Šimo Ešić VEZENA TORBICA

MOJA KUĆA Moja kuća na dva sprata, a dva sprata k'o dva brata. Oba duga i široka, u svakoga po tri oka. Po tri oka i vratanca – baš su kao dva blizanca! Razlika je vrlo mala, u moj džep bi cijela stala: Prvi ima podrum – rov, drugi ima kapu – krov. Prvi tu, na zemlji, stoji – drugi zvijezde nebom broji! Tako živi moja kuća od svanuća do svanuća. TIKTALICA U mom satu zaključana

1

živi ptica Tiktalica. Tu tuguje svakog dana za slobodom drugih ptica. I tu ona vječno sanja oblakove bijele skute i vjetrova šaputanja niz seoske uske pute... Pa bi htjela Tiktalica da otvorim vrata sata, da je pustim, da odleti do nevida nepoznata!... I zato ona svakog minuta kljucne u vrata šezdeset puta... KAŽU MI DA SAM VELIKA Kaže čika-Mika: –Ti si već velika.
2

I više ne smiješ lutkice da šiješ! Al' ja šijem, čiko, kad ne vidi niko... Kaže mi i baka: – Mani se lutaka! Ja se krišom šuljam da ih malo ljuljam... LJUDI I PTICE Čim čovjek sebi napravi kuću, umoran, ali sretan do zvijezda, pod novim krovom skupe se ptice i počnu sebi svijati gnijezda. Sjate se vrapci, pa cijeli dan gnijezde jedan po jedan stan. Onda golubovi dođu, pa guču i časkom sebi naprave kuću. Pod strehom, zatim, brzo naraste gnijezdo za male, nemirne laste. Ima li dimnjak još iznad kuće – gospođa roda tu svije pruće.
3

I kuću onda svakoga jutra lepet krila i cvrkut budi, pa tako dugo i sretno žive pod istim krovom – ptice i ljudi. TAKO SMO RASLI Imao rudar u svom kućerku sedam sinova i jednu kćerku: sina Ivana, sina Živana, sina Marka, sina Žarka, sina Antu, sina Matu, sina Ivicu i lijepu kćerku Anđu. Kada je lijegao noću u krevet, s njime je išlo i briga devet: jedna za Ivana, jedna za Živana, jedna za Marka, jedna za Žarka, jedna za Antu, jedna za Matu, jedna za Ivicu i dvije za lijepu kćerku Anđu. Kad su se rezali komadi hljeba, uvijek se znalo koliko treba: jedan za Ivana, jedan za Živana, jedan za Marka, jedan za Žarka, jedan za Antu, jedan za Matu, jedan za Ivicu
4

i jedan za lijepu kćerku Anđu. Bili su jedno drugom do uha, kako od zime rudar da čuva sina Ivana, sina Živana, sina Marka, sina Žarka, sina Antu, sina Matu, sina Ivicu i lijepu kćerku Anđu? Kad jednom bratu postane kraći, kaput je taman ostaloj braći: od Ivana ostane Živanu, od Živana Marku, od Marka Žarku, od Žarka Anti, od Ante Mati, od Mate Ivici – šije se jedino kćerki Anđi. Dok su kaputi tako kraćali, svi su porasli i ojačali: i sin Ivan, i sin Živan, i sin Marko, i sin Žarko, i sin Anto, i sin Mato, i sin Ivica, i lijepa kćerka Anđa. Zatim se lijepe stvari događaju – rudaru sretnom se unuci rađaju od sina Ivana, od sina Živana, od sina Marka, od sina Žarka,
5

ali su meni jedino vrelo s kojeg se napajam životnim sokom – moje Breze. k'o cvjetni sad. kao ćilim. MOJE SU BREZE Breze su moje obično selo – jednim ih možeš uhvatiti okom. k'o lijepa čipka. možda. djeca Žarkova. Sad. kao najljepša stranica iz spomenara – moje su Breze. od sina Mate. djeca Markova. pa onda proljeća cvijećem šaraju 6 . djeca Matina. kada kakve izlete štimaju.od sina Ante. Breze su moje k'o ručni rad. Breze su moje ogromno platno na kome godišnja doba stvaraju: prvo ih jeseni boje u zlatno. djeca od Ivice i djeca od lijepe kćerke Anđe. Treba se. Sada ih ima kao u priči i svaki svakom pomalo liči: djeca Ivanova. od sina Ivice i lijepe kćerke Anđe. u svakoj zemlji rođake imaju. djeca Antina. držati toga – lijepo je svugdje imati svoga. djeca Živanova. vez ili šara.

I nastavljao bi da šuti. često su mu se smijali. to ja tek sada znam – stanica vrvi od ljudi. nikad se nije tužio. 7 . plati – pa ode. često znao da časti okrajcima od kolača. Ponekad neko i dođe na čašu boze il' vode. Bio je pogrbljen i nagluh. ne tako davno. slastičar Galib Hasani. noću je kolače mijesio.– moje Breze. uzme poneki kolač. pojede. Niko ga nije volio. a Galib uvijek sam. A on je. k'o gnijezdo laste toplo i meko. SLASTIČAR Na željezničkoj stanici u Bosanskoj Poljani. dječaci su mu praćkama i prozore čak razbijali. al' sve to shvatim onog trenutka kad odem nekud. Breze su moje poput bjelutka. živio. baš tu grupu dječaka – razbijača. odem daleko – od svojih Breza. a danju goste služio.

vagoni. s njima je jednom. ljudi i dani.A prolazili su vozovi. al' oni samo šute. želim pričati s nekim. dok smo šetali oko staničnog trijema. otiš'o Galib Hasani. Sve mi je manje jasno.. sporo mi teku minute. DJECA I TELEVIZOR U mojoj kući stalno isti me nervira prizor: tata novine gleda. Tek poslije. šta će takvima djeca – imaju televizore! 8 .. A ja bih htio bajku o vještici sa Griča. i onu o patuljku. ali ko da mi ih priča? Jednom ih lijepo pitam: "Što će šeširić žiru?" Oni smrsiše samo: "Pusti nas sada na miru!" Jednom hoću u šetnju. dok trpim slične prizore. boljelo nas je jako što ga tu više nema. zauvijek. a mama televizor.

tada potamni nebo i zamru pjesme ptica. vrtovi bili pusti. zelenoj travi. na mekoj. sa suncem i nebom što se plavi! Činilo nam se: ručamo usred proljeća. u njive. ni potok ne zna teći 9 . tužna il' brižna lica. Sunce se tada zbuni. Putovi bili blatnjavi.PROLJEĆE NA STOLU Jesen se bila uvukla u šume. Bila je nedjelja. Skupili smo se oko stola i čekali da mama suđe za ručak pomeće. u voćnjake i u ljude.. KAKO NASMIJATI MAMU Kada je mama ljuta. zaboravi da grije.. a zrak studen. Odjednom je u našu sobu ušlo – proljeće! Mama je unijela stolnjak sa stotinama cvjetova.

k'o što je tekao prije. LJUBAVNA PJESMA Kad god mi ljubavna pjesma u moje pero doleti. Odjednom nisu važne igračke. al' smješka se njegov šešir. 10 . što prije. ni škola nije bitna. kravata. Onda te samo jedna važna misao prati: kako da se. kišobran i kaput. Mama ništa ne govori. samo usne pući. jedva čeka putna torba da šmugne kroz vrata. i kola se obraduju – daljine ih mame. Raduje se njegov džemper. ni drugari. PUTOVANKA Ozbiljan je tata uvijek kad se sprema na put. opet nasmije mati. košulja. Poskakuju nestrpljivo i cipele – dame. ni druge velike stvari. ja i brat se radujemo kad se vrati kući.

i drugo se razboli. Takve ljubavi nije bilo u devet sela! I čim u svome peru osjetim ljubavne zvuke. supice i druga lijepa jela. Nerazdvojni su bili od prvog sunčevog zraka do mrklog mraka. Pitate ko – MOJ DJED I BAKA! PRED MOJOM KUĆOM Pred mojom kućom u bujnoj travi živjelo trideset hiljada mravi: mravi kovači. On joj je tepati znao. 11 . Ona je njemu spremala pite. kolače.. sjetim se kako su se držali za ruke i kako su bili skupa od jutra. kosu joj milovao i cvijeće brao. Čim nešto malo jedno od njih zaboli.ja se njih sjetim. pa do mraka..

mravi kosači. mravi kuriri. mravi berači. monteri montiraju. prosto da te uhvati muka. mravi pastiri. mravi pjevači. Mene je stalno boljela glava. Već ranim jutrom svira im budnica i onda počinje prava ludnica: kovači sijevaju. mravi vozači. i brojna njihova djeca. i brojna njihova djeca. kosači kose. svi krenu u kuću – u krađu šećera! Mravi kovači. mravi monteri. mravi perači. vozači šofiraju. pastiri se dovikuju. a djeca njihova brojna otvore polja bojna! I tako vazdan nesnosna buka. mravi kuriri. mravi perači. kad će večera. od njih se nije moglo da spava. perači peru. mravi berači. mravi pjevači. mravi nosači. mravi kosači. mravi pastiri. mravi vozači. nosači nose. 12 . Još pred mrak sami. mravi monteri. pjevači pjevaju. berači beru. kuriri ih nadvikuju.mravi nosači.

mravi nosači – kao hajkači. pomoć sam tražio od policije. CVJETKO Te večeri otac nas okupi oko sinije i.. mravi pjevači – pište li. a Zijad sutra iz grada dolazi po tele. – Uzeo sam kaparu. mravi kuriri – ko kompresori. kad oni počnu glasno hrkati! Mravi kovači – strašni hrkači. ništa pomoglo nije. žene i babe glasni i dosadni – kao žabe! Žalbe sam slao na razne strane: putaru Marku. žalio sam se i vodovodu da mravi iz kuće neće da odu. svi na spavanje. mravi berači – kao trubači. mravi pastiri – kao motori. mravi vozači – kao šoferi. šište..Na kuću krene najezda prava trideset hiljada gladnih mrava! Izdržim i to zavitlavanje. mravi perači – kao brusači. mravi monteri – kô transporteri. mravi kosači – šište li. zatim. pište. evo. šefu ciglane. Do podne ga moramo zaklati i 13 . al' ništa. I šta ću drugo. I taman pomislim – neće me brkati. reče da je prodao Cvjetka. na kraju velim – pokupim stvari i. a brojna djeca. krijući oči. selim!. krenemo.

– Znam – reče otac povukavši dugačak dim cigarete. – Ti znaš. ja ću časkom otrčati! – oduševljeno rekoh i pođoh. ali smo bespomoćno dočekali sutrašnji dan. imao golem razlog koji mi.. On se igrao s nama. limarski i ko zna kakav još zanat. Izrađivao je stolariju. kad bih mogao ovo parče tvog dvorišta prenijeti sebi u grad!. ali nas otac vrati u kućno dvorište. najčešće je vodio stručni dio tog mesarskog posla. govori! – Neka neko od nas otrči do Vite i neka mu kaže da Zijad iz grada nije ni došao i da se tele neće klati. Uvijek. Cvjetko nije bio obično tele. dali Zijadu zajedno sa stolom i zemljom oko nje. U pismu sam ti sve objasnio – reče otac kad počeše razgovor o Cvjetku. kad bi tu sjedao. Zijade – mirno ga pozdravi otac. tobože. Sjeli su zatim za sto pod lipom ispred kuće. – Dobro mi došao. Sad bismo je. Svakog časa bi trebao doći. Otac to ču. Prevrtali smo se i okretali. Trgnuše još po jednu.. Mi. nismo mogli dokučiti ni razumjeti. Taj mali nesporazum kod nas. a ni djeca mi ne bi oprostila. domaćine? Hoće li moći stati u moj prtljažnik? – upita Zijad tatu izlazeći iz auta. samo da nam ostavi Cvjetka. krenusmo za njima. probudi nadu da bi se Cvjetko mogao spasiti. a ujesen kad su se klale svinje. Kad je bio posebno dobre volje.. – Pametno! Evo. zanijeti igrom. Kao da nas bičem ošinu. I nami je bila draga lipa u dvorištu. ali ti moram reći da tele svojom rukom nisam mogao zaklati...! – blago nas poče tjerati od stola pod lipom.. ponavljao bi mom ocu: – Eh.srediti. Tu se Zijadu najviše sviđalo.. volio je da ga mazimo i bio poslušan kao kuče. pravio nove i popravljao stare cipele. pa se još više primakosmo stolu pod lipom. Nisam mogao. Tu se pokačismo na plot kao čavke sa 14 . pa pođoše ka štali. djece. ja se u taj posao ne razumijem – reče Zijad. – Cijenu si prihvatio. međutim. – Zato sam pozvao komšiju Vitu. Ali. – Koliko ti je tele. neveseli. Niz put je svjetlucalo na suncu sjajno sječivo Vitinog mesarskog noža. izgleda. Ivane. San dugo nije došao u naše postelje te noći. a?! Hajde. – Kakvu. Ni naše suze ga. razumio se u kovački. Otac je.. smišljajući kako da spasimo Cvjetka. odmakosmo.. Vito je bio majstor za sve. hajde. prisluškujete. već je bilo dockan. nisu smekšale. međutim. Prvi put se tatinom prijatelju Zijadu u našoj kući niko nije obradovao. – Šta je. djeca. – Imam ideju! – iznenada će polušapatom moja sestra. trgosmo se na ove hladne očeve riječi i počesmo ga uglas moliti da to ne čini. Pod lipom ne sjedješe dugo. Jer. djeca.. Mi se. naučio nam je jesti iz ruke. nije branio čak ni da ga jašemo. Kao da je razumio sve što mu se kaže. – Vitu?! – izletje nekom od nas uzdah razočarenja.

april ide. kao da se bode s njom. APRIL IDE Ustaj. ali se to Cvjetku svidje. onjuši Vitinu ruku u kojoj se caklilo oštro sječivo. zarismo glave između parmaka. Čuli smo kako odvezuje Cvjetkov lanac i kako tapše Milavu. Iznad njih. Ona. primače se. Ivane! Ja ovoga ne mogu zaklati – čusmo zatim Vitu i vidjesmo gdje kleči pred teletom i upire čelom u Cvjetkovo čelo. u toj čudesnoj igri. stigoše pod krušku. oba mu se krila vide: jedno krilo prezeleno. U nama bolno odjeknu otegnuti kravlji muk. Cvjetko je nekoliko koraka išao poslušno. drhtao je dugački mesarski nož. a vidik nam se zamagli i razli. zaboden u kruškovo stablo. ustaj.. Kroz njih smo gledali kako Vito prihvaća Cvjetkov ular iz tatine ruke i kako ga vodi pod krušku.zebnjom očekujući šta će se dogoditi. I tako korak po korak. Cvjetko isteže vrat. Mi pokrismo oči rukama i čusmo tup udarac noža – u drvo! – Ne mogu. a onda naglo trže ruku i zamahnu. Vito premjesti nož iz lijeve u desnu ruku i poče se namještati kako bi mu bilo zgodnije. kao da je odjednom shvatio da ga ovi ljudi nisu poveli u šetnju i svojim krupnim pametnim očima pogleda Vitu. pa poče blago čelom udarati u Vitinu ruku. kao što to čini pas kad se umiljava gospodaru. Vito iznenađen zastade. Da ga umiri. muknu tri puta. APRIL IDE. Suze više nismo ni mogli zaustaviti. drugo krilo prešareno! 15 . U štalu je ušao samo otac. Tu se Cvjetko umiri. a onda veselo poče mahati repom i poskakivati oko Vite. i liznu je nekoliko puta.. Vito ga poče milovati po vratu i po tjemenu. kao da sluti nesreću.

. leti.. ŠTA SVE LETI? – De razmisli... od travčice do cvjetića!.. da sa neba skineš dûgu i zamijeniš srećom tugu! Ustaj. Leti skupa s leptirima – na hiljade sad ih ima! Drugi put se predaj sjeti – sada samo leti. leti. leti!. A ako ti fale krila – posudi ih od aprila!.Ustaj.. ustaj. ptica! 16 .. šta sve leti? – Leti. kao što i april leti: od šumice do vrtića. pa se sjeti: šta sve leti. april zove da u igre pođeš nove. pa poleti. ustaj..

. kad u žicu. brze i smione. zarobimo čilu pticu. kada u džak od dva metra uhvatimo krila vjetra. de se sjeti: 17 .. pokvarimo avione.– Kad u kavez. avion! – Kad u kavez. de se sjeti šta će onda sve da leti? – Onda leti.. leti. ljutu žicu.. zarobimo čilu pticu. pokvarimo avione. zatvorimo čilu pticu. de se sjeti: šta će onda sve da leti? – Onda leti. kada u džak od dva metra uhvatimo krila vjetra. leptir! – Kad u kavez. ljutu žicu. kad na cvijetu pokraj vira klonu krila tog leptira. de se sjeti. leti. zarobimo čilu pticu.. ljutu žicu. de se sjeti: šta će onda sve da leti? – Onda leti. kada. kada u džak od dva metra uhvatimo krila vjetra. de se sjeti. i kad. de se sjeti. brze i smione. de se sjeti. vjetar ! – Kad u kavez..

... OGRLICA U vrtu je jedna lala jutros čudno zasijala. kao da je 18 . onda leti. zmaj! – Kad u kavez. pokvarimo avione. Onda leti ova pjesma iz mog kraja u tvoj kraj. zarobimo čilu pticu. de se sjeti – šta će onda sve da leti?! – Onda leti.. pa na zemlju padne zmaj. a u pjesmi leti pozdrav u zavičaj. kada. kada u džak od dva metra uhvatimo krila vjetra. Zaiskri joj ispod vrata.. leti. brze i smione. kad na cvijetu pokraj vira klonu krila tog leptira i kad igri dođe kraj. ljutu žicu..šta će onda sve da leti? – Onda leti. a u pjesmi. de se sjeti.

hajde. trebali bi i pojesti što. pa se na njih pohvatale (dok je Mjesec pleo kose) sitne kapi bistre rose. – Čekaj malo. POZIV NA RUČAK Ispod trešnje. draga bako. čudno lijepa ogrlica– lala planu k'o žar-ptica! A otkud joj o g r l i c a? To je jedna paučića obmotala oko lale dvije niti tanke. unučici.. makar pet minuta! – ponoviše uglas mravi nekoliko puta. Dosta igre.. male. što miriše po cvijetu i medu. 19 . mravića je baka zvala mraviće da jedu: – Hajde.sva od zlata. pripremljen je sto.

– Brže. zavrti listić na jednoj šljivi. počastiću crva! A mravčići ispod bulki i ljutića žutih: – Evo. brže. namigne veselo horu cvrčaka. RADNI DAN JEDNOG VJETRA Vjetar se često probudi rano. umije lice i – šta će prvo? – buditi ptice! Zatim sa lišća izbriše rosu. 20 . pa brzo skoči. dok je još uvijek nebo zvjezdano. već trčimo! Što se odmah ljutiš?!. čvrkne klobučak jednoj gljivici i otme balon malom Ivici. pa se razleti po sjenokosu: ukrade prašnik od snenog maka.. neka znate. nestašno kucne bubanj od žira. prodrma krevet jednog pauka. Nećete li.. evo. probudi leptira na jednoj njivi. supa čeka i stotinjak mrva. povuče za nos strašnog bauka.

. Pred samo veče umoran žmirne na kraju neke šumice mirne. tad Mjesec išeta iz svoga stana 21 . PROLJEĆE UZ RIJEKU Ujutro s prvim sunčevim zracima bude se ptice po vrbacima goneći pjesmama tragove sna. A onda dan se razvašari. Sunce raskošno počne da žari – čini se: s neba žut potok teče. gdje vazdan puše.. mrmorom zvonkim razbude rijeku i malog raka sa njenog dna.a zatim pije vode iz vira. pa zatim brezi zamrsi kose. virovi riječni postaju čigre – sve dok ne padne veče... onda ga primi u krošnju kruška... Na kraju jutra svojim nemirom takne oblačak što juri svemirom... Kad veče igru otme od dana.. Ribice počnu čudesne igre. Iz šumskog stana istjera ose. pirka i šuška. legne i sanja do samog jutra kako će opet trčati sutra. Zatim brzaci življe poteku..

Dok Mjesec u rijeci ogleda lice. k'o sreća. Zasja kao što radost sija u dječijem oku. vrati ljepotu nebu i bistri tok potoku.... zekama. ljubičici. cvijeću. zaćute ptice i sve se preda snu. pa se vozucka u zlatnoj kočiji od jedne do druge nebeske stanice. A onda sunce virnu kroz oblak iznad luga.. onda se negdje izgubi i ne vrati se više. Ali potraja kratko na nebu poslije kiše... prije sunca i prije zore. DÛGA Nebo mutno i sjetno kao mog oka zjena. Vrati nadu u sreću leptiru. okači radost na sve prozore. stanu brzaci. a vjeru u život i pjesmu – cvrčku. na nebu procva dûga. ŠUMAR Njega slavuj cvrkutom budi. pa mu tiho. U šumi svi ga znaju po redu: drag je potoku..u pratnji prekrasne zvijezde Danice. meni i ptici. nenadano. 22 . A za to vrijeme vjetrić nad rijekom miluje vrbu ručicom mekom i drijema račić na rječnom dnu. kradom od ljudi.. satima kišu lije na sela tiha i snena.

O LIPI Još nije s time načisto svijet – da lije lipa drvo il' cvijet. šta rade laste. koliko koja grana naraste. Tada joj krošnja postane medna poslastičarnica osa i pčela i prava košnica koja miriše u deset šuma i devet sela! A onda prođu vrućine ljetne i jesen lipi u krošnju du'ne. pa zato osjeti kad list propupa i kad na hrastu iznikne žir. Jezdi šumom gord i zanesen. radosna srca i vedra lica. ali čim proljeće pred ljetom padne. Tada je lipa ponovo drvo – 23 .Njemu srne iz ruku jedu i ptice mu na pušku slijeću! Sav je zelen dok šumom stupa i srce mu je zeleni vir. kao maslačci počnu da krune. izgleda prvo kao i svako normalno drvo. ona s proljeća.. kud leti leptir. sva se u cvijet i miris dadne. On tačno zna gdje jelen šeće. on zna kako diše drveće.. zato u glasu kući donese šumor lišća i cvrkut ptica. Jer. pa joj se lišće i grane cvjetne.

k'o da ih čitam na njenom lišću. Odmah me sjećanja skole i stišću.. da lije lipa drvo il' cvijet.. kako su cvjetovi znali da traju po cijelu zimu u toplom čaju. 24 . kako se ni do noćnih svjetlucaljki nismo razdvajali od njenih pucaljki. Šta ne bih dao kad bi se čule one note iz stare frule. O ZOVI U moje djetinjstvo uvijek me zove. Sjetim se kako me u srce dirala jedna stara zovina svirala.. Zbog toga ostaje tajna za svijet. kakvu ne bih cijenu platio kad bih se. gdje god ga sretnem – stabalce zove. načas. al' sanja kada će ponovo granuti sunce i doći bajno doba cvjetanja..cijele se zime mrzne.

. kao da čara pod korom neko. provodi vrijeme u šaputanju. noću i danju. vrijedno k'o zjena oka. životno.. stoji k'o suncem sva obasjana. koliko danas dao bih sjaja za onu šolju zovinog čaja?!. Ima nešto u njenoj srži. kao da u njoj voda žubori najtajanstvenijeg gorskog potoka. Ima nešto u njenoj kori. Zbog toga breza i tmurnog dana. gdje god ga sretnem. stabalce zove. nekakva sila i snaga neka.. kao da neko tajni vez veze. U moje djetinjstvo uvijek me zove.pucaljki vratio. nešto što je vječito drži 25 .. toplo i meko. nešto skriveno. Ovo malecko i krhko drvce lako čovjeku sraste za srce. O BREZI Ima nešto u kori breze. Zbog toga breza.

Onda me.. Zato joj grane ka suncu hrle – jednom će stići da ga obgrle!.. – Ima ih dosta! – i. lišće joj sletje i po vrtu se rasu. opet na prozoru sretne: – DOBAR DAN! – stidljivo reče i strese pregršt trešanja u moje krilo. opet. Jednu večer mi. – Stari se. kucnu tiho u stakla: – DOBRA VEČER! – na pozdrav mi šušteći mahnuše njene grane. zaista.. A jedne noći opet se javi s prizvukom tuge u glasu: 26 .. – Vrijeme je da ti mirišem zajedno s jorgovanom. I mirisale su dugo njene latice cvjetne.. zbilja... I... a ona nije makla. Bježi mi lišće na sve četiri strane.kao što nada drži čovjeka. Vrijeme je i dalje išlo. jednog dana. i za komšiluk je bilo. TREŠNJA – DOBRO JUTRO! – kucne mi u prozor trešnja tek rascvjetanom granom..

One... Nešto mi je kraj srca hladno. nego raširi njedra ne bi li se u njih s k o t r 27 . jedne noći je pala... BEHARLI KOŠULJA Velika trešnja kraj moje kuće raskopča svakog proljeća svoju cvjetnu košulju i zagolica mirisom još pospane pčele u košnicama.. čini se – neće proć'... LAKU NOĆ. trešnja ne zakopča svoju beharli košulju.. kao opčinjene. polete u njenu krošnju i zuje povazdan kao da zlatne sunčeve niti upredaju u sitno grumenje budućeg voska.. Al' je kraj njenog panja mladica isklijala. Kad sunce zađe i pčele odlete u svoja medena gnijezda. LAKU NOĆ.– LAKU NOĆ!. Ko zna da li će cvjetovi moji ikada više doć'.. Nije se javljala više.

A krave daju mlijeko. od mlijeka djeca rastu. došla nekakva sprava. plačući uzdiše trava. zaista divno. striže. Bilo bi divno da sam na nekoj livadi rasla..lj a l a i neka zvijezda... I kosom kad bi me kosili." I plače trava. Ovako – moram da plačem. suza joj suzu stiže. "Nije mi što me kosi". skupili bi me u plast.. PLAČE U PARKU TRAVA Plače u parku trava.. Bilo bi. ni vo. pa striže li je. već što me neće jesti ni konj. da sam u nekom plastu. i plače. strpat će me u smeće. 28 . jer nema gore sreće: čim me pokosi sprava. ni krava.. pa bi me cijele zime krave jele u slast. čupkala bi me ovca i krava bi me pasla.

nećeš umrijeti! – reče joj sunčev zračak. Zračak zatim načini čarobni pokret. puklo joj zeleno srce – miriše pola grada. ipak. – Koliko je tu boja! – uzdahnula je očarana pahuljica. međutim. oni su joj cijele zime divno govorili o suncu. nego nagraditi. pa je zaželjela sačekati i vidjeti tog princa kome su se list i žir divili i radovali. malo kasnije. kad kroz granje zablista sunce i natjera ih u bijeg. Zato se. VEZENA TORBICA VEZENA TORBICA Prisvojila je sve boje jeseni. kojoj se. sve boje kanarinca 29 . Dolazilo je sunce i prijetilo da će je svu istopiti. Ona se tokom zime sprijateljila sa suhim listom i hrastovim žirom i nije ih željela ostaviti. – Izlazi odatle! – vikala je Zima. Pahuljica je. Zima taman zamahnu rukom da naredi Sjevercu kako će kazniti malu neposlušljivicu. ili ću narediti ljutitom Sjevercu da te potpuno zaledi! Ali pahuljica nije htjela izaći. dotače pahuljicu i pretvori je u nježni zvonasti cvijet. – Ti si mi se u ovoj šumi prva obradovala i zato te neću istopiti. kome su godile pohvale. kad je Zima počela skupljati posljednje snježne krpice.. Osim toga. – Izlazi. plašljivo provirila ispod lista. nije odlazilo. ogrnula se mrazevima. – Ne žalim se istopiti. nije uspjela sakriti. KAKO JE PROCVJETALA PRVA VISIBABA Zima više nije mogla ostati. brzo sakrila pod suhi list s kojim se sprijateljila. uzjahala pomamnog Sjeverca i pošla u hladnije krajeve. Zato je pokupila krpice preostalog snijega.. Od tada sitni bijeli cvjetovi na kraju svake zime dočekuju sunce i prvi ga pozdravljaju. Pred njenim očima se u jednoj kapljici divno presijavao sunčev zračak.u sjenci visokih zgrada. kad sam vidjela takvu ljepotu! – Ne. Jednoj pahuljici se.

30 . a o bedru mač se sja. išao. djetlića i pjetlića. sve boje livade u cvijetu – pa je postala najšarenija na svijetu!. sto koraka otišao.. pa je stao. Nije znao pužić Tošo – kud je poš'o! MUSKETAR Odlučio mišji car da postane musketar. HA-HA-HA: KO JE KAO ŠTO SAM JA! Uniforma tu je sva... pa k'o kakav fićfirić nakrivio šeširić.. PUŽIĆ TOŠO Riješio je pužić Tošo da sa mora. HI-HI-HI.i sunca. stigne pješke čak do Češke! Pošao je na put dug i išao. preko gora. išao. i išao.

ČOVJEK I KRAVA Č o vj e k: – Zdravo. gospođo kravo! Reci. što te pojimo Savom. HA-HA-HA. ETO. šampitom ili baklavom? K r a v a: – Jeste..Kad me vide. meni je pravo što me hranite travom.. ali mi nije pravo što me nazvaste – kravom! 31 . pa ga samo šapom čvrknu – i caru se odmah smrknu. što me pojite Savom. HI-HI-HI..... je li ti pravo što te hranimo travom.. TO JE PRIČA SVA!. što me ne častite kavom. sve će mačke da pobjegnu naglavačke! HI-HI-HI. što te ne častimo kavom. šampitom ili baklavom. NIKO NIJE KAO JA! Gledao ga mačor stari kroz velike naočari. HA-HA-HA..

evo kiše! Oblaci je izručiše.. loše nam se svima piše! Bježi. Sunca je više poslije kiše. neka kiše. kapute promočiše! Bježi.. košulje nam smočiše. Pjesnik: – Evo kiše. neka kiše! Lakše se diše poslije kiše. sve pčelice poplašiše. eto kiše! Svakog trena pada više.PJESNIK I MIŠ Pjesnik: – Eto kiše. na glavu nam skočiše. 32 . miše! Miš: – Neka kiše.. evo kiše! Kapljice nas poškropiše. miše! Miš: – Neka kiše. Sve miriše poslije kiše. Pjesnik: – Evo kiše. neka kiše. miše! Miš: – Neka kiše.. sve jarkove popuniše. sve cvjetove poplaviše! Bježi.

promočiše. u koju mačka ne može ući. miše! Miš: – Pjesniče. 33 . evo kiše! Mlazevi se na nas sliše.Pjesnik: – Evo kiše. problijedio je kao kreč i nije rekao nijednu riječ). gdje god se piše makar o jednom jedinom mišu. NIJE REKAO. poplaviše. ali u drugoj kući od šunke. potopiše. ozidanoj od čistog sira. živio sretno miš zvani Ćira. ALI JE KASNIJE ZAPISAO: U jednoj prelijepoj malenoj kući. nije nikakva znaka davao. brate. dosta je više! Gdje god se govori. smještenoj negdje iza ormara. Sada u većoj kući. Ne morate mi vjerovati ni trunke. od sira. to je sramota šta pisci rade od mog života! To nema smisla. smislite uvijek mačku il' kišu! Zar ne bi mogla ta vaša lira smisliti kakav komadić sira?! I zar nemate srca ni trunke – opjevajte me uz komad šunke! Pjesnik: (koji se zvao Pavao. stanovala je mišica Mara. poplašiše! Bježi.

na ekskurziji đačkoj! To vam je. i to joj je u službi. Šickom i Necom – njihovom lijepom djecom. 38 pitanja da postavi. onda. A na kakvoj je tek muci dugačkoj na nekom putovanju.. Grickom. ona mora vidjeti ima li dovoljno soba.pokrivenoj šunkom k'o slamom. 38 puta da trpi roditelje na roditeljskom sastanku. nezgodno skroz: 38 đaka mora da smjesti u voz. svakog jutra treba reći "dobro jutro" za 38 djevojčica i dječaka. 38 puta mora viknuti: "Pozor! Ne trčite po vozu. stvarno. 38 lijepih ocjena da im upiše! 38 puta. ponekad mora da uputi primjedbi ili tužbi. A tek na svakom času – to su podvizi pravi: 38-oro djece pomilovati po glavi. 38 puta greške da popravi. 38 đaka u jedan hor da grupiše. i da im sluša želje. 38 briga da se svi lijepo provedu. 38 puta provjeriti da li je sve u redu. ne naginjite se kroz prozor!" A kada dođu u hotel. Kada odlaze kući. UČITELJICA Nije lako biti učiteljica 38 đaka.. mora da ima strpljenja 38 puta kazati "do viđenja". tamo u neko doba. stanuje sretni tata – Ćira sa još sretnijom Maricom – mamom i sa najsretnijim: Grišom i Mišom. nastanu brige 34 . kad se smjeste. i.

Uzela ga je. Nije lako biti učiteljica 38 đaka. šta ti piše? 35 . 38 puta pusu im mora dati. – Kakvu to tajnu imaš? – šapatom je upita Marica. zatim se zarumenjela i stavila ga u džep od kecelje. obveza se dalje jedna za drugom ređa: svakome koji liježe mora češkati leđa. Na prvom odmoru svi su već znali da Gordana ima tajnu. pod klupom pronašla papirić. – Šta ti je to? – tiho je upita drugarica iz klupe. – Ko ti je poslao pismo? – tiho je upita Anica. pa. ako joj se posreći. 38 uspavanki mora da im otpjeva! I tek kad i posljednji zaspi. – Goran! – šapnu joj Gordana na uho da niko ne čuje. Zatim je počeo drugi čas. To je moja tajna. 38 puta mora im mazati kriške. – Od koga? – Ne mogu ti reći. odmotala. 38 kreveta mora da im namjesti. odjednom mora čuti 38 zahtjeva.mnoge: 38 đaka ima po dvije noge. i ona može malo odahnuti i leći. – A šta piše. 38 puta da ih vodi da piške. 38 nemirnih u njih lijepo da smjesti. a ja joj – skidam kapu! TAJNA Gordana je na prvom času. zato molim pljesak za vašu učiteljicu. valja im noge oprati i pidžame im obući. Na drugom odmoru svi su već znali da je Gordana dobila pismo. – Našla sam pod klupom pismo. nije lako voditi toliku klapu. pošto njeni đaci nisu u svojoj kući. To je moja tajna. 38 puta zube im mora prati. – Ne mogu ti reći.

Meni možeš reći šta ti to Goran piše.. Ne mogu vam reći. moraš znati zašto tata nije – mati. zbog čega je magla – siva. jer je već zvonilo za treći čas. – Tajne se ne govore. To je moja tajna. A šta joj je to Gordana šaputala? E. zašto rastu brci tati. To je ostala – t a j n a. ŠTA SVE UJAK TREBA ZNATI ŠTA SVE UJAK TREBA ZNATI Nisam htio. Kad su se oni razišli.. A šta znači ujak biti. – Pa. To je moja tajna. pa čak i Ranko i Slaviša. su. su.. I Nevenka.. kao što se samo tajne šapuću: – Su. Tiho. – reče Gordana i sjede na svoje mjesto. šta ću kriti – al' moradoh ujak biti. – Ne mogu ti reći – reče Gordana. što na krušci nema – šljiva?! Ujak mora da se sjeti: zašto i slon ne poleti. ali je Gordana samo odmahivala glavom: – Ne trudite se uzalud. Na tom času se mnogo šuštalo i šaputalo. šapni mi onda! – nasmija se Mirsada. one se šapuću na uho. da niko ne čuje. reći ću ti da znaš i ti: Kad si ujak. 36 . i Slavica.– Ne mogu ti reći. Svi su Gordanu salijetali da im to kaže. a na sljedećem odmoru svi su već znali da je Gordana dobila pismo od Gorana. I Gordana je počela da šapuće.. to vam ni ja ne znam reći.. Ali niko nije znao pravu tajnu – šta u pismu piše. Gordani je prišla Mirsada. povukla je ustranu i rekla: – Ja sam ti najbolja prijateljica u razredu. i Nihada.

zvali su je PITALICA. mora biti akrobata i vještine znati mnoge: hodanje na četir' noge. a sve to je izgledalo posve čudno – evo kako: PITALICA – pitala. Prva od njih čudna bješe. i druga je bila čudna... Počele su da se traže niti brzo. a zvala se SKITALICA. takoreći. da mjauče i da njače. ako moraš biti – stric!. kolut. SKITALICA – skitala: 37 . premet. stoj na glavi (i u sobi i na travi) mora dobro i da skače. nerazdvojne. sve ćeš ovo znati i ti! Potpuno je isti vic. i – da priča lijepe priče! Kad moradneš ujak biti. PITALICA I SKITALICA Dvije dobre drugarice.zbog čega je šišmiš slijep. nit' polako. da rže i kukuriče. šta će konju – konjski rep?! Ujak mora sve da shvata. izgubile jedna drugu kad su htjele Bosnu preći.

dok je prva pitala kud je druga skitala. Očekujem od vas vijesti: DA LI ĆE SE NEKAD SRESTI? MANJAK Od danas je u ustima Vanje jedan stanovnik – manje! VIŠAK Od juče je u ustima Miše jedan stanovnik– više! HAJDEMO PRAVITI SMIJEH – Hajde smijeh da pravimo! – Kako se smijeh pravi? 38 .. druga je već skitala kud je prva pitala!..

.. onda je nešto drukčiji plan: stavi se soli kilogram sav. to je lako... onda je ovakav red: stavi se najprije mlijeko kravlje.. ono je mislim. – Nećemo ni takav! Hoćemo smijeh vedar i zdrav i sladak. al' smijeh u njima spava.. a može se spremiti i u tavi. može se naći u travi. stavi se najprije kupus kiseli. – . – Uh.– Najčešće se rađa u glavi. – Ovdje je beton.. čuli smo da ti je mlijeko zdravo. priđemo kravi: "Izvini. nećemo taj! – Ako hoćemo da je slan. – Ima dosta glava.ali imamo veliku tavu. 39 . nemamo travu. draga gospođo kravo.. dobro za zdravlje. sladak k'o med! – E. – Divno! Tavu ćemo da stavimo i u njoj smijeh da spravimo! – A od čega se smijeh pravi? – Ako se kiselkast smijeh želi. – A otkud nam mlijeko? – Pa. sladak.

. koji je pričao nečiji stric. – Što se dalje stavlja? – Dalje se stavlja i jedan vic.. baš ti hvala!" – A ako nemamo trske? – Ako nam nije pri ruci trska ili neka šećerna repa.bi li nam ga malčice dala? Može?! E. pa malo igre. neka nam ne bude mrsko. bi li nam dala malo svoga slatkog kristala?! E. trščice. onda može i kocka šećera ili bombon iz tvoga džepa. poneka dosjetka dvorskih budala. desetak šala. pronaći kravu stvar nije laka. – A može li mlijeko iz tetrapaka? – Može! – A zatim? – Zatim. ali otkud nam krava? – Zbilja. – A kad je gotov smijeh? 40 . stanimo i pred šećernom trskom: "Trsko. zar ne?! – Da. baš ti hvala!" Pomuzemo i gotovo! Lako. onda se sve to u tavi drži i jednom šaljivom pjesmom zaprži.

bilo bi lijepo biti – jablan viti. – Jeste. pa te kod nožnih prstiju poprijeko prestruže?! – Zato bih ja radije bila ptica čila. da nije pile! A šta ćeš kad dođe pila. na kraj sela.– Saspemo ga u mijeh. Imala bih krila. visoki zeleni druže. 41 . imaš kapu od oblaka. miluje te sunca zraka.. – Jeste. pušaka i zločestih dječaka. nebo nada mnom kao svila. sokovi kroz stablo mile.. – Mogu l' i ja? – Možeš i ti. Navrh brda kao strijela. cvrkutala bih od jutra do mraka.. da nema kobaca i svraka. Nazdravlje! ŠTA BI BILO LIJEPO BITI – Hajde da se igramo "Šta bi bilo lijepo biti".. kraj uha ti vjetar šuška. neka iz mijeha pije. da nema praćki. pa kome god se smije... pored rijeke. – Pa.

Budimo zato sretni što smo obična – djeca! 42 .. al' stare krave mesari kolju.. – Kako hoćeš. – Ja bih radije bila riba u rijeci. pobjegneš njima. ne bi stigao daleko: promaše lovci. svima je teško od jablana do zeca. ako si zeko?! A. pa reci.– Pa šta bi ti radije bila.. ha.... pa zagađivanje rijeka. – Ja imam želju bolju: biti zečić u polju. ha!. – Vidite. Šta će ti dunje. Nema tu lijeka. – Ja bih zato volio biti obična krava! Bar bih vam davao mlijeka. – Riba u rijeci.... Zecu uopšte veselo nije... na tvoju volju... stignu te vuci. – Ha.. zgrabe te lije.. hajde smisli.. ludice?! A ribari. a udice?! Pa razni krivolovci. a mreže. Brz da budem poput munje kad kradem komšijske dunje. osim toga.

Hajde da se igramo neke druge igre.Hajdemo se igrati neke druge igre. PREVRNUO SE SVIJET NAOPAČKE Prevrnuo se svijet naopačke: zemlja je gore. Počnu. onda.. zaokruže 43 .. i taj je put. čak se i zemlja STVARNO okreće – kad malo duže dubiš na glavi! OKRUGLA PRIČA Kružio jedan okruženi krug oko jednog okruglog kruga. ta dva okružena kruga da kruže oko onog okruglog kruga i. krošnjama nadolje vise topole! Točkovi kola idu al' strijepe da se od puta ne odlijepe... poleđuške hodaju mravi. a nebo dolje! S nogama uvis šetaju mačke. pogodili ste – izokrenut! Naglavačke cvjeta i cvijeće. dabome. pa tako kružeći zaokružio još jedan okrugao krug. jer. tako kružeći.

I svi su mogli daleko i dugo letjeti. možda. Davor mu je dva puta nudio svog zmaja. Kupit će tebi baka drugog zmaja – brižno ga tješila baba. Ustao je i otišao negdje iza kuće. okružuju i zaokružuju okrugle krugove oko onog okruglog kruga. zbilja. kad nije mogao poletjeti! Ivan se dugo uzalud trudio i naposljetku rasplakao i rastužio više nego kad ga uopšte nije imao. tako kružeći. sve nije zavrtjelo u glavi. negdje nije ispao koji dio? – pitala je Ivanova mama. Zbog toga niko nije bio sretniji od Ivana kad mu je tetka iz Beča donijela pravog pravcatog zmaja! Bio je veći i šareniji od svih koje su imali dječaci iz susjedstva. pa je povazdan pogledom tužno pratio zmajeve većih dječaka. – Da mu. ali.. od silnog kruženja. ne može letjeti – rekao je Ivanov tata. u sredini okruženih krugova – sve dok im se. nakon što je i on isprobao igračku.. – Šta bi mu moglo biti? – pitala se u čudu Ivanova tetka. Doduše. Bili su otprilike isti. Samo Ivan nije znao sam napraviti takvu igračku. Samo Ivanov djed ništa nije rekao.još dva okrugla kruga! I onda sva četiri okružena kruga počnu ukrug da kruže oko onog okruglog kruga – i zaokruže još četiri okrugla kruga! Pa onda tih osam okruženih krugova počnu da kruže oko onog okruglog kruga i. zaokruže – još okruglo osam okruglih krugova! I onda tih šesnaest okruženih krugova počnu da kruže. ali su krila kod svakoga bila drugačije išarana. ali je za to tražio četiri klikera i lopticu za tenis. Ali šta to vrijedi. – Nemoj mi plakati. Ubrzo se vratio 44 . DOSJETLJIVI DJED Svi dječaci su tog ljeta imali po jednog šarenog zmaja. – Ne znam u čemu je kvar.

IDE JESEN..noseći u ruci Gaćana – svog najdražeg goluba.. IDE ZIMA. – Leti. Ohladi sunce i skrati dane. – zadovoljno se smješkao i dosjetljivi djed. A zatim žmirka kroz tužne krošnje. svakom voćnjaku opljačka grane.... Privezao je zmaja za njegovu nogu i pustio ga iz ruke. Gaćan zamahnu krilima. nekud daleko pošalje ptice. ŠTA RADI JESEN? Ta jesen čini šta joj je volja: sasuši trave i sljušti polja. a u Ivanovim rukama poče se odmotavati konac kojim je bio vezan. – Djede. Golub i zmaj brzo su se smanjivali pred Ivanovim očima. zlateći njihove dronjave nošnje. TUŽAN DAN 45 .. leti. Sakrije negdje cvrčke i svice... leti! – sjao je od sreće dječak.

. Danas su sve šume kraj Rume plakale..Danas nisu pjevale ptice. SAN JEDNOG MASLAČKA Sanjao jedan žuti maslačak da je postao meki oblačak. Srušila oluja dom jednog slavuja. ni vjeverice nisu skakale.. od bijele vunice – kao mjehurić od sapunice! I da se nove latice krune čim malo jače vjetar dune! Sanjat' se više nije usudio. da mu je umjesto žute krunice izrasla druga.. i zbog toga se odmah probudio. I gle čuda: 46 .

LIŠĆE Lišće drveća je poput jata ptica: S proljeća se izleže. k'o cvijet po cvijet se rađa. prava divota – Svake večeri počne desetak novih života! Napolju. Nebu se oči mute. kesteni tužno šute ISPRED porodilišta. JESEN U PORODILIŠTU Jesen je. Al' UNUTRA je radost. Na sve strane umiru trave bez glasa.. ZIMA 47 .. unutra dijete po dijete.... nit' vidi. prazne se njišu grane. već mu se bilo i dogodilo. a s jeseni mu ojačaju krila. nigdje cvijeta ni klasa. puna sjete. tone sunčeva lađa. pa poleti iz krošnji kao ptice iz gnijezda. pjesma.. preko ljeta raste. nit' gleda išta.što mu se snilo.

. 48 . Ptici je cvrkut sreća. lopta je sretna na travi. one se ne raduju snijegu. Livade male pospale ispod mekanog jorgana.Obukla priroda u selu bijelu odjeću posljednjih dana. pčeli je sreća u medu. Grudvice lete – gle'te! Djeca se sankaju na brijegu! Ptičice bose prose. Barice. pa pod šubarom bijelom cijelo vrijeme na brdu ćute. a leptiru u letu. Gole šumice lice šamijom plišanom skrile. NEMOJTE BITI TUŽNI Svako je našao sreću u ovom šarenom svijetu: mravu je sreća u radu. stazice. Zelene sestrice jelice skupile široke skute. a klizaljke na ledu.. dobiše ogrtače od svile. ograde.

" I sve je to bilo tako i ko zna koliko bi još trajalo da na bijeli svijet nije došao jedan sasvim drugačiji dječak. Ali. prebijelo. dok još ni sunce nije bilo tako sjajno i toplo kao danas. on bi radoznalo zavirivao ovdjeondje. bivao im je sve zagonetniji. Njime je. u ovom velikom svijetu svako će naći sreću. Nemojte biti tužni. doline i puteve i sve je moralo biti bijelo. pa se i danas može čuti: "otisnuo se u bijeli svijet" ili: "luta po bijelom svijetu. Nije im to smetalo. ni tada nije bilo druge boje. vladala Bijela Carica. iz bijelog dvorca s vrha Bijele planine. Svijet je bio tako bijel da mu je i poslije toliko vremena ostalo to ime.Sreću ima i potok. to je i bilo razumljivo – snijeg bi pokrivao šume i kuće. Ima. negdje i mala sreća neka. slušajući ga. Ali izgled nije uvijek najvažniji. a zečić – što je živ. kao i sva druga bijela djeca. kada se snijeg za vrijeme kratkog ljeta otapao. Tako su pomislili da je skrenuo s pameti. domaćice na ručak. Imena mu se više niko pouzdano ne bi mogao sjetiti. živjele samo bijele životinje. zar ne? Dok bi se drugi igrali. sve je u tom njenom svijetu bilo bijelo. ni ja neću. BIJELI SVIJET. pa čak i bolesnici na svoju 49 . čeprkao po travi. rezuckao nešto nožićem. cvjetalo je samo bijelo cvijeće. a kako je ona najviše voljela snijeg i zimu. seljaci zaboravljali na posao. da bi. sigurno. što je dječak više rastao. koja ničija nije – već samo na vas čeka. tekle su samo bijele rijeke i letjele bijele ptice. Dok je trajala zima. a često bi ga vidjeli kako zamišljeno i odsutno zuri u nebo. osim bijele. svijet nije bio ovako šaren i lijep. Govorio je tako lijepo. pa su ga vršnjaci počeli izbjegavati. i zečić u šumi siv. Ljudi su nosili samo bijela odijela i u bijelo krečili kuće. Ali. u stvari. potok je sretan što teče. u šumama su rasla samo bijela stabla. ŠARENI SVIJET Nekad davno. drugari. brda. ali priča o onome šta je uradio prenijela se i do danas. a odrasli sažalijevati. Iz bijele zemlje rasla je bijela trava. jer za drugu boju nisu znali – druge boje na svijetu nije ni bilo. Izgledao je. zapitkivao starije o stvarima o kojima oni nikada nisu ni razmišljali.

Tako neobičnog dječaka. pa ga jednom nasamo pozva i reče: – Otkrio si nam čarobne stvari. presvijetla Carice – sleže mladić ramenima. to ne promače. A noć je bila tiha. – Toliko toga lijepog i neobičnog dešava se u meni. Vremenom.. prije nego što odlučno krenu nadolje prema šumi vlati. pa ipak.. mladić se uplaši da će poludjeti. klizile niz listove. kao sve dotadašnje. Vijest o tome prenese se brzo. Lijepo je vidio da šuma više nije bijela.bolest. naučićeš biti zadovoljan s onim što ti je dato. od kapljice do kapljice. Hajde. nisi zadovoljan. rijeka kao četvrta. mnogo drugačije. od lista do lista. Bijeloj Carici.!" grozničavo je računao. a mladić usni strašan san. "Ova bi ruža mogla biti kao ona prva boja. ljudi. Sam je napravio neku čudnu sviralu. kuće. da je gotovo svaki cvijet drugačiji! Kad mu se san i treće noći ponovi. Ovaj cvijet kao ona druga. četiri.. čini mi se. druge bijele noći san se ponovi. pa i kad rose nestade. probudi se znojav i izmoren. Trava bi mogla biti kao treća. Tu negdje. koja je bila oštroumna vladarica. Pričao je na dvoru i svirao neprekidno. zastajkujući ponekad kao u nedoumici. on nastavi tu čarobnu igru. Na velike bijele cvjetove u vrtu pala je rosa. Slušali su ga otvorenih usta. na dohvat ruke. drveće.. Kapljice su glatko ali lagano. svijet. odsviraj mi nešto. Prošlo je otada ne mnogo vremena – koliko da vjetar preleti planinu s kraja na kraj. kao da ju je vjetar raspuhao po cijeloj carevini. tri. nebo. kakvu ljudi do tada nisu poznavali. u blizini. U jednoj od njih. I svi su poslije njegovih priča i svirke bivali opčinjeni. bijela. a tako malo uspijevam prepričati riječima i dočarati sviralom. Međutim. sada već mladića. i svirao na njoj tako divno da su čak i ptice u letu sa čuđenjem zastajale da ga čuju. skupljale se na njihovim šiljastim obodima. ogleda se tek izašlo sunce. dvije. ptice – ništa više nije bilo bijelo! Sve je izgledalo nekako drugačije. ali nikako ga ne uspijevam otkriti. Baš onako bijela kao što su i sada noći ponegdje u svijetu bijele.. pusti to. Reci mi šta ti je? – Ne znam. svima si nam miljenik. da! Zašto bi sve na ovom svijetu moralo biti bijelo?!" 50 . No. kuće. mladić je očima upijao čarobni sklad boja. Na trenutak sve opet postade bijelo. I tako. Osjećam da postoji još neki skriveni način. Njegove priče i muzika opčiniše vladaricu i ona mu ponudi carsku službu. pa stiže i do ušiju Bijele Carice.. I gle! Mladićev.. otežavale i otkidale se kao krupne gorke suze. Mladić se silno uplaši. ali nikome o svom strašnom snu ne reče ni riječi. samo je on bio nespokojan i nezadovoljan.. san se ponovi i pred njegovim sasvim budnim očima: u krupnoj je kapljici na trenutak zasjala raskoš duginih boja! Jasno ih je vidio: jedna. trava. gotovo ne dišući. Kapljica se otkinu od lista i rasprsnu u travi. "Pa. ne vjerujući da se riječi mogu tako sklapati i slagati i da na svijetu postoje zvuci kakve je mladić izvlačio iz svoje svirale. pa izađe u vrt gdje ostade budan do ponovnog izlaska sunca. dovedoše u Bijeli dvor. ali se u novoj kapljici čudesna igra ponovi. topla i. San o njihovom bijelom svijetu koji više nije bijel! Drveće. – Mlad si – reče mu Carica na to – i odatle taj nemir u tebi. da se i krovovi kuća razlikuju. pet!.

prošla je jesen. – Vaše bi žito moglo biti žuto kao žuto – dosjeti se mladić.. Ujutro ga probudi grupa seljaka koja je u blizini kosila žito. Mladić nije mogao zadržati uzvik oduševljenja. prošlo je ljeto. – Kada bih ti ih barem mogao pokazati. stresajući zlatasti prah boja s krila. Sunce bi moglo biti žuto.. nebo! Sve je zablistalo i oživjelo u stotinama. izgubi se u šarenilu. I crkvena zvona. a ponekad dobio bi ostatke njihovog objeda za neki sitni posao u štali.– Presvijetla vladarice! – kliknu mladić naklonivši se pred Bijelom Caricom. – Sunce je bijelo – reče jedan od seljaka – i sve je bijelo kao bijelo. ali svijet može biti samo takav kakav je – b i j e l! I ne prljaj mi ga ničim! Potišten.. I tako. jer niko više nije slušao njegovu priču o bojama. dok je u polju gledao rađanje novog bijelog dana. mladić potrči za leptirom i uronivši u čudesni oblak. Ljudi su pomislili da je skrenuo s pameti. Nošen vjetrom. Seljaci iz obližnjeg sela. – Ah. Teški su dani došli za mladića. One su tako lijepe. na dlan mu sletje leptir. Jednog ranog proljetnog jutra. leptir uplašeno sklopi i ponovo raširi krila i tako preslika čaroliju.. kap mi je rose otkrila skrivenu čaroliju boja! Niko na to nije ni pomišljao.. koji su već krenuli u polje. šušnu s mladićevog dlana vrludavim. pričat ću vam priču o bojama. – Jutros u vrtu. Jutro je bilo tiho i bijelo. ali kako je njegova priča bivala sve šarenija. u hiljadama nijansi. Jedna topla suza klizne niz mladićev obraz i kapne na krilo leptira. ptice. Obezglavljen od radosti. Ovaj samo sklopi i ponovo raširi svoja bijela prozirna krila što su mu plašljivo podrhtavala na svježem proljetnom vjetru. Dozvolili bi mu da prespava u nekom sjeniku. I tvoje žuto je bijelo kao bijelo. ali još uvijek pomalo uplašen. kakvim i danas leti. razrogačenih očiju promatrali su 51 . Negdje u daljini čuo se pijetao. a prođe i zima. Ali. na primjer. – Sviralu sam ostavio na dvoru. – Šta ti je to? – Evo. Prestao je pričati. – Želiš li ti čuti priču o bojama? – upita ga mladić. to je tako tužno – uzdahne mladić. pa su ga počeli sažaljevati. a tamo se više ne vraćam. Ushićen od sreće. žuta. Seljaci su se spremali poći u polje. mladić napusti dvor i noć prespava u polju. prah je bojio travu. šumu.. ona ga ozbiljno prekori i naposlijetku mu strogo zabrani da o tome uopšte misli: – Ti o tome lijepo govoriš. polje. Žuta je žuta kao žuta. I gle! Zbi se čudo! Suza se topila u sliku od hiljadu boja! Iznenađen. – Žito je bijelo! – reče seljak ljutito i okrenuvši mu leđa nastavi košnju. dok ne napravim novu. – Sviraj nam dok radimo – zamole ga oni. vrt. ali naš svijet više ne mora biti bijel! Carica ga najprije nije razumjela. drhtavim letom.

Bijela je Carica tada zauvijek zatvorila vrata bijelog dvorca i više je niko nikada nije vidio. Ali. ne skidajte poveze s očiju! Uz topot bijelih konja. ali onako slijepima. pola zbilja". Objavio je desetak knjiga poezije i proze. godine. I kad se na nebu poslije kratke kiše pojavi dûga. – Stavite ove bijele poveze na svoje bijele oči i dovedite mi mladića koji nam je nekad svirao i zabavljao nas svojim pričama.) te nekoliko radio-igara za djecu i kazališnih predstava za najmlađe ("Zeleni šeširić".. "Oživjele stvari"). "Pola igra. kao bijeli nijemi svjedok jednog davnog.Putovanka ". "Vezena torbica". Knjiga "Rudarev kućerak" doživjela je sedam izdanja i proglašena je najboljom dječjom knjigom u Bosni i Hercegovini 1979. zbunjeni carski savjetnici probudili su Bijelu Caricu. na vrhu planine. "Šta li mrda iza brda ". u rano proljeće. ("Zdravica na kraju djetinjstva". Ešić je zastupljen u kompletu "Dječija književnost naroda i narodnosti BiH u 20 knjiga". komad leda. Slika je bila tako lijepa. da ju ova sakri od svojih podanika navukavši na prozore debele bijele zastore. Stavši pred prozor Carica je imala šta vidjeti: plavo se nebo oslikavalo u rijeci koja je vijugala kroz zelenu livadu urešenu šarenilom prvog proljetnog cvijeća. Vremenom. može se čuti nešto poput njegova daleka šapata i čarobnih zvukova flaute nošenih vjetrom. "Šuma". A kuda je otišao šareni mladić? Niko to pouzdano ne zna. Ubrzo.. Možda još ponekad. trčali i valjali se kao djeca. ostala je samo bijela ruševina. priča o onome što je uradio prenijela se i do danas. Oni odvažniji počeli su klicati od oduševljenja i bacati kape u zrak.. bijelog vremena. cijelim se krajem razlilo slavlje. "Amela". kažu da ga se tada može sresti kako pod njom smišlja. godine u selu Breze kod Tuzle. "Tajna sehare". Više puta je nagrađivan na književnim konkursima za kratku priču. . Čak mu se ni imena niko više ne bi mogao sjetiti. bijeli su se vojnici razjurili kraljevstvom. – Straža! – zazove u očaju razderavši komad bijele tkanine sa svog carskog ogrtača. negdje iz daljine. "Dva srca ". I ma što da se dogodilo. "Rudarev kućerak". Neki od njih ostavljali su svoje alatke. izgubio se ubrzo svaki trag. "Priče za laku noć". u antologijama i izborima lektire u našoj zemlji. poznati je dječiji autor. pronalazi i miješa nove boje.čudo.. Tog istog jutra. prelijepa. A tamo dalje disala je tamnozelena šuma. kad su jutra tiha i svježa i kada zapjeva pijetao. čijom neponovljivom ljepotom možda opet kani izmijeniti svijet. BILJEŠKA O PISCU Šimo Ešić. da bi je izvijestili o čudu što je blistalo u dolini podno dvora. kupajući se u bojama. a za radio-igru "Zeleni šeširić" dobio je nagradu RadioZagreba 1973. te u udžbenicima za osnovnu školu u BiH i 52 . – Gdje je moje bijelo carstvo?! Što se zbilo s mojim bijelim svijetom?! – vrisnu Carica od ljubomore. rođen 1954.

urednik Izdavačke kuće "Univerzal" u Tuzli. 53 . Radio je kao novinar Radio-Tuzle i Radio-Sarajeva. mađarski. u SR Njemačkoj. a posljednjih sedam godina je slobodni književnik. Knjige su mu prevođene na slovenski. a pojedinačne pjesme i priče na poljski. makedonski i albanski. Sada (privremeno) živi i radi u Wuppertalu. švedski.Hrvatskoj. bugarski i turski jezik. njemački. talijanski.