i nije trebao brinuti ni o čemu. Svi su obožavali Thefacebook.
Prije ili kasnije, mislio je, već će naći kako unovčiti tu prokletinju, i to bez pomoći
Seana Parkera. Eduardo je osjećao da Sean Parker jednostavno nije mogao biti jedini koji je
primijetio njihov maleni web site. Bilo je pitanje vremena kada će se otvoriti novčanici u
kojima ima nešto malo više no što je potrebno za večeru u šminkerskom newyorškom
restoranu.

Ben Mezrich: Slučajni milijarderi

75

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->