BIBLIOTEKA POEZIJA KNJIGA 6

PABLO NERUDA

Naslov originala Pablo Neruda: 20 POEMAS DE AMOR y una cancion desesperada, Editora Zatro, S.A.,Mexico,D.F, 1974.

20 LJUBAVNIH PJESAMA i jedna oajnikova

Copyrigbt FUNDACION PABLO NERUDA, 1924 EUROKNJIGA, 2004

Izdava Euroknjiga Za izdavaa Radmila aja Urednik Nikola Luni Korektura Desa Franki Koncept i priprema Studio SaMa

Preveo Jordan Jeli

EUROKN.IIGA

Sadraj
Ljubav kao smisao ovjekovog bivstvovanja 7 I. II. III. IV V. VI. VTI. VIII. IX. X. XI. XII. XIII. XIV XV XVI. XVII. XVIII. XIX. XX. Tijelo ene 13 Smrtnim plamom 17 Ah, prostranstva borika 21 Jutro je ispunjeno 25 Da bi me mogla uti 29 Sjeam te se kakva si bila 33 Pognut pred smiraj 37 Zuji, pelo bijela 41 Opijen smolom 45 Izgubili smo 49 Gotovo izvan neba 53 Srcu mome 57 Ognjenim sam kriiima obiljeio 61 Igra se svakog dana 65 Volim kad uti 71 Na mome sutonskom nebu 75 Razmiljajui, mrsei sjene 79 Ovdje te volim 83 Djevojice garava i hitra 87 Mogu napisati stihove najtunije 91 Oajnikova pjesma 97 Biljeka o prevoditelju 103

LJUBAV KAO SMISAO OVJEKOVA BIVSTVOVANJA

PABLO NERUDA

je jedan od najveih svjetskih pjesnika ljubavne poezije, a o tome najbolje svjedoe njegove knjige ljubavnih pjesama i soneta te dakako i ljubavna poezija u drugim njegovim knjigama. On ljubav izvodi iz zamrenog labirinta ovjekove osame, a spoznaja da je ovjek sam, otuen, neshvaen, odbaen, naprosto zahtijeva traganje za drugim - voljenim biem, esto kroz kunju, tjeskobu i katarzu, da bi nam ljubav kao jedini pravi izbor otkrila novi udesan svijet. Njegova dijalektika samoe u svojoj antitezi ljubavi - postaje smisao postojanja, istinska ljudska vokacija! Stoga je Neruda poeziji namijenio zadau da ljubav podari ovjeku putem magijskog vatrometa rijei u kojima je sve sadrano unutar i izvan ovjeka. ena u sreditu njegove ljubavne poezije postaje vjena tajna, nikad sasvim otkrivena, ena strasna i melankolina, oganj i zebnja, golubica i okrutnica, ali vazda

u svojoj dui ljupko stvorenje, dar zemlje nebu. Neruda u eni vidi prapoelo ivota, a u ljubavi i osami kozmiki i zemaljski poredak koji je gotovo do savrenstva satkao od ushita i bola kako bismo se prepoznali u vlastitoj raspetosti izmeu erosa, i thanatosa. U pjesnikovih dvadeset ljubavnih pjesama najee je izabran suton kao bojno polje na kojem pjesnik vojuje, osvaja svoju ljubljenu vie u poesisu nego u praxisu, budui da je njegov ljubavni zov najee bez odjeka. Poput oajnika neprestano trai nove rijei kako bi pokrenuo svijet oko sebe u percepciji konkretne ljepote krajolika vlastitom unutarnjom eruptivnom snagom profinjene poetske analize kojom izgrauje i dovrava gotovo mitski prostor ljubavnog ozraja, prostor sna o ljubavi i srei. Oajnikova pjesma na izvjestan nain predstavlja saetak pjesnikove boli iznijete u prethodnih dvadeset ljubavnih pjesama. Pjesnik-oajnik izgubio je enu koju je volio, doivio ljubavni brodolom i osjetio se sasvim naputenim poput mornara koga je silni val nakon brodoloma raznio po moru, jer to bi trenutak odlaska, nestanka. Ovom knjigom Pablo Neruda je utemeljio ljubavnu poetiku neprestano se kreui ljubavnim labirintom sazdanim od zanosa, patnje, bola: otajstvom one druge ljubavne obale na kojoj sidri poljupce, matarije u poetskoj analizi prepunoj obrata, u vjenoj igri da se voli i da se bude voljen. Nerudina magijska poetska rije, snana i sugestivna, otiskuje otajne poruke koje su osnova- pratemelja ovjekove biti - voljeti i biti voljen. Pjesnik nam nudi polivalentnost arobnog u brojnim simbolikim kombinacijama crpei golemu mo panjolskog jezika u pjesnikom izriaju,
8

dok u sredite te ljubavne poezije ugrauje metaforu, pa je njegov pjesniki horizont naikan eliptinim sintagmama. Pjesnike slike su potpuno rastvorene i akustine, a stvorena zvuna kompozicija doima se gotovo savrenom. ini se da je tako Pablo Nerada dokuio sve ono to u istinskoj ljubavnoj poeziji znai prapoelo i sveobuhvatnost ljubavi u njenoj tajnovitosti, hirovitosti, nesporazumu, vjernosti, kako bismo se prepoznali u najljudskijoj vokaciji.

Jordan Jeli

I.
TIJELO ENE. . .

TlJELO ENE, bregovi bijeli, bedra bijela, svijetu si slino, kad se podaje. Moje tijelo divljeg ratara uzorava te, i dijete izranja iz nutrine zemlje. Osamljen bijah kao tunel. Od mene su bjeale ptice, a svom je svojom estinom u mene uranjala no. Skovao sam te kao oruje da me nadivi, kao strijelu za svoj luk, kao kamen za svoju praku.

13

Ali nastupio je as osvete, a ja te ljubim. Tijelo sazdano od puti, mahovine, udna i vrsta mlijeka. Oh, ake grudi! Oh, pogledi odsutni! Oh, rue pubisa! O, glasu blagi i tuni! Tijelo ene moje, u ljupkosti tvojoj u ostati. ei moja, beskrajna tjeskobo, kojim putem krenuti. Tamni prokopi gdje vjena e vlada i slatki umor i beskrajna bol.

II.
SMRTNIM PLAMOM...

14

SMRTNIM PLAMOM svjetlost te oblijeva. Zamiljenu, blijedu, bolnu naspram starim elisama sutona koji se oko tebe vrti. Nijema je prijateljica moja, sama u osami ovog samrtnog asa, a prepuna ivota ognja, istinska nasljednica unitenog dana.

17

Sa sunca grozd pada na tvoje tamne halje. Krupno korijenje noi naglo ti buja iz due, i izbijaju stvari u tebi skrivene, tako da se blijedi i modri svijet iz tebe upravo roen, hrani. Oh, velianstvena i plodna, i zanosna robinjo, kruga to crn i zlaan biva: uspravna, pokuava i postie djelo tako ivo da vene njeno cvijee, a ona se tugom plavi.

III.
A H , PROSTRANSTVA BORIKA.

18

AH, PROSTRANSTVA BORIKA, razlivenih valova um, tiha igra svjetlosti, osamljen zvon, sumrak to pada u tvoje oi, lutkice, zemaljska koljko, zemlja u tebi poje! U tebi pjevaju rijeke i u njih mi se dua uranja, kad god to poeli i kamo god hoe. Oznai mi put u tvom luku nade i u bunilu u jato strijela odapeti.

21

Oko sebe tvoj struk magleni i tvoja mi utnja odgoni nemirne sate, a ti stoji kamenih prozirnih ruku gdje mi se poljupci sidre i vlana tjeskoba. Ah, tvoj tajanstven glas to ga ljubav boji i pregiba u sutonu zvonkom na izmaku! Tako u satima kasnim vidjeh na poljima kako se klasje uvija u ustima vjetra.

IV.
JUTRO JE ISPUNJENO...

22

JUTRO JE ISPUNJENO olujom u srcu ljeta. Kao bijele maramice oprotaja plove oblaci, vjetar njima mae u putnikoj ruci. Beskrajno srce vjetra udara po naoj zaljubljenoj tiini.

25

Huji izmeu stabala, pjevno i boanski, kao jezik prepun ratova i pjesama. Vjetar to vjeto vitla opalo lie i skree drhtave strijele ptica. Vjetar to lie raznosi u val bez pjene i besteinsku tvar, i povijeni oganj. Prestaje i tone mnotvo njegovih poljubaca borei se na vratima ljetnog vjetra.

V.
DA BI ME MOGLA UTI...

26

DA BI ME MOGLA UTI, rijei su mi ponekad tanahne poput tragova galebova na alu. Ogrlica, pijani praporac za tvoje ruke njene poput groa. Gledam te svoje daleke rijei. Iako moje, one su ponajvie tvoje. Poput brljana penju se u moju drevnu bol.

29

Penju se tako po vlanim zidovima. Zbog tebe se zbiva ta krvava igra. One bjee iz moga mranog skrovita. Sve ispunjava ti, ba sve. Prije tebe ispunile su samou koju zauzima i vie od tebe navikle su se na moj jad. Sada hou da kau ono to ti elim rei, da me ti uje kako elim da me uje. Vjetar tjeskobe jo ih uzvitlati znade. Uragani snova jo ih ponekad obore. Druge glasove slua u mom bolnom glasu. Pla usta starih, krv molitva drevnih. Voli me, druice, ne ostavljaj me. Poi za mnom. Slijedi me, druice, na tom valu tjeskobe. Ali rijei se moje tvojom ljubavlju boje. Sve ispunjava ti, ba sve. Od svih rijei beskonanu kolajnu pravim za ruke tvoje bijele, slatke kano groe.

SJEAM TE SE KAKVA SI BILA. . .

VI.

30

SJEAM TE SE KAKVA SI BILA prole jeseni. S kapom sivom i srca smirena. U tvojim su se oima borili plamovi sumraka. A opalo lie po vodi tvoje due. U mom zagrljaju odana si poput povijue, tvoj tih i lagan glas sakupljao je lie. Utihla vatra u kojoj je plamtjela moja e. Sladak zumbul modri to mi duu ovija.

33

Osjeam kako ti oi putuju, a jesen je daleko: kapa siva, ptiji glas i srce kue tamo kamo se sele moje udnje duboke, a poljupci mi veseli padoe kano eravice. Nebo s broda. S breuljaka polje: tvoje je sjeanje od svjetlosti, dima, utihlog ribnjaka! Tamo oi tvoje sumracima plamte. Po dui ti se suho lie vije.

VII.
POGNUT PRED SMIRAJ...

34

POGNUT PRED SMIRAJ svoje tune mree bacam u tvoje oi oceanske. Tu se stere i na najvioj lomai gori moja samoa koja mlatara rukama kano brodolomac. Tvojim se odsutnim oima javljam crvenim signalima uzburkanim poput mora u podnoju svjetionika.

37

Ti samo tamu uva, eno daleka i moja, iz pogleda tvoga ponekad izranja obala strave. Pognut pred sumrak mree svoje tune bacam u more ono to zapljuskuje ti oi oceanske. None ptice kljucaju prve zvijezde to se iskre poput due moje kad te ljubim. No jae propinjui se na kobili mranoj rasipajui po polju modro klasje.

VIII.
Z U J I , PELO BIJELA...

38

ZUJIS, PELO BIJELA, opijena medom, u dui mojoj i svija se u spore kolutove dima. Oajan ja sam, rije sam bez odjeka, ovjek sam koji je sve izgubio, koji je sve imao. Posljednja spono, u tebi moja posljednja enja cvili. U mojoj pustoi ti si posljednja rua. Ah, utljivice!

41

Sklopi svoje duboke oi. U njima lepra no. Ah, obnai svoje tijelo plahoga kipa. U dubokim ti oima no lepra. Ruke su ti rosne kano cvijet, a krilo ruino. Grudi ti nalikuju koljkama bijelim. Tamni ti leptir sletio na trbuh, da usne. Ah, utljivice! Evo samoe u kojoj te nema. Kii. Morski vjetar tjera galebove lutalice. Voda cupka bosonoga po ulicama mokrim. Lie onog stabla stenje poput bolesnika. Odsutna, pelo bijela, jo mi u dui zuji. utljiva i krhka u vremenu oivljava. Ah, utljivice!

IX.
O P I J E N SMOLOM...

42

OPIJEN SMOLOM i poljupcima dugim, ljeti, jedrenjakom rua upravljam, prema smrti tananjega dana, ukopan u postojan bijes mora. Blijed i vezan uz vodu to me guta, krstarim oporim mirisom otkrivenog podneblja, jo uvijek odjeven u sivo zvuim gorinom, s tunom perjanicom pjene naputene.

45

Plovim, otporan na strasti, na svom jedinom valu, mjeseev, sunev, aren i studen, nagao, uspavan u tjesnacu sretnih otoka slatkih i bijelih poput svjeih bokova. U vlanoj noi drhti mi odjea od poljubaca nabijena elektrinim silnicama, junaki razdijeljena u snovima, i opojnim ruama to se u meni mnoe. Protiv struje, usred vanjskih valova, tvoje poleglo tijelo u naruje mi hrli kano riba neka uz duu konano pristala hitro i lagano u podnebeskom ozraju.

X.
IZGUBILI SMO...

46

IZGUBILI SMO i ovaj sumrak. Nitko danas nije vidio da se drimo za ruke dok se je modra no sputala na zemlju. S prozora vidjeh svog sveanost zalaska na breuljcima dalekim. Ponekad bi mi, poput kovanice, djeli sunca bljesnuo u rukama.

49

Prizivao sam te u sjeanje, due proete tugom koja ti je znana. Tada, gdje li si bila? S kojim ljudima? to li si zborila? Zato me ljubav, kad se tunim utim, a ti si daleko, odjednom obuzme? Knjiga mi pala to vazda je u suton itam, i poput ranjena psa plat mi se oko nogu plete. Uvijek, uvijek, krajem dana odlazi tamo gdje suton kipove brie.

XI.
GOTOVO IZVAN NEBA...

50

GOTOVO IZVAN NEBA sidri se meu dvjema planinama polovica lune. No krui, luta, oi kopa. Bezbrojne zvijezde rasute u lokvi. Utiskuju mi bolan kri meu obrvama, bjei. Kovanica modrih metala, noi nijemih bitaka, srce mi se vrti poput ludog zamanjaka.

53

Djevojica je dola, stigla izdaleka, ponekad joj pogled sjaji ispod neba. Jadikovka, oluja, vrtlog bijesa, promiu mi iznad srca, ne zaustavljajui te. Vjetar s groblja nosi, razara, raspruje tvoj sneni korijen. S njene druge strane upa golema stabla. A ti djevojice jasna, jalovo si pitanje, klas. Bila si ona koju je vjetar oblikovao liem obasjanim. Iza nonih planina, bijeli ljiljan plama, ah, nita ne mogu rei! Od svega stvorena bi. Tjeskobo to si mi grudi noevima rasjekla, trenutak je ne slijediti drugi put, gdje se ona smijei. Oluja to sahrani zvonike, estoki nalet oluja, emu je sada dirati, emu je rastuiti. Ah, ii putem koji se od svega udaljuje, gdje nee biti tjeskobe, smrti, zime, s oima njenim, u rosi otvorenim.

XII.
SRCU MOME...

54

SRCU MOME tvoje su grudi dovoljne, a slobodi tvojoj pristaju krila moja. Iz usta e mojih nebu stii sve to bijae uspavano na dui tvojoj. U tebi je svakodnevna tlapnja. Dolazi kao rosa cvjetnim krunama. Tvoja odsutnost obzorje potkopava. Vjeno poput vala bjei.

57

Rekoh da si pjevala na vjetru kao borovi i kao jarboli. Poput njih si uzviena i utljiva. I namah se rastui, kao pred putovanje. Topla si poput puta znana. Nastanjuju te odjeci i glasovi sjetni. Probudih se, i ponekad se sele i bjee ptice to su ti u dui spavale.

XIII.
OGNJENIM SAM KRIIIMA OBILJEIO. . .

58

OGNJENIM SAM KRIIIMA OBILJEIO bijeli atlas tvog tijela. Usta mi pauk bijahu to plaho promie. U tebi, za tobom, bojaljiva, edna. Na rubu sutona priam ti prie, lutkice tuna i slatka, da ne bi bila tuna. Labud, stablo, neto daleko i radosno. Vrijeme groa, vrijeme zreline i voa.

61

Ja, koji sam ivio u luci, odakle te ljubljah. Samoa, ispunjena snom i tiinom. Stijenjen izmeu mora i tuge. Nijem, izvan sebe, izmeu dva nepomina gondolijera. Izmeu usana i glasa, neto umire. Neto s ptijim krilima, vor zaborava i tjeskobe. Mree ne mogu zarobiti more. Lutkice moja, tek pokoja uzburkana kap. Neto ipak pjeva izmeu ovih prolaznih rijei. Neto pjeva, neto se penje do mojih udnih usana. Oh, kad bih te mogao slaviti sa svim rijeima veselja. Pjevati, plamtjeti, pobjei, poput zvonika u rukama nekog luaka. Njenosti moja tuna, gdje si sada? Kad stigoh na vrhunac najhladniji i najopasniji, srce mi se zatvara poput nonog cvijeta.

XIV.
I G R A SE SVAKOG DANA...

62

IGRA SE SVAKOG DANA svjetlou svemira. Profinjena uzvanice, stie u cvijetu i vodi. Vie si no ova bijela glavica koju steem svakoga dana poput grozda. Ne slii nikome otkako ja te volim. Dopusti da te poloim meu ute vijence. Tko ti zapisuje ime dimnim slovima meu junim zvijezdama? Ah, daj da se sjetim kakva si neko bila, kad jo nisi postojala.

65

Iznenada, vjetar zavija i udara u moj prozor zatvoreni. Nebo je mrea ispunjena mranim ribama. Ovamo svi vjetrovi neba stiu, svi. Kia halju odbacuje. Prolijeu ptice. Vjetar. Vjetar. Ja se mogu boriti protiv ljudske sile. Oluja tamo lie kovitla i odvezuje sve barke to su ih sino vezali za nebo. Ti si ovdje. Ali ti ne bjei. Do posljednjeg krika ti e mi odgovoriti. Kao da te strah, sklupaj se uz mene. Pa ipak, ponekad ti je neka udna sjena oima prohujala. Sada, takoer sada, malena, cvijetak mi kozje krvi prua, i ak ti grudi njima odiu. Dok alobni vjetar huji ubijajui leptire, ja te ljubim, i radost moja grize ti ljivu usta. Nije ti bilo lako priviknuti se na mene, na duu moju usamljenu i divlju, na ime moje koje svi izbjegavaju. Toliko puta vidjesmo kako zornjaa plamti dok smo se ljubili u oi i dok su se nad naim glavama sumraci rasplitali u razigrane lepeze.

Moje su te rijei zasipale, milovale. Odavna sam volio tvoje tijelo od blistavog sedefa. Za mene ti si vladarka svemira. Cvijee u radosno, na copihue, s planine donijeti, ljenjake zagasite i koare umskih poljubaca. elio bih uiniti s tobom ono to proljee s trenjama ini.

66

67

XV.
VOLIM KAD UTI. . .

VOLIM KAD UTI, jer kao da te nema, a mene uje izdaleka, i moj te glas ne dodiruje. Kao da su ti oi odletjele i da ti je poljubac zatvorio usta. Kao da su sve stvari ispunjene duom mojom, izranja iz njih, prepuna due moje. Leptiru iz sna, nalik si dui mojoj, nalik si rijei melankolija.

71

Volim kad uti i kao da si daleko i kao da jadikuje, leptiru to gue. uje me izdaleka, a moj te glas ne dosee: pusti me da zasutim utnjom tvojom. Daj mi da progovorim i tvojom utnjom, poput svjetiljke jasnom, kao prsten jednostavnom. Poput noi si, utljiva i zvjezdana. Zvijezda je utnja tvoja, tako daleka i srdana. Volim kad uti jer si nekako odsutna. Daleka i ucviljena kao da si umrla. Potom, rije jedna i osmijeh dostaju. I ja sam veseo, radujem se to to nije istina.

XVI.
NA MOME SUTONSKOM N E B U .

72

NA MOME SUTONSKOM NEBU ti si poput oblaka i tvoja boja i oblik onakvi su kakve elim. Moja, moja si, eno usana slasnih, moji beskrajni snovi u tebi ive. Svjetiljka due moje rumenilom ti oblijeva noge. Moje trpko vino slae je na usnama tvojim, oh, etelice moje sutonske pjesme, kako te moji samotni snovi hoe za se.

75

Moja si, moja, ja kliem u popodnevnom povjetarcu, a vjetar prenosi moj usamljeni glas. U dubini oiju mojih ti lovi, tvoj noni pogled se zaustavlja poput vode tvog otimanja. Zatoenica si u mrei moje muzike, ljubavi moja, a mree muzike moje kao nebo su iroke. Na obali tvojih tunih oiju dua mi se raa. U tvojim tunim oima poetak je zemlje snova.

XVII.
R A Z M I L J A J U I , MRSEI SJETVE...

76

I daleko si, ah, dalje no itko. Razmiljajui, putajui ptice, briui slike, zakapajui svjetiljke.

RAZMILJAJUI, MRSEI SJENE u dubokoj samoi.

Zvonie magleni, kako si daleko, tamo gore! Zatomljuje tualjke, mrane melje nade, utljivi mlinaru, no te zatekla daleko od grada.

79

Tvoja mi je prisutnost tua, daleka poput predmeta. Razmilja dugo o ivotu prije tebe. O svom ivotu prije svega, svom turobnom ivotu. Krik pred morem, meu stijenama. Ludi trk, u morskoj omaglici. Tuan bijes, krik, morska samoa. Razularen, nagao, upuen u nebo. Ti, eno, to si tamo bila, kakvo rebro te goleme lepeze? Daleko si, kao sada, bila. uma gori! Plamti modrim krievima. Plamti, bukti, gori, iskri na stablima svjetlosti. Rui se, pucketa. Poar. Poar. A dua mi plee ranjena vatrenim iverjem. Tko zove? Kakva tiina napuena odjecima? Trenutak nostalgije, radosti, trenutak samoe, moj trenutak meu tolikima. Truba na kojoj svira vjetar. udnja mi za plaem tijelo okiva. Potres svih korijenova, udar svih valova! Lutala mi dua, radosna, tuna, beskrajna. Razmiljajui, zakapajui svjetiljke u samoi dubokoj. Tko si ti, tko si?

XVIII.
OVDJE TE VOLIM...

80

O V D J E TE VOLIM. U boricima se tamnim rasplie vjetar. Svjetluca luna po lutalakim vodama. Isti se dani jedan za drugim smjenjuju. U plesnim se figurama magla rastvara. Srebrni galeb slijee u zalazu sunca. Ponekad jedro. Visoke, visoke zvijezde.

83

Ili crni kri nekog broda. Sam. Ponekad doekam zoru i ak mi je dua vlana. Hui, bruji daleko more. Ovo je luka. Ovdje te volim. Ovdje te volim i uzalud te obzorje skriva. Usred ove studeni jo uvijek te volim. Ponekad mi poljupci putuju onim sumornim brodovima koji plove prema nigdini. Osjeam se zaboravljenim poput starih sidra. Tuniji su gatovi kad na njih veer pristaje. Malaksava moj jalovo gladan ivot. Volim to nemam. Ti si daleko. Moja se muka bori sa sporim sutonima. Ali no stie i poinje mi pjevati. Luna svoj sneni kota pokree. Gledaju me oima tvojim najvee zvijezde. A zato to te volim, borici na vjetru ime ti pjevati ele svojim ianim liem.

XIX.
DJEVOJICE GARAVA I HITRA...

84

DJEVOJICE GARAVA I HITRA, sunce to vou zrelost daje, puni zrnje itu to alge kovra, stvorilo ti je razigrano tijelo, blistave oi i usta na kojim titra morski osmijeh. Tjeskobno i crno sunce zaplie ti se u vlasi, vrane kose, dok protee ruke. Sa suncem se igra kao s potoiem i ono ti u oima ostavlja dvije tamne lokvice.

87

Djevojice garava i hitra, nita me tebi ne pribliava. Sve me od tebe udaljuje, kao od podneva. Ti si mahnita mladost pele, opojnost vala, snaga itnog klasja. Moje te sumorno sunce, ipak, trai, i volim tvoje radosno tijelo, tvoj nesputan i taman glas. Leptirice garava, umiljata i konana poput itnog polja i sunca, maka i vode.

XX.
MOGU NAPISATI STIHOVE
NAJTUNIJE. . .

MOGU NAPISATI STIHOVE NAJTUNIJE ove noi. Napisati na primjer: No je zvjezdana, a tamo u daljini modre trepere zvijezde. Noni vjetar krui nebom i pjeva. Mogu napisati stihove najtunije ove noi. Volio sam je, a ponekad i ona mene.

91

U noima kao to je ova u mom je naruju snivala. Koliko je ljubljah puta pod beskrajnim nebom. Ona me je voljela, a ponekad i ja nju. Kako da ne volim njene velike zagledane oi. Mogu napisati stihove najtunije ove noi. Misliti da je nema. Osjeati da nije moja. Beskrajno sluati no, jo duu bez nje. Dok stih pada na duu kao rosa na travu. to vrijedi kad je ljubav moja zadrati nije mogla. No je zvjezdana i nje pored mene nema. To je sve. U daljini netko poje. U daljini. Moja je dua tuna jer sam je izgubio. Pogled je moj trai kao da je eli pribliiti. Srce je moje trai, a nje nema pored mene. Ista no bjelinom obasipa isto drvee. Mi, prijanji, sad vie nismo isti. Vie je ne volim, odista, ali kako sam je volio. Moj je glas traio vjetar da bi do nje stigao.

Drugome. Drugome e pripasti. Kao prije mojih poljubaca. Njen glas, tijelo njeno. Njene beskrajne oi. Odista, sad je vie ne volim, ipak, moda je volim. Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug. U noima kao to je ova u mom je naruju bila, moja je dua tuna to ju je izgubila. Mada je ovo posljednja bol koju mi ona stvara, ovo su posljednji stihovi koje joj piem.

92

93

OAJNIKOVA PJESMA

IZRANJA SLIKA TVOJA iz noi u kojoj bivam. Rijeka s morem spaja svoj tvrdokorni lament. Naputen poput gatova u osvit. Trenutak je odlaska, oh, naputeni! Po srcu mome prosipaju se cvjetni vjenii studeni. Oh, spremite otpada, okrutna spiljo brodolomca!

97

U tebi su nagomilani vojne i uzleti. Iz tebe izlijeu krila ptica pjevica. Ti si sve to upilo, poput razdaljine. Poput mora, poput vremena. Sve u tebi brodolom bi! Bijae as ushita i poljupca. Vrijeme zanosa to je plamtio poput svjetionika. Tjeskoba je kapetana, bijes slijepa ronioca, bunilo ljubavna pijanstva, sve u tebi brodolom bi! U maglenom djetinjstvu dua mi ranjena i krilata. Izgubljeni otkrivau, sve u tebi brodolom bi! Potisnuo sam zidine mrane, nadiao elju i in. Oh, puti, puti moja, eno koju ljubljah i izgubih, tebi pjevam, u asu ovom vlanom i zazivam te. Poput ae bila si ispunjena beskonanom njenou, i beskrajni zaborav razbi te kano au. Vladala je crna, crna samoa otoka i tamo, ljubljena eno, tvoje me obgrlie ruke.

Vladale su e i glad, a ti voe bi! Vladale su tuga i muka, a ti bjee udo. Ah, eno, ne znam kako si se mogla zadrati u posjedu due svoje i u zagrljaju ruku svojih! Moja elja za tobom bila je kratka i estoka, burna i pjana, krhka i strasna. Groblje poljubaca, jo ognja ima u tvojim grobovima, jo grozdovi plamte to ih ptice kljuju. Oh, usta izgriena, udovi izljubljeni, oh, zubi udni, oh, tijela isprepletena. Oh, sjedinjenje proeto nadom i silinom u koje smo utonuli kao oajnici. I njenost, lagana kao voda i brano. I rije, jedva na usnama zapoeta. Takva mi sudba bi i u njoj mi elja prostruji, i u njoj mi se elja izgubi, sve u tebi brodolom bi! Iz skoka u skok jo si plamtjela i pjevala. Uspravna poput mornara na pramcu.

98

99

U pjesmama si jo cvala, u strujama razbijena. Oh, spremite otpada, gorki i otvoreni zdence! Blijedi slijepi ronioe, zlosretni prakau, izgubljeni otkrivau, sve je u tebi brodolom! Vrijeme je da se pode, okrutan i tuan as, jer no svoj vrsti raspored ima. Buan pojas mora obalu stee. Pomaljaju se hladne zvijezde, odlijeu crne ptice. Naputen poput gatova u osvit. Samo se drhtava sjena u mojim rukama svija. Ah, dalje od svega. Ah, tamo dalje od svega. O, naputeni! Trenutak je odlaska.

100

BILJEKA O PREVODITELJU
JORDAN JELI roen je 25. veljae 1942. godine u ibeniku. Osnovnu kolu i gimnaziju zavrio je u Kninu, a studij filozofije i komparativne knjievnosti u Zagrebu. Doktor je socioantropologijskih znanosti. Na studijskim specijalizacijama proveo je vie od tri godine u Latinskoj Americi, Karibima, SAD-u i Europi. O Latinskoj Americi napisao je znaajno djelo Jedno-

dimenzionalna, antropologija.

Jeli je osniva i koordinator Hrvatskog latinskoamerikog i iberskog centra u Zagrebu, a posljednjih deset godina iskljuivo se posvetio istraivanju Latinske Amerike i panjolske. Rezultat tih istraivanja su pedesetak knjiga, razni radovi te brojne tribine i predavanja kod nas i u inozemstvu. Kao profesor i znanstvenik sudjelovao je na mnogim meunarodnim simpozijima i drao je antropoloka i knjievna predavanja na sveuilitima: Ciudad de Mexico, Rio de Janeiro, Madrid, Salamanca, Altea, Moskva, Tel Aviv, Berlin, Caceres, Varava, La Habana, Aarhus, Bratislava, Be, Huaraz... Poasni je graanin amerikog grada Austina i nositelj visokog peruanskog odlija Bodas de Plata Santiaguina Nacionalnog sveuilita Ancasha Santiago Antunez de Mavolo za njegov doprinos a la cultura universal. ivi i radi u Zagrebu.
103