MALO JE JUNAKA U ZN IAKO NAM NE NEDOSTAJ

Rijec Miroslava Ambruša-Kiša, znanstvenog novinara
Nedavni primjer: feljton o Ivanu Supeku u povodu 60 godina Instituta Rudera Boškovica, koji je bio tema skupa u povodu jubileja našeg najvažnijeg prirodoznanstvenog instituta, unaprijed ce izgubiti bitku s feljtonom o egzorcizmu. Koga onda cudi da je i vijest da je taj-i-taj dobio nagradu za životno djelo na podrucju tom-i-tom, kad nema prostora da se objasni ni nerazumljiva rijec o podrucju, a kamo li neciji životni doseg. Jasno je da ce takva prica morati ustuknuti pred kakvim primordijalnim umorstvom cije se sablažnjive pojedinosti radi javnog dobrog ukusa moraju prekrivati i eufemizmima - toliko su te price opcerazumljive! Ali ja volim reci: kad vam kažu da nema prostora ili da nema novca, to treba prevesti s - nema dobre volje. U onima koji fittriraju teme priloga u glasilima nemaju povjerenja ili dobre volje, a u autora koji donosi dobru pricu, nemaju povjerenja da ce je taj autor znati i ispricati. Dobra prica dobro ispricana, posebno iz znanosti, komunikacijski je izazov. Da bi bila ispricana, novinar najprije mora poznavati materiju. Potom treba razumjeti što je tu novo, razmjere važnosti novosti, a potom sve to ispricati tako da je zanimljivo i razumljivo ponajprije uredniku. Posebna je vještina prosjecnom konzumentu prepricati gradu kojom su oduševljeni jedni u struci, a nad njom, po nacelima prirode same znanosti, zdvajaju drugi. Publika voli jednoznacne price koje imaju poantu u njihovoj stvarnosti. Uz »ponavljanje gradiva" - da bi ono što je novo bilo razumljivije - pojednostavljeno izlaganje znanstvene novo-

1-

sti autora dovodi u veliku opasnost da se oda pogrešnim naglascima. U tom škripcu ponajprije srraJaju autori znanstvene novosti. Kao osobe odjednom postaju :iliematL-irani pojedinci; bezlicni junaci o kojima se spominju samo opca mjesta. A stvarna je ljudska situacija :nansm~nika podrucje kojim i

tzv. opca publika može jezgrovito steci neka uporišta za razumijevanje znanstvene novosti. Zato i jest tako malo junaka u znanosti, iako nam ne nedostaju. Primjera radi - da se opet poslužim sportom - možete govoriti o Mandžukicu, Mamicu i Yugrincu, pa da uz rezultat ne morate reci ništa ni o tome koji je to sport ni koji su se klubovi susreli. Potvrdeni znanstvenici i promotori znanosti zavreduju da se s njima postupa kao sa zvijezdama, a oni sami moraju biti spremni da malo istrpe za ljubav promocije svoje djelatnosti. (M. Ambruš-Kiš, Znanost je provorazredna tema novinarstva,
Mediji

i znanost,

PressData i Treci program Hrvatskog radija,

Zagreb, 2011.)

Miroslav Ambruš-Kiš, roden 1954. godine u Osijeku, veliki je entuzijast svemirskih letova (»Glavna je predrasuda da se o svemiru ne smije sanjati jer je svemir smrtnicima nedostupan«), pa je bio prirodni izbor za hrvatskog kandidata za svemirski let u letjelici tvrtke Interorbital Systems, koji bi se trebao dogoditi sljedece godine. No, to je tek dio interesa ovog doista svestranog covjeka, koji se zanima od osobnih racunala i fotografije do grafickog dizajna, planinarenja, ljudskih prava i nuklearne fizike. Kao covjek širokih interesa, široko se i školovao. Nakon završetka gimnazije u Osijeku, upisuje i završava studij filozofije za zagrebackom Filozofskom fakultetu te upisuje studij novinarstva, no prekida ga nakon trece godine. Pisati pocinje u Vecernjem listu 1976. da bi se u tim novinama stalno zaposlio 1979. godine. U Vecernjaku ostaje sve do 1990. godine, kada prelazi u uredništvo Globusa, u kojem radi do 1993. Od 1992. do 2000. predaje graficki dizajn na zagrebackoj Školi primijenjene umjetnosti i dizajna, te radi kao graficki konzultant, a od 1999. do 2011. i kao umjetnicki direktor u Vecernjem listu. Sudjelovao je u pokretanju novih casopisa (Bug, Vidi i dr.) te gradanskih društava (Zelena akcija, Amnesty International Croatia i dr.).

PRIRODA·

PROSINAC

MEDIJI I ZNANOST
dr. sc. Nenad RAOS, Zagreb

>>

Od

slov je izlaganja dr. sc. do zaguljene zbilje«, ove blaženog stereotipa Ive Lucica, urednika naknjige, i refren cijelog savjetovanja "Mediji i

znanost«, održanog 20. svibnja prošle godine u zagrebackom Novinarskom domu (o tome smo vec pisali u Prirodi 4/2010.). »Novinari su neznalice, a znanstvenici munjeni«, to bi bio osnovni stereotip na koji ukazuje doktor Ivo Lucic, da bi potom ukazao na zbilju: »Sve u svemu, znanstveno novinarstvo je podrucje koje ima solidan broj ljudi, možda i više od stotinu, ali samo mali broj ima medusobnu komunikaciju koja bi mogla voditi cehovskoj zrelosti i prepoznatljivoj javnoj snazi.« je rijec i to ne samo o komunikaciji novinara i citatelja, koja se podrazumijeva, nego i novinara i novinara, znanstvenika i znanstvenika, a narocito novinara i znanstvenika. I tako dolazimo do srži: treba oko istog stola, oko istih problema, okupiti i novinare i znanstvenike da prvi ne bi bili »neznalice« a drugi »munjeni«. Iz tog je okupljanja u zagrebackom Novinarskom domu proizašla ova knjižica. U njoj nailazimo na novinare (Zdenko Duka, Ivo Lucic, Tanja Rudež, Miroslav Ambruš-Kiš, Neven Barkovic, Radoslav Dejanovic, Rajka Rusan, Maja Vadic), znanstvenike (Mladen Juracic, Dejan Vinkovic, Saša Zelenika, Nenad Raos, Bojan Jerbic, Dario Hrupec, Tihomir Marjanac, Tomislav Portada, Vlatko Silobrcic, Sonja Nikolic) re humaniste i komunikologe (Elvira Marinkovic-Škomrlj, Katarina Prpic, Sead Alic, Tomislav Pletenac, Ðorde Obradovic, Joško Sindik, I. Racic, I. Ciboci, D. Labaš, Božo Novak, Zvonimir Jakobovic). Ovakva je podjela pomalo umjetna, jer je za ocekivati da znanstvenici, koji su došli na ovaj skup, pišu za novine i da su »komunikolozi« proizašli iz novinarskog staleža. To se posebice može reci za nazocne clanove našeg uredništva (Dario Hrupec, Tihomir Marjanac, Tomislav Portada, Nenad Raos) koji su i uspješni znanstvenici i marljivi popularizatori. Knjiga ima tri dijela koja slijede nakon predgovora i »Pozdrava sudionicima« Zdenka Ðuke, predsjednika Hrvatskoga novinarskog društva. Prvi dio su »Uvodna izlaganja«, drugi »Izlaganja«, a treci »Rasprava«, kratki komentari sudionika na tom skupu.

o komunikaciji

~D91JO~
Mediji i znanost (ur. Ivo Lucic

W~!W!
i Tanja

Rudež), PressData - Medijska

agencija Hrvatskog novinarskog društva i Treci program Hrvatskog radija, Zagreb, 2011., 13 x 21,5 cm, meki uvez, 136 str.

Cetiri su uvodna izlaganja. Predsjednik Hrvatskoga prirodoslovnog društva prof. dr. sc. Mladen Juracic piše o odnosu znanosti, medijima i javnosti ukazujuci na problem da su uspjesi naših znanstvenika slabo popraceni u medijima, bilo zbog tromosti znanstvenika, bilo zbog nezainteresiranosti novinara. Osvrnuo se i na naš casopis: »Važna prednost Prirode bi trebala biti da su

48

PRIRODA·

PROSINAC

autori u najvecem broju domaci istraživaci, a uz njih u Prirodi se objavljuju i radovi studenata i školaraca koji time ulaze u svijet znanosti«. Doc. dr. sc. Dejan Vinkovic napao je pošast pseudoznanosti u našim medijima, a dr. sc. Tomislav Bracanovic, profesor na Hrvatskim studijima, ukazuje na tri negativnosti do kojih dolazi pri obradi tema iz društvenih i humanistickih znanosti (njihovo prikazivanje iskljucivo kao kulturnih dogadaja, »neprirodna« nekriticnost novinara te njihova pristranost). Uz ova tri uvodna izlaganja objavljeno je i izlaganje dr. sc. Ive Lucica, urednika ove knjige, na koje sam se vec osvrnuo. U »Izlaganjima«, drugom dijelu knjige, kojih ima 17,sudjelovali su i clanovi našeg uredništva. Ja sam težište dao na pitanje kako od znanstvenika napraviti dobrog popularizatora, dok je dr. sc. Dario Hrupec ukazao na problem pseudoznanosti. Profesor Marjanac dao je primjere kako se u znanstveno-popularnim clancima, posebice njihovim bombasticnim naslovima, šalje citateljima posve pogrešna informacija o važnosti znanstvene vijesti. Doktor Portada je upozorio kako mnoge nelogicnosti koje procitamo u novinama proizlaze iz neznanja osnovnih znanstvenih cinjenica te nepoznavanja znanstvene nomenklature i terminologije. Ovo je posljednje izlaganje napisano kao mali leksikon pogrešnih pojmova (stupanj Celzija/Celsiusov stupanj, DNK/DNA, duljina/dužina i sL),pa vjerujem da ce dobro doci svakom novinaru koji piše o znanosti. U »Raspravi«, što je i za ocekivati, poveo se razgovor o temama iz izlaganja. Posebno je bilo rijeci o pseudoznanosti, koja je - da tako kažemo - nelojalna konkurencija pisanju o istinskoj znanosti. U svom sam izlaganju naglasio da, iako je nacelno razlikovanje znanosti i pseduoznanosti lako, u praksi to nipošto nije jednostavno, jer je teško povuci granicu koja dijeli otvoreno podrucje istraživanja (uz zagovaranje jedne teorije) od nekritickog prihvacanja nazovi znanstvenog tumacenja svijeta: »Meni se dogodilo, vjerovali ili ne, da su mi htjeli jedan fakultetski udžbenik zabraniti, jer sam unutra stavio neke pseudoznanstvene teorije. A na osnovu tih pseudoznanstvenih teorija ja primam placu ... [razvijajuci teoriju i metodu] koju neki znanstvenici, moji vrlo ugledni kolege, smatraju pseudoznanošcu i bezvezarijom«. S tim se mojim skepticnim stavom (..Ja bih uvijek bio vrlo oprezan kada bih napadao jednu teoriju ili neko ucenje.«) drugi nisu složili, posebice akademik Vlatko Silobrcic: »Što se tice kolege Raosa, mislim da su u jednom dijelu njegove definicije bila sadržana otvorena pitanja u znanosti, što apsolutno nije isto«. (No, kako jasno u praksi razlikovati jedno od drugoga, nadodao bih ja - da ovo ipak nije prikaz knjige, a ne rasprava o raspravama koje su se vodile na skupu »Mediji i znanost«.)

REKLI SU...

Zato treba reci još koju o knjizi. Kažu da postalar ima najgore cipele, pa ce tako biti i s ovom knjigom, jer tekstovi u njoj nisu prošli pravi redakcijski postupak. Zato imamo dosta pravopisnih i gramatickih pogrešaka (»zaboraviti ce«, »dojam je krivi« i sL), a o stilu i jeziku može prosuditi svatko tko je procitao navode u ovom prikazu. No, to je tek sitna mana - bitno je ono što je ovom knjigom poluceno: jasno ukazivanje na probleme koje prijece kvalitetnu popularizaciju znanosti u našoj sredini.

PRIRODA·

PROSINAC

49