You are on page 1of 14

Hrvoje argonja i Tanja Bukovan

MOJA BABA UVIK SMRDI PO KVASINI I RAKIJI: Mogunosti i budunosti istraivanja tradicijske medicine na primjeru otoka Visa1

Tradicijska medicina jedna je od tema istraivanja koja se vee za same poetke etnologije i sociokulturne antropologije. Prvi etnolozi srednje europske kole etnologije, ujedno i lijenici, od kojih je vjerojatno najpoznatiji Rudolf Virchow (1821-1902), istraivaki se bave i "drugim" medicinama, a u tradiciji sociokulturne antropologije pionir teorijskih rasprava o praksama izvan matine biomedicine bio je William Halse Rivers (1864-1922). Ovaj je lijenik medicinsko iskustvo stekao u Prvom svjetskom ratu, lijeei oboljele od psiholokih posljedica rata koje danas poznajemo kao posttraumatski stresni sindrom (PTSS), a antropoloku slavu svojim putovanjima po Melaneziji.2 Rezultat tih istraivanja njegova je knjiga Medicine, Magic and Religion koja predstavlja "vjerojatno prvi pokuaj interpretacije misli i ideja koje izraava Primitivna medicina unutar stvarnoga znanja i razumijevanja" (G. E. Smith u predgovoru knjizi Medicine, Magic and Religion Rivers 1924:V).

Pouavanje i prouavanje naroda


U tradiciji etnologije jugoistone Europe istraivanja "drugih" medicina bila su, od kraja devetnaestog do sredine dvadesetog stoljea, okrenuta medicinskim sustavima i praksama ruralnih podruja pojedinih zemalja, odnosno vezana uz pojam narodne medicine kao jedne od "manifestacija kozmologije" (usp. Libera 1995). Veina etnolokih istraivanja bavila se vjerovanjima i obiajima vezanim uz tradicijsko lijeenje, kao i ritualnim praksama, obredima, zagovornim tekstovima i drugim iscjediteljskim verbalnim for1 Istraivanje i rad na ovom tekstu dio su projekta "Populacijska struktura Hrvatske antropogenetiki pristup" (196-1962766-2751), potpomognutog od Ministarstva znanosti, obrazovanja i porta Republike Hrvatske. 2 I junom Pacifiku, od kojih je prva bila poznata ekspedicija Sveuilita u Cambridgeu koju je vodio Charles Haddon 1897. godine.

Hrvoje argonja i Tanja Bukovan mulama te, najee, "udnim" receptima pripravaka biljnog, ivotinjskog ili mineralnog podrijetla koji su se koristili u lijeenju ili prevenciji bolesti. Publikacije s temama iz narodne medicine bile su deskriptivne etnografije, esto vezane uz istraivanje godinjih obiaja i obreda koji su osiguravali dobro zdravlje, ili pak uz folkloristika istraivanja zagovornih i iscjeliteljskih formula, katkad sastavni dio velikih monografija, ali gotovo nikada nisu bile obraivane kao posebno podruje istraivanja. Najee bibliografske jedinice koje pokrivaju teme iz narodne medicine iz toga razdoblja na podruju jugoistone Europe su ljekarue, zbirke recepata koje su sadravale detaljne recepte i upute o postupcima lijeenja tono odreenih bolesti u pojedinim ruralnim podrujima. Ciljano egzotine, popisivale su uporabu svega, od ljekovitog bilja i trava do crvene vunene ogrlice, zakapanja boca s alkoholom za lijeenje TBC-a, obilaenja oko hrasta naoposum za plodnost, pljuvanja za crnom makom protiv uroka itd. Iako postoji mnotvo ljekarua, ne postoji ni jedno istraivanje koje bi objasnilo kako su se, i jesu li se uope, ljekarue koristile u svakodnevnoj uporabi, u svakoj ili ponekoj seoskoj ili gradskoj kui, kao prirunik o zdravlju, na isti nain na koji mi danas koristimo popularno-znanstvene prirunike i enciklopedije tipa Lijenik u kui, asopise kao to su Doktor u kui, ili ak prirunike svjetski poznate amerike Klinike Mayo koji su se u Hrvatskoj nedavno prodavali u popularnoj ediciji "kiosk". Jesu li se uvale kao posebno vrijedna knjiga u posebnoj ladici, tko je iz njih i kada itao, tko je bio zaduen za postupanje prema uputama iz ljekarua u sluaju potrebe, jesu li se itale i kao zabavno ili openito pouno tivo, jesu li se izmjenjivali savjeti izmeu susjeda o uspjenosti pojedinih praksi? Pogotovo je vano pitanje moemo li ljekarue smatrati oblikom nativnog znanja 3 koje je bilo zapisivano i tumaeno pa se, u ovom "uenom" obliku, ponovno vratilo u prakse lokalnih zajednica. Mnoga e ova pitanja ostati bez odgovora ali ovdje je vano ukazati na oblik tumaenja, prije svega prikupljanja i prezentiranja podataka o tradicijskoj medicini na poetku etnolokih istraivanja. U razdoblju kada biomedicina zauzima primat u zapadnjakom medicinskom diskursu (19. i 20. st.), nije udno to je tradicijska medicina smatrana egzotinom, a svako istraivanje tih tema je u potpunosti zanemarivalo bioloke, rodne, socioloke, statusne, kulturne, politike, ekonomske, ideoloke aspekte tehnika lijeenja. Epistemoloki pomak u istraivanjima drugih medicinskih sustava u hrvatskoj etnologiji vidljiv je u izlobi Narodna medicina, koju je Etnografski muzej u Zagrebu postavio 2001. godine, autora Aide Brenko i Mirjane Ran3 Izravan prijevod uvrijeenog termina "indigenous knowledge", iako pomalo nezgrapan, danas se koristi u hrvatskoj terminologiji znanosti o kulturi.

Moja baba uvik smrdi po kvasini i rakiji: Mogunosti i budunosti istraivanja tradicijske medicine na...
di iz Etnografskog muzeja u Zagrebu i eljka Dugca iz Zavoda za povijest medicine Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Njoj je prethodilo dugotrajno, detaljno i iscrpno etnoloko istraivanje, a na izlobi se vrlo jasno, osim ruralnih iscjeliteljskih praksi, prikazuje i preispituje odnos ljudi prema zdravlju, kontekst uporabe i prisutnosti razliitih medicinskih sustava, ovisnost uporabe medicinskih praksi o drutveno-politikim i povijesnim prilikama, pozicija i vanost iscjelitelja u lokalnoj zajednici itd. Autorice se u popratnom katalogu izlobe bave i prvim etnografima tradicijske medicine u Hrvatskoj koji su, u ovom sluaju, bili lijenici. Naime, u razdoblju prosvjetiteljstva veina se europskih drava poela organizirano baviti problemom javnog zdravstva. Tako i Habsburka Monarhija svoj prvi zdravstveni regulativ namijenjen sprjeavanju irenja epidemija izdaje 1770. godine (usp. Glesinger, u Brenko, Dugac i Randi 2001). U isto vrijeme beki dvor u Hrvatsku alje luksemburkog lijenika Lalanguea koji postaje upanijski lijenik u Varadinu i 1776. godine objavljuje knjigu Medicina ruralis iliti Vrachtva ladanyszka, za potrebochu muzev, y sziromakov horvatczkog orszaga y okolu nyega, blisnesseh meszt, to je prvo zdravstveno-prosvjetno djelo na hrvatskom jeziku koje je napisao lijenik. Knjiga je bila namijenjena prvenstveno seljacima, sadravala je osnovne informacije o grai ljudskog tijela, ali i praktine savjete o porodu i higijeni poroda. Ve se tada smatralo da su loe higijenske navike sela dijelom uzrok brzog irenja epidemija na ruralnim podrujima. Prije otkria mikroorganizama kao uzronika bolesti sredinom devetnaestog stoljea, slubena europska medicina sve od razdoblja renesanse smatra da je truo, vlaan i smrdljiv zrak uzronik mnogih bolesti (Petri 1998). Kako je sustav odvodnje otpadnih voda u gradovima bio kudikamo razvijeniji nego u ruralnim prostorima, otkrie mikroorganizama je samo potvrdilo da je ovdje slabija higijena (i ljudi i stoke) potencijalno epidemioloko arite. Zbog opeg se zanimanja za selo i narodnu kulturu, koja je od sredine 19. stoljea opet u modi (Brenko, Dugac i Randi 2001), brojni lijenici, uitelji i sveenici bave i zdravstveno-prosvjetnim radom. Oni objavljuju razliite broure i biltene koji se bave temama vezanim uz zdravlje, prevenciju bolesti ili osobnu i opu higijenu. Mnoge od tih bruura bile su namijenjene ba seljacima i one s kraja 19. stoljea esto su pisane u tipinom romantiarskom duhu, kao osobna pisma seljaku (Brenko, Dugac i Randi 2001). Autori velike veine njih bili su lijenici, primjerice dr. Antun Lobmayer koji 1898. izdaje poznati prirunik ovjek i njegovo zdravlje ili dr. Fran Gundrum Oriovanin, ija knjiica Zdravstvo spolnog ivota iz 1905. doivljava i svoje drugo izdanje. U tim ranim poecima javnog zdravstva lijenici su veinom prosvjetitelji, bez ozbiljnijeg istraivanja onoga to se zapravo deava na terenu, oni piu svoje edukativne biltene s pretpostavkom o looj zdravstvenoj skrbi hrvatskog

Hrvoje argonja i Tanja Bukovan ruralnog stanovnitva i njihovim jo gorim higijenskim navikama. Situacija se, meutim, mijenja s pojavom i djelovanjem najpoznatijeg hrvatskog lijenika svih vremena, Andrije tampara (1888-1958). tamparove ideje o socijalnoj medicini i javnom zdravstvu koje mora biti dostupno svima i danas predstavljaju jednu od osnovnih postavki Svjetske zdravstvene organizacije (WHO). Andrija tampar bio je svjestan jednostavne injenice da je lijenik zapadne, alopatske biomedicine poetkom 20. stoljea bio vrlo teko dostupan ruralnom stanovnitvu Hrvatske. Jednako tako znao je da osnovni problemi nedovoljne zdravstvene skrbi nisu medicinski nego ekonomski, drutveni i kulturni. Stoga je s timom suradnika (od kojih je moda najpoznatiji Drago Chloupek, takoer lijenik, ali i redatelj jednog od najranijih hrvatskih etnografskih filmova Jedan dan u turopljskoj zadruzi iz 1933. godine) osim prosvjeivanju posebnu panju posvetio i promatranju i dokumentiranju zdravstvenih navika ruralnog stanovnitva, dakle, njihove zdravstvene kulture. Te spoznaje je kasnije koristio u osmiljavanju daljnjeg zdravstvenog prosvjeivanja. U osnovi tamparove plemenite ideje o "zdravlju za sve" (moda je vano napomenuti da se najnoviji program Svjetske zdravstene organozacije namijenjen pobljanju zdravstvene skrbi u zemljama treeg svijeta naziva Health for all by 2020) jest misao da medicina nema samo kurativan karakter, ve je tu iznimno vaan i njezin preventivni i socijalni aspekt (Brenko, Dugac i Randi 2001). Nije stoga udno da tampar u zdravstveno prosvjeivanje hrvatskog seljatva kree upravo od analiza i istraivanja njihove kulture. Detaljnou svojih i zapisa svojih suradnika, iscrpnom i detaljno protumaenom fotodokumentacijom kojom minuciozno biljei naine postupanja s bolesnima i mrtvima, opisuje nunike, postupanje sa smeem i otpadnim vodama, naine lijeenja, "alate", metode i postupke i to na velikom podruju Hrvatske (posebno Slavonije i Dalmatinske zagore), te Bosne i Hercegovine (posebno sredinje Bosne), Andrija tampar i Drago Chlopuek mogu se svakako ubrojiti u najbolje etnografe svojega vremena u Hrvatskoj. Nadalje, i tamparove ideje o odnosu izmeu lijenika i pacijenta, te o ulozi lijenika u lokalnoj zajednici bile su revolucionarne i u skladu s kulturnoantropolokim teorijama dananjice. Prema tamparu, lijenik u ruralnoj sredini ne smije nastupiti kao superiorni individualac kojem njegovo struno znanje daje mo nad onima koje lijei, nego mora dobro razumjeti potrebe lokalnog stanovnitva, da bi njegovo djelovanje proizlazilo upravo iz potreba njegovih pacijenata. Na slian se nain danas osuuje kolonijalni diskurs zapadne antropologije kojoj je politika situacija dala mo da govori u ime drugih, esto bez ukljuivanja njihovih stajalita i miljenja. Prema

Moja baba uvik smrdi po kvasini i rakiji: Mogunosti i budunosti istraivanja tradicijske medicine na...
tamparu, tajna je uspjeha seoskog lijenika "pouavanje, ali i prouavanje naroda" (tampar 1966). to je zapravo od cjelokupnog tradicijskog medicinskog sustava zanimalo tampara i njegove suradnike? Svakodnevna ponaanja i navike ljudi koje su se odnosile na njihovo zdravlje, te postupci i oblici lijeenja i prevencije koje su koristili, sve ono to su u svojoj svakodnevnici inili kako bi postali i ostali zdravi. Tako postoje zapisi i fotografije nastambi za ljude i ivotinje, bunara i higijene pitke vode, gnojiva i gnojita, starih nunika, pranja rublja. Takve dokumentarne snimke tampar i suradnici zatim koriste za izradu broura i plakata koji unapreuju onaj dio zdravstvene kulture seljatva koji oni smatraju neodgovarajuim. Tako su od brojnih plakata posebno zanimljivi oni s natpisima kao to su: Jedna soba to su vrata groba. Ili Voe nas hrani, a vino tamani, zatim Gdje se po podu pljuje tamo suica caruje i sl. U evidenciji tradicijske medicine obinog seoskog ovjeka tampar i suradnici bili su vrlo detaljni i opseni, ali i vrlo kritini. To je jedan od razloga zbog kojeg njegov rad, iako iznimno dobar, ne moemo nazvati i etnolokim u uem smislu (koji ukljuuje brigu za ouvanje), jer, bez obzira na svu irinu njegovih ideja, tampar ipak vrlo rigorozno eli nametnuti brze i radikalne promjene u kulturu ivota hrvatskog seljatva s poetka dvadesetog stoljea. No ako se promjene odnose na poboljanje osobne i ope higijene, to bi olakalo i produljilo ivotni vijek seljaka, poboljalo im kvalitetu ivota te smanjilo broj i olakalo oblik i trajanje mnogih bolesti, tada se, naravno, sa stajalita lijenika tampara, inzistiranje na "autohtonoj" i nepromijenjenoj seljakoj kulturi mora initi potpunom besmislicom. No dok tampar paljivo i detaljno opisuje svakodnevni ivot obinog ovjeka, o narodnim lijenicima i iscjeliteljima govori relativno malo i uvijek negativno. Njihovo znanje i ekspertizu ne doivljava legitimnim, smatra ih prevarantima i arlatanima i gotovo da se uope ne zanima za naine lijeenja koja oni koriste. Naziva ih nadrilijenicima i podupire stroge zakone koji su onda postojali protiv takvih osoba kojima je, ako im se dokae bavljenje nedoputenom medicinskom praksom, prijetila i duga kazna zatora. Zbog te tamparove nesklonosti narodnim lijenicima danas ostajemo zakinuti za podatke koje bi on vjerojatno jednako detaljno prikupio: o travarima, lijeenju biljem openito, o namjetaima kostiju i iaenja, o osobama koje su vrile pobaaje, o barbirima, ali i o onima koji su lijeili molitvom, bajanjem, zagovorom. Danas kad je slubena biomedicina sklonija mnoge bolesti proglasiti psihosomatskima i priznati da je holistian pristup ljudskom tijelu korisniji, a svakako loginiji od klinikog, takvi podaci bi nam omoguili vrlo vrijedan uvid u povijest razvoja tradicijskog medicinskog sustava u Hrvatskoj, a moda nam omoguili i da lake sagledamo 5

Hrvoje argonja i Tanja Bukovan razloge irenja popularnosti tradicijskih medicinskih sustava u Hrvatskoj danas. I dok tampar u svojoj teoriji uistinu potie svoje suradnike na obavljanje etnolokog zadatka prouavanja naroda, u praksi je prvenstveno pionir socijalne biomedicine i najvei zdravstveni prosvjetitelj u Hrvatskoj. No nemogunost da sagleda vanost i znaenje drugog medicinskog sustava izvan vlastitog, moda samo pokazuje njegovu predanost cilju da iz temelja promijeni zdravstvenu kulturu hrvatskih seljaka i time pobolja kvalitetu njihova ivota. Primarni cilj mu, dakle, nije analizirati kulturu ili kulturni sustav ve ga promijeniti po uzoru na zapadni. Ovdje lei i djelomina prednost etnoloke ekspertize nad, primjerice, pravnom, ekonomskom ili medicinskom. Koristei etnografske zapise pojedinanih kulturnih praksi, lijenici koji rade s pripadnicima manjinskih naroda, razliitih etnikih skupina ili pripadnicima nekih subkultura, mogu biti uspjeniji, odnosno bolje razumjeti potrebe i elje svojih pacijenata. Osnovna namjera istraivanja tradicijske medicine na otoku Visu bila je pokazati mogunosti tradicijskog medicinskog sustava koji pripada prolosti, jer ga susreemo samo u kazivanjima a ne vie u praksi, te ga pokuati rekonstruirati kao dio jednog cjelovitijeg kulturnog sustava. Preliminarna studija sluaja provedena je meu Vianima koji uglavnom ive i rade u Zagrebu, kao uvod za detaljnije istraivanje tradicijske medicine otoka Visa. "Viku dijasporu" inilo je ukupno est kazivaa (dva mukarca i etiri ene), veinom podrijetlom iz Komie, od kojih petero (u dobi od 20 do 40 godina) ivi i radi u Zagrebu dok samo jedna kazivaica (u dobi od vie od 70 godina) ivi u Splitu. Odluili smo se za skupni razgovor, pogodan za poticanje meusobnog dijaloga, to se pokazalo uspjenim. Kazivae smo ispitivali o sjeanjima na postupke, situacije, ljude i recepte iz njihova ivota i ivota njihovih sumjetana, vezano uz lijeenje ili bilo koji oblik medicinske pomoi.4

Tradicijska medicina otoka Visa


Povrine 90 km2, Vis je 45 km udaljen od obale, to ga ini jednim od najudaljenijih nastanjenih otoka hrvatskog Jadrana. U dva vea naselja (Vis i
4 Intervju je stoga bio otvoren i nestrukturiran. Obavljena su ukupno tri takva razgovora. Razgovori su transkribirani u cijelosti i potom analizirani. U razgovoru i kasnije tijekom analize nastojali smo razdvojiti osobne prie pojedinih kazivaa od sjeanja na prie i prakse drugih, posebno starijih lanova njihove zajednice.

Moja baba uvik smrdi po kvasini i rakiji: Mogunosti i budunosti istraivanja tradicijske medicine na...
Komia) i nekoliko manjih sela, na otoku prema zadnjem popisu stanovnitva ivi priblino 3000 stanovnika. Tragovi ljudskih nastambi jo iz 6000. g. pr. n. e. naeni su na Visu, koji je kao Issa, grka kolonija, poznat jo iz 4. st. pr. n. e. Rimsko Carstvo, dolazak Slavena potkraj 6. st., potom Bizant, Mletaka Republika, Austro-Ugarska Monarhija i Engleska, samo su neke od najvanijih postaja kulturno politikih utjecaja koji su stoljeima oblikovali okolini i drutveni kontekst ovoga komadia kopna okruenog morem. Iz novije povijesti vano je spomenuti da je Vis nakon Drugoga svjetskog rata bio pomorska baza tadanje jugoslavenske vojske to je otok stavilo u gotovo pedesetogodinju izolaciju, kada nijedan strani dravljanin nije mogao doi na otok. To je odgodilo razvoj vikoga turizma sve do osamostaljenja Hrvatske 1990-ih. Otoko se stanovnitvo uglavnom bavi ribarstvom i poljoprivredom, posebice uzgojem vinove loze, to je do poetka 20. stoljea bio najvaniji izvor prihoda za tadanjih blizu 10 000 stanovnika otoka. Bolest vinove loze, filoksera koja je u to vrijeme poharala vinograde hrvatskog priobalja, natjerala je i Viane da potrae bolju budunost u emigraciji, posebice u SAD-u i Australiji. Ovaj dogaaj, uz kasnije svjetske ratove te vojnu izolaciju, samo su pogodovali depopulacijskom trendu otoke demografije koji je i danas na snazi. Analiza transkripta potvrdila je postojanje triju glavnih kategorija zdravstvene zatite na otoku Visu, to je u skladu sa sektorima zdravstvene zatite kako ih definira Kleineman (popularni, narodni i profesionalni sektor). Biomedicina, kao jedini oblik profesionalnog oblika medicinske prakse, najmlai je oblik zdravstvene zatite na Visu. Uspostavljena je u drugoj polovici dvadesetog stoljea te je, kao i u ostalim dijelovima Hrvatske, bila pod utjecajem prevladavajue zdravstvene politike tadanjega reima, mahom nesklone tradicionalnim oblicima lijeenja. Obitelj i neposredna okolina imali su stoga najvaniju ulogu u odravanju zdravlja kazivaa. Treba naglasiti kako najvei dio razgovora s kazivaima ine opisi postupaka te recepti koje su kazivai upotrebljavali ili se sjeaju da su rabljeni u pojedinim sluajevima. To znanje prenosilo se iz generacije u generaciju u obitelji i nije bilo rodno determinirano. Premda su kazivai podjednako navodili oeve, majke, bake i djedove kao izvore podataka o lijeenju, razgovori su pokazali kako bi unutar obitelji, pri emu se misli na proirenu obiteljsku zajednicu, postojao roak ili roakinja koju bi se ipak najvie trailo za savjet. Taj lan obitelji obino bi primio znanje od starijeg lana koji je imao slinu ulogu u svojoj generaciji.

Hrvoje argonja i Tanja Bukovan Unutar moguih vrsta tradicijskih lijenika kazivai su potvrdili postojanje namjetaa kostiju, travara i porodilja (ili "babica"). No takvim bi se "specijalistima" obino obraalo samo kod teih sluajeva kada bi svi postupci dostupni iz sfere popularnog medicinskog znanja bili iscrpljeni. Porodilje ili babice jedan su od univerzalnih elemenata gotovo svake tradicijske medicine. Prema iskazima naih Viana, to se u Komii odnosilo na vie ena koje su i imenom identificirali. Vjetine i prakse porodilja posebno ilustrira kazivaica roena sedamdesetih godina kao nedonoe sa sedam mjeseci. Inkubator sastavljen od kartonske kutije s pamukom, platnom i aluminijskom folijom pokazao se u njezinu sluaju vrlo djelotvornim. Kazivai su u razgovoru na vie mjesta imenom naznaili postojanje osoba koje bi namjetale kosti i zglobove kod prijeloma i iaenja, od kojih neki ive i danas. Nekoliko kazivaa potvrdilo je iz svojeg osobnog iskustva uspjeno izljeenje kod tih narodnih lijenika. Ovdje bismo htjeli napomenuti kako bi kroz razgovore na povrinu vrlo esto isplivali i osobni problemi ivota u maloj zajednici. Tako je kroz priu o namjetanju kostiju jedna kazivaica progovorila o zlostavljanju u obitelji koje je dovelo do toga loma kostiju. Razgovori su ukazali i na nekoliko pojedinaca koji "poznaju ljekovito bilje". Posebice su isticali obitelj nastanjenu u unutranjosti otoka, iji se lanovi "bave ljekovitim biljem". Oni su iz toga pokrenuli odreenu vrstu obiteljskog poduzetnitva usmjerenog na turizam, proizvodei rakije i sline napitke od aromatinog i ljekovitog bilja, a turistima nude ak i edukativno-rekreativne izlete. Oblici lijeenja koje bismo mogli podvesti pod kategoriju magijskog ili ritualnog u naelu nisu potvreni u razgovorima. Kao oblici psiholoke pomoi, iznimka bi jedino mogla biti tumaenja snova i uvrijeeni oblici divinacije. Tako su se dvije kazivaice pohvalile poznavanjem gatanja iz kave naslijeenom od svojih baka. Na upit o postojanju vjetica jedna je kazivaica rekla kako ona pripada obitelji "vitica". Naime jedan od predaka kazivaice, inae komiki ribar, naao je nain da potajno na dnu broda izvede rupu sa svjetlom. To mu je uvijek osiguravalo dobar ulov srdele, to je, kae kazivaica, izazvalo uenje i zavist njegovih mjesnih kolega, pa su njega i njegovu obitelj prozvali vjeticama. Pria slikovito ocrtava mjesno znaenje pojma vjetice, koji dodue u naem razgovoru s kazivaima nismo uspjeli dovesti u vezu nekim oblikom ljeilinih praksi. Na tragu ovakvih razmatranja moda je i iskaz jedne druge kazivaice koja je spomenula postojanje "kletvi" i bojazan od njih, no u razgovoru se troje kazivaa sloilo kako je najbolji nain uklanja8

Moja baba uvik smrdi po kvasini i rakiji: Mogunosti i budunosti istraivanja tradicijske medicine na...
nja takvih problema molitvom i paljenjem "lumina", odnosno stijenja umoenih u maslinovo ulje. U preliminarnim razgovorima zanimljiv je podatak iznio jedan kaziva podrijetlom iz Komie. On je upozorio na mogunost postojanja dva odvojena naina lijeenja. Ribari bi, u svojim katkad i viemjesenim izbivanjima na otvorenom moru, primjenjivali ljeiline postupke koji su se znatno razlikovali od onih na otoku. Ovu injenicu potvrdila je poslije i jedna kazivaica. Objasnila je kako su ribari kao pripomo kod brojnih povrinskih nezgoda na moru koristili "konope i noie" dok su se takve stvari na kopnu rjeavale drugaijim postupcima. Ova informacija svakako je vrijedna daljnje razrade i razgovora sa starijim otokim ribarima. Pomnije razmatranje recepata i ljeilinih postupaka dalo je uvid u materijale koji su se koristili kod lijeenja u popularnom sektoru. Moda je najzanimljiviji podatak da ljekovito bilje uope nije toliko prisutno kao to se oekuje, s obzirom na prisutnost ljekovitih i aromatinih biljnih vrsta na otoku. Osim najpopularnijih biljaka, kao to su kadulja i rumarin, veina ostalog bilja u receptima uglavnom su lako dohvatljive uzgojne poljoprivredne vrste koje se primarno koriste u ishrani. To su prije svega luk, rajica i krumpir, gdje posljednje dvije uope nisu autohtone biljke otoka kao ni itave Europe, nego su uvezene po "otkriu" Amerike.

Ljekovite tekuine
Najee stavke recepata mi smo nazvali "ljekovitim tekuinama", a to su uglavnom bili ocat (ili "kvasina"), maslinovo ulje, rakija i urin. "Ja ta sam ti vidila to je kvasina i rakija, na sve ivo razumi. Moja baba uvik po tome smrdi. Ona ti nita drugo neviruje ka'e boli. Uvik su svi zglobovi zamotani..." Kao to to ilustrira gornji traskript prva i svakako najprisutnija tekuina je ocat. Ocat je jedan od produkata koji se dobiva iz najvanije poljoprivredne kulture na otoku vinove loze, tj. vina i moe se rei da je sveprisutan u svim domainstvima otoka. Od vanjske do unutranje primjene ini se kako naini uporabe octa u lijeenju ovise o mati pojedinog lana obitelji. Rakija, kao jo jedna preraevina plodova vinove loze takoer biljei i vanjsku i unutranju uporabu pri lijeenju. U rakiji se esto namae ljekovito bilje (npr. mirta, roga, koroma itd.) u razliitim kombinacijama pa se takvi pripravci piju kod probavnih tegoba. Bolovi u zglobovima, reuma te 9

Hrvoje argonja i Tanja Bukovan istegnua i uganua zglobova kazivaima su indikacije za lijeenje masaom ili oblozima s rakijom. Druga poljoprivredna kultura od velike vanosti na otoku je maslina. Maslinovo ulje je stoga isto tako esto spominjano kao tekuina s jakim i vienamjenskim ljekovitim uincima, samo ili u kombinacijama. Tako se primjerice kamilica kuha u maslinovu ulju, a za obloge od toga pripravka jedna je kazivaica navela da pomau prilikom bronhitisa i drugih respiratornih problema. Za pomo kod problema s dinim sustavom jedna je kazivaica navela magariino mlijeko i to posebno za jednu vrstu kalja koji se naziva "kukurikavac". Posljednja "ljekovita tekuina" iju uporabu su potvrdili gotovo svi kazivai je urin. Upotrebljavao se kod povrinskih rana, ali, kao to je vidljivo iz idueg isjeka razgovora, i u popularnoj kozmetici: "Z: ... Jesi in reka za mokrau isto? Na primjer da se umivala u mokrai, u prvoj jutarnjoj ono... H i T (u isti glas): Svojoj? Z: Svojoj. S: Svojoj, svojoj. Z: Da, u svojoj. To kao dite ve ono, to bi, morali bi to radit. T: A jel' objanjavala zato? Z: Navodno zbog tena." U brojnim istraivanjima u podruju medicinske antropologije pokazano je kako u potrazi za zdravstvenom pomoi, pogotovo kada ona u organiziranom i ovlatenom obliku nije dostupna, ljudi improviziraju i to na temelju onog to su ve isprobali, vidjeli ili uli. U prethodnom primjeru, osim urina, sve ostale "ljekovite tekuine" su prije svega prehrambeni proizvodi te se samim time smatraju bezopasnima. U sluaju kada nikakvo drugo farmakoloko znanje nije dostupno, razumljivo je da ljudi eksperimentiraju s najdostupnijim tvarima koje uz to smatraju i sigurnima. No to nam i dalje ne daje odgovor na pitanje zato ljekovito bilje nije prisutnije u medicinskim praksama pa i improvizacijama popularnog sektora kada ga na otoku ima u velikim koliinama? Odgovor na ovo pitanje moda mogu ponuditi dvije povijesne injenice: jedno je trajna depopulacija, a druga je vezana uz razliite ideoloke tradicije, ili politike tijela koje su na otoku sustavno potiskivale tradicijsku uporabu bilja.

10

Moja baba uvik smrdi po kvasini i rakiji: Mogunosti i budunosti istraivanja tradicijske medicine na...
Iz vrlo saetog pregleda povijesti Visa moe se razabrati kako je otok u posljednjih petsto godina mijenjao razliite upravitelje i ideologije. Mletaka i austro-ugarska vlast pod velikim utjecajem katolicizma zapravo nisu podravale nikakav oblik narodnih ljeilinih praksi. Za ilustraciju, Hvarski zakonik iz 14 st., sa susjednog veeg otoka Hvara iji su plemii u pravilu posjedovali veinu vikih imanja, zabranjuje rad "travaruama", enama koje lijee biljem. Medicinska praksa bila je iskljuivo doputena ovlatenim lijenicima. Ovakva tendencija utemeljena je i u progonima vjetica, popularnim u Europi, pa tako i u ovim krajevima. Nadalje, socijalistika ideologija bive Jugoslavije takoer je izvan zakona stavljala alternativne oblike medicinskih praksi, a prisutnost vojnih struktura na otoku svakako je dodatno pojaavala taj ideoloki utjecaj. Na kraju, depopulacijska kretanja u zadnjih sto godina zacijelo su naruila svaku vrstu prijenosa tradicijskog znanja na otoku, a pogotovo onoga skrivenog i ilegalnog. Ovakva situacija moe donekle objasniti zato su stariji kazivai nerado govorili o ljeilinim praksama te zato su prehrambeni proizvodi kao to su ocat i maslinovo ulje najzastupljeniji u postupcima lijeenja. Zemljopisna izolacija, uz narueni kontinuitet u sektoru narodne medicine zbog slubene politike i depopulacijskog trenda, gurnuli su tradicijsko medicinsko znanje popularnog sektora prema improvizaciji koja je pritom iskljuivala ljekovito bilje. Otuda i stav prema tradicijskom znanju kazivaa: "Da ne djeluje, ne bi se prenosilo." Svi su kazivai tako izrazili svoj pozitivni stav prema tradicijskom nainu lijeenja i potvrdili kako mnoge od tih postupaka koriste i dandanas, pa ak i kada vie ne ive na Visu. No ni daljnji razvoj dogaa ne ide na ruku razvijanju autohtonih znanja i tehnika. Iako su kazivai redom izraavali ponos na vlastitu pripadnost otokoj zajednici, na pitanja o budunosti otoka davali su rezignirane odgovore. Turizam vide kao jedino rjeenje otoke revitalizacije, ali opet uz naglaenu zabrinutost zbog prodaje otoke zemlje stranim dravljanima: "Ma je... Samo to turizam, ali to ti je... ionako e drugi zavladat time, nee to otoani... (vie glasova)... zemlja se prodala malo Englezima, malo Francuzima."

11

Hrvoje argonja i Tanja Bukovan

NAVEDENA LITERATURA
Appadurai, Arjun. 2000. Globalisation. Durham: Duke University Press. Benedict, Ruth. 1934. Patterns of Culture. Grad***: Izdava***. Benoist, Jean, ur. 1996. Soigner au pluriel: Essais sur le pluralisme medicale. Paris: Karthala. Brenko, Aida, eljko Dugac i Mirjana Randi. 2001. Narodna medicina, k.i. Zagreb: Etnografski muzej Zagreb. Chloupek, Drago. 1936. "Lijenici i narod". Narodni napredak 8-9:stranice***. Chloupek, Drago. 1939. "Problemi higijenske propagande". Lijeniki Vjesnik 61:stranice***. Douglas, Ime***. 2001. isto i opasno. Zagreb: Algoritam. Eisenberg, D. M., R. B. Davis, S. L. Ettner, S. Appel, S. Wilkey, M. van Rompay i R. C. Kessler. 1998. "Trends in Alternative Medicine Use in the United States 1990-1997". Journal of the American Medical Association 280:1569-1575. Eisenberg, D. M. i T. J. Kaptchuk. 2001. "Varieties of Healing 1: Medical Pluralism in the United States". Annals of Internal Medicine 135:189-195. Eisenberg, D. M. i T. J. Kaptchuk. 2001. "Varieties of Healing 2: A Taxonomy of Unconventional Healing Practices". Annals of Internal Medicine 135:196-204. Eisenberg, D. M., R. Kessler, C. Foster, F. Norlock, D. Calkins i T. Delbanco. 1993. "Unocnventional Medicine in the United States: Prevalence, Costs and Patterns of Use". New England Journal of Medicine 328:246-252. Eisenberg, D. M., R. Kessler, M. van Rompay, T. Kaptchuk, S. Wilkey, S. Appel i R. Davis. 2001. "Perceptions About Complementary Therapies Relative to Conventional Therapies among Adults Who Use Both". Annals of Internal Medicine 135:344-351. Evans-Pritchard, E. E. 1940. The Nuer: A Description of the Modes of Livelihhod and Political Institutions of a Nilotic People. Oxford: Oxford University Press. [New edition] Foucault, Michel. 2003. The Birth of the Clinic. London: Routledge. [Prvo izdanje na engleskom jeziku 1973. godine] Freud, Sigmund. 1991. "The Psychotehrapy of Hysteria". U Studies on Hysteria. [Engleski prijevod] Angela Richards, ur. London: Penguin, stranice***. Helman, Cecil G. 1994. Culture, Health and Illness: An Introduction for Health Professionals. Oxford: Butterworth-Heineman. [Prvo izdanje 1984.]

12

Moja baba uvik smrdi po kvasini i rakiji: Mogunosti i budunosti istraivanja tradicijske medicine na...
Hemmings, Robert. 2005. "'The Blameless Physician': Narrative and Pain, Sassoon and Rivers". Literature and Medicine 24/1:109-126. Johannessen, Helle i Imre Lzr, ur. 2006. Multiple Medical Realities: Patients and Healers in Biomedical, Alternative and Traditional Medicine. New York - Oxford: Berghahn Books. Krling, Gabriella. 2005. 'Lahiya Vitesse' and the Quest for Relief. A Study of Medical Pluralism in Saga, Niamey, Niger. Master's Thesis in Cultural Anthropology, Uppsalla Univeristy, January 2005. Uppsala University. Kleinman, Arthur. 1980. Patients and Helaers in the Context of Culture. Berkeley: University of California Press. Kleinman, Arthur, Veena Das i Margaret Lock, ur. 1997. Social Suffering. Berkeley: University of California Press. Lzr, Imre. 2006. "Taltos Healers, Neoshamans and Multiple Medical Realities in Postsocialist Hungary". U Multiple Medical Realities: Patients and Healers in Biomedical, Alternative and Traditional Medicine. Helle Johannessen i Imre Lzr, ur. New York - Oxford: Berghahn Books, stranice***. Leslie, Charles, ur. 1976. Asian Medical Systems. Berkeley: Univeristy of California Press. Leslie, Charles. 2001. "Backing into the Future". Medical Anthropology Quarterly 15/4:428-439. Levi-Strauss, Claude. Godina***. Izdava***. [Prvo izdanje 1958.] Strukturalna antropologija. Grad***:

Libera, Zbygniew. 1995. Folk Medicine: Common Sense or Vulgar Phantasy? Krakow: Jangellonian University press. Lock, Margaret i Deborah Gordon, ur. 1988. Biomedicine Examined. Dordrecht: Kluwer Academic. Nichter, Mark, ur. 1992. Anthropological Approaches to the Study of Ethnomedicine. Grad***: Gordon & Breach, Science Publishers. Nichter, Mark i Margaret Lock ur. 2002. New Horizons in Medical Anthropology. London: Routledge. Paul, Benjamin D, ur. 1955. Health, Cultura and Community: Case Studies of Public Reactions to Programs. New York: Russell Sage Foundation. Petri, Frane. 1998. Sretan Grad. Zagreb: Matica Hrvatska. [Prvo izdanje 1551. godine] Rivers, William H. R. 2001. Medicine, Magic and Religion. London - New York: Routledge Classics. [Prvo izdanje 1924. godine]

13

Hrvoje argonja i Tanja Bukovan Saillant, Francine i Serge Genest, ur. 2007. Medical Anthropology: Regional Perspectives and Shared Concerns. Oxford: Blackwell Publishing. Sassoon, Siegfried. 1945. Siegfried's Journey 1916-1920. London: Faber. Scheper-Hughes, Nancy i Margaret Lock. 1987. "The Mindful Body: A Prolegomen to Future Work in Medical Anthropology". Medical Anthropology Quarterly. New Series 1/1:stranice***. Scheper-Hughes, Nancy. 1993. Death Without Weeping: The Violence of Everyday Life in Brazil. Berkeley: University of Calfornia Press. Stone, Martin. 1985. "Shellshock and the Psychologists". U Anatomy od Madness: Essays in the History of Psyhciatry. Sv. 2. (Ime*** Bynum, Ime*** Porter i Ime*** Shepherd, ur. London: Tavistock, 242-271. tampar, Andrija. 1951. "kola narodnog zdravlja u Zagrebu i njezina uloga u unapreenju narodnog zdravlja". Zdravstvene novine 4:stranice***. tampar, Andrija. 1957. "kola narodnog zdravlja u Zagrebu, njezina povijest i sadanji poloaj". Zdravstvene novine 10:stranice***. tampar, Andrija. 1966. U borbi za narodno zdravlje. Zagreb: Izdavaki zavod Jugoslavenske Akademije.

14