1

(1)

UVOD

ODREĐENJE SOCIJALNE PSIHOLOGIJE
1.1. DEFINICIJA: Socijalna psihologija je grana psihologije, i zasniva se na spoznajama i zakonitostima psihologije. Za to postoje tri vrste argumenata (npr. metode koje koristi itd.). Cjelovito definiranje socijalne psihologije je definicija G. Osboorna, ona je dosta složena radi pokušaja cjelovitosti. Ključni elementi te definicije su: socijalna Ψ je disciplina koja objašnjava utjecaj koji na mišljenje, osjećaje i ponašanje pojedinca od strane stvarne prisutnosti drugih osoba (ili zamišljena prisutnost) ili tek nagovještena, očekivana. Ova definicija govori i o utjecaju na kognitivnu i osjećajnu sferu i ponašanje tj. ne interpretira ga u radikalno biheviorističnom smislu. Ona uključuje i sferu doživljaja tj. svekoliki psihički život. M. Zvonarević daje sljedeću definiciju: "Socijalna psihologija je grana psihologije koja proučava psihološke aspekte socijalnih pojava i socijalne aspekte psiholoških pojava". Ova definicija obuhvaća bitne dijelove mnogih drugih definicija. Sve raznolike pojave i problemi istraživanja, mogu se prema ovoj definiciji precizno svrstati u domenu socijalne psihologije. 1.2. PREDMET SOCIJALNE PSIHOLOGIJE Predmet koji je u središtu interesa socijalne psihologije relativno je raznoliko i ponekad neodređeno definiran. Kao opći predmet socijalne psihologije određuje se npr. socijalna priroda čovjeka, njegov socijalni razvoj, socijalno ponašanje, društveni život ljudi ili njihovo uzajamno djelovanje. Neodređenost ovakvih općih definicija nastoji se prevladati navođenjem pojava i problema koji su predmet istraživanja u socijalnoj psihologiji. Postoje dva tipa definicija: a) Socijalna interakcija: Jedan tip definicija to pokušava učiniti tako da se odrede pojave socijalne Ψ (to je uključno pitanje). Najviše takvih definicija kao predmet navode odnos pojedinac-grupa } tj. pitanje uzajamnog utjecaja, uzajamnog djelovanja, tj. na različite oblike i procese socijalne interakcije. U toj domeni istražuje se veliki broj raznolikih pojava, npr: • • • • • • • • socijalna percepcija, elementarna pitanja formiranja (oblikovanje utisaka), formiranje socijalnih interakcija, socijalna interakcija, interpersonalni odnosi, istraživanja pojava skupinama, ponašanje u grupi, nastajanje i struktura grupe, i sl. koje se dešavaju u impresija 1.3. POVJEST: Rođendan socijalne psihologije je 1908. g. kad su izašle dvije publikacije koje imaju u naslovu ‘socijalnu Ψ To su izdali englez McDougall ’. (psiholog) i amerikanac Ross (sociolog). Linder (austrijski autor) ‘Osnove socijalne Ψ (1871. g. → to je starije od 1908.!). ’ Sredinom 20-tih se javljaju modernije koncipirana socijalna Ψ F. Allporta (1924. g.). To je prvi suvremeni udžbenik socijalne psihologije jer su tu prvi nalazi dotadašnjih istraživanja (utjecaj grupe na ponašanje ljudi, istraživanja konformizma). To su prave exp. provjere. Početak exp. provjera pitanja socijalne Ψ počinje 1897. g. Triplett. Tražio je od isp. da obave jednu motoričku aktivnost (svatko radi sam i u nazočnosti drugih). Ispitanici su manje uspješni obavljajući aktivnost u grupi (simultano aktivne grupe tj. osobe vrše dinamogeni utjecaj na pojedinca). No nije kontrolirao faktor takmičenja (on postoji iako su ispitanici upozoreni da se rezultati neće uspoređivati). Zašto se socijalna Ψ nije ranije počela razvijati kao znanstvena? Po nekima nije postojala realna potreba (uključni odnosi među ljudima su bili b) Socijalizacija: Druga skupina definicija stavljaju težište na socijalizaciju i određuju ju kao predmet socijalne Ψ socijalizaciju tj. socijalni razvoj. Ovdje se analiziraju razni aspekti socijalizacije:

(1) (2)

Dio

istraživanja se bavi čimbenicima socijalizacije npr. utjecaj obitelji, škole, vršnjaka i drugih socijalnih grupa i institucija.

Posebno su važna istraživanja složenih procesa i mehanizama promjena, tj. socijalizacije, tj. istraživanja socijalnog učenja i internalizacije koji leže u usnovi socijalizacije i kroz koje se ostvaruju socijalni i kulturalni utjecaju određene sredine. Također se istražuju efekti i posljedice socijalizacije na pojedine psihičke funkcije, stavove, socijalne motive i ličnost u cjelini.

(3)

Gerald i Jones: socijalna Ψ se bavi proučavanjem ponašanja koje je funkcija socijalnih podražaja (egzaktnost u pristupu i mjerenju; ZV su ono što se da objektivno registrirati). Međutim, treba naglasiti da socijalni podražaj nije samo stvarna fizička nazočnost drugih osoba već proizlazi i iz socijalno-razvojnih posljedica kao socijalizacijski efekt. Osoba je npr. učenjem internalizirala norme ponašanja – one djeluju i mehanizmima nutarnje kontrole. U socijalnoj psihologiji zastupljeni su, kao i u drugim granama psihologije, različiti teorijski pravci (geštalt psihologija, kognitivna psihologija, biheviorizam, psihoanaliza) i metodološki pristupi.

2
objašnjeni kroz religiju, praznovjerja, odnosi su rješavani kroz legalizirane norme ponašanja tj. zakone). Ili zato što nije bilo metodološke osnove (nije bilo skala za mjerenje stavova). Ili pitanja nisu postavljena u takvoj formi da dozvoljavaju neposrednu exp. provjeru (npr. je li čovjek altruist ili ne?). a) Uputom se kod ispitanika može izazvati određena razina uzbuđenja i anksioznosti (npr. jednoj skupini kažemo da će biti bolno, a drugoj ne). Anksioznost možemo varirati i na osnovu ranije provedenih ispitivanja ili poznatih rezultata (to je drugi način). Pouzdanije je anksioznost varirati uputom no izborom isp. jer prvo mjerenje može utjecati na drugo. Anksioznost, pak, možemo shvatiti kao akutno, trenutno stanje ili stabilnu crtu ličnosti (ne znamo što zapravo mjerimo). Sigurnije je to varirati uputom.

1.3. METODOLOGIJA SOCIJALNE PSIHOLGIJE
Gotovo sve metode psihologije primjenjuju se u svom izvornom ili prialgođenom obliku u socijalnoj psihologiji. U globalu gledano postoje korelacijski i eksperimentalni pristup. Psiholozi preferiraju experimentalni pristup jer dozvoljava analizu kojom se može pouzdanije izvesti zaključak o uzročno-posljedičniom vezama. 1.3.1. EKSPERIMENTALNI NACRT ν DEF.: Eksperiment je znanstveno-istraživački postupak kojim se u strogo kontroliranim i ponovljivim uvjetima izaziva neka pojava radi njenog opažanja i/ili mjerenja. Osnovna karakteristika eksperimenta je sustavno manipuliranje NZV i mjerenje u kojem stupnju je ta manipulacija utjecala na ZV (ponašanje). ν Cilj eksperimenta: Prema tome, osnovi cilj eksperimenta je utvrđivanje uzročno-posljedičnih veza, tj. provjeriti kako djeluje određeni faktor ili varijala (nezavisna varijabla) na neki jasno definiran fenomen (zavisna varijabla). Drugim riječima, pokušava se maksimalizirati dio varijance mjerenja koji se može objasniti djelovanjem NZV, pri tome minimalizirati varijancu pogreške, a istodobno kontrolirati sistematske relevantne faktore. ν Struktura experimenata u socijalnoj Ψ neki su : elementi isti ali je značenje varijabli i postupaka specifično.

b) Uputama se može varirati i doživljaj uspjeha i neuspjeha kod ispitanika. c) Njom se često prikriva prava svrha experimenta, no one moraju biti logične i prihvatljive. d) Motiviranost variramo tako da npr. jednoj skupini kažemo da će im se vrlo puzdano mjeriti inteligencija a drugoj da su to samo aproksimativni zadaci koji će poslužiti za konstrukciju testa inteligencije, itd. 3. Nazočnost drugih osoba: Nazočne osobe u experimentu su relevantne (postupci, geste, paralingvistički znakovi eksperimentatora) → utječu na očekivanja, hipoteze ispitanika. Osim tih općih pitanja u području socijalne Ψ karakteristike drugih osoba su često i NZV (kako npr. na grupni pritisak tj. konformizam utječe status osoba koje su izvor tog pritiska. status = NZV). 4. Eksperimentalni zadatak: Kao experimentalni zadatak služe svi oni različiti zadaci iz drugih područja istraživanja. Ponekad služe za experimentalnu manipulaciju npr. variranje uspjeha/neuspjeha. Zadatak nema točno ili netočno rješenje, pa polovici ispitanika po slučaju (da su po karakterist ikama isti) kažemo da su bili uspješni, a drugoj da su bili neuspješni. Proces i ishod je teško odvojeno analizirati. Ishod je npr. promjena stava ili ponašanja a proces analiziramo s obzirom na na to da li je određenim promjenama u ZV došlo posredstvom promjena u stanjima organizma. Postexperimentalna provjera} nakon pokusa npr. validacijskim upitnikom. Svrha toga; u socijalnoj Ψ je malo standardnih podražajnih situacija koje se mogu primjeniti bez bojazni da isp. tu podražajnu situaciju nisu doživjeli onako kako smo mi to zamislili. Da li je naša manipulacija bila djelotvorna? Svrha toga je i provjeriti da li je uspjelo prikriti pravu svrhu exp. Potrebno je da se ustanovi i kako su ispitanici doživjeli exp. situaciju (NZV). To mogu biti bihevioralni, fiziološki indikatori, introspekcija. Eksperimentalno istraživanje je poželjno; imamo potpunu kontrolu i mogućnost utjecanja na to koji će ispitanici biti izloženi varijablama, kada, koliko… Pravi exp ima aktivnu exp manipulaciju, za razliku od korelacijskog pristupa. 1.3.2. KORELACIJSKI NACRT Korelacijska se istraživanja koriste za otkrivanje veza između varijabli i za opis smjera i veličine te povezanosti.

1. 2.

NZV = odnose se na konstantne uvjete, to su NZV odnosno variranje podražajnih uvjeta ZV = ili reakcija

1.) Izbor ispitanika : Što se tiče izbora ispitanika, osnovni je zahtjev izrada homogenih skupina, jer rasporedom isp. u eksperimentalne situacije je manja vjerojatnost da budu pristrane (naravno, kad su grupe jedinice analize. U početku moraju biti ekvivalentne). Ponekad su neke karakteristike ispitanika relevantne i mogu izazvati razlike u reagiranju na exp. situaciju – tad i o tome treba voditi računa. Tad isp. možemo stratificirati prema tim osobinama (uzmemo proparacije isp. prema zastupljenosti u definiranoj populaciji). To je postupak koji želi stvoriti konstantne uvjete. Ako, pak, želimo vidjeti kako ta neka osobina izgleda kao NZV tad ju izborom ispitanika variramo i odgovaramo na specifična pitanja. Isp. se mora uputiti u to što je njegov zadatak. 2.) Uputa: Uputa se može koristiti da se kod ispitanika stvori određena udešenost, da se inducira neko stanje i postupak experimentalne manipulacije, tj. varijacije. NPR.:

3
ν DEF.: Varijabla je pri tome svaki činitelj koji može poprimiti različite vrijednosti na nekoj dimenziji (visina, težina, dob i sl.). Ν DEF.: Korelacija je tvrdnja koja opisuje odnos, tj. smjer i veličinu sukladnosti u variranju dviju varijabli. Što se tiče smjera razlikujemo: a) pozitivnu korelaciju (znak +): kad se obje varijable mijenjaju u istom smjeru, i b) negativnu korelaciju (znak -): kad se dvije varijable mijenjaju u suprotnim smjerovima. Što se tiče veličine, visoka korelacija znači da su varijable usko povezane. Korelacija se izražava koeficijentom korelacije "r", i njegova vrijednost se kreče između +1,0 do -1,0. Korelacije se također mogu prikazati grafički dijagramom raspršenja. Naziv korelacijski ne znači da je jedini osnovni postupak računanje r. To je pristup kad mi vršimo mjerenja, registiramo stanjevarijabli u prirodnim uvjetima bez dodatne intervencije. ν Prednosti korelacijskog pristupa može se vršiti na velikom broju ispitanika, sa mnoštvom podataka i varijabli. To nekad nije moguće exp. nacrtom (trebala bi masa eksperimenata). Potom, ti su nacrti primjenjivi tamo gdje eksperimentalni nisu (npr. utjecaj socijalnih faktora na poremećaje, utjecaj roditeljskih postupaka na moral djece), i to radi prirode varijabli. Ipak se exp preferira jer je istraživanje u dobro kontroliranim uvjetima, dozvoljava višu razinu analize i pouzdanije zaključke o kauzalitetu. ν Nedostaci korelacijskog pristupa možemo ustanoviti vezu ili povezanost među varijablama, analizirati taj odnos, predviđati. Međutim, koreliranje nije dovoljna osnova za zaključivanje o uzročno-posljedičnoj vezi. Povezanost postoji ali nismo sigurni na koji način ta povezanost postoji. U korr pristupu nalazimo i druge alternativne interpretacije. Možemo naći korr između 2 pojave, a da ona bude izazvana trećom pojavom, tj. varijablom. Npr. kakav je odnos između stila rukovođenja grupama i efikasnosti grupa. U korelacijskom istraživ. bi se snimilo stanje stvari i našli bi npr. pozitivan odnos između demokratskog stila i efikasnosti pa bi zaključili da demokratski stil uzrokuje veću efikasnost. Ali djelotvornije grupe gdje sve štima dozvoljavaju voditeljima ležerniji, demokratski odnos, a ne mora nužno demokratski stil uzrokovati veću efikasnost. Dakle može biti obrnuto. Ili su možda oni voditelji koji su bolji stručnjaci skloniji demokratskom stilu rukovođenja, pa im grupe bolje rade (to bi bila ona treća vars.). Metodološki poboljšavamo istraživanje tako da kontroliramo tu varijablu statistički (ako smo ju identificirali). No u exp. pokusu radi se exp. manipulacija – varira se stil rukovođenja (od demokratskog do autokratskog, na 2 ili više nivoa), sa kontrolom 3. varijable. (A) FAKTORI KOJI UGROŽAVAJU UNUTARNJU VALJANOST: Vežu se uz neke elementa nacrta istraživanja. Pod nacrtom istraživanja se podrazumijevaju postupci planiranja i provođenja istraživanja. (1) Broj i vrsta ispitanika (2) Broj skupina ispitanika: Npr.: jedna eksperimentalna i jedna kontrolna skupina. (3) Broj mjerenja (4) Vremenski raspored mjerenja: npr. neposredno mjerenje, vremenski distribuirano mjerenje. (5) Način regrutiranja ili izbora ispitanika: npr. način na koji su ispitanici raspoređeni po pojedinim skupinama. (6) Način aplikacije NZV (tretmana) 1.3.3. VALJANOST ZAKLJUČIVANJA O ISHODIMA ISTRAŽIVANJA Valjanost se ovdje odnosi na to s kolikom sigurnošću možemo donositi zaključke na temelju istraživanja. ν DVIJE SU VRSTE VALJANOSTI: 1. UNUTARNJA VALJANOST: To je određena vrsta valjanost koja je neophodna da bi se uopće mogli izvoditi zaključici. Unutarnja valjanost je pojam vezan uz pitanje da li su NZV (tretmani) zaista uzroci variranja u ZV, tj. je li variranje u ZV zaista posljedica promjene u NZV. To je pitanje kontrole eksperimenta. 2. VANJSKA VALJANOST: Vanjska valjanost se veže uz mogućnost generalizacije rezultata istraživanja (ekološka valjanost), tj. da li bi iste rezultate dobili da smo imali druge ispistnike (npr. muški, a ne žene). Postavlja se pitanje generalizacije rezultata. ODNOS UNUTARNJE I VANJSKE VALJANOSTI: Unutarna i vanjska valjanost su često takve da povećavanjem unutarnje valjanosti smanjujemo vanjsku valjanost. Da bi se povećala unutarnja valjasost često se pojednostaljuje eksperiment, ali to rezultira aritificijelnosti rezultata. Artificijelnost znači da su rezultati valjani samo u određenoj situaciji, ali ne važe za druge situacije, a to znači da je smanjena vanjska valjanost.

(7)

Način regstriranja podataka: opažanje, izravno opažanje

npr.

prikriveno

ν Izvori slabosti:

1.

ARTEFAKT PROŠLOSTI: Jedan od nekontroliranih faktora su događaji i zbivanja koja se osim tretmana dogode između 1. i 2. mjerenja i ako su to neki utjecaji koji su doveli do utjecaja na rezultate 2. mjerenja onda možemo pogrešno zaključiti da je tretman odgovoran za nastalu promjenu.

4
Ako se npr. radi o neposrednom mjerenju onda je vremenski razmak dovoljno kratak da bi utjecaj Ako je mjerenje pak odloženo, onda ispitanik npr. može ponavljati slogove koji su zadani za učenje. Taj artefakt se može javiti i u laboratorijski strogo kontroliranim uvjetima – može se javiti nešto iznenadno (buka, gesta eksperimentatora) što predstavlja distrakciju. To nije kontrolirano niti konstantno, i čini izvor slabosti i može utjecati na mjere ZV. Općenito, što je duži vremenski period između 1. i 2. mjerenja to je veća vjerojatnost da neki drugi faktori osim NZV djeluju na velićinu rezultata. Koristimo neki dobro osjetljivi instrument nakon toga uvodimo NZV i nakon toga instrument više nije dovoljno osjetljiv, i to zato što je skala postala previše uska (ispitanici su se npr. grupirali na većim rezultatima). Ako je mjerioc čovjek onda postoji mogućnost da pažać postane iskusniji i bolji opazać u funkciji vremena i frekvenciji vježbanja opažanja, što se naravno reflektira na rezultatima i to je također jedno alternativno

5.

2.

MATURACIJA: Taj naziv se koristi u širem smislu koji označava sve biološke (ali i psihološke) promjene koje se spontano događaju tijekom vremena a koje mogu utjecati na vrijednost u ZV i time maskirati utjecaj NZV (npr. umor, dosada, glad, zasićenje i sl.). Postoji i pojava spontanog oporavka (psihotični pacijent npr. dolazi spontano u jedno vrlo dobro stanje). Ako je pacijent npr sudjelovao u radnoj terapiji - možemo pogreno zaključiti da je poboljšanje stanja posljedica te terapije, a ono je zapravo spontano poboljšanje. Ako postoji sumnja da su neke maturacijske promjene uzrokovale promjenu u ZV, onda je to jedno alternativno objašnjenje promjene u ZV.

STATISTIČKA REGRESIJA REGRESIJSKI ARTEFAKT: Najčešći slućaj je kod istraživanja koji su sa ekstremnim skupinama, kad se odabiru dvije skupine ispitanika - S.R. se očituje kao regresija rezultata prema prosjećnim vrijednostima. Radi se o regresiji ekstremnih vrijednosti prema srednjim vrijednostima. Proizlazi iz prirode mjerenja. Struktura rez; xt = x∞ + xe } u ekstremnim rezultatima se nalazi najviše onih koji imaju ekstremne pogreške mjerenja (xe) a u drugom se mjerenju to rijetko pojavi. To se može kontrolirati tako da se odabere nacrt gdje regresijski efekt djeluje suprotno, tj. protiv očekivanog djelovanja NZV i ako se i pod takvim uvjetima pokaže efekt NZV, e onda možemo biti sigurni da je promjena uzrokovana NZV. SELEKCIJA ISPITANIKA: 1. na koji način su regrutirani i 2. na koji skupinama. način su raspoređeni po

6.

3.

TESTIRANJA UTJECAJ PRETHODHOG MJERENJA NA KASNIJE (kako prvo mjerenje utjeće na drugo) - pogotovo kod testova uradka (znanja) gdje su rezultati kod drugog mjerenja veći nego kod prvog. Kod socijalne psihologije (mjerenje stavova) - tu može biti različitih utjecaja 1. mjerenja na 2. ali bitno je to da 1. mjerenje može senzibilizirati ispitanika na određene teme (aids, nacionalna pitanja i sl.). Pa tako kod 2. mjerenja ispitanik daje drugačije odgovore nego kod 1. mjerenja jer je samo 1. merenje dovelo do promjene u ispitaniku. Sam postupak mjerenja može izmjeniti ono što se mjeri. To se naziva reaktivno djelovanje = sam postupak po sebi je podražaj koji dovodi do promjene u reagiranju ispitanika. Npr. kod nekog intervjua gdje se daju neki podaci ili opažanje koje nije prikriveno - pa ispitanik zbog prisutnosti opažaća mijenja ponašanje. PROMJENE U INSTRUMENTU : naziva se i instrumentacija, kvarenje instrumenta. Kada postoji više od jednog mjerenja može doći do promjena u samom instrumentu. NPR.:

Problem je u tome da skupine vrlo često nemaju početnu ekvivalentnost ili izjednačenost. Pokušava se provjeriti koliko su skupine slićne po relevantnim osobinama, npr. spol, dob, osobine ličnosti. Problem je što su to relevantne osobine i da li smo skupine ispitanika izjednačili po svim relevantnim osobinama. Uvijek postoji mogućnost da NZV varijabli pripisujemo nešto što je uzrokovano početnom nekvivalentnosti skupina. To se riješava metodom ekvivalntnih parova - tj. za svakog ispitanika u jednoj skupini odredimo jednog ispitanika koji je po relevantnim osobinama ekvivalentan onom prvome.

7. OSIPANJE ILI GUBLJENJE ISPITANIKA Npr. imamo skupinu ispitnika koji su pod djelovanjem NZV - psihološki tretman, i oni ispitanici kod kojih tretman nije efikasan oni jednostavno odustaju od daljenjeg tretmana, a ostaju oni kod kojih tretman pokazuje dobre rezultate. Može se provjeriti je li došlo do sistematskog osipanja ispitanika. Složenija su pitanja oko namjernog izbacivanja neki ekstremnih ili aberantnih rezultata.

4.

5
Ν KAKO POSTIĆI VEĆU UNUTARNJU VALJANOST: Tako da se eliminiraju spomenuti izvori slabosti istraživanja, tj. povećanjem exp kontrole i izdacije: osiguravaju se uvjeti gdje su promjene u ZV posljedica promjena u NZV. Time se otklanja djelovanje potencijalnih izvora slabosti. (B) VANJSKA VALJANOST se ne može postići mijenjanjem uvjeta eksperimenta. Ona se postiže promjenom u strategiji istraživanja. Postoje dva izvora slabosti: svakodnevne uvjete → time ugrožava vanjsku valjanost (tj. generalizaciju). Aschov exp postupak (podlijeganje mišljenju većine). Imao je 7 uvježbanih suradnika i samo 1 je pravi naivni ispitanik. Asch je kontrolirao NZV tako da je imao uvijek iste osobe koje su naučile svoje uloge, koje su znale u kojem momentu jednoglasno izvršiti lažnu procjenu. To je socijalni pritisak. Broj osoba je uvijek isti (to se kontrolira), jednoglasni su (ctrl). Ispitanik se može složiti s pogrešnom procjenom tj. podleći grupnom pritisku ili ne. Dobar primjer za exp. manipulaciju, ali ZV (konformizam) je vrlo artificijelna jer dolazi do izražaja u fizikalnom procjenjivanju, a ne socijalno relevantnim temama. Asch je to učinio jer je težio ka što rigoroznijem exp nacrtu, da bi imao kontrolu. No pitanje je generalizacije rezultata na svakodnevne uvjete, ne procjenjujemo fizikalne promjene u okolini, već neke druge. Zato unutrašnja i vanjska valjanost su povezane i pokušaji povećanja unutrašnje onda daju dvojbenost generalizacije. Vanjska valjanost ovisi o značajkama istraživanja tj. faktori slabosti koji ugrožavaju vanjsku valjanost ovise o značajkama istraživanja. Nisu sve slabosti jednako relevantne.

1.

PROBLEM MOGUĆNOSTI GENERALIZACIJE problem uzajamnog djelovanja tretmana i procesa mjerenja. Npr. mjerimo stav prema nekom objektu, nakon toga ispitanika izložimo nekom propagandnom sadržaju, i opet mjerimo stav. Moguće je da je postojalo zajedničko djelovanje ili interakcije između : a) procesa mjerenja i b) tretmana (NZV) IZBOR ISPITANIKA: moguće je da tretman djeluje samo na ispitanike koje smo odabrali.

2.

ν Kako se može osigurati unutrašnja valjanost? Što više exp kontrole se unosi u nacrt istraživanja to je on više pojednostavljen, artificijelan i manje liči na

(2) SOCIJALNI RAZVOJ – SOCIJALIZACIJA

2.1. Određenje socijalizacije 2.2. Socijalna interakcija 2.3. Rana socijalna interakcija: socijalni signalni sustavi 2.3.1. Signalne funkcije plača i smijeha 2.3.2. Socijalna zavisnost i njeni uzroci 2.3.3. Posljedice ranih socijalnih interakcija 2.4. Kasna socijalna interakcija: referentne grupe 2.4.1. Određenje referentne grupe 2.4.2. Kelley: dvije funkcije referentne grupe 2.5. Internalizacija 2.5.1. Određenje internalizacije 2.5.2. Indikatori savjesti 2.5.3. Četri objašnjenja internalizacije 2.5.4. Dileme vezane uz internalizaciju 2.5.5. Hoffman: tri vrste internalizacije 2.5.6. Inhibicija i kontrola impulsa 2.6. Afilijativni motiv 2.7. Učenje uloga

2.1. ODREĐENJE SOCIJALIZACIJE
Socijalizacija je složen, cjeloživotni proces promjena, kojima dijeca i odrasle osobe u interakciji sa socijalnom okolinom razvijaju, oblikuju, uče i prilagođavaju socijalno relevantne oblike doživljavanja i ponašanja (kao što su percepcija, mišljenje, stavovi i shvaćanja, običaji, navike, vrijednosti, jezik i ostale procese i situacije okoline u kojoj živi), kako bi se što bolje integrirali u okolinu. Socijalizacijom se mijenjaju i oblikuju karakteristike pojedinaca i njegova ponašanja. Njoj su podvrgnuti načini izražavanja i zadovoljavanja bioloških i socijalnih potreba, kao i složeni oblici socijalnog ponašanja. Socijalne potrebe nastaju i diferenciraju se tijekom rane socijalizacije. Socijalizacijski procesi i situacije nisu uvijek i nužno dobri i poželjni, te socijalizacija ne rezultira uvijek poželjnim, prihvatljivim i očekivanim ponašanjima, već može dovesti i do ponašanja koja su neprilagođena, antisocijalna. Iako je socijalizacija proces koji traje cijeli život, ipak se najvećim dijelom odigrava u dijetinstvu i mladenaštvu.

uniformnosti u ljudskom ponašanju, dovoljno konformnosti – da društvo može uspješno funkcionirati. Druga ideja je da je čovjek biološko biće koje nosi u sebi impulse koji se moraju podvrgnuti socijalizaciji. Ta određenja socijalizacije proizlaze od određenih poželjnih efekata socijalizacije, koji su planirani, očekivani, … Međutim, psiholozi nisu skloni takvom određenju iz tri razloga: (1) jer se socijalizacija definira pomoću onoga što želimo postići, a to je normativno dok psihologija kao znanost nije normativna; (2) osim toga takvo shvaćanje je preusko i neadekvatno jer ne odgovara realnim procesima socijalizacije; (3) odražava koncepciju o čovjeku po kojoj je on pasivno biće u svom razvoju. Okolina ga oblikuje, formira i socijalizira prema zadanim kalupima. Dalje, socijalizacija se ne može shvatiti samo kao proces koji modelira osobu prema društvenim standardima jer su pojedinci izloženi vrlo različitim društvenim procesima i različito na njih reagiraju, i mogu izazvati različite posljedice, tj. socijalizacija ne rezultira uvijek poželjnim, prihvatljivim i očekivanim ponašanjima, već i suprotnim prema normama u društvu. Zato imamo šire, psihologijsko shvaćanje socijalizacije. Ona ne rezultira samo uniformnim vidom ponašanja i reagiranja već rezultira oblikovanjem specifičnih struktura ličnosti sa osobitim oblicima doživljavanja i ponašanja prema kojima niti jedan čovjek nije sličan sa drugim. ν 1969. godine dva američka autora Zigler i Child su u dva ili tri navrata bili zaduženi da naprave priručnike socijalne Ψ Uključili su u određenje socijalizacije . promjene kojima su ključni elementi bili sljedeći: θ promjene se odvijaju prilikom procesa “pojedinac u transakciji ili interakciji s drugim ljudima”, potom kroz te promjene pojedinac razvija specifične oblike socijalno relevantnog ponašanja (pa i kriminalno, i agresivno, i prosocijalno…).

Socijalizacija je tradicionalni naziv za socijalni razvoj. Razvoj čovjeka uključuje različite aspekte promjena: maturaciju, psihički razvoj i socijalni razvoj. Maturacija (sazrijevanje) se može odnositi prije svega na razvoj tjelesnih struktura, a uvjetovana je biološkim i nasljeđenim karakteristikama čovjeka. Donekle se odnosi i na stupnjeve psihičkog ili mentalnog razvoja. Međutim, mnoge nasljeđene mogućnosti pojedinca (govor, viši kognitivni procesi) se ne mogu razvijati bez okoline. Za socijalni razvoj je važna socijalna okolina. On se odvija procesom promjena. Te promjene se vrlo različito objašnjavaju, različite su koncepcije razvoja i promjena. ν Dva su svojstva po kojima se socijalizacija razlikuje od ostalih promjena:

θ

θ

Promjene nastale socijalizacijom su posljedica učenja. Dakako, postoji povezanost sa maturacijom, ali se naglašavaju promjene pod utjecajem učenja i okoline. Socijalno učenje je učenje u najširem smislu (svaki proces koji dovodi do promjena). To su promjene koje nastaju u socijalnoj interakciji, u odnosima sa socijalnom okolinom.

θ

ν Trajanje socijalizacije: Prije je socijalizacija bila shvaćana kao proces urastanja novorođenog ljudskog bića u društvenu zajednicu koja ga okružuje, te je i njeno trajanje bilo ograničeno na djetinstvo (zapravo ključne teme se i vežu uz djetinjstvo). No, u novije je vrijeme pojam proširen, tj. socijalizacija se shvaća kao opći proces mijenjanja čovjeka pod utjecajem okoline u kojoj on živi. Ako se socijalizacija tako shvati, onda ona traje cijeli život. Istina je vjerojatno ta, da socijalizaciju treba shvatiti kao proces koji traje cijeli život, no ona u raznim životnim dobima ima različito značenje u razvoju ljudske ličnosti: a) u ranijoj dobi socijalizacija znači njeno oblikovanje i formiranje u punom smislu riječi, b) dok kasnije, u odrasloj dobi utječe samo na modificiranje raznih već stvorenih obilježja ličnosti. Npr. kad čovjek mijenja socijalni status ili ulogu. To su situacije kad netko ode u vojsku, kad se zaposli, oženi ili kad mu se rodi dijete. To su procesi socijalnog razvoja jer se mijenjaju uloge, a koje su socijalno definirane.

ν Shvaćanja socijalizacije: Postoje razlike u tumačenju posljedica socijalizacije što dovodi do razlika u definiranju. Neki autori naglašavaju važnost efekata socijalizacije u osposobljavanju pojedinaca za društveni život (učenje oblika ponašanja koji čovjeku omogućavaju prilagođeno ponašanje i funkcioniranje u društvu). Prema tom shvaćanju socijalizacija je proces koji dovodi do konformiranja pojedinca (npr. prihvaćanja društvenih normi) te ona osigurava dovoljno

ν Opće značajke socijalizacije

i

karakteristike

(1) Socijalizacija uključuje niz složenih procesa izazvanih različitim čimbenicima koji se nadopunjavaju, kombiniraju, te znaju djelovati i u suprotnom smjeru. To izaziva nerazumijevanje kako mnoštvo agensa koji potiču mnogo procesa konačno daju cjelovit produkt.

(2)

Socijalizacija ima kumulativni karakter. Ranija socijalna iskustva ostavljaju traga, dovode do određenih promjena i razvoja. Novi podražaji i utjecaji se prelamaju kroz ta akumulirana prethodna iskustva.

(3) Za socijalne efekte je važna struktura socijalizacijskih faktora ili utjecaja. Struktura; konstelacija ili odnos faktora. Utjecaj jednog faktora ovisi o djelovanju drugih faktora i njihovoj konstituciji.

2.2. SOCIJALNA INTERAKCIJA
Socijalna interakcija je proces u kojem postoji međusobno djelovanjeizmeđu dvije ili više osoba tako da je njihovo doživljavanje i ponašanje a) uzajamno uvjetovano i b) međuzavisno.

Vrsta i količina socijalnih utjecaja nisu uvijek jednaki. Socijalna interakcija asimetrična. može biti simetrična i

Taj proces ne mora biti izravno ili jednostavno opažljiv. Dalje socijalna interakcija ima svoju verbalnu i neverbalnu (paralingvističku) dimenziju. Postoje velike interindividualne razlike kako u dešifriranju paralingvističkih znakova, tj. u paralingvističkoj osjetljivosti, ali i u paralingvističkom izražavanju. Socijalni utjecaji mogu biti svjesni i nesvjesni.

θ

Da je uvjetovano : znači da osoba opaža druge i reagira na akcije, postupke, geste, ideje drugih ljudi ali pojedinac reagira i na pretpostavljene namjere ili očekivane postupke drugih osoba. Drugim riječima, podražaji u socijalnoj interakciji mogu biti realni postupci ili samo očekivani. U pravilu se socijalna interakcija svodi na eksplicitni odnos interakcije ‘licem u lice’ ali odnosi među pojedincima ne moraju uključivati fizički kontakt (ni prostornu ni vremensku blizinu), već treba voditi računa i o procesima koji proizlaze iz naših očekivanja o tome što će druga osoba učiniti (vi mislite, da ja mislim, da vi mislite, da ja mislim, da vi….). Odnosi se mogu odvijati i na simboličkom planu, zasnivati se na psihološkoj međuzavisnosti – na saznanjima o motivima i očekivanjima drugih pojedinaca i na anticipaciji njihovih akcija kao i vlastitim atribucijskim procesima. Međuzavisnost dođivljavanja i ponašanja: socijalna interakcija je najčešće dvosmjerni odnos, tj postoji reciprocitet koji se očitujeu tome da je ponašanje jedne osobe ili grupe, njeni postupci reakcija na prethodnu akciju drugih. Ujendo je ta reakcija opet podražaj za druge osobe u okolini na koje one reagiraju. Drugim riječima, reakcije osobe B na akciju osobe A su opet podražaji za osobu A.

θ

Svjesni : Ako mi u nekom soc. odnosu želimo primjeniti interpersonalnu strategiju (da neku osobu na nešto navedemo, uvjerimo) onda smo svjesni tih evolucija. Analiziramo njene reakcije, postupka, namjere. To je svjesno i uključeno u naš način razmišljanja. Namjerno primjenjujemo neku strategiju. Nesvjesni : Evaluacija drugih ljudi (motiva i postupaka) – ne moramo je uvijek biti svjesni. Nekad smo je svjesni u interakciji. Npr. ako imamo neke predrasude u interakciji, taj atribucijski proces nije svjestan. I u interakciji ‘licem u lice’ se često javljaju atribucijski procesi.

θ

2.3. RANA SOCIJALNA INTERAKCIJA: SOCIJALNI SIGNALNI SUSTAVI
Rana socijalizacija je važna za razumijevanje socijalnog ponašanja i zato se njome treba baviti. Dijete je već nakon rođenja biološki opremljeno za socijalnu interakciju: iako je ono biološki nedovršeno za samostalni život (tj. ovisi o socijalnoj okolini) ono ima predispozicije za socijalnu interakciju. To se očituje u promjenama u organizmu (≠ potrebe) koje dolaze do izražaja u različitim reakcijama djeteta koje potiču okolinu na reagiranje, a okolina reagira na doslijedan i predvidiv način; to su začeci socijalnih odnosa i socijalne interakcije. Npr. opažanje dojenja prvih dana: djetetove reakcije orjentacije (pokret glave i tijela) su izuzetno usklađene s pokretima majke. Taj interakcijski recipročni odnos ima refleksnu osnovu kad se radi o djetetu – ono nije pasivno već reagira na podražaje aktivnim odgovorom prilagođavanja majci. Socijalizacija počinje onda kad dijete počinje reagirati na svoju socijalnu okolinu na vidljiv, dosljedan način. Okolina za njega tad predstavlja podražaj. Osmjeh je prvi znak reagiranja na soc. okolinu. Dijete brzo širi repertoar reakcija, pokazuje na drugi način odnos prema toj okolini – drugačije reakcije na nepoznatu osobu, gestama pokazuje da mu nešto treba… Socijalizacija ne uključuje samo reagiranje na socijalnu okolinu već i procese koji dovode do stvaranja socijalne kontrole i unutarnje kontrole.

θ

A
Recipročnost je ključna socijalne interakcije.

B
karakteristika

U osnovi tih karakteristika socijalne interakcije leži vrednovanje i elaboracija namjere druge osobe. Implicitno postoje neki elementi evaluacije koje možemo, ali i ne moramo biti svjesni. ν Karakteristike socijalne interakcije: Uključuje aktivno reagiranje, a posljedica nje je učenje tj. promjena. To je formirao Newcomb. To je dvosmjerni utjecaj. Današnja istraživanja pokazuju izvrsnu korespodenciju majke i djeteta. Djeca od 3, 4 mj. su u stanju svojim ograničenim repertoarom ponašanja držati zaposlenu cijelu obitelj. Prividan jednostavan utjecaj je zapravo obostran.

Dijete prestaje nešto raditi kad mu roditelj kaže ‘ne’ – djeca to brzo uče. Postupno se djeca počinju sama instruirati, da bi svoje impulzivne težnje, želje, namjere kad nema roditelja mogli kontrolirati → već postoji skup pravila koje dijete glasno instruira (samo sebi govoreći ‘ne,ne…’) da bi se lakše održalo. Djetetov repertoar reakcija ima signalnu ulogu u interakciji; sporazumijevanje sa soc. okolinom (ono priziva, održava ili prekida tu interakciju). Te reakcije su recipročne naravi, pa nakon par ponavljanja postaju znakovi. Za ranu socijalnu interakciju su važni socijalnosignalni sustavi a najčešće su proučavani oni koji imaju kao osnovu plač i osmjeh.

preferencija je važna za uspostavljanje čuvstvene vezanosti. Zašto je majka primarni objekt vezanosti? Jer ona najviše posreduje u zadovoljavanju djetetovih potreba. Ali zašto je dijete sretno kad vidi jednog stričeka ali ne i kad vidi drugog? Dijete reagira samo na neke osobe. To se može ovdje objasniti razlikama u posredovanju i zadovoljavanju bioloških potreba. Za uspostavljanje emocionalne vezanosti važna je sklonost osobe i spremnost da reagira na djetetove signale, da se uključi u aktivnu interakciju, što je izvor djetetova zadovoljstva. Zato prema toj osobi osjeća sklonost. Određene promijenjene okolnosti, stres, ratne situacije mogu djelovati na kapacitet i funkcioniranje djetetovog signalnog sustava. Mogu smanjiti osjetljivost i sposobnost majki da diferenciraju djetetove reakcije; ne reagiraju adekvatno na djetetove signale. Tu dolazi do promjena u socijalnoj interakciji, pa i do regresivnih promjena. Otkuda takav utjecaj socijalne okoline?

2.3.1. SIGNALNE SMIJEHA

FUNKCIJE

PLAČA

I

(1) Signalna funkcija plača – dijete pobuđuje pozornost majke i ostalih u okolini. Radi se o složenom podražaju, složenom slušnom podražaju (različiti su plačevi po frekvenciji) kojem je u osnovi regulacija endogena. Ti mehanizmi reguliraju plač i sekvence plača. Tri su osnovne vrste plača za tri različita stanja. To su: a) plač gladi, b) plač bola i c) plač srdžbe. Karakteristike plača pokazuju da sve tri vrste imaju isti redoslijed (plač, udisaj, odmor) ali se razlikuju po relativnoj dužini. Postoje i posljedice tih razlika; majka relativno lako i brzo može razlikovati te vrste plača. Plač boli ima posebno svojstvo pobuđivanja pozornosti = brza reakcija majke. Vrste plača su različite informacije i djeluju kao signali na osobe koje se o djetetu brinu – dijete je u stanju utjecati na vrijeme i količinu brige. Razlike u sekvencama plača jesu individualne; prve pojave individualnosti i osobnosti djeteta. U tim interakcijskim sekvencama majčine reakcije su osnova iskustva, učenje koje dovodi da je dijete u stanju hotimice koristiti repertoar soc. sustava da bi iniciralo soc. interakciju (pretpostavka je da treba određen stupanj kognitivnog razvoja da bi dijete uopće moglo anticipirati posljedice svojih reakcija). (2) Signalna funkcija smijeha - o osmjehu se češće raspravlja. Osmjeh do 3 tjedna života je refleksna reakcija i nema socijalno značenje signala. U 2. mjesecu osmjeh postaje izdiferenciran način reagiranja i sve je više selektivan u odnosu na podražaje koji ga pobuđuju i sve više služi kao signal. Koja struktura podražaja je najdjelotvornija za izazvati osmjeh? Što je više podražajni sklop ličio ljudskom licu to je dijete pokazivalo više interesa i više osmijeha. Vidni analizator je nakon rođenja poprilično razvijen. Brzo se javljaju preferencije; selektivna usmjerenost na podr. i selektivnost na odrasle iz okoline koji predstavljaju podražaje. Ta

2.3.2. SOCIJALNA ZAVISNOST I NJENI UZROCI
Ključni objašnjavajući zavisnost. konstrukt je socijalna

Socijalna zavisnost je pojam koji se različito definira – kao stanje, kao vrsta socijalnog odnosa ili vrsta motiva – a najčešće se niti ne pokušava podrobnije odrediti s obzirom na složenost, koja odražava složenost socijalnih odnosa na kojima se socijalna zavisnost formira i zasniva. Općenito socijalna zavisnost označava zavisnost o drugima u pogledu zadovoljavanja bioloških, a posebno socijalnih potreb, uključući i potrebu za informacijama od socijalne okoline i o okolini. Dva osnovna aspekta socijalne zavisnosti a) zadovoljavanje potreba i b) zavisnost o informacijama iz okoline - objašnjavaju zašto je čovjek osjetljiv na socijalni utjecaj, zašto mu podliježe, a i osnova su na kojoj počiva socijalizacija. ν UZROCI socijalne zavisnosti: a) Zadovoljavanje bioloških potreba: Osobitost čovjekove egzistencije je dug period odrastanja: u samom početku života dijete u potpunosti zavisi o pomoći okoline u zadovoljavanju bioloških potreba. Djetetova instinktivna opremljenost nije dovoljna za preživljavanje iz čega nužno proizlazi zavisnost od drugih osoba. Aktivnost i posredovanje drugih osoba, osigurava zadovoljenje različitih bioloških potreba. Zato je dijete od prvoga dana života uključeno u socijalne odnose neophodne za njegovu egzistenciju. Socijalna zavisnost je u početku biološki uvjetovana. b) Zadovoljavanje socijalnih potreba: Posredovanje odraslih u zadovoljavanju djetetovih bioloških potreba je posljedica

biološke zavisnosti. No, dijete brzo dostigne stupanj psihosocijalnog razvoja kada počinje pridavati određeno značenje i važnost osobama u socijalnoj okolini jer zadovoljavaju njegove potrebe. Brzo nauči povezati nazočnost drugih osoba sa ugodom, sitošću, dok je odsutnost tih osoba često vezana za neugodu (mokro je, gladno, hladno mu je). Tako postupon same osobe i njihovo prisustvo počinju za dijete dobivati pozitivno značenje: doživljava ih kao “sekundarne nagrade” i tako, postupno ne traži te osobe samo radi zadovoljenja bioloških potreba, nego radi njih samih da bi zadovoljilo novonastale socijalne potrebe (sigurnost, prisutnost drugih i kontakt s njima). Socijalne potrebe se različito klasificiraju i nazivaju: potreba kontakta s drugima, potreba za sigurnošću, za vezanošću, potreba za pripadanjem i prihvaćanjem itd. Socijalne potrebe se ne mogu zadovoljiti van socijalnih konteksta. Zadovoljavanje bioloških i socijalnih potreba je jedan aspekt socijalne zavisnosti. c) Informacijska zavisnost : Međutim djetetova zavisnost o roditeljima, i kasnije o drugim osobama, ne postoji samo u pogledu zadovoljavanja potreba. Dijete je zavisno jer su mu odrasli potrebni da bi lakše razumijelo socijalnu okolinu i saznalo što se zbiva u okolini. Informacije o toj okolini su važne za razumijevanje značenja događaja i reagiranje na te događaje. Uz socijalnu zavisnost postoji dakle i drugi aspekt zavisnosti: informacijska zavisnost o okolini i informacija iz okoline. Međutim, porijeklo informacijske zavisnosti je dvojbeno tj. objašnjenja nisu jasna. Osnova informacijske zavisnosti: postoji dosta podataka koji ukazuju da se javlja određena tendencija prema aktivnom traženju informacija, tendencija koja je nenaučena ili se rano i vrlo brzo uči. Čovjek ne samo da ima mogućnosti primanja informacija, već postoji glad za informacijama. Zašto je to tako? a) Istraživanja Pavlova: pažnja je orijentacija prema podražaju (orijentacijski refleks). b) Istraživanja Vernona o eksplorativnom ponašanju: npr. štakori u labirintu prvo istražuju okolinu. Isto tako djeca, kada trebaju reagirati na podražaje koje još nisu doživljela. Poznato je, kad je situacija nejasna, višeznačna, nije jasno je li situacija pozitivna ili negativna za osobu, tada dolazi do aktivnog traženja informacije, aktivno se pokušava ta situacija razjasniti. No, ipak porijeklo te potrebe za informacijom nije jasna, ali se smatra da postoji ugrađen senzibilitet za podražajima. Na osnovi njega se razvija aktivan interes za onime što se zbiva u okolini. Dalje, da se javlja selektivna usmjerenost prema nekim podražajima. Bez takve selektivnosti bili bi pretjerano izloženi raznim informacijama, koje međutim nisu relevantne. Postoje dakle dva aspekta socialne zavisnosti: zadovoljenje potreba i zavisnost o informacijama. Oba aspekta socijalne zavisnosti dolaze do izražaja i nakon perioda djetinjstva jer su to aspekti koji predstavljaju vezu pojedinca i socijalne sredine bez koje ne može zadovoljiti svoje specifično ljudske potrebe, a i osnova su socijalnih utjecaja.

ν EXP.: Asch: slaganje s mišljenjem većine. Objašnjenje u terminima socijalne zavisnosti: ispitanici se slažu u 35% slučajeva. Zašto? Asch je radio posteksperimentalnu provjeru, intervjuirao ispitanike i pitao ih kako objašnjavaju svoje reagiranje. Dio ispitanika su izjavili da su često imali na umu moguće socijalne posljedice odstupanja od mišljenja većine (što će oni misliti o meni, glupan, budala… itd.). Prema tome taj aspekt socijalne zavisnosti jest motivaciona osnova primicanja većini u socijalno kompleksnim uvjetima. Da je tako, Asch je pokazao taj efekt u laboratorijskoj artificijelnoj situaciji, gdje čak predmet procjene nije socijalan. ν Različite su koncepcije autora u objašnjenju socijalnog odnosa u ranom periodu razvoja. 1.) Piagelova koncepcija: iz nje ide biološka opremljenost za socijalnu interakciju u početku života i biološka neopremljenost za samostalan život. Čovjek je socijalno biće. 2.) Koncepcija socijalne zavisnosti: poznavanje toga pomaže u objašnjavanju različitih socijalnih ponašanja čovjeka. (podlijeganje grupnom pritisku, podložnost socijalnim utjecajima). 3.) Bowlby prigovara tom pojmu socijalne zavisnosti da je on tako koncipiran da de facto kao da pretpostavlja nekvu pasivnost i ovisnost, a ne ukazuje na neke druge aspekte socijalnog odnosa koji su također važni. Bowlby smatra da za primarni socijalni odnos u djetinjstvu treba upotrebljavati termin attatchment (privrženost). Socijalna zavisnost ne označava dobro prirodu tog odnosa. Tragedija djece nakon rata potiče na pitanja dugotrajnih posljedica na razvoj ove djece koja nisu imala u ranom djetinjstvu osobu koja bi im pružala sigurnost. Smatra da treba razlikovati povezanost sa jednom specifičnom osobom (ili manjim brojem osoba) i općeg pojma zavisnosti. Do 60-tih mnogi autori smatraju da postoji sklop ponašanja što je znak socijalne zavisnosti i ne rade distinkciju. Sklop tih ponašanja je traženje fizičkog kontakta, dijete izražava odnos prema ostalim osobama, traženje pažnje, skrbi, pohvale i odobravanja, pokazuje neugodu pri odvajanju.

2.3.3. POSLJEDICE RANIH SOCIJALNIH INTERAKCIJA
Bowlby naglašava strah od separacije. Mlađa djeca teže fizičkom kontaktu ili blizini odrasle osobe, i taj njihov odnos je usmjeren prema specifičnoj osobi. Tu se radi o takvim znakovima izražavanja povezanosti kojima dijete potiče, obnavlja, podržava kontakt, no taj odnos je usmjeren prema jednoj osobi ili manjem broju osoba: ta privrženost je važna za sigurnost djeteta, čuvstvenu identifikaciju. Dijete može de facto uspostaviti socijalni odnos – važna osnova za čuvstveni razvoj. ν NEŽELJENE POSLJEDICE: Na koji način se objašnjava, zašto i kako tragovi ranog razvoja izrode kasnije neželjene posljedice? Bowlby je napisao dvije knjige: “Materinska briga i mentalno

zdravlje” i druga knjiga je “Priroda dječje vezanosti uz majku”. Smatra se da dijete kumulira socijalna iskustva i ako nema prikladan objekt za stvaranje privrženosti ono nema to ključno iskustvo sigurnosti i čuvstvene identifikacije. Taj se nedostatak generalizira i na druge odnose kasnije u životu, te pojedinac kasnije nije u stanju prihvatit i uspostaviti i zdrav i prikladan odnos s drugima. ν Od 50-60-tih se razvija koncept ‘mentalne higijene’ (koji su uvjeti zdrava osnova za duševni razvoj). Kritizira se kolektivni odgoj (u domovima, institucijama). To je loše jer ta djeca nemaju osobu za poseban socijalni odnos. Ako dijete uspije s nekom osobom u domu uspostaviti takav odnos, to su obično dugogodišnje veze i ta je osoba kao majka, to je zdrava osnova za duševni razvoj. Provjera kakve posljedice ranijih negativnih iskustava na kasniji duševni razvoj: (1) pojave poremećaja u ponašanju, psihopatske promjene u motivacionoj i čuvstvenoj sferi, utjecaj na inteligenciju.

velik. U njihovom samoodređenju obitelj je ključna. Drugi su antipodi obitelji. Kako to objasniti? (a) U prvom redu mnoštvo grupa nemaju za pojedinca jednaku vrijednost (nije svejedno jesmo li u nekoj grupi dobrovoljno, ili nam je zadana). (b) Dalje, taj specifični utjecaj grupa na pojedinca ovisi o položaju u grupi, motivima pripadnosti grupi. ν EXP Asch: grupa je stvorena ad hoc: utjecaj ide iz motivacijske osnove koja pojedinca veže uz grupu u trajanju pokusa, da nije glup, nekompetentan. Također, pojedinac je često pod utjecajem grupa kojima formalno ne pripada. Treba voditi i o tome računa. Tu se radi o referentnom odnosu.

(2)
(3)

2.4.1. ODREĐENJE REFERENTNE GRUPE
DEF.: Referentne grupe: su sve grupe s kojom se osoba emocionalno veže i identificira, koristi norme te grupe kao kriterije ili kao osnovu za samovrednovanje, samoevaluaciju i koristi ju kao izvor osobnih stavova, vrijednosti i ciljeva. Važno je da ovdje postoji čuvstvena vezanost (npr. obitelj, vršnjaci). Obično je pojedinac član svoje referentne grupe (članska grupa), ali on to ne mora aktualno biti. Odnosno, referentni odnos ili članstvo nisu uvijek identični. Ponekad se referentna grupa poklapa sa članskom, tj. članska grupa je ujedno referentna grupa, ali to nije uvijek slučaj, mi možemo biti članovi neke grupe (npr. obitelj), a da ona nimalo nije referentna grupa. Utjecaj referentne grupe na pojedinca postoji i ako nema nominalnog članstva. Npr. ako je netko pri kraju srednje škole onda njegove preferencije odijevanja imaju veću sličnost onima koji su već na faksu, pogotovo u manjim grupama → ravnaju se po skupini kojoj zapravo ne pripadaju. Ako je referentni odnos pozitivan, pojedinac smatra norme, ciljeve i vrijednosti grupe dobrima, prihvatljivima te želi biti član grupe i teži tome. Ali referentni odnos može biti i negativan, i tada pojedinac pokušava povećati razliku između sebe i te grupe. To se ponekad naziva i negativna identifikacija.

Ključni prediktor kasnijeg trajnog ponašanja su uvjeti odgoja (odnos majke prema djeci). Klinička praksa; odsustvo čuvstvene vezanosti može dovesti do neželjenih posljedica (čuvstvena hladnoća, ‘psihopatija’). Radi se o specifičnom odnosu (razvojna i klinička Ψ ). Čuvstvena privrženost je specifičan i osobit vid socijalne zavisnosti. Osoba s kojom je dijete uspostavilo taj odnos ima najveći utjecaj na dijete.

2.4. KASNA SOCIJANA INTERAKCIJA: REFERENTNE GRUPE
Rekli smo da je socijalizacija jedan cjeloživotni proces. Tako je socijalizacija adolescenata i odraslih osoba usko povezana sa pojmom referentne grupe. Naime, kako dijete raste socijalni je razvoj sve više pod utjecajem drugih osoba i grupa van obitelji – širi se socijalni krug i članstvo u vrlo različitim grupama (jaslice, vrtić, škola, profesori…). No, porodica je naravno grupa koja je najtrajnija. Utjecaj svih tih socijalnih grupa se različito kombinira i kumulira i on postaje u odnosu na utjecaj obiteljske grupe sve značajniji za socijalizaciju, pri čemu referentne grupe imaju istaknutu ulogu. Količina i intenzitet utjecaja pojedinih grupa je upitna. Ključno je pitanje koja grupa u kojoj mjeri utječe na socijalni razvoj pojedinca. Međutim, teško je ustanoviti stabilnu hijerarhiju tih utjecaja, nemoguće. Postoje osobe čiji je utjecaj bitan i vrlo

Taj pojam referentne grupa dobio je danas nešto šire značenja i označava: - svaku grupu s kojom pojedinac povezuje svoje doživljavanje, s kojom se pojedinac identificira, i koji iz grupe crpi kriterije za samovrednovanje. ν HYMAN (začetak sociopsiholoških istraživanja) On je došao na ideju da treba analizirati subjektivni status pojedinca, tj. kako pojedinac subjektivno procjenjuje svoj položaj u socijalnoj strukturi. Analiziriali su se kriteriji na temelju kojih pojedinci procjenjuju vlastiti socijalni položaj. Prema tome položaj se procjenjuje u odnosu na druge ljude. Otkrio je da se taj položaj izvodi iz doživljaja koji se odnosi na dvije vrste grupa: a) grupa čiji član je pojedinca, i b) grupe čiji član pojedinac nije, ali to želi postati, tj. prema kojima ima neki referentni odnos.

2.4.2. KELLEY: REFERENTNIH

DVIJE

FUNKCIJE GRUPA

1.) Komparativna funkcija: grupa predstavlja referentni standrad kojeg osoba može koristiti za procjenu osobnih uvjerenja. Grupa je izvor standarda koji služe za evaluaciju vlastitih stavova, ponašanja i sl. Pojedinac ne mora biti član te grupe, već je dovoljno da on zna kakvi su standardi grupe. To ima utjecaja na percepciju i sl. Utjecaj mišljenja većine u nekoj grupi je dovoljna informacija za usopredbu i evaluaciju. To objašnjava socijalni pritisak, razinu aspiracije pojedinca. To je vrsta socijanog utjecaja koji ide iz činjenice da je nekoj osobi neka grupa referentna (čak iako joj nije član) 2.) Normativna funkcija: Ima vezu s normama, ali drugo je značenje. Normativna funkcija znači da su ponašanja, reakcije, procjene, doživljaji pojedinca pod utjecajem članova referentne grupe. Osnova te funkcije je grupni pritisak, tj. postupci pojedinca koji odstupaju, koji su devijantni od normi izazivaju negativnu reakciju članova te grupe. Kad su pojedinci u skladu s normama = prihvaćanje, soc. podrška, a ako ne = pritisci, izolacija, deprivacija nekih socijalnih potreba… Grupa dakle nije samo izvor standarda, već i potkrepljuje neke oblike ponašanja i doživljavanja koji su u skladu sa normama, odnosno kažnjava one koje odstupaju Time je normativna funkcija određen socijalni regulator ponašanja ljudi. Normativna funkcija grupe se može realizirati samo ako postoji određena količina socijalne interakcije. ν Ovdje treba upozoriti da je ovo razlikovanje funkcija komparabilno dvijema vrstama socijalne zavisnosti: Komparativna zavisnosti = Informatičkoj

ν Proces internalizacije standarda ponašanja: Socijalni razvoj dovodi do promjena u pojedincima: kao posljedica postupaka 2.5.1. ODREĐENJE (nagrade, kazne), INTERNALIZACIJE kontrole, očekivanja i zahtjeva socijalne okoline postepeno se u pojedincu razvija Internalizacija Proces internalizacije je skup internalizranih usvajanja socijalnih normi, standarda, ponašanja i doživljavanja standardnih i njihovo ponašanja, stavovi, prihvaćanje kao svojih osob-nih vrijednosti, norme i ponašanja i doživljavanja, kriteriji načina vrednovanja,. Dakle, vanjsku kontrolu samoevaluacije. nad ponašanjem postupno zamjenjuje unutrašnja Ti kontrola i inhibicija – savjest. standardi ponašanja, se postepeno Ponašanje koje je u skladu s normama prihvaćaju kao osobni pojavljuje se i ponavlja spontano, ne standardi, doživljava se kao izvana zahtijevano i internaliziraju se i nametnuto, već se pripisuje osobnim dolazi do morala, motivima, željama i težnjama savjesti, moralne suprotno standardima, inhibira se bez vanjskih slično. savjesti i vidljivih vanjskih poticaja (nagrade, kazne) (Termin savjest ranije bili u osnovi učenja koriste tog ponašanja. Secord i

2.5. INTERNALIZACIJA

Beckman). Posljedice internalizacije jesu te da dolazi do zadržavanja nekih oblika ponašanja i doživljavanja i u onim uvjetima koji nisu slični uvjetima u kojima su ta ponašanja i doživljavanje učeni (učenje u određenom kontekstu). Ponašanje koje je samo pod utjecajem vanjske kontrole još nije internalizirano. Kako se neki oblici ponašanja ne gase kad nema vanjske kontrole, vanjskog poticaja? Tu raspravljamo o procesima internalizacije. Internalizirani oblici doživljavanja i ponašanja su oblici unutarnje kontrole – ona određuje kako se ljudi ponašaju, pa je to socijalno relevantno pitanje. Nema općenitog, jedinstvenog objašnjenja internalizacije, objašnjenja su različita. DEF.: Savjest je: sustav, sklop internaliziranih moralnih pravila o tome što je dobro, pravedno i dozvoljeno, a što nije. Na osnovu njih se procjenjuje koliko su stvarni ili zamišljeni postupci u skladu s tim pravilima, normama. Koliko su ispravni ili ne. Postupci koji nisu u skladu s normama izazivaju osjećaj krivnje, neugodno emocionalno stanje. DEF.: Moralni razvoj : Pod moralnim razvojem se podrazumijeva proces promjena u načelima i shvaćanjima o tome što je dobro, pravedno i dopušteno a što nije. Radi se o razvoju moralnih standarda i normi, njihovom prihvaćanju i njihovoj internalizaciji. Internalizacija

Normativna = Zadovoljenje potreba ν ZAKLJUČAK: Pojam i funkcija referentne grupe riješava mnoge dileme o izvorima socijalnih utjecaja, pogotovo pitanje o hijerarhiji socijalnih utjecaja. Referentna grupa je osnova objašnjenja. Referentna grupa može ali ne mora biti članska grupa. Dakle, članska grupa ne mora imati nikakvnog utjecaja na pojedinca.

je dakle jedan mehanizam koji je ključan u općem moralnom razvoju čovjeka.

(poticaje socijalne okoline) zamjenjuje unutarnja kontrola.

(2) otpornost na iskušenje To je spremnost ili kapacitet, mogućnost osobe da se odupre težnjama, impulsima, porivima koji dovode do zabranjenog i normana suprotnog ponašanja. Nije moralno zdrav samo onaj koji nema takvih težnji, već i onaj koji je sposoban oduprijeti se iskušenju. Kad otpornost na iskušenje postoji osoba se suzdržava od onih nedozvoljenih oblika ponašanja, od načina zadovoljenja tih impulsa (ako je i to pod utjecajem neke zabrane). Otpornost je posljedica mehanizama unutarnje kontrole i uz savjest je drugi indikator internalizacije. Kako dolazi do perzistencije određenih ponašanja bez vanjske kontrole (ključno!). Znači perzistira motivacijska osnova, ali ne proizlazi iz izvanjskih uvjeta.

2.5.2.
SAVJESTI No, što je to moral? Moral se definira kao skup načela i shvaćanja pravila, obićaja i društenih normi u određenom društvu o tome što je dobro a što zlo, što je valjano i dopušteno a što nije. Na osnonu tih moralnih načela ocjenjmuju se i vrednuju ljudski postupci kao dobri ili loši, ispravni ili neispravni. Shvaćanja o dobru i zlu su pod utjecajem promjenjivih društvenih odnosa, što uvjetuje različitost morala u vremenu i prostoru. DEF.: Norme su: opće prihvaćeni, uobićajeni, rašireni oblici ponašanja koji se očekuju ili zahtijevaju od pripadnika neke socijalne sredine a koji služe kao osnova za vrednovanje njihova ponašanja u određenim situacijama. To su regulatori koji omogućuju kontrolu ponašanja i postupno tu kontrolu

INDIKATORI

Indikatori koji ukazuju na razvijenu savjest jesu: (1) osjeća j krivnje Osjećaj krivnje je neprijatan emocionalni doživljaj koji prati saznanje o vlastitom kršenju ili narušavanju moralnih normi i pravila ponašanja – radi se o doživljaju koji ugrožava samopoimanje, vlastitu vrijednost. Dovodi do reakcija koje smanjuju osjećaj krivnje. Namjeravani postupci koji su u skladu s moralnim normama prolaze neopaženo od socijalne okoline i subjekta, tj. osoba ne osjeća svoje ponašanje koje je u skladu s normama kao posebnost. Ti oblici ponašanja mogu ipak izazvati pozitivne osjećaje, samopoštovanje, samozadovoljstvo. No češće su nezapaženi, a tek ako nisu u skladu s normama narušavaju samopoštovanje. Da bi do toga došlo nužno mora biti uspostavljena moralna savjest. To se ne smije zamjenjivati sa stidom pred drugima Određena stanja i kognitivni procesi utječu na prosocijalno ponašanje (veća je vjerojatnost da će netko pomoći drugome ako postoji neki element koji bi mogao izazvati osjećaj krivnje). Otpornost na iskušenje je drugi indikator.

agensi) izvodi represivni utjecaj kada dolazi do pojave i izražaja primitivnih nagona i poriva. Reakcija društva, represivna je na sex i agresivne porive. Kroz normalni razvoj izražavanje nagona se postupno modificira u skladu sa zahtjevima društva. Primitivni nagoni ostaju i kasnije, i na kompleksan način utječu na ponašanje odrasle osobe. Id predstavlja onu psihičku energiju koja se zasniva na nesvjesnim instinktima i poticajima, ili instinktivni život čovjeka (potrebe, sex, hrana) ali i instinkt života i smrti. Unutarnja kontrola; impulsi ida koji su iracionalni, slijepi predstavljaju oštre zahtjeve za zadovoljenje. Id funkcionira po principu ugode. Sa socijalnim razvojem zadovoljenje tih impulsa nailazi na zapreke soc. okoline (njen represivni utjecaj). Ego ili sistem sila funkcije svjesne kontrole. Jaka ego kontrola jest odgađanje zadovoljenja, svjesna kontrola, usmjeravanje impulsa tako da se zadovoljenje postigne u prihvatljivim uvjetima. Ego funkcionira po principu realnosti. Ego je sistem kognitivnih procesa (percepcija, planiranje, mišljenje). Postupno pravila zabrane okoline dovode do oblikovanja superega kod djeteta. Superego je sistem restrikcije, ograničenja, inhibira nepoželjne impulse. Regulator je unutarnje kontrole, unutarnji supstitut za izvanjsku kontrolu. To je djetetov moral, savjest. Dobro razvijen superego vrši

2.5.3.

ČETRI OBJAŠNJENJA INTERNALIZACIJE

(1)

FREUD: psihoanaliza Objašnjava perzistiranje motiva i ponašanja pomoću Ida, Ega i Superega. Internalizacija je prema Freudu funkcija superega, koji na taj način objašnjava samokontrolu. Rano iskustvo ima presudnu ulogu u oblikovanju motivacijskih poticaja. Glavna Freudova pretpostavka je da društvo kroz odrasle (koji nisu

automatsku, nesvjesnu kontrolu id-impulsa, to je stalni regulator (‘glas naših roditelja u nama’). Ψ analiza daje slikovit opis ishoda ali ne objašnjava procese koji dovode do perzistencije. To je više razina deskripcije.

(2)

ALLPORT: funkcionalna autonomija motiva Allport u vezi sa internalizacijom govori o funkcionalnoj autonomiji. Rekli smo da je jedan indikator internalizacije da je neko ponašanje postalo nezavisno od uvjeta u kojima je ono učeno, tj. perzistira iako se npr. više ne potkrepljuje. On smatra da neka određena aktivnost koja je u funkciji zadovoljenja nekog motiva može postati cilj samoj sebi. To znači da ona postaje autonomna u odnosu na izvorni cilj ili funkciju kojemu je služila, tj. postaje funkcionalno autonomna. Ona više ne služi tome cilju, već služi samoj sebi i samo kao takva postaje motiv. Taj fenomen zgodno izražava stara budistička izreka: "put je cilj". Funkcionalna autonomija objašnjava perstenciju u nekom ponašanju iako se to ponašanje više ne potkrepljuje.

kaznom, tj. doživljajima koji su neugodni, i tako se uz ta ponašanja veže neugoda. Taj doživljaj neugode povezan je i na reakcijama autonomnog ŽS. Nakon nekoliko ponovnog povezivanja ponašanja i neugode, sama pomisao na to ponašanje veći izaziva neugodan osjećaj, što dalje dovodi do inhibicije tog ponašanja. Tako se stvara otpor na izvođenje društveno nepoželjnog ponašanja. Eysenck odriče da do takvih internaliziranih oblika doživljavanja i ponašanja dolazi radi nagrađivanja i kažnjavanja, jer dijete takvim ponašanjima ne postiže ono što želi, već ono što je društvno poželjno. Ali, ovdje se postavlja pitanje što je sa gašenjem? Drugi prigovor: da li bi takva internalizacija zadovoljila definiciju?

uvjetima kontinuiranog potkrepljivanja dolazi do brzog učenja, ali ponašanje se brzo gasi nakon prestanka potkrepljivanja. Kako se to objašnjava. Autori smatraju da organizam kod kontinuiranog učenja može lako razlikovati situaciju potkrepljivanja od situacije ekstinkcije. Kod parcijalnog potkrepljenja uvjeti učenja i gašenja su puno sličniji (ne zna se kad slijedi potkrepljenje a kad ne) te je razlikovanje daleko teže, pa zato ponašanje duže perzistira nakon ekstinkcije. No, kakve to veze ima sa internalizacijom? Osnovna ideja je sljedeća: uvjeti učenja su mnogo sličniji djelomičnog potkepljenja nego kontinuiranog potkrepljenja. Jer kada bi za internalizaciju bilo bitno stalno potkrepljenje, ono se nebi moglo uspostaviti. Činjenica je da mnoge oblike reagiranja djetete uči u složenim uvjetima učenja i da su to uvjeti u kojima je potkrepljenje parcijano. Roditelji ne reagiraju na svaki postupak djeteta, tj. roditelji jedan dio postupaka ne potkrepljuju (roditelj ne ‘visi’ svaki put nad djetetovom nepodopštinom). Uvjeti odgoja u svakodnevnom životu su takvi da korespondiraju uvjetima parcijalnog potkrepljenja, i zato dolazi do internalizacije. No zaista postoje slučajevi djece koji su pod vrlo rigoroznom kontrolom roditelja, tj. oni stalno kažnjavaju ili nagrađaju. Tada ta djeca imaju velike probelem uspostaviti

unutarnju kontrolu nad samima sobom. Internalizacija – je ishod procesa socijalizacije. Standardi i norme koje su poželjne predstavljaju glavne ciljeve socijalizacije. Devijantno i delikventno ponašanje se također stječe i uči.

2.5.4. DILEME VEZANE
UZ INTERNALIZACIJU Javili su se autori koji su počeli sumnjati u postojanje internalizacije. Ti autori tvrde da norme ponašanja pod utjecajem i nekih vanjskih čimbenika. Postoje situacije u kojima se ljudi počinju ponašati na jedan destruktivan način, suprotno od normi ponašanja (npr. pojava koncentracionih logora, spaljivanje sela u vijetnamskom ratu, itd.). Teško možemo vjerovati da postoje stabilizirane norme koje nisu pod utjecajem nekih vanjskih izvora (ovo objašnjenje je suprotno Allportovoj teoriji motiva). Autori upozoravaju na istraživanja koja pokazuju da te internalizirane norme nemaju tako ograničen, postojan utjecaj na ponašanje npr. sam eksperimentator u istraživanju utječe na ispitanike; ponašaju se ponekad posve bezdušno prema ispitanicima (bacaju se sumnje na pouzdanost tih normi).

(4)

McCLELLAND (PRADOKASALNI EFEKT UČENJA) McClelland (bavio se motivima za postignuće) je pokušao odrediti koje su to determinante koje dovode do internalzacije, tj. nastojao je ustanoviti uvjete u djetinjstvu koji mogu poticati nastanak trajnih oblika ponašanja. Posebno je zanimljivo da je on krenuo od nalaza u vezi s tzv. paradoksalnim efektom učenja. To je fenomen da što je neko ponašanje rijeđe potkrepljuje (npr. u uvjetima povremenog, nesistematskog potkrepljivanja), to je učenje sporije, ali ponašanje je otpornije na ekstinkciju, dok u

(3)

EYSENCK: klasično kondicioniranje Eysenck je zastupao stanovište da su savjest ili moralna svijest mogu objasniti klasičnim uvjetovanjem. Moralna svijest nije ništa drugo nego ponašanje formirano klasičnim uvjetovanjem. No, kako do toga dolazi? Nepoželjno ponašanje je obično popračeno

(1) EXP: MILRAMOVI
eksperimenti: istraživanja (60-tih godina) na području spoznaje iz II svjetskog rata, koncentracijski logori… istrebljivanje svojih bližnjih…

Pitanje je bilo do kuda ide ta poslušnost i pokoravanje autoritetu? POSTUPAK: Istraživao je ispitanike čija je uloga bila da kažnjavaju one ispitanike koji sporo uče i griješe u zadacima u pokusu i to zadavanjem elektrošoka, pri čemu se počelo od vrlo niskih intenziteta, a završilo se kod smrtonosnih. Cijela situacija je bila namještena, osoba koja je bila učitelj je zapravo bila ispitanik. Rezultati su bili zaprepaščujući. Pokazalo se da je većina ljudi na uobičajene zahtjeve experimentatora već skloni zadavati bolne šokove ispitanicima, pa čak ih i ubiti. Time je demonstrirao kako se ljudi u takvoj situaciji ponašaju onako kako se od njih zahtijeva, tj. pokoravaju se autoritetima. Milgram je pokazao do kojih granica je čovjek u stanju ići da nanosi bol svom bližnjem. Gdje su ovdje internalizirani standardi i norme? Pokus se kritizirao zbog njegove neetičnosti. Daljnje pitanje je pitanje vanjske valjanosti: da li se razultati mogu generalizirati na naš svakodnevni život? Može se reći da to nije isto je li autoritet nekakav glavni eksperimentator, ili šef koncentracionog logora. Autoritet = osoba ili osobe koje su u hijerarhiji nadređeni.

Hoffman: autor koji se bavio moralnim razvojem. Došao je na ideju da analizira internalizaciju polazeći od subjektivnih kriterija vezanih uz razinu uključenosti osobe i uz njegovo razmišljanje o ispravnosti, moralnosti nekog čina. Upozorava kako su moguće tri vrste internalizacije tzv. razine internalizacije:

(1)

najjednostavnija i najprimitivnija internalizacija zasniva se na kondicioniranju, anksioznosti, uvjetovanom strahu (internalizacija kako je objašnjava Eysenck). To je vrsta graničnog slučaja internalizacije → motivacija je regulirana nekim izvanjskim prijetnjama. Odsutna je subjektivna evolucija dobrog i lošeg. internalizacija koja se zasniva na pozitivnom odnosu pojedinca prema nekoj referentnoj skupini, grupi, osobi. Hoffman za ovu vrstu internalizaciju poziva u pomoć referentni odnos (odnos pojedinca prema nekoj odsutnoj refereničkoj grupi – grupa koja ima uključenu komparativnu funkciju, a ne ona koje direktno regulira njegovo ponašanje). Osoba vjeruje i

slijedi standarde, norme refereničke grupe i evaluira svoje postupke na osnovi standarda, normi koje zastupa ta grupa. To ne mora biti neka stvarna, prisutna referentna grupa, već i odsutna referentna grupa. To je viša razina internalizacije.

2.5.6. INHIBICIJA I KONTROLA IMPULSA Agensi socijalizacije imaju ulogu i nalaženja neprikladnih postupaka potkrepljenja kako bi se inhibirala nepoželjna ponašanja. Da bi došlo do inhibicije i kontrole – te posljedice koje to ponašanje izaziva moraju biti predvidive. To anticipiranje posljedica zahtijeva od npr. djeteta vrstu sposobnosti inhibicije i odlaganja onih aktivnosti koje dovode do nagrade. U pokušaju objašnjenja inhibicije i kontrole impulsa. ν KOGNITIVNA TEORIJA UNUTARNJE KONTROLE - Mowrer i Ullman daju kognitivno objašnjenje iako koriste naziv “integrativno učenje”. Do inibicije i kontrole dolazi znači integrativnim učenjem. Posebno su važni procesi simboličke medijacija – njima dolazi do integrativnog učenja kao osnove integrativne kontrole. Koriste termin samoinstrukcija. Simbolički procesi podsjećaju na kaznu ili veću nagradu koja slijedi. Radi se o tipičnom kognitivnom objašnjenju stvaranja unutarnje kontrole inhibicije. Jedan od indikatora internalizacije i mogućnosti inhibicije odnosi se na odlaganje zadovoljstva = to je aspekt internalizacije i uključuje sposobnost inhibicije i kontrole impulsa koji je eksperimentalno istražen i ukazuje na mogućnost djeteta da odgodi momentalno zadovoljenje da bi postiglo kasniji vredniji cilj i zadovoljenje.

(3)

(2)

najrazvijeniji oblik internalizacije, najviša razina. Pojedinac zaista doživljava standarde kao osobne, kao obavezu prema samome sebi. Motivaciona osnova nije strah od izvanjske kazne, već uspostavljanje samopoštovanja i izbjegavanje osjećaja krivnje, ali i postizanje osjećaja odobravanja. Osoba doživljava sebe kao vrijednu osobu – aspekt samopoimanja. Radi se o unutarnjim procesima rasuđivanja i razmišljanja. Ova razina se približava onoj definiciji internalizacije koju možemo naći u riječnicima. Hoffman pokazuje kako su pokušaji objašnjenja internalizacije specifični po razini internalizacije koju mogu objasniti. Izvana nametnuti standardi, norme postupno mogu dovesti do toga da osoba prihvaća te standarde i norme; pa čak zaniječe izvanjsku kontrolu i opravdava svoje postupke osobnom motivacijom.

2.5.5. HOFFMAN: TRI
VRSTE INTERNALIZACIJE

ν Time se bavio MISCHEL 60’-tih godina. On je kreator experimentalnih provjera gdje su djecu stavljali u realistične situacije izbora: da biraju između neposrednog, ali manje vrijednog cilja i objekta koji je vredniji, ali je dobivanje vremenski odgođeno. Time se stavlja na kušnju djetetova mogućnost da inhibira momentalno zadovoljenje da bi postiglo kasniji, vrijedniji cilj. Rezultati su sljedeći:

(1)

preferiranje tih odgođeni h nagrada povećava se sa dobi (veća je proporcija odgođeni h zadovolje nja) jer (prema Mowreru) dolazi do procesa maturacije, kognitivnog sazrijevanja.

To možemo povezati sa uvjetima odgoja, postupcima roditelja… Rađena su istraživanja usporedbe odlaganja zadovoljenja između delikvenata i nedelikvenata. Delikvencija – radi se o ponašanju koje je impulzivno i dovodi do neposrednih zadovoljenja (“tu, ovdje i sada”). Pokazalo se da delikveniti imaju određeno iskustvo koje navodi na nepovjerenje. Analize su pokazale da delikventi daleko više preferiraju neposredno bliske, manje vrijedne ciljeve. Ova mjera odlaganja zadovoljenja korelira sa drugim indikatorima internalizacije poput osjećaja krivnje i sl. ν KAŽNJAVANJE Kažnjavanje je povezano sa pokušajima objašnjenja inhibicije i kontrole impulsa. Radi se o kažnjavanju u najširem smislu (fizički, verbalno…). Usmjereno je inhibiranju nepoželjnog ponašanja. Međutim, kažnjavanje se mijenja. Postoje oscilacije u toleriranju neprihvatljivog ponašanja. U ranijem djetinjstvu postoji tolerancija prema impulzivnom ponašanju (neki autori to smatraju univerzalnom pojavom). Ovisno o kulturi, tu toleranciju zamijenjuje aktivno nastojanje da dijete kontrolira te impulse. Kažnjavanje je najdominantniji oblik ponašanja tj. postupanja kojim se želi razviti

inhibicija impulsa.

i

kontrola

Posljedice kažnjavanja: (Miller) kažnjavanje ima lokalne i specifične posljedice. To znači da umjesto da se nauči kako je agresivno reagiranje zabranjeno i tabu, dijete prvo uči suspregnuti taj agresivni postupak prema izvoru uslijed straha, ali može doći do premještanja agresije na neki drugi objekt. Dvije su dimenzije:

brže od agresivnog poriva, pa tako, sestra, mlađi brat itd. imaju dobre šanse da dobiju batina. Agresivni poriv i gradijent inhibicije nemaju isti nagib ili strminu. Time je omogućeno objašnjenje za pomaknutu agresiju. Što je veći agresivni poriv, veća je inhibicija (kad bi gradijenti bili jednakog nagiba) ali tada ne bi došlo do toga da u nekoj određenoj sličnosti izvornom cilju ipak dolazi do agresije. NPR. otac je kaznio dječaka: otac je izvor agresije. Inhibicija je najintenzivnija. Što je osoba sličnija primarnom cilju to je prema njoj jači agresivni poriv i obrnuto. Opadanjem sličnosti opada i inhibicija. Točka najintenzivnije agresije je mlađi brat. Dječak će usmjeriti agresiju prema mlađem bratu, a ako on nije prisutan – dječak iz susjedstva. Najstriktnijim kažnjavanjem može se postići da se zatome agresivni impulsi na neke objekte. Kako vrijeme kažnjavanja, intenzitet i doslijednost utječu na pojedinca?

1.

odnosi se na oblik ili vrstu reakcije: Fizička reakcija – agresivni impuls se može izraziti kroz verbalnu agresiju. Kažnjavanje fizičke agresije možda će spriječiti taj vid agresije, ali ne znači da će spriječiti verbalnu.

2. odnosi se na sličnost podražaja Miller – inhibicija agresije je to veća što je situacija sličnija onoj koja je izvor frustracije i kažnjavanja.

(2) preferiranje vrijednijih ciljeva se može povećati smanjivan jem vremena odgađanj a.

(3)

odgađanje neposred nih ciljeva se povećava sa stupnjem vjerojatno sti da će se taj odgođeni izbor zaista realizirati

Postoje dva gradijenta: Kao što vidimo, što je sličonst između izvora frustracije i nekih drugih objekata manja, to je manji agresivni poriv, a ujedno pada i poštovanje (strah = inhibicija). Međutim, strah od kazne opada

2.6. AFILIJATIVNI MOTIV

Afilijativni motiv. To je socijalni motiv u težnji pojedinca da bude u prisustvu i drugim ljudima, da se s njima združuju Afilijativna tendencija je posebno izraže situacijama neugode, straha, nesigurno ugroženosti i strah.

Psihološka funkcionalna osnova afi smanjenju nelagode usljed prisustv i u povećanju kognitivne jasnoće u omogućava socijalna komparacija s

osobama koje su u istoj situaciji. Reakcije odnosa; izolacija = osoba osnova su objašnjenje i razrješenje kognitivno povišena anksioznost. nejasnih situacija i za ocjenu (ne)prikladnosti osobnog Da li će povišena doživljavanja tih situacija. anksioznost izazvati

koje su određene kod rođenja, uloge koje su prolazne (uloge gubitnika…) Socijalne uloge su relevantne od rođenja do smrti i velik ih je broj. Zna se šta je očekivano ponašanje od majke, učitelja, djeteta, dječaka, djevojčice itd. Pri tome način na koji neka osoba igra svoju ulogu ne mora biti u skladu s očekivanjima okoline. Radi se o vrlo složenim oblicima doživljavanja i ponašanja i pitanje je kako se ta ponašanja uče. Ν OBILJEŽJA UČENJE ULOGE:

težnju za afilijacijom (tada bi ta težnja Socijalna komparacija. Procesimala su druge svoju u kojem osobe – informacije i saznanja o stavovima, funkcionalnu osnovu).
sposobnostima i oblicima reagiranja drugih osoba – osnova za evaluaciju osobnih uvjerenja, stavova, provjere : Ν EXP sposobnosti, emocionalnih i drugih stanja. počinje s tim Schachter

da exp manipulacijom Prema teoriji socijalne komparacije L. izaziva Festingera, postoji potreba (nagon) zavišu razinu evaluacijom osobnih stavova, sposobnosti,i njihovu anksioznosti načina ponašanja i doživljavanja, te ocjenom njihove afilijaciju uspoređuje ispravnosti i prikladnosti. sa skupinom kod koje nije U pomanjkanju informacija iz “objektivne izazvana realnosti” dolazi do osobne evaluacije anksioznost. Scachter usporedbom s drugim ljudima čije ponašanje provjerava posljedice predstavlja “socijalnu realnost”. Procesi eksperimentalno socijalne komparacije pojačani su su osobito u izazvane anksioznosti stanjima nesigurnosti i sumnje, u nejasnim, (pita se ispitanika da potencijalno prijetećim situacijama, pa ovi li bi rado bio sam dok procesi daju dobru osnovu za objašnjenje (1) čeka pokus ili bi panike, (2) afilijativnog motiva i (3) ponašanja bio s drugim osobama). gomile. Tim istraživanjima počeo se baviti Scachter koji je na tu ideju došao tako da polazi od analize iskustava vezanih uz izolaciju. Izolacija dovodi do vrlo neugodnih situacija; u početku potreba za kontaktom s drugima, mašta se o tome (duže u izolaciji izdrže oni koji mogu maštati), čak halucinatorne slike (socijalno su obojene). Scachter je zaključio da je jedna od posljedica izolacije psihičko stanje koje je slično intenzivnom nastupu anksioznosti, napetosti. To ga potiče na istraživanje transformacije tog Lako se postiže naivnost ispitanika ovdje, jer dok isp. čeka da pokus počne, pokus je već završio. Da li je važno tko su te nazočne osobe; bilo tko ili neke određene? To također exp provjerava.

(1)

Učenje uloge = učenje takvih oblika ponašanja odnosa prema socijalnoj okolini, sebi, koji je određen ili se očekuje od osobe koja ima neki položaj u socijalnoj strukturi.

(2) To nije neka posebna vrsta ili posebni proces učenja, već uključuje u sebi različite oblike učenja, no u osnovi su složeni procesi učenja a ne kondicioniranje (učenje imitacijom, identifiacijom, operantno učenje itd.), što ovisi o razvojnoj fazi o složenosti ponašanja.

(3)

Radi se o učenju u interakcijskom odnosu u okolini gdje postoje različite vrste i procesi učenja.

Što je Ψ osnova afilacije, što se tim postiže? Postoje individualne razlike u afilijativnoj tendenciji pri povišenoj anksioznosti; što je tomu osnova? Jedna je razlika ??? rođenja (1 uzrok) – dakle ovisi o značajkama rane socijalizacije. Schachter želi vidjeti da li ti nalazi vrijede u svakodnevnom životu; tko su solo drinkeri, tko bolji piloti lovci itd. (dakle “solo”).

(4) Kod učenja uloge bitan je socijalni kontekst očekivanja, tj. očekivanja socijalne okoline (npr. tata vidi da se njegov sin igra lutkama) (5) Učenje uloga, je učenje takvih oblika ponašanja kakva izražavaju druge osobe.

(1) UVJETI KOJI OLAKŠAVAJU UČENJE ULOGA a) b)
Uloge su komplementarne (muško i žensko; gubitnik i pobjednik). Jasnoća kojom socijalna okolina definira ulogu: Mora postojati konsenzus socijalne okoline, kakvo je ponašanje primjereno za određenu ulogu. U tradicionalnim društvima (primitivnim plemenima) postoje određeni obredi (inicijacije = formalizirani postupci koji olakšavaju učenje uloga – npr. sklapanje braka je postupak inicijacije), gdje muškarci postaju muškarci, a djevojčice žene i takva zbivanja trebaju olakšati prihvaćenje i razjašnjavanje (shvaćanje) određene uloge. To ima preventivan efekt za konflikte među ulogama i unutar neke uloge (konflikt između očekivanja i uloge).

2.7. UČENJE ULOGA
DEF.: Uloga se obićno definira kao sklop karakterističnih oblika ponašanja, doživljavanja koji se očekuje od neke osobe na određenom položaju/statusu i koje ostvaruje i izražava ta osoba. Uz ulogu, također se vežu prava, obaveze, dužnosti osoba i očekivani oblici ponašanja obično se zasnivaju na nekim društvenim normama (predviđeni kao prikladan oblik ponašanja u kratkotrajnoj situaciji).Postoji dakle aspekt očekivanja, no ne očekuje se od svih jednako i sve ne ostvauju svoju ulogu podjednako. Postoje uloge

(2)

UVJETI KOJI OTEŽAVAJU PRIHVAĆANJE ULOGA, TE DOVODE DO KONFLIKTA

a)

Konflikt unutar jedne uloge

b) c)

Konflikt između uloga (majka, žena, zaposlena, studentica…). Konflikt unutar grupe; npr. disparantnost očekivanja okoline i osobnog poimanja te uloge (npr. položaj žene u nekim društvima i njeno očekivanje)

Mnoštvo uloga ne mora biti izvor konflikta (sin, brat, bratić… obiteljske uloge nisu izvor konflikta). Udovoljavanje mnoštvu uloga ili preferiranje jedne nad drugim ulogama.

(3) MORALNI RAZVOJ

3.1. Određenje moralnog razvoja 3.2. Uvodno o teorijama moralnog razvoja 3.3. Jean Piaget: kognitivna teorija moralnog razvoja 3.3.1. Četverofazni model razvoja 3.3.2. Čimbenici moralnog razvoja 3.3.3. Rezultati istraživanja piagetovih postavki 3.4. Kohlberg: kognitivna teorija moralnog razvoja 3.4.1. Usporedba Kohlberga i Piageta 3.5. Bandura: teorija socijalnog učenja 3.5.1. Potreba za novom teorijom učenja 3.5.2. Karakteristike Bandurine teorije 3.5.3. Definicija učenja po modelu 3.5.4. Vrste učenja 3.5.5. Procesi učenja po modelu 3.5.6. Usporedba kognitivnih i socijalnih teorija 3.5.7. Bandura: odgojni postupci roditelja

3.1. ODREĐENJE MORAL NOG RAZVOJA
To je važan aspekt socijalizacije, socijalnog razvoja. Dvije su najbitnije teorije: (1) teorija kognitivnog razvoja i (2) teorije učenja. Moralni razvoj je proces u kojem dolazi do shvaćanja (tj. do promjene u shvaćanju) što je dobro a što zlo, do promjene u ponašanju i načelima. Proces razvoja moralnih standarda i njihova internalizacija. Različita su teoretska stanovišta o čimbenicima moralnog razvoja, što je u osnovi geneze moralnog razvoja, mehanizmi moralnog razvoja, što su primarni aspekti moralnog razvoja itd. OSNOVNI POJMOVI:

3.2. UVODNO O TEORIJAMA MORALNOG RAZVOJA
1. PSIHOANALITIČKA TEORIJA: U okviru psihoanalize razvoj morala se objašnjava kao proces povezan sa razvojem stadija psihoseksualnog razvoja. Prema tome moralni razvoj je stupnjevit.

(1)

FAZA: Freudovo je mišljenje da dijete u početku svog razvoja ima hedonističku moralnu fazu → sile ida, prevladava načelo ugode. FAZA: Pod represivnim utjecajem okoline se razvija superego (koji postoji instanca unutarnje kontrole). Osnovni mehanizmi moralnog razvoja su roditeljske norme, standardi tj. identifikacija s roditeljima.

(2)

ν

MORAL = skup pravila, načela, principa koja omogućuju razlikovanje dobrog i lošeg te ponašanje u skladu s time. Moralna pravila štite dobrobit pojedinaca i osiguravaju ostvarenje ljudskih prava (npr. ne ubiti, ne krasti). Univerzalna su, tj kulturno/ideološki neovisna. DRUŠTVENE NORME = dogovorena pravila koja upravljaju svakodnevnim postupcima i održavaju red u društvu (npr. čekanje u redu, prepuštanje sjedala starijem) Ovise o konkretnom društvu. MORALNO RASUĐIVANJE = razmišljanje o vlastitim i tuđim postupcima u kontekstu morala. MORALNA ZRELOST = Moralno zrele osobe su internalizi-rale moralna pravila i sposobne su pridržavati ih se prema svojoj savjesti, tj. i onda kada ne postoji neka vanjska opasnost, tj. bez vanjskih sankcija. Drugim riječima, zrela moralnost nije regulirana izvana (nagrade i kazne), već je savijest regulator. Moralno zrelo ponašanje ima 4 elementa: (1) Sposobnost prepoznavanja situacije moralne dileme (2) Moralno rasuđavanje i odluka

Istraživanja pokazuju da je utjecajnija kognitivna teorija moralnog razvoja → autori češće govore u množini; kognitivne razvojne teorije, socijalne razvojne teorije… više ih je. 2. KOGNITIVNE RAZVOJNE TEORIJE: Stavljaju težište na razvoj moralnog rasuđivanja, promjene u moralnom rasuđivanju. Moralno rasuđivanje je prema ovoj koncepciji neposredno povezano s kognitivnim razvojem. Kognitivni razvoj je u osnovi moralnog razvoja, ovisi o maturaciji kognitivnih funkcija. Za dobro razumijevanje postavki o moralnom razvoju, treba poznavati osnovne postavke Piageta o općem kognitivnom razvoju. 2.1. PIAGET Začetnik je kognitivnih teorija, a osim njega i Kohlberg je bitan za objašnjenje moralnog razvoja. Osnovne karakteristike tog razvoja:

ν

ν ν

(1)

(3) (4)

Uzimaju se u obzir različiti situacijski uvjeti oni ili govore u prilog i protiv moralnog ponašanja. Bihevioralni aspekt odluke u djelo provođenje moralne

Razvoj moralnog rasuđivanja kod djeteta odvija se kroz nepromjenjiv redoslijed faza ili stadija. Prijelaz iz jedne faze u drugu je skokoviat i svaki sljedeći stadij predstavlja kvalitativno drugačiju, integriranu cjelinu, ali koja počiva na reorganizaciji one prethodne faze. Moral se razvija kroz nekoliko faza iz čega slijedi situacijska dosljednost (= slaganje između moralnih uvjerenja i postupaka u svim situacijama u određenoj fazi). Također prema Piagetu nema regresije u moralnom razvoju: Intelektualni razvoj je preduvjet moralnog razvoja. Maturacija (biol. sazrijevanje) je univerzalna, nepromjenjiva pa je tako i moralni razvoj. Moralna zrelost po Piagetu uključuje uvažavanje socijalnih pravila (običaja, zakona), moralnih načela, smisao za socijalnu pravednost, uvažavanje uzajamnosti, jednakosti u međuljudskim odnosima. Dijete razriješava moralne dileme, prolazeći kako kroz faze.

(2)

3. TEORIJE SOCIJALNOG UČENJA (BANDURA): UČENJE PO MODELU Težište stavlja na moralno ponašanje (bihevioralni aspekt) kao skup socijalno prihvatljivih reakcija koje djeluju samopotkrepljujuće jer se izbjegavaju kazne i dobiva se prihvaćanje i nagrađivanje od okoline. Neki moralni postupci očituju se u izvršavanju prococijalnog čina, npr. pomaganju drugima, davanju…, ali i izostanku nekog postupka koji nije u skladu s općeprihvaćenim moralnim normama. ν Osnovne postavke moralnog razvoja :

1. FAZA (2.-4. god.) = PREDMORALNI PERIOD – Djeca
pokazuju vrlo malo smisla i obzira prema pravilima. Dijete relativno teško možemo dobiti da igra po pravilima, da uvažava socijani odnos – djeca ne shvaćaju što je to moralnost i ne razumiju zašto se valja držati pravila. Ono se igra samo zato da se igra, i užitak u samom igranju je cilj i svrha aktivnosti, pa tako igre nemaju ni pravila ni cilj.

2. FAZA (5.-7. god.) = HETERONOMNA MORALNOST ili

(1)

Moralni razvoj se odvija kroz učenje (šire shvaćeno) u socijalnoj okolini, kao i svi drugi oblici socijalnog ponašanja. Bitan je proces učenja po modelu. Ključna objašnjenja proizlaze iz učenja u interakciji s okolinom. Radi se o jednom kontinuiranom razvoju (učenje), tj. moralni razvoj nije skokovit. razvoj ne odvija se po nekom određenom slijedu od nižeg ka višem, dakle promjene u moralnom rasuđivanju i postupcima ovise o socijalnom učenju. Moguće su i regresije, tj. da se dijete počne ponašati moralno gledajući na nižoj razini od već prethodno izvedenih moralnih čina.

(2)

MORALNI REALIZAM - Ovdje djeca počinju slijediti pravila. Zbog specifičnog načina razmišljanja djeca se vrlo kruto pridržavaju tih pravila jer su ona dana od višeg autoriteta pa zato apsolutna. Pravila za njih imaju objektivnu realnost, pa se ova faza naziva fazom moralnog realizma. To se pokazuje kad pokušamo dijecu dobiti da igraju mimo pravila (da se promijene) – to djeca ne žele, jer nisu svjesna da su pravila samo dogovorena, već su apsolutna. Tu djeca pokazuju strogo poštivanje pravila koja su nepromjenjiva, sveta. a) objektivna odgovornost, tj. djeca svoje moralne procjene temelje uglavnom na objektivnim (fizičkim) posljedicama nekog postupka, prema objektivnoj šteti ili koristi, tj. vrijedi objektivna odgovornost. Ako je netko razbio 15 šalica veše je kriv nego onaj koji je razbio samo 1 šalicu. Djeca dakle zanemaruju namjere osobe koja je nešto učinila. b) bezuvjetna ili imanentna pravda, tj. nakon svakog kršenja pravila nužno slijedi kazna (ukrade kolač sljedeći dan će izgubiti loptu ili sl.), tj. pravda je uvijek zadovoljena i svaki prekršaj mora biti kažnjen, i to je pokajanje (kad ne korespondira učinjenom). Objašnjenje heteronomne moralnosti, tj. takvo rigidno moralno rasuđivanje kod mlađe djece objašnjava se (Piaget) kognitivnom nezrelosti, i povezano s time djeca jednostavno i apsolutno uvažavaju i poštuju pravila autoriteta (odraslih). Kognitivna nezrelost se očituje u egocentrizmu + realizmu mišljenja. Dijete nije u stanju prepoznatu perspektivu mišljenja druge osobe, realno je samo ono što on vidi i doživljava, ne može uvidjeti kako to drugi vide i doživljavaju. Teško im je uvažavati namjere druge osobe, već samo vidljivu objektivnu štetu. Dijete nije u stanju zamisliti kako netko drugi iz svoje pozicije vidi objekt drugačije. Dakle dijete se nije u stanju uživiti u tuđu ulogu. Realizam mišljenja – brkanje subjektivnog mišljenja i doživljavanja i vanjske realnosti → ono što on razmišlja i vidi je realno, i nema druge realnosti, tj. ne može si npr. zamisliti kako neka druga osoba vidi istu stvar ali sa nekog drugog mjesta. Tako dijete svoje snove smatra realnim pojavama. Dijete u ranoj dobi je vrlo teško umiriti da je to bio samo san – dijete je potpuno budno a ipak plače: ne razumije. Takva kognitivna nezrelost uvjetuje te karakteristike moralnog rasuđivanja

(3) Taj

(4) Kako nije u osnovi maturacija stavlja se manje težište na dobno specifične moralne postupke.

3.3. JEAN PIAGET
Istraživao je razvoj poimanja pravila i socialnih odnosa kod djece – u kojoj mjeri djeca poštuju i slijede pravila. Piage je proveo istraživanje: igrao se sa djecom s pikulama. To je naime jedan socijalno interakcijski odnos, jer: odvija se po nekim pravilima, ima puno životnog realizma, tj. djeca spontano reagiraju. Piaget je djeci postavljao pitanja: o porijeklu pravila; koliko su ona ispravna; dobra i prihvatljiva, i sl. Pokušao je provjeriti koliko su djeca sklona prekršiti ta pravila. Utvrđuje osnovne razvojne faze u pogledu značenja i upotrebe tih pravila, i na osnovi toga: razina moralnog rasuđivanja djece može se provjeriri tako da djeci damo izmišljene priče tj. dileme o postupcima – tko je više kriv, zašto je kriv i treba li ga kazniti. ν ČETVEROFAZNI MODEL RAZVOJA: Ustanovio je da postoji nekoliko faza moralnog razvoja: U literaturi navedene godine su samo orijentacija: postoje naime individualne razlike i navedene dobne norme treba shvatiti samo uvjetno.

3.

FAZA (8.-11. god.) = AUTONOMNI MORAL ili MORALNI RELATIVIZAM - faza moralnog relativizma, gdje djeca pravilima pristupaju mnogo fleksibilnije jer shvaćaju da je moral relativan (arbitraran), tj. nešto dogovoreno, a ne apsolutno. Pravila više nisu tako kruta i nepromjenjiva te se mogu mijenjati dogovorno ovisno o situaciji i potrebama ljudi - jer nisu Bogom dana već tako i tako dogovorena (opet igra s pravilima). Moralnost nekog ponašanja sada procjenjuju s obzirom na razne situacijske i subjektivne činitelje (poput namjere

pojedinca). Djeca također prestaju vjerovati u bezuvjetnu pravdu - jer imaju individualno iskustvo (nisu baš uvijek bili kažnjeni). Kako se više se druže sa vršnjacima proširuje im se perspektiva, a istodobno postepeno napuštaju egoentričan način mišljenja. Napuštanje egocentričnog mišljenja: uočavaju da postoje razlike u gledanju na dobro i zlo: netko drugi može drugačije vidjeti i zaključiti, mogu se uživiti u stanje druge osobe: subjektivna faza.

socijalni kontekst koji potiče moralni razvoj. Kognitivni razvoj je uključen, a socijalna interakcija je kao neka vrsta katalizatora koji pomaže i potiče moralni razvoj (olakšava ga i ubrzava). Praget prvi kaže da roditelji nemaju tako veliku ulogu kao vršnjaci, ali bi mogli imati → veću ulogu kada bi uvažavali dijete (ravnopravan odnos, kao interakcija s vršnjacima). To je suprotno Bandurinom shvaćanju (70’) ako se radi o učenju po modelu. Znači li to da se roditelji neadekvatno ponašaju do neke određene dobi i da se to onda promijeni – odgovor Bandure je možda! Možda roditelj misli da dijete to još ne razumije, a kasnije kad je dijete odraslo onda više uvažavaju djetetovo stanje (misaoni nivo; nisam htio, nisam vidio…). Piagetove postavke o moralnom razvoju su potakle veći broj istraživanja ali kao da su došla sa zadrškom (60-90’ g.) u SAD, 80’ u Europi. Ipak ostaje mnogo spornih i nejasnih pitanja. U nizu istraživanja 70’, 80’ pokazalo se da postojanje (univerzalne) tendencije porasta u razvoju moralnog rasuđivanja sa dobi – tu postoji jedan trend u skladu s Piagetovim postavkama (uz dob je vezana maturacija a uz maturaciju kognitivni razvoj). To je dobiveno u različitim socijalnim i kulturalnim uvjetima (univerzalnost); od objektivne prema subjektivnoj univerzalnosti. Ali neki autori upozoravaju na druge podatke koji donekle osporavaju određene Piagetove postavke – dosta je teško vjerovati u skokovit razvoj, kao i o kratkoj kognitivnoj reorganizaciji, jer se puno djece nalazi u međufazi (previše a da bi bio taj period kratak). Prema Piagetu se djeca nalaze u jednoj fazi i funkcioniraju na jedan način, i nakon kratke reorganizacija oni ubrzo prelaze u drugu fazu i funkcioniraju na drugačiji način. Pigetove granice su samo aproksimativne, ali socijalno iskustvo može izmijeniti te dobne trendove! Ako se radi o određenom slijedu razvojnih faza (bez regresija i skokovito) znači da teško možemo dijete dobiti da rezonira drugačije (ako je na nižoj da reagira obrnuto, a još teže obrnuto). Bandura radi exp provjeru – učenje prema modelu i potkrepljenje. Ν REZULTATI ISTRAŽIVANJA PIAGETOVIH POSTAVKI ν DOBRO: Rezultati istraživanja potvrđuju Piagetove zamisli: uglavnom

4.

FAZA (11. god. na dalje) = ZAVRŠNA FAZA Pretpostavka dostizanja ovog stupnja jest razvijesnost formalno - logičkog mišljenja i prevazilaženje egocentičnosti. Djeca tada mogu stvarati nova pravila i počinju širiti svoje moralno rasuđivanje s osobnog na društveni i politički plan. Piaget je ispitivao moralni razvoj na sljedeći način: dao je djetetu niz priča, u svakoj je namjera drugaćija, drugaćija je količina štete i sl, i ono procjenjuje tko je više kriv i koliko je kriv (šteta ili namjera). NPR.: Tko je više kriv? Zašto? Kako bi to trebalo kazniti? Postoje problemi sa instrumentima i postupcima. Mogu se dogoditi neke nedoslijednosti (npr. dijete reagira na broj ali ne i na volumen!). Moramo slijediti Piagetova načela kognitivnog razvoja da bi to sve bilo OK. Prelasci iz faze u fazu su kratkotrajni i iz toga proizlazi da bi vežinu djece trebali zateći ili u višoj ili nižoj fazi (ne između) i te faze bi trebale biti jasno izražene (skokovit razvoj). No istr. pokazuju da je dosta djece u tim prijelaznim fazama, a ne u nekoj određenoj fazi (nije izraženo). Ključni čimbenici za prelazak iz jedne faze u drugu su uvjetovani:

(1) (2)

maturacijom (kognitivni razvoj koji je neophodna osnova moralnog razvoja) i socijalnim iskustvom (sazrijevanjem!) → Piaget kad se radi o tome smatra da je od posebne važnosti interakcija s vršnjacima (istog statusa) – simetrična interakcija. Piaget prvi upozorava na bitan utjecaj vršnjaka u socijalizaciji. Zašto su bitni vršnjaci? Za razliku od interakcije s odraslima interakcija s vršnjacima je moguće a) ravnopravnije sudjelovanje, tj. dijete češće dolazi u ulogu da odlučuje i o pravilima i mijenja ih i b) također, lakše mu je uživljavati se u tuđu ulogu i preuzimati tu tuđu ulogu vršnjaka, i to sve je bitno za moralni razvoj.

a) djeca zaista vjeruju u bezuvjetnu pravdu; b) postoji povezanost između nivoa kognitivnog i moralnog funkcioniranja, i c) hipoteza o važnosti uloga vršnjaka se pokazala točnom. Krajem 70’, 80’ postoji shvaćanje da s kognitivnim razvojem u funkciji dobi dolazi do promjena u moralnom rasuđivanju; od oslanjanja na posljedice na subjektivnoj orjentaciji. Ali podaci analiza dobnih trendova dovode u sumnju neke Piagetove postavke – da razvoj nije skokovit i kratak period prelaska (naglo restruktuiranje u funkcioniranju). ν LOŠE:

U stadiju autonomne moralnosti (kontakt s vršnjacima smanjuje jednostrano uvažavanje autoriteta odraslih) povećava se i djetetovo samopoštovanje, a i uvažavanje i poštivanje vršnjaka. Dijete dolazi u socijalne odnose koji ga instruiraju da su pravila arbitrarna, da se mogu mijenjati ako se dogovorimo, da su to socijalni ugovori (dogovori). Interakcija s vršnjacima je

θ

Ali istodobno pokazalo se da je Piaget potcjenjivao moralno rasuđivanje mlađe djece. To potcjenjivanje posljedica je metodo-

loških nedostataka: On je u svojim pričamo prvo opisivao namjere aktera, a kasnije učinak akcije, pa su djeca jednostavno zaboravila namjere i usredotočila se na posljedice akcije. Ako se u njegovim klasičnim moralnim dilemama više istaknu namjere lika, tu informaciju mogu čak i predškolci upotrijebiti pri moralnoj procjeni. θ Djeca dalje razlikuju kršenje društvenih i moralnih normi: Kršenje moralnih normi shvaćaju ozbiljnije i kažnjvaju. Kršenje društvenih normi samo ismijavaju. Piaget nije bio u pravu smtrajući da roditelji koče moralni razvoj. Pokazalo se da oni dapače pospješuju moralni razvoj. LEON (1984) je pokazao da je moralno rezoniranje roditelja i njihove djece vrlo slično.

θ

SLIKA 1. Postotak subjektivnih rezoniranja u funkciji dobi

Usporedba krivulja: analiza trenda u osnovi na asimptote, te analiza visine različitih krivulja. Dobiveno kod nas: postoji porast subjektivnog rezoniranja s dobi. Naši ispitanici od 8 godina su čak ispod ostalih. Značajan je porast 9-10 g. → približavanje krivulja, praktički izjednačeno – to je u skladu s Piagetovim postupcima. Priče su bile usporedive (varijacije Piagetovih). Ponovljeno ispitivanje moralnog razvoja istim instrumentima nakon 6 mj. i 1 godine. Ti nalazi (neki) su u skladu s Piagetovim postavkama – stadij subjektivne orjentacije pri drugom ispitivanju dosiže više onih ispitanici koji su prije 6 mjeseca bili u prijelaznom periodu. Ali u prilog Bandurinih konstatacija: od 29% ponovljenih provjera našli smo da u prijelaznom periodu djeca ostaju i duže od godinu dana. Da li je to sasvim suprotno kognitivnim teorijama – Kohlberg bi rekao NE! Za razliku od Piageta on ne smatra da moralni razvoj završava s 12 g, sve osobe dolaze do više faze moralnog razvoja, puno se studenata nalazi u konvencionalnoj fazi. Moralni razvoj treba istraživati i sa 24, 25 godina. Podaci dobiveni na različitim uzorcima idu u prilog Piagetu, ali je problem to što prijelazni period kod nekih traje duže. Kako bi se mogle napraviti provjere utjecaja socijalnih kontakta s vršnjacima? Na osnovi poznavanja razvojnog puta, ali nisu baš strogo kontrolirani uvjeti; istr. tako da se uspoređuju predškolci koji su pohađali vrtić i oni koji ga nisu pohađali. H0: oni koji su ga pohađali su više izloženi socijalnoj interakciji. Ima li zbog toga nekih razlika? No, razlike nisu dobivene. Uspoređivali su i starije učenike 2, 3 i 4. razreda (produžena nastava, dnevni boravak = veći broj kontakata s vršnjacima) i opet nije nađena razlika. Obzirom na vrstu podataka teško da se mogu jednoznačno interpretirati rezultati: nisu strogo kontrolirani uvjeti. 0Za razvoj moralnog rasuđivanja dovoljna je i manja količina interakcija s vršnjacima (i oni koji ne idu u vrtić imaju kontakte). 1Da li je socijalna interakcija kakva se potiče u vrtiću ona kakvu je na umu imao Piaget, tj. da li je ona relevantna za moralni razvoj u smislu da potiče razvoj moralnog rasuđivanja. 2Režim života i rada u vrtiću nije jednako vrijeme poticao spontanu aktivnost djece. Radne aktivnosti

Piaget aproksimira dobne granice – koliko ranije socijalno iskustvo može utjecati (interakcija s vršnjacima)? Istraživanja (puno podataka) razvoja moralnog rasuđivanja kod djece (širi dobni raspon). Radi se analiza trenda na podacima: analiza tj. usporedba tog trenda i promjena u moralnom rasuđivanju sa podacima dobivenim na drugim uzorcima → komparabilni podaci. Veći dobni raspon; transverzalni pristup (≠ dobne skupine), te kombinacija s longitudinalnim nacrtom. Osnovni podaci su postoci odgovora (rezoniranja) na subjektivnoj fazi, objektivnoj i u prolaznom periodu od 6-12 g. 6 godina: 5% subjektivno, 19% prijelazna faza, 76% objektivno. Kriterij je 80% i više da određena dobna skupina bude na razini više faze – znači da pripada toj fazi. Pola-pola je prijelazni period. 9-10 g.} preko ¼ je u ni²em periodu. Razvoj moralnog rasuđivanja je povezan s dobi, što je u skladu s Piagetom, konzistentni nalazi – slični su trendovi u različitim soc-kulturalnim uvjetima (najčešće se ne mijenjaju u ovisnosti o tim faktorima). Mlađa djeca – heteronomni moral osim nekolicine. Dosta je djece u prijelaznom periodu (to je dobio i Bandura). Ti podaci govore u prilog skokovitom razvoju. To može biti metodološki artefakt instrumenta → “zakukuljena namjera”. Ali to se dobiva i kod drugih autora. Na takav način (transverzalni pristup) je teško interpretirati u odnosu na Piagetove postavke da prijelaz u novi stadij zahtijeva kognitivnu reorganizaciju (razgranične faze); može doći do poteškoća u interpretaciji. Ali Bandura i drugi kažu da je to kritika Piageta. Može se dogoditi da neke karakteristike individualnog razvoja kod prijelaza iz niže u višu fazu u transverzalnom pristupu ne dolaze do izražaja. Zato su potrebna ponovljena mjerenja, koliko se dugo djeca zadržavaju u pojedinom periodu. Usporedba pokusa: Kljaić, Prišlin, Baće N = 737, Coman N = 77 i Bandura, McDonald N = 154 →

(“postroji se”, “slušaj”…) to su zvali zanimanje jedno vrijeme – rade što im se kaže. Ideja “male škole” ne potiče spontanu interakciju ništa više nego kod djece koju čuvaju bake.

se ne radi o strahopoštovanju nego o strahu od kazne – koja je posljedica prijestupa.

(3)

3.4. KOHLBERGOVA TEORIJA MORALNOG RAZVOJA
(Pennigton to detaljno prikazuje) Kohlbergov model predlaže tri razine moralnog rasuđivanja:

(1) (2) (3)

PRETKONVENCIONALNA, KONVENCIONALNA, POSTKONVENCIONALNA,

Pronalazi da moralno rasuđivanje ne završava s 12 g. (po Piagetu autonomni stadij) nego razvoj se nastavlja i dalje – postaje kompleksnije u adolescenciji i ranijoj odrasloj dobi. Ne moraju nužno svi dostići taj najviši stadij moralnog razvoja. Često se pokazuje da samo mali broj ispitanika dostiže 5. i 6. stupanj moralnog rezoniranja. Detaljne Kohlbergove analize su ga navele na zaključak, da moralni razvoj napreduje kroz nepromjenjiv slijed od 3 moralne razine od kojih svaka ima 2 kvantitativno različita stadija (dakle 6 ≠ stadija – a ne samo 4).

(4)

a svaka se dalje dijeli na dvije podfaze koje slijede jedna drugu. Svaka od tih šest faza sastoji se od dvije komponente: društvene i moralne. One predstavljaju društvene i biološke utjecaje. ν Faktor moralnog razvoja: Prijelaz iz faze u fazu događa se kad dijete doživi misaoni sukob. To se događa kad djeca zajedno s drugima sudjeluju u donošenju odluka i pritom razmijenjuju mišljenja o moralnim pitanjima. Zbog suprotstavljenih gledišta tj. kad dijete više ne može više vladati novim inforacijama u okviru postoječeg pogleda na svijet, ona taj misaoni sukob razriješe promjenom načina mišljenja, tj. prelaskom na višu fazu rasuđivanja. Kohlbergova teorija usmjerena je na rasuđivanje o pravdi jer ono, smatra Kohlberg, najviše odražava strukturirane osobine pojedinih faza. Jedna od postavka je da jednom kad osoba dostigne viši stupanj rezoniranja, nema regresije, nema vraćanja na ranije faze razvoja. Ν SLIČNOSTI IZMEĐU KOHLBERGA I PIAGETA: (1) svaka faza je zasebna cjelina, (2) prijelaz iz faze u fazu: a) teče uvijek istim redom, b) kad dijete nove informacije više ne može svrstati u postojeću kognitivnu sturukturu, (3) model je primjenjiv u svim kulturama. Ν RAZLIKE OD PIAGETA (1) Postoje razlike i specifičnosti u načinu na koji Kohlberg provjerava razinu moralnog rasuđivanja: konstruira određenu priču na koju ispitanik treba reagirati (to su moralne dileme: ispitanik treba reći kako bi u određenoj situaciji postupio. NPR.: prića o Heinzu i lijeku). Taj postupak ima kliničku, grupnu primjenu.

Redosljed faza moralnog razvoja je prema Piagetu i Kohlbergu nepromjenjiv, što istraživnja ne potvrđuju uvijek. Neki sljedbenici Kohlberga su razvili još podstupnjeve.

3.5. TEORIJE SOCIJALNOG UČENJA
Glavni začetnik i glasnogovornik teorije socijalnog učenja, je Albert Bandura. On je svoju teoriju nazvao socijalna kognitivna teorija. U osnovi Bandurine teorije je namjera istraživanja socijalnih ponašanja i ličnosti (šire shvaćeno). Po tome se ne razlikuju od ostalih teorija učenja. Socijalne teorije učenja = NE!! već teorije socijalnog učenja, zato što se to učenje osniva na promjenama zbog socijalnih podražaja (interakcija sa socijalnom okolinom). 3.5.1. POTREBA UČENJA ZA NOVOM TEORIJOM

(2)

Za

razliku od Piageta, Kohlberg pri objašnjenju reagiranja mlađih npr. priklanjanje autoritetu, polazi od toga da

Iako velikoj pažnji koja je bila posvećena procesu učenja, opsežna teorija socijalnog učenja relativno se kasno razvila. Postojeći principi učenja izvedeni su uglavnom iz istraživanja izoliranih, jednostavnih odgovora koji po prirodi nisu ni socijalni ni razvojni, u kojima su ispitanici često bile životinje. Eksperimenti su bili ograničeni na klasično i operantno kondicioniranje odgovora, a cilj tih istraživanja bio je redukcionistički, tj. da se kompleksno socijalno ponašanje svede na odgovarajući principe jednostavnog učenja prije

nego da se pronađu novi principi koji bi na adekvatan način obuhvatili kompleksne socijalne fenomene. Opća pretpostavka okolinskih teorija je da su socijalni odgovori naučeni metodom sukcesivne aproksimacije putem diferencijalnog potkrepljivanja (Skinner, 1953.). Međutim, ta koncepcija se kritizira iz četri razloga: (1) Djeca katkada stječu nova ponašanja jednostavno gledajući kako ih izvodi netko drugi. (2) Djeca katkada postanu više ili manje sklona izvođenju ponašanje nakon što su vidjela kako su drugi doživjeli potkrepljujući ili kažnjavajuće posljedice za to ponašanje.

Osnovna postavka ove teorije jest dakle, da se "učenje opažanjem odvija kada se ponašanje opazača mijenja kao rezultat opažanja ponašanja modela (i posljedica tog ponšanja)". Učenje posljedica tuđeg ponašanja je ključna stvar – naime, tradicionalno učenje tj. učenje na osnovi vlastitih pokušaja i pogrešaka je zamijenjeno učenjem posljedica ponašanja osobe koja se promatra. Učenje je po modelu ima tri karakteristike: ono se odvija

(a) (b) (c)

bez vlastitih pokušaja , bez direktnog potkrepljenja ili kažnjavanja jer se odvija na simboličkom planu.

(3)

Smatra se da se ovom metodom nikada nebi naučili mnogi socijalni odgovori, pogotovo ako se radi o ponašanjima koja nemaju nekog pouzdanog podražaja koji bi ta ponašanja izazvao, U slučajevima kad se i zna da neki podražaji mogu izazvati ponašanje koje je slično željenom ponašanju, ustanovljeno je da je proces učenja znatno brži ako postoje socijalni modeli koje ispitanik može oponašati.

3.5.4. VRSTE UČENJA S obzirom na vrstu posljedica moguča su dva ishoda modeliranja:

(4)

a)

3.5.2. KARAKTERISTIKE BANDURINIH PRETPOSTAVKI Za razliku od drugih teorija (npr. S-R) ova koncepcija nije klasično bihevioristička, već neobihevioristička. Zašto? Bihevioristička je zato, jer Bandura vjeruje da su procesi učenja i interakcija sa okolinom odgovorni za velik dio dječjeg razvoja. Međutim, ne samo izvanjska potkrepljenja, nego i unutarnji procesi su bitni (posredni, medijacijski). Težište dakle je na učenju u interakciji sa socijalnom okolinom, ali nisu izuzeti unutrašnji medijacijski procesi, već se priznaje postojanje i utjecaj organizmičkih varijabli na ponašanje (zato je neobihevioristička). Bandura ustvari kritizira biheviorističko shvaćanje prirode čovjeka kao previše mehaničko. Čovjek se shvaća previše pasivno, kao da je u potpunosti determiniran snagama koji izvana djeluju na njega. Teorija socijalnog učenja daje dakle veću važnost kognitivnim čimbenicima nego što to čine strogo okolinski pristupi (ali ne isključivu). Bandura smatra da se učenje po modelu temelji na kognitivnim procesima opažanja, pažnje i pamćenja. Konkretno, opazać stvara kognitivne reprezentacije ponašanja drugih ljudi i predviđa da će isto ili slićno ponašanje dovesti do istih posljedica koje je proživio model. 3.5.3. DEF.: UČENJE PO MODELU: je proces stjecanja novih oblika ponašanja i modifikacija starih koji se zasniva na opažanju dviju stvari:

IMITACIJA, koja može točno kopirati opaženo ponašanje ili ga apstrahirati u općem obliku, a javlja se kad je model bio potkrepljen. Imitacija se mora uvijek biti točna kopija onoga što je bilo opaženo, već može samo slijediti općeniti oblik ponašanja modela (= selektivna imitacija). INHIBICIJA ODGOVORA (protuimitacija ): drugi mogući ishod modeliranja, događa se kad imitacija opaženog ponašanja postaje manje vjerojatna - obično zato što je model primio kaznu za to ponašanje (npr. kad učitelj javno disciplinira neposlušno dijete kako bi “dao primjer”).

b)

Socijalni kontakt je vrlo različit i mnogostruk s obzirom na ulogu koju mogu imati druge osobe sa subjektom. Neposredan utjecaj je bitan faktor učenja kod socijalnog potkrepljenja (druge osobe su izvor nagrade i kazne). Socijalna okolina (socijalni objekti) je drugačija kada se radi o imitaciji (objekt nije svjestan, tamo je model) i identifikaciji.

3.5.5. PROCESI UČENJA PO MODELU Bandura (kao i Tolman) razlikuje učenja ponašanja od izvođenja toga ponašanja i on vjeruje da učenje opažanjem uključuje četri odvojena procesa:

(1) (2)

ponašanja drugih osoba (modela), i posljedica koje takvo ponašanje može izazvati.

(1) Procesi pažnje, pojedinac opaža, promatra objekt
i njegovo ponašanje (osnovni uvjet)

(2) Procesi pamćenja,
opaženo.

pamti se ono što je

(3) Procesi izvođenja,

moraju postojati korespon-dirajuće mogućnosti, kapaciteti kod opazaća. motivaciona osnova (da

b) na verbalno - simboličkom planu. Mnogo je češće i djelotvornije verbalno-simboličko kodiranje, i to zato jer se radi o složenim oblicima ponašanja, tj. sekvencama socijalnih uloga. Ono je brže, relativno je trajnije, primjerenije ja kao osnova, tj. kao trag koji treba potaknuti neki, pogotovo složeni oblik ponašanja. Postoji razina pamćenja na predodžbenom planu. Mnogo je djelotvornije verbalno i simboličko (češće i efikasnije) kodiranje sekvenci ponašanja – zato što se uče složeni oblici ponašanja tj. sekvence socijalnih uloga, nego predodžbeno. Neefikasno ih je pamtiti na predodžbenom planu. Procesi pamćenja ovise o djetetovoj upotrebi strategija pamćenja kao što su organizacija i ponavljanje informacija i njegovom općem kognitivnom razvoju (inteligenciji).

(4) Motivacijski procesi,
se izvede to ponašanje)

Prve dvije etape predstavljaju proces stjecanja, tj. učenja modeliranog odgovora, a posljedne dvije izvođenje modeliranog ponašanja. Ovdje vidimo zašto Bandura svoju teoriju naziva socijalnokognitivnom teorijom. Naime, učenje je determinirano opaževačim kognitivnim procesima pažnje i pamćenja i odvija se na simboličkom planu, dok je izvođenje ponašanja pod kontrolom opaževačih izvedbenih i motivacijskih procesa.

(1)

OPAŽANJE PONAŠANJA MODELA - to je nužan uvjet da dođe do modeliranja, ali ono samo po sebi ne mora dovesti do promjena u ponašanju. Neki obici ponašanja mogu biti percipirani, ali to ne znači da će se oni kod subjekta i pojaviti. Mora doći do pamćenja i dosjećanja. Što će biti naučeno ovisi o mnogim čimbenicima, te koji su objekti nazočni u pojedinčevoj okolini. Važni su čimbenici koji utječu na to prema kojim osobama će biti usmjerena pozornost. Koristi se termin “funkcionalna vrijednost poanšanja” – značenje koje model ima za subjekta, njegova privlačnost. Dakle, procesi opažanja modela i pažnje koju dijete posveti modelu ovise o mnogim faktorima između kojih su najvažniji:

(2)

SUBJEKT IMA KAPACITET IZVOĐENJA PONAŠA-NJA tj. ima neke korespondirajuće vještine, sposobnosti ili potencijale koji su potrebni za izvođenje ponašanja. Osim podražaja i reakcije ovaj model dakle uključuje analizu i nekih posrednih varijabli. Važni su medijacijski procesi. Da bi neko ponašanje moglo naučiti, subjek mora imati potencijal da izvodi (barem neke elemente) složenih oblika ponašanja mora koordinirati te sekvence, uskladiti ih sa simboličkom reprezentacijom (ono što je zapamćeno). tj. ti elementi se usklađuju sa prethodnom, simboličkom reprezentacijom ponašanja, tj. dolazi do usporedbe izvedenog i zapamćenog materijala. Ukazivao je na to da je proces učenja po modelu karakterističan – posebnu važnost imaju procesi samoregulacije i simbolički procesi. Analize su pokazale da se u početku može opaziti samo gruba aproksimacija modela ponašanja, a kasnije postaje sve sličnija originalnom. Radi se o procesu učenja bez ponavljanja. Uči se pomoću kodiranja ponašanja koje se odmah ne realizira već u nekim određenim uvjetima. Ti kapaciteti određuju koliko dobro čovjek može reproducirati ponašajne modela (ne možemo imitirati pticu).

(1)

ZNAČAJKE MODELA: Koristi se termin “funkcionalna vrijednost ponašanja” – tj. značenje koje model ima za subjekta ili privlačnost modela. Dijete će imitirati onaj model koj posjeduje karakteristike koje dijete drži privlačnim ili poželjnim, npr.: talent, inteligencija, snaga, dobar izgled, popularnost, ili neka sličnost modela sa osobama prema kojima postoji privlačnost ili socijalna zavisnost. STUPANJE POBUĐENOSTI DJETETA i DJETETOVA OČEKIVANJA.

(2) (3)

(3)

Samo opažanje modela ne mora dovesti do učenja tj. do promjena u ponašanju. Važni su tragovi pamćenja koji se stvaraju i koji ostaju.

MOTIVACIJA - subjekta da izvodi to naučeno ponašanje. Motivacijski procesi određuju da li i kada će dijete izvesti modelirano ponašanje. Teorije potkrepljivanja tvrde da bez izravnog potkrepljenja subjekta nema učenja, no Bandura smatra da se učenje dakako može dogoditi i bez izravnog potkrepljenja subjekta. Ključni motivacijski faktor jest potkrepljenje modela. Osoba može kodirati neko ponašanje, a koje će reproducirati tek kasnije kada će postojati neke potrebe, tj. neka motivaciona osnova. Potkrepljenje može dakle biti: 1. Indirektno: kad se model potkrepljuje (a ne i opazać) 2. Direktno: kad se opažać potkrepljuje

(1)

PAMĆENJE OPAŽENOG (kodiranje ): Procesi pamćenja određuju koliko dobro će dijete pohraniti, zadržati i kasnije se dosjetiti modeliranih ponašanja postoje dvije vrste pamćenja ili reprezentacija: a) na predodžbenom planu, i

Kod učenja po modelu od ključnog je značaja kakve posljedice proživljava model usljed izvedenog ponašanja, jer te posljedice djeluju kao posredno potkrepljivanje odnosno posredna kazna samog opazača (vikarijsko potkrepljenje odnosno kazna). Drugim riječima, opazać nije izravno potkrepljen odnosno kažnjen, tj. ne uči “metodom vlastite kože”, već koristi tuđe iskustvo. Radi se o učenju bez pokušaja, bez direktnog potkrepljenja. Proces stjecanja modeliranog odgovora

Ako su posljedice negativne, onda se smanjuje vjerojatnost da će se ponašanje pojaviti i kod učenika, a ako su one pozitivne onda vrijedi suprotno.

Proces odgovora

izvoðenja

modeliranog

Procesi pažnje Ponašanj e modela (s stimulus)
Odreðuju koliko æe pažnje dijete posvetiti modelu. Karakteristike modela
interesna vrijednost ponašanja modela

Procesi pamæenja
Odreðuju koliko dobro æe se dijete sjeæati ponašanja. Predodžbena reprezentacija Simbolièka reprezentacija Korištenje strategija pamæenja Djetetova opæa kognitivna razina

Procesi izvoðenja
Odreðuju koliko dobro æe dijete ponoviti ponašanje modela. Fizièke sposobnosti i vještine djeteta Raspoloživost komponenti odgovora Samoregulacija na temelju povratnih informacija Složenost ponašanja modela

Procesi motivacije
Odreðuju koliko je dijete motivirano imitirati model. Vanjski potkrepljivaèi
direktni (djetetu) indirektni (modelu)

Izvoðenje ponašanj a (R – reakcija)

Karakteristike opazaèa
stupanj djetetove pobuðenosti djetetova oèekivanja

Samopotkrepljenj e

3.5.6. SLIČNOSTI I RAZLIKE KOGNITIVNIH TEORIJA I BANDURE

Kognitivističke teorije
1. Moralno ponašanje je povezano sa moralnim rasuđivanjem, a moralno rasuđivanje je povezano sa općim kognitivnim razvojem, a opći kognitivni razvoj je posljedica (1) maturacijskih procesa, (2) procesa adaptacije (asimilacija + akomodacija). Iz toga slijedi da kognitivni razvoj leži u osnovi moralnog razvoja i on ovisi o maturaciji kognitivnih funkcija.

Teorija socijalnog učenja
1. Razvoj moralnog ponašanja je posljedica procesa učenja, (a ne razvoja moralnog rasuđivanja, odnosno općeg kognitivnog razvoja). Četri su vrste učenja (Bandura 1977): (1) Izravno asocijativno učenje (slično klasičnom i operantnom kondicioniranju) (2) Učenje opažanjem (3) Simboličke upute (4) Simbolička logika Prema teoriji socijalnog učenja, glavne odrednice dječjeg moralnog ponašanja su pricipi:

(5) (6) (7) (8)

nagrade (povećava vjerojatnost moralnog ponašanja) i kazne (smanjuje vjer. ponaš.), tj. potkrepljenje, učenje opažanjem i samoregulacija ponašanja.

Tijekom razvoja djeca internaliziraju različita potkrepljenja i procese opažanja i uče ih upotrebljavati za upravljanje vlastitim ponašanjem. Procesi učenja dalje ovise o socijalnim poticajima i iskustvu (a ne genetskim dispozicijama), tj. slijed razvojnih promjena je funkcija potkrepljenja i drugih varijabli učenja. Nema dakle, unaparijed određenih razvojnih faza. 2. Kognitivne funkcije (a time i moralno rasuđivnje) se razvijaju maturacijom (biološko sazrijevanje), a maturacija je univerzalna, nepromjenjiva. Drugim riječima, razvoj socijalnog i moralnog ponašanja u biti je razvoj već unaprijed genetički datih (djetetu inherentnih) dispozicija, te je kulturno neovisan = univerzalan i nepromjenjiv. 3. Moralni razvoj prolazi kroz nepromjenjiv slijed razvojnih faza koje se javljaju u određenoj dobi i one su genetički predodređene i stoga univerzalne. 4. Prijelaz iz jedne u drugu fazu je skokovit (diskontinuiran), a ne postepen. To znači da djeca u jednoj fazi rasuđivaju samo na jedan način, a u drugoj samo na drugi način. 5. Svaki sljedeći stadij predstavlja kvalitativno drugačiju, integriranu cjelinu, ali koja počiva na reorganizaciji one prethodne faze. 6. Teorije razvojnih faza pretpostavljaju da će djetetovo moralno ponašanje biti dosljedno od jedne do druge situacije, jer kad je dijete jednom dostiglo određenu fazu razvoja onda jednostavno funkionira na samo jedan određen način. 7. Teorije razvojih faza općenito naglašavaju intraindividualni varijabilitet u ponašanju tijekom vremena 6. Teorije socijalnog učenja ne pretpostavljaju situacijsku dosljednost, već da će djetetovo moralno ponašanje varirati od situacije do situacije. Ono je naučilo da svaka situacija zahtijeva specifično ponašanje. 2. Moralni razvoj nije povezan sa maturacijom kognitivnih funkcija, te nije univezalan i nepromjenjiv.

3. Moralni razvoj ne prolazi kroz nepromjenjiv slijed razvojnih faza, već je kontinuiran, te je moguća moralna progresija i regresija.

4. Prijelaz nije skokovit već postepen, tj. djeca određene dobi rasuđivaju prema različitim kriterijima, što ovisi o situaciji, potkrepljenju, modelima.

7. Teorija socijalnog učenja pak naglašava interindividualni varijabilitet u ponašanju što je (prema

(promjene kod istog pojedinca), a umanjuju interindividualne razlike (razlike među pojedincima).

Banduri) logičnije s obzirom na razlike u iskustvu glede vrste i rasporeda potkrepljenja, izloženosti vrlo različitim socijalnim modelima, različitog spola, intelektualnog nivoa, socioekonomskog statusa te etničkih i (sub)kulturalnih razlika.

Sličnosti: 1. Ako gledamo aspekt kognitivnog razvoja. Kod Piageta je kognitivan razvoj bitan preduvjet moralnog rasuđivanja, a kod Bandure on također govori o korespondentnim vještinama, tj. kognitivnim kapacitetima za moralni razvoj. Govori o apstraktnom modeliranju, koje nije moguće bez kognitivne strane. 2. Ako gledamo značaj okoline: Piaget je prvi govorio o važnosti vršnjaka kao socijalnih čimbenika (uključuje važnost soc. faktora) što je jedna od veznih spona sa Bandurinom teorijom. Kod Piageta je u moralnom razvoju dakle također bitno socijalno iskustvo, a pogotovo interakcija s vršnjacima. Jedna izrazito kognitivna teorija uključuje dakle neke okolinske aspekte. Bandurina teorija pak uključuje unutarnje, posredničke, kognitivne procese. ν Utjecaj medija i televizije Neka istraživnja se bave pitanjem kakav utjecaj imaju modeli koji se vide na mass-medijima, pogotovo na televiziji. Najviše exp provjera je rađeno na djeci kod učenja agresivnog ponašanja. Istraživaći su mnogo puta potvrdili da gledajući nasilne filmske junake, djeca mogu naučiti nove oblike agresije i da ih takvi filmovi potiču na agresivna ponašanja. Očito je da djeca oponašaju nasilne postupke koje vide. Zahvaljujući televizijskom nasilju djeca postaju tolerantnija prema agresiji i ona im manje smeta. Djecu se izlagalo različitim vrstama agresvnog ponašanja (modeli). Pokazalo se da djeca nauče neko ponašanje i u kontrolnim i u exp uvjetima, ali ih ne ispoljavaju ako su učili u ctrl. uvjetima. Istraživanje Bandure – djeca su u stanju naučiti agresivne oblike ponašanja modela koji nisu poticani, nagrađivani. Odnos socijalne okoline prema agresivnom ponašanju = pokazalo se da nema inhibicije agresivnog ponašanja ako se to ponašanje u socijalnoj okolini tolerira. Ν ZAKLJUČAK: Očito je da je učenje po modelu djelotvorno za učenje ponašanja koje je vrlo složeno i rijetko. To je najdjelotvorniji put za učenje lingvističkih stilova, učenje određenih standarda ponašanja i učenje novih efikasnijih načina ponašanja. (Npr.: primjena tih spoznaja na području kliničke Ψ u terapeutske svrhe: pokušaj kod djece koja imaju fobiju od pasa – dijete promatra ponašanje modela (kavez s psom – model postepeno prilazi kavezu, igra se s psom…). Prema Banduri je to dominantan model učenja u socijalnom razvoju. Učenje složenijih oblika socijalnih ponašanja se zasniva na učenju po modelu. Nalazi istraživanja su naveli Banduru da ospori termin refleksne osnove učenja (potkrepljenje).)

Nazivi učenja po modelu: a) opservacijsko učenje, ≈ b) učenje opažanjem, c) simboličko modeliranje, ≈ d) apstraktno modeliranje, e) zamjensko ili domišljeno učenje, ≈ f) vikarijsko učenje 3.5.7. BANDURA GOVORI I O NEKIM ASPEKTIMA INTERNALIZACIJE. ν Odgojni postupci roditelja Roditeljski način kažnjavanja je sljedeći činitelj koji utječe na moralno rasuđivanje i na djelotvornost kazne u poticanju internaliziranja roditeljskih moralnih vrijednosti dječje usvajanje moralnih pravila. Postoje tri skupine odgojnih postupaka:

θ θ θ

Pokazivanje moći - naredbe, prijetnje, tjelesna sila Uskraćivanje ljubavi verbalno neodobravanje, ismijavanje i uskraćivanje nježnosti Indukcija - objašnjavajući razgovori o nemoralnosti postupaka.

Većina roditelja primjenjuje sva tri postupka u većoj ili manjoj mjeri. No određeni su dominantni. Pokazalo se da su djeca kojima roditelji prvenstveno objašnjavaju moralna pravila na najvišem stupnju moralnog razvoja (ne želim drugima činiti loše), uskraćivanje ljubavi dovodi djecu na nešto nižu razinu (ne želim biti loš, odbačen), dok pokazivanje moći podržava najniže oblike moralnog rasuđivanja (u pravu je jači). No, dječje prihvaćanje i usvajanje pravila ovisi nekoliko stvari:

A.

o

njihovoj sposobnost obrade informacija sadržanih u kazni, tj. razumijevanju značenja i smisla nekog pravila i slaganja djeteta da je neko pravilo prikladno i razumno;

B. o emocionalnoj reakciji na kaznu: ako kazna izaziva samo strah, dijete neće prihvatiti roditeljska pravila, ali ako u djetetu proizvede suosjećanje s onim tko je povrijeđen njegovim postupkom, tada je internalizacija pravila mnogo vjerojatnija; C. o temperamentu djeteta: dvije su ponašajne osobine djeteta koje su urođene i koje ovise o temperamentu djeteta, a to su a) jačina djetetove emocionalne reakcije na vlastiti pogrešan postupak i b) sposobnost odupiranja zabranjenom ponašanju u izazovnim situacijama. ν Odgojni postupci kao konstrukt u psihologiji: Odgojni postupci roditelja su specifični agens socijalizacije. Postoje različite vrste interakcije djeteta i roditelja i razlike u postupcima roditelja pa ih možemo operacionalizirati na različite načine. To je kompleksna varijabla pa ju je teško

mjeriti i rijetko možemo uspoređivati rezultate različitih istraživanja; razlike su u načinu definiranja, operacionalizacije i mjerenja tih varijabli. Jedan od izvora metodoloških poteškoća leži u izvorima podataka. Danas postoje mogućnosti da se informacije o odgojnim postupcima roditelja dobiju:

implicitnom nesklonosti.

ili

eksplicitnom

davanju

do

znanja

θ θ θ

od samog roditelja (samoiskaz), kako on u pojedinim situacijama postupa s djetetom. Ali tu oprez jer roditelj daje svoju interpretaciju. od same djece (doživljaj roditeljskih postupaka) opažanje: direktno opažanje nekih situacija interakcije između roditelja i djece npr. kad majka dovodi dijete u vrtić, liječničke čekaonice. Ipak ne možemo otići kod nekoga doma i promatrati. Često specifične situacije mogu doveti do pristranih podataka.

(NPR. ignoriranje djeteta ili je izraz u gesti “neću te više ni pogledati” okretanje leđa djetetu… Gestovni ili verbalni znaci → roditelj ne razgovara s djetetom, ne sluša što ono govori. Iskazuje mu nesklonost. “Ne volim te više”, ili prijetnja napuštanja. Obrnuta varijanta: kažu djetetu da spakira pinklec i ode od kuće.) Istraživanja pokazuju da primjena sile ima određenu kvalitetu kažnjavanja, ali uskraćivanje je isto psihička kazna iako ne uključuje neposredno fizičku ili materijalnu prijetnju ili kaznu. I to može emocionalno štetiti djetetu, osiromašiti ga, posebno ako uključuje krajnju prijetnju napuštanja djeteta, odvajanje. Primjena sile sadrži jasne znakove bure koja brzo dođe ali i brzo ode (po nekim autorima), dok uskraćivanje ljubavi može za dijete biti vremenski nepredvidivo. To je posebno teško za dijete je ono ne može ocjeniti trajnost te situacije. To nanosi emocionalnu štetu djetetu. Ima fiziološki nepoželjne posljedice kao i primjena sile. To se objašnjava ovisnošću djeteta o roditeljima, kao i time što nemaju iskustva da bi percipirali vremensku perspektivu i da bi shvatili da je to privremeno. No djeca to brzo uče. Hoffman i Sahzstein misle da je za psihološku analizu odnosa roditelja i djeteta nužno imati na umu i indukciju. 3. Indukcija Vođenje, navođenje djeteta od strane roditelja. Roditelj poučava, instruira dijete, daje mu objašnjenja ili iznosi razloge zašto zahtijeva da dijete promijeni ponašanje. Roditelj može objašnjavati i naglašavati zahtjeve situacije i štetne posljedice djetetovog ponašanja za samo dijete, roditelja ili drugu osobu. Daje do znanja djetetu čuvstvene posljedice djetetovog postupka (vidiš kako plače). Ponekad indukcija znači upućivanje djeteta na koji bi se način trebalo ponašati i zašto se ne bi trebalo ponašati na način na koji se ponaša. Ovi roditeljski odgojni postupci nemaju karakter kažnjavanja. Težište: da se dijete uvjeri u nešto, da ga se nagovori, navede… pri tomu implicitno koriste mogućnosti i potencijale djeteta, njegove karakteristike. Apelira se na njegov ponos, poštenje, dobrotu. Česta hrabrenja i upućivanja roditelja kad mu govore da je vješt, velik, sposoban… Piaget: odnos roditelja s djecom bi trebao biti sličan kao odnos djeteta s vršnjacima (induktivan) za bolji moralni razvoj djeteta. To nije isto s onim što neki laici nazivaju “moraliziranje” – ili popovanje tj. stalna projekcija, verbalizacija moralnih načela djeci, propovijedanje o tome što je dobro. Neki autori su analizom došli do toga da je posebno internalizacija moralnih pravila vezana s razvojem internalne orjentacije (osjećaj krivnje i čuvstvena stanja koja predstavljaju inhibitore neprihvatljivog ponašanja → to je karakteristika te orjentacije).

Rohner: zastupa stanovište da je relevantno za psihičke posljedice roditeljskih postupaka to kako djeca doživljavaju roditeljske postupke (interakcijski efekt), a ne kakvi oni objektivno jesu – doživljaj je zapravo vrsta interakcije. Jedna od mogućih klasifikacija roditeljskih postupaka, autori Hoffman i Sahzstein 60,70-te. Bave se analizom odgojnih postupaka roditelja i moralnog razvoja → dali su sugestije koje su relativno aktualne i danas.

(1)

Kreću od toga da postoji jedan oblik roditeljskog postupka = primjena sile/moći, koji uključuje zastrašivanje, fizičko kažnjavanje. Postoje i roditeljski odgojni postupci koji su više psihološke prirode, psihološki postupci. To je osnovna podjela. Ti Ψ uključuju uskraćivanje/davanje ljubavi. pažnje…

(2)

O toj podjeli se puno raspravlja u okvirima pokreta Mentalne higijene (preporučuju se Ψ postupci a ne sila). Autori su zaključili da je dihotomizacija na 2 sklopa nedovoljna, te da postoje i drugi roditeljski odgojni postupci važni za moralni razvoj i internalizaciju. 1. Fizičko kažnjavanje: primjena sile i moći Uključuje fizičko kažnjavanje, deprivaciju materijalnih dobara, privilegija, direktnu primjenu sile i prijetnje kažnjavanjem, uskraćivanje, ograničavanje. Roditelji koriste te postupke želeći kontrolirati dijete, rabe fizičku snagu, socijalnu moć i utjecaj, mogućnost da kontroliraju materijalna dobra i sve ostale privilegije. Oslonac je na djetetov strah od kazne. Ti roditeljski odgojni postupci su vezani s razvojem orjentacije na vanjske regulatore ponašanja. 2. Psihičko kažnjavanje: uskraćivanje ljubavi Roditelj kontrolira dijete, utječe na njega davanjem ili uskraćivanjem ljubavi, pažnje… Roditelj pokazuje otvorene, direktne (ne fizičke!) znakove ljutnje prema djetetu koje se neprihvatljivo ponaša, tj. izražava na uočljiv način da mu uskraćuje ljubav, pažnju. Radi se o

Posebno su analizirali značajke indukcije, ali koja je orjentirana prema drugom (dijete se upozorava na štetne posljedice svog ponašanja za drugu osobu). ν Modeli prosocijalnog ponašanja Prosocijalno ponašanje uključuje dijeljenje s drugima, suradnju i pomaganje. U tom modelu važno mjesto zauzima baš empatija ili orjentacija pema drugom. Indukcija doprinosi razvoju empatije. Naime, roditelji objašnjavaju štetne posljedice za drugu osobu, ali i upućuju kako bi se dijete trebalo ponašati. Empatija = uživljavanje u emocionalno stanje druge osobe, razumijevanje njena položaja na osnovi percipirane ili zamišljene situacije u kojoj se ta osoba nalazi. Empatija uključuje kognitivne procese, elaboracije tog stanja. Čuvstvena strana prati empatiju → prvenstveno je kognitivni proces, iako to ne moraju biti ista čuvstvena stanja kao kod osobe koja je u nevolji. Ali emocionalni proces elaborira uzroke stanja i uključuje uživljavanje i suosjećanje; to potiče prosocijalno ponašanje (altruistične reakcije). Roditeljski postupci usmjereni prema drugoj osobi osiguravaju neku vrstu unutarnje kontrole, internaliziraju i inhibiciju ponašanja koje bi moglo drugoj osobi nanijeti štetu.

negativna korr s mjerama moralnog razvoja.

(2)

upotreba indukcije ; pružanje ljubavi od strane majke je pozitivno korelirano s moralnim razvojem. No ta veza nije toliko jaka kao u 1. slučaju (gdje je upoterba sile). Rezultati istr. su nešto manje dosljedni. Ta konzistentnost rekonzistentnih nalaza sa ovim varijablama (1 i 2) koja se i danas pokazuje govori da određene nepovoljne okolnosti dovode do manjkavog razvoja morala, a prihvaćanje je nužan uvjet moralnog razvoja (te korr nisu tako velike) uskraćivanje ljubavi je rijetko kad povezano s internalizacijom, iako je psihički značajno. Nekonzistentni nalazi. odgojni postupci oca su rijetko kad povezani s indikatorima moralnog razvoja i internalizacijom. Općenito vrlo se često nekako pokazivalo da uloga oca nije baš tako značajna a to proizlazi iz vrijednosnih orjentacija istraživača. Neki nalazi ukazuju na ulogu oca posebno u oblikovanju samopouzdanja kod djece (shvaćanja). Po nekim autorima je odsustvo oca važno, jer prisustvo osigurava kognitivni sadržaj za moralni razvoj. Nalazi su nesigurni i nekonzistentni.

(3) (4)

ν Korelacije između odgojnih postupaka i moralnog razvoja (internalizacije) Hoffman je izvršio pregled različitih istraživanja i nastojao je na osnovu njih ustanoviti korelacije vrste odgojnog postupka i moralnog razvoja (internalizacije). Kao mjere za internalizaciju koriste se npr. nezavisnost od vanjskih izvora kazne/nagrade (klinička procjena, često u longitudinalnim istraživanjima delikventnog ponašanja djece mlađe dobi): to je prognostički dobar indikator za kasnije devijantno ponašanje, ponekad indikatori koji ukazuju na otpornost na iskušenje (otpornost na porive da se učini nešto privlačno ali devijantno i društveno nepoželjno). Potom odgoda zadovoljenja, prihvaćanje odgovornosti i priznanje nekog nedjela, prijestupa. Pretpostavka: priznanje nedjela je potaknuto osjećajem krivnje, to priznanje nema neku instrumentalnu funkciju (npr. da ublažimo posljedice). Te indikatore nije jednostavno operacionalizirati i mjeriti. Dolazi do nekih zaključaka;

Kako objasniti veću efikasnost, čak superiornost, indukcije u odnosu na prva dva postupka? Par je razloga da roditelji indukcijom odgajaju moralno zdravu djecu:

θ

(1)

odnosi se na čestu upotrebu sile od strane majke. Ona je negativno povezana sa moralnim razvojem, a posebno je negativno vezana sa internalnom orjentacijom (s njenim stvaranjem). Tu su nalazi najkonzistentniji – i noviji rez. to potvrđuju. Tu ide i doživljaj agresivnosti ad strane majke – također

Djelotvornost indukcije u odnosu na prva dva postupka je veća jer se ne zasniva na strahu od kazne i negativnih nepoželjnih posljedica, uskraćivanju ljubavi. Ona potiće razvoj komponenti ili aspekata moralnosti: a) kognitivni elementi, b) afektivni i c) bihevioralni aspekt. Kognitivni: pri indukciji roditelj daje objašnjenje djetetu, direktno apelira na djetetove mogućnosti – da razumije situaciju, potrebe i stanja drugih ljudi te na osnovi toga kontrolira vlastito ponašanje. Objašnjavanjem se stvaraju se kognitivni standardi (sheme) za dobro-loše, i razvijaju se sposobnost moralnog rasuđivanja. Induktivni postupci osiguravaju čuvstvenu komponentu jer pospješuju razvoj empatije – osiguravaju djetetu uživljavanje u ulogu druge osobe. To je bitno jer, kao prvo, empatično dijete osjeća neugodu promatrajući nevolju drugoga, a može je smanjiti pomažući takvoj osobi, Drugo, kad prosocijalno ponašanje izaziva ugodu i veselje u drugome, tada će i empatično dijete doživlajvati te pozitivne emocije – što je svojevrsno potkrepljenje. Roditelj objašnjanjenjima “što i kako” dijete treba učiniti također djetetu osigurava bihevioralne standarde koji onda

olakšavaju djetetu da inhibira neprihvatljiva ponašanja, a izražava soc. poželjna. θ Dodatna objašnjenja: obično upotreba sile izaziva takvu razinu čuvstvenog uzbuđenja koja inhibira učenje. To je razlog i kod uskraćivanja ljubavi da nema baš tako poželjne posljedice. Neka objašnjenja idu preko učenja po modelu: korištenje sile faktički se teško može razlučiti od agresivnog ponašanja, odnosno kad roditelji primjenju fizičku silu da bi nagovoili dijete da ih sluša, oni su

ujedno modeli djetetu kako koristiti nasilje za postizanje svojih ciljeva. Tako agresivno ponašanje postane prihatljiv način ponašanja (za postizanje “moralnih” ciljeva).

θ

(4) PSIHOLOGIJA GRUPE

4.1. Uvod 4.1.1. Što je to grupna dinamika 4.2. Što je to grupa 4.3. Uvjeti i čimbenici nastanka grupe 4.3.1. Pet funkcija grupe 4.3.2. Razlozi namjernog formiranja grupe 4.3.3. Uzroci spontanog nastajanja grupe 4.3.4. Specifični uvjeti za nastanak grupe 4.4. Struktura grupe 4.4.1. Struktura Formalne grupe 4.4.2. Struktura neformalne grupe 4.5. Grupne norme 4.6. Procesi nastajanja i formiranja grupe 4.6.1. Sherifovo istraživanje (4 faze) 4.6.2. Zaključci nakon 2. faze istraživanja 4.6.3. Opći zaključci Sherifovih istraživanja 4.7. Postupci otklanjanja konflikta među grupama 4.8. Etička pitanja

4.1. UVOD
Psihologija grupe ima velik značaj jer su grupe bitne za razvoj čovjeka, i velika količina aktivnosti čovjeka odvija se u različitim grupama, tj. većina aktivnosti je grupna (proizvodnja, obrazovanje, sport…). Da bi mogli dati valjana objašnjenja moramo znati nešto o prirodi grupa: • Kako nastaju grupe, kako se one oblikuju i razvijaju? Koje su funkcije grupe? Koje su vrste grupe? Koji uvjeti su potrebni za razvoj i funkcioniranje grupe? Koji su kriteriji? Pitanja o pripadnosti grupi: šta je to i kako to utječe na doživljavanje i ponašanje pojedinca? O čemu ovisi taj utjecaj grupe na pojedinca? Kakav je taj utjecaj i zašto je takav?

• • • •

Zašto je to bitno: K. Lewin je sredinom 30’ počeo razvijati institut za istraživanja. Naime, gomilaju se empirijska istraživanja u koja se kreće bez teoretskih osnova i okvira, a i dobiveni rezultati nisu se objašnjavali u okviru teorija. Gomilanje mase podataka prema K. Lewinu ne doprinosi teoriji, a ni spoznaji. (Lewin raspravlja o tome koliko je socijalna psihologija teorijska a koliko primjenjena} psiholog koji se bavi primjenjenom psihologijom bi trebao shvatiti da ništa nije tako praktično kao dobra teorija.

(2)

Interes je usmjeren na dinamiku i međuzavisnost pojava i fenomena: cilj je pokazati doprinos različitih područja, ali ipak kod analize grupe sve je bilo unutar njenih formalnih elemenata (klasifikacije grupa po različitim kriterijima) a ne grupne dinamike i međuzavisnosti relevantnih pojava kod grupe. Interes za te aspekte pojava se povećava, zato se to područje i zove grupna dinamika. Radi se o području koje je relevantno za različite društvene discipline i društvenu praksu , i dolazi do izražaja suvremena vrsta interdisciplinarnosti. Cilj toga nastojanja je da se postigne potencijalna primjenjivost tih rezultata i spoznaja do kojih se dolazi. Te spoznaje trebaju biti primjenjive za poboljšavanje funkcioniranja grupa. Stručnjacima će te spoznaje omogućiti načine za začinjanje prave soc. akcije.

Ovo područje socijalne psihologije ima nekoliko uobičajenih naziva zadnjih 20-30-tak godina: psihologija grupe (cijela ta domena istraživanja), ali koristi se i pojam grupna dinamika (stari, tradicionalni nazivi) → kad se koristi taj termin često se misli o procesima interakcije i promjenama u konkretnim grupama. Grupna dinamika

(3)

(1)

Procesi interakcije; pojave i promjene koje se usljed interakcije dešavaju u nekoj grupi; uzročno-posljedična povezanost među pojavama i procesima koji se zbivaju pri formiranju i funkcioniranju grupe. Tradicionalni naziv Kurta Lewina (europska geštaltistička škola) za područje istraživanja procesa i promjena u grupi i među grupama od njega također dolaze postavke “geštalta” u području psihologije grupe (i u socijalnoj Ψ Grupa se tretira kao ). dinamički sistem, u kojem međuzavisni procesi i promjene u jednom dijelu cjeline dovode do promjena i u drugim dijelovima. Kad se govori o grupnoj dinamici treba imati na umu da se grupna dinamika odnosi na a) procese koji se zbivaju unutar grupe, b) procese nastanka grupe, c) procese koji utjeću na pojedinaca.

ν G. Allport je dao osnovne ideje, popularizirao naziv grupna dinamika i dao značajan teorijski prilog i metodologiju istraživanja. To nitko ne osporava ali postojali su i drugi uvjeti koji potiču razvoj tog područja:

(2)

(1)

Opća društvena situacija, privredni i socijalni razvoj: To je bilo vrijeme kad se interes industrije sve više okreće od tehnologije i fizikalnim uvjetima rada ka ljudskom faktoru (ka grupnom radu). Više se uvažavaju međuljudski odnosi. Razvoj nekih stručnih djelatnosti i profesija – grupni rad se koristio početkom stoljeća: npr. a) socijalni rad, b) zdravstvo (psihopatologija), c) socijalna podrška – to se koristilo i kad se znalo jako malo o grupnim procesima. Zašto stoga inicijacija pri ulasku u grupu? Početkom stoljeća: → grupne psihoterapije, područje obrazovanja – to je povezano i sa profesionalnim treningom u grupama. To su poticaji iz postojeće prakse koja je tražila odgovore. To je blisko mišljenju Kurta Lewina. Razvoj znanstvenih metoda i metodologije istraživanja: Dok se nisu razvile teško bi se mogao očekivati napredak (Lewin 30-tih experimentalno istražuje utjecaj grupne diskusija i grupnog odlučivanja na

(2)

Cartwright i Zander 60’: objavili su najznačajniju publikaciju “Grupna dinamika” koja se bavi područjem istraživanja prirode grupa, zakonitosti nastajanja i razvoja grupe, utjecaj grupe na pojedince i na druge grupe. ν Bitne su osnovne ideje, tj. ideje vodilje – načela (neka posve implicitna, neka više eksplicitna).

(3)

(1)

(zasluga K. Lewina); To je područje sa težištem na teorijski značajnim istraživanjima.

promjene u ponašanju i perzistentnost u tim promjenama. Prvi svoj rad je nazvao grupno odlućivanje i promjene stavova. Pitanja grupne odluke se vežu uz motivaciju i spermnost pojedinca da promjeni svoje ponašanje i svoje stavove. To je jedna vrlo složena varijabla, što je tek bilo moguće sa razvojem novih metoda istraživanja: nekad se mislilo da se to uopće ne može istraživati). Ν POTENCIJALNA PRIMJENJIVOST • • široka područja i problemi za poboljšanje grupne aktivnosti u bilo kojoj domeni obrazovanje spoznaje o odnosima među grupama (posebno dr. nepoželjni konflikti)

društvenog djelovanja teorijski su relevantna. Ali negdje imaju više težište na soc. akciju.

• •

grupa kao specifični agens u savjetovanju, Ψ terapiji, devijantnosti ν EXP.: Lewin: Dobar primjer za ključne značajke su tzv. akcijski exp (puno ih je izvodio K. Lewin) ili akcijska istraživanja. U jednom istraživanju ispitivao je utjecaj koji ima grupa i grupna situacija na a) donošenje odluka, b) promjenu stavova i ponašanja. Za to koristi i naziv socijalna promjena. Osnovna ideja: kako grupne odluke motivacijski djeluju, kakve posljedice imaju na spremnost ljudi da mijenjaju neke svoje ustaljene oblike ponašanja. Akcijska istraživanja su usmjerena na svakodnevna pitanja, delikventi značenja, relevantna za ispitanike: daju spoznaje koje se mogu primjeniti u svakodnevnom životu. Početak 2. svj. rata: Amerika je pomagala Europi. Lewin hoće provjeriti efikasnost odluke grupe za promjenu ponašanja; što se tiče prehrane Amerikanci nisu koristili iznutrice u ljudskoj prehrani. Grupna rasprava. Mjere ZV koje je kreirao su jako dobre (bolje nego da ih se pita hoće li to jesti): promatraju ponašanje (da li kupuju i jedu) = bihevioralna varijabla. Rezultati: Ustanovio je da je grupna odluka (odluka u grupnoj situaciji) najdjelotvornija za promjenu stavova i ponašanja (čak i trajne odluke). Kasnija istraživanja što je to ključno u tim grupama da dolazi do takvih promjena? Pokazalo se da su grupna rasprava i donošenje odluke ključno pitanje. Ali važan je konsenzus = slaganje, jedinstvo u odluci = koliko i drugi svi prihvaćaju. Stupanj slaganja je bitniji od rasprave. Svrha istraživanja je bila analiza nekih socijalnih nalaza tj. socijalnih akcija → da bi se došlo do spoznaja koje bi omogućile promjenu ponašanja ljudi s obzirom na pravila u prehrani. Zašto exp? Varira se utjecaj (1 je samo grupni) da bi se vidjela spoznaja koje se mogu koristiti za poboljšanje akcija. Time se mogu postići soc. poželjni ciljevi. Kreće se od ideje tj. pretpostavke → to je poticaj za utjecanje na te procese → dinamički odnos → empirijska istr.→ nalazi koji se primjenjuju → poboljšanje neke teorije. Lewin: utjecaj grupnih postavki na socijalne promjene. Primjenjivo u različitim domenama

4.2. ŠTO JE TO GRUPA?
Postoji mnoštvo različitih grupa: to je socijalna tvorevina s kojom imamo iskustvo od početka života do smrti (mnogostruko članstvo). Grupe se razlikuju po mnogim značajkama:

a) b) c) d) e) f) g)

veličini (dijada, obitelj, nacija), definiciji, po aktivnostima i ciljevima, trajanju (npr. na nekoj zabavi, ili u obitelji od rođenja do smrti), po svojoj unutarnjoj strukturi (sociometrijska, socijalna, prostorna, dobna, uspješnost…),

po utjecaju koji grupa može imati na pojedinca i važnosti koju imaju za pojedinca, po vrsti interakcije (npr. neposredna licem u lice, samo indirektna itd.)

S obzirom na veliku raznolikost grupa, pa time i obilježja po koijma neka skupina već predstavlja grupu, teško je izvesti cjelovitu i sveobuhvatnu definiciju grupe. Najveći se broj definicija ograničava na neke karakteristike grupe. Zato se može reći sljedeće: Grupa je svaka skupina ljudi od dvije ili više osoba čiji odnosi imaju neka od sljedećih obilježja:

(1)

Među članovima postoje česte socijalne interakcije i sve što iz njih slijedi (to je najčešći bitan element različitih definicija). Zajednički ciljevi, ideali koje slijede pojedinci – istovjetnost grupnih ciljeva i ideala. Pojedinci pokušavaju ostvariti iste ciljeve i ideale. Cartwright i Zander – pojedinci doživljavaju grupu kao cjelinu (subjektivni, Ψ kriterij grupe) Članovi su uključeni u sistem međusobno povezanih uloga i položaja, tj. postoji struktura

(2)

(3)

grupe. Npr. terapeutska grupa: postoje neke norme, netko ih je tamo stavio, okolina ih doživljava kao grupu a onda se i oni sami tako dožive.

4.3. UVJETI GRUPA

I

ČIMBEN ICI

NASTANKA

(4)

Postojanje zajedničkih, u grupi prihvaćenih normi (grupnih, socijalnih) koje predstavljaju neke standarde ponašanja, i one su regulatori ponašanja: to je karakteristika grupe. Pojedinci sebe doživljavaju kao pripadnicima grupe: to je psihološka dimenzija grupe (jer je to njihov doživljaj, identificiraju se s grupom). Skupina koja funkcionira kao grupa = jedinstveno reagiranje prema okolini. Vrlo brzo se postiže jedinsveni doživljaj okoline i jedinstveno reagiranje. Socijalna okolina neku skupinu smatra grupom = sociološka dimenzija (to ima Ψ posljedice: percipcija neke skupine, očekivanje ponašanja, a to utječe na doživljaj grupnosti).

Kada, kako i u kojim uvjetima nastaju grupe? postoji puno različitih grupa pa je teško odgovoriti na to. Da bi se na to odgovorilo postavlja se funkcija grupe: 4.3.1. PRVI ČIMBENIK: 5 FUNKCIJA GRUPE:

(5)

1.

(6)

Psihološke potrebe: značajne su za razvoj grupe. Potreba za afilijacijom (može se mjeriti različitim skalama i upitnicima). Scachter istražuje funkcionalnu ulogu afilijacije. Posebno je bitna pri osjećaju straha, Anx – drugi ljudi smanjuju anksioznost, redukcija straha, postizanje kognitivne jasnoće Interpersonalne potrebe – osnova za nastanak grupe. Postići socijalnu podršku (što dovodi do nastanka socijalnih grupa) je važna za emocionalne/socijalne interpersonalne odnose Socijalne potrebe Potrebe za informacijama → kreće od osnovnih procesa teorije soc. komparacije. Kako uključivanje u grupe omogućuje zzadovoljavanje potreba za inf. (Fredninger)? Odnosi se na mogućnost snalaženja → opet afilijacija Potreba za moći – utjecaj na ljude i kandidate

(7)

2.

Ove karakteristike nastaju u procesu formiranja grupe, tj. tijekom prerastanja skupine u grupu, koja je više od sume pojedinaca i njihovih osobina. Što veći broj tih karakteristika neka skupina ljudi ima to je ona bliže definiciji grupe, to je ona u većoj mjeri grupa, tj. u većoj mjeri funkcionira kao grupa. Veća ili manja zastupljenost nekog od navedenih obilježja ovisi o vrsti grupe, njenoj veličini, trajnosti, osobinama članova, funkcijama, načinu formiranja itd. Gleda se koja je dimenzija zastupljenija, koja ima veći značaj. Ako znamo te osnove možemo spoznati zašto se neka grupa u početku ne ponaša kao grupa, uniformno (kako povećati grupnu koheziju). ν Krech i Cruchfield – “pojedinac u društvu” (dodatna literatura). Definiraju grupu kao psihološku grupu dvije ili više osobe, čiji odnosi su međusobno zavisni i koji imaju specifičnu ideologiju baš za tu grupu. Što se tiče ideologije, to je širi pojam koji se odnosi na različite vrste specifičnih standarda, ideja, stavova. Neke grupe su grupe samo po jednoj značajki npr. postoje elementi strukture ali ne i drugi znaci. ν Experimenti sa grupama: u laboratoriju se formiraju grupe (slučajni raspored) – elementarni postupak artificijelne podjele u grupe dovodi do toga da se dolazi do pristranosti pri procjeni vrijednosti grupe → to je “tek minimalna grupa”, nema još uopće interakcije = samo im je netko rekao da su grupa (dosta pesimistično). Ako se ne poznaju kaže im se da su po slučaju raspoređeni u grupe A i B – a ipak su pristrani. ν Ustanovljavanje grupnih dimenzija: interesantan je Cattelov postupak (specifični pristup). On kreće od ideje da se njen sintalitet (kao personalitet, kao osobnost grupe) može analizirati. To je teško izvedivo, nije potrebno puno istraživanja. Dimenzije do kojih je došao nisu bile primjenjive na sve grupe. Bilo je još takvih pokušaja. Primjena u praksi; spoznaje do kojih se došlo razvojem grupe.

3.

4.

5.

Istraživanje (suočavanje sa stresom (PTSD-om) – veliki je utjecaj socijalne podrške (osnova za nastanak grupe). Sve te potrebe su bitne, ali ne daju odgovor kada, kako i zašto toliko puno grupa!!! Ove potrebe su značajne za grupe koje nastaju spontano. (2) Tri skupine uzroka ili uvjeta za nastanak grupe: Bez obzira na veliku raznolikost grupa (obitelj ≠ vršnjaci ≠ organizacija ≠ nacija) moguće je razlikovati 3 osnovne vrste uvjeta u kojima nastaju grupe (ali to kao da se odnosi na početak nastanka grupe) 1. uzroci za nastanak namjerno formiranih gurpa (takvih je grupa zapravo najviše: npr. razredi, terapeutske grupe…) uzroci koji dovode do spontanog nastanka grupa uzroci specifični uvjeti

2. 3.

Socijalno-psihološki je vrlo bitno da to što u svakodnevnom životu neke skupine osoba pod utjecajem toga kako ih socijalna okolina doživljava i kako se socijalna okolina prema njima odnosi, počinju poprimati iste karakteristike; drugi ih doživljavaju kao grupu.

4.3.1. RAZLOZI NAMJERNOG FORMIRANJA GRUPE
Grupe se namjerno formiraju kada prevlada shvaćanje da jedan takav skup pojedinaca može postići nešto brže, bolje i više nego da rade kao pojedinci tada se namjerno formiraju grupe. To su ≠ vrste tretmanskih grupa te radnih grupa koje su

formirane s ciljem da se neki poslovi efikasnije izvršavaju. Zašto? a) Jer omogućuju koordiniranje aktivnosti i ponašanje članova. b) Omogućuju korištenje potencijala svih pojedinaca. Ν PRIMJERI: (1) Proizvodne grupe ili organizacije, te stručni timovi – koje se osnivaju kako bi se koordiniranjem znanja i rada efikasnije rijšio neki zadatak. (savjetovalište, forenzička psihologija, peologija…).

ν Postoje dva uvjeta za spontani nastanak tih grupa:

(1)

Fizička blizina : Pojedinci imaju međusobni kontakt, postoji interakcija (pomaže soc. interakciju) i to je preduvjet da djeluju drugi faktori. Preduvjet je zato jer bez fizičke blizine grupa jednostavno fizički ne može postojati. To je nužan uvijet, ali on nije jedini i dovoljan uvijet. Psihološka blizina : Pojedinci trebaju imati neke slićne stavove, ciljeve, potrebe i sl. (npr. Internet: mogućnost za komunikaciju. Tehnička pomagala zamijenjuju stara pomagala. Faktor psihološke blizine; jednaki stavovi, interesi, ideali, ≠ interesi, motivi.

(2)

(2)

Grupe koje trebaju riješiti neke probleme, predložiti odluke, isplanirati neke akcije. Drugi psihološki efekti grupnih planova i odluka: a) valjanija odluka ali i b) članovi lakše prihvaćaju određeni plan ili program rada ako on proizlazi iz grupne diskusije, a ne od pojedinca.

(3) Grupe za posredovanje (češće nego reprezentativa pojedinac): kao aktivnosti u svrhu rješavanja i izbjegavanja konflikata.

(4)

Tretmanske grupe – ili grupe klijenata koje se namjerno formiraju za tretman, korekciju ponašanja, samoanalize, grupe za samopomoć iz različitih domena grupnog rada (npr. liječeni alkoholičari - KLA). Kako te grupe postižu svoje ciljeve?

ν EXP.: Schachter - je istraživaju afilijaciju: djeluje u spontanom nastanku grupe. Stanje nesigurnosti i nesvjesnosti može ovo potaknuti, stanje niza pojedinaca izazivamo uvjetima u kojima se oni nalaze. Ψ čuvstvena stanja i crte ličnosti. Neke komplementarne osobine su bitne za trajnije, intenzivnije veze. Isti stavovi, ideje – lakši je prvi kontakt = spontani nastanak grupe: ali kratko traje. Dosta važne su komplementarnije osobine. Npr. ako nekoliko osoba ima potrebu za dominacijom, one neće moći biti u istoj grupi. Zato je za opstanak gupe bitno da su osobine komplementarne (dominantnost - submisivnost; racionalnost emotivnost i sl.) EXP.: Newcomb 60’ – istraživao faktor psihološke blizine koji se odnosi na stavove: Ispitivao je slićnost stavova i međusobnu privlaćnost: sveučilišni ambijent (studenti dolaze iz različitih krajeva), na standardima (sličnost ustanova): spontano nastajanje manjih studentskih grupa u kojima vladaju slićni stavovi. Misli da je poznavajući stavove već pri upisu na fakultet moguće prognozirati tko će se s kime povezati. Istraživanje devijantne pojave – Kako to da nastaju grupe delinkvenata. Autori koji se često time bave navode: faktori psihološke blizine, socijalne okoline i doživljaj kompetentnosti, te doživljaj da mogu funkcionirati. U široj društvenoj okolini to ne mogu jer postoje druge norme i standardi, zato formiraju grupe s vlastitim standardima (psihološka blizina). Faktor prostorne blizine: ovisno o rasporedu hodnika, ulaza, liftova, stepenica, parkova i sl., češća su prijateljstva među onim osobama kad su (mogući) češći fizički kontakti. Radi samopoštovanja, samopojmanja osobe su imale tendenciju ulazka u grupu u kojima vrijede slićni stavovi, ideali, ciljevi.

4.3.3. UZROCI SPONTANOG NASTAJANJA GRUPA
To je sociopsihološko mnogo interesantnije. Bitni su neki procesi koji postoje i kod namjernog formiranja grupa. Mnoge grupe nastaju tako da se ljudi spontano združuju kako bi zadovoljili svoje potrebe. Nastaju sponatno, slobodnim izborom, zbog silčnosti nekih interesa, ciljeva, potreba. Ne mora odmah u početku funkcionirati kao grupa. Sastav i početak: Osnivaju se na temelju uzajamne privlačnosti, simpatije, i očekuje se zadovoljstvo od samog postojanja grupe, od pripadnosti grupe, aktivnosti u grupi i mešusobnih kontakata. No, glavni razlog nastanka je psihološka srodnost: sličnost mišljenja, stavova, uvjerenja i međusobna sklonost. Svaki pojedinac koji postaje član želi pripadnost i prihvaćanje od grupe. Takve grupe su neformalne s obzirom na grupne granice i ciljeve. PRIMJERI spontano nastale grupe: prijateljske grupe, grupe vršnjaka, grupe sa ulice, neformalne grupe u okvirima formalne organizacije (za to se nekad govorilo “delikventne grupe”).

4.3.4 VANJSKO/IZVANJSKO ODREĐENE GRUPE
Nastanak nekih grupa se ne može objasniti uzrocima namjerno ni sponatno nastalih grupa. Osnovni razlog formiranja tih grupa je postojanje nekih socijalno relevantnih karakteristika koje su zajedničke određenoj skupini ljudi (npr. dob, spol, boja kože, etničko porijeklo, zanimanja, prihodi i sl.).

Zbog tih zajedničkih karakteristika ostali članovi u društvu opažaju i doživljavaju te dijelove populacije kao osobe koje imaju nešto zajedničko, kao posebnu kategoriju ljudi te se prema njima ponašaju na spcifičan način. Radi se o perceptivnoj i kognitivnoj kategorizaciji. Tim ljudima se pridaju neke realne karakteristike, a i neke izmišljene (npr. starci, invalidi, djeca…). Usljed perceptivnog i kognitivnog izdvajanja te skupine ljudi, skupinu je lakše uočiti (skupina strši u socijalnom miljeu). Uz takvo izdvajanje povezuje se i specifičan odnos okoline prema toj skupini, npr. očekivanja od te skupine, pridaje im se određena uloga: prava i privilegije ali i obaveze i dužnosti te prikladno/neprikladno ponašanje. Šta se dešava: pod utjecajem reakcija socijalne okoline pojedinci tog dijela populacije poprimaju karakteristike grupe. Pojedinci postaju sve uniformniji i sličniji, odnosno, članovi grupe počinju funkcionirati prema tim kognitivnim, perceptualnim kategorijama. Usljed toga dolazi čak do javljanja potrebe za formalnom organizacijom npr. udruga invalida ili Stranka umirovljenika, koja ona razvija grupne norme, vrijednosti i ciljeve. Radi se o socijalno i psihološki vrlo interesantnim procesima. To je jedan od mehanizama koji objašnjavaju društvenu stratifikaciju. Socijalna okolina jednostavno definira ulogu grupe u društvu i postavlja određena očekivanja prema članovima tih grupa. Na taj način ona kao da definira sudbinu skupine (vrlo je važan taj odnos: može dovesti i do npr. socijalne izolacije). Procesi perceptivne i kognitivne kategorizacija imaju adaptacijsku osnovu, tj. pomažu nam da se u svijetu snalažemo, jer pojednostavljuju socijalnu okolinu. Stvaraju se grupe koje su perceptualno izdvojene i stoga uočlive (studenti, djeca, liječnici, muškarci) – mogu im se pridati neke značajke i karakteristike: to je dio naših socijalnih kognicija.

socijalna uloge).

struktura

koja

uključuje

položaje i

(1)

Prostorna struktura : radi se o prostornom rasporedu članova kod onih grupa koje su oragnizirane prema prostornim, teritorijalnim karakteristikama (naselja, lokalne zajednice): istražuje se utjecaj grupe na pojedince u centru, na periferiji i sl.

(2)

Komunikacijska struktura ili komunikacijske mreže: To su putovi (kanali) i pravci komuniciranja i položaj pojedinca unutar tih komunikacijskih struktura. O njegovom položaju (ceentralni, periferni i sl.) u komunikacijskoj mreži ovisi obim i smjer komuniciranja, a time i mogući utjecaj. EXP.: se istražuju tzv. komunikacijske mreže → to su definirani kanali komuniciranja. Različite su komunikacijske mreže, u kojima je veća ili manja centralizacija, položaj članova unutar mreže. Razlikujemo. a) Kružna komunikacijska mreža b) Lančana komunikacijska mreža c) Mreža u obliku slova y d) Komunikacijska mreža u obliku točka e) Komunikacijska mreža potpune povezanosti Pitanje je npr. koje komunikacijske mreže su djelotvornije za donošenje odluka. EXP Da li bi više centralizirana mreža bila djelotvornija pri donošenju odluka (jedan je član koji prima više inf, i koji je kanalima vezan s većim brojem članova grupe). Za koje je vrste zad, odluka su najdjelotvornije pojedine vrste komunikacijskih mreža. Te mreže su određene i precizirane pa je nužno znati koje su djelotvornije. Još je jedna klasifikacija grupa (važno za razumijevanje odnosa, nastajanja i dinamike grupe). Podjela je nejuže vezana uz socijalnu strukturu grupe.

(3)

Struktura interpersonalnih odnosa ili socioometrijska struktura: odnosi se na privlačnost i odbijanje među članovima

(4)
4.4. STRUKTURA GRUPE
Proces nastajanja grupe i utjecaj grupe je usko povezan sa strukturom grupe. Termin struktura označava povezanost među dijelovima neke cjeline. Struktura znači da postoji određeni raspored i organizacija. Što čini strukturu grupe: našrire shvaćeno misli se na (a) sve moguće odnose među članovima grupe, tj. struktura grupe predstavlja relativno trajne odnose koji se uspostavljaju među članovima i (b) na karakteristike grupe. Postoji nekoliko vrsta struktura, a najčešće su analizirane: one vrste koje se odnose na relativno trajne odnose među članovima grupe (npr. značajna je prostorna struktura grupe, te

Socijalna struktura grupe: Za razumijevanje grupe i njegovog utjecaja na pojedinca je najvažnija socijalna struktura grupe. Misli se na strukturu položaja i uloga pojedinaca u grupi. Diferencijacija položaja i uloga javlja se kako kod spontanog nastanka grupe tako i pri njenom namjernom formiranju.

4.4.1. STRUKTURA FORMALNE GRUPE
Formalne grupe netko zamisli i formira (tj. nastaju namjerno). Izvor socijalne strukture je izvan grupe. ν Karakteristike:

(1)

Formalne grupe su određene pomoću socijalne strukture (položaji i uloge definirani). Ta socijalna struktura je unaprijed i izvana pravilima točno određena. Formalna struktura grupe je usklađena sa ciljevima i zadacima

grupe, te je relativno nezavisna o individualnim preferencijama, željama i karakteris-tikama članova grupe. Svi položaji i uloge, tj. mjesta i funkcije u grupi unaprijed su definirane kao i komunikacijske mreže.

specifičnih potreba vršnjaka…).

(npr.

grupe

prijatelja,

(1)

(2) (3) (4)

Definirane su i norme koje određuju vrstu i razinu aktivnosti te primjereno ponašanje. Iz točke 2+3 proizlazi stabilnost formalne grupe što se očituje u tome da se socijalna struktura se sa promjenom članova. Izražena je vertikalna struktura (vrlo razvedena hijerarhija). Posebno je izražena diferencijacjia položaja na hijerarhijeskoj razini, tj. postoji više razina, a razlike u položajima su veće nego kod neformalnih grupa. Obzirom na tu socijalnu strukturu izražena je socijalna distanca na doživljajnom planu, no uključena je u odnose i definirana je. Hijerarhija i socijalna distanca su točno određene.

Manje je izražena vertikalna struktura. Ciljevi i aktivnosti su izraz zajedničkih želji i težnji članova. Stoga među članovima ne postoji socijalna distanca, komunikacija je neposredna i neograničena. Struktura uloga i položaja, kao i norme ponašanja proizlaze iz iz spontano nastalih interpersonalnih odnosa među članovima, koji su zasnovani na njihovim osobnim karakteristikama, potrebama i interesima, i ti spontani odnosi de facto određuju strukturu grupe. Manje su diferencirane što se tiče socijalne strukture. No!! One imaju socijalnu strukturu, iako ona nije izvana nametnuta, propisana. Ona je socijalnopsihološki složena iako je manje izdiferencirana. Obzirom da je socijalna struktura neformalnih grupa zasnovana na interpersonalnim odnosima, onda je nestabilna.

(2)

(3)

Često se postavlja pitanje o podudarnosti zamišljene, idealne i realizirane strukture. Često je slućaj da stvarno realizirana struktura odnosa u nekoj formalnoj grupi se razlikuje od predviđene i propisane strukture. Može se desiti da osoba nižeg položaja ima veći utjecaj. U mnogim analizama (npr. vojne jedinice u II svj. ratu) – sociometrijskim – gledano je kolika je korespodencija formalno određene strukture i realne. Neke eskadrile imaju veću podudarnost (realizirana je zamišljena struktura), a kod nekih uopće nije bilo te korespodencije. To se dešava jer se i u krutim formalnim grupama ili organizacijama javljaju neformalni odnosi među članovima. Neformalni odnosi: Potom je pitanje pod kojim uvjetima dolazi do stvaranja neformalnih odnosa u formalnim grupama. Kako? Spontana je ljudska težnja za neformalnim odnosima. Jedan od uvjeta su ljudske potrebe, neke socijalne potrebe. One su takve po svojoj prirodi da ih je teže zadovoljiti u formalnoj strukturi (ona se veže uz primarne zadatke, strogo definirane uloge, podjelu rada, socijalnu distancu, hijerarhiju…). Neformalni odnosi se počnu javljati i kod neformalne grupe. Specifični uvjeti su i krize → kad pojedine formalne grupe naiđu na prepreke, postaju neefikasne, ne mogu realizirati primarne ciljeve, pa se javljaju neformalne grupe (“interesne grupe”, “klike”) → težnja da se poboljša djelotvornost u radu formalne grupe, a što se radi neformalnim kanalima.

(4) Sa promjenom članova socijalna struktura se mijenja, jer dolaze drugi ljudi i drugačiji su interpersonalni odnosi. Interpersonalni odnosi se mjere sociometrijom. To se radi u više mjerenja, jer se očekuje promjena sociometrijskog položaja pojedinaca. Veća je i promjenjivost uloga i postoji veća vertikalna pokretljivost (npr. u grupi dječaka jedan ima ulogu vođe u dominantnoj vrsti aktivnosti te grupe. No drugi dječak može za drugu vrstu aktivnosti preuzeti ulogu vođe, ako je na tom polju “maher”). Neformalne grupe, bez obzira na manju strukturiranost, one imaju veliki utjecaj na pojedine članove.

4.5. GRUPNE NORME
Kao dva osnovna obilježja grupe često navode: grupna struktura i grupne norme. se

Smatra se da je funkcionalna i socialnopsihološka osnova ista, zajednička kad se radi o normama specifičnim za grupu ili normama koje vrijede u široj društvenoj zajednici. ν Karakteristike grupnih normi:

(1)

4.4.2. STRUKTURA NEFORMALNE GRUPE
Neformalne grupe nastaju spontano. One se javljaju u funkciji zadovoljavanja interesa,

Grupne norme su općeprihvaćeni modeli ponašanja, odnosno pravila ponašanja i od članova grupe se očekuje i zahtijeva da ih prihvate, poštuju i slijede. Pridržavanje grupnih normi se potkrepljuje, dok se nepridržavanje kažnjava. Ovisno o tome kakav je značaj neke norme za funkcioniranje grupe, nadzor nad pridržavanjem je manje ili više strog, a sankcije su manje ili više oštre. Zbog tih pozitivnih ili negativnih posljedice, članovi često osjećaju pritisak da se ponašaju u

skladu s normama grupe. Socijalni utjecaj proizlazi iz pripadnosti grupi.

(2)

Predmet grupne norme je naravno ponašanje članova grupe, ali to može biti i stav, uvjerenje, vrsta specifičnog ponašanja, način komuniciranja, vrijednosna orjentacija, preferencija, razina aktivnosti i postignuća… Grupne norme su od članova prihvaćena pravila ponašanja. Norme nisu jednostavno nametnuti propisi, koje ustvari nitko ne prihvaća, već ih članovi grupe doživljavaju kao vlastite, kao osobni iželjeni način ponašanja. Ponašanje koje je u skladu sa grupnim normama se doživljava kao spontano ponašanje, ponašanje po vlastitoj volji. Međutim, ne mora baš svaki član prihvatiti neku normu ponašanja da bi ona bila grupna norma. Dovoljno je da aktivna većina (50%) neko pravilo prihvati kao grupnu normu. One su važne za funkcioniranje grupe. Po svojoj funkcionalnoj osnovi grupne norme su regulatori ponašanja jer predstavljaju standard ponašanja, predodređuju kvalitetu i kvantitetu ponašanja i stavova. One određuju što i kako treba. To je važno za grupu na taj način one doprinose da se članovi grupne angažiraju u izvršavanju zadatka u skladu sa postavljenim ciljevima grupe i stabilizaciji grupne strukture. Osim toga grupne norme značajno doprinose grupnoj koheziji – vezanosti članova za grupu, kao i solidarnost, tj. spremnost članova da si međusobno pomažu. U grupama u kojima su norme općeprihvaćene grupna kohezija je veća, lakše je sporazumijevanje među članovima, uspješnija je interakcija, manje je konflikata i veća je sličnost stavova članova grupe.

grupu unjeta pravila ponašanja. Grupne norme mogu nastati i spontano tijekom interakcije članova i bez svijesnog planiranja, tj. norme mogu biti i neformalne. To su ponašanja koja se “podrazumijevaju”. U neformalnim grupama je to čak jedini način nastajanja grupnih normi. Npr. u grupi vršnjaka nastaju norme koje reguliraju ponašanje članova grupe, koje su neformalne. Poštivanje neformalnih pravila se također očekuje. Posljedice kršenja neformalno nastalih normi nisu psihološki ništa manje od posljedica kršenja formalnih normi.

(3)

4.6. PROCESI FORMIRANJA GRUPE NA PRIMJERU ISTRAŽIVANJA SHERIFA
Pitanje je što se zbiva kod formiranja grupe, koji su indikatori, stanja i procesi prisutni? Niz je istraživanja autora Sherifa i sur. 50-60’. Radio je experimente u prirodnim uvjetima, i oni su vrlo pogodni za ilustraciju metodološkog pristupa tim temama. Sherif je proveo svoje istraživanje u kampovima, ljetovalištima, a ispitanici su mu bili dječaci od 12 g. na logorovanju. Dječaci su iz različitih su krajeva SAD-a, i nisu se prije poznavali (bitno!!” – za uvjete koji dovode do nastajanja grupa). Pažljivo su izabrani od psihologa (klinički testovi, intervjui, informacije od nastavnika i roditelja) → kako bi se postigla homogenost po značajnim karakteristikama: da su zdravi, normalni dječaci, bez problema i poremećaja u ponašanju, da su dobro prilagođeni (Sherif je želio ispitati i nastanak konflikta u grupi i između grupa). To su bili dječaci iz stabilnih (potpunih) porodica, srednjeg socioekonomskog statusa. Cijelo experimentalno istraživanje se dijeli u nekoliko faza:

(4)

1.

(5)

Grupne norme nogu nastati formalno i neformalno te biti formalne ili neformalne.

ν NASTANAK GRUPNIH NORMI: grupne norme mogu nastati na tri načina:

PRVA FAZA: počinje dolaskom dječaka u kamp. Svi dijele zajedničke prostorije da bi im se sve aktivnosti odvijale u ljetovalištu, da su zajedničke, da se u njih spontano uključuju. Psiholozi su napravili pažljiv izbor aktivnosti (prethodno ispitati interese dječaka): privlačne su im. Odvijaju se u prirodnim uvjetima. Prikupljanje podataka je prikriveno (tzv. prikriveno opažanje), nisu korišteni standardni postupci ni sociometrijske provjere. Dječaci nisu bili svjesni da su ispitanici. Psiholozi koji su bili istraživači su imali formalne i uobičajene uloge u ljetovalištu (zabavljači, električari, nabavljači hrane, domar… dakle uobičajeno osoblje, da bi lakše izveli experimentalnu zadaću). Prikupljeni su podaci o interpersonalnim odnosima i preferencijama (sociometrijski). Ti podaci služe za temeljitu sociometrijsku analizu.

(1)

Formalni nastanak grupnih normi se može odvijati na dva načina: a) grupne norme se unaprijed fiksiraju i zatim unesu u grupu, ali b) mogu također nastati tijekom grupne diskusije o pravilima ponašanja u grupi. To je formalni nastanak norme u formalnim grupama (npr. proizvodne norme): takve norme su nastale svjesno i promišljeno, te su točno definirane i svima poznate, vezane uz kompletni sustav nagrađivanja.

(2)

Neformalni nastanak: znatan dio grupnih normi ne čine takva eksplicitno formulirana i u

Često su podaci dobiveni od 2 nezavisna opažača. Ova faza traje 4-6 dana. Dječacima je dopušteno da se spontano druže i upoznaju. Događaju se poznanstva i prijateljstva, nastaju manje neformalne grupe dječaka u kojima su dječaci više interpersonalno povezani: te grupe se temelje na zajedničkim specifičnim interesima. Preduvjet je bila prostorna blizina. Javljaju se posebne privlačnosti na osnovi specifičnih interesa.

normama i sankcionira se. Norme postaju standardi i regulatori ponašanja. Provjere su pokazale da zaista te grupe za 4-6 dana se integriraju dosta dobro (prema iskazanim preferencijama i sociometrijskim indikatorima). 65% preferencija u početku 2. faze ide prema drugoj grupi, a pri kraju 2. faze 88% je izbora prijatelja unutar grupe: čak i do 95%.

(5) (6)

2.

DRUGA FAZA: Na osnovi podataka te analize su istraživači podijelili dječake u dvije skupine tako da dobiju grupe s početnom minimalnom kohezivnošću (razdvojili su dječake povezane obostranim preferencijama). Ove grupe početno niske kohezivnosti su prethodno izjednačili po snazi, vještinama… Dječaci su time bili jako nezadovoljni. Potom svaku od tih grupa stavljaju u posebne uvjete.

usljed povećane interakcija članova grupe u zajedničkim aktivnostima stvara se zavisnost što dovodi do integracije grupe. Pojavljuje se “mi- osjećaj ” – osjećaj pripadnosti grupi, koji se javlja nekad vrlo intenzivno (svijest o pripadnosti grupi) i ujedno pokazuju doživljaj da postoji i druga grupa ("oni") i distanca prema drugoj grupi (to je važno jer je postojanje doživljaja pripadnosti vlastitoj grupi element koji utječe na kasniji tok i odnos među grupama).

Pitanje: što će se događati u tim grupama obzirom na aktivnosti koje su zahtijevale koordinaciju i koje su zajedničke. Nisu se mogli unutar grupe zabaviti ako se ne uključe u rad čitave grupe, tj. provodile su se onakve aktivnosti koje su zahtijevale suradnju među članovima grupe, zajedeniče napore i sl. Ν ZAKLJUČCI NAKON 2. FAZE} Šta se do sada desilo? Pokazalo se da takva situacija vrlo brzo (3 – 4 dana) dovodi do integracije i strukturiranja grupe. kad jedna skupina osoba djeluje u uvjetima zajedničkih ciljeva koji zahtijevaju koordinaciju napora, u uvjetima aktivnosti koje dovode članove u zavisne uloge (svi moraju sudjelovati) Sljedeći su zaključci Sherifa.

Procjenjivači su NZV procijenili položaje dječaka u grupi. Da bi provjerili točnost i preciznost te promjene trebali su i sociometrijske podatke (“slučajni, spontani” razgovor s dječacima).

(1) (2)

Dječaci razvijaju svoj način razumijevanja (poseban žargon), specifičan jezik koji se razlikuje od jezika druge grupe. Nadalje, nastaje i sklop znakova integracije u domeni simbola koji se koriste kao oznake za grupu i koji se stavljaju na odjeću i označavaju ih kao grupu. Simboli i znakovi se generaliziraju, i dječaci si daju nazive (npr. “pantere”, “udavi”, ili “crveni đavoli” i “buldozi”). Zajedničke aktivnosti, ciljevi dovode do strukturiranja grupe, tj. diferencijacije uloga i položaja u grupi: članovi dobijaju posebne zadatke. Neki dječaci pokazuju više inicijative, spretnosti pa se brzo iskazuju kao dječaci koji bi po svojim karakteristikama mogli imati ulogu vođe. Neki su dječaci bili sljedbenici vođa, neki su im položajem željeli biti što bliže, a neki su bili relativno nisko tj. imali su marginalnu ulogu. Važan indikator integracije grupe je pojava grupnih normi. To se očituje u tome, da ako netko nije jasno angažiran u aktivnostima grupe, onda to ponašanje nije u skladu s

1.

TREĆA FAZA: prelazi se na plan međugrupnih odnosa. Psiholozi nastoje stvoriti takmičarski odnos i suparništvo među grupama. Hipoteza je da bi to dovelo do promjena unutar i između grupa. Grupe su uključili u aktivnosti takmičarskog tipa tj. ne postoje dijeljeni ciljevi. To znači da je cilj dostupan samo jednoj grupi dok je 2. uskraćena i time frustrirana. Do kakvih će posljedica to dovesti? Organizirali su turnire košarke, nogometa… ističe se i nagrađuje pobjednik. Za eskalaciju napetosti i konflikta važan je početak suparništva među grupama. To počinje u dobrom sportskom duhu – cijeni se i poštuje suparnika. Ali to kratko traje jer dolazi do povećane napetosti pa se kreće ka drugačijem odnosu. Sportski fer-play duh je zamijenjen napetostima, što ima svoj izraz u verbalnim manifestacijama. To su uvjeti koji dovode do toga da:

(3)

(1)

(4)

se pojačava mehanizam identifikacija. Izraženiji je “mi-osjećaj”, povećava se zajedništvo i uzajamnost što se odražava na procjenjivanju vl. grupnih postignuća i podcjenjivanju postignuća suparničke grupe.

(2)

povećava se solidarnost unutar grupe, uzajamna podrška i hrabrenje unutar grupe. To su elementi promjena unutar grupe radi takmičarskih odnosa s drugom grupom. dolazi do promjena u socijalnoj strukturi grupa i načinu rješavanja tegoba. Istaknutiji je položaj vođa, on je ranjiviji i nestabilan. Ako vođa svoju ulogu nedovoljno ambiciozno, žustro, energično izvodi tad ga grupa doživljava kao osobu nedovoljno angažiranu. Dječaci koji nisu bili dovoljno hrabri i odlučni su gubili taj položaj. drugi dječaci preuzimaju ulogu vođa. Oni, pak, koji su skloni pomirljivom odnosu nisu u skladu s normama, te su izloženi grupnom pritisku. negativan je odnos prema drugoj grupi , povećava se distanca. Odbijaju se kontakti, ne žele se zajedničke aktivnosti. Javlja se “izvangrupna netrpeljivost”. Dječaci žele da više uopće nemaju nikakvih kontakata s članovima 2. grupe.

(3)

(složena dimenzija grupe, privlačnost u grupi, odnosi…); za nju je niz indikatora npr. sociometrijski. Suparništvo među grupama (prijetnja izvana je stalno tu što dovodi do napetosti) dovodi do promjene u grupi (te su promjene poželjne). Korist; time se poboljša funkcioniranje unutar grupe. Posljedice međugrupnog odnosa: razvoj, eskalacija napetosti i konflikta među grupama. ν Socijalnopsihološka osnovica nastanka te napetosti: treba imati na umu to da određena napetost među grupama dovodi do toga da se grupe percipiraju kao uzajamna prijetnja. Taj doživljaj prijetnje sa strane ne mora korespondirati realnom stanju odnosa, no prijetnja reducira mogućnost kontaktiranja, koordinacije. Taj doživljaj prijetnje intenzivira konflikt – treba se pripraviti za obranu od opasnosti. Sve se više otežava komuniciranje, odbija se bilo kakav kontakt. To pogoduje mijenjanju afektivnog tona i odnosa prema drugoj grupi. Kako se manje komunicira i povećava udaljenost dolazi do situacije “autistično neprijateljstvo” (Newcomb); nema kontakata a buja neprijateljstvo. Znak je eskaliranog neprijateljstva. ν U tu analizu elemente: treba uključiti mnoge

(4)

Provjere tih odnosa među grupama: u atribuciji značajki grupe su dječaci za slična ponašanja svojim članovima atribuirali hrabrost, snagu čvrstinu… a drugoj grupi agresivnost, zagrižljivost… Istovrsne osobine se različito atribuiraju. ΝΝ OPĆI ISTRAŽIVANJA ZAKLJUČCI SHERIFOVIH

θ
θ θ

stereotipno obilježavanje značajki drugih, kategoriziranje druge grupe, predrasude, diskriminaciju i slično.

(1) Uvjeti u kojima dolazi do mržnje, neprijateljstva i netrpeljivosti između 2 grupe: da bi do toga došlo nije neophodan uvjet nestabilnost, loša prilagođenost, individualna sklonost takvom neprilagođenom ponašanju, neurotizam… jer je izbor isp. bio takav da toga nije bilo, i kontrolirali su uvjete

Sherif i sur. su pokazali kako je nedovoljna individualno-psihološka razina analize za objašnjenje pojava meeđigrupne agresije, netrpeljiovosti. Zasluga Sherifa je ta da upozorava kako treba tražiti uzroke netrpeljivosti i u širim međuljudskim odnosima. Međutim, ne baš tako davno su neki autori postavili pitanje jesu li zaista ti uvjeti (svi) nužni tj. nije li već dovoljno da samo po sebi neko grupno članstvo predstavlja začetak mogućeg suparništva u odnosu na 2. grupu. Ta ideja da već samo postojanje po nečem različitih grupa može biti zametak konflikta je vezana uz: teoriju socijalnog identiteta, Taifel i Turner. To su teoretske postavke koje imaju korijene u ranijim postavkama socijalne psihologije. Zaista je dovoljno grupno članstvo (poimanje vlastite i neke 2. grupe) da dovede do zametka suparništva, nezavisno o takmičenju, nedjeljivim ciljevima i ostalom. Ovi autori upozoravaju na pojavu tzv. socijalne kategorizacije; ljudi da bi lakše razumijeli svoju socljalnu okolinu razvrstavaju socijalne i nesocijalne objekte u određene kategorije. Zato kad se radi o kategoriziranju socijalne okoline to zovemo socijalna kategorizacija.

(2)

Određene razlike među grupama (simboli, mikrokultura, specifičnosti) stvaraju sve veću distancu među grupama. Takve razlike među grupama iako stvaraju Ψ udaljenost ipak nisu dovoljan uvjet za nastanak napetosti i međugrupnih konflikata, neprijateljstava, mržnje. To je malo optimističan zaključak, tvrdi Kljaić, jer već sam doživljaj da postoje drugi i drugačiji ipak može biti klica ili začetak diskriminacije.

(3) Kad dvije grupe teže istom ali nedjeljivom cilju to dovodi do određenih frustracija i povežava napetost među grupama te se javlja međugrupna agresija.

(4)

U velikoj mjeri raste solidarnost i suradnja unutar grupe ali ta demokratičnost se nikako ne širi na odnose među grupama. Grupna kohezija

Za nju je značajno da je osnovna soc. kategorizacija u dvije grupe:

θ

članovi moje grupe

θ

članovi druge grupe

to bolje pomaže postizanju osobnog identiteta). Tu su začeci odnosa socijalne diskriminacije. Socijalna usporedba je osnova za socijalnu kompeticiju. Da bi do takvog odnosa među grupama došlo, ne mora postojati stvarno takmičenje. Na osnovi usporedbe grupa se izvodi vrijednost vlastite grupe; vodi socijalnoj diskriminaciji i sukobu. Time dolazi i do promjena u soc. natjecanju → eskalacija napetosti i sukoba. Pitanje je postoje li mogućnosti za ublažavanje i otklanjanje konflikta mežu grupama? Provedena su istraživanja prije Sherifovih, i poslije. Postoje različite mogućnosti klasificiranja i nazivi za te pokušaje i postupke otklanjanja konflikata.

Ona pomaže čovjeku da olakša razumijevanje svijeta oko sebe. Autori smatraju da socijalna kategorizacija faktički kao da sije sjeme konflikta, stvarajući određenu kognitivnu distinkciju između “nas i njih”. Osnovne postavke teorije soc. identiteta imaju korijene u ispitivanju međugrupnih odnosa. Ν EXP. s minimalnom grupom : ispitanici su raspodjeljivani u 2 grupe na osnovu trivijalnih kriterija (npr. po slučaju). Od isp. se traži da rasporede poene članovima druge i svoje grupe. Isp. od toga ne može imati nikakve osobne dobiti ni koristi, niti može što izgubiti. Među njima nema interakcije. Te grupe nemaju povijest niti budućnost, članovi se ne poznaju, niti znaju tko je u drugoj grupi. Ispitanici na osnovu matrica za bodovanje treba dodijeliti bodove svojoj i drugoj grupi. Pritom bira jednu od mogućih raspodjela: a) 18 bodova svom članu i 12 članu druge grupe b) 14 bodova svom članu i 6 bodova članu druge grupe Ispitanici najčešće preferiraju ovu b) varijantu (što manje članovima druge grupe, pa čak iako to znači manje i njegovima). Za to nema razloga u ranijim socijalnim odnosima. Konzistentan je nalaz da isp. iskazuju tu sklonost članovima svoje grupe čak i kad je to na štetu apsolutne dobiti sučlanova. Prema teoriji socijalnog identiteta ovi se rezultati mogu objasniti iako djeluju nelogično. Na prvom je mjestu to da se drugima da manje. Pojedinci sebe definiraju, određuju, doživljavaju i vrednuju pomoć grupe kojoj pripadaju. Socijalni identitet → je važan za samopoimanje, za osobni identitet. Povećavajući vrijednost grupe kojoj se pripada to smo vredniji i mi. Grupa ima svoj smisao, značenje samo u odnosu prema drugim grupama. Vrijednost vlastite grupe je u odnosu prema vrijednosti druge grupe. Doživljaj vlastite grupe ovisi o socijalnoj komparaciji među grupama. Što se više uvećava vrijednost vlastite grupe a umanjuje druge → relativan odnos je takav da naša grupa znatno pripomaže osobnom identitetu. Članovi grupe žele da njihova grupa bude bolja od druge po vrednovanim dimenzijama, pa čak i u tako banalnom zadatku. Važan aspekt teorije je soc. identitet.

(1)

Ovi se pokušaji odnose na smanjenje konflikta davanjem pozitivnih informacija o suparničkoj strani (u suparništvu dolazi do negativnih odnosa, javlja se ideja o negativnim osobinama suparnika) pa se daju povoljne informacije o protivniku da bi se ublažile nepovoljne predrasude, uvjerenja… Preduvjet za uspjeh ovakvih postupaka jest da informacije dolaze iz pouzdanog izvora podataka, i da inf. imaju određenu “snagu” tj. da su relevantne. Ako se neki izvor inf. ne doživljava kao pouzdan a iz njega dolaze podaci koji nisu u skladu s našim stavom, uvjerenjem… tad to zanemarujemo. Taj postupak se u provjerama nije pokazao efikasnim, jer su inf. o neskladu s prethodnim negativnim dojmovima. Sherif je to provjeravao; na misi je zamolio velečasnog da tim postupkom pokuša pomiriti strane – međutim, opet je nastupio sukob neposredno nakon mise.

(2)

Postupci suradnje, sastanka među vođama koji dogovorom apeliraju na tolerantnost, suradnju. Ako neki vođe zdušno pokušavaju umiriti situaciju tako da sugeriraju/naređuju tolerantnost, razumijevanje – tad time krše ustaljene norme, gube na vodstvu.

(3)

Strategija naizmjeničnog popuštanja (kombinacija sastanaka vođa grupa = bolje upoznavanje). Planira se postupno i naizmjenično popuštanje, da bi se postizanjem manjih zajeničkih ciljeva dovelo do popuštanja konflikta. GRIT – graduirano recipročno smanjenje intenziteta tenzije (konflikta). To je niz složenih postupaka. Osgood je autor te ideje o kombiniranju niza postupaka.

(4)
4.7. POSTUPCI OTKLANJANJA KONFLIKTA MEĐU GRUPAMA
Teorija socijalnog identiteta sa bavi samim identitetom. Objašnjava pristranost u procjenjivanju značajki vlastite i tuđe grupe. Kod ljudi postoji težnja (potreba) za samouvažavanjem i pozitivnim osobnim identitetom. Osobni identitet se faktički diferencira – profilira prema socijalnom identitetu. Usporedba među grupama je izvor prema kojem se vrijednost grupe procjenjuje (što je vlastita grupa vrijednija,

Kontakti među članovima grupa koje su u konfliktu. Ideja: da se preko zajedničkih aktivnosti i kontakata povećava saznanje o drugoj grupi – da se vidi da nije baš tako crna kao što se misli. Očekuje se da će ti kontakti smanjiti netrpeljivost. Iskustva iz II svjetskog rata; uočili su da u rasno mješovitim jedinicama u američkoj vojsci nema problema. To se ispitalo i pokušalo objasniti – otuda ide pokušaj razvijanja programa povećanja kontakta (npr. bijela djeca idu preko ferija u crnačke obitlji i obrnuto.

Kennedyeva era: počinje borba protiv segregacije i to zakonima. To je prvi program koji ide preko zakona (da ne smiju biti odvojeni busevi, restorani…), a tu su i neki sofisticiraniji (uključuju mijenjanje stavova). Istraživanja ne pokazuju da su takva očekivanja opravdana i da su iskustva iz II svj. rata situacijski specifična. 80-tih se pokazalo da je mala korr između čestine kontakata među radnim odjelima i konflikata među njima. Istraživanja o studentima strancima: povećava se negativan stavprema toj zemlji što su duže u toj zemlji na studiju (iako se povećava broj kontakata). Kontakt sam za sebe nije dovoljan uvjet za smanjenje neprijateljstava među grupama.

(1)

Postojanje zajedničkog vanjskog neprijatelja (Sherif to provjerava). Vladari/političari da bi postigli zajedništvo i kohezivnost su kreirali sliku vanjskog neprijatelja što djeluje na stanje unutar grupe. Postojanje napetosti među grupama dovodi do pozitivnih promjena unutar grupa. Ideja: ako grupa shvati da postoji zajednički vanjski neprijatelj, onda bi to trebalo dovesti do zbližavanja. Sherif; dječacima su kreirali opasnost od neke treće grupe. Pokazalo se da zaista dolazi do zbližavanja i povezivanja neđu grupama. Ipak treba imati na umu da je ta promjena prolaznog karaktera; čim nestane neprijatelj vraća se konflikt.

(4)

ČETVRTA FAZA ISTRAŽIVANJA Pokušalo se nizom postupaka postignuti pozitivne promjene. Trebalo je i provjeriti koji je postupak najefikasniji. Pitali su dječake da li žele ići doma u istom autobusu; neki nisu htjeli, ali je većina bila za to. Većina je nadvladala nekolicinu nepopustljivih. Ponovno je ispitan stav prema članovima druge grupe (sociometrijski indikatori). Krajem 4. dijela istraživanja (poslije niza subordiniranih ciljeva) se pokazalo da su mnogi dječaci promijenili svoj negativni stav. Te promjene idu sporo.

(2)

Postojanje zajedničkog cilja . Dao mu je socijalnopsihološku osnovu. Postupak proizlazi iz razmatranja prirode konflikta među grupama. Konflikt nastaje radi zajedničkog nedjeljivog cilja. Ako je to tako, tada bi postojanje dijeljivih ciljeva trebalo poticati suradnju i otkloniti konflikt. Provjera: dolazi li do promjena kad su dvije grupe stavljene pred nadređene, subordinirane ciljeve; stavljaju iste zahtjeve pred članove obje grupe (naziv “zajednički” nije baš dobar). Trebaju biti poduzeti zajednički napori svih članova obje grupe. Ciljevi su poželjni ali su takvi da ga niti jedna grupa ne može postići bez učešća one druge grupe. Npr. grupe su bile na izletu van kampa. Trebalo je ići vozilom po hranu u kamp. Ustanovilo se da je kombi pokvaren. Može se upaliti jedino na guranje: trebaju dvije grupe. Potom su naštimali kvar na vodovodu, i trebalo je ustanoviti gdje je kvar na području cijelog kampa (“pročešljati” područje). Scenirane su i kreirane izuzetne, hitne situacije koje su izgledale kao da su spontano nastale, i trebale su sudjelovati obje grupe. Dječaci su željeli gledati film, a film je jako skup – ako plate obje grupe onda će svaki član dati manje novca. Takve aktivnosti (ali ne brzo i lako) su postepeno dovodile do pozitivnih promjena. To je relativno uspješan postupak. Sherif tvrdi da je to najuspješniji postupak.

Sherif je dosta pesimistično zaključio da je vrlo lako izazvati konflikt među grupama, ali ga je teže otkloniti. Zašto promjene idu sporo? Radi se o sukobu među grupama koje su integrirane i strukturirane. Učvršćene su grupne norme koje reguliraju ponašanje. Kroz različite mehanizme interakcije dolazi do toga da su postupci i ponašanje članova grupe usmjeravani i kontrolirani, što dovodi do stabilnosti (statu quo). Svako malo odstupanje je pogrešno. Oni koji su skloni malom odstupanju (na početku 4. faze) gube položaj (pogotovo vođe). Što je grupa solidarnija, to je njen utjecaj na članove veći, i teže je doći do promjene. Promjena bi bila da se ublaže negativni odnosi. To je takva grupna situacija sa mehanizmima koji koče promjene odnosa, dovode do selektivne percepcije. Još uvijek su pogreške u percepciji, još uvijek se postupci drugih tumače kao prijetnja… Polako se mijenjaju norme, grupne ideologije. Ako se radi o subordiniranim ciljevima nužna je suradnja → i zato bi vođe i dječaci koji bi i dalje zadržavali negativan odnos bili glavni kočničari da se dostigne cilj. Zato se postupno ponašanja druge grupe prestaju doživljavati kao devijantna. Postupno su inf. i saznanja o drugoj grupi važna

za postizanje zajedničkih ciljeva. Događalo se da je dolazilo do znatnih promjena u soc. strukturi. To je faza odnosa među grupama koja podsjeća na početak takmičarskog odnosa, ali se promjene dešavaju da se dosegne efikasnost u postizanju ciljeva. Vođa koji bi pokušao spriječiti suradnju gubio je ugled (otpor grupe). Prije su mogli stradati vođe koji nisu bili dovoljno energični i agresivni, a sad se situacija mijenja. ΝΝ ETIČKA PITANJA Pitanje posljedica tih situacija u kojima su bili dječaci. Oni su dovedeni u situaciju povećanja konflikta i napetosti. Treba imati na umu intenzitet napetosti, a što se toga tiče autori su pazili na to. No, ponekad su se već i zabrinuli kako će smiriti situaciju. Vodili su računa o mogućim nepoželjnim posljedicama. Naknadno su izvršili provjeru. Mnogi su se roditelji javili jer su bili jako zadovoljni – pa su istraživači razgovarali s njima i dječacima da bi ustanovili posljedice. Nisu našli znakove negativnih posljedica, tragove tog iskustva (ali to je usmena komunikacija). Postoje neki pokušaji da se spoznaje istr. u kojima se došlo do rezultata u odnosima među grupama koriste u osnovi geneze nastajanja konflikata u široj društvenoj zajednici, i da se nađu postupci kojima bi se ti konflikti uklonili.

(5) SOCIJALNI UTJECAJI

5.1. Uvod 5.2. Socijalna facilitacija 5.3. Socijalno besposličarenje 5.4. Deindividualizacija 5.5. Grupni i socijalni pritisak 5.6. Konformizam

5.1. UVOD
To je opći naziv za svaki proces u kojem neka osoba ili grupa svojim prisustvom i akcijama djeluju na doživljavanje i ponašanje drue osobe ili skupine tako da kod njih izaziva promjene u uvjerenjima, stavovima, emocijama i ponašanju. Socijalnopsihološka osnova podložnosti socijalnom utjecaju počiva na socijalnoj zavisnosti čovjeka u a) zadovoljavanju potreba i b) zavisnosti o informacijama iz okoline. Iz ova dva aspekta socijalne zavisnosti proizlaze i dvije osnovne vrste socijalnog utjecaja:

(1)

Kada su pri obavljanju neke aktivnosti dominantne ispravne reakcije, prisutnost drugih ljudi povećava čestinu i brzinu njihovog pojavljivanja nauštrb pogrešnih koje nisu dominantne, i tako olakšava aktivnost, pospješuje uradak. Ukoliko su pogrešne reakcije dominantne tada će prisutnost drugih osoba, povećavajući njihovu emisiju, inhibirati pojavu ispravnih reakcija, a time i uspješno obavljanje aktivnosti. Prisutnost drugih osoba olakšava izvođenje dobro utvrđenih reakcija, a otežava učenje, stjecanje novih oblika reagiranja.

(2)

θ

Normativni utjecaj : koji dovodi do priklanjanja normama i očekivanjima okoline što omogućuje zadovoljenje potreba, posebno socijalnih (socijalna podrška) Zasniva se na aspektu socijalne zavisnosti vezanim uz zadovoljenje potreba. Informativni utjecaj : koji se zasniva na potrebi za informacijama iz socijalne okoline, koje omogućuju samoevaluaciju, snalaženje u okolini i donošenje odluka

ν Objašnjenja socijalne facilitacije Za pojavu socijalne facilitacije postoji nekoliko objašnjenja koja se međusobno neisključuju. Prema nekim objašnjenjima, u okviru nagonske teorije socijalne facilitacije, prisutnost drugih ljudi je neposredan izvor povišene rezine uzbuđenja ili aktivacije organizma; pri tome se ili naglašava važnost specifičnog socijalnog iskustva, npr. anksioznost ili strah od evaluacije ( socijalni motivi) ili se nagonska priroda smatra dovoljnom ( nagon). Drugo objašnjenje stavlja težište na distraktivno djelovanje prisutnih osoba što dovodi do konfliktnih tendencija u reagiranju i tako, tek posredno, do povišenog nivoa aktivacije. ν Zašto se to istražuje? Prisutnost drugih ljudi prethodi svakom složenom interakcijskom odnosu, a drugi je razlog što se dobro objašnjavaju neke stvari čak i kad se radi o jednostavnim socijalnim utjecajima. To područje istraživanja pokazuje kako bi se to moglo dalje istraživati tj. kako se prividno nekonzistentne rezultate može dovesti u red. ν EXP.: Triplett 1897. g.: radi prve provjere – prvi suvremeniji exp u socijalnoj Ψ . Do kakvih promjena dolazi kad su prisutne druge osobe jednako tako aktivne? Muškarci su sudjelovali u namatanju ribičkog koluta (jednostavna motorička aktivnost). Dvije situacije (naizmjenično) a) isp. radi sam i b9 u grupi. REZ.: Ustanovio je da fizička prisutnost drugih istovremeno aktivnih djeluje dinamogeno∗. Tek je Allport uočio izvor različitih utjecaja, i pokušao ih exp odvojiti. Početkom stoljeća Burnham promatra kakav bi utjecaj na mentalnu aktivnost imala prisutnost grupe osoba kada bi se ta nazočnost drugih osoba proučavala kao utjecaj temperature, tlaka i sl. (fizikalni uvjeti rada). Starija istraživanja su bila poticaj 20’ g. za istraživanja Allporta. Obzirom na vrstu socijalne interakcije ta ranija istraživanja su se izvodila u 2 oblika: a) utjecaj pasivnog prisustva (pasivna publika) – Triplett istovremena (istovremena b) utjecaj aktivnih sudionika, aktivnost nazočnih osoba aktivnost)

θ

Dakle, to su dvije osnovne vrste socijalnog utjecaja koje se mogu povezati sa dva aspekta socijalne zavisnosti i sukladne su funkcijama referentne grupe. Izvor socijalnih utjecaja su reakcije drugih ljudi u različitim socijalnim situacijama (osnova za prosudbu opasnosti situacije i sl.). Drugi ljudi su modeli koji bi način reagiranja bio prikladan. Poznavanje osnove soc. utjecaja pomaže pri objašnjavanju zašto se to javlja u određenim situacijama i dovodi do promjenama u ponašanju ljudi.

5.2. SOCIJALNA FACILITACIJA
(facilitirati = olakšavati) Socijalna facilitacija: je opći naziv za one promjene u aktivnosti i motivaciji kod pojedinaca, do kojih dolazi zbog samog pristustva drugih osoba: a) pasivno prisutnih (promatrači) ili b) aktivno prisutnih, koje istovremeno, nezvisno jedna od druge obavljaju istu aktivnost. To je tradicionalno područje istraživanja u eksperimentalnoj socijalnoj psihologiji. Termin socijalna facilitacija uveden je (F.H. Allport, 1924) i prihvaćen kao zajednički naziv za posljedice do kojih dovodi prisutnost drugih ljudi, unatoč tome što je u obje socijalne situacije osim povećanja (“facilitacije”) registrirano i smanjenje (“inhibicija”) efikasnosti u obavljanju aktivnosti. Elementarno je pitanje kakav je utjecaj same prisutnosti (pasivne) drugih osoba? Kako to utječe na aktivnost pojedinaca? Ustanovljeno je da u takvoj socijalnoj situaciji dolazi do povišene motivacije i razine aktivacije Poznato je da povišena motivacija povećava snagu, brzinu i čestinu pogotovo onih dominantnih reakcija, takvih koje imaju najveću vjerojatnost pojavljivanja; to su spontane i automatske reakcije, one koje su pod jakim utjecajem podražaja ili su prethodno dobro naučene, utvrđene. Dva su moguća efekta:

*

potiču aktivnost

Obje te vrste soc. situacija (kontrolna je kad je ispitanik sam) su se vršile na nizu zadataka (besmisleni slogovi, labirint, asocijacije, asocijacije u nizu, množenje jednostavni problemi, psihomotorika…). Od početka su rezultati bili kontradiktorni; da li je djelovanje stimulativno ili inhibitorno? Neki autori su govorili o tzv. socijalnoj inhibiciji. Ali! Jedan model dobro objašnjava i stimulativno i inhibitorno djelovanje. Nalazi (25’ i 40’ g.); jednostavne motorne reakcije su posebno osjetljive na socijalnu facilitaciju (zadatak kružnog slijeđenja – okulomotorna koordinacija). Prethodno uvježbani isp. su uspješniji kad rade uz prisutnost publike nego kad rade sami (pasivna publika povećava brzinu kojom isp. rješava zadatke množenja i asocijacija). Kod labirinta su uspješniji sami. ν EXP.: Pessin : besmisleni slogovi. 3 su exp situacije; isp. radi sam, radi as nekoliko odoba i mehaničko podraživanje (isprekidano svjetlo i zvuk). Kad su isp. radili s nekoliko osoba trebalo im je više pokušaja da nauče listu i više su griješili, a situacija s mehaničkim podraživanjem se ne razlikuje od situacije grupnog rada (socijalna i mehanička inhibicija). Nakon nekoliko dana traži od isp. da se dosjete pod istim uvjetima (metoda uštede) i dobiva suprotne rezultate. Veća prosječna ušteda je kod isp. koji su imali publiku. U nekim zadacima rad je poboljšan a u drugim otežan. Solomon Ash kaže da su ti zaključci besmisleni. Burnheim: utjecaj soc. situacije ovisi o aktivnosti. ν EXP.: Zajonc (novija istraživanja): radi analizu ranijih istraživanja. Dolazi do zaključka da je ta kontradiktornost prividna. Da li se razlike mogu pripisati samo razlikama u zadatku koji se vrši? Ne!! Analizira postupke i nalaze Pessina, i dolazi do toga da većina tih rez. ukazuje na određenu dosljednost i podudarnost; prisutnost drugih osoba otežava stjecanje novih načina reagiranja, ali je olakšano pojavljivanje ili emisija dominantnih dobro utvrđenih reakcija. On dolazi do zaključka da je učenje otežano, a izvođenje naučenih reakcija olakšano kod prisutnosti drugih osoba. Posebno je teško učiti u prvoj fazi učenja, puno je grešaka a poslije se to smanjuje te raste broj ispravnih reakcija. Zajonc specificira tu postavku (podložna je provjeri); prisutnost drugih osoba povećava emisiju dominantnih reakcija povisujući opći nivo aktiviteta kod pojedinca. Ako su ispravne reakcije koje su dominantne, tad prisustvo drugih ljudi povećava njihovu emisiju (facilitacija). Ako su dominantne reakcije pogrešne tad se povećava njihovo pojavljivanje, i to otežava obavljanje aktivnosti. Raniji nalazi (povišenje opće razine aktiviteta) – svi zadaci u kojima je registriran stimulatorni utjecaj su ili dobro naučene reakcije ili su pod jakim utjecajem podražaja (križanje samoglasnika, percepcija reverzibilnih figura ili npr. asocijacije → stol-stolica → to je dominantna reakcija) Pessin je potvrda ovog Zajoncovog zaključka.

Nakon tih prvih analiza Zajonc navodi praktični savjet koji proizlazi iz te analize; trebamo učiti sami, a odgovarati uz prisutnost drugih. ν Pitanje jest što je psihološko - motivacijska osnova za tu pojavu? Proces motivacije tj. motivacijsko stanje. Viša razina aktiviteta organizma dovodi do veće emisije dominantnih reakcija ako su druge osobe nazočne. Da bi došao do toga Zajonc se služi već postojećim postavkama Hall-Spencerove teorije. Koje su osnovne postavke teorije učenja u kojima se objašnjava o čemu ovisi određena reakcija? Niz radova pokazuje da psihički procesi obuhvaćeni pojmom arousala, aktivacije i nagona su stanje koje potiče javljanje dominantnih reakcija, i to navodi Zajonca da izvede tu pretpostavku, odnosno specifikaciju. ν Hall -Spencerova teorija } tu nalazimo objašnjenje što će se dogoditi kad se u organizmu jave dvije ili više nespojivih reakcija (kompetitivno stanje). Bit će izazvana ona reakcija koja ima najveći efektivni/reakcijski/ekscitatorni potencijal (E) ili reakcija koja je po svojoj čestini, amplitudi, latenciji pojavljivanja (potencijalnog) na prvom mjestu. E = H × D. E ovisi o jačini navike (H) i intenzitetu tj. jačini nagonskog stanja ili uzbuđenja (D). Veličina E je multiplikativna funkcija snage navike i intenziteta tog nagonskog stanja. Hall i sljedbenici trebaju D kao motivativnu varijablu koja neselektivno multiplicira snagu svih reakcija tj. one reakcije koje imaju veću snagu (bolje naučene) bit će više ojačane i veća je vjerojatnost da će se pojaviti i brže i intenzivnije. Snaga verbalnih navika; asocijativni gradijent (poveži s time). Možemo exp povećavati neke reakcije tako da mijenjamo ili H ili D (motivacija, aktivacija). Značenje tog postupka, implikacije: kad bi se radilo u izbornoj situaciji u kojoj je alternativa A u sniženoj motivaciji javlja 70% naspram alternative B koja se javlja u 30%. Pri povišenoj motivaciji ta se preferencija podiže možda i do 100%. ν EXP.: Zajonc pokušava (i Sales) exp provjeriti hipotezu da povišena razina aktivacije dovodi do povećanja dominantnih reakcija (a povećana motivacija zbog drugih osoba?). Koriste zadatak pseudoprepoznavanja. 10 je besmislenih riječi (neke se ponavljaju 2×, neke 6× a neke 8×). Exp su učinjene verbalne navike različite hijerarhijske razine (pod strogom kontrolom). U drugom dijelu testa pseudoprepoznavanja se reklo isp. da se ispituje subliminalna percepcija, te da moraju prepoznati riječi. Kada zbog prekratke ekspozicije ne mogu vidjeti riječ, tad moraju pogađati (bilo je 2/3 takvih situacija). To je kritičan dio exp (čak ništa ne piše). Ako je točna Zajoncova pretpostavka onda se može očekivati da je povećana emisija dominantnih reakcija nauštrb drugih. GRAFIKON Dominantne su one s većim ekscitacijskim potencijalom – one za koje uz kontrolirani D (isti za sve ispitanike) postoji veća snaga verbalnih navika.

Socijalna facilitacija prethodi svim složenijim oblicima soc. interakcije. 60’ Zajoncova ideja: dolazi do promjene u motivacionoj osnovi pa se dominantne reakcije javljaju češće i brže (uz povećanu razinu aktiviteta). Zajonc i Sales prvi provjeravaju pretpostavku da prisustvo drugih osoba povećava vjerojatnost javljanja dominantnih reakcija. D je nazočnost drugih osoba, koja povećava uzbuđenje. Zove se nagonska teorija (ali ni slučajno ne instinktivistička, biološka). ν EXP.: Martens 69’ radi direktnu provjeru da li dolazi do promjene uzbuđenja pri nazočnosti drugih osoba. On tu Zajoncovu pretpostavku provjerava tako da registrira fiziološke promjene (indikator uzbuđenja je index kojim se određuje broj aktivnih znojnica na površini dlana). Rezultati pokazuju da se povišena razina uzbuđenja (isp. su radili uz publiku) odrazila u povećanom broju aktivnih znojnica. To je neposrednija mjera tog dijela Zajoncove pretpostavke. To područje istraživanja ostavlja traga: javljaju se provjere, i u kasnijem periodu se odnose na različite vrste situacija i zadataka. ν EXP.: Michaels: Provjeru radi i Michaels na igračima biljara. Prvo je igrače podijelio u 2 extremne skupine obzirom na uspješnost. Vrsni igrači su bez prisustva publike postizali 71% pogodaka, a u prisutnosti publike se to povećalo na 80%. Slabi igrači su sami imali 36%, a 25% u prisutnosti publike. Oni kod kojih je visoka razina navike, uz povišeni nivo uzbuđenja rade bolje. Kod slabijih je situacija obrnuta; više griješe uz povišenu razinu uzbuđenja jer su kod njih pogrešne reakcije dominantnije. Istraživanja u osnovi potvrđuju glavne Zajoncove postvake, no ne potvrđuju direktno da sama fizička prisutnost drugih ljudi dovodi do povišene razine uzbuđenja; oni jesu pasivni, ali su u stanju evaluirati i procjenjivati. Pokušaj modificiranja Zajoncove nagonske teorije čini Cottrell Jr. Smatra da bi ta teorija u osnovi trebala biti nadopunjena, iako misli da ta nadopuna nije fundamentalna jer ostaje u okvirima Hall-Spencerove teorije. Prema Zajoncovoj teoriji prisustvo drugih ljudi povećava razinu uzbuđenja bez obzira na socijalno iskustvo (to zanemaruje). Ta reakcija (povišenje razine uzbuđenja) je “ugrađena” u organizam, biološki je dana i fizički spada u sklop reakcija pripravnosti na reagiranje. Cottrell za razliku od Zajonca težište stavlja na to da je prisustvo drugih osoba naučeni izvor motivacije, i ovisi o količini i vrsti socijalnog iskustva. Tu je osnovna razlika. Cottrell kaže da u prvim danima života su podr. izazvani prisustvom drugih ljudi motivacijski neutralni. Tek razvojem djeteta, novim iskustvima se kumulira soc. iskustvo, što je osnova za reagiranje u prisutnosti drugih ljudi. Pojedinac nauči anticipirati posljedice koje slijede iz prisustva drugih ljudi. Anticipiranje posljedica je važan uvjet za pojavu soc. facilitacije (da dođe do promjene uzbuđenja). Nije sama po sebi fizička prisutnost dovoljna, već je važan element socijalno iskustvo (‘strah od evaluacije’).

Cottrell je došao na ideju kako da to provjeri; omogućio je nazočnim osobama da prate reakcije isp. (čuju pitanje a ne čuju odgovor) – oni su tu, vide podražaj ali ne i reakciju. Neke provjere su pokazale da sama nazočnost drugih ljudi nije dovoljan uvjet za promjenu razine uzbuđenja. Prednost Cottrellovog pristupa: Zajonc kreće kreće od postavke da je taj efekt dovoljno masivan i da se da registrirati. Implicitna je pretpostavka da se radi o biološki urođenom reagiranju u povodu prisutnosti drugih ljudi. Zajonc ne uzima u obzir ostale moguće varijable. Cottrell pokušava provjeriti kako tipična socijalna iskustva mogu djelovati kao varijable u istim istr. (individualne razlike u razini anksioznosti, osjetljivost na evaluaciju…). Zaista istraživanja pokazuju da se takve razlike mogu registrirati. Individualne karakteristike mogu imati značajnu ulogu. Važna je i vrsta zadatka (mjera ZV). Ako je ZV vrlo osjetljiva, onda se može reagirati i na već samu fizičku prisutnost drugih ljudi (a oni ne mogu evaluirati reakciju isp). Ako kod ispitanika koji nisu ljudi (žohari…) registriramo da prisutnost drugih jedinki dovodi do promjene u razini uzbuđenja, onda je sigurno da to ne možemo pripisati socijalnoj anksioznosti stečenoj u djetinjstvu. Vrsta zadatka: a) Ako je on takav da reakcije budu po nečem soc. relevantne (predstavlja npr. neku mjeru INT ili neki spos) onda uradak na tom zadatku jest važan za isp. i situacija potiče anksioznost od evaluacije. b) Ako zadatak nije relevantan (uspjeh nije važan) onda je nešto drugo. ν Objašnjenje: Sredinom 80’ je pokušaj objašnjenja; “hipoteza distrakcija-konflikt”. Radi se o podražajnoj situaciji koja je distinktivna i koja dovodi do konflikta. Podražajna situacija je prisutnost drugih ljudi, i može remetiti uspješno reagiranje ispitanika. Pessin; dobiva iste rezultate. Dovodi isp. u konfliktnu situaciju jer isp. reagira na exp zadatak ali i na nazočne osobe. Direktne posljedice distrakcije su reakcije isp; a nisu posljedica promjene uzbuđenja.

5.3. SOCIJALNO BESPOSLIČARENJE (ZABUŠAVANJE)
Pojava je čak i eksperimentalno istraživana. Socijalni utjecaj je socijalna facilitacija (promjene u aktivnosti se registriraju tako da se prati uradak pojedinca, i tu je aktivnost pojedinca usmjerena na postizanje osobnog cilja – ona se mora opažati i vrednovati). Postoje druge soc. situacije i aktivnosti u kojima pojedinci ujedinjuju snage da bi postigli zajednički cilj (grupe). Često se mjeri zajednički uradak cijele grupe. Ali je moguće i ustanoviti doprinos svakog pojedinog člana. Postoje grupne aktivnosti gdje se baš i ne može ustanoviti doprinos pojedinca; pitanje je što se događa u grupi u kojoj nije moguće utvrditi koliki napor pojedinci ulažu npr. kad nose teški teret, kad guraju auto, potežu konop… Pitanje je da li će uložiti više, manje ili jednako snage i truda nego što bi uložili da rade sami.

Postoje zapisi o starim exp provjerama: Max Ringelmann sa kraja prošlog stoljeća. On je francuski agronom i bavio se pitanjem produktivnosti konja, volova i ljudi (sve što se koristi u zemljoradnji). Tražio je od grupe ispitanika, mladića da vuku konop što jače mogu (max motivacija) i izmjerio je dinamometrom snagu potezanja konopa. Kad to ispitanici rade sami mogući uradak je u prosjeku 63 kg. Onda je to isto učinio s 2, 3 i 8 članova grupe. Pokazalo se sljedeće: Veličina grupe 1 2 3 4 Mogući učinak 63 126 189 504 Ostvareni učinak 63 118 160 256 Gubitak (%)

Socijalno zabušavanje nije vrsta hotimičnog, namjernog zabušavanja tipa “ne mogu me toliko malo platiti koliko malo ja mogu raditi”. Socijalno besposličarenje se može ublažiti time da se uradak pojedinca prati i vrednuje. SSSR: 1% je privatnog zemljišta a njega dolazi 27% proizvoda, a od preostalih 99% dolazilo je samo 73% proizvoda! Mađarska: 13% privatnog zemljišta, s njega dolazi 33% proizvoda, tj. porast je samo minimalan! Svi noviji exp rezultati su uglavnom isti. Ringelmannov efekt se doista postojano registrira.

5.4. DEINDIVIDUALIZACIJA
0 6,3 15,3 50,8 To je pojava gubitka ili pomanjkanje individualnosti, osobnosti. Pojavljuju se takvi oblici doživljavanja i ponašanja koji pojedincima inače nisu svojstveni, nisu uobičajeni za tu osobu. Zbiva se u grupnim, socijalnim situacijama u određenim uvjetima. Pojedinac postaje dio gomile, gubi osobnost i dolazi do devijantnih ponašanja. Odudara od svog standardnog ponašanja. U grupnim situacijama dolazi do pomanjkanja inhibicije, do deindividualizacije. Taj termin koriste od 1952. Festinger, Pepitone, Newcomb. Deindividualizacija se istražuje zadnjih 20 godina. Devijantni oblici ponašanja: nikakve internalizirane norme ne upravljaju ponašanjem takvih pojedinaca. Pitanje je: zašto k vragu u grupi dolazi do ekscesnih pojava npr. ispada, neobuzdanosti i sl. (npr. utakmice, koncerti…)? Grupna situacija, dakle prisutnost drugih osoba, dovodi do povišene razine uzbuđenja i dolazi do pojačanog reagiranja. Također, kad je pojedinac izgubljen u masi, postoji doživljaj anonimnosti i dolazi do difuzije odgovornosti. Kada se povišena razina uzbuđenja kombinira sa difuzijom odgovornosti, dolazi do smanjenja inhibicije i deindividualizacije. Posljedice imaju široki raspon: od bezazlenih do razbijanja, uništavanja, zagađivanja prirode, destrukcije, pobune, izgredi, mučenja, torture… Radi se o negativnim posljedicama.

Dakle, “U grupi je rad lakši” – je, ali zato jer se manje radi. Kao što vidimo što više ljudi je sudjelovalo u radu, to je svaki pojedinac manje napora ulagao u taj rad. Taj efekt su kasnije nazivali Ringelmannovim efektom (ili zakonom). To se također naziva socijalno besposličarenje (zabušavanje). Steiner to zove aditivnim zadatkom (zbrojiv je) i slabiji uspjeh može biti posljedica nekih drugih okolnosti – ne smanjenog napora već poteškoća oko koordinacije energije (to je izvor gubitaka), i sam Ringelmann je to tako protumačio. Ingham 70’ je došao na ideju kako da to provjeri: ispitaniku se kaže da radi sa još dvojicom ili trojicom, a zapravo radi sam (u svom je boxu). Može provjeriti koliko se gubitak može pripisati koordinaciji. I tu dolazi do gubitka – u prosjeku povlače 18% jače kad su mislili da rade sami u odnosu na to kad su mislili da rade u grupama 2-5 osoba. Latané 70-80’ to naziva socijalno besposličarenje. Ingham je tražio od ispitanika da što glasnije može viče, plješće… U situaciji kad je sam i u grupi buka je bila najveća. Međutim kad je smatrao da nije sam već da viče i plješće u grupi (npr. N = 2, N = 4 …) našli su da je količina buke to manja što je grupa veća, tj. ispitanik je u funkciji porasta veličine grupe producirao sve manje i manje buke. Jedno od objašnjenja ide iz pojave “difuzija odgovornosti”: pojedinac se ne osjeća odgovornim za dobar uradak jer u grupnim uvjetima pojedinci ne pridaju poseban značaj svom doprinosu “jer će netko to već obaviti”. Što je veća grupa to je učinak pojedinca manji – dolazi do difuzije odgovornosti. Nađeno je da što je veći broj nazočnih osoba blizu žrtve (maltretirana je, zvala je pomoć), to je manja vjerojatnost da će netko priskočiti u pomoć. Latané je također radio pokuse sa slično koncipiranim varijablama, ali sa pseudogrupama (ispitanik misli da viče u grupi, a viče sam) – kao Ingham. Ustanovio je da zapravo ispitanici imaju doživljaj da su jednako aktivni, da ulažu jednak napor kao kad rade pojedinačno.

ν Objašnjenje posljedica deindividualizacije: Zimbardo je vršio exp (kraj 60’). Sklon je psihoanalitičnim osnovama. Neobuzdana ponašanja su poticana grupom: difuzija odgovornosti. Grupa, osim uzbuđenja, osigurava uvjete difuzije odgovornosti: postoji određena anonimnost pojedinca u grupi što pojedinca štiti od uračunljivosti. Pojedinac neće biti identificiran. Grupna akcija ne proizlazi iz motiva pojedinca. To rade svi, to je uobičajeno a tad i normativno pa tada pojedinci svoje postupke počinju pripisivati

situaciji a ne svojoj odluci. Gubi se osobna odgovornost, nestaje inhibicija što vodi do slobodnije izražavanja poriva koji se u drugim situacijama kontroliraju. Grupa osigurava anonimnost pojedinca i postoji tendencija konformizma sa grupnim ponašanjem. Grupa razbija "lice" pojedinca, pojedinac to doživljava kao grupno ponašanje, a ne kao vlastito ponašanje. Osobno ponašanje se pripisuje situacionim faktorima, a ne osobnoj odluci. Također grupa osigurava zaštitu od posljedica. Ta je pojava toliko složena, da niz pojava mogu poslužiti kao objašnjenje. ν Procesni model deindividualizacije (Zimbardo, 1969, Diener 1980) 1.) Uvjeti deindividualizacije θ θ θ θ uzbuđenje (arousal) grupno članstvo, veličina anonimnost smanjena odgovornost

bila manja i kad je bio dan da osobe nisu poticale žrtvu da skoči sa zgrade. Kada je grupa bila veća, i kad je bila noć tad su više žrtvu nagovarali da skoči (anonimnost pojedinih članova grupe). Drastičnost, surovost postupka je povezana sa veličinom grupe. d) anonimnost Zimbardo radi istraživanje: ispitanici su studentice. Radi exp istr. empatične sposobnosti (el. šokovi). U jednoj exp situaciji je max anonimnost (4 ispitanice su bile obučene u plašteve, u zamračenoj prostoriji). U drugoj exp situaciji nisu zamaskirane i imaju imena. U fazi anonimnosti studentice su zadavale 2× veće šokove. AD2) Stanje deindividualizacije a) niska svijest o sebi Pomanjkanje je svjesnog planiranja i brige za sud drugih (zbog anonimnosti). Kad se grupa doživljava jedinstveno kao organizam, postoji doživljaj da vrijeme brzo prolazi. b) promijenjeno doživljavanje Promijenjeno je stanje svijesti, tj. neobični doživjaji (slično halucinacijama), senzorna izolacija, doživljaj anonimnosti, gubitak individualnog identiteta (to znači da pretežni dio identiteta i svoje uloge proizlazi iz pripadnosti grupe - zato postoje suvremenija objašnjenja koja ukazuju da to nije abernatno ponašanje koje je u skladu s večinskim, a uvjet je da se poveća važnost vlastite grupe čiji je pojedinac član). AD3) Deindividualizirano ponašanje Devijantno ponašanje, vandalizam. Polarizirano ponašanje (Johnson i Downing 70’); anonimnost ispitanika je osigurana tako da su ih obukli u medicinske sestre, zamračena soba… (isto kao Zimbardov exp s elektrošokovima). Dobili su suprotne rezultate. One koje su bile obučene u medicinske sestre su davale kraće šokove od nemaskiranih. Anonimne ispitanice su više reagirale na situacijske znakove; one su se doživljale kao medicinske sestre. No, opet dolazi do depersonalizacije, ali akcije koje u skladu sa ulogom medicinske sestre, su ovaj put društveno prihvatljive. Polarizirano ponašanje – prosocijalno ponašanje se očituje tu.

2.) Stanje deindividualizacije θ θ Niska svijest o sebi Promijenjeno doživljavanje

3.) Deindividualizirano ponašanje θ ekstremne i atipične polarizirane akcije

Mann je analizirao 21 slućaj gdje je skupina ljudi nazočna kad netko prijedi da će skoćiti s zgrade, mosta i sl. Ustanovio je sljedeće: ako je skupina manja, zbivanje je po danu - grupa ne potiče samoubojstvo. Ako je noć i skupina je veća samoubojstvo je ohrabruje. AD1) Uvjeti deindividualizacije

a)

senzorna prezasićenost (buka, jako svjetlo) Posljedica toga je povišena razina uzbuđenja: alkohol, droga, nedovoljno strukturirana situacija, intenzitet osobne uključenosti. Povišena razina uzbuđenja jedan je od važnijih faktora koji su u osnovi agresivnog ponašanja i dovodi do toga da se ne percipiraju oni drugi znakovi koji bi mogli inhibirati ponašanje (smanjen je opseg pažnje i korištenje znakova iz okoline). Uzbuđenje je i izvor frustracija. Povezano je i s agresivnim ponašanjem (Perkovićeva teorija agresije). b) grupno članstvo Zimbardo je kao prvu pretpostavku uzeo anonimnost npr. kod prenapučenog stanovništva. Imao je 2 automobila – jedan je bio bez ikakvih oznaka i ostavio ga je u Bronxu. Drugi je ostavio u Stanfordu. Nakon 10 min auto iz Bronxa je bio pokraden, ljudi su skidali hladnjak, postao je olupina nakon 3 dana. U Stanfordu, nakon prvog dana, neki čovjek je dotaknuo auto i to u sa ciljem da podigne krov i da se auto zaštititi od kiše. c) veličina grupe Mann 80-tih je analizirao podatke o 21 slučaju okupljanja ljudi. Ustanovio je da kad je skupina

5.5. GRUPNI I SOCIJALNI PRITISAK

Socijalni pritisak to je takav socijalni utjecaj koji

proizlazi iz zamišljenih ili stvarnih očekivanja i zahtijeva drugih osoba, njihovih prijetnji i prisile koju vrše; doživljava se kao obaveza, opasnost za vlastiti integreitet i pritisak da se reagira u skladu s očekivanjima i zahtijevima, tj. postojećim normama ponašanja.

zamijenili ispitanika A, pa ispitanika B, i tako zamijenli nekoliko generacija ispitanika… no pokazalo se da grupna norma perzistira i do 5-te generacije. To je exp imitacija onoga što se dešava u svakodnevnom životu; generacije dolaze i odlaze a norme (grupne, kulturne, socijalne) perzistiraju čak stoljećima. Sherif je ukazao da exp provjere u artificijelnim uvjetima pokazuju složene procese u soc. situaciji. Asch} Sherifove exp provjere su izvedene u situaciji kad je isp. izložen dvosmislenoj situaciji. Postojat će utjecaj sudova koje ljudi daju. Procjene se, znači, osnivaju na onom što sam isp. vidi, kao i na onome što vide druge osobe. To znači da su procjene nepouzdane, što je potaklo Ascha na exp. Pitanje je naime kako će pojedinac reagirati ako situacija nije nejasna. Da li bi se pojedinac priklonio grupnoj procjeni i u situaciji kada bi bilo sasvim jasno kakav je podražaj? Izvršio je provjeru grupnog pritiska. Dramatični su exp uvjeti. Htio je postići dobru exp kontrolu, te variranje mnogih okolnosti i uvjeta. Koristio je podražaje koji su jednosmisleni. ν Asch: Prezentirane su 4 linije. Jedna je linija standardna (bitna dimenzija je dužina), a preostale 3 su različitih duljina, a samo jedna je jednako dugačka kao i originalna linija. Ispitanik je od 3 linije trebao pronaći onu koja je jednaka zadanom standardu. Težina zadatka se da varirati. No, uvijek je sasvim jasno da je standard jednak dužini linije B. Kad su ispitanici sami, tad bez pogreške rješavaju zadatak. Predložene linije su uvijek sadržavale liniju B (koja je jednaka standardu). Grupna situacija je glavna situacija. Ash je imao nekoliko 6-7 uvježbanih "lažnih" ispitanika, tj. samo prvi ispitanik je pravi ispitanik (naivni je), a svi drugi su u dogovoru sa eksperimentatorom. Pitanje je bilo kako će naivni ispitnik reagirati ako svi drugi ispitanici prije njega jednoglasno daju pogrešnu procjenu, tj. jednoglasno procjene neku jasno predugačku odnosno prekratku liniju kao jednakom standardnoj. U seriji procjena su neki od podražaja kritični (npr. u nizu od 20 podražaja 8 ih je kritično: pomagači daju pogrešnu procjenu, i to jednoglasno → “jednoglasna većina”). Grupni pritisak može proizaći iz zamišljenih ili stvarnih očekivanja grupe, prijetnji, zahtjeva te reagiranja različitih osoba, što je primjeren način tj. dobar sud. Naivni isp. predzadnji ili zadnji daje procjenu. Pokus započinje tako da svi ispitanici daju procjene da je standard jednak liniji B. Naivni isp. se čudi banalnom zadatku. U jednom kritičnom podražaju kažu da je linija C = standardni podražaj. Ispitanik je stavljen u “situaciju konformističkog konflikta”. Ispitanik se pita kako je to moguće da postoji takva razlika između toga što on vidi i šta drugi vide, odnosno što nije u redu s njim (možda ne vidi dobro jer nosi naočale, pogrešno sjedi, možda nije shvatio uputu, …). Rezultat: rekao je ono što su i DRUGI rekli! Podlegao je jednoglasnoj većini.

ν EXP.: Sherif 30’: Radi istraživanje o utjecaju socijalnih faktora na percepciju. Bavio se nastankom grupnih normi i posljedicama koje imaju norme na reakcije ljudi. Utjecaj socijalnih faktora na percepciju. Exp zadatak: Autokinetički fenomen (prividno gibanje točke u potpuno zamračenoj prostoriji). Nimalo ne djeluje prethodno iskustvo i to doživljavaju svi ljudi. To je vrsta optičke iluzije – samogenerirajući fenomen. Izgleda kao da se točka pomiče iako to realno nije slućaj. Podražajno polje je nestrukturirano, tj. ne postoji gotovo nikakvih oslonaca percepcije te treba očekivati da će jače moći djelovati faktor udešenosti opažača. Ta udešenost proizlazi iz utjecaja kojeg imaju drugi ispitanici u grupi! Sherif je te exp provjere izvodio u 2 exp situacije} (1) kad je ispitanika sam te (2) kad su tri ispitanika istovremeno (svi su gledali i svi su jedan za drugim davali procjenu) Ispitanici su procjenjivali pomak točke od originalnog mjesta. U ključnoj varijanti pokusa postoje 3 ispitanika koji daju 100-tinjak procjena u situaciji “sam”. Procjenjivači su isp. A, B, C. U situaciji “sam” postoje velike individualne razlike u procjenama. Zatim se dalo 100-tinjak procjena zajedno. Pokazalo se da u grupnoj situaciji dolazi do određene konvergencije tih procjena, tj. individualne razlike su se smanjile. GRAFIKON Ν NOVI EXP.: Kad se ispitanik odmah stavi u grupu individualne razlike su odmah manje. U grupnoj situaciji nestaju individualne razlike. Nastaje neka vrsta grupne norme – predstavlja kompromis. To nije striktni prosjek procjena, već veće približavanje grupnoj normi se javlja kod ispitanika koji su ekstremniji. To ovisi i o značajkama, karakteristikama ispitanika, iskustvu, samopouzdanju… Sherif smatra da takva istraživanja imaju implikaciju ne samo za stvaranje i održavanje normi u malim grupama već i u većim grupama, tj. i u društvu općenito. U situacijama koje su novije, nepoznate, rezultat nije kaos tumačenja te situacije, već dolazi do prilagodbe zajedničkog nerazumijevanja situacije, što reflektira socijalnoj normi (tj. procjene situacije se usklade). Norme imaju ulogu da osiguravaju red, sređenost, smišljenost u nekoj situaciji – kad su uspostavljene one utječu na reakcije ispitanika. Jakobs, Campbel – istraživane slično Sherifu. Radili su sa nekoliko generacija. Tri ispitanika bi pokazali neko približavanje u procjenama. Kad se to desilo su

ν Izvor konflikta je sukob između a) vlastitog doživljaja i b) onoga što drugi govore. To je taj "konformistički" konflikt. Ako ispitanik kaže ono što vidi, misli da će drugi misliti kako je on lud, čudak, bedast, da će misliti loše o njemu (to je rezultat socijalne zavisnosti). Reakcije ispitanika su dobro kontrolirane zbog dobre kontrole exp situacije. Otkud ta kav konflikt? U životu se možemo sa sigurnošću pouzdati u svoje i tuđe prosudbe. Te procjene vršimo s lakoćom. I mi i drugi tako činimo. Pogotovo u tako jednoznačnim situacijama (kao u exp) imamo životno iskustvo da se možemo lako pouzdati i u procjene drugih osoba. No, to iskustvo se ovdje ne potvrđuje, jer je individualni doživljaj očigledno drukčiji od doživljaja drugih. Aschov exp – čovjek ostaje sam (“svi kažu da vide crno, a ja vidim bijelo”). Radi se o aspektu socijalne zavisnosti tj. soc. utjecaja, ali i informacijskoj zavisnosti. Asch dozvoljava da se situacija učini težom, da je procjena teža, da se može varirati težina zadatka (tako da je pogrešna linija slićnija standardnoj). Tada ispitanik više dolazi pod utjecaj mišljenja drugih (pošto je zadatak teži). Ľ isp. ni u jednom momentu nisu podlegli mišljenju većine (ljudi koji nezavisno reagiraju). ľ su se priklonili sudu većine barem jednom. U prosjeku su isp. davali 4-5 krivih procjena od 12 mogućih (33%). U prvim pokusima Asch je ustanovio da ako u kontrolnim uvjetima se procjene daju u 98% slučajeva točno, onda u exp uvjetima je to 72% (razlika od 26%) Kada je 93% točnosti u kontrolnim uvjetima (jer je zadatak bio nešto teži), onda je podlijeganje grupi 67% točnih. Sa malim otežanjem exp podražajne situacije, dolazi do sniženja točne procjene. Asch nije našao velike razlike među različitim uzorcima studenata. Ash se nije zadovoljio dobivenim brojevima, već je pokušao dati i objašnjenja. Naime, početkom 50-tih napravio je intervju sa ispitanicima, nakon pokusa (post exp provjera). Želio je provjeriti kako su se isp. osjećali. Na osnovu analize iskaza rezultata, podijelio ih je u 3 skupine: 1. Isp. kod kojih se desio poremećaj percepcije pod grupnim pritiskom. Povodljivi isp, koji nisu bili svjesni da je njihova procjena pomaknuta pod utjecajem većine. Oni su stvarno vidjeli onako kako su drugi procjenjivali. To je Asch nazvao poremećajem percepcije. Međutim, ovdje se može reći da su ovi ispitanici ovako reagirali kako bi održali obraz, tj. da ispadnu "iskreni" (ja sam čist jer sam stvarno vidio kao većima).

2. Isp. koji su uočili tu razliku. Ono što oni vide je netočno, a ono što drugi vide je točno. To je poremećaj prosudbe. Isp. doživljava tu razliku.

3.

Isp. kod kojih se dogodio poremećaj akcije. Smatrali su da dobro vide, a da drugi ne vide dobro, no nisu htjeli ispasti drugačiji, čudni, bedasti i sl.… tj. da ne bi ostavili loš dojam, te se prilagođavaju grupi.

4.

Isp. koji su se oduprijeli procjeni grupe, ali oni su doživjeli konflikt, napetost. Smatrali su da se trebaju držati svoje procjene kako bi točno izvršili zadatak.

5.6. KONFORMIZAM
Konformizam je priklanjanje uvjerenjima, stavovima
i reakcijama većine, prilagođavanje društvenim ili grupnim normama – to može biti podlijeganje stvarnom ili zamišljenom pritisku, očekivanjima i zahtijevima drugih osoba.

U osnovi prklanjanja normama i podlijaganju utjecaju koji proizlazi iz reakcije drugih osoba mogu biti različiti psihološki procesi. Zato se nazivom konformizam označava nekoliko različitih iako međusobno povezanih pojava.

(1) U užem smislu konformizam označava
promjenu stava, uvjerenja, reakcija u smjeru prilagođavanja grupi, koja je izazavana grupnim pritiskom. Težište je na promjeni: dolazi do odstupanja od nečijeg prethodnog stava ili mišljenja. Kiesler naglašava ovo uže poimanje konformizma, koji predstavlja podlijeganje pritisku. Takva promjena, međutim, može biti izraz dviju, psiholški različitih, vrsta konformiranja:

θ

u jednom slućaju predstavlja popuštanje, udovoljavanje grupi što se očituje samo u promijenjenjom izvanjskom reagiranju, koje je usklađeno s reagiranjem drugih, tzv. javno popuštanje, pristajanje ili svsishodno korisno konformiranje. Tada manifestni oblici promjena nisu popraćeni stvarnim promjenama. istinski konformizam: taj naziv se koristi kada je promjena u izvanjskom, javnom reagiranju odraz osobnog prihvaćanja, tj. stvarne promjene.

θ

(2) U širem smislu konformizam se koristi da
bi se označila neka karakteristika osobe ili crta ličnosti: pretpostavlja određenu osobinu ličnosti koja se izražava u podlijeganju grupnom pritisku, priklanjanju mišljenju većine. Međutim, istraživanja ne potvrđuju ovu koncepciju konformizma: pokazao se snažan utjecaj situacijskih faktora na podlijeganje pritisku i samo umjerena konzistentnost konformizma u različitim situacijama. Stoga se smatra da nema osnova za pretpostavku da postoji konformistička ličnost, ili konformizam kao crta ličnosti.

ν Dosta autora smatra da treba voditi računa i o nezavisnom reagiranju. Konformizam predstavlja popuštanje grupnom pritisku, a nezavisnost u reagiranju je zadržavanje vlastitih stavova i uvjerenja (ne podlijeganje grupnom pritisku). ν Vodi se računa i o antikonformizmu ili kontrakonformizmu. To su osobe koje se odupiru tj. ponašaju kao buntovnici. Reagiraju suprotno grupnom pritisku. Postupci suprotni većini, te su i izazvani reakcijama većine. Konformizam je socijalno zavisno ponašanje: jedino nezavisno nije.

za 2 i 3 osobe, no daljnji porast veličine grupe ne dovodi do znatnijeg porasta u podlijeganju grupnom pritisku. Veličina grupnog pritiska se stabilizira, obzirom na veličinu grupe. Neka istr. pokazuju da nam čak i samo jedna osoba može biti model, vršiti utjecaj na nas. Naravno, treba voditi računa o specifičnim uvjetima. Npr. kod deindividualizacije: što je veća grupa, veći su i efekti deindividualizacije. Također je bitan i sadržaj utjecaja. 2. SUGLASNOST, KONSENZUS GRUPE

Istraživanja s obzirom na slaganja među članovima grupe u mišljenju, stavovima i sl. Važno je koliki je stupanj slaganja unutar grupe. Značajna je jednoglasnost, no pitanje je utjecaj nejednoglasnosti: 5.6.1. KARAKTERISTIKE GRUPNE SOCIJALNE SITUACIJE KAO DETERMINANTE KONFORMIZMA Konformistično ponašanje ovisi dosta o složenom odnosu pojedinca i grupe: autoritarnost, inteligencija, samosvjest, samopoimanje i sl. se vežu s konformizmom. Bitne su i kaarakteristike grupe: 1. UTJECAJ VELIČINE GRUPE ν EXP.: Asch: jedan je isp. naivan, a svi ostali isp. reagiraju kao jednoglasna većina (daju potpuno isti odgovor). Asch je pokazao da je ta jednoglasna većina vrlo značajan faktor iz kojeg proizlazi intenzitet grupnog pritiska. Također, jednoglasna većina od 3 osobe je djelotvornija (veći je grupni pritisak) nego kad se radi o 8 članova među kojima povremeno postoji neko neslaganje. Asch je nastojao ustanoviti utjecaj nejednoglasne većine → jedna varijanta je da ispitanik ima “partnera” koji daje točne procjene (on je npr. 4. po redu, a naivni isp. 6, 7. po redu). Već taj stupanj nejednoglasnosti smanjuje konformističke reakcije sa 32% na 5,5%. Ta osoba je izvor podrške. Asch je radio i sa 2 naivna ispitanika. Oni su na 4. i 5. mjestu. Smanjio se broj podlijeganja grupnom pritisku sa 32% na 10,4%. Levin: kako diskusija i izjašnjavanje u grupi, donošenje odluka u grupi utječe? Što je to unutar grupe što djeluje? To može biti i konsenzus. Varira se stupanj suglasnosti.

Od toga kreće Asch. Pošlo se od postavke da što je veća grupa, to je veći grupni pritisak, to je veći grupni utjecaj. Kad je podražajna situacija nejasna, tad “više ljudi bolje vidi”. Asch izvodi pretpostavku o tome. U nejasnoj situaciji je vjerojetno da će se pojedinac u većoj mjeri prisloniti na sud drugih osoba. No ako je nasuprot ispitanika samo jedna osoba kao izvor grupnog pritiska, onda je teže da će se isp. konformirati s tom jednom osobom. Intenzitet grupnog pritiska (dolazi do izražaja kao neka mjera konformizma) se povećava s veličinom grupe. Aschovi nalazi o prosječnom broju pogrešaka (podlijeganje pritisku) u odnosu na broj članova grupe (grupa je uvijek jednoglasna većina). Ash je krenuo od kontrolne situacije - tu je prosjećan broj pogrešaka (pbg) bio mali: Kad je N = 0: Kad je N = 1: Kad je N = 2: Kad je N = 3: Kad je N = 4: Kad je N = 8: Kad je N = 10-15: pbg = 0,08. pbg = 0.33 pbg = 1.53 pbg = 4.0 pbg = 4.2 pbg = 3.84 (usljed slučajnih ralika) pbg = 3.75

3.

SLOŽEN ODNOS POJEDINCA I GRUPE

Koliko o tome ovisi konformističko ponašanje? Ljudi su često skloni da javno sikažu stav, shvaćanje ako očekuju da će im to pribaviti psihičku korist (poboljšati status, položaj), da će dobiti podršku… Javno izjašnjavanje da li je/nije došlo do stvarnih promjena na razini osobnog shvaćanja. Istraživanja su pokazala da osobe koje doživljavaju odbacivanje su sklonije konformističkom ponašanju. Problem je u tome što položaj u grupi treba vezati uz privlačnost grupe. Ako je netko odbačen u grupi koja za njega ni nije bitna, privlačna onda to odbacivanje nema psihološkog značenja. ν EXP.: Menzel: ideja da ispita “javni i privatni konformizam” u različitim uvjetima. To je istr. u prirodnim uvjetima. Intervjuira velik broj liječnika da bi ustanovio njihov odnos prema novim lijekovima.

Dakle, kad je samo jedna osoba, ona nema nikakvog utjecaja, ali kad su dvije osobe onda naglo raste pbg, a pogotovo kad je 3 osoba (u Penningtonu to je opisano pomoću krivulje). S povećanjem grupe raste intenzitet grupnog pritiska, izražen u prosječnom broju pogrešaka. No kad se radi o jednoj osobi, relativno je malo priklanjanja mišljenju te osobe. Znatan je porast

Situacija A) liječnici su trebali izjaviti javno svoj stav prema novom lijeku. Situacija B) Liječnici su trebali na samo, u privatnoj atmosferi izjasniti svoj stvarni stav prema lijeku. Indirektni indikator (recepte) uzima kao mjeru privatnog stava. Usporedbom je ustanovio da su se liječnici nastojali prikazati kao suvremeniji. Pokazalo se da su liječnici u grupnoj situaciji skloni modernijim uvjernjima u odnosu na privatnu situaciju. Provjerava status liječnika: za svakog ustanovljava njegov sociometrijski status. Kao kriterij izbora sociom. statusa pita kojeg drugog liječnika bi li pozvao u konzilij, zamolio za stručni savjet… To je prikladan kriterij za socijalni položaj liječnika. Uspoređuje podatke o stavu sa statusom: Što je niži sociometrijski položaj liječnika, to su ti liječnici u puno većem stupnju javno izražavali stavove u prilog novih lijekova, a manje su ih pripisivali (veća je diskrepanca). Imali su veću težnju da se prikažu kao moderniji. To je svrsishodan konformizam. Žele si podići status prikazujući se u povoljnijem svjetlu. Ti nalazi nisu uvijek konzistentni jer treba imati u vidu različitost položaja ovisno o vrsti grupe, primarnim zad. grupe, o funkcionalnoj osnovi grupe.

Zašto je to tako? Za člana koji je 2. po rangu? Faktički, njegova osjetljivost na mišljenje grupe ide iz činjenice da on teži postizanju većeg statusa u grupi, a što nije slučaj za one s najnižim statusom. Njihova motivacijska osnova nije takva da su osjetljivi na grupni utjecaj. Njihov spontano nastali položaj je zato jer grupa nije utjecala na njih (odudaraju od normi i standarda grupe – zato i imaju najniži status u grupi). Vođa je otporan jer je oličenje standarda grupe. Delikventi = vrlo su jake grupne norme, hijerarhija je jasna i vođe su tu najotporniji. Odnos statusa i konformizma nije linearan. Ima tu nekih problema oko interpretacije nalaza, i dosta je korelacijskihh istraživanja koja pokazuju da o tom složenom odnosu pojedinca i grupe ovisi hoće li se konformizam pojaviti ili ne. Često oni pojedinci koji nemaju najbolji položaj ali očekuju da će poboljšati taj svoj položaj, se javno priklanjaju mišljenju većine (svrsishodni konformizam). 4. Socijalna relevantnost postupka

ν EXP.: Blake: radi provjeru u ustanovama. Prije no što tajnik u nekoj ustanovi ide u penziju, Blake provjerava kako će na veličinu iznosa novaca koji se skuplja tajniku na dar imati iznos kojeg drugi daju. Varirali su visinu donacije: Ispitaniku se pokaže lista gdje je u prosjeku darovano 25c → oni daju u prosjeku malo preko 28c. Ako je prezentirano 75c, tad doprinosi idu oko 64c. Bez pokazane liste (kontrolni uvjeti) daju 75c. Dakle, Ideja: kad službenici pred sebe dobe listu s 25c tad daju isto, a ako dobe veću listu daju i veći iznos.

ν EXP.: Harwey i Conslavi: koriste exp postupak, a faktički to rade na prirodno formiranim grupama koristeći se statusom pojedinih dječaka (spontano tj. prirodno su postigli svoj položaj). Istražuju na 27 klika (od po 4-5 dječaka) u odgojnom domu. Struktura podgrupa je ustanovljena sociometrijom. Kriterij izbora je preferencija prijateljstva i na osnovi sociom. podataka su ustanovili neformalnu soc. strukturu podgrupa i uključili su ep one dječake koji su bili određenog položaja. Od 27 klika su uzeli 9, u kojima je pravi isp. bio lider, vođa. Tih 9 klika su uzeli, gdje je isp. bio 2. po ststusu i onda još 9 grupa gdje je isp. bio dječak s najnižim statusom u grupi. 3 su razine soc. položaja. Exp je provjera. Ispitanici nisu znali tko je naivni ispitanik. Kritični podražaj} dječaci su sjedili odvojeni pregradama, mislili su da su u istoj podražajnoj situaciji, nisu. Pravi ispitanik je imao drugu vrstu podražaja. Taj naivni ispitanik ima kod sebe jednoglasnu većinu koju čini njegova prirodno nastala grupa. Rez} priklanjanje sudovima grupe je najveće kod dječaka koji su bili 2. po rangu u sociomet. strukturi. Najmanje podlijeganje utjecaju grupe su pokazali dječaci koji su bili vođe. Oni 3. su u sredini.

ν EXP.: Blake & Montan: koristili su situaciju na sveučilištu u Teksasu i pitanje je bilo na koji način djeluje ponašanje modela na potpisivanje peticije? Tražili su studente da potpišu peticiju. Dvije su bile eksperimentalne situacije: A) suradnik ispitivača daje potpis, a B) u drugoj situaciji ne želi dati potpis i odlazi. C) Treća je situacija kontrolna (nema suradnika). Kad je reakcija suradnika bila pozitivna, tad ih potpiše 89%. Kad je reakcija negativna, 29% ih potpiše. U kontrolnoj skupini potpisuje ih 58%. To su provjere koje su jednostavne. ν EXP.: Rosenbaum je htio provjeriti utjecaj kad studenti dobrovoljno sudjeluju u exp (bez naknade) situaciji. Dvije su situacije: ispitanike su pitali tek nakon što je eksperimentator oslovio jednog studenta suradnika, i kad nema suradnika. REZ.: Kad je suradnik pristao - tad je 67% studenata isto pristalo volontirati. Kad suradnik nije pristao

samo 38% ih je pristalo, a kad nema suradnika 41% je volontiralo. ν EXP.: Freed: na ulazu u zgradu napisao je “Zabranjen ulaz”. Suradnik je ušao ili nije: ako je sudionik poštivao pravilo tad je samo 30% isp. ušlo u zgradu. Kad je suradnik ušao u zgradu tad ih 90% ulazi u zgradu. U odsutnosti suradnika ih 60% ulazi u zgradu. Također su korišteni modeli u kršenju prometnih pravila koje čine pješaci. Pokazalo se da i ovdje postoji utjecaj drugih osoba. Do sada smo se bavili različitim temama socijalnog utjecaja. Krenuli smo od jednostavnih socijalnih situacija (socijalna facilitacija, besposlićarenje, brainstorming) pa do deindividualizacije. Treba još pročitati Pennington: "grupno mišljenje"; "rizičnost ponašanja"; ROT: pokoravanje autoritetu itd. Mnoge promjene se zasnivaju na utjecaju manjina (npr. velika imena u povijesti). Važna je njihova moć, ugled, stil ponašanja (te manjine). Iz Penningtona treba obraditi; polarizaciju grupe, rizično ponašanje, u grupi (promjene u rizičnosti odluka pri grupnom donošenju odluka u odnosu na pojedinačno donesene odluke), grupno mišljenje, Millgramova istr. (Rot)!

Sistematsko opažanje u soc. Ψ
1. Sadržaj opažanja – relativno ga je lako formulirati ako se opsegom ograniči i ako se ima približna ideja o tome što će se opažati → omogućuje unaprijed pripremanje detaljnog plana opažanja, skala procjene… – često su sadržaj opažanja razni objektivni indikatori određenih pojava u životu neke skupine → najbolji kriteriji za validaciju, oslonac za razne druge zaključke (teškoća da se takvi indikatori uoče i definiraju → u preliminarnim istraživanjima se utvrde neki objektivni indikatori, te se na temelju toga izrade instrumenti za sistematsko opažanje i praćenje takva ponašanja). – kad se ne znaju pojedinosti onoga što će se opažati, treba postojati barem okvirni plan uočavanja barem onih elemenata koji su zajednički svim soc. situacijama. Chain & Jahoda, elementi koji karakteriziraju takvu soc. situaciju: 1. sudionici (malo/mnogo, aktivni/pasivni, različito prostorno raspoređeni, vođe/sljedbenici…); 2. posljedice interakcije među sudionicima (zajednički cilj, različiti ciljevi, nemaju cilja; djeluju u pravcu posljedica/nisu svjesni posljedica,…); 3. sredstva upotrebljena u interakciji i prema cilju usmjerenoj aktivnosti (razgovaraju/bore se/rade/igraju se različitim objektima, prikladna/neprikladna, neupotrebljena). Plan za opažanje mora biti rezultat jasno formuliranog cilja opažanja i općeg poznavanja situacije u kojoj će se opažanje vršiti. 2. Položaj opažača u soc. situaciji 1. poluprovidno staklo → najidealnije pri opažanju u laborattorijskim uvjetima (neprimjetna rupa u zidu, dalekozor u otvorenom,…). 2. potpuno uključivanje (istraživač sam sudjeluje u aktivnosti grupe koju opaža, ne otkrivajući svoju pravu ulogu, čime dobiva mogućnost neposrednog uvida u zbivanja koja opaža, ali i nedostatke: teško se u toj mjeri može uključiti u situaciju, dugotrajne pripreme opažača, rizik od slučajnog otkrivanja, …). 3. djelomično uključivanje (ili prikrivanje prave uloge ili djelomično sudjelovanje u akcijama opažane grupe ili “čisti opažač” koji opaža sa strane). 4. nastojanje da se bude prihvaćen u opažanom kolektivu ◊ najčešće u praksi ◊ mora steći povejerenje svih zainteresiranih, najlakše tako da ne pokazuje simpatije prema ikome (NEUTRALNOST) ◊ neka ga grupi predstavi neka ugledna osoba. (omiljeni profesor) ◊ stvaranje navike na svoju prisutnost → umanjuje negativan utjecaj svoje prisutnosti na “prirodnost” soc. situacije koju opaža. 3. Objektivnost opažanja * Mjere povećanja objektivnosti vrijednosti rezultata opažanja:

1. ◊ ◊ 1. 2. 3. ◊ ◊ 4. ◊ 4. ◊

4.

Precizirati sadržaj opažanja točno i precizno odrediti predmete ili pojave opažanja, što ovisi o cilju opažanja i uvježbanosti i kapacitetu opažača objektivnost opažača je to veća što su elementi opažanja jednostavniji i “površniji”. Skala procjene Mehanički instrumenti (kamere, magnetofon, …) Neposredno fiksiranje rezultata opažanja. ili istovremeno dok opaža, ili neposredno nakon opažanja eliminira se utjecaj zaborava i sličnog. Vremenski uzorak vrijeme opažanja se dijeli u intervale, prema kojima se podešava protokol opažanja. (oprezno i ograničeno!) Razlikovanje činjenica od interpretacije č. moraju biti osnovni cilj i rezultat opažanja, a inp. treba izdvojiti. Uvježbavanje opažača ujednačuje kriterije opažanja, poboljšsva tehniku opažanja, metode registriranja podataka. 4. Opažanje malih grupa Balesova metoda za opažanje malih grupa → osnovu za opažanje čini 12 kategorija, koje se istovremeno logički grupiraju prema vrstama problema koje registriraju (I – problem komunikacije, II – p. ocjenjivanja, III – p. kontrole, IV – p. odlučivanja, V – p. smanjivanja napetosti, VI – p. reintegracije). i prema reakcijama subjekta koji sudjeluju u radu grupa (A – pozitivna r., B – pokušaji odgovora, C – pitanja, D – negativne r.). na temelju te tabele se priprema protokol opažanja, bilo za svakog člana grupe posebno, bilo za čitavu grupu, u koji se zatim klasificiraju pojedine aktivnosti sudionika u grupnoj aktivnosti. najbolja za proučavanje malih grupa koje trebaju raspraviti i riješiti neke probleme. Heynsova metoda → proces rješavanja problema u grupi; Stenzorova metoda → grupna atmosfera; “lice u lice” metoda, itd. takve metode znatno pojednostavljuju zadatak opažača i podižu objektivnost opažanja, ali istovremeno osiromašuju prikaz kompleksne i žive atmosfere karakteristične za ljudske grupe. 5. Opažanje velikih grupa (publike, gomile, mase) npr. politički govornici, kazališni glumci → pljeskanje, uzvici odobravanja, zviždanje, izrazi negodovanja → svoju aktivnost modificiraju u pravcu što većeg utjecaja na grupu. (npr. isto i “količina pljeska”). “Organizacija za masovno opažanje”, Engleska, 1937. → razvijanje novih metoda za proučavanje navika, života i vjerovanja Britanaca → intervjui na uzorku, opažanja jednostavno brojenje sudionika raznih soc. zbivanja i klasificiranje tih sudionika prema nekim njihovim najjednostavnijim obilježjima (Zvonarević → brojenje kino-posjetilaca prema spolu i starosti). nedostatak precizne objektivnosti i mogućnosti kvantitativne obrade, ali zato podaci daju

◊ ◊

opažača

i

življu i realniju sliku niza soc. zbivanja (objektivnost se povećava skalama procjene). 6. Metoda dnevnika … sistematsko i svakodnevno praćenje i registriranje bilo vlastitih bilo tuđih doživljaja – opažanje + introspekcija vlastitih doživljaja + tehnička jednostavnost → popularnost dnevnika. W. Preyer (1882) → razvojni Ψ razvoj sina. (dnevnik u Ψ ., ). * Način oblikovanja sadržaja dnevnika: 1. slobodan (bez prethodnog plana, jedino mjerilo je trenutno raspoloženje); (privatni dnevnici) 2. usmjeren (ima prethodan plan). (naučni dnevnici) → podaci jednostavniji za obradu, ali se gubi neposredna živost i bogatstvo opažanja Vrijeme unošenja bilješki: 1. simultani (unašanje opažanja simultano s opažanom pojavom ili neposredno nakon toga); 2. retrogradni (poslije duljeg vremenskog intervala. – dnevnikom se puno proučava slobodno vrijeme. (Zvonarevič & Jerbić, 1996. – ESD (ekvidistantni sekvencionalni dnevnik) → usmjeren, retrogradan, vremenski uzorak → gdje je bio, s kim i što svaki parni sat): ◊ prednosti: 1. olakšava ispitanikov zadatak, jer točno precizira što treba ubilježiti; 2. usmjeruje sve ispitanike istim sadržajima; 3. pokriva (a) vrijeme, (b) fizikalni prostor, osnovne elemente za razuimijevanje životne dinamike pojedinca; 4. podaci su vrlo prikladni za kvalitativnu i kvantitativnu obradu → pogotovo za masovna istr. ◊ nedostatak: osiromašeno bogatstvo zbivanja. – Oni koji vode dnevnik trebaju biti vrlo savjesni, samodisciplinirani i uredni (osobito ako se radi o slobodnom dnevniku). 7. Kompleksne terenske studije – služimo se svim prikupljenim podacima, ali ih organiziramo i interpretiramo na više klinički način (proučavana grupa se uzima kao jedinstveni “slučaj”). – prvi su koristili antropolozi i etnolozi (M. Mead, Malinovski,…) R. Lynd & M. Lynd (1929, 1937), život stanovnika jednog američkog gradića. (Middletown) proučavali su: (a) način zarađivanja za život; (b) osnivanje obitelji; (c) odgoj omladine; (d) načini zabave, kultura, …; (e) religiozni život; (f) sudjelovanje u javnom životu grada; metode: (a) sudjelovanje u lokalnom životu; (b) analiza dokumenata; (c) statistički materijal o svemu i svačemu; (d) intervjui s velikim brojem osoba (klasični i neformalni); (e) upitnici (pojedinci & organizacije). metoda kompleksne terenske studije upotrebljiva je i za dugoročnija longitudinalna istraživanja društvenih zajednica.

Anketa * Šire značenje riječi “anketa”: svaki istraživački postupak kojim se neposredno prikupljaju podaci o nekim osobinama određene grupe ljudi ili društvene zajednice. * Uže značenje riječi “anketa”: samo onaj postupak u toku kojega se odabranim ispitanicima usmeno ili pismeno postavlja određen broj pitanja, na koja oni (usmeno ili pismeno) odgovaraju, koja se zatim kvalitativno, kvantitativno ili kauzalno analiziraju. autor moderne ankete: inžinjer Frederic LePlay → podaci o raznim aspektima obiteljskog života u Europi Thurstone & Likert (30-te) → stavovi; Gallup → Institut za ispitivanje javnog mišljenja; istraživanja težišta. prividna jednostavnost metode ankete → anketomanija. 2. Cilj ankete mora biti realan i adekvatan (da ga je moguće ostvariti anketom). anketa je primjerena samo za prikupljanje (i to samo nekih) podataka, a ne za samostalno zaključivanje ljudski stavovi, shvaćanja, uvjerenja, interesi, motivacija, znanje o raznim problemima. * problemi: 1. teško je utvrditi intenzitet i akcionu vrijednost stavova; 2. razlika između verbalnog ponašanja i realnog ponašanja. cilj ankete može biti postavljen pretežno ekstenzivno (sakupljanje manjeg broja odgovora od velikog broja ispitanika) ili pretežno intenzivno (manji broj ispitanika, veći broj odgovora drugačije kvalitete). veoma je pogrešno improvizirati cilj ankete 3. Opseg i oblik ankete opseg ankete ne ovisi o željama i potrebama istraživača, nego o mogućnosti i spremnosti na suradnju budućih ispitanika. faktori ograničavanja opsega ankete: 1. sadržaj ankete; 2. zainteresiranost isp. 3. umor ispitanika. kad je sadržaj ankete neznatno ili nikako zanimljiv ispitanicima, onda ankete treba biti mnogo kraća od ankete koja razmatra probleme koji za njih imaju veći i neposredniji interes. ali, bez obzira na stupanj zainteresiranosti ispitanika, ako anketa predugo traje, neizbježni su umor i dosada, što se zatim odražava na odgovorima ispitanika usmena ne duže od 40 min, pismena od 30 min. Usmena a.: prednosti: 1. budući da je provodi anketar, mogu se postavljati i vrlo komplicirana pitanja (naknadno objašnjenje moguće); 2. direktni kontakt → mimika, napomene, → sud o vjerodostojnosti, objektivnosti, 3. prisutnost anketara jamči i veću ozbiljnost ispitanika pri davanju odgovora. nedostaci: 1. isključena anonimnost ispitanika; 2. odgovori ispitanika mnogo ovise o ličnosti anketara koji vodi

◊ ◊ ◊
◊ ◊



◊ ◊

◊ ◊ ◊ ◊
◊ ◊

anketni intervju, o njegovoj uvježbanosti, spretnosti, motiviranosti, temperamentu i drugim faktorima. Pismena a.:prednosti: 1. omogućuje anonimnost; 2. isključuje djelovanje ličnosti anketara na odgovore; 3. zahtijeva manje truda i vremena → ekonomičnost (ubrzano, pojeftinjeno) nedostaci: 1. ispitaniku nitko ne može pomoći sa nerazumljivim pitanjima; 2. nema direktnog kontakta, pa niti informacije o općoj reakciji na pitanja; 3. neki ispitanici neozbiljno shvaćaju anketu. Da li je priroda anketnih pitanja takva da zahtijeva anonimnost? Da li su ispitanici dovoljno pismeni da samostalno odgovore na pitanja? tzv. grupno vođena anketa → spajaju se prednosti usmene i pismene ankete (malene grupe ispitanika → jedan anketar ih vodi po pitanjima, pri čemu daje posebne upute ispitanicima kojima je to potrebno). → samo za ograničen broj situacija poštanska anketa → pristran uzorak (makar izgleda jednostavno). 4. Problem anonimnosti anonimnost → sprečava nepovjerenje u ciljeve ankete i strah od mogućih posljedica i odgovornosti za date odgovore → važnost anonimnosti ovisi o sadržaju i obliku pitanja činjenice → nije potrebna tolika anonimnost; mišljenja, stavovi → potrebna anonimnost; mnogo ovisi i o situaciji i o ličnostima anketara. uvjeravanje u anonimnost. (veća grupa; razmaknuti; min. generalizacija, min. vlastoručnog pisanja; podvlačenje i/ili zaokruživanje; pisanje štampanim slovima; ispitanik sam uzima anketu; ubacivanje ankete u kutiju). 5. Sastavljanje pitanja ODGOVOR JE FUNKCIJA PITANJA * Opće napomene vezane uz sastavljanje anketnih pitanja: 1. Oblik pitanja: OTVORENA: nema krutih okvira za odgovor, odgovara se prirodno i spontano, kako ispitaniku odgovara. različiti stupnjevi otvorenosti, koji ovise o formulaciji samog pitanja. prednosti: 1. zahtijevaju veći mentalni napor; 2. bolja diskriminacija neznanja i nerazumijevanja; 3. ispitanik ima slobodu odgovaranja. nedostaci: 1. prethodno kodiranje → ograničenost kategorija. 2. mnogo pisanja rukom → sumnjičavost ispitanika u anonimnim anketama. ZATVORENA: oštro ograničena mogućnost za odgovor, jer ispitanik ima dvije ili nešto više mogućnosti za odgovor, pa on bira onu koja najbolje odražava njegovo mišljenje. prednosti: 1. jednostavnost obrade i kvantifikacije; 2. maksimalna garancija anonimnosti; 3. manje mentalnog napora.

nedostaci: 1. šabloonizirana i neelastična; 2. omogućuju odgovor onima koji prikrivaju svoje neznanje ili nedostatak stvarnog mišljenja. 2. Pripremiti uvod i uputu. → Što se od njih traži? motivacija ispitanika → objasniti opće ciljeve (povezati ih sa nekom direktnom/indirektnom korišću, naglasiti naučni/društveni ugled institucije, direktna materijalna nagrada). 3. Neka prvih par pitanja bude privlačno i zanimljivo. Kod duljih anketa treba periodično osvježavati interes ubacivanjem nekih zanimljivih pitanja, kako bi se spriječili umor i dosada (nakon 15-20 min. rada). 4. Početi sa jednostavnijim, manje frustrativnim i manje delikventnim pitanjima, nastaviti sa težim i složenijim, te ostaviti frustrativna pitanja za kraj. 5. Jasna i jednoznačna pitanja → između ostalog, i konkretiziranjem pitanja tzv. princip najslabije karike → provjeravati osobine anketnih pitanja na onim ispitanicima koji su manje obrazovani, najmanje upućeni u istraživani problem,… provjera u toku preliminarnih priprema (predispitivanja) najbolji indikator J&J je broj ispitanika koji na to pitanje nisu odgovorili. 6. Grupiranje srodnih pitanja u logične cjeline. pitanja koja se odnose na isti problem se grupiraju zajedno, a slijed takvih pitanja u upitniku mora biti što sličniji slijedu tih pitanja u neformalnoj konverzaciji. → od toga se odstupa samo kod kontrolnih pitanja, koja moraju biti prostorno i vremenski udaljena od ranijih odgovora. omnibus-ankete → onemogućuju valjanu koncentraciju; osvježavaju interes ispitanika; dobro služe za ekstenzivna istraživanja.


◊ ◊

◊ ◊

7. Pitanja moraju biti u skladu s Ψ mogućnostima i znanjem ispitanika, jer ih ne može odgovoriti ili daje bezvrijedne odgovore. → tendencija usklađivanja sa očekivanjem anketara. (paziti kao na veliki problem) 8. U anketi pretežno intenzivnog tipa je prikladno primjeniti SISTEM LIJEVKA: a) “filtarsko” pitanje → Da li ispitanik uopće zna o čemu se u anketi radi? (npr. “Što je UNESCO?”). (izbacuju se oni koji ne znaju). → tendencija nepriznavanja neznanja i davanja izmišljenih odgovora. b) pitanje o stavu otvorenog tipa → Kakav je stav ispitanika (npr. “Što mislite o UNESCO-u?”). c) pitanje o stavu zatvorenog tipa → sažimanje & fiksiranje prethodno rečenog. d) pitanje o razlogu (otvoreno) → Koji su razlozi stava? (npr. “Zašto mislite tako?”). e) pitanje o čvrstini stava → zaokruženo gledište ispitanika (“Koliko je čvrsto vaše uvjerenje?”). 9. Važnost komplementarnih pitanja. (tek zajedno daju pravu sliku nekog problema). (npr. Što želite kupiti? Što imate? Zašto želite kupiti?). 10. Valja misliti na Ψosobina ispitanika. → isključiti: 1. pitanja koja mogu izazvati osjećaj inferiornosti ili krivnje (npr. “Čitate li novine?”); 2. tendenciju konformističkim odgovorima; 3. tendenciju odobravanja i ugađanja očekivanjima anketara. 6. Specijalna & maskirana pitanja → kada postoji i mala mogućnost da ispitanici svjesno ili nesvjesno “podese” svoje odgovore. 1. Pitanja znanja → indirektno više doznajemo o stavovima. (ZNANJE → INTERESI → STAVOVI). → Što je veći interes za neki problem, on o njemu više zna. Velik interes je u pravilu povezan sa pozitivnim stavom, pa veća razina znanja o nečemu je znak pozitivnog stava. (uzeti sa rezervom). 2. Učiniti nezgodne alternative prihvatljivijima. → za pitanja zatvorenog tipa. (“Mnogi istaknuti misle…”) 3. Sugestivna pitanja. (npr. “Koji su glavni nedostaci…?”) 4. Evazivni odgovori. → ispitaniku omogućeno da prividno izbjegne direktan odgovor na nezgodno pitanje. 5. Pozitivno treba prethoditi negativnom. 6. Pitanje o “drugima”. → projektivna tehnika. 7. Treba se služiti eufemizmima → olakšavaju “nezgodna” pitanja 8. Pitanje o iskrenosti → obično na kraju ankete; direktno 9. Kontrolna pitanja → provjeravaju točnost nekih odgovora Intervju 1. Mjesto intervjua u soc. Ψ svoje začetke ima u svakodnevnom životu, u soc. kontaktima među ljudima. Svaki intervju je razgovor, svaki razgovor nije intarvju. Zašto? 1. Intervju se vodi s određenim ciljem i po određenom planu, koji je pripremio voditelj

2. U procesu intervjua osobe koje razgovaraju nisu psihološki ravnopravne 3. Psihološka atmosfera intervjua se razlikuje od atmosfere običnog razgovora (napetost, rezerviranost, nepovjerenje). Vrste intervjua 1. S obzirom na CILJEVE: dobivanje nekih podataka ispitanika; 1. informativni → cilj je životu i osobinama

o

2. terapeutski → uklanjanje i liječenje nekih Ψsmetnji i tegoba 2. S obzirom na OBLIK: 1. slobodni → nema neke krute unaprijed pripremljene sheme; 2. standardizirani → točno određena i strukturirana shema. primarni ispitanik → daje odgovore o sebi samome, sekundarni ispitanik → govori o onome što mu je poznato o nekim drugim ljudima, stvarima ili problemima. → primarni ispitanici su mnogo rezerviraniji i nepovjerljiviji, jer se boje eventualnih neugodnih posljedica ako su njihova mišljenja soc. nekonformistička ili neprihvatljiva, stoga je veritabilnost sekundarnih ispitanika veća nego primarnih. 2. Opći psihološki aspekti intervjua (vještina) Na koji način pridobiti ispitanika za što bolju i iskreniju suradnju? → povezano s ispitanikovom pozitivnom ili negativnom motivacijom prema intervjuu. → Negativni motivi: 1. Ispitanik ne vidi cilj i svrhu ankete (intervjua) → kad nema veze sa svakodnevicom ili je prekompliciran (najčešće) 2. Ispitanik se boji sudjelovanja u intervjuu → treba ga se razuvjeriti i osloboditi od straha. 3. Ispitanik ne zna odgovoriti na neka pitanja → neugoda → frustracija → otvorena/prikrivena agresija 4. Ispitanik je revoltiran nekim pitanjima → kada nisu u skladu s njegovim stavovima, kada su intimna, kada “diraju u slabe točke” → prijeći na sljedeće pitanje, ali se kasnije vratiti, jer je ispitanik imao dovoljno vremena da pripremi prikladan odgovor (on to pitanje prije nije očekivao). 5. Ispitanik je zasićen intervjuiranjem. 6. Ispitanik je ometen u nekom svom poslu → dogovoriti se za neko drugo vrijeme. → Pozitivni motivi: 1. Ugled institucije → stimulativan faktor (ispitanik se osjeća polaskan) 2. Ispitanikova znatiželja 3. Uvijek se, barem nekoliko minuta, može računati na pristojnost ispitanika. 4. Zbog emocionalnog rasterećenja, najveći broj ljudi voli razgovarati o raznim problemima. (intervjuer ima ulogu Ψ terapijskog “poštanskog ormarića”). 5. Direktna materijalna stimulacija, ali samo kao dodatni oblik drugim oblicima moralne stimulacije. 6. Ugled vlasti → povjerenje ili strah. 7. Prethodno obavještavanje ispitanika o dolasku intervjuera djeluje povoljno ba motivaciju. NEVERBALNA KOMUNIKACIJA, dešifriranje na subliminalnom nivou → promjene u ponašanju, kao indikatori stavova, interesa… Savjeti Gooda & Hatta (1952): 1. Razviti vlastitu svijest o postojanju subliminalnih znakova

2.

Osvijestiti ih, te uspoređivati sa onima koje upotrebljavaju drugi anketari. 3. Sistematski provjeravati točnost predskazivanja tim znakovima. → mnogo tih znakova je specifično i individualno. Opasnost: usklađivanje ispitanika sa stavovima anketara (neverbalna komunikacija). 3. Stvaranje prvog kontakta – stvara se atmosfera intervjua, bla bla bla. 1. “Halo-efekt” (efekt aureole) → ljudi na temelju jedne osobine stvore sud o čitavoj osobi. (+/–) –izvori: vanjski izgled osobe, nastup i ponašanje, što otprije znamo o osobi,… 2. Identifikacija ispitanika, predstavljanje, objašnjenje zašto je baš on izabran. 3. Objasniti da je bitno napraviti taj intervju, ako ikako može 4. Odbiti zahtjev da netko govori umjesto nekoga, te naglasiti da se mora intervjuirati baš ta osoba, i to u “četiri oka”. 5. Princip reflektiranja ponašanja →ako sam je mrka, bit će i ispitanik. (intervjuer mora biti aktivan, te nametnuti odgovarajuće ponašanje ispitaniku). 6. Ako anketar sam bira ispitanike, bira ih po halo-efektu, pa će uzorak biti pristran → birati nekako drugačije. 4. Tok intervjua Pogledaj u knjigu. 5. Registracija rezultata intervjua – prednosti istovremenog bilježenja (a i nedostaci): 1. Ispitanik se osjeća sputanije (N) 2. Smanjena pažnja anketara i ispitanika. (N) 3. Ako su izjave zanimljive, anketar može zaboraviti bilježiti. (P) 4. Ako se kreće od točke do točke plana, može se naknadno sjetiti mnogih informacija. (P) 5. Bilježiti neposredno nakon intervjua (pogreške pamćenja) (N) 6. Mali ručni magnetofoni. – anketar mora iznijeti svoje primjedbe i dojmove. (iskrenost odgovora ispitanika). 6. Osobine ličnosti anketara A 1. Motivacija anketara (Da li su bolji dobrovoljci ili oni nagrađeni?) 2. Upoznatost sa ciljem i svrhom ankete. 3. Treba se osjećati kao važan dio istraživanja. 4. Zahtjevi koji se pred njega postavljaju trebaju biti razumni i logični. 5. Zahtjevi ne smiju biti niti preniski. B Izgled i držanje C Stavovi anketara → utjecaj se može izbjeći ili smanjiti odgovarajućim instrukcijama i vježbom (subliminalni mehanizmi). D Spol anketara → muškarci muškarcima daju više “muške” odgovore, a žene ženama “ženske”. E Starost anketara. F Etnička i rasna pripadnost. G Razlike u soc.-ek. položaju anketara i ispitanika.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful