Ivan Mužić

Ivan Mužić

Vjera Crkve bosanske

Izdavač: Muzej hrvatskih arheoloških spomenika HR – 21000 Split, S. Gunjače b. b. Tel. 021/323 900, fax 021/323-903 e-mail: muzej-has1@st.t-com.hr www.mhas-split.hr Za izdavača: Tomislav Šeparović

Recenzenti: Dr. sc. Denis Alimov, Sveučilište u Sankt Peterburgu (Rusija) Dr. sc. Danijel Dzino, Sveučilište u Adelaide (Australia) Dr. sc. fra Bazilije Pandžić, Zagreb Lektor: Mario Blagaić Priprema za tisak: ACME Naslovnica: Minijatura iz Hrvojeva misala Snimio Zoran Alajbeg

Tisak: Dalmacija papir – Split Financijsku potporu za tisak ove knjige dali su: Županija Splitsko-dalmatinska, Poglavarstvo grada Splita i Inter media public u Zagrebu

Dragan Primorac .Rifat Hadžiselimović Naseljavanje Bosne i Hercegovine Split 2008. .Ivan Mužić Vjera Crkve bosanske Krstjani i pogani u srednjovjekovnoj Bosni Prilog: Damir Marjanović .

.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Dragan Primorac. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Nedualistička hereza bosanskih krstjana . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Hrvatska kronika o krstjanima i poganima u srednjovjekovnoj Bosni . . . . . . . . . . . . .S A D R Ž AJ UVOD U LITERATURU O BOSANSKIM KRSTJANIMA . . . . . . . 133 Oporuka gosta Radina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 153 Kazalo osoba (Nada Vrsalović) . . . 121 Abjuracija bosanskih krstjana . . 177 Kratice . . . . . . . . . . 145 Bibliografija citiranih izvora i literature. . . . . . . . . . . . . . . . . 59 PRILOZI Naseljavanje Bosne i Hercegovine Raznolikost Y-vezanih molekularnih biljega u referentnom uzorku bosansko-hercegovačkoga stanovništva (Damir Marjanović. . . . . . . . . . . . . . . 45 III. . . . . . . . . 7 I. . . . . . . . . . . . . . 31 II. . . Rifat Hadžiselimović) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105 O arijanizmu u usporedbi s Crkvom bosanskom . . . . . . . . . . . . . . Pretkršćanska simbolika starosjeditelja u srednjovjekovnoj Bosni . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 173 Kazalo autora (Nada Vrsalović). . . . . . . . . . . . . . . 183 5 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 131 Katakombe u Jajcu . . .

.

Uvod u literaturu o bosanskim krstjanima .

.

Ipak. sv. 1. 229-236.”3 1 2 3 Gregor Čremošnik.1. str. najkrupniji misterij bosanske istorije pretstavlja bogumilsko pitanje. F. Što se o njemu nije sve pisalo i nagađalo! I ozbiljni istoričari su ulagali svoje najbolje snage da ga privedu rešenju.” Sarajevo. godine napominje da i njegova studija o ovoj problematici “dokazuje da ništa u vezi s Bosanskom crkvom nije definitivno jasno”. str. Gregor Čremošnik je 1937. ili za Gluščevo ‘pravoslavlje’. u svojem posljednjem radu o bosanskim krstjanima (iz 1952.) G. V. Broj od 15. Zaključci mojih posljednjih istraživanja o pitanju Bosanske Crkve. U knjizi: Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinata na najnovite istražuvanje./13. John V.2 Franjo Šanjek 2003. A. Zadnja raziskovanja o bosanskih bogomilih. I. stoljeću. ali njezini znanstveni rezultati nisu razmjerni njezinoj veličini. Literatura o bosanskim krstjanima je veoma velika. ili za Račkoga ‘bogumilstvo’. str. Makedonska akademija na naukite i umetnostite.) J. Prosveta (“List za savremene probleme i književnost. Oko bogumilstva u srednjovjekovnoj Bosni. godine ustvrdio: “No. 15. svaki istoričar mora i danas da se odlučuje za jednu od dve alternative. pod dojmom pisanja Aleksandra Solovjeva i Dragutina Kniewalda. nijedan ozbiljan istoričar danas ne bi smeo tvrditi da je to pitanje precizno. Čremošnik je. Sarajevo. Skopje. i neozbiljni diletanti su puštali na volju svojoj mašti da ga više zamrse ili još neverovatnije reše. Zgodovinski časopis. svi napori ostadoše uzaludni.10. godine nije dovodila u sumnju Čremošnikovo zaključivanje. godine na pitanje “tko su zapravo bosansko-humski krstjani?” odgovara: “Povjesničari na spomenuto pitanje još uvijek ne nalaze zadovoljavajući odgovor. 9 . U glavnome. Abjuracija bosansko-humskih krstjana u kontekstu heterodoksnih pokreta na kršćanskom zapadu u 12. 1964. Čremošnik. 2003. (G. XVIII. Šanjek. Institut za istoriju u Sarajevu. A. 1937. Fine.”1 Literatura koja je desetljećima nastajala poslije 1937. U: Prilozi Contributions. godine). 127. prihvatio u biti zaključivanje Franje Račkoga. XXI/1937. bez traga kakve sumnje rešeno. Ljubljana. Fine 1982. 32. 1982.

“I navedeni fra Peregrin postavljen je za biskupa Bosne iza kako je obratio patarene heretike: od njih je bila i druga njihova sljedba nazivana manihejcima.) M. a umro 1614. a zvahu se pavlićani.4 Prema Orbiniju. Orbini.) Snježana Husić prevodi: “mnoštvo krivovjeraca. odlučili su prigrliti istinsko kršćansko bogoštovlje… Kako se oni u Bosni prozvaše patarenima prema imenu svetog Petra. 1999. 10 . Orbini. “hereza bosanskih patarena. nedaleko Nikopolja.Početak literature o bosanskim krstjanima može se datirati pojavom knjige Mavra Orbinija Il Regno degli Slavi (Pesaro. a posebno patarena”. “Življahu oni oni bez sakramenata. U hrvatskom izdanju Orbinija prevodi se potpuno krivo: “Spomenuti fra Peregrin posta bosanskim biskupom nakon preobraćenja krivovjeraca bogumila. posebice Uznesenje Gospoda našega. kao i sve ostale kršćanske blagdane. Zagreb. Ustrajali su oni u tim svojim zabludama sve do početka posljednjeg rata između cara.Narodne novine. jer kad su vidjeli da ih kršćani napadaju i odvode u zarobljeništvo kao da su Turci. 1601. stoljeća “bijaše u Bosni mnogo heretika. On tako navodi kako su Mala braća došla u Bosnu u kojoj im je ban Stjepan dopustio propovijedati protiv heretika i kako je fra Peregrin postao bosanskim biskupom. a drugi su nastavili put do Tracije i nastanili se na obalama Dunava. bez prinošenja žrtve i bez svećenstva. (Mavro Orbini. Golden marketing .) Orbini (koji je bio i benediktinski opat na Mljetu. Kraljevstvo Slavena.” (M. dakle prema dvojici vjerovjesnika i zaštitnika Rima. 413. specialmente i Patarini”.”6 Ovi posljed4 5 6 “…erano in Bosna molti heretici. a posebice patarena”.”5 Prema Orbiniju. 414. str. postojali su i drugi heretici. Kraljevstvo Slavena. Orbini dalje piše da se jedan dio njegovih prognanih sljedbenika zadržao u Bosni. str. 1985. Il Regno degli Slavi. 415. ne pristupahu krštenju. godine) navodi da za vladavine bana Stjepana sredinom XIV. Transilvanaca i Turaka. kako piše Pietro Livio Veronese” potječe od Rimljanina Paterna koji je prognan sa svojim sljedbenicima iz Rima i iz Italije. zazirahu od križa. München. uz patarene kako su ih Dubrovčani nazivali. Kraljevstvo Slavena. str. Sagner. pa ipak nazivahu se kršćanima. mislim da se oni u Traciji prozvaše pavlićanima prema svetom Pavlu. pridržavahu se posta petkom i štovahu svetu nedjelju.) U Orbinijevu izvorniku u ovoj rečenici ne spominju se bogumili nego patareni. str. 352. (Mauro Orbini.

dio. kada se ovaj poziva na Volaterrana i Sabelica. Zadar. 2003.) 11 . stoljeću i da se njegove informacije.”8 U historiografiji su. Dok su zapadnjacima patareni ‘maniheji’ i ‘heretici’. Beograd. Petranović. B. Novo izdanje ove knjige objavljeno je 2003. 130. 416. nastavahu samostane smještene u dolinama i drugim udaljenim mjestima. i 1870. str. godine Franjo Rački. str. Bogomili Crkva bosanska i krstjani. 403. Ovo zaključivanje uglavnom se temelji na bosanskim vrelima. (F. Zagreb. Mišljenje F. a priora strojnik. dotle u domaćim izvorima. kao redovnici-krivovjerci. 1944. zaista ima malo traga manihejstvu i božjem dualizmu. nastala dva shvaćanja bosanskih krstjana. okrenuo prema puku i naglas izgovorio: ‘Blagoslovit ću ga’. str. Beograd. 1867. str. Bogomili i Patareni. 343. Šanjek. I. Njihov bi se svećenik. zatim bi tim kruhom pričestio puk u crkvi.10 krstjani su bili heretici dualisti.) Papa Pio II. a puk bi mu odgovorio: ‘Blagoslovite ga’. 253. Sima Ćirković piše da je Orbini u izvorima našao drugo. Rački. SKA. U knjizi: Borba Južnih Slovena za državnu neodvisnost.”7 Ferdo Šišić je historiografsku problematiku o bosanskim krstjanima točno rezimirao: “Postoji velika opreka između domaćih (bosanskih) izvora i zapadnoevropskih (latinskih). Patareni ili bogomili. koliko su danas poznati. prema Orbiniju. Bogomili i Patareni. Kraljevstvo Slovena. Bogomili i patareni. F. str. Priredio F. Ovo se mišljenje poziva na zapadne (latinske) i istočne (pravoslavne) izvore. Kraljevstvo Slavena. oslanjaju i na papu Eneju Silvija Piccolominija. 1968. Rački. godine. (Mavro Orbini. “Opata samostana zvahu djed. koje je prvi obrazložio tijekom 1869.. Račkoga dodatno je popularizirao u znanstvenom svijetu tadašnje monarhije Julijan Jelenić kada je na latinskom objavio 7 8 9 10 M. manihejsko ime za bosanske krstjane koje se počinje posebno upotrebljavati u XV. HAZU. U: Poviest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovića (1102-1301). a puk odgovorio: ‘Prelomite ga’. godine. Po drugom mišljenju. 1931. poslije pojave knjige Božidara Petranovića 1867. Orbini. da bi zatim dodao: ‘Prelomit ću ga’. Zagreb.nji. Golden marketing – Tehnička knjiga. Šišić. 157-180. ulazeći u crkvu i uzimajući kruh u ruku. preuzeo je ovaj podatak od kardinala Torquemade F. Srpska književna zadruga. str. u kojoj se zaključuje da su krstjani bili pravoslavni i da se među njih uvukla hereza9. Prema jednom mišljenju oni su bili pravovjerni kršćani u smislu shvaćanja rimskoga ili istočnoga pravoslavnog kršćanstva.

str. bizantski. 121. Šanjek. 1992. koji jako akcentuira ono ‘bosansko’ dokazuje. str. “Službeni naziv crkve u listinama bosanskim je ‘crkva bosanska’.”/Mihovil Psel. Starohrvatska prosvjeta. Ostaci kulta pretkršćanskog boga Vida na teritoriju Hrvata. Truhelka je. Ovaj autor objavio je na hrvatskom jeziku Izabranu bibliografiju o bogumilima s napomenom “da pitanje bosanskih krstjana. koje se kose 11 12 13 14 Julianus Jelenić. Romae Pontificum Athenaeum Antonianum. Rački je posve krivo upotrijebio naziv bogumili za bosanske krstjane jer ni jedan srednjovjekovni izvor (latinski. Disertacija. serija. a jedan srpski izvor. godine kad je Ćiro Truhelka otkrio oporuku gosta Radina. nije ni zastupljeno u ovoj bibliografiji. koje se nije obrađivalo u radnji. str. U svezi s tim Ć. svjetskog rata. Josip Mužić. De patarenis Bosnae. Bogomili i patareni. III. 15./) F. Račkoga. (Usp. Sarajevo. Verbum. Ovo je mogući razlog da neki autori kada obrađuju bogumile ne obrađuju bosanske krstjane jer njih ne drže bogumilima. Split.13 Da bosanski krstjani nisu bili “bogumili”. kao što je vjerovao F. MHAS.) 12 . počelo se zaključivati 1911. Pilara vidi: I. Srećko Džaja. da ta crkva nije bila ni u kakvoj organičkoj svezi sa bugarskim bogumilstvom. ” (Ć.. Sarajevo. temeljio dobrim dijelom na knjizi F. turski) bosanske krstjane ne naziva “bogumilima. Truhelka. Franjo Rački i bosansko-humski krstjani. Rački.disertaciju pod naslovom O patarenima u Bosni. 171. odnosio se na makedonske bogumile. a u njemu nema ni traga dualizmu. I službeni naziv ‘bosanska crkva’. sv. u predavanjima i člancima poslije I. Mužić.11 F. a u spisima dubrovačke arhive našao sam pristaše ove crkve jedino pod nazivom patarena. 2007. Testamenat gosta Radina. 38.”12 Bosanske krstjane nije se nazivalo ni babuni. dočim tu imenu bogumila nema nigdje ni traga. O demonima. str. 3. Taj dokument svakako je dosad najbitnije vrelo za vjerska shvaćanja bosanskih krstjana. str. Mito della creazione ed eterodossia. 368. 34. Truhelka je dalje naveo da ni u jednom bosanskom ni dubrovačkom izvoru nije pronađen naziv bogumili kao oznaka za bosanske krstjane.14 Na objavljivanje oporuke prvi se osvrnuo i to posve suzdržano J. U: F. koji se u tom smislu tumačio. I Ivo Pilar je mišljenje da su bosanski krstjani bili bogumili dualisti. XXIII/1911. 483-486. Roma. istaknuo kako je postala navika da se ta dva naziva identificiraju. osvrćući se na radnju Račkoga Bogumili i patareni. Od bana Kulina do austro-ugarske okupacije. 1995. Split. 1908. Ć. O shvaćanju dualizma u I. Rački. GZM. La religione bogomile. 1993. On je naveo da u njoj “ima točaka. 107-130. Napredak. U: Katoličanstvo u Bosni i Hercegovini. str. Jelenić.

U: Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463. poricati svaka vjerodostojnost i vriednost u jednom od najznačajnijih pitanja hrvatske.16 F. Izvori bosanske povijesti. ostaje još uvijek zagonetno”. 13 . “Izdaje Hrvatska bogoslovska akademija. D.” Sv. da nisam jedini od Hrvata. samo su ga drukčije tumačili. prosinca 1942. Truhelka je u toj knjizi objavio rad pod naslovom Bosanska narodna (patarenska) crkva u kojem se to shvaćanje posebno obrazlaže. Jelenić. Raguz. ‘Prva hrvatska tiskara’ Kramarić i M. Kardinal Torquemada i tri bosanska bogomila (1461). grobni natpisi i t. Šišić je naveo da iz Torquemade “jasno vidimo sve. HKD Napredak. On dalje spominje Testamenat gosta Radina i dodaje: “Svakako postoji opreka između podataka ovoga testamenta i katoličkih prigovora ‘patarenima’ uopće. Drugo izdanje (reprint). 28-30. koji je umro 18. 16. ponovno je počelo u literaturi prevladavati uvjerenje o heretičnosti Crkve bosanske. Ovaj problem još nije razjašnjen. 13. godine. svezak. dotično bosanske poviesti! A po još 15 16 17 J. Croatia sacra (Zagreb). F. pisanim u tadašnja stoljeća. str. godine) reagirao stajalištem: “Držim. Ć. 3 za 1932. Kamber. zauzelo se stajalište da bosanski krstjani nisu heretici. Trojstvo i patareni su imali. 1991.s patarenskom naukom”. koji ne mogu da se dovoljno načude. Šišić. od 1932. Tada je Dragutin Kamber (tekstom u tri nastavka 15. 20-21.”15 Međutim. godine kada je Dragutin Kamber u Zagrebu posebno objavio vrelo pod naslovom Kardinal Torquemada i tri bosanska bogomila (1461).. Knjiga prva. u domovini i inozemstvu. rujna 1942. str. kao što su isprave. Kultura i Bosanski Franjevci. I. 1912. 36. dakle poslije smrti Ć. Sarajevo. i 17. presv. a da to što se “mnogo toga ne slaže s bosanskim domaćim spomenicima. Sarajevo.. a napose latinskim dokumentima.”17 U dugo pripremanoj knjizi Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine. koja je napisana u suautorstvu osamnaest hrvatskih povjesničara i objavljena u izdanju HKD Napredak u Sarajevu 1942.. Zatim je dodao da odatle što testament počinje sa znakom križa i zazivanjem Trojstva ne slijedi da su patareni štovali križ i priznavali Trojstvo po katoličkoj dogmatici “jer krst je mogao služiti samo kao ures. d. što je navodno bosanska ‘patarenska’ crkva učila”. Truhelke. str. kako se može svima stranim.

čudnijoj logici ti isti pisci vjeruju tim istim dokumentima – čim ne govore o bogumilskom pitanju!”18 U prosincu 1942. Ć. a kada je sijelo bosanskog biskupa preneseno u Đakovo. 1942. tko mu je od ove trojice starješina. dočim su u isto vrijeme na onoj uskoj pruzi tadanje Dalmacije postojale tri nadbiskupije s nekoliko sufragana. str. i spadala čas pod jurisdikciju splitske. da je proizašla iz dualističkog manihejstva. paulicijanstva i bogumilizma. U toj borbi ustrajali su bosanski kršćani. Zagreb. Neriešeni problemi: Bogumilsko pitanje u ‘Poviesti hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine. sv. broj od 15. Truhelka. 3. godine) napomenom da su se Bosancima stoljećima predbacivale općenito dualističke manihejsko-gnostičke i kataro-patarenske 18 19 D. Hrvatsko kolo. a ojačali su i time što je na čitavom golemom prostoru tadanje Bosne postojala samo jedna katolička biskupija. čas pod onu dukljansko-barske nadbiskupije. a čas pod dubrovačku. i biskup. koji nastoje iransko dualističko naziranje na svijet amalgamirati s nekim prakršćanstvom. 2. godinu (tiskanom u Sarajevu 1944. heretička. 14 . da sam bosanski biskup nije znao. prosinca 1942. postaje eksponentom političkih aspiracija ugarsko-hrvatskih kraljeva. izvan područja svoje biskupije. više u interesu samih kraljeva. Uistinu je to bio izdanak stare ilirske katoličke crkve. i često se događalo. 23. kako se sami zvahu. godine izlazi u Hrvatskom kolu Matice hrvatske u Zagrebu posljednja rasprava Ć. neko vrijeme u Prači Biskupnjoj. koji je uslijed promijenjenih političkih prilika izgubio vezu s pramaticom i stojeći na međi zapadne crkve. nego ujedinjenja razdijeljene Hrvatske. sumnjičen i progonjen. ona je posve pretrgnuta. Kamber. Ta bosanska biskupija imala je svoju katedru na Ban-brdu u Vrhbosni.”19 Leo Petrović je na Kamberove prigovore odgovorio u sarajevskom kalendaru Napredak za 1945. str. životario i na mrtvoj se straži borio za svoj opstanak i svoju slobodu. Veza s rimskom kurijom sve je više u tim prilikama slabila. protiv svih križarskih vojna što su ih slali u Bosnu osvajački kraljevi i hercezi.’ Novi list (Sarajevo). da je krivovjerna. Sredovječni spomenici bosanske Hrvatske. Truhelke pod naslovom Sredovječni spomenici bosanske Hrvatske u kojoj on daje sintezu svojih istraživanja Crkve bosanske: “Tu crkvu optužiše.

Naklada Međugorje. (Mrsni dani su oni u koje se jede meso. Kniewalda i A. godina III. i po A. br. Matanić. 1953. značilo da je L./etrović/. koja su od XII. On je samoj problematici pravovjernosti pristupio kritički i zato je mogao zaključiti: “Iz raznih izvješća. kako su ‘bosanski kršćani’ neke smatrali. Petrović je pogrješno mislio da je Crkva bosanska bila baštinica hrvatske glagoljaške crkve predvođena benediktincima i da je nastala u doba kada su benediktinci zbog progona glagoljaša u Hrvatskoj pobjegli u unutrašnjost zemlje (u Bosnu). 379. Rekoh ‘gotovo je uspio dokazati’. možemo ustanoviti ove činjenice: 1) Crkve su i bogomolje bile zanemarene i toliko zapuštene. L. Zbirka tekstova iz Napredkovih kalendara. Atanazije Matanić. Kršćani Bosanske Crkve. str. sv. 4. Petrovića: “po mojem mišljenju Petrović (svećenik) gotovo je uspio dokazati. 181-182. da su se same rušile. posebno pričesti (ispovijedi) i krštenja. 3) zanemarilo se je posve primanje sakramenata. Solovjeva o bosanskim krstjanima. a što bi moglo značiti i (latinski) ‘homines carnales’. str. U knjizi: Milenko Brkić. Sarajevo. Mataniću.zablude.”21 20 21 L. I-IV. onda bi trebalo u ovom izrazu nazrijeti trag onog općeg kataro-patarenskog klasificiranja ljudi na čiste i nečiste. jesti meso znači ‘mrsiti se’. Petrović je svoja shvaćanja detaljno obrazložio u monografji o bosanskim krstjanima koju je potpuno dovršio za tisak tijekom 1944. Prinosi hrvatstvu Bosne i Hercegovine. godine. odnosno da su njihovi vjerski nazori sasma u skladu s vječnom katoličkom dogmom. 4) nitko se nije brinuo za duhovno i vjersko poučavanje vjernika. Kršćani Bosanske Crkve.20 L. Petrović. naglasio je vrijednost samo trećeg dijela djela L. On je kao franjevac ubijen od partizana 1945. Novije oko bogumila ili patarena. Međutim. 1995. savršene i nasavršene. Po njemu. do XV. da bogumilski domaći izvori doista ne odaju nijedne i nikakove njihove hereze ili skizme. prividno strogo prema Evandjelju. zato imamo u petak ‘nemrs’.U: Dobri pastir. godine i zato je knjiga mogla biti objavljena tek 1952.) Kako se u međuvremenu utvrdilo da u oporuci gosta Radina stoji mirski ljudi to bi onda. 4 /1954/. 5) pretstavnici vjernika ‘kršćani’ živjeli su zasebnim životom. stoljeća stizala u Rim. L. bitno je njegovo obrazlaganje pravovjernosti učenja bosanskih krstjana. ali se za druge vjernike nijesu starali. 15 . 2) nijesu vršeni bogoštovni čini. Studenci. 147. jer sam posumnjao u Petrovićevo tumačenje izraza i pojma ‘mrsni ljudi’. ali bez pobliže oznake krivovjerskih stavaka./eo/ P. godine (u Sarajevu). to je Katolička crkva koja je zbog političkih težnji postala “akefalna” i potpuno samostalna.” (A.) Ako ovo tumačenje stoji. Hrvatska revija /Buenos Aires/. vjerujući tvrdnjama D. str.

Mostar. IPP Hamidović. F. 29.) F. Barbat. Bogomilska crkva bosanskih krstjana. Mandić je napisao najsveobuhvatniju knjigu o Crkvi bosanskoj i u njoj se trudio dokazati njezinu heretičnost. izdanje. kao i preko pisama.) Uzgred: Pročitao sam sve što je D. (O Mandićevu znanstvenom djelu usp.25 Petrović uspio dokazati. str. Zagreb. 296. S. priredio sam u Hrvatskoj za tisak jednu njegovu knjigu. Salih Jalimam prigovorio je D.). fra Dominik Mandić Istaknuti hercegovački franjevac i povjesničar. Jalimam. 455-461. Tako se. Tuzla. pa mogu sa sigurnošću zaključiti da u Mandićevu citiranju mnogobrojnih latinskih izvora o srednjovjekovnim herezama nema gotovo ni jedne slovne pogrješke. Petrovića22. primj. ChicagoRoma-Zürich-Toronto.. Mandiću da je najveći broj podataka (bibliografskih. Mandić. Šanjek spominje Mandićevu monografiju Bogomilska crkva bosanskih krstjana i napominje da je ugledni franjevački povjesničar bio očito “zatravljen” raspravom Juana Torquemade. U: Poviest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovića (1102-1301). (S. str. I. D. Šišić. – 15. dio. 465. Patareni ili bogomili. godine. Petrovića nije ostalo osamljeno u historiografiji. godine) Poviest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovića (1102-1301) piše da je on osobno ostao kod koncepcije Račkoga. 1981.) preuzimao iz već gotovih bibliografija o bogumilima i na taj način preuzeo i “greške koje su u njima evidentne”. na primjer. i to naročito pod utjecajem Kamberova objavljivanja Torquemadina rukopisa iz XV. str. Jalimam u čijoj knjizi o bosanskim krstjanima gotovo 22 23 24 25 16 . ZIRAL. Mandić napisao. Andrija Nikić. st. 468. i to sve u tolikoj mjeri da sam zbog toga bio politički procesuiran od početka 1972. F. 2003. VI. 106-133. Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13. 1979. 2002. ali je znanstvenu objektivnost dokazao tako što je iznio podatke koji dobrim dijelom pobijaju njegove vlastite zaključke. Milko Brković posebno poziva na njegovo obrazloženje pravovjernosti bosanskih krstjana. 85. Zavičajna knjižnica sv.) Neobično je da Mandiću zamjerke upućuje baš S. Mostar. Bio-bibliografija. stoljeća. HAZU. M. Šanjek. kršćansku pravovjernost bosanskih krstjana. 130. F. Zagreb. Historija bosanskih bogomila. (M.24 D.Za razliku od L. 1999. str. Brković. 445. Jalimam je profesor povijesti na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Tuzli. str. do sredine 1975. 1944. Šišić u (posmrtno izdanoj knjizi 1944. Dr. Srednjovjekovna Bosna i Hum Identitet i kontinuitet. II. 470. Shvaćanje L. prema domaćim vrelima. s njim sam više puta osobno kontaktirao u Rimu. I.23 Ni Dominik Mandić nije se mogao oteti utjecaju Torquemadina autoriteta. str.

1975. Maja Miletić. ć. pa su u tren oka našli dokaze za herezu Bosanske Crkve. Zagreb. 1999. koja upućuju na njezino povezivanje sa zapadnjačkim hereticima rijetka i nejasna. poslije tiskanja ove Matanićeve recenzije. Liber. 17 26 27 28 29 . Usp. Takovom nedopuštenom metodom rada služili su se obilno Solovjev. sv. I ‘krstjani’ di Bosnia alla luce dei loro monumenti di pietra. koliko su htjeli. Mostar. Maja Miletić. kao i tumačenja simboličnog značenja slova: ž. M. M. i. Mandić. 400. na temelju proučavanja triju arheoloških izvora bosanskih krstjana: ploče bana Kulina. Kopija pisma u autora. Miletić. groba i spomenika gosta Milutina. 1957. 1957. sv. A. koji pričaju o herezi bosanskih krstjana. Orientalia christiana analecta.” (M. Institutum orientalium studiorum. – 1804.28 Srećko M. nije metodološki dopušteno. Hrvatska revija. 185. Atanazije Matanić u recenziji ove knjige zamjerio je autorici što je zanemarila zapadne izvore. nadgrobnog spomenika gosta Mišljena. 89-94. J. str. č. popravljeno i dopunjeno izdanje.29 Međutim ipak ima autora. da su bosanski krstjani bili u kršćanskom smislu pravovjerni.26 Maja Miletić je pak zaključila.) S. Kniewald i D. 149. str. Roma. Džaja. prestala je u svom znanstvenom radu obrađivati teme iz hrvatske historiografije. str. Miletić u pismu Muhamedu Hadžijahiću od 11.27 Ona je bila uvjerena da je neznanstveno vjerovati samo onome što zapadna vrela pričaju o bosanskim krstjanima. Džaja spominje historiografske dileme o bosanskim krstjanima i ustvrđuje da nema dokumentarnih dokaza za podrijetlo ‘Bosanske Crkve’ iz istočno-balkanskoga bogumilstva. d. Ziral. Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Šidak. Roma. Matanić. 219. Studije o ‘Crkvi bosanskoj’ i bogumilstvu.Jaroslav Šidak je dugo bio u dilemama oko vjerodostojnosti latinskih ili bosanskih izvora. Pont. Predemancipacijsko razdoblje 1463. “Citirati za Bosnu samo analogije iz krivovjernog kršćanstva puštajući po strani pravovjerne primjere. tako da je zbog toga njegova knjiga teže čitljiva. II. 1 za 1959. a da su vrela. To je jedan od glavnih biljega njihovog neznanstvenog rada. bez dvoumljenja zakljuda ne postoji ni jedna stranica u kojoj nema više tiskarskih pogrješaka. Usp. Tako. m. na primjer S. I ‘krstjani’ di Bosnia alla luce dei loro monumenti di pietra. koji i bez posebnih obrazloženja vjeruju samo nebosanskim izvorima. i to na način da ih nije posebno vrjednovao usporedbom s onima iz Bosne. svibnja 1985. i argumentacija ne vrijedi. str. Jalimam. na temelju latinskih vrela.

koja je objavljena 1975. str. godine posebno upozorio da je u srednjovjekovnoj Bosni uz “‘heretike’ bilo pravovjernih katolika i shizmatika. raskolnik i nevjernik. John V. Vlastita naklada. str. “Da je u Bosni u ono doba bilo više vjerskih sljedba.London. koji su svi “živjeli skupno i u nekom stanju miješanja i prijelaza”. katolike i shizmatike niti ne spominje istodobno postojanje mnogobrojnih infideles. Škobalj je katolički svećenik i on je u ovom poglavlju stručno obradio razlikovanje pojmova heretik. 309-313. to jest preostali pristaše staroslavenske. The Bosnian Church: A New Interpretation. Džaje kada zamjera Fineu sljedeće: “Tu i tamo ipak Fine ne osporava u zapadnim izvorima primjenu heretičkih izraza na Bosnu. 1970. te u njima nalazi potvrdu za svoju tezu o neheretičnoj CB na jednoj strani i heretičkim grupicama (Splittengruppen) na drugoj strani…. o tome nam svjedoče ne samo različiti simboli na stećcima. onda to mogu biti samo nekrštene osobe. da uz heretike i shizmatike u Bosni u ono doba postoje i nevjernici.čuje da su krstjani bili “bogomili” i dualisti koji su vjerovali u dva boga i negirali temeljna kršćanska vjerovanja. ‘Sveti Križ na Čiovu’. kad se govori o stanju u Bosni. heretici et manichei… Ali takve sintagme on uzima distinctive umjesto cumulative. ali i nevjernika. Škobalj. East European Quarterly.32 30 31 32 S.” (Srećko Džaja. to jest pravih nekrštenih pogana”. 482. John V. str. A. unio je osvježenje u literaturu o bosanskim krstjanima zaključivanjem da su u srednjovjekovnoj Bosni uz nedualističku Crkvu bosansku mogle paralelno postojati i dualističke heretičke sljedbe. Historija bosanskih bogomila.30 Ante Škobalj je 1970. A. npr. U: Obredne gomile. i shizmatika. 12-13. Fine. i nevjernika. 1975. i krivovovjeraca.) A. Nije moguće složiti se s mišljenjem S. i to u onim slučajevima.31 Ovo Škobaljevo važno upozorenje ostalo je zanemareno u smislu da se u literaturi o srednjovjekovnoj Bosni uz heretike. nego i latinski izvori. odnosno njih se uvijek identificira s krstjanima. raskolnici (shizmatici) i nevjernici (infideles)… Što se tiče latinskih izvora… ne može se ni pomisliti. Boulder. nabrajaju i razlikuju krivovjerci (heretici). to jest i katolika. Bosanska crkva i njezini sljedbenici. 309. kada različiti nazivi za bosanske heretike jedan iza drugoga slijede. u kojima se na istom mjestu. Fineova interpretacija bosanske 18 .” (A. Jalimam. distributed by Columbia university press New York . Fine u knjizi The Bosnian Church: A New Interpretation. poganske vjere. godine. nepokrštenih pripadnika staroslavenskog poganstva. da bi tako precizni dokumenti mogli miješati ove jako diferencirane teološke izraze kao što su heretik i nevjernik… Ako se pak u takvim dokumentima ustrajno i na više mjesta tvrdi. a na osobit način papinska pisma.

Za duše ostalih ljudi postoji seoba duša. nego kao put kojim se može stići do Boga. Salih H. prema maniheizmu i gnosticizmu. posebno od XV. Zoroastrovom. ne kao bogove. ali to. prema izrazu. Nedostajao je do tada nužan osvrt na tu problematiku s obzirom da se u nekim latinskim vrelima. stoljeća. str.) Primjer abjuracije iz 1203. (S. str. 172. koji je za to Mani upotrijebio u koptskim tekstovima.34 Vjera krstjana u bitnim srednjovjekovne konfesionalne povijesti. U: Povijesno-teološki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine. navodi da su bosanski krstjani bili manihejci. ‘prelijavanje’. Alić posebno napominje da manihejstvo. H. 1979. dakako. grčki pojam. ali da se nikad točno ne navodi o čijem ili kojemu dualizmu i doketizmu se radi “da li rano-gnostičkom. godine. U literaturi se to interpretira na način da se najčešće piše o dualizmu i doketizmu. a kao paćenik ili mukotrpni Isus (Jesus patibilis) on mu je neprolazni simbol svjetske duše. prolazi kroz kolonadu svjetlosti i. U: Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinata na najnovite istražuvanja. Bosanski krstjani i pitanje njihovog porijekla i odnosa prema manihejstvu. naime u carstvo svjetla. H. U: Bogomilstvoto na Balkanot. “Isus je za Manija samo ‘svjetlosni Isus’… on mu je iznad svega učitelj. Alić. 173. Kršćanska sadašnjost u Zagrebu . Alić. str. ‘pretapanje’.”33 S.” S. 54. godine Salih H. Alić. naime jednostavno kao vjera u ‘dobrog i zlog boga’. na duše pravednih ili savršenih.Zanimljivu raspravu o stvarnom pojmu maniheizma i bosanskim krstjanima objavio je 1982. stiže do mjesta mira i radosti. u kojoj se navodi da krstjani ne će primati na stanovanje nikoga za kojega bi sa sigurnošću znali da je manihejac ili neki drugi heretik. pored toga što se i sam manihejski dualizam krivo shvaća. Sarajevo. manihejskom. za razliku od staroiranskog dualizma. a da se “takozvani radikalni dualizam kod Pavlićana ili nekih Katara… razlikuje kako od staroiranskog. koja je raspeta u u mračnom svijetu. Sve se to odnosi.) “Duša. metangizam. u trijumfalnom penjanju. Alić napominje da je spasenje bio jedini cilj maniheizma i da se u njegovoj kozmogoniji odvija borba između svjetla i tame u kojoj je kozmički i bezvremeni Isus raspet u materiji. 19 33 34 . ne zastupa radikalni dualizam.Franjevačka teologija u Sarajevu. ili nekom drugom. ili. S. potvrđuje Fineovo mišljenje. tako i od manihejskog dualizma”. preko mjeseca i sunca. Alić citira jedan od najstarijih svjedočanstava o manihejima u kojemu stoji da oni najviše štuju sunce i mjesec. Bosanski krstjani. ne znači da je tako i svim drugim spomenima heretika u Bosni.

H. uskrsnuo i uzašao na nebo ne potvrđuje maniheizam Crkve bosanske. Alić.) S. on je istaknuo da u izvoru ima 35 36 koji je inače poznat i pod imenom metempsihoze ili transmigracije duša. motivima i svojom vizijom spasenja mogla. Bosanski krstjani.) S. 281. knj. Vatroslav Jagić je vidio ove rukopise. 189-190. H. ruke) imaju svoje uzore kod maniheja. 30. objavio je 1987. str. datirao ih je u prvu polovinu XV. 189. 174. kao na primjer. ne sadrži maniheizam. Balkanološki institut. str. Sam S. Bosanski krstjani. 180.) Prema S. (Uzgred: Simbolika na stećcima poznata je velikim dijelom iz prapovijesti i shvaćena u smislu trajnog jedinstva i međusobnog prožimanja suprotnosti. ako možda nije i identična. D. Beograd. uvjerljivo dokazao nedualizam Crkve bosanske. što ju je 1995. dvorci. odnosno Crkve bosanske.pojedinostima. da je Isusova majka “sveta djevica Marija” i “Bogorodica”. H. Alić. Krstjani i jeretička crkva bosanska. o fragmentima dvaju različitih rukopisa. zaključuje da njegova “hipoteza o porijeklu i karakteru bosanskih krstjana spada svakako u okvir mogućih i vjerovatnih rješenja tog složenog i spornog pitanja”. 175. a da je Isus stvarno mučen. krune.35 Dragoljub Dragojlović. Bosanski krstjani. stoljeća i smjestio u sjeverozapadnu Bosnu i moguće u sjeverni dio Dalmacije. (S. ali je neovisno od toga. Alić. U: Bogomilstvoto na Balkanot. koji su djelo različitih ruku i koji su označeni kao A i B. umro. između ostalog. Alić pretpostavlja da je Manijeva nauka sa svojim simbolima. S. a mnogi simboli na stećcima (kao na primjer: antropomorfni križevi. autor djela o srednjovjekovnim herezama.36 On u ovoj monografiji zastupa tezu da su bosanski krstjani izdanak istočnog monaštva mističke tendencije. U prilozima o Crkvi bosanskoj svojom vrijednošću posebno se izdvaja rasprava. U: Bogomilstvoto na Balkanot. godine objavio Sante Graciotti. s organizacijom krstjana. godine knjigu Krstjani i jeretička crkva bosanska. H. Međutim. 1987. 20 . iz jedne biblioteke u općini Monteprandone. str.” (S. a posebno o bogumilstvu na Balkanu i u Maloj Aziji. sunce i mjesec. Aliću crkvena organizacija kod manihejaca ima velike sličnosti. trgovaca i zanatlija s Istoka. U: Bogomilstvoto na Balkanot. str. 176. Dragojlović. U: Bogomilstvoto na Balkanot. Bosanski krstjani. svjestan teškoća u uspoređivanju vjere bosanskih krstjana s izvornim maniheizmom. str. Alić. SANU. Alić. doći u Bosnu posredstvom jednog broja “gosta-naseljenika”.

85-86. franjevac Dominik Gangala. koji je djelovao u Bosni u prvoj polovini XIV. Jagić je pročitao “samo neznatan dio (manje od jedne petine)” i od tada su ovi fragmenti samo spominjani. jer su. Sante Graciotti. mnogo oštećeni i čitljivi samo u ulomcima40. a posebno ističe da su dokazni postupci jednog i drugog raspravljača “nekako neobični”.” (H. str. 125-126. S. na temelju ortografskih i lingvističkih karakteristika. ustvrdio pripadnost rukopisa srednjovjekovnoj Bosni. “Ova dva fragmenta su važni. 177. Ricerche slavistiche (Roma). Vatroslav Jagić. str. Graciotti. 13. jedan i drugi. str.) 21 . 42 (1995).42 U mnogobrojnoj literaturi o bosanskim krstjanima.39 S. Izdanja Muzeja grada Zenice III.) S. Listići su zalijepljeni kao bezvrijedni pergament na unutrašnjim koricama knjige Margaritarum./ Sante Graciotti. 177. Znanstvena djelatnost. ipak je Graciottiju pošlo za rukom potpunije čitanje – premda ne bez praznina zbog mehaničkih oštećenja obiju pergamena – a dijelom i točnije tumačenje u usporedbi s Jagićevim.) S. Giacomo della Marca in Monteprandone. 1999. I frammenti bosniaci di Monteprandone.38 Tako Herta Kuna spominje “samo djelomično proučeni tekst listića” iz Monteprandonea. str. 177. Bosni i Srbiji od 37 38 39 40 41 42 Lajos Thallóczy. 1905.41 Međutim. Kuna. s obzirom da ga je u Italiju donio. str. I frammenti bosniaci di Monteprandone. jedina ostavština koju posjedujemo (od) traktata za i protiv vjere bosanskih ‘krstjana’ na narodnom bosanskom jeziku. 91. smanjilo čitljivost koja je bila bolja kad ih je i dijelom čitao Jagić. 1973. on nije sasvim siguran u vlastita utvrđenja i zato na kraju svoje rasprave napominje kako se nada da će stručnjaci nastaviti odgonetavanje ovih fragmenata i uspjeti zaključiti više od njega. Zaključak i obrazloženje.37 V. Dobitnici nagrade ‘Vatroslav Jagić’. Graciotti. v. Zagreb – Osijek. poznati borac protiv jeretika. U: Radovi sa simpozijuma ‘Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura’. koja se pojavila u Hrvatskoj. Zenica. I frammenti bosniaci di Monteprandone. Bosanski rukopisni kodeksi u svijetlu južnoslavenskih redakcija staroslavenskog. /Curriculum vitae. str. knjiga 2. On napominje da su fragmenti. “Jeretički karakter ovih listića posvjedočen je za sada samo indirektno. koja se danas nalazi u posjedu Gradske knjižnice Monteprandona. Graciotti.praznina koje nije svuda moguće rekonstruirati. po svemu sudeći.” (S. Archiv für Slavische Philologie. a posebno onaj pod B. ali ne i proučavani.” (Josip Bratulić. čini se. Berlin. Slavische Fragmente aus der Bibliotek S. 88-89. Graciotti je. Slavistički komitet Hrvatskoga filološkog društva. I frammenti bosniaci di Monteprandone edizione e interpretazione. str. “Vlastiti uviđaj u ta dva pergamentna ulomka kojima je restauriranje. Graciotti.

43 F. Sa ovim 43 44 A. Temeljna teza ovoga autora je da se pod nazivom krstjani “podrazumevaju isključivo pravoslavni vernici”. do 2008. ili dovedena do bezizlaza”. sa svoje strane. po njemu. nazivajući ih manihejcima. Nazor ističe da su među rukopisima koji pripadaju Crkvi bosanskoj “iznimno zanimljiva dva vrlo oštećena pergamentna fragmenta iz Monteprandona u Italiji”. str. Nazor. Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima. i osuđuju se sakramenti. 546. Sarajevo – Zagreb. Šanjek posebno je 1203. raspravu S.Hrvatski institut za povijest u Zagrebu. bogomili i babuni “podrazumevaju Latini kao jeretici dualisti”.. kao ranjiva. U: Fenomen ‘krstjani’ u srednjovjekovnoj Bosni i Humu. Graciottija spomenula je i dijelom vrjednovala samo Anica Nazor. str. a ne tijela.” (A. neodbranjiva. “poistovećuje rimokatolike. 22 . godine obogatio literaturu o problematici bosanskih krstjana izdanjem “najrelevantnijih” vrela u izvorniku i hrvatskom prijevodu. Institut za istoriju u Sarajevu .-1429. Šanjek. jer se znalo da je on pripisan i rezervisan za rimokatolike. Ona napominje da je tek devedeset godina nakon Jagića ponovo te rukopise objavio S. ali je “uspio pročitati jedva petinu teksta i nije bio siguran jesu li oni ostaci propovjedničkih ili molitvenih tekstova”.1995. a da se pod nazivima: kudugeri.) F. kao ‘kudugere’. Rukopisi Crkve bosanske. M. koja je V. uzvraćali pravoslavnima istom merom – imenima jeretičkog obeležja. kako sam ističe. patarenima. sa dualistima bogomilima… U latinskim izvorima nigde nema naziva bogomili. A ovi su.) koji. Jagić prvi proučavao i objavio. 2005. Graciotti fragmente iz Monteprandona interpretira kao ostatak traktata za vjeru i protiv vjere bosanskih ‘krstjana’… ‘Heretičnost’ drugoga nalazi u njegovu sadržaju: govori o uskrsnuću duše. katarima. Petrović. Zbornik radova. koji je godine 1997. “Njegovo se čitanje bitno razlikuje od Jagićeva. M. U dosadašnjoj literaturi o ovoj problematici izdvaja se neobičnošću shvaćanja Miodrag M. Petrović posebno se poziva na pisanje Simeona mitropolite Solunskog (1410.44 2. “u osnovi potpuno različiti od svih do sada iznetih mišljenja koja su u naučnoj literaturi zapamćena. objavio “nove poglede” na Crkvu bosansku koji su. Graciotti. uglavnom. XLVI+397.

Ćorović. CLXVII. koji sebe. SANU. knj. Bad Honnef.imenima često se u istoj ravni javljao i naziv šizmatici… ‘Krstjani’ u Bosni. 1997. 70-71. I. “Međutim.” (Podcrtao I. (M. ali u srpskoj historiografiji prevladava mišljenje da bosanski krstjani nisu bili pravoslavni. taj podatak se odnosio na rimokatolike Sase – rudare i Dubrovčane – trgovce. ovaj pisac navodi Žitije despota Stefana Lazarevića (1377-1427) u kome stoji da su stanovnici Srebrenice bogomili. V. 1935. 180-182. Radonjić u knjizi: Borba Južnih Slovena za državnu neovisnost.) G. Kuduguri – bogomili u vizantijskim i srpskim izvorima i ‘Crkva bosanska’. XLIV.” (Gerhard Rottenwöhrer. F. 53. nazivaju ‘krstjanima’”. 49.46 U vezi s rješenjem ove problematike bitno je da vrela kada spominju krstjane u srednjovjekovnoj Bosni navode samo Bosance i Bosansku crkvu. SKA. Der Katharismus. i uopšte na Istoku. sondern einem Schisma und geloben. Slave svetitelje koji su u pravoslavnom kalendaru… Latinski. 1999. Petrović. da su pripadnici Bosanske Crkve bili pravoslavni. Beograd. Usp. Glušac.47 45 46 47 Kao dokaz da se pod bogomilima u srpskim izvorima podrazumijevaju rimokatolici. M. “Die ‘priores’ der ‘Christen’ schwören nicht einer Heterodoxie ab. već pravoslavni vernici koji su tom odrednicom isticali. odnosno rimokatolički dualizam sastoji se u tome što uče da Duh Sveti ishodi iz dva izvora: Oca i Sina. Bock + Herchen. 55. Istorijski časopis. str. Beograd. a ne Srbi u Bosni. 69. 58-60. M. Petranović i V. 1990. Beograd 1940. Teritorijalni razvoj bosanske države u srednjem veku. Leksikon srpskog srednjeg veka. str. str. nisu jeretici. str. Rottenwöhrer u izdanju prve knjige o katarima 1982. Izdavač Knowledge u Beogradu.) Usp.) 45 O krstjanima kao pravoslavnim vjernicima pisali su B. 44. koji su živeli i radili u Srebrenici.” (Vladimir Ćorović. za razliku od njih. 122. sich fürderhin an die Regeln der römischen Kirche zu halten. što znači kao nekadanje pripadnike Rimske crkve. 185. 496.) Jovan Radonjić ističe da srpski izvori ne bi proklinjali bosanske krstjane kad bi oni bili pravoslavni. Nije nevažno da se u literaturi na Zapadu posebno upozorava da Ivan de Casamare krstjane tretira kao raskolnike. Band III. Historija Bosne. Ali to mišljenje neće biti potpuno tačno. godine napominje da on zbog nepoznavanja jezika o problematici bosanskih krstja23 . Oni su ti novi bogomili dualisti. str.) “Ima mišljenja. Rački. jer imamo jasnih dokaza da ih je službena pravoslavna crkva osuđivala. i: Sima Ćirković – Rade Mihaljčić (priredili). str. (J. naročito od rascepa crkava (1054) da se razlikuju od rimokatoličkog krivoverja… Simvol vere im je bez rimokatoličkog dodatka Filioque. Die Herkunft der Katharer nach Theologie und Geschichte. 62. Glas SKA. Bogomili i patareni. XXXIV.

Band IV/3 Glaube und Theologie der Katharer. ali je osobno ostao suzdržan u zaključivanju. Yuri Stojanov. Religioni dualiste dall’ antichita all’ eresia catara. Bock + Herchen. 93-95. da su oni bili radikalni dualisti i da se zato ne mogu držiti bogumilima. Rottenwöhrer. 2007. dahinter die Missionstätigkeit der ‘Bosnischen Kirche’ zu vermuten und sie somit als katharisch zu betrachten. Ob diese naheliegende Erklärung den Tatsachen entspricht. Angelov. Bock + Herchen. Couliano usuđuje se zaključiti na temelju. Bulzoni. Bad Honnef. 316-321. str. muß offenbleiben. “samo nekih” i među sobom “iznenađujuće kontradiktornih” latinskih izvora. Rottenwöhrer.50 Aleksandar na upućuje na radove F. Roma. Brescia. “In conclusione. weil genauere Auskünfte fehlen. 410. Bad Honnef. Rottenwöhrer poslije objave Fineovih radova o bosanskim krstjanima opširnije citira rezultate istraživanja ovoga autora. Il bogomilismo Un’ eresia medievale bulgara. 1982. (G. str. str. da su u toj zemlji bogumili bili najviše poznati pod nazivom patareni. D. L’altro Dio.und Sachkenntnis muß ich diese Frage auf sich beruhen lassen… Es erscheint am einfachsten.) Godine 1993. str. sulla base dei documenti analizzati e nonostante i numerosi punti di contatto con il bogomilismo.49 Ioan P. Šidaka kako se može definitivno zaključiti da je “bogumilstvo bilo mnogo rašireno također u Bosni”. G. che porta con se l’idea della me- 48 49 50 24 . a od goleme literature o njima poznaje radove samo oko desetak autora.” (G.) Možda je potrebno napomenuti da je G. ali se kao savjestan povjesničar nije usudio samo na temelju njih donijeti zaključak o bosanskim krstjanima. 1993. 1979. Band I/1 Quellen zum Katharismus. Tako Yuri Stojanov drži vjerojatnim da su bosanski krstjani bili dualisti i da je njihova hereza uvezena u Bosnu. Morcelliana. bisogna sottolineare che la religione dei ‘cristiani’ di Bosnia e un dualismo radicale.Zanemariva su mišljenja svih onih autora koji o problematici krstjana donose zaključke bez poznavanja vrela i temeljne literature. Rottenwöhrer najdetaljnije obradio sve zapadne izvore o srednjovjekovnim herezama. Ovaj pisac u inače opširnoj Bibliografiji navodi samo neka izdanja vrela o problematici bosanskih krstjana. i to u izlaganju na ukupno četiri stranice teksta o bosanskim krstjanima. kako navodi. XVI. “Mangels Sprach. Šanjeka. Der Katharismus.48 Dimitar Angelov ustvrđuje na temelju četiriju rasprava Aleksandra Solovjeva i dvaju radova J. da su bili organizirani u zajednicu nazvanu Ecclesia Sclavoniae i da je koncepcija “bosanskih bogumila” bila “često jednaka onoj bugarskih bogumila”.

Stuttgart. Tako Boris Gombač piše da bosanski krstjani Krista nisu držali Bogom ni čovjekom. 1989. Da je navedeno Janjićevo mišljenje točno. Bogumili. Zagreb. Geschichte-Kunst-Kultur. 261-266. Jaca Book. poznat po brojnim opisima svojih viđenja protukršćanske hereze u pisanim izvorima i kamenim spomenicima iz srednjovjekovne Bosne. U: Vaso Glušac. I miti dei dualismi occidentali. navodim nekoliko knjiga iz antropozofske literature (u duhu učenja Rudolfa Steinera) u kojoj se obrađuju i bosanski krstjani. osobito u autora koji nisu poznavali jezik domaćih vrela. kojima je “cilj da restauriraju (tačnije izmisle) učenje bogomila koje bi bilo blisko i saobrazno njihovim gnostičkim sektama”. Bandecchi&Vivaldi editori. (B. Tra essa e il bogomilismo c’e piu o meno la stessa distanza che separa il manicheismo dal cristianesimo. non puo essere considerata una forma di bogomilismo. Beograd. pogovor i dodatak od Hermanna Grubera). 47. Der Neumanichäismus auf dem Balkan. (Jahrbuch für Universalgeschichte. mnogo je utjecao na jednostrani pristup problematici Crkve bosanske.51 Problematika bosanskih krstjana posebno je zamućena literaturom koja je nadahnuta ezoteričnim pobudama ili političkim potrebama. J. nego anđelom. 246-250. Herausgeber Georg Stadtmüller).) 25 . 1977. 75. koji svoje tvrdnje ne utemeljuju na vrelima.religije islama) za formiranje 51 52 tensomatosi e.Die Bogomilen. J. Linda Sadnik. Die ‘Bosnische Kirche. Stuttgart. 1992. Verlag Urachhaus. Alois Schmaus.Solovjev. Janjić. Đ. 271-299. Pontedera. str. str. II/1952.. di conseguenza. str. str. Dai sistemi gnostici al mondo moderno.’ Blick nach Osten. Religiöse und soziale Reformbewegungen bei den slavischen Völkern. Atlante storico dell’ Adriatico orientale. Couliano.) Usp. Istina o bogomilima. Janjić dalje ističe da su određeni pisci “u potpunosti prihvatili tezu o prelasku autohtonog bosanskog (bogomilskog) stanovništva u islam jer im ta teza daje neophodan etnički legitimitet (pored . Gombač. 1983. str. Janjić u pogovoru knjizi Vase Glušca o bosanskim krstjanima točno primjećuje da u inozemnoj literaturi postoje i predstavnici različitih ezoterijskih grupa. Klagenfurt – Wien. Književne novine. 262. str. Antropozofsko društvo ‚Marija Sofija’. 2002. I izvan ezoterijskog kruga ima pojedinaca. Christen oder Ketzer . München. Katja Papasov. Ogham Verlag. 2. Saeculum II. Đorđe J. Milano. 320-321. Povratak. sv. Radovan Subotić. 4. To su: Rudolf Kutzli. Die Bogumilen.” (Ioan P. (Uvod. godište 1951.52 Đ. str. 269.

‘moram vam nešto reći.53 F. pila sam lozu sjedeći na podu ateljea umjetnika Mile Ćorovića i Mladena Kolobarića. Povratak. i omogućio mi pomoć od članova njegovog osoblja. pitao je John Fine. nova interpretacija (New York i London.’ Tada i tu smo zajedno zaključili da ništa u bosanskoj kulturi nije vezano za bogumile. str. uprkos svemu što nam je rečeno. J. koji u pripadnicima Crkve bosanske pokušavaju otkriti korijene svoga ‘bošnjaštva’. nadgrobne spomenike i Crkvu bosansku. XV. Nade Miletić i sada pokojnog Đure Baslera. Benac’. Šanjek. koji me je inspirirao i ohrabrio za rad na knjizi o stećcima Ukrasni motivi na stećcima. rekla sam iskreno. Ovaj atelje je tada pripadao Radničkom univerzitetu.”54 Iz obzira pred nametnutim poličkim dogmama neki vrhunski domaći povjesničari nisu se usudili pisati ono što misle o problematici bosanskih krstjana. 320-321 F. 26 . Šanjek u tom smislu navodi: “Bosanski historičari islamske kulture. 1975). Sljedećeg dana sam posjetila svog mentora u Zemaljskom muzeju. A što je s Crkvom bosanskom? Jesi li tu našao ikakvu vezu s bogumilima?’ ‘Ne’. Prošle večeri sam razgovarala sa Johnom Fineom. rekao je John. a danas je restoran. Oboje smo u to vrijeme proučavali bogumilsku kulturu.islamske Bosne”. ‘Ništa dokazivo o Crkvi bosanskoj nema zajedničko s bogumilima. ‘Dr. Vlajka Palavestre. rekoh. koji je uvijek bio odani sljedbenik teorije o bogumilima. Za53 54 Đ. A ja lovim već dugo vremena. Janjić. napisao knjigu o stećcima. čiji engleski naslov glasi: The Bogomils (London 1962). skupa sa Bihalji Merinom iz Beograda. Tu se zatekao i John Fine. ponovno oživljavaju tobožnji ‘bogumilizam’ bosansko-humskih krstjana (Salih Jalimam. dok sam još bila studentica. radeći na sakupljanju podataka za njegovo važno djelo Crkva bosanska. Alojza Benca. Benac je i sam. Veoma je uvjerljiv primjer koji navodi Marian Wenzel: “Jedne večeri 1960-tih. ‘Reci mi’. dr. Historija bosanskih bogumila). ‘da li si našla bilo šta bogumilsko u vezi sa stećcima?’ ‘Ne’. gdje sam često odlazila da slikam. str. Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima. ‘Ni traga. koji istražuje Crkvu bosansku.

illuminati) i ‘krštenima’. vijeku (katara. valdenza). ‘izabranima’ (electi. Posebno sam zahvalan i Đuri Basleru (1917. vijeku dijele svoje članstvo na ‘slušače’. na temelju vrela i literature. 481. krstjani). christiani). koji se zovu kršćani (starohrv. Evangelističke i katarske zajednice u sr. 27 . Ali to nije nešto što ja mogu reći. Mislim da nikad nisu ni bili ovdje. pratiti njegovo vladanje i poučiti ga u osnovama vjerskog nauka bosansko-humskih krstjana. sljedbenici heterodoksnih evangelističkih zajednica u sr. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. reče on. pripadnici Crkve bosanske.jedno smo zaključili da ni na stećcima ni u Crkvi bosanskoj nema ničeg bogumilskog.) koji je recenzirao rukopis tih poglavlja prije tiskanja. 2002.-1990. U ovom izlaganju nastojao sam korektno citirati bit mišljenja raznih autora koji su pisali o ovoj tematici i između ostaloga. Da bi netko postao ‘krstjanin prave vjere apostolske’ trebao je među članstvom Crkve bosanske naći zastupnika koji će ga predstaviti krstjanskoj zajednici (hiži).) U pripremanju ranijih poglavlja o srednjovjekovnoj Bosni pomogao mi je mnogim prijateljskim savjetima Muhamed Hadžijahić (1918.’ ‘Znam’. ‘Uvijek sam to znao.’ “55 3. ‘krstjani i krstjanice koi grjeha ne ljube’ i ‘pravi krstjani i prave krstjanice koi su svete vjere apostolske’. Prema oporuci ‘gosta’ Radina Butkovića postojale su tri kategorije vjernika te crkve –’mrsni ljudi’. čiji je zadatak istražiti motive kandidata. ‘izabrane’ i ‘savršene’ (perfecti). 1999. Zagreb. Bosanski stil na stećcima i metalu. Sarajevo-Publishing.”(Adalbert Rebić /glavni urednik/. Pisac ove rasprave obrađivao je problematiku srednjovjekovne Bosne u knjizi o autohtonosti u Hrvata 1989. competentes. posebno o vjeri bosanskih krstjana. str. iz krstjana se biraju predstavnici hijerarhije. Wenzel. zaključio: Shvaćati bosanske krstjane samo na temelju nebosanskih izvora. Kada se mišljenje o bosanskim krstjanima temelji gotovo samo na nebosanskim vrelima onda se zaključuje i ovako: “Krstjani (lat.) tijekom osobnih susreta u Sarajevu i Splitu i posudbom teže dostupne literature. dakle bez njihove kritičke usporedbe s onim postojećim bosan55 56 M. str. Mislim da bogumili nisu napravili stećke. Opći religijski leksikon.56 U međuvremenu sam nastavio konzultirati uz postojeća vrela i svu važniju literaturu. a to u katekumenskoj praksi Pracrkve odgovara ‘slušačima’ (auditores).-1986. Vi to možete i ja ću vam pomoći. 17-18. godine.

godine očito je da se Ivan de Casamare susreo s čvrsto organiziranom crkvenom strukturom. i zbog izoliranosti dinarskog zaleđa. Krstjani. ali s kakvim uspjehom ne znamo. Ti su bosanski izvori nesumnjivo vjerodostojni i gotovo u savršenom međusobnom suglasju. koja je imala bogoslužje na narodnom jeziku. a posebno ne u XII. niti franačku vladavinu u središnjem dijelu srednjovjekovne Bosne. posve osamostaliti i u ovome uvjerenju mogao ih je Ivan de Casamare držati raskolnicima od Rimske crkve. Iz abjuracije krstjanskih prvaka 1203. Bizant i karolinško-papinsko savezništvo mogli su u određenim razdobljima implementirati kršćansko pravovjerje samo vjernicima. u znanstveno-metodološkom smislu je besmisleno.skim. Zajednica bosanskih krstjana mogla je stvarno nastati u apostolsko doba. dok se to ne može ustvrditi za one nebosanske. i na način da je od početka bila u zajedništvu s pracrkvom. Ti su se krstjani mogli. pa biti i pod određenim utjecajem nekih vlastitih pretkršćanskih tradicija i vjerovanja. između 28 . Ne postoji ni jedno pouzdano vrelo koje bi potvrđivalo da je vjeroispovijedanje krstjana bilo kada uneseno u Bosnu. Zbog toga je populacija na tom prostoru mogla posebno shvaćati kršćanstvo. Arheološki nalazi potvrđuju da se već u antičko doba kristijaniziralo stanovnike na teritoriju kasnije srednjovjekovne Bosne. stoljeća. Dakako da se ne može isključiti mogućnost da krstjani s tom Crkvom. Problematika vjere Crkve bosanske rješiva je samo na način da se zanemare izvanbosanska vrela u svim dijelovima koji su protivni postojećim svjedočanstvima bosanskih krstjana. možda nisu nikad ni bili u posebnom zajedništvu. Arheološki nalazi i povijesna vrela ne potvrđuju ni bizantsku. koji su bili pod njihovom vlašću. Shvaćanje kršćanstva u samostalnoj Crkvi bosanskoj nije bilo u svemu jednako onome u zapadnoj i istočnoj crkvi i zato su te dvije crkve držale bosanske krstjane hereticima. između ostalog. stoljeća. Prvaci krstjana nazivali su svoju vjeru pravom apostolskom vjerom što znači da su vjerovali u njezinu kršćansku pravovjernost i da su datirali njezin postanak u doba apostola. stoljeću. ali da se s vremenom osamostalila. Hrvatska kronika opisuje kontinuitet iste vjere krstjana i u zagorskom zaleđu dalmatinskog priobalja od antičkog doba do XII. koja je mogla nastati davno prije kraja XII.

u Krista kao Boga. Latinska vrela te stanovnike nazivaju infideles. 29 . U tadašnjoj Bosni brojem su prevladavali nekršteni. a poslije 1203. pričest. dakle žitelji koje Hrvatska kronika naziva pogani. uskrsnuo i uzašao. vjerovali u Trojstvo. prema mnogobrojnim sačuvanim domaćim vrelima. U ovom dijelu vjeroispovijedanja Crkve bosanske može se prepoznati i nauk kršćanske pracrkve koji je bio protivan i dualističkom vjerovanju u istodobno postojanje dva neovisna i vječna počela dobra i zla. Ti bosanski infideles kasnije su najvećim dijelom mogli prihvatiti islam.ostaloga. koji je umro. a izgleda da nisu vjerovali ni u uskrsnuće tijela. godine počinju ih poistovjećivati s krstjanima. a vjerojatno ni potvrdu. Zbog toga bosanski krstjani nisu mogli biti sljedbenici manihejskih. koji je jedini svevišnji stvoritelj. katarskih ni drugih srednjovjekovnih dualističkih hereza. svemogući gospodar svemira i ljudskog roda i sudac na kraju vremena. ali su vjerovali da je Isus Krist bio Bog i čovjek. nisu priznavali ispovjed. Broj krstjana u srednjovjekovnoj Bosni nije mogao biti veći od oko jedne desetine sveukupnoga bosanskog stanovništva. Oni su.

.

posebno nekropole Raška Gora kod Mostara. Mikić. Mikić.”58 U svezi s Mikićevim istraživanjima. 52. pre svega u proces brahikranizacije. knj. 2.I. Antropološka analiza kostura ispod stećaka nedvojbeno potvrđuje da je pod stećcima pokapan paleobalkanski etnik koji je kontinuirano živio na području stećaka od prapovijesti. pokazalo se da je ovoj populaciji najbliže srednjovekovno stanovništvo Rumunije. Split. knj. Centar za balkanološka ispitivanja. Prema istraživanju Živka Mikića seriju nalaza ispod stećaka karakterizira samo dinarski antropološki tip bez drugih primjesa. da unutar širine antropoloških varijacija slovenskih grupacija sa teritorije Jugoslavije na sadašnjem stepenu antropološke istraženosti smelo bi se tvrditi da se populacione grupe identifikovane na skeletnom materijalu iz nekropola sa stećcima ne samo uklapaju. Hrvatska kronika o krstjanima i poganima u srednjovjekovnoj Bosni Antropološka istraživanja dokazala su da su na teritoriju srednjovjekovne Bosne do 1463. Benac je stekao mišljenje da i analiza nekih kostura iz nekropole u Grborezima kod Livna “jasno 57 58 Ž. 1978. Isti brahikrani dinarski antropološki tip utvrđen je i na nekropoli Ričice u Dalmaciji kao i onaj koji počiva u nekropolama pod stećcima u Raškoj Gori kod Mostara i Pavlovcu kod Sarajeva (Ž.) 31 . s obzirom na geografsku rasprostranjenost nekropola i njihovu hronološku pripadnost. Sarajevo. 15. Dinarski antropološki tip sa srednjovekovne nekropole Raška Gora stećci kod Mostara. A. 238. godine prevladavali u velikom broju potomci starosjeditelja iz prapovijesti i iz antičkoga doba. nego da ulaze u sastav njegovog jezgra. Antropološki prikaz srednjovekovnih stanovnika Ričica. str. Ričice. XVII. Godišnjak ANUBiH.57 “Konkretno. Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture Split. 1983.

Desidijati su. Lepenici. Jedan istorijski pogled na izučavanje stećaka. kao i područje najbliže Brezi. Benac. str. dolinom Miljacke i Željeznice.59 Damir Marjanović predvodio je genetička istraživanja u Bosni i Hercegovini i utvrdio činjenicu da je haplogrupa I (HgI) najfrekventnija u svakoj od tri ispitivane populacije što posljednje ledeno doba promovira u mogući prvi čimbenik koji je oblikovao genetičku strukturu bosanskohecegovačkog stanovništva. kasna antika je period snažnog kulturnog stvaralaštva. a također je i unutar bošnjačke populacije zabilježena visoka frekvencija ove haplogrupe. prema arheološkim nalazima. U: Bogomilstvoto na Balkanot. Stavnjom. Sarajevo. u cjelini ležalo na području današnje Bosne… U gornjoj Bosni. Vrhbosanska katolička teologija. odnosno neslovensko stanovništvo koje se pokapalo pod stećcima”. Arheološka istraživanja kasnoantičkog kršćanstva u Bosni i Hercegovini. te Lepenicom. Dabravinama. Sve do novijih vremena ovdje je bilo najjače tržište poljoprivrednih proizvoda u Gornjoj Bosni. 216. Zenici i Turbetu kod Travnika o tome dovoljno jasno svjedoči… Karakteristično je da politički dinamizam. zauzimali “područja gornjih i srednjih tokova rijeka Vrbasa i Bosne s njihovim pritokama Lašvom. stoga je i razumljivo što je. 2003. u uslovima dominacije agrarne ekonomike. koje proističe iz simbioze domaćeg ilirskog nasljeđa i tekovina rimske civilizacije. u čiji teritorij ulazi i šire područje Sarajeva. “bez ikakve sumnje. ovaj kraj predstavljao 59 60 A. Veljko Paškvalin. Umjetnička oprema kršćanskih bazilika u Brezi. Matična jezgra srednjovjekovne Bosne bio je nekadašnji desidijatski teritorij.upućuje na autohtono. str. Hrvatska populacija u Bosni izdvaja se po izrazito visokoj frekvenciji paleolitskog M170 molekularnog markera.”60 Područje Desidijata je. na nekadašnjem plemenskom teritoriju Desidijata. 202. odnosno primat Gornje Bosne dolazi do izražaja u vrijeme propadanja ilirske političke autarhije i ponovo u kasnoj antici… Proširena dolina Bosne oko današnjeg Visokog nije samo geografsko središte nego i centar najvećeg poljoprivrednog regiona u srednjoj Bosni. 32 . Kršćanstvo kasne antike u zaleđu Salone i Narone.

2004. Pavao navodi (Rim. XLVII/2008. godine. od 20. Sv.) Robert H. Pavla postojala kršćanska zajednica u Dalmaciji.”61 Postojanje nekadašnjega desidijatskog područja kao središnjega dijela kasnije srednjovjekovne Bosne upućuje na teritorijalni kontinuitet. 1992. str. Može se zaključiti da se već u apostolsko doba započelo s kristijaniziranjem Ilirika. najprije oca rimskog poglavara Publija a zatim i mnogih drugih bolesnika koje je za vrijeme svoga tromjesečnog boravka na otoku ozdravio sv. Bosna je zbog svoga izoliranoga zemljopisnog položaja mogla u političkom i vjerskom smislu živjeti prilično zatvoreno.idealan teren za razvoj političkog centra. 25. Pavlu. Tomu su pridošla i čudesna ozdravljenja. Sveti Pavao bio na Mljetu i osnovao pracrkvu? Glas koncila. neovisno od toga kada je sastavljeno. odnosno ulozi pohoda već osnovanoj Crkvi. Krescenta u Galiciju. Tihika u Efez. str. do oko sre33 . The Geography of Ananias of Širak. 19) kako je propovijedao Evanđelje od Jeruzalema i naokolo do Ilirika. Sarajevo. pokazuje zapis iz Druge poslanice Timoteju iz čijeg se teksta vidi da je Pavao slao svoje učenike k Crkvama koje je na putovanjima osnovao. Pavao. Naravno.” (Miho Demović. travnja 2008. tj. Ludwig Reichert Verlag. odnosno rimske Dalmacije. 284-285. Važno je da je ono. Pavao ostao neozlijeđen od ujeda ljute otrovnice. komentari).62 Veoma stari izvor nazvan Armenska geografija.. str. taj događaj postao je polazište njihova obraćenja na kršćanstvo. 47. Djelo je napisano na temelju ranije nastalih i izgubljenih vrela iz razdoblja od II. prijevod. a posebno od IV. Hewsen (uvod. dok je Erasta ostavio u Korintu. Sve su to bile povoljne okolnosti da nastane prva kršćanska zajednica u dubrovačkom kraju. da je to djelo nastalo između 591. Postojanje Pracrkve na Mljetu potvrđuju nedavna arheološka istraživanja koja su otkrila na mjestu Crkvine i Polače više starokršćanskih sakralnih građevina. u opisu Dalmacije bilježi boravak apostola Pavla zbog brodoloma na jadranskom otoku Mljetu. što upućuje da je na Mljetu stvarno postojala Pracrkva sasvim sigurno osnovana po sv. Sarajevo Publishing. XV. Robert H. broj 16. Tita u Dalmaciju.63 Konstantin 61 62 63 Pavao Anđelić. Bobovac i Kraljeva Sutjeska stolna mjesta bosanskih vladara u XIV i XV stoljeću. ali i na mogućnost određenoga kontinuiteta vlasti. “Kad su domoroci vidjeli da je sv. Hewsen je (na temelju detaljne analize) “sa sigurnošću” zaključio. a Trofina u Miletu… Ne treba sumnjati da je Tito imao istu ulogu u Dalmaciji koju i ostali spomenuti Pavlovi učenici u drugim krajevima jer se Titovo ime spominje u istom kontekstu. utemeljeno na mnogo starijim vrelima. 270-271. počeli su ga smatrati Bogom. Luka u poglavljima 27 i 28 Djela apostolskih opisuje kako je poslije brodoloma Pavao završio na otoku Mljetu. Da je još za života sv. i 636. Wiesbaden.

Zagreb. str. A. O upravljanju carstvom. 261. H. Usp. 255. koji spominje sv. 9-11). dokumentirao da je Pavao. Jelenić.-1089. Dubrovnik. stoljeće). 91. ali njegovo obrazlaganje prihvatio je samo Thomas Schirrmacher. na kome ima i grad. Jeronim u Epistoli Marceli piše kako je božanska riječ bila “s Tomom u Indiji. kako s pravom zaključuje R.. 1921. Schirrmacher. Hrvatska kronika 547. Hänssler. str. Epifanije (umro 403. 2002. kojih nema u Ptolomeja. Usp..66 Jedino pisano vrelo o zbivanjima na navedenom prostoru nekadašnje rimske Dalmacije je Libellus Gothorum (u literaturi nazvan Hrvatska kronika). IV. koju onda sv. J. str.”64 Antun Ničetić je s navigacijskog aspekta. i na Zapadu. drugi je veliki otok Mljet…. “Još imadu u vlasti ove otoke: Korčula. Galiji. Marjan tisak.) 64 65 66 67 34 . kada je 61. Ono je dragocjeno i zato jer sadržava podatke. Zagreb. Prijevod i komentari Nikola Tomašić. Ničetić. Važno je navesti da sv. Hewsen.67 U historiografiji je gotovo općeprihvaćeno Šišićevo uvjerljivo obrazloženje da je latinska redakcija djela Libellus dine VII. 2005. Luka u Djelima apostolskim. str. o njegovu brodarstvu i plovidbi svetoga Pavla. nazivljuć ga Melita. Konstantin Porfirogenet. V. Jelenić Djelovanje Hristovih i apostolskih učenika te ostalih vjerovjesnika u Iliriku. izdanje. 1992. (U daljnjem tekstu: Hrvatska kronika. Povijest Hristove crkve. Heinz Warnecke objavio je knjigu da je sv. s Petrom u Rimu. Warnecke – Th. doživio brodolom na otoku Mljetu. s Pavlom u Iliriku”. Split. Djelo je. koji je koristio (skraćivao!) Ptolomejevu Geografiju. vrhunsko ostvarenje i to na Istoku. U : Nove spoznaje o postanku Dubrovnika.Porfirogenet u 36 glavi De administrando imperio nabraja neke gradove u Paganiji i nastavlja. Pavao u vatri spali. War Paulus wirklich auf Malta? Stuttgart. Pavao doživio brodolom na grčkom otoku Kefaloniji. ni u drugih autora. Pavla za prst ujela ljutica. 38-42. Sveučilište u Dubrovniku. 2003. stoljeća s mogućnošću poneke kasnije interpolacije. Bitni sadržaj vjerojatno je najvećim dijelom prenesen iz izgubljene Chorographiae Papusa iz Aleksandrije (IV. stručno i najvjerojatnije konačno.) piše kako je apostol Luka propovijedao Evanđelje i kako je on “tu dužnost obavio najprije u Dalmaciji. za vrijeme u kojemu je nastalo. Italiji i Macedoniji”. Detaljnu obradbu spisa Libellus Gothorum vidi u: Ivan Mužić (priredio). str. O nekim navigacijskim aspektima plovidbe svetoga Pavla od Krete do Melite. godine iz luke Caesaree krenuo u Rim.65 Tit je otišao propovjedati u Dalmaciju kako to potvrđuje sam Pavao (2 Timoteju. Dom i svijet. I. Na tom je otoku sv. U: J. 357433.

180-181. str. Slavoniji i Istri. str. Prema Nikoli Radojčiću. Sclavorum regnum Grgura Barskog. HAZU. godinom poklapa s latinskom redakcijom “samo djelomično do XXIII. godine i ona je mogla nastati najkasnije u posljednjem desetljeću XI. govorili slavenskim jezikom. a onda se sasvim razilaze i vremenski a i sadržajno”. Letopis Popa Dukljanina. str. str.71 “Pop Dukljanin” nije napisao. Knjiga prva. pisac je “zabeležio našu narodnu tradiciju. 1971. str. Eduard Peričić. 1991. E.. Narodna knjiga.70 Realno je zaključivanje Stjepana Antoljaka da se hrvatska redakcija. Zaklada tiskare Narodnih novina. uz djela na latinskom. ili u prvoj polovici XII.68 Taj je izvor i u toj redakciji zbog doba svoga nastanka jedan od najstarijih u odnosu na ostale sačuvane ljetopise drugih slavenskih naroda. Istoriski institut Naučnog društva Crne Gore. Miroslav Kurelac. Sclavorum regnum. što znači da nisu bili ger68 69 70 71 F. 1928. do posljednje glave ovoga djela.. Ta se dva dijela (prvi dio od početka do zaključno s glavom XXIII. Radojčić. On je napisao nastavak pripovijedanja od XXIV. koja završava s 1089. glave do završetka) razlikuju u ovome smislu: prve dvadeset i tri glave u obje redakcije i nastavak hrvatske redakcije do svršetka opisuju samo zbivanja u Donjoj Dalmaciji. 104. i postojećom literaturom na slavenskim jezicima. Antoljak. NZ MH. Međutim. Zagreb. Peričić. Iz navedene je stilizacije očito da se nije moglo jasnije identificirati Gote i Slavene. 19. S. prihvaćenom iz istoriskih i bogoslovskih sastava”. Bosni.. ali sjedinjujući je s tuđom. i Nikola Banašević. Sv. 73. 1951. 1992. Zagreb.69Autor se koristio. str. 1997. quod latine Sclavorum dicitur regnum “. U Uvodu spisa posebno je važan navod: “libellum Gothorum. 326.Gothorum nastala u drugoj polovici XII.. stoljeća. nego je samo preveo sa slavenskog na latinski prve dvadeset i tri glave izvora. O najtamnijem odeljku Barskog rodoslova. Cetinje. N. Beograd. 91. Hrvatska redakcija opisuje zbivanja do 1089. BeogradZagreb. 35 . U knjizi: Hrvatska i Europa. Usp. koji su došli u Dalmaciju. Kršćanska sadašnjost. Letopis Popa Dukljanina i narodna predanja. str. Šišić. glave do završetka prikazuje događaje gotovo samo u Duklji i u njoj susjednim zemljama. Nastavak latinske redakcije od XXIV. iz izvora se može zaključivati da su ti Goto-Slaveni. a drugi dio od XXIV. Narativni izvori. I. 141-175. Zagreb. poglavlja. Srpska književna zadruga. Hrvatska historiografija do 1918. stoljeća. 268.

stoljeća držali glagoljicu u Hrvata gotskim pismom. inače. Danilo M. Bosna sve više dolazi u tešnje veze s Dukljom. str.”74 F. Mijuškovića o Dukljaninu. 375. Šišić posebno ističe da se u tom djelu češće spominje “u ranijoj česti Letopisa Bosna. 2. Prepisivač iz 17. daje jasno obrazloženje za sva tri naziva glavnih pojaseva teritorije: l. Letopis. 112.72 Izvor opisuje genealogiju gotoslavenskih vladara velike zajedničke države koja se naziva kraljevinom. Šišić ističe da su Romani (Latini) u dalmatinskim mjestima i u tijeku XI. broj 6. U hrvatskoj redakciji Libellus Gothorum glavnina se zbivanja događa u “Primorju” (donjoj Dalmaciji.75 Treba istaknuti da se u ovom vrelu najviše opisuje vladavina u planinskom zaleđu nekadanje rimske Provincije Dalma72 73 74 75 F. a unio je druga dva oblika koji se i međusobno razlikuju (‘Sorbium’ i ‘Surbiam’). Sorbium. Šišić. veka dalje. Letopis. koja se kasnije u spisu izjednačuje s Bijelom Hrvatskom). Danilo M.”73 F. Dakle u Sclavorum Regnum ne opisuje se kraljeve Bijelih Hrvata. Surbiam i Sumbram. Kritika (Zagreb). i to zato što su oni bili samo dio zajedničkog kraljevstva smješteni u svojoj posebnoj banovini. da su ti tobožnji ‚Goti‘ govorili slavenski. vijeka zadržao je dva puta oblik Sumbra (prvi i četvrti).”. Neistorijska paradoksiranja S. Letopis. a njihov jezik slavenskim i zaključuje: “To znači. 60. (Podcrtano u izvorniku). Šišić je posebno istaknuo važnu činjenicu da su svi dubrovački ljetopisci Dukljaninove vladare tretirali kao bosanske kraljeve. Šišić. Primorje. Ulogu Panonije u ovom spisu otkriva značenje geografskog pojma koji se navodi u oblicima: Sumbra. zbog čega su njihovi vladari bili do raspada zajedničke države banovi nad kojima su vladali “gotoslavenski” kraljevi. i to ponajviše u vezi s Belom Hrvatskom. Slavoniji i u “Zagorju” (Bosni). F. Radojević. str. Šišić. Tek u docnije vreme od kraja XI. 36 . a ne zetske (dukljanske). Radojević upozorava da se u rukopisu djela za današnju Posavinu javlja oznaka Sumbra i u ovom smislu citira izvor i zaključuje: “Dukljanin. Podgorje ili latinski Submontana (pojas između Primorja i visokijeh planina) i 3. a dosta malo i s Crvenom Hrvatskom.manski etnički element. str. Sumbra ili Transmontana (pojas između visokijeh planina i Dunava). F. za 1969. F. 174. str.

”76 U latinskoj se redakciji iste glave to točno prevodi ovako: “Fuerunt autem regni eius fines de Valdevino usque ad Poloniam.. tako primorsko kako i zagorsko kraljevstvo. Redaktor je. Hrvatska kronika. sve do granica Poljske.) Navedeno je tumačenje u smislu da riječ Poljska (Polonia) nema nikakve veze s nekim mjestom u južnoj Albaniji veoma važno iz više razloga. Marulić je. V. se glavi opisuje nastanak države pod vlašću gotske dinastije. U prvom redu to znači da u izvoru Sclavorum Regnum Duklja nije sastavni dio jedinstvene države. glave “sam vladao Bosnom.. IV. prevodeći hrvatsku redakciju ove glave to ovako preveo: “Ipse autem Sevioladus Bosnae. dotla prozva Donju Dalmaciju.. koja su opisana u tim glavama.. Stroil je u Bosni. te Dalmacijom i Hrvatskom. posebno u Bosni i u njoj najbližim područjima. (Isti je prijevod donesen i u beogradskom primjerku Marulićeva prijevoda. Međutim. Indikativno je također da se u ovoj glavi ne spominje Crve37 .. str. bilo premješteno na drugi teritorij. U latinskoj se redakciji granica kraljevstva proteže od “Valdevina pa do Polonije obuhvatajući kako primorske tako i zagorske oblasti”. Da je Duklja bila u toj državi (prema hrvatskoj redakciji).. Zagreb. str. (P. R. a uz nju i ova podjela. 99.cije. 388. Golden marketing – Narodne novine. str. F. očito je u ovu glavu umetnuta ćirilometodska legenda.”. Letopis. U trećoj se glavi hrvatske redakcije granice Silimirove države ovako opisuju: ”I bi kraljevstvo njegovo Bosna i Valdemin deri do Polonije.. koji se čuva u Vatikanu) da je kralj Sviolad iz III...Valahijom... a nigdje se iz glava III. ispustio opis granica Stroilove zemlje. U II. U drugoj glavi hrvatske redakcije jasno stoji da se Stroilova država prostire do Poljske (Polonije). 139. a ne u Duklji (Prevalitani) utemeljio svoje sjedište. str. ča se sada zove Drač.) Pavao Ritter Vitezović zaključuje (iz Marulićeva latinskog prijevoda ovog vrela. 51. Njegovo kraljevstvo bilo je “Bosna i Valdemin deri do Polonije. Vitezović. može se zaključivati samo iz Budimirove podjele kraljevstva (IX. Šišić. 1997.”.”78 76 77 78 Hrvatska kronika.. VI. ne može zaključiti da je to sjedište za vrijeme događanja.. glava) u kojoj stoji: “I još od mista Dalme do Bandalona grada. Oživjela Hrvatska. Stroilov sin Sviolad vladao je (do smrti) dvanaest godina progoneći kršćane “navlastito koji u primorskih gradih pribivaju”. tako primorsko kako i zagorsko kraljevstvo”. i VII. Valachiae usque ad Poloniae fines et Dalmatiae Croatiaeque imperavit. Da se radi o umetku upućuje i podatak da se teritorij od Dalme do Drača pogrješno označuje kao “Donja Dalmacija”. prevodeći ovu glavu s hrvatskoga na latinski.”77 M.

Svioladov je progon kršćana u to doba vjerojatan. 65. naslijedio ga je sin Ratimir koji je bio veliki neprijatelj kršćana. nego Istra.” (Anton Zakarija. glavi. nema umetaka od strane prepisivača. 496. on je ovim vladarima mogao dati bilo kakva imena.80 Doseljenici su posebno napadali primorska mjesta koja su bila kristijanizirana i u posebnom odnosu s Bizantom. nego se samo navode “Hrvate Bile. i to u obje redakcije ovoga izvora.. 1967.82 Treba dodati da s ovom glavom završava dio vrela u kojemu. Šišić. istorijski verna i ispravna opšta slika”. po svemu sudeći. Iz sadržaja je VIII. Šišić ističe da je ono što se priča o progonima kršćana u ovoj VI. Ni u jednoj se redakciji ne spominje koliko je godina Ratimir vladao. a koji su pred progonima bježali u gore. U devetoj glavi opisuje se pokrštavanje za vladavine kralja Budimira: na Hrvatska. potvrđuju i gotska imena nekih od njih (na primjer: Silimir i Bladin. što su Dalmatini Nižnji”.. Da su do tada stvarno mogli vladati kraljevi gotskog podrijetla. 358. nužno je zaključiti da je u svoj spis unosio samo činjenice koje je poznavao. Bosna. poslužio se u njoj nekom od tada postojećih verzija ćirilometodske legende. 4. Letopis. XXVI/1993.) F. Istorija Crne Gore.79 Nasilno rušenje i ponovna izgradnja crkava u doba koje opisuje ovaj izvor i arheološki se može dokumentirati. onda bi se barem u jednoj od sljedećih glava opisivalo događanja u Duklji i u njoj susjednim krajevima. Pisac izvora. glavi “potpuno. Da se je država u to doba stvarno podijelila onako kako se navodi u IX. stoljeća prestala postojati vladavina dotadanje gotske dinastije koju je utemeljio Stroil. dok se u latinskoj redakciji navodi Crvena Hrvatska. Titograd. i u VII. 426.81 Iz hrvatske redakcije ove glave proizlazi da je u drugoj polovici VII. bolje reći redaktor. str. jer im imena nije znao. dj. Marulić. “Da je htio. nav. Redakcija za istoriju Crne Gore. Kad je Bladin umro.) 79 80 81 82 38 . I. U sljedećim se glavama hrvatske redakcije ne spominje Duklja.) Pisac ovog vrela otkriva se kao savjestan kroničar.. glave očito da se ona u jednom svom dijelu ne nastavlja na pričanje prethodnih glava. str. nema ni spomena da bi stanovnici na opisanom prostoru bili pod bilo kakvim bizantskim vrhovništvom. F. ‘Hrvatska kronika’ i hrvatska povijest. Donji Hrvati. odnosno redaktora. (Citat je iz teksta Jovana Kovačevića. str. Dočim to nije učinio. Važno je shvatiti da u svim glavama. N. a posebno se opisuju ratovi s “Ugrima” i “Nimcima”. Radojčić.

on bi ih sigurno spomenuo. Problem bogomilstva i pravoslavlje ‘crkve bosanske’. a on taj izričaj ne bi rabio da ih je držao hereticima.. Sarajevo. I tako iskaše (Budimir) kralj svetoga puka. stoljeća. odnosno člana njegove Crkve. po njemu. Glušac. očitovaše se. do prve polovine XII. dakle od druge polovine IX.84 Mogućim činom pokrštavanja za Budimira kraljevi podanici postaju pripadnici iste kršćanske vjere što znači da od tada i potomci ranije pokrštenih starosjeditelja i novokrštenici dijele isti naziv krstjani. koji latinski govorahu da se vrate svi u mista svoja i da podižu i naprave gradove. bili kršćani i novodošli Goti–Slaveni. str. U obje se redakcije navode samo starosjeditelji. Iz ljetopisa se ne može zaključiti jesu li ti doseljeni “pogani” bili nekršteni ili je među njima bilo i krštenih arijanaca.“I tada poče Kostanc život i čudesa Isukrstova pripovidati i napuni i utvrdi kralja u viri svetoga Jedinstva i Trojstva božanstvenoga. str. 124. 39 . A da ih je tada bilo. koji se opisuje. II. koji po poganeh bihu rasuti i požgani. 366. Split. Hrvatska kršćanska terminologija. koje se naziva “poganima”. odvrg strah. pisane “negde između 1160. I u svem kralj virova i krsti se sa svimi ki još u kraljevstvu njegovu bihu nekršćeni. ne spominje vjerske sukobe u Bosni. postojanje neke vjerske hereze.. nigde ne spominje ni bogomila ni patarena. I tako kralj svetoga puka zapovidi svim. 1953. posebno u primorskim mjestima. I svi ki bihu progonjeni vratiše se i počeše slaviti ime Isusa propetoga. Naziv kršćanin označuje sljedbenika Kristova. 1976. izdanje. 73-74.”85 83 84 85 Hrvatska kronika.”83 Potrebno je posebno napomenuti da se ni u hrvatskoj niti u latinskoj redakciji vrela ne spominje na velikom teritoriju. Jeronim Šetka. Glušac točno ističe da autor latinske redakcije kronike. Opisuju se ratovi. Godišnjak Istoriskog društva BiH. ki bihu u tvrjavah i u vrsih gorskih i ki tajahu se i krijahu i ne povidahu se krstjane. Knjižnica Marije. Libellus Gothorum od vremena kralja Budimira. I u to vrime bi učinjeno veselje veliko meu krstjani i svi oni. godina V. koji su. a nastao je u apostolsko doba u Antiohiji. str. V. V. Autor hrvatske redakcije pravovjerne kršćane stalno naziva krstjani. ali samo za prevlast. i 1200. godine. kako bi rasute gradove sazidal i napunio.

(Iz knjige: M. Das ‘grossmährische Reich’ Realität oder Fiktion? A. Stuttgart. Hiersemann.) 40 . Eggers. str. 1995. 472.

). oko 969. svojom je veličinom i neprohodnošću bila oduvijek prirodna granica između Hrvatske i Slavonije. 2004. samo u Hrvatskoj. Sarajevo. videći da se ne može s njim mjeriti u borbi. do 952. zaključuje ovo: “Upravo sredinom X. pogl. pogl. pogl. Krešimir je. oko 969. dakle. pogl. Potom je Krešimir zauzeo čitavu Bosnu i vladao njome. Hadžijahić. gdje se navodi da se Krešimirovu bratu rodio sin Stjepan (koji se poistovjećuje sa Stjepanom Držislavom.. nakon očeve smrti. Ljetopisa popa Dukljanina. vladao Bijelom Hrvatskom i Bosnom i poslije njega njihovi nasljednici stalno su vladali u Hrvatskoj.). Još i danas. Bitovinje i Bjelašnice. historijska Gvozd-planina. to bi značilo da je Bosna bila u sastavu Hrvatske u doba njegova nastanka. godine mogao ustvrditi ovo: “Velika Kapela. teško se prolazi – naročito u zimsko doba – iz Like u Dalmaciju ili iz Bosne preko Kupreškog polja u Cetinu i dalje prema Splitu.M. stoljeća. o kojem se govori u 23. Iz navedenih podataka slijedi da je Bosna bila sjedinjena s Hrvatskom gotovo tokom cijele druge polovine X. ratujući zajedno s ujakom. pogl. st. kako je to opisano u 86 87 M.-997. Mislim da bi se taj zaključak mogao prihvatiti.).). Nasljednici Stjepana Držislava vladali su. Tako dobivaju novu težinu Porfirogenetovi navodi da Zahumljani graniče na sjeveru sa Hrvatima (30. Kako je De administrando imperio nastao u razdoblju od 948. Hadžijahić na temelju Hrvatske kronike o povijesti Bosne u X. Općenito se drži da se pod Krešimirom iz 29. pogl. pogl. i to Hrvatske. Ljetopisa popa Dukljanina podrazumijeva hrvatski kralj Mihajlo Krešimir II. Goleme i visoke planine između rijeke Vrbasa i rijeke Bosne. Ljetopisa popa Dukljanina i Hrvatske kronike. pod kojom car-pisac podrazumijeva i Zahumlje – granički na sjeveru sa Hrvatskom (30. A kakve su tek prilike za saobraćaj među tim hrvatskim ze41 . pobjegao je k ugarskom kralju. da su južni susjedi Mađara Hrvati (40. Luku i Plevu.) te da Srbija. međutim.. Ivan Renđeo je i 1942. Bosanski ban. st. (949. u doba modernih komunikacijskih sredstava. Povijest Bosne u IX i X stoljeću. u planinskom lancu od Vlašića preko Vranice. opustošio Uskoplje. Na taj način povezuje se i epizoda sa ugarskim pohodom protiv Bosne. pogl. 182-183. dijelile su neprohodnošću svojih masiva Hrvatsku od Bosne. Na zapis u 29. Kaže se da je on. Bosna je prvi put u svojoj povijesti došla pod vlast jedne susjedne države. str.”86 Bosna je zbog svoje izoliranosti mogla živjeti svojim posebnim i uglavnom samostalnim životom87 i biti. ali ne i u Bosni. Ljetopisa nastavlja se zapis u 31. Prema 29.

Klaić. stoljeću došlo je i do daljnjega. Hadžijahić. Klaiću. u doba golemih prašuma u tim krajevima. pošto zove Bosnom jedino prediel od Sarajeva do Žepča. matica bosanske države bila je gornja Bosna. U knjizi: M. stoljećima povezana sa susjednim teritorijima. 33. svako može s lakoćom da zaključi. od njezina izvora do povijesnog klanca Vrandučkoga. proširenja imena Bosna tako da su se u Bosnu uklopile prostrane područja Donjih krajeva. a time i naziv Bosna.” Prema V. Poslije je. Osim toga. st. stoljeća teritorij bosanske države. Soli i Podrinja. proširio se. U XII. V. stoljeća.) Prve radove u ovom smislu objavio je M. Vidogošća ili Vogošća. stoljeća.Hrvatskoj kronici. 119. a vjerojatno i Krivaje ili Kamenice. Svjetlost.90 Bosansko-hercegovački teritorij bio je. a s mljama morale vladati pred tisuću godina. str. Anđelić.” (Ivan Renđeo. 1982. Anđeliću. Vrhbosna. Značenje bosanskog bana i kralja Tvrdka I. “Narod sam i danas pravi tu razliku. Studije o teritorijalno-političkoj organizaciji srednjovjekovne Bosne. u povijesti hrvatskog naroda. još nije bila u sastavu Bosne pa je do integracije moglo doći tek sredinom XII. Iz drugih vrela može se zaključiti da je u drugoj polovini IX. i na okolne župe: Uskoplje. visoravan oko gornjeg toka rijeke Bosne. Neretvu i Borač-Praču. P. i to naglog. a istraživanje je nastavio Imre Boba. str.88 Bosna je u X.89 Prema Pavlu Anđeliću. kako prirodno tako i geopolitički. 88 89 90 42 . Poviest Bosne do propasti kraljevstva. Takva je Bosna morala postojati mnogo prije nego što je spomenuta u pisanim izvorima iz polovice X. kako se čini. tj. stoljeća postojalo teritorijalno-političko jedinstvo nekadašnjega desidijatskog prostora s dijelom panonskog prostora južno od Dunava. Usore. 16-17. Lašva. Lepenica. Sarajevo. koju su tvorila područja Soli i Usora. Zagreb. kako on kaže. Brkić. Brod i Trstivnica. V. Rama na početku XII. dočim je kraj od Žepča do Save prozvao Posavinom. najstarija “zemlja” Bosna obuhvaćala je župe koje su se zvale: Bosna. stoljeću bila teritorij čiju je jezgru tvorila župa istog imena u Visočkom polju. povezan s jedne strane s posavskim. str. 1982. došlo do stapanja s Bosnom i župe Rame. Klaić ističe da se i u srednjem vijeku razlikovala prava ili gornja Bosna od današnje donje Bosne. prema P. da bi poslije sve detaljno obradio Martin Eggers. ali. Prinosi hrvatstvu Bosne i Hercegovine. već prije druge polovice XI.

92 Razumno je pretpostaviti da je na tom prostoru postojala organizirana politička vlast. Potpuno je suvišno razbijati glavu zbrajanjem godina u kojima su susjedni vladari u ranom srednjem vijeku mogli vladati Bosnom. 424-425. 1978. XIII/1963. Hrvatska revija. a bosanski bi vladari ostajali boreći se i dalje za 43 . Print. str. pa ako je. stoljeća leži gotovo sasvim u tami. Džaja. stoljeće. ni istočni ni zapadni car ne stižu do bosanskih planina. morao priznati njihovu vlast.Humačka ploča. Najstarija crnogorska država Kraljevina Vojislavljevića XI – XII vijeka. Rudolf Trofenik. S. 35. štoviše.93 91 92 93 D. Mandić. Izvori i legende. Buenos Aires. onda takvi ‘izleti’ ili ‘podjarmljenja’ nisu u srednjem vijeku značili ništa. Radoslav Rotković. Podgorica. Die ‚Bosnische Kirche’ und das Islamisierungs . Ali. “Ako je ipak bosanski ban morao ponekad dopustiti da se susjedni vladari prošeću njegovim područjem. 213. XII. Franjevački samostan u Humcu druge strane s jadranskim područjem. Herceg-Bosna i Hrvatska. str.91 Politička i crkvena povijest Bosne i Hercegovine do kasnog XII. Oni su došli i otišli. 1999. 4/52/. München.Problem Bosniens und der Herzegowina in den Forschungen nach dem Zweiten Weltkrieg.

M. Basler. Ziral. Đakovo. X-X.). popravljeno i dopunjeno izdanje. Dubrovčani. 221. Die Bosnische Kirche im frühen Mittelalter. Basler). 38. Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. str. Onda je nastao u istočnoj Bosni niz manastira: Tamna. tj. pa do XI. sekularizirali. Studije o podrijetlu. samo s onu stranu Neretve u Humskoj Zemlji.94 U drugoj polovici XI.. Zagreb. postojale su crkve u Trebinju i manastir u Stonu. U knjizi: Vita religiosa morale e sociale ed i Concili di Split (Spalato) dei secc. da je tu postojala bilo koja grčko-istočna crkva ili manastir.” (Nada Klaić. Džaja. 2. – 1804.95 Izvori ne spominju pravoslavne u srednjovjekovnoj Bosni i najbližem susjedstvu.” (S. str. sv. Srednjovjekovna Bosna. 1941. “Na području. svi u isto doba i jamačno sagrađeni od istih majstora. Ozren (1577. stoljeća defteri registriraju samo dvije pravoslavne crkvene zgrade i to jednu sasvim istočno u Dobrunu kod Višegrada i u Mileševu. a kaluđeri odseliše u Jerusalim. str. str. 1966. a na sjeveru do Save. 1982. stoljeća kao sufragansko biskupsko sjedište u okviru splitske metropolije navodi se i civitas Bosna.) S.) Đ. kao nomadski stočari. Antenora. a nije sudjelovao na splitskim saborima. i Ambrozije Benković. str. “Srpski su pravoslavci prije osmanskoga osvojenja. u Srednjem vijeku nema apsolutno nikakovih podataka. Sarajevo. II. MH. Prve grčkoistočne crkve i manastiri grade se u Bosni tek u drugoj poli XVI. On nije imao katedralu. Padova. str. Srpskopravoslavna manjina nalazila se i u istočnim rubnim područjima Bosne.) 44 . 372. Papraća i Lomnica (1579. živjeli u istočnoj Hercegovini.).. Grafički zavod Hrvatske. Mostar. postavši kupnjom vlasnici Stona i Rata. Truhelka. Zagreb.Od druge polovine VI.” (Ć. M. U osmansku su epohu pravoslavci ušli pretežno kao Vlasi. str. U XI. Predemancipacijsko razdoblje 1463. 13. vijeka. 182. Ovaj potonji su 1333. 1999. 1980. 76. Crkvene prilike u Bosni za vrijeme ranog srednjeg vijeka.96 Sve do XVI. što ga zaprema trokut od Drine do Neretve i mora. 34. 1989. Juraj Kujundžić (Đ. Nova et vetera. stoljeća nemamo u vrelima posebnih podataka ni o kršćanstvu u Bosni.97 94 95 96 97 samostalnost svoje zemlje. koja je nekoć prolazno potpadala pod suverenitet srpskih kraljeva. zajedno s ‘bogumilima’ i katolicima. stoljeću u Bosni je stolovao s prekidima katolički biskup. Njihovo širenje na druga bosanskohercegovačka područja stoji u uskoj svezi s osmanskom ekspanzijom. Usp. Katoličke župe Bosne i Hercegovine. Džaja.. Die ‘Bosnische Kirche’ und das Islamisierungs.

Mužić. Stećci se intenzivno klešu u XIV. 307. Oslobođenje /Sarajevo/. stoljeća. Zbog prevladavanja starosjeditelja u Bosni posve je razumljivo da se na stećcima98 očituje za oko dvije trećine simbolika koju je na istom prostoru koristilo stanovništvo u prapovijesnom i antičkom razdoblju.99 Pod stećcima su pokapani krstjani. Prema jednoj statistici. 8. Vego. 2001. koja je s vremenom. M. Knjigotisak. Split. Na više od 6000 stećaka nalaze se reljefi. 321-348. Bosanska srednjovjekovna umjetnost. To upućuje na zaključak da su u Bosni i poslije u Hrvatskoj kronici opisanog pokrštavanja prevladavali nekršteni (“pogani”). i XV.100 Već je Hoernes u XIX. Pretkršćanska simbolika starosjeditelja u srednjovjekovnoj Bosni Da moguće masovnije pokrštavanje za Budimira nije prihvaćeno od svih njegovih podanika ili da su ubrzo po prihvaćanju otpali od nove kršćanske vjere. i XIII. Kontinuitet poganske simbolike u nekropolama sa stećcima. stoljeću. 45 . XLIII/1986. U: Radovi sa simpozijuma ‘Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura’. do proljeća 1986.) Detaljniju obradbu poganske simbolike na stećcima vidi u: I. Život i običaji predaka. str. str. i to s ukupno 69356 spomenika. posebno potvrđuje preživljavanje pretkršćanske simbolike na stećcima i u srednjem vijeku. Vego. Kulturni karakter nekropole Radimlje kod Stoca. stoljeću zapazio da na stećcima 98 99 100 Drži se da nekropole sa stećcima počinju u XII. ali također i pripadnici drugih vjera i svjetonazora. izdanje. U knjizi: Hrvati i autohtonost na teritoriju rimske Dalmacije.II. O napisima na stećcima usp. VII. Dakako da su krstjani i rimokatolici također mogli u srednjovjekovnoj Bosni koristiti pretkršćansku simboliku. stoljeću i traju do svršetka XVI. Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine. mogla izgubiti dio svoga prvobitnoga značenja i postati samo puka tradicija. 13543. od čega je 86% na tlu današnje Bosne i Hercegovine. (Šefik Bešlagić. i za njih. godine znalo se za 3162 lokaliteta sa stećcima. M.

god. On je u tom smislu nabrojio astralne motive. neke biljne i životinjske motive (spirale. križeve i osobito svastiku. 1962. str. Zemaljski muzej. Sarajevo. Zagreb. Š. str. 1925. Bešlagić je istaknuo da “znatan broj naših osnovnih reljefnih motiva vode svoje porijeklo još iz predhistorijskih vremena”.101 Georg Wild je istaknuo da su neutemeljeni pokušaji većine južnoslavenskih znanstvenika koji pojedine likovne prikaze na stećcima shvaćaju kao realistične scene. Sarajevo. Solovjeva. Mittelälterliche Grabdenkmäler in der Hercegovina. 6-7.kultura i umjetnost. većinu scena (lov). knj. 46 . D. Ovaj pisac posebno je u cijeloj knjizi kritički opovrgnuo mnoge neutemeljene pretpostavke A. Zbornik Zagrebačke slavističke škole. 63. str. str. 175. a da je i sam križ rijedak. Stećci . VIII. Sarajevo. 19. Wild. Mitteilungen der K. da nema kršćanskih simbola. 1882. Wien. str. neue Folge. jeleni. Bogumilen und Katharer in ihrer Symbolik. Jahrgang. III. 6-7. 199. Truhelka je zaključio da su figuralne predodžbe stećaka toliko primitivne da podsjećaju na početke figuralne umjetnosti u neolitsko doba. I.105 Duje Rendić-Miočević zaključuje da se scene na stećcima ne mogu tumačiti ni s obzirom na svoje oblike. 1970. str. njezinih htijenja i ostvarenja. str. str. 221. Franz Steiner Verlag.102 Ć. 1964. Š. 1970. 72. Zemaljski muzej. Zemaljski muzej. 3. a ni s obzirom na sadržaje bez poznavanja antičke baštine s toga istog područja.nema izražene pobožne misli. III. 1982. niti u crtežima i da golema većina stećaka ne upozorava da pod njima počivaju kršćani koji čekaju uskrsnuće. 1964. 277. Bešlagiću se također čini da povijesna lozica s trolistom. str. Sarajevo. 61. Truhelka. konji. II. Wiesbaden. Rendić-Miočević. ni u natpisima. Zemaljski muzej. 264. Ć. Sarajevo. 300. Sredovječni spomenici. Moriz Hoernes.106 Vrijedne usporedbe prikaza 101 102 103 104 105 106 I. ljudske predodžbe. Veselin Masleša. Sredovječni spomenici. IV. Truhelka. K. Bešlagić. Ć.104 Š. kružna udubljenja (“patere”) i portreti pokojnika potječu iz umjetnosti antičke epohe. Antička baština u kulturi jugoslavenskih naroda. Central-Kommission zur Erforschung und Erhaltung der Kunst und Historischen Denkmäler. 1975. zmije).103 On tvrdi da ni na kojim crtežima na stećcima nema nikakve aluzije na koji biblijski ili vjerski motiv. G. niti s obzirom na svoju tehniku. str.

stoljeće Stećak. Vlađevine kod Rogatice. stoljeće 47 .XV. XIV. .XV. XIV. Donja Zgošća kod Kaknja.Stećak. .

Benac. veku. Anali Historijskog instituta u Dubrovniku. Wenzel. Some notes on the iconography of St. XXIV. (Usp. 88. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji. M. str. 1964. Beograd. Bosanski stil na stećcima i metalu. Muzej primenjene umetnosti. koja je tražila neovisnost od Rima. a optužbe o herezi – začinjene uobičajenim dualističkim imenima – bile su standardne.) Za Bosnu je tipično brončano prstenje za siromašne na kojem su isti ili slični motivi kao i na stećcima (dvostruki križ. 13. vol.) 48 . Wenzel je objavila mnogo radova u kojima je isticala te činjenice. 1962. 78-80. kako ih je opisao pop Kuzma. 216-227. stilizirani štit sa zvjezdicom i zmijom). zaključila da bogumila. 85-86. Benac. Helen. M. str. na nakitu (prstenju)110. Usp. 1961. kakvih god uvjerenja bila. str.na stećcima s istim ili sličnim prikazima iz prahistorije i antike na istom području dao je i A. U: Radovi sa simpozijuma Srednjovjekovna Bosna. povezanoj tobože sa strašću za inkorporiranjem tajanstvenih znakova njihovih čudnih uvjerenja u ikonografiju nadgrobnih spomenika. Srednjevjekovni stećci od Slivna do Čepikuća. M.” (M. i XV. 415-421.108 Ona je. 42. čini se da papinstvo nije u stvari imalo pojma o stvarnoj doktrini Crkve bosanske. London. Zapadni uticaji na primenjenu umetnost Bosne u XIV. 105. mač s križem. ukoliko ju je ova i imala. str. Zbornik 8.109 Važno je istaknuti da je simbolika pretkršćanskoga umjetničkog izraza ista na stećcima. Konzervatorski zavod Dalmacije u Splitu. III. kojih je na tom području bilo još u srednjem vijeku. na kamenim stolicama i u pećinama. mogle su se odnositi na bilo kakvu grupaciju. str. sv. sv. Wenzel. 1961. Journal of the Warburg and Courtauld Institutes. A Mediaeval Mystery Cult in Bosnia and Herzegovina. 48. M. tj. M. Te optužbe ne daju nikakve informacije na osnovu kojih bi se moglo zaključiti nešto o filozofskoj sofisticiranosti osnivača crkve. To je bosansko prstenje kojeg nema ni u Srbiji niti u drugim krajevima na Balkanu. 107 108 109 110 Usp. A. 92-93. Lisnati krst na stećcima s područja Neretve. 1953. str. Bojana Radojković. Extrait des Actes du XIIe Congres International des Études Byzantines. Wenzel je prva počela posebno obrađivati starinu simbolike na stećcima. a još manje o njihovoj naomanihejštini. Dubrovnik. a možda i poslije. 130-131.107 M. Wenzel. Wenzel. na tom teritoriju nije nikad bilo i da je mnogo vjerojatnije da su neke snage koje je papinski legat osudio kao hereze zapravo ostatak pretkršćanskih vjerovanja. “Ipak. O nekim simbolima na dalmatinskim stećcima. Wenzel. str. analizirajući tu simboliku. Beograd. Split.

25. Stećci.) 49 . str. Radimlja.Stećak. 1967. Benac. (Iz knjige: A. Beograd.

str. (Iz knjige: A. Gornji Močioci (Sarajevo). Grupa stećaka sa znakom svastike. Beograd. 1967. Benac.Grupa stećaka. 37. Stećci.) 50 .

Eine nachttodliche Seelenreise durch den Kosmos.) H. Waren doch zur Zeit ihrer Aufstellung noch die alten Geheimlehren lebendig. 180. Erhobene Hände. zum Schwarzen Meer und nach Afrika verbreiten. (?) nalazi potpuno ista simbolika sunca i mjeseca kao na srednjovjekovnom stećku u Brotnjici.” (H. Mužić. U: Cambi Nenad – Heinrich i Ingrid Kusch – Ivan Mužić. “Angesichts der gnostisch-manichäischen Traditionen im Bogumilentum erklären sich die Astralsymbole aus dieser zweiten Vorstellung. 2004. begegnet noch bei Klemens von Alexandria und Origenes. auf denen z. st. II. I. Stuttgart. Demisch. 51 . 80. st. Naklada Bošković. 330. str..Štovanje mjeseca na teritoriju Hrvata. Erhobene Hände Geschichte einer Gebärde in der bildenden Kunst. Sie gründet in jenen antiken Mysterienlehren. Split. Narodna vjerovanja o Mjesecu kod Hrvata.) “Jedenfalls könnte eine so allgemein gehaltene Interpretation auch für die Symbolik der römischen Grabsteine gelten. Erhobene Hände. 1984. kako je to zamišljala gnostičko-manihejska tradicija.?) da bi u ovom slučaju mogla vrijediti i ista interpretacija slične simbolike za rimske nadgrobne spomenike. 199. Urachhaus. stoljeća (Mađarska) i na kamenu jednog rimskog legionara u Španjolskoj iz II.114 111 112 113 114 Heinz Demisch postavlja pitanje kako se u bogumilstvu shvaćala ova astralna simbolika nad grobom pokojnika i zaključuje mogućnost da su mjesečeve mijene predstavljale simbol vjere u uskrsnuće ili “nebesko putovanje duše”. (disertacija). str. Zagreb. Usp. izdanje.111 Heinz Demisch misli o simbolici pokojnika ispod simbola sunca i mjeseca na stečku u Brotnjici (Hercegovina. 80. Marin Šemudvarac. Als der erste Aufenthaltsort des Verstorbenes galt der Mond. str.Simbolika sunca i mjeseca na nadgrobnim spomenicima tradicija je stara više od tri tisuće godina. die von einer stufenweisen Rückkehr der Seele in die himmlischen Sphären sprachen. 80. der Mithras-Kult basierte. str. 1945.112 On u tom smislu ističe kako se na jednom grobu iz I.” (H. O vjerovanjima predkršćanske Europe . Demisch. Mjesec u Hrvata i Zmajeva pećina. den die römischen Legionäre bis nach England. B. Demisch.113 Iz preostalih narodnih vjerovanju o mjesecu na prostoru današnje Hrvatske i Bosne može se zaključiti da je astralna simbolika na srednovjekovnim stećcima shvaćana u predkršćanskom smislu. XIV. str. nun im christlichen Sinn.

Stuttgart.) 52 .(Iz knjige: Heinz Demisch. 1984. str. Erhobene Hände. 79. Urachhaus.

(Iz knjige: Heinz Demisch. str. 330. Stuttgart. Erhobene Hände.) 53 . 1984. Urachhaus.

str. neprohodna i brdovita. gdje za tri sedmice nismo vidjeli ni zvjeradi ni ptica.) 54 . ne samo u Zeti nego i u ostaloj Evropi. Napokon poslije mnogo mučnih opasnosti dođosmo do 115 U prvobitnoj kršćanskoj umjetnosti u katakombama i u srednjovjekovnim nekropolama rijetko se sreće križ. što kršćani nisu na svojim grobovima upotrebljavali kamene ili metalne križeve.115 Prevladavanje pretkršćanske simbolike starosjeditelja na stećcima nedvojbeno potvrđuje da predci najvećeg dijela stanovništva srednjovjekovne Bosne nikad nisu bili istinski kristijanizirani.Činjenica je da se tek u kasnijim stoljećima. (M. koji nisu znali za Boga. mislim Bog htio. 420. da njegova vojska prođe kroz slavensku zemlju. da nisu htjeli ni trgovati s nama ni biti nam vodiči. To se postepeno uvodilo. Rajmund od Agilesa o prolazu križara našim krajevima 1096. koji su zbog nemoći išli daleko za našom vojskom. godine doživjeli su Dalmaciju i susjedne predjele kao staništa divljaka. I ‘krstjani’ di Bosnia alla luce dei loro monumenti di pietra. godine to opisuje ovako: “Kad su dakle ušli u slavensku zemlju. kako to spominje i Dukljanin u priči iz XI. a osobito u blizini kristijaniziranih područja bliže jadranskoj obali na nekropolama stećaka javlja i pravovjerna simbolika. stoljeća o makedonskom kralju Vladislavu i zetskom kralju Vladimiru. I neka pisana vrela također potvrđuju da žitelji srednjovjekovne Bosne u većini nisu bili kršćani. ili se jednom osvijeste od svoje surovosti ili budu dovedeni pred Božji sud bez mogućnosti opravdanja. Ovo je bitni razlog. koji pripadaju kršćanskim pokojnicima M. kao da su im oni nanijeli mnogo štete… Radi toga je. Iz istorije srednjovjekovne Bosne. nego. upoznavši vrline i strpljivost njegovih vojnika. “Ovakav je bio stav svih kršćana toga doba. najviše zbog tadašnje zime. Križari iz doba I. klali su poput stoke slabe starice i nemoćne siromahe. bježeći iz svojih sela i utvrda. malo uočen od učenjaka. Slavenska je naime zemlja pusta. Vego tumači time da su srednjovjekovni kršćani izrađivali križeve najčešće od drva. a ne na kamenom ili metalnom. Stanovnici toga kraja tako su divlji i surovi.” (M. Vego. 32. križarske vojne 1096. str.) Mali broj križeva na stećcima. pretrpjeli su na putu mnogo jada. Miletić. da divlji ljudi. jer je Krist umro na drvenom križu.

str. Izvori za hrvatsku povijest do 1526. napadahu nenaoružani puk.) Bar. što smo tražili mir. 2006. Podgorica. 85. da se žurno uklonimo. Nenastanjena je. Toliko o slavenskoj zemlji. Klaić. Ti se razlikuju od drugih i običajima i jezikom. napustivši gradove i zakloništa. N. dakako. Usp. (Nap.121 Narod je vrlo divlji. i ima četiri metropole: Jazaru119 i Salonu. K tomu Slaveni Dalmatinci. Zadar.” 118 Vilim Tirski svjedoči istu stvarnost: “Dalmacija je kraj. Školska knjiga.. Izdavači: Pobjeda – Narodni muzej Crne Gore . našavši ih odvojene. str. Zagreb.Skadra do slavenskog kralja. Stanovnici žive jedino od stada i krda. Slijedeći. tako da ima vrlo malo obrađenih polja. 1972. Klaić.) Dubrovnik. (Nap. Tuluski. velikih rijeka i pašnjaka. koja se drugim imenom naziva Split. ubijahu. bježeći poput divljih zvijeri u brda i guste šume. što joj je potrebno. (Nap. Klaić. bjesneći po uobičajenoj navici.Istorijski institut Crne Gore. ipak. da vojska može mirno kupovati i tražiti. jer su tom prilikom Slaveni. prepuna brda i šuma. dok ostali upotrebljavaju slavenski jezik i barbarsko odijelo… Stanovnici su se. Klaić. N. koji su išli polagano. Klaić. Klaić. (Napomena N. Hrišćanstvo u Boki 1200 – 1500 Kotorski distrikt.) Grof Rajmund IV.116 S njime je grof117više puta utvrdio bratstvo i dao mu mnogo darova. koji nastavaju morske obale. 21-22. Ali to je bila samo prazna nada. Izvori za hrvatsku povijest. (Nap.) N.) N. Klaić. Lenka Blehova Čelebić.. naše ubijali i od nenaoružanih otimali što su god mogli. na daleko i široko razasutih. Pokajali smo se naime. slijedeći po vrletnim brdima i gustim šumama postrance vojsku. naviknut na grabež i umorstva. 55 . potajno i iz daljine tragove vojske. poznavajući kao urođenici kraj. N. a imaju latinski jezik. osim malo njih. izlazeći iz šuma. strašili našeg pogleda. bolesne starce i ostarjele starice. koja je prolazila. Tražili smo priliku. N. koji se pruža između Ugarske i Jadranskoga mora. str. čestim provalama.”122 Direktno nastavljanje dijela simbolike stećaka na kasnoantičku baštinu s teritorija rimske Dalmacije nedvojbeno dokazuju i natpisi 116 117 118 119 120 121 122 Dukljanski kralj Bodin. Antibar120 i Raguzu. 84-85. a ne da se osvetimo.

U španjolskom putopisu iz 1330. nego da ih vikar. a da stanovnici “nisu kršćani katolici”. Predslovenski epitafi u svjetlu srednjovjekovnih nadgrobnih natpisa u Bosni i Hercegovini. ZPZ. u ‘Put oko svijeta’ jednoga španjolskog fratra. 83-84. 409-412. 1372/73.124 U jednome drugom vrelu iz prve polovice XIV. naziva – prvi put u sačuvanim latinskim izvorima – Bosnenses.” (Bonicije Rupčić. M. Šidak. “‘Dubia’ nazivlju Bosance ‘infideles’. 51. Vego je utvrdio da su formulacije tekstova na rimskim epifatima iz starokršćanskog doba gotovo istovjetne sa srednjovjekovnim nadgrobnim natpisima u Dalmaciji. Pregled /Sarajevo/.125 U franjevačkom izvoru Dubia ecclesiastica iz 1372/73. da zemlja obiluje svime. str. 4. formulacije tekstova na rimskim epitafima Iliro-Romana iz starokršćanskog doba do doseljavanja Južnih Slovena su gotovo istovjetne sa srednjovjekovnim nadgrobnim natpisima u Dalmaciji i Hercegovini. Ne postoji stalan kontinuitet zbog toga što se u staro vrijeme pisalo i na drvetu koje je propalo. Hercegovini i osobito u Bosni.) Važno je naglasiti da se pojam infideles nije odnosio na pravoslavne kršćane i da je Katolička crkva.) Josip Smodlaka. Dragojlović. str.126 123 124 125 126 “Osim toga. a da ne govorim o Bosni… Iz navedenog izlaganja se vidi da su stari iliro-rimski običaji u pisanju epitafa prešli i u srednji vijek na područje stare rimske Dalmacije.) “Nije.” (M. Zemlje Južnih Slovena i njihovi grbovi oko god. 15. Krstjani i jeretička crkva. Zbornik. bez neke važnosti činjenica da se u cijelom dokumentu ne upotrebljava uopće naziv pataren za heretike u Bosni. str. 240. Vego. Split. 8. nadalje. 1330. 1931. Prilog Vjesniku za arheologiju i historiju dalmatinsku.na stećcima. poistovjetujući ih na jednom mjestu s nevjernicima (Bosnensis vel infidelis). za godinu 1928-1929. LXIV/1974. L. godine kaže se da su brda u Bosni veoma napućena narodom. priznavala pravoslavno krštenje kao valjano. D.123 Iz povijesnih vrela moguće je također zaključiti da su u srednjovjekovnoj Bosni postojali u velikom broju stanovnici koji nisu bili kršteni (infideles).” (J. 56 . godine poistovjećuje se Bosance (Bosnenses) s nevjernicima (Bosnensis vel infidelis). Studije. Značenje ‘Dubia’ fra Bartola iz Alverne iz god. str. stoljeća u Bosni spominju se “Bosanci i Morovlasi” i navodi se da oni “nisu kršćani već pogani”. gotovo uvijek. a po njemu i papa. sv. za povijest Bosne. a to znači da oni nisu primili valjano krštenje.

nego i zbog velikog broja stvarno nekrštenih. ili oko prilike. ožujka 1402. Rupčić. 1991. do 1402. Kako se može vidjeti iz spomenute fra Bartolove okružnice. Mandić. Radovi simpozija povodom 9 stoljeća spominjanja Bosanske biskupije /1089-1989/. kada ih se počelo od XIII. izraz koji se redovito pridaje nekršćanima. Značenje ‘Dubia’. Rupčić. Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima. 255.”127 U taj broj treba uračunati obraćenike koje su franjevci obratili na području Vikarije od god. Rupčić… U izvornom se tekstu spominju infideles. Bogomilska crkva bosanskih krstjana. vel circiter”. str. prostor od Karpata do Apulije u Italiji i dijelila se više puta. 71. Šanjek. izdanje. Mandić poistovjećuje s bosanskim krstjanima. B. Rupčić. Bosna je ne samo zbog “patarena”. do 15. prema izvještaju bosanskog vikara Bartula. da su se sva pitanja o braku odnosila samo na Bosnu. Bosansku franjevačku vikariju kao misijsko područje utemeljio je vrhovni poglavar franjevačkog reda fra Gerald (Geraldus) Odonis 1339. B. godine na generalnom kapitulu franjevačkog reda. Usp. Rupčić. stoljeća tretirati kao nekrštene. 77. “u vikariji Bosne rečenoga Reda (Male Braće). Studia Vrhbosnensia 4. 65-66. str. str. među njima je moglo biti vrlo malo bosanskih krstjana. 213. iako se ovi ne spominju izričito u tekstu. koju je posebno istaknuo B. papa Bonifacije IX. 1379. str. Rupčić. Rupčić navodi da u buli ‘Ex iniuncto nobis’ od 7.Papa Bonifacije IX. Bazilije Pandžić. godine piše kako se. na što je već upozorio B. a potvrđena je 1340. Značenje ‘Dubia’. ožujka 1402. (B. 78. Šanjek napominje kako se u buli spominje obraćenje 500000 nevjernika “koje D. U: Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne.000 nevjernika. Značenje “Dubia”. 241-268. godine. moguće je da je najveći dio obraćenika bio baš u Bosni. Vrhbosanska visoka teološka škola. u pismu od 7. jednodušno obratilo na iskrenost prave vjere. II. Značenje ‘Dubia’. str. veli da su franjevci bosanske vikarije do tada obratili i pokrstili oko 500000 nekršćana (“quingenta milia personarum infidelium. Sarajevo.” (B. 127 128 129 D. Priredili: Želimir Puljić – Franjo Topić. brižnim i trajnim propovijedanjem i nagovaranjem braće toga Reda 500. stoljeća u bosanskoj državi. str. koji su u kršćanskim zemljama bili tretirani kao pogani. Mandić… bez ikakva dokaza tvrdi da su ti obraćenici prije obraćenja bili bogomili (bosanski krstjani).) I F. str.) “Ali.129 Kako je središte djelovanja franjevaca Bosanske vikarije bila Bosna.” (F. To bi mogla potvrditi i činjenica. Djelovanje franjevaca od 13. koja se nalazi među nevjernicima i od katoličke vjere zastranjenima.) 57 .128 Bosanska vikarija obuhvaćala je godine 1385. 65.) B.

Iz jedne isprave u Dubrovačkom arhivu saznajemo kako robinje Grlica.bila područje iz kojega se stoljećima dobavljalo i prodavalo roblje. Stojana i Tvrdislava motiviraju svoj zahtjev da im se vrati sloboda riječima “quia nos sumus christiane baptizate et nate de christianis”. 3-4.131 To roblje iz Bosne. proizlazi da su tada u bosanskom stanovništvu brojnošću prevladavali nekršteni.. str. bosansko plemstvo i vlastiti roditelji. nije bilo katoličke vjere i zato su osobe za koje bi se utvrdilo da su katolici bile oslobođene. 126-127.130 U dubrovačkim aktima od XIII.) Usp. 147. 1953. sv. I. 372. do XV.) A. Dubrovnik. A. GZM. kojim se trgovalo.133 Kad se sumiraju svi izvori o srednjovjekovnoj Bosni. Sarajevo. veka u Dubrovniku. Glasnik Državnog muzeja u Sarajevu. str. Mletački povjesničari tvrde za Neretvane i Omišane da su nabavljali roblje za mletačke trgovce. 130 131 132 133 “Roblje. Trgovanje bosanskim robljem. potjecalo je većim dijelom iz same Bosne. 17. nadalje iz Uskoplja.132 U Dubrovniku su u XIII. (Ć. ali u smislu da je papinski Rim i krstjane počeo od trećeg desetljeća XIII. Solovjev. 1661. stoljeću u veći dio roblja spadale osobe iz Bosne od kojih je dio stizao u Dubrovnik i preko bosanskih trgovaca robljem. koje je izvažano. prosinca 1941. Truhelka. muško i žensko. 1946. Levant i Misir. Anali Historijskog instituta u Dubrovniku. spominje se roblje iz okolice na Sani i oko Vrbasa. Trgovanje bosanskim robljem do god. a prodavao ga je ban od Bosne. Sarajevski novi list. a Mlečani su to roblje prodavali u Carigrad. Vuk Vinaver. stoljeća često se spominje roblje iz Bosne i susjednih krajeva. broj od 25. Još o testamentu gosta Radina i o patarenima. Trgovina bosanskim robljem tokom XIV. 148. Trgovina robljem u srednjem vijeku u Bosni i Hercegovini. stoljeća tretirati kao nekrštene (infideles). i XIV. Već oko godine 1282. Solovjev. Vrhbosne itd. str. XXV/1913. 58 .. str.” (Vejsil Ćurčić.

str.-1180. II. Hadžijahić. Osnovni ton u crkvenom životu davala je zajednica krstjanskih hiža. 15-21.137 Katolički bosanski biskup Radogost (Radingost) prema jednoj ispravi 134 135 136 137 Teritorij Bosne mijenjao se i tijekom srednjega vijeka. 1978. 2002. stoljeća možemo naslućivati iz sačuvanih vrela. D. odnosno ‘ecclesia bosnensis’ bila je cjelina. stoljeća. Sarajevo. M.) piše da Bosna nije bila podložna velikom županu Srba i da je tada “bila sama za se. godine gradi katoličku crkvu. Mandić. str. Chicago – Rim. stoljeća. koje spominju vrela krajem XII.III. “Po svemu se čini da su odnosi između zajednice krstjanskih hiža i Bosanske biskupije dugo vremena bili skladni… Bosanska biskupija sve dotada činila je cjelinu sa krstjanskim hižama. izdanje. Zijad Šehić – Ibrahim Tepić. dok je bosanski biskup imao sporednu i uglavnom beznačajnu ulogu. koju posvećuje dubrovački nadbiskup. Krstjani. Elma Hašimbegović.135 Crkvene prilike u Bosni krajem XII. Povijest Bosne. 59 . Nedualistička hereza bosanskih krstjana 1. 44-45. O Bosni u XII. str. Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine. 59-60. 237. I po imenu Crkva bosanska. U: Prilozi. koji svojim zasebnim načinom živi i upravlja se”. Bosna i Hercegovina Povjesno-kritička istraživanja.134 Ivan Kinamos (rođen oko 1143. Povijesni atlas Bosne i Hercegovine Bosna i Hercegovina na geografskim i historijskim kartama. Ziral. i početkom XIII. Svezak I. potomci su onih vjernika koje pod istim nazivom i na istim prostorima opisuje Hrvatska kronika u razdoblju do početka XII. Izdavačko društvo ‘Sejtarija’. godine) tajnik cara Emanuela Komnenca (1143. Usp. Prve vijesti o pojavi hereze u Bosni. str.”136 Ban Kulin 1194. i u prvoj polovini XIII. poseban narod. stoljeću malo znamo.

upućenom papi Inocenciju III. 70-71. str. a da ih papa naziva patarenima. U pismu pape Inocencija III. i s mnogim rođacima uveo u isto krivovjerje više od deset tisuća kršćana. str. tj. qui ad consecrandum venerit”. str. pa i više od toga jer im je riječ kršćani dao kao vlastito ime. ne samo da je pružio sigurno sklonište njihovoj opačini. 1199. str. U pismu se ne govori ništa o njihovom nauku. U izvorniku Šanjekova izdanja vrela stoji: “…ipsos pro catholicis. koje Vukan tretira kao vjernike o kojima brine Rimska crkva. Izvori za hrvatsku povijest. izlažući njihovoj opačini svoju zemlju i sebe sama. dapače više od katolika. Šanjek. ali ni o tome da bi oni širili krivovjerje u Bosni. u Bosni preotima. Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima. Međutim. nego i očiglednu zaštitu. str. ne malo krivovjerje maha do te mjere da je sam ban Kulin. te ih je.” U prijevodu: “…uveo u isto krivovjerje više od deset tisuća kršćana.” (F. godine piše: “Doznali smo pak da je nedavno časni naš brat (Bernard) splitski nadbiskup istjerao iz gradova Splita i Trogira dosta patarena./etrović/. N. U: Dobri pastir. svibnja 1195. U izvorniku Šanjekova izdanja vrela stoji: “…plusquam decem milia christianorum in eandem heresim introduxit. Klaić. častio kao katolike. 89./eo/ P. godine dolazi na posvećenje u Dubrovnik (“pro electo Bosnensis ecclesie. immo ultra catholicos honorauit. ali je posebno važno korištenje pojmova katolik i kršćanin kako to proizlazi iz stilizacije da ih je “častio kao katolike. godine stoji: “A napokon ne želimo sakrivati vama (našem) ocu da u zemlji kralja ugarskog.)138 U pismu “dukljanskog kralja” Vukana Nemanjića.) N.”140 Iz ovoga pisma proizlazi da su heretici prognani iz dalmatinskih gradova bježali u Bosnu. 72-73. Izvori za hrvatsku povijest. 312-313. iz pisma nesporno proizlazi da u Kulinovoj Bosni žive tisuće kršćana. Plemenit muž Kulin. 312.) 60 . Kršćani Bosanske Crkve.” U prijevodu: “… častio ih kao katolike. upućenom ugarsko-hrvatskom kralju Emeriku 11. čini se.”139 Konkretni podaci iz ovoga Vukanova pisma mogu biti dijelom ili u cijelosti izmišljeni. listopada 1200. najstarijeg sina Stefana Nemanje. ban bosanski. uocans eos antonomasice christianos. zaveden sa svojom ženom i svojom sestrom koja je bila (žena) pokojnog Miroslava Zahumskog. dapače više od kato138 139 140 L. Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima. Klaić. nazivajući ih izričito kršćanima. Šanjek. da su u toj zemlji doživljavani kao pravovjerni kršćani.” (F.dubrovačkog nadbiskupa Bernarda od 4.

u mjestu ‘Bolino Pojilo’. Nije moguće zaključiti da su heretici. str. unijeli herezu u Bosnu jer Vukan u pismu papi Inocentiju III. Krasić. (S. Elma Hašimbegović točno zaključuje da se uz akciju nadbiskupa Bernarda ne mogu vezati najstarije vijesti o postojanju hereze u Bosni i da se “prema tome. Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13. studenoga 1202. Prve vijesti o pojavi hereze u Bosni. E. – 15. str. V. koje Rimska crkva drži katolicima.) U literaturi se predlaže čitanje izvornika kao Bolino polje ili Bulino polje. st. Ovaj je međutim. Klaić bio 141 142 143 144 D. spominje postojanje krivovjerja u Bosni i prije 1199. nazivajući ih izričito kršćanima”. ni porijeklo hereze iz pravca dalmatinskih gradova ne može uzeti kao jedino”. Knjižnica: U pravi trenutak. piše 21. 45.144 a koja je napisana prema traženju papinskoga legata Ivana de Casamarea. koji su protjerani iz dalmatinskih gradova.”143 Od vrela bosanskih krstjana za prva četiri stoljeća imamo abjuraciju iz 1203. Šanjek. naziva kršćanima. 1996. str. 514. presvijetlom ugarskom kralju koji je.141 Očito je da Kulin one vjernike. ispričavajući se. naredio da ovakve ljude protjera iz cijele zemlje pod svojom vlašću i oduzme im sve što posjeduju. 75. Ban Kulin je držao bosanske krstjane katolicima i veoma se začudio kada je dočuo da ih papa drži krivovjercima.142 Inocent III. F. spreman neke od njih kao zastupnike svih ostalih uputiti Apostolskoj stolici da bi nam izložili svoju vjeru i način života.lika. spomenutog Kulina o tome uvjeravajući i opominjući. godine. Bogomilska crkva bosanskih krstjana. odgovorio da je vjerovao kako nisu krivovjerci. 14. II. godine. Hašimbegović. jer u izvorniku stoji “loco qui vocatur Bolino Poili”. izdanje. Ono se locira na današnjem Visočkom polju. a pod imenom Bosna podra61 . te da se našim sudom ili utvrde u dobru ili odreknu zla.). Dominikanci u srednjovjekovnoj Bosni. Mandić. Stjepan Krasić je upozorio da je ispravnije čitati “Bilino Pojilo”. godine splitskom nadbiskupu Bernardu i svom legatu Ivanu Casamareu da pomno istraže vjerske prilike u Bosni: “Budući da u zemlji plemenitog muža Kulina bana boravi mnoštvo nekih ljudi koji su ozbiljno osumnjičeni i jako ozloglašeni zbog osuđenoga katarskog krivovjerja. nego katolici. str. uputili smo protiv njih apostolsko pismo našemu sinu u Kristu. a nikako Bilino polje. Đakovo. Emeriku. ako žele održavati neokaljanim nauk Apostolske stolice.

drugim kršćanima zumijevala se uža okolina današnjeg Visokog. Prvaci krstjana pred Ivanom de Casamareom posebno se obvezuju: “Od sada se nećemo nazivati kršćanima. 363. str. u ime dubrovačke nadbiskupije u čiju crkvenu nadležnost je tada spadala Bosna. 21. Tu abjuraciju supotpisao je i Marin. 78. godine pred Ivanom Casamareom susrećemo prvake zajednice pripadnika. str. 1949. godine bosanski krstjani istupaju kao odlučujuća vjersko-društvena snaga.” D. To svakako ukazuje na jednu dužu tradiciju. protiv kojih su papinski inkvizitori toliko revnovali. kao do sada. Ante Škegro. str. 1928. 17. godine može provesti rekonstrukcija nauke bosanskih krstjana koje se oni odriču. Zagreb. U: Crtice iz hrvatske prošlosti. Alić. Na primjer: Početak abjuracije glasi: ‘In nomine dei eterni creatoris omnium et humani generis redemptoris.145 Dragutin Kniewald misli da ova abjuracija nije “neka uobičajena općenita formula. 170.”147 U abjuraciji od 8. U: Fenomen “krstjani”. da ne bismo. (Usp. S. 146 Salih H.” (V. nego braćom. Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima. a što ne će. 158. str. Klaić. Kniewald u iznesenom smislu nastavlja tako redom dalje. godine “bila već dobro organizovana i stabilizirana i to kao dominantna vjersko-društvena snaga u cijeloj tadanjoj Bosni.je prvi koji je ovu abjuraciju pokušao tumačiti metodom inverzije.’ D. da se tu radi o patarenima. jer pored njihove zajednice nema ni riječi o nekoj drugoj instituciji ili crkvi u Bosni. U: Bogomilstvoto na Balkanot. S. “Bosanska crkva” i patareni. Zagreb.) Dragutin Kniewald. koju krivovjerci imadu da usvoje i potpišu. arhiđakon dubrovački. Ovakova “rekonstrukcija” vjerovanja Crkve bosanske nije posve korektna pa je razumljivo da je ovaj autor u istom ovom radu nekritički prihvatio sve pretpostavke A. nego je sastavljena upravo za bosanske prilike” i da se zato inverzijom teksta na osnovu te abjuracije iz 1203. Bosanski krstjani. Dakle po nauci bosanskih krstjana vječni bog nije stvoritelj svega… 2. Alić ističe da u toj abjuraciji iz 1203. niti je spasitelj ljudskoga roda. Bilino polje primjer jedne historiografske kontroverze. pokazuje očito. travnja 1203. JAZU. što će činiti. koji se time odriču bludnja. sebi pripisujući to ime. MH. koji su se nazivali krstjanima. Solovjeva kao ozbiljna ustvrđenja. Kniewald navedenu invokaciju tumači ovako: “1. 145 146 147 62 . H. Alić dodaje da se iz samoga akta abjuracije može zaključiti kako je zajednica krstjana 1203.) “Baš to detaljno izbrajanje. a ne na neku tek novu pojavu.

nanosili nepravdu. Bazilija nisu su jedini nazivali kršćani. svi sta148 149 150 151 152 F. 68-73. 160. koji bi se. iz njegova spisa Opširna pravila u pitanju i odgovoru nedvojbeno proizlazi da oznaku kršćani tada nose ne samo redovnici. str. Predrag Belić.”148 Ivan de Casamare mogao je tražiti ovo obvezivanje i zato jer je upotreba riječi krstjanin bila česta kod raznih heretičkih sljedbi (arijanaca. str. Bazilija postojalo ne samo kršćansko. str. Bosanski krstjani. 102 – 179. Zbog toga je. Jalimam u izlaganju 2003.) bio je pod utjecajem ranomesalijanskih i tada još neheretičkih ideja151 i mislio je da monasi trebaju biti “savršeni kršćani”. Kršćanska sadašnjost. Bazilije tražio od kršćanskih redovnika da nasljeduju Isusa Krista na način da ne smiju biti pagani nego christiani i da je tako taj kršćanski naziv korišten u smislu christianus versus paganus. dakle i oni koji nisu bili redovnici. Usp. Alić. Bazilije (oko 330. bogumila. Uvod. običnih kršćana. Međutim.-379. Bilinopoljska izjava kao historijski izvor za Crkvu bosansku.150 Navedeno zaključivanje S. str. Alić dalje tvrdi da se u srednjovjekovnoj Bosni upotreba naziva krstjanin odnosila prema pripadniku katoličke ili pravoslavne crkve i da im se zato u abjuraciji i zabranjuje da se ubuduće nazivaju krstjani (christiani). prema njegovu mišljenju. manihejaca. Salih H. 82-83. Sveti Bazilije Veliki.). nego i pogansko monaštvo.152 Monasi u doba sv. U to doba svi su se kršćani. šutnjom i odijevanjem. Miletić. S. Šanjek. str. sv. U: Hadrijan Borak (priredio). Alić tumači da je u doba sv. Iz Hrvatske kronike proizlazi da su se i na teritoriju rimske Dalmacije. 143. već braća. ali nije naveo da je to Alićev tekst. Sveti Bazilije Veliki. U: Prilozi. Jalimam. 1985. Opširna pravila u pitanju i odgovoru. Sv. koje i sam svetac tako naziva. razlikovali od drugih. 63 . godine pod naslovom Bilinopoljska izjava kao historijski izvor za Crkvu bosansku. Navedeno Alićevo mišljenje i mnoge njegove rečenice ponovio je S. osjećali kao posebnost u odnosu prema nekršćanima (poganima). Opširna pravila u pitanju i odgovoru. U: Bogomilstvoto na Balkanot. Redovnička pravila. U: H.149 S. 129. dakle i onome kasnije Bosne. i drugih. 129. S. str. između ostalog. Borak. Redovnička pravila. Usp. nego i svi drugi kršćanski vjernici. Alića nije posve točno. Zagreb. Bosansko-humski krstjani. I ‘krstjani’ di Bosnia alla luce dei loro monumenti di pietra. koje je bilo utemeljeno na neopitagorejstvu i neoplatonizmu a toliko privlačno da nisu bili rijetki otpadi iz kršćanskog u pogansko monaštvo. M.

Bosna i Hercegovina Povjesno-kritička istraživanja. Šidak. Kršćani Bosanske Crkve. a ne srpsko jezično podrijetlo. 162). str. 215. Mandić posebno ističe da bosanski krstjani ne vele da se odriču istočnoga raskola. Petrović. Kršćani Bosanske Crkve. D.) 64 . (S. koji se ne pokorava zakonitim crkvenim vlastima. 179. Tako ih zovu i inovjerci. Mandić. a mogli su ga nositi i kao oznaku vlastitog identiteta. “Raskolnik je svaki onaj.) D. oni su na tom prostoru nasljednici višestoljetnog naziva krstjani. Ivan de Casamare je znao da naziv krstjanin znači isto što i christianus u smislu da on pripada i svim rimokatolicima i da ga zato ne mogu prisvajati za sebe samo bosanski krstjani. Sv.154 Iz navedenog redoslijeda stilizacija moguće je zaključiti da je njihova hereza stvarno sadržavala “u prvom redu” raskol od rimske Crkve u smislu da su ovi krstjani od ranije bili pod jurisdikcijom katoličkog biskupa. L. Krstjani u Bosni sigurno su znali da oni nisu jedini na tom i susjednim prostorima koji nose taj naziv. a teško je zamisliti da su oni u to doba katolike i pravoslavne držali poganima. I. da su katolici nazivani kršćanima sve do okupacije u god.” (D. Državna i vjerska pripadnost. I frammenti bosniaci di Monteprandone. Prinosi hrvatstvu. a u sljedećoj rečenici navode da se “u prvom redu” odriču raskola zbog kojeg su ozloglašeni. hrišćane pravoslavnima./etrović/. U knjizi: Milenko Brkić. str. katolikinje kršćanicama. ‘turke’ muslimanima./eo/ P. Bili pripadnici Crkve bosanske redovnici ili članovi određene zajednice redovnika i svjetovnjaka. str. Studije. nego prosto raskola. Mandić napominje da pisac Rasprave između kršćanina rimskoga i patarena bosanskoga izričito tvrdi da su se bosanski krstjani odcije153 154 Ime krstjanin “upotrebljavalo se tada u Bosni kao i drugdje u dvojakom značenju kršćanina uopće i redovnika napose”. dok su se pravoslavni vjernici u bosanskom susjedstvu najvećim dijelom nazivali hrišćani.153 Krstjanski prvaci jamče da nikad ubuduće (deinceps) ne će slijediti opačinu hereze. Graciotti. Termin ‘krist’janin’ potvrđuje hrvatsko. 145. I danas u širim narodnim slojevima katolici se nazivaju kršćanima. 1878. Ispod jednog stećka na groblju Viništu u selu Grahovčićima (kotar travnički) piše da tu leži Mihovio Grahovičić “prave vire rimske”.” (L. str. (J.) Usp. “Treba napomenuti. Od onda ih počeše nazivati katolicima.novnici kršćani (krstjani) stoljećima osjećali kao duhovna posebnost prema svim nekršćanima (poganima). pa prema tome može biti raskolnika zapadnih i istočnih. 529. str.

1943. da u kraljevstvu bana Kulina bosanskoga postoji samo jedna biskupija.) J. stoljeća naziva “patarenima”. da se obvezuju ‘da u buduće ne će primati nikoga sebi koji bi po sigurnom znanju bio manihej ili kakav krivovjerac’. 130. Nastavni vjesnik. Ljudevit Petrak misli da. str. rujan – listopad. Petrak. Zagreb.” (J. Zagreb.157 On u pismu papi Inocentu III.” (Miho Barada – Lovro Katić – Jaroslav Šidak. osim toga. prebivao sam nekoliko dana u Ugarskoj.) J. 50. 86. Šidak 1943. 1941-1942. a da papa Bonifacije IX. u jednom pismu od 7. kako sam vašoj svetosti već pisao. str. za kojega bi sa sigurnošću znali da je manihejac ili neki drugi krivovjerac. 85. prema toj izjavi. a to znači da ih drži hereticima. jer se u izjavi kaže. pa i više. Hrvatska poviest. Sv. Državna i vjerska pripadnost. a takvima su tada u 155 156 157 158 D. Šidak je 1941/42. već mu je ono u srži protivno. Samostalna ‘crkva bosanska’ i njezini redovnici. I. str. godine sa sigurnošću zaključuje da u djelovanju Crkve “nema traga manihejstvu. a biskup je sada mrtav. godine posebno navodi da je umro bosanski biskup i preporučuje mu da za Bosnu imenuje tri ili četiri nova biskupa u Bosni i da se postavi biskup koji zna latinski. da sami ‘krstjani’ nisu bili maniheji. 506. 1203. Izdanje nakladnog odjela Hrvatske državne tiskare. Ako bi bilo moguće. neka se tamo postavi neki latinski biskup i također neka se osnuju tri ili četiri nove biskupije. 1942/43. primiti da s njima stanuje. Šidak. I. Bosna i Hercegovina Povjesno-kritička istraživanja. Bosansko-humski krstjani. str. str. Mandić. godine piše da su bosanski infideles od “katoličke vjere zastranili”. Godina treća. “Raspravljajući o djelovanju nekih patarena u Bosni. od čega bi za Crkvu nastala nemala korist jer se Kraljevstvo sastoji od najmanje deset okruga. dakle. Zagreb.155 Predstavnici bosanskih krstjana u abjuraciji se obvezuju da ne će nikoga.) F. bosanske krstjane početkom XIII. godine točno zaključio: “Ta je obveza uostalom dalji dokaz. svezak. ožujka 1402.pili od rimske Crkve (“da je u bosanskim gorama raskol”).” (Lj. po kraljevoj volji… Saznali ste.156 Iz ove stilizacije jasno proizlazi da se sami krstjani ne drže manihejcima i da ih takvima ne drži ni Ivan de Casamare. Jesu li Bošnjani izpoviedali dualizam? Križ Zbornik zagrebačkih bogoslova. 16. pridošli heretici “nisu javno propoviedali u koliko su uobće propoviedali. 65 . Šanjek.”158 Ivan de Casamare.

njihova veza s hereticima iz Montfortea je isključena. Deutscher Taschenbuch Verlag. ali oni članovi. posebno od XII. Mnogi su kršćani u to doba postajali “krivovjerci” zbog nekršćanskog života dijela posebno visokog klera u zapadnoj crkvi. (J. koja se po nauci Crkve mora vjerovati. 50. i ako se obrate na kršćansku vjeru. East European Quarterly. Mandić. 5. Svi su ti otpadnici.” (B. krštenje vodom… Fideles su oni koji su jednom primili valjano krštenje… Prema kanonskom pravu Katoličke crkve heretikom (krivovjercem) drži se kršćanin koji tvrdokorno niječe neku objavljenu vjersku istinu. odnosno “patareni”. 184. Njima su se tada pridružili i neki katolički svećenici. str. stoljeća u Milanu i sastojao se uglavnom od laika koji su u početcima bili kršteni kao katolici i koji su bili protivnici simonije i nikolaitizma u katoličkom kleru. nazivani patareni. stoljeća. Pataria: “opus” e “nomen” (tra verità e autorità). Oni tada nisu vjerovali u dva boga. Mandić ističe da se pravovaljano kršteni kršćani koji se pridruže nekoj krivovjernoj sljedbi “zovu se i jesu krivovjerci. ili u nju ozbiljno sumnja. The Bosnian Church: A New Interpretation.160 Inače. koji su odgojeni u toj sljedbi i nijesu primili krštenje vodom. Bologna: Il Mulino.) J. svezak. “Ono na latinskom jeziku nazivlje ‘infideles’ osobe koje nisu primile valjano krštenje. str.) Potrebno je napomenuti da srednjovjekovna vrela upotrebljavaju izraz hereza za vjerske. valja da budu kršteni. 1975.Katoličkoj crkvi držane i osobe koje su pravovaljano krštene. 83.. stvarno su nevjernici (infideles). a od druge polovice XII. U: Medioevo ereticale / a cura di Ovidio Capitani. stoljeća postaje taj naziv sinonim i za pojam katari. Značenje.) D. rujan – listopad. Svezak VI. str. Giorgio Cracco. 31. Bogomilska crkva bosanskih krstjana. a nastanak se toga naziva ne zna. 1977. Rupčić. München. Iz svega slijedi da ta dva pojma na prijelazu iz XII. 309. 66 . distributed by Columbia university press New York . izdanje. Fine bio u pravu kada je zaključio da su u srednjovjekovnoj Bosni uz Crkvu bosansku mogle postojati usporedno i heretičke sljedbe. Već iz ovoga detalja očito je da je J. stoljeće. ali i za disciplinarne zablude. Fine. V. str.” (D. u XIII. Nastavni vjesnik. 1941-1942. II.159 Iz same abjuracije manihejci su oni koji dolaze u Bosnu i koje krstjani primaju u goste.161 Manihejci su 159 160 161 Kanonsko pravo Katoličke crkve dijeli ljude u dvije grupe. Lexikon des Mittelalters. što znači da oni nisu krstjani. Boulder.London. Samostalna ‘crkva bosanska’ i njezini redovnici. I. nisu bili sinonimi. Zagreb. Pokret patarena nastao je sredinom XI. krstjani i patareni u to doba stvarno su se razlikovali i po motivima podrijetla. A. Šidak. str.

ne želeći se obratiti. napose evanđeoske jednostavnosti i celibata. koja je imala bogoslužje na narodnom jeziku i koja nije priznavala papinsku vlast.) Dualizam u religiji nije nužno vjerovanje u dva boga. nego je u prvom redu vjerovanje u dva principa. ut communiter et usitate dixerim. str.” (Simone Petrement. poznavali su dobro latinsku i slavensku pismenost. “Postanak katara i patarena u uskoj je vezi s nastojanjem dobronamjernih ljudi za uspostavu stroge stege među klerom i vjernicima.bili dualisti. No oni su se heretičkom lukavošću činili nevješti. godine./etrović/./ eo/ P. 1204. str.” (Đ. “Time se kod Kurije mislilo na heretike u području Albija. a drugoga zla i koji su jednaki i suprotstavljeni. što će im zatim i ostati kao trajno ime. Zbog toga nadbiskup dade da se 2002. kojega vrela spominju 1200. pozivajući i često bodreći. jednoga dobroga. str. U Augustinovu spisu Contra Faustum manihejac odgovara da postoji samo jedan Bog. ali ni oni kao ni patareni nisu davali principu zla ime Boga. U: Dobri pastir. Porijeklo naziva ‘pataren’. dakle. Bernard otkrije da oni borave u Splitu i da su već mnoge zarazili trulim i pogubnim naučavanjem. godine u XXVII. Basler. mogli hodočastiti i raznovrsni heretici izvan Bosne. Gallimard.) 67 162 . od đavla zavedeni. Le dualisme dans l’histoire de la philosophie et des religions.) Naziv “pataren” prvi put se spominje 1179. Pariz /bez godine/.”(L. često ih. Pregled /Sarajevo/. Takvih povoda u Bosni nije bilo.162 Razumljivo je da su Crkvi bosanskoj. “Et quidem quod duo principia confitemur. Tek će poslije doći do regionalizacije pojmova. aut. Toma piše: “Kretali su se uglavnom po Bosni jer su bili izvrsni slikari i veoma vješti u zlatarskome umijeću. već bi se prije moglo zaključiti da su oni “heretička” shvaćanja iz Bosne unosili u Dalmaciju. 1776-1777. Osim toga. Tuluze i drugih mjesta u Gaskonji. pa će se heretici Provanse nazvati katarima i albingenzima. kanonu Trećeg lateranskog sabora. str. Toma Arhiđakon u doba splitskog nadbiskupa Bernarda. alterum Hylen. navodi dva brata Mateja i Aristodija kao heretike. ali iz Tomina pričanja ne proizlazi da su oni herezu iz dalmatinskih gradova prenosili u Bosnu. daemonem. Ali. Počne ih. to ne može značiti da su oni unosili herezu u Bosnu niti je sam dolazak tih heretika u Bosnu dovoljan razlog da se s njihovim shvaćanjima može identificirati bosanske krstjane. 1974. Međutim. broj 11. tako su bili ogrezli u bezdan heretičke zaraze da su ne samo zaslijepljena srca vjerovali u bezbožnu herezu nego su je opakim ustima i propovjedali. Kršćani Bosanske Crkve. 149. sed unum ex his Deum vocamus. 9. pomalo blagim riječima privlačiti ka katoličkome nauku.

Tako su i svi drugi. isključujući katolike (i pravoslavne u onom delu zemlje koji je kasnije prozvan Hercegovinom). Predgovor. Uspomena splitskoga arhiđakona Tome na godinu 1222. U knjizi: Bogomilstvoto na Balkanot. str. Bosna i Sklavonija postojali su heretici. Tada su se spomenuta braća.) 68 .) “U tom slučaju se može dokazivati da je u Bosni početkom 13-og veka bilo nešto malo dualista. Razriješio ih je izopćenja obveznim svečanim obredom i dao da im se povrate njihova dobra. str. Split. Ivanišević. Ne može biti sporno da su neki od tih heretika u navedene zemlje mogli dolaziti s Istoka i sa Zapada. Hrvatska. ovaj je pokret. 127 -132. str. (M. 100. str. 13. latinski tekst. 122-123. Petrović napominje da su ova dva brata “širili krivu nauku po Splitu”./etrović/. U poznatoj Raspravi između rimokatolika i bosanskog patarena. Fine. Odatle se s vremena na vreme tokom naredna dva veka čuje nešto o dualističkom verovanju i praksi u Bosni. za koju se pretpostavlja da ju je napisao Pavao Dalmatinac 163 164 Toma Arhiđakon. a da se oni sputani lancem prokletstva istjeraju iz grada. verovatno neznatnog obima pošto se o njemu čuje tako malo (pod uslovom da se svaki izvor o bosanskoj crkvi ne pripisuje njemu). 2003. Književni krug. Kršćani Bosanske Crkve. Postojanjem ovih dualističkih heretika mogu se takođe objasniti pretpostavke iz jednog broja papskih izvora da je Bosanska crkva bila dualistička.) Milan Ivanišević misli da su navedena braća herezu mogla primiti u Bosni. Rukopis u tisku. Međutim. Nadbiskup zapovjedi da se oni zakletvom odreknu svoje hereze dotaknuvši presveta evanđelja. bili očišćeni od heretičke zaraze.”163 Prema raznovrsnim vrelima.odmah sav njihov imutak oduzme. Na taj način možemo zaključiti da su. V. bio potpuno odvojen od Bosanske Crkve. Jedan veći šizmatički ali nedualistički. postojala dva devijantna pokreta u Bosni.” (J. koje su oni zaveli. da su se tu svi zavedeni konačno obratili. Zaključci mojih posljednjih istraživanja o pitanju Bosanske Crkve. to jest sama Bosanska crkva.164 Za neka vrela u kojima se spominje krivovjerje u Bosni ne može se sa sigurnošću utvrditi da se odnose na bosanske krstjane./eo/ P. (L. U: Dobri pastir. vidjevši da će ih zadesiti najveće kazne i štete. Historia Salonitana: Povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika. L. na srednjovjekovnim teritorijima koji se nazivaju Dalmacija. U Bosni su mogle manje skupine tih dobjeglih heretika sa Zapada i Istoka postojati usporedno uz krstjane. kritički aparat i prijevod na hrvatski jezik Olga Perić. i drugi sačinjen od malog broja dualističkih heretika (od kojih su neki ili mnogi mogli biti izbeglice iz Dalmacije). A. i da braća nisu u Bosnu prebjegli. vratila pod zapovjed Crkve.

Šanjek. stanovao je u istoj kući s krstjanima i javno je branio brata i bosanske krstjane držeći ih pravovjernima. Prema A. prosinca 1221. oko 1229. str. str. 69 . U: Povijest Bosne i Hercegovine. quod apostatas receperunt. godine bio je brat jednoga od prvaka bosanskih krstjana.) K./etrović/. Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima.…”165 Iz ovoga navoda može se zaključivati da su krivovjerci iz ove rasprave dobjegli u Bosnu. koju je pronašao Ivo Bučić. qui vos receperunt.) L. Matanić. da je on prije dvije godine posvetio Dragonju (Dragohnu) za bosanskog biskupa i da je taj bosanski biskup slušao metropolitove upute. Kršćani Bosanske Crkve. 180-181. str. 91. Draganović. u pismu od 3. 403. U: Borba Južnih Slovena./1175. A. odnosno da se rasprava ne odnosi na bosanske krstjane. izdanje. A jasno je cijelom svijetu da su Bosanci. a da one koji ih štite treba kazniti. lipnja 1232.…” (F. Pitanje povijesti veze između starovjekovnih manihejaca i srednjovjekovnih dualističko-gnostičkih kršćanskih heretika /S posebnim osvrtom na ‘bosanske krstjane’/. 733-734. Bosanski krstjani nisu realizirali obećanja dana Ivanu Casamareu i u Rimskoj crkvi pokušavali su pronaći rješenje. godinom da se dubrovački nadbiskup Leonard trudio iz Bosne isključiti sve one koji pripadaju “patarenskoj sekti”. godine). godine traži da se pomnjivo ispitaju optužbe protiv bosanskog biskupa i piše: “Ne možemo da šutke prijeđemo preko teških i golemih izgreda i mana brata našega bosan165 166 167 168 “Non sunt in Bosna omnes gentes. Matanić je objavio bulu pape Inocenta III In eminenti apostolicae sedis specula (iz 1204.166 Papa Honorije III. Bogomili i Patareni. II. U: Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne.(1170. ali u njoj ima i ova rečenica: “Nisu u Bosni svi narodi. 5. do 1233.167 Bosanski biskup (nepoznatog imena). 153-155. F. koji su vas primili.” (A. bila pod Barom.). u vama primili otpadnike. spominju se Bosanci (Bosnenses). Radovi simpozija povodom 9 stoljeća spominjanja Bosanske biskupije. str. Resti bilježi pod 1211. godine svom legatu Akonciju piše da se u Bosni uče otrovne nauke na strašnu štetu stada Gospodnjeg i da heretike treba uništiti.168 Papa Grgur IX. De Bosnensibus autem. a u kojoj se “Biskupija bosanska” spominje kao sufraganska biskupija obnovljene Nadbiskupije-Metropolije barske. str. Mataniću ona “svjedoči da je Biskupija bosanska od 1204. Katolička crkva u sredovječnoj Bosni. apparet toti mundo.-1255. U: Dobri pastir. Rački./eo/ P.

/eo/ P. godine. Mjesto da dobrim primjerom prednjači. Stoga nije čudo. godine predstavnik crkve i vjere u Bosni bio. redovito katolički i kanonski posvećeni biskup. On je.-1250. 15. Do tada je uz bosanskoga katoličkog biskupa mogla postojati i samostalno organizirana redovnička zajednica krstjana. u pismu od 30. Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima.103. 70 . zahtijeva smjenjivanje bosanskog biskupa koji “je pogubno iskrivljujući Kristov zakon upao u gorčinu besmislenog nauka” i koji “tvrdi da je sagriješio zbog neznanja”./etrović/. godine. opravdavao i štitio.172 Međutim. Kršćani Bosanske Crkve. tri ili četiri biskupa… ne dirajući u metropolitansko pravo (dubrovačkog) nadbiskupa. str. Dominikanci Povijest Reda u hrvatskim krajevima. Treba otići i ispitati. M. niti dijeli crkvene sakramente. kako smo nedavno izvješćeni. da li ih je uistinu rečeni biskup počinio. odnosno tijekom XIV. Papa završava da treba “zarediti dva. javnoga heretika. Katolička crkva u Bosni navodila se u latinskom obliku kao ecclesia bosnensis među ostalim biskupijama zapadne crkve. stoljeća djed je držan predstavnikom zajednice krstjana. Hrvatska poviest. Šidak. koja se nazivala Crkva bosanska. koji je vjerojatno u doba potpisa abjuracije iz 1203. da uopće ne zna kršćavati. on ne vrši nikakvu crkvenu službu. neuk i javno brani heretike. Stjepan Krasić. svibnja 1233. F. godine bio mrtav. budući da tada nije bilo nikakve druge glave u zemlji. stoljeću pojavljuje se kao ‘episkup crkve bosanske’. što je svoga rođenog brata.”170 U pismu pape Grgura IX. str. jer ćemo inače za njegove grijehe sami odgovarati. ove pred Bogom i ljudima teže osvade. 93.”169 Papa Grgur IX. u XIV. “Glava ove redovničke zajednice.skog biskupa.) i njegova rođaka Prijezdu. 169 170 171 172 L. Šanjek. djed. Hrvatska dominikanska provincija – Nakladni zavod Globus. mjesto da ga dovede na put istine. 129.171 Činjenica je da je do 1233. str. Tim lakše mu je bilo proglasiti se glavom crkve. iz 1233. preko nekog očitog heretika simonistički je došao na biskupsku stolicu. Katić – J. Barada – L. Zagreb. 1997. U tolikoj se mjeri zapustio. i XV. koje je uputio legatu Jakovu de Pecorariji. poslije 1233. i XV. str. pače i vjere bosanske. U: Dobri pastir. godine vidljivo je da su dominikanci u Bosni imali samostan i obratili na katoličku vjeru bana Mateja Ninoslava (1232.

str. Fach Slavische Philologie der Universität. 1372/73. Bosanskim biskupom imenovan je 1233. svezak. Bogomilska crkva bosanskih krstjana. D. stoljeća nijedan bosanski biskup nije trajno boravio u Bosni. a to je rezultiralo i time da već od četvrtoga desetljeća XIII./etrović/. Značenje ‘Dubia’ fra Bartola iz Alverne iz god./eo/ P. “prinuka Magjare. str. kolovoza 1247. 132. godine dotadanji provincijal Ugarske dominikanske provincije Ivan iz Wildeshausena. Mandić. str. travnja 1238.179 Crkvene prilike u to doba saznajemo iz 173 174 175 176 177 178 179 L. Jelenić. do 1239.175 Papa Grgur IX. 165-166. str. 1988. II. godine stavlja pod jurisdikciju kaločkog nadbiskupa. Regiones Paeninsulae Balcanicae et Proximi Orientis. F. D. travnja 1238. stoljeću bila potpuno uništena. dana 26.) djeda Crkve bosanske naziva “hereziarhom koga Bosanci zovu papom”. za povijest Bosne. Krstjani i jeretička crkva.”173 Iz odnosa Katoličke crkve i krstjana u Bosni do prvih desetljeća XIII. da bi ga zamijenio 26. Šanjek. koji propovjeda križarski rat da se unište ostaci krivovjerja u cijeloj Bosni i koji sjedište bosanskih biskupa prenosi u Đakovo. 5. 23-24. 217.”177 Takav rat prekinuo je trajno svaku mogućnost suživljenja krstjana i rimske Crkve. (1243. Već tada su se bosanski krstjani osamostalili tako da papa Inocentije IV. a činjenica je da je Crkva bosanska i svoj naziv preuzela od ranije postojeće rimokatoličke ecclesia bosnensis. Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima. godine. Rupčić.-1254. Šanjek. Kršćani Bosanske Crkve. 19. str.178 Neki povjesničari misle da je Katolička crkva u Bosni u XIII.174 Bosanski katolički biskup Ivan iz Wildeshausena ponudio je ostavku “jer ga ratni napori nepodnosivo tište” i razriješen je biskupske službe u proljeće 1237. a njegov je nasljednik 26. izdanje. da u Bosnu svakako povedu križarsku vojnu”. Kultura i Bosanski Franjevci. I. F.koja bi crkvu predstavljala. godine ugarski dominikanac Ponsa. 16-18. str. B. godine izdvaja bosansku biskupiju iz dubrovačke metropolije. stoljeća nedvojbeno je da su ti krstjani tretirani kao katolici. Dragojlović. godine i “koju je nakon krvavih kreševa s Humom istom 1238. Papa Grgur IX. Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima. 161.176 Za križarske vojne hercega Kolomana bosanski krstjani “paljeni su na lomačama… g. 1235. 71 . Bamberg. U: Dobri pastir. u koju je Koloman poveo križare 1235. osvojio”. J. str.

rekonstrukcija 72 . Nikole. stoljeća. sredina XIV.Crkva sv. Mile kod Visokog (danas Arnautovići).

gdje su braća doznala da nebrojeno mnoštvo duša propada zbog zablude heretika. Da su i poslije druge polovine XIII. Izvori za hrvatsku povijest. stoljeća u Bosnu se tada “slijevaju mnogi krivovjerci iz raznih strana svijeta”. Uz pomoć kralja Kolomana. 73 . Mandić. A budući da je kaločki nadbiskup. posebno su od posljednjeg desetljeća XIII. (ili) predavali ih po službenicima spomenutog kralja Kolomana ognju.182 Vjerojatno je da su mnogi od tih heretika bježali u Bosnu i pred progonima u svojim zemljama. str. Ondje smo imali i dva samostana koja su heretici poslije spalili. Vego.) ruše heretici i shizmatici. stoljeća odnosi između bosanskih krstjana i Rimske crkve ostali posebno teški. 12. posebno iz prve polovine XIV. II. i papa Bonifacije VIII. U XIV. 54. a koja se odnosi na doba bana Mateja Ninoslava i njegove borbe s hercegom Kolomanom 12331240. stoljeća koje spominju kako crkve u bosanskoj državi (1340. Rupčić. a razrušene crkve u kojima je već raslo trnje i šikara. svjedoče i papinske bule iz XIV. oni su se propovijedanjem i raspravljanjem uporno borili protiv heretika i na čudesan način postigli toliko da su mnoge heretike i njihove vjernike obratili na istinsku vjeru. B. ali je moguće da su upoznavši određena shvaćanja Crkve bosanske. Bogomilska crkva bosanskih krstjana. stoljeća povjerili franjevačkim misionarima očuvanje katoličanstva u Bosni. izdanje.. 313-314. oni taj njezin nauk iz Bosne širili po Istoku i Zapadu. 93-94. koja se kod njih naziva crkvom slavenskom. D. godine sastavio njihov prior Suibert. str. Iz istorije srednjovjekovne Bosne i Hercegovine. Sarajevo. koju je 1259. M. tada legat apostolske stolice. str.183 180 181 182 183 N. Klaić. Svjetlost. 26. obilježen znakom križa poveo protiv njih više puta vojsku i postigao malo ili gotovo ništa. papinskim je pismima povjerena napokon našoj braći kao misija koja je već jednom propala. bile su obnovljene.”180 Papa Nikola IV. stoljeću Bosna je (sa susjednim krajevima) bila najvažnije misijsko područje Katoličke crkve.latinski pisane kronike ugarskih dominikanaca u Bosni. 1980. blage uspomene. i XV. 1343. Značenje “Dubia”. poslana su također braća k hereticima.181 Prema nekim vrelima. godine: “Isto tako u Bosni i Dalmaciji. str.

186 Ni spis Objašnjenje 184 185 186 Detaljnije o nepouzdanosti latinskih vrela usp.. Dragojlović. da je glavni sakramenat tih heretika štovanje hljeba. a fra Andrija tvrdi.184 To se može zaključivati i iz pojedinih primjera. te su to. 144-145. nema sumnje. Bech je iskazao. da su obojica kao fratri o tome gdješta čuli i čitali. da po vjerovanju patarena. koji se borio protiv Boga i anđela i sl. a latinski izvori iz 1435. koji ‘excedit et superat omnia sacramenta (nadilazi i nadvisuje sve sakramente)’. da se lomljeni kruh kao glavni obred dijelio sa znakom križa. i prije onoga vremena u vlasti je đavla… Isto tako. da patareni dopuštaju incest s majkom. dok na samrti ne bude blagoslovlje- 74 . da su bosanski patareni u to doista vjerovali. Isto tako. Krstjani i jeretička crkva. da se nakon propovjedi i pričesti podavaju seksualnim orgijama… Fantastična je Bechova tvrdnja.”185 Gotovo sve izjave okrivljenih međusobno su i protuslovne. godine postupak radi krivovjerja protiv trećoredaca Jakova Becha i fra Antonija de Galosea i oni su opisali nauk bosanskih krstjana kao posve protivan ljudskoj naravi. godine posebno navode i postojanje manihejaca u Bosni. sestrom ili kćeri ili. što čine kad je u dobi od 24 godine. stoljeća među bosanskim pučanstvom spominju se nevjernici (infideles) i patareni. Pred inkvizicijskim sudom u nadbiskupskom dvoru u Turinu vodio se 1388. da patareni ne vjeruju u sakramente i da u oltarnom sakramentu nije utjelovljen Bog. F. Međutim. da trudna žena nosi vraga u utrobi ili. D. potvrdili. 1449. očito iz straha pred mukama. (govore) da nije nikakav grijeh tjelesno se sjediniti s majkom. izmislili i sljedeće: “Nadalje. jer su oni odraz sredovječnog mračnog praznovjerja… Amo idu tvrdnje. kćerkom ili sestrom. 34-52. a fra Antonije tvrdi. str. da se ne smije poštivati križ (crux non est adoranda). bilo ljudsko ili životinjsko i ostaje u njemu. Tako su. str. da trudna žena nosi đavla u tijelu. svakako nema ni najmanje potvrde. I (kažu da) ne postoje drugi đavli nego u spodobi muškaraca i žena koji su na ovom svijetu. da se od vjernika tražilo obožavanje zmaja. ulazi u prvo tijelo. i 1459. a ne prije. Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima. koja na samrti ne primi consolamentum.Od XV. koje naiđe. postoje razlozi koji opovrgavaju vjerodostojnost glavnih latinskih vrela o dualističkom vjerovanju bosanskih krstjana. “Tako je Jakov Bech iskazao. Što se tiče dualističkih dogma u iskazima okrivljenika. duša. Konačno moramo otkloniti i treći dio iskaza. da čistilište i pakao postoje samo na ovome svijetu. i da se nikako ne može spasiti dok ne bude primljena u njihovu sljedbu. Šanjek. možda pod sugestivnim pitanjima inkvizitora. Žalostan refleks perverznog mentaliteta je Bechova tvrdnja.

Zagreb.) 75 . str. Studije o “Crkvi bosanskoj” i bogumilstvu.) Mato Zovkić. koji su bili veoma utjecajni na dvoru bosanskoga kralja. pa i to “opravdava sumnju u pouzdanost sviju njihovih podataka”. str. s. izdanje. Dragojlović zaključuje: “Celina rasprave predstavlja običan krpež skupljen i doslovno prepisan iz starijih antijeretičkih rasprava pisanih protiv ekstremnih dualista i nekih evangelističkih pokreta koji nisu sledili dualističku orijentaciju. Torquemada je pravio grube greške i omaške koje često jedne drugima protivureče. 313. Dragojlović. D. serie B. Kompilatorski karakter njegove rasprave pokazuje i to što je on najveći deo podataka preuzeo iz ranije napisanih rasprava protiv husita i muhamedanaca. dao zatvoriti u samostan. Kombinacija vukodlaštva sa sakramentom umirućih tu je upravo apsurdna. U: Povijest Bosne i Hercegovine. Truhelka. Nikolas Lopez Martinez. L. Introduccion.vjerskih istina Rimokatoličke Crkve kao informacija o manihejcima Bosanskog kraljevstva.” (D.” (Ć. a potom ih je kardinal Torquemada podučio u katoličkoj vjeri i uvjerio da napuste zablude “manihejaca”. Krstjani i jeretička crkva. Uporaba Svetoga pisma među bosanskim krstjanima.-1468. str. Šidak. Orbini. II. vezane odveo u Rim gdje ih je papa Pio II./etrović/. Liber. str. Petrović ističe da je ova rasprava bila napisana prije dolaska trojice Bošnjaka u Rim.). godine na latinskome kardinal Juan de Torquemada (1388. Il Regno degli Slavi. 145.190 a J. Šidak posebno napominje da Torquemada nije tu trojicu. 20. 1958. 3.189 L. Bosanska narodna /patarenska/ crkva. str. M.”187 Torquemada nije znao ni jezik kojim se govorilo u Bosni. vol. U: Dobri pastir. Burgos. 369. Kršćani Bosanske Crkve. str. 774-775.608. koji je napisao 1461. nije vjerodostojno vrelo za shvaćanje učenja Crkve bosanske jer je to “opći katalog protiv svih manihejaca. str. U: Fenomen “krstjani”. Seminario Metropolitano de Burgos. Symbolum pro informatione manichaeorum (El bogomilismo en Bosnia). 51-52. uključujući i podatke dobijene ‘od nekih redovnika’. koji su u Rim dovedeni vezani. J. 1975.188 Orbini piše da je ninski biskup trojicu bosanskih heretika. osobno ni preslušao. 607. Koncipirajući svoju raspravu iz različitih izvora./eo/ P.191 187 188 189 190 191 na od svog duhovnog oca. U: Juan de Torquemada. menjajući samo naslove i po neku drugu pojedinost.

Truhelka je mogao pogriješiti uglavnom samo u ponekom detalju. god. Leksikon svetaca. Ćiro Truhelka Zbornik. njime je vratio u korito rijeku Lykos koja je preplavljivala obalu. sv. Drugo izdanje ove Petrovićeve knjige objavljeno je nepromijenjeno pod istim naslovom u izdanju nakladnika: Svjetlo riječi u Sarajevu i Ziral u Mostaru 1999. na primjer. a Grgura Čudotvorca jednako časte katolici i pravoslavni. Truhelka zaključuje da je. a bio je osobito štovan na istoku.) Kult sv. Ćirilo-Metodijevske tradicije Crkve bosanske. XXXV.390. najvažnija stavka u Radinovu testamentu ona gdje gost Radin “svoju vjeru zove pravom vjerom apostolskom. On je jedan 76 . 123. Studije. (J. Naklada Slap. str.194 Na određenu starinu Crkve bosanske upućuje i prvobitno postojanje u srednjovjekovnoj Bosni kulta svetoga Grgura Čudotvorca. Usp. Nives Majnarić Pandžić (uredila). str.195 a tijesnu vezanost uz starosjeditelje posebno u krstja192 193 194 195 L. 1979. Alexandre Soloviev. Anđelko Badurina (uredio). 266. 100.) Biskup Grgur Nazijanski (330. (Gorys Erhard. Grgur Čudotvorac (Gregorios Thaumaturgos rođen oko godine 213.. izdanje.193 Pripadnici Crkve bosanske nazivali su svoju crkvu: crkva bosanska i crkva Božja. Truhelka. a umro do oko 275. II. 19/1949. Zagreb. Nova et vetera /Sarajevo/. Ć. Tako je./eo/ P. 2003.192 a to je već bilo dovoljno da ih se drži hereticima.) bio je često prikazivan s biskupskim štapom. (M. Mandić. Jastrebarsko. riječ “kćerše” u oporuci gosta Radina on shvaćao u smislu da je on imao kćeri. a to bi značilo. U: Povijest Bosne i Hercegovine. Bosanska narodna /patarenska/ crkva. Truhelki kao znanstveniku usp. žestoko se borio protiv arijanizma. za 1985. liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva. godine. 173. (Ć. a stvarno se radi o sinovicama. U: Dobri pastir. poznat kao borac za pravovjerje. 153-154. naš zakon./etrović/.) O Ć. 20. a sebe isključivo krstjanima. Iz bosanskih vrela proizlazi da poslije abjuracije iz 1203. Zagreb. str. po njegovu mišljenju. str.). Sveučilišna naklada Liber – Kršćanska sadašnjost . prava vjera i prava vjera apostolska. godine krstjani nisu u zajedništvu s Katoličkom crkvom. str.Institut za povijest umjetnosti. str. izdanje. Saint Grégoire patron de Bosnie.. Kada krstjanski prvaci nazivaju svoju vjeru apostolskom to znači da su vezivali njezin postanak s vremenom prakršćanstva.. Hadžijahić. i to kao patron dobre žetve. str. Kršćani Bosanske Crkve. 779-780. MH. Bogomilska crkva bosanskih krstjana. Šidak. 1994.) Ć. D. Leksikon ikonografije. Grgura Čudotvorca u Bosni s vremenom je zamijenjen svetim Grgurom Nazijanskim. str. 621. 146. II. da je osnivač Bosanske Crkve bio jedan od Isusovih učenika”.2. svoju vjeru: vjera naša. str. Byzantion /Bruxelles/. Sveti Grgur Nazijanski posebno je štovan u istočnoj crkvi.

među velike blagdane ubraja Isusovo rođenje. u stvarno mučenje i smrt Isusovu. Fak. 81. 48-62. 1943. Petrović.197 Bosanska vrela o krstjanima gotovo su u savršenoj međusobnoj suglasnosti. navještenje (Blagovijest). njegovo uskrsnuće i uzašašće. vjerovali u materinstvo Majke Božje. 1944. 77 196 197 198 199 200 . sve svete. a pobija i tvrđenja da krstjani proklinju i ismijavaju štovanje svetaca. dok se u Srbiji računalo od stvaranja svijeta po bizantskom običaju. Kada se spominju osobe Trojstva. mnogo drži do posta. ne čini se razlika među njima u pogledu na moć i veličinu svetosti i sve tri su u svemu jednake. Oporuka Radina Butkovića. L. kakvu su je našli. 152./etrović/.na posvjedočuje krsna slava. godište XXXIV. kako to proizlazi iz njihovih pisanih tekstova i likovnih prikaza. 107-108. ‘svetu Djevu’ Mariju. Sarajevo.196 U Bosni se datiraju povelje od rođenja Kristova kao i u Hrvatskoj. Leksikon svetaca. a to.198 Vjera bosanskih krstjana sadržana je velikim dijelom u oporuci gosta Radina. ispovijeda postojanje osobnoga ‘svemogućega gospodina Boga’. 316-317.” ( Ć. vjeruje u ‘svetu Troicu nerazdjelivu’. MH. München. 179. Usp. Gost Radin kao visoki pripadnik krstjana želi da se za njegovu dušu pale svijeće u dubrovačkim katoličkim crkvama. koji svoju vjeru naziva ‘vjera apostolska’. Sabine Lauterbach.200 Oporuka gosta Radina potvrđuje da bosanski krstjani ne preziru djela milosrđa. str. Napredak Hrvatski narodni kalendar za 1944. Kršćani Bosanske Crkve. Kršćani Bosanske Crkve./eo/ P. Truhelka./etrović/. Truhelka. 1941. vjeruje u život vječni i posljednji sud. Studien zur ‘Bosnischen Kirche’ des ausgehenden Mittelalters. u osobnog Boga Oca i Sina i Duha Svetoga. kako proizlazi po studiji Račkoga o od najviše prikazivanih svetaca Istočne crkve. str. kako dobro zaključuje Ć. prešavši na kršćanstvo. 150-153. Diss. Univ. L. prema tim vjerodostojnim vrelima. str. phil. Klaić. Izvori za hrvatsku povijest. str. Bosanski su krstjani. onakvu./eo/ P. (Gorys Erhard. priznaje veliku moć molitve.) Usp.) “Slovjeni su zatekli tu slavu već izgrađenu pri svom dolasku i preuzeli je.199 Gost Radin. str. svjedoči da je u njih konfesionalna snošljivost bila velika i da dogmatska razlika između jedne i druge crkve nije bila baš tako golema. N. uskrsnuće i uzašašće. str. Zagreb. L. Studije o podrijetlu. str. Das Testament des Gost Radin.

‘gospodom našim Isusom Hristom jedinim’. I frammenti bosniaci di Monteprandone. što se i suštinski i terminološki razlikuje od učenja srednjovekovnih dualista koji su osporavali postojanje ‘jednog boga’. str. Trojici. već i ‘jedini Bog’. ili ‘svete Trojice nerazdeljive’ u testamentu gosta Radina. 23 (1911). 371.bogumilima i patarenima.) “U rukopisnom nasleđu crkve bosanske Bog nije samo ‘otac nebesni’ ili ‘otac nevidimi’. Graciotti. str.204 Marko Josipović točno zaključuje da se glose u Srećko201 202 203 204 Ć. Da je Hristos kao ‘bog’ rođen od Deve Marije. i optužbe katoličkih polemičara da su bosanski krstjani novozavetnom bogu suprotstavljali boga Starog Zaveta.201 Točno je Šidakovo zaključivanje kako ostaje i dalje neprijepornom činjenica da oporuka gosta Radina u bitnim dijelovima pobija suvremene optužbe protivnika. Tako misli i S. u shvatanju boga kao trojstva ‘Oca i Sina i Svetog Duha’. sinom božijim. J. Šidak. a pogotovu jednog ‘svemogućeg boga’… Nepodudarno je sa optužbama katoličkih polemičara i učenje crkve bosanske o sv. a jedan zapis u Mletačkom zborniku. 170. (S. 3. izričito spominjanje ‘prečiste Trojice’ na stećku gosta Milutina. kako to potvrđuju Obrednik krstjana Radosava i zapisi Stanka Kromirijanina i krstjana Hvala. s jedne strane.… pisar na stećku gosta Mišljena. koje se manifestuje. Hristovog roždestva ili Božića. str.202 Zbog toga pojedini autori (među kojima i D. ili ‘višnji gospod Bog’. Truhelka. ‘gospodom bogom Isusom’. kao Blagovesti. što se u oba slučaja bitno razlikuje od shvatanja ‘trojice’ kod bogomila i katara… Hristos je u retkim zapisima bosanskih krstjana ‘sin božiji’ i drugo lice ‘svete’ i ‘nerazdeljive Trojice’. Krista kao pravoga Boga i Djevicu Mariju kao Bogorodicu. a pisar Mletačkog zbornika. velikim bogom’. a sa druge. ‘svemogući Bog’. Graciotti pozivajući se na S. a praznovanje Hristovih praznika. Iz bosanskih vrela nepobitno proizlazi da su krstjani posebno štovali Trojstvo. jedan od pisara Čajničkog četvoroevanđelja. I za glosatora Srećkovićevog četvoroevanđelja Hristos je ‘sin božiji’ koji ima sve atribute nebeskog oca… Rukopisna četvoroevanđelja crkve bosanske osporavaju i tvrdnju kardinala Torkvemade da su bosanski ‘maniheji’ odbacili ‘Hristovu genealogiju ili rodoslov’. ‘Isusom Hristom. 155. potvrđuje izričito krstjan Hval koji je zove ‘svetom Bogorodicom’. Studije. Testamenat gosta Radina. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Ćirkovića. Krstjan Radosav ga izričito naziva ‘gospodom našim Isusom Hristom’. što je 78 .203 ali tu tvrdnju vrela ne potvrđuju. Mandić) suočeni s nepostojanjem heretičkog dualizma u oporuci gosta Radina pretpostavljaju da su krstjani Crkve bosanske u svojim teološkim shvaćanjima s vremenom evoluirali. Hristovog vaskrsenja i Hristovog vaznesenja.

Istorija srpske književnosti u srednjovjekovnoj bosanskoj državi. kao zli bog ekstremnih dualista. D. shvaćenom u trojstvu Oca. 601. Krstjani i jeretička crkva. Slikarstvo minijatura u srednjovekovnoj Bosni. Josipović.) M. str. XVII. Svetovi. ali da se na temelju njih ne može bosansko-humske krstjane držati dualistima. str. nalaze se samo mestimično u ponekim tekstovima. 175. glose Srećkovićevog četvoroevanđelja otkrivaju jedan celovit pogled na svet koji se temelji na dualističkom paralelizmu teološke mistike istočne crkve. gde se ‘nebeskom ocu’. On dodaje da slično treba reći i o legendi Početie svieta koja kao legenda po svom karakteru nije pouzdan oslonac za upoznavanje svjetonazora krstjana i službenog nauka Crkve bosanske. ‘đavo navadnik’ ljudskih duša na zlo i greh. Dragojlović. M. đavo ‘navadnik’. str. Duha. ‘knez’ i ‘gospodin vjeka’. 255. Prisustvo bogomilske jeresi u ovim tekstovima nije vidljivo. Literarna ostavština krstjana Crkve bosanske i dualistički svjetonazor.” (Jovanka Maksimović.” (D. već samo ‘knez’ i ‘gospodin vjeka’. Zbornik radova Vizantološkog instituta SANU.) Potrebno je samo dodati da je “mistični dualizam”. kao stariji božiji sin umerenih dualista. Usp. Dragojlović. 177.) Prema Dragojloviću “bosanski su krstjani u jednoj dosledno sprovedenoj simetriji ‘nebeskom ocu’ suprotstavljali đavola koji nije ni otpali Sotona. str. U: Fenomen “krstjani”. Uporaba Svetoga pisma među bosanskim krstjanima. 110-111.) 79 205 206 .206 Zbornik tekstova pisara Hvala delimično i likovno prikazano u rukopisnom nasleđu crkve bosanske. Dragojlović. ni ‘bezpočetni Sotona’.vićevu zborniku mogu shvatiti glosatorovim subjektivnim i privatnim tumačenjima nekih tekstova iz evanđeljâ. str. 98.” (D. 1997. 1976. Zovkić. 189-193. Novi Sad. str. kao ni u njihovim slikanim ilustracijama. ali to su sinonimi ili greške. drukčije napisane od onih u kanonskim tekstovima. Poneke leksičke varijante. isti u katolicizmu i u pravoslavlju. suprotstavlja Sotona. Postoje samo “stare predrasude” kako je bosanska crkva bila protivnik likovne umjetnosti i da slikane ilustracije u bosanskim rukopisima sadrže herezu.205 Stručna istraživanja slika i tekstova bosanskih krstjana također potvrđuju nepostojanje dualizma u njihovoj vjeri. U: Fenomen “krstjani”. kako ga obrazlaže Dragojlović. Krstjani i jeretička. Sina i sv. ‘božiji neposlušnik’ i ‘suparnik’ u borbi za ljudske duše. uverljivo govori da se hristologija bosanskih krstjana i terminološki i suštinski razlikovala od doketističke hristologije srednjovekovnih dualista…” (D. 580-581. “Treba pomenuti i to da posle svih analiza tekstova ništa ne govori o ideološkim odstupanjima od tadašnje zvanične verske dogme kod naručilaca ili pisara. Dragojlović izrazio je smisao Srećkovićevog četvoroevanđelja riječima: “Iako malobrojne i nepovezane.

Na bogomilskom četveroevanđelju. Analiza minijatura Hvalovog zbornika odbacuje. da se utjelovio i bio rođen od Marije. 539-562. Postavljači spomenika dakle vjeruju. Sva su navedena pisma datirana sa ‘lita rožstva gospodina Isusa Hrista’ ili ‘rožstva Hristova’. koji je opširno obrazlagao postojanje hereze u Crkvi bosanskoj. Nijedan ikonografski elemenat tih minijatura ne pripada spomenutom jeretičkom učenju. u Batalovu ulomku.. uz određene ograde utvrđuje sljedeće: “I među bosanskim krstjanima bilo je pojedinaca. Dve minijature Hvalovog zbornika. likovne arhaizme. U: Fenomen ‘krstjani’ u srednjovjekovnoj Bosni i Humu. Rukopisi Crkve bosanske. Djevice Marije i sv. Radio Sarajevo. vjerovali. Sarajevo. krasnopisac Stanko Kromirjanin zabilježio je. Zbornik Hvala krstjanina i Mletački zbornik. 5r) Hvalova zbornika nalazi se i slika sv. Mandić. koja se naziva Bogorodicom. da je jedinorođeni Sin Božji. 11. to opovrgavaju tekstovima Dekaloga i slikama Mojsija. Na grobu gosta Mišljena njegovi su drugovi napisali: ‘.. Ivana Krstitelja zajedno sa slikom Bl. IV. uskrsnuo i uzašao na nebesa. u zadnjem odsjeku svoga opstanka. str. God. Na 5.207 U bosanskim rukopisima nema potvrde za tvrdnje latinskih vrela o tome da bosanski heretici preziru i osuđuju Stari zavjet i da proklinju patrijarhe i proroke Dva najvažnija rukopisa Crkve bosanske.” (Ivanka Nikolajević. da njihovi dobri članovi odmah poslije smrti dolaze Bogu u raj.. jednak Bogu Ocu. 353. Treći program. među njima i Ivana Krstitelja. 80 . takve hipoteze. Iz minijatura se jedino može iščitati da su njihovi slikari pripadali Katoličkoj crkvi. kada prideš’ prid’ Gospodina našega Isu(krsta) ednog(a spo)meni i nas’ svoih’ rabov’. a sadrže čitav Novi zavjet. str. da je Krist pravi Bog.208 D. 1975. ustvari. Tako krstjanin Hval u svom zborniku nabraja 18 osoba iz staroga zavjeta. ‘. da će gost Mišljen doći u raj za njihova 207 208 “Pokušavalo se pronaći u ilustrativnom delu zbornika znake bogumilstva.. međutim. da je trpio muku. Ivanu Krstitelju dobro mislili. Sve likovne odlike ilustracija toga rukopisa koje su neki istraživači pokušali pripisati patarenskoj jeresi predstavljaju. koji su o sv. Nazor. a napisaše se sie knige u dni krala Dabiše od’ roenija S(i)na B(o)žija 1393 lito’… Bosanski su ipak krstjani. listu (fol.“krstjanina” ne pripada bogumilskoj herezi. sv. Pavla… U sačuvanim pak vlastitim izvorima bosanskih krstjana i njihovih vjernika često se spominje Presveto Trojstvo i jasno se ističe.) A. umro..

uvjereni vjernici bosanskih krstjana. brinuli se za svoj ukop i nad mrtvim tjelesima podizali lijepe nadgrobne spomenike – stećke. iz konca 14.. bosanski su krstjani i njihovi vjernici častili ljudska tjelesa. Radi određene usporedbe zanimljiv 81 . 465. Ivan de Casamare u abjuraciji iz 1203. 455-461. nego treba dopustiti. Biblioteka Teološki priručnici 6. za razliku od drugih bogomilsko-katarskih crkava. 1997. Navedeni bosanski velikaši. II. Izdavač Forum bogoslova Đakovo. o kojima nam govore njihovi vlastiti izvori. godine zabranio je ponavljanje krštenja pri vraćanju heretika. Pavao Radinović. 470. a Tridentski sabor tu je odluku osnažio. da bosanski krstjani i njihovi vjernici štuju križ. Iz postojećih vrela o obredu krštenja bosanskih krstjana ne može se ništa sa sigurnošću zaključivati. To nam govori. vjernici Bosanske Crkve. ni utjecajem Dubrovčana i njihovih pisara. str. počinju redovito svoja pisma sa znakom križa. slično kao i njihova braća Hrvati katolici.života i zagovarati ih kod Boga. herceg Stjepan. 148. Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Mandić navodi da su 209 210 D.” 209 Bosanski su krstjani prije 1203. Stari bogomili i strogi dvopočelnici nijesu vjerovali u vječnost pakla… Tako gost Radin želi. Rimska crkva priznavala je samo krštenje vodom i u ime Trojstva. što znači da on njihovo krštenje priznaje valjanim. Sandalj Hranić. nedjelje i svetkovina jedna je od najupadnijih vidljivih razlika između Bosanske Crkve i svih drugih bogomilsko-katarskih crkava… Protivno ovom općem poimanju Bogomilovih vjernika. str. da bi ga Bog ‘pomilovao na strašnom’ sudištu vjeku vjekovma’. 445. Prvi carigradski sabor 381. Đakovo. 468. da su bosanski krstjani i njihovi vjernici u zadnjem razvojnom stupnju uistinu častili križ Isusov… Bosanski krstjani. godine ne traži od predstavnika krstjana da se krste. godine poznavali obred krštenja. svetkovali su nedjelju i druge crkvene blagdane… Slavljenje krsnoga imena. izdanje. i prve tri četvrti 15-st. Sakramenti. Radosav Pavlović. vidi se. Franz Courth. Ovo se sve ne može rastumačiti ustaljenim načinom pisanja povelja. da je on vjerovao.210 D. Bogomilska crkva bosanskih krstjana. uvijek s poštovanjem govore o ‘časnom i životvornom križu’ i na njega se kunu. u zadnjem stupnju razvoja vjerske nauke kod bosanskih krstjana. Međutim. Mandić. da bi ga Bog za njegove grijehe mogao i vječno od sebe odbaciti.

a za pape Nikole I. stoljeća deklarirao kao kršćanin (krstjanin.prema Oporuci gosta Radina ‘pravi krstjani’ i ‘prave krstjanice’ bili ‘kršteni’. 1992. ali da nije bio pripadnik ni Rimske crkve niti one u Carigradu. Milano. Ivan Dujčev izneseno komentira ovako: “Notiamo innanzitutto il termine usato nell’epistola pontificia. 407-411. 221-222. izdanje. str.-867. ali on vjeruje da nam je “taj poznat i opisan kod njihovih istovjernika na zapadu”. naravno vodom uz istovremene riječi krsne radnje. sačuvani fragmenti teksta krstjanskog obrednika u Radoslavovu zborniku sadržavaju jedino izraze klanjaje i sljedeći primjer. objasnio da sve ove osobe koje su krštene u ime Presvetog Trojstva ne treba ponovno krstiti jer je njihovo krštenje valjano. bio je strogo kažnjen i istjeran iz zemlje. inoltre. kako se tada moglo govoriti na južnoslavenskom prostoru). Bogomilska crkva bosanskih krstjana.” (I. e naturalmente nell’esposto dei messi bulgari: Christiani. Posebno je zanimljivo.212 Prema tim latinskim vrelima. Senza nessun dubio. Neki autori to zaključuju i na temelju dijelova Radoslavova zbornika. Mandić priznaje da nam u bosanskim vrelima nije sačuvan obred podjeljivanja “duhovnoga krštenja” bosanskih krstjana. di origine greca. Dujčev. del gia menzionato personagio. ai Bulgari neoconvertiti. stoljeća. Teološki rječnik. Uza sve to on je krstio brojne osobe. zazivom Presvetog Trojstva i s nakanom učiniti isto što Crkva hoće učiniti podjeljivanjem krštenja.) 211 212 213 82 . Il sovrano bulgaro ed i suoi consiglieri riferivano. in modo particolare. svezak V-VI.) Usp.). D.) Valjano kršćansko krštenje događa se polijevanjem (uranjanjem ili škropljenjem).213 Međutim. di dottrine eterodosse. 31. II. izdanje. ma non necessariamente anche eretiche. Mandić. na koje se D.-889. (857. Papa Nikola I. a kada se to otkrilo. U kolovozu 866. Bogomilska crkva bosanskih krstjana.Herbert Vorgrimler. Separat iz Aevum. str. Šanjek. a da to stvarno nije bio. Đakovo. Mandić poziva. kako se iz ovoga izvora može shvatiti. došao je u Bugarsku s drugim propovjednicima kršćanstva jedan Grk koji se predstavljao kao svećenik. ali da gost Radin ne tumači kakvo je to bilo krštenje. 267. Mandić. da se on u drugoj polovini IX. godine. str. bosanski krstjani svoje su krštenje podjeljivali “polaganjem ruku i predavanjem knjige evanđelja na krštenika”. str. dakle u doba bugarskog vladara Borisa-Mihajla (852. (F.). je u odgovoru na pitanje kako postupati u ovakvim slučajevima. II. (Karl Rahner . 338. I “Responsa” di Papa Nicolo I. “Fragmentarni obrednik Crkve bosanske iz Radoslavova zbornika upućuje nas na zaključak da ovi molitveni obrasci ulaze u okvir krstjanskoga ‘duhovnog krštenja’ “. “što se od oporuke ne može ni očekivati”. Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima. D.211 D. Godište XLII za 1968. str. iako se dogodio u drugoj polovini IX. sotto questa denominazione si devono intendere gli adepti della religione cristiana.

Sina i Duha Svetoga. 15. Usp. o Troice prjesveta. Gost Radin u svojoj oporuci naređuje svomu nećaku gostu Radinu Seoničaninu: ‘Da on’ toi razdjeli.215 Postoji nekoliko latinskih vrela iz XIV. izdanje. Pucić donosi jednu bilješku iz dubrovačkog arhiva. 282-285. Dragojlović napominje da se nekoliko podataka o bosanskim krstjanima nalazi i u izvornoj građi nastaloj u krilu Srpske pravoslavne crkve. II.216 Neki pisci iz domaćih bosanskih vrela zaključuju da su se bosanski krstjani krštavali na pravovaljani način.’ Ovdje se jasno kaže. praviem’ krst’ianom’ kmetom’ i praviem’ kmeticam’ kr’stianicam’. da su ‘kršćani’ i ‘kršćanice’ kršteni.) “Na ‘Usječenie glave Ioana Kr’stitela’ izdao je Kulin svoju povelju Dubrovčanima. Ivana odmah iza apostola… Imamo svjedočanstvo u izvorima. Izvor je iz 1435/38. Bogomilska crkva bosanskih krstjana.218 214 215 216 217 218 M. Bosansko-humski krstjani. Petrović.217 Međutim. 163-164. 584-586. Jacobus de Marchia.nja trima božanskim osobama i “ne otkrivaju nikakvo krivovjerno poimanje koje bi odudaralo od nauka Katoličke crkve.. 2. str. Literarna ostavština krstjana.). kršteniem’ koi su prave vjere apostolske. siječnja 1399. str. Kršćani Bosanske Crkve. 304-305. O kakvom kataro-patarenskom ‘consolamentumu’ ovdje ne može biti govora.”214 Torquemada posebno navodi da su bosanski krstjani osuđivali Ivana Krstitelja tvrdeći kako nema vraga u paklu. stoljeća. Međutim. U pravoslavnoj crkvi u Srbiji također se nije priznavao obred krštenja bosanskih krstjana. stoljeća. “U Žitiju kra83 . i to u ime tri Božanske osobe. Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima. Katolička crkva je najvjerojatnije već od trećeg desetljeća XIII. da se krste u ime Oca. prestala priznavati kao pravovaljan obred krštenja krstjana pa su se od tada i Bosanke mogle prodavati kao robinje ako su se tretirale kao “patarenke”. D. slava tebje.) dodjoše poslanici kralja Ostoje (u Dubrovnik) da navijeste republici porodjenje kraljeva sina i da je pozovu na krštenje. (Franjo Šanjek. u jednoj povelji veli: ‘Va Ot’ci že reku i Sinja i va Svetom’ Dusi. bosanski krstjani stvarno su štovali sv. Kralj Ostoja. godine. Kralj je Ostoja jasno kazao. – Miklošić.) D. 294-299.: Isti sunt herrores quos communiter Patareni de Bosna credunt et tenent. Izvor je iz XIV. Bosansko-humski krstjani. str.’ M. (F. da su se ‘kršćani’ uistinu kršćavali. Šanjek. 286-289. Dialogus contra manichaeos in Bosan /Summarium/. Postoje i spisi kardinala Torquemade iz 1461. Hval u svom rukopisu donosi sliku sv. koji bi bio gori od njega.). stoljeća iz kojih se zaključuje da bosanski krstjani ne obavljaju pravovaljano krštenje vodom. va te bo kr’stih’ se. Šanjek. str. i XV. str. Ivana Krstitelja. Josipović. (F. str. 445. Mandić.” (L. u kojoj se kaže: ‘Nakon malo (1401... A republika mu pošalje poklisare s dragocjenim darom’.

poznat jedan prostor za bogoslužje. (D.) Međutim. str. 1970. iako su zanemarili bogoslužje.) “Ban Kulin sagradio je crkvu u Muhačinovićima kod Visokoga (1185.). U građevinskom pogledu – one imaju sve bitne karakteristike crkava. gdje se na jednoj ploči nalazi potpis Radohne ‘kr’stijanina’. Franz Steiner Verlag. V. 132. Ipak se mora voditi računa i o nekim specifičnostima po kojima se ističu među sličnim objektima u drugim zemljama. str. “Detaljna arheološko-topografska istraživanja pojedinih regiona u centralnim predjelima Bosne i Hercegovine. Krstjani i jeretička. nego isto tako i bosanskim krstjanima.) “Karakteristike ovih mauzoleja koje ih odvajaju od ostalih crkvenih građevina prije svega su funkcionalne prirode: grobne crkve. str. kao i u ostalim ze- 219 220 221 222 223 84 . nije isključena mogućnost da su se tada krstili stvarno nekršteni (“pogani”). koje je u prvoj polovini XIV veka napisao arhiepiskop Danilo II.219 a krstjani su posvjedočeno gradili nadgrobne crkve. U: Dobri pastir. pa se zbog toga i ubrajaju u crkvenu arhitekturu. Jedino je u Montségur-u. crkve su postojale.220 U literaturi se obrazlaže mišljenje da su krstjani imali i svoje bogomolje./3. služe u prvom redu kao nadgrobni spomenici. ili 1202. Ban Kulin gradi crkvu u Muhašinovićima uz rijeku Bosnu.) Ako se prihvati mogućnost da krstjani u Bosni nisu gradili crkve. Kršćani Bosanske Crkve. 31-34. Anđelić. na križu nalazi i potpis Radohne ‘kr’stijanina’.… pokazuju da je u Bosni.” (L. 480. slavi se srpski kralj što je mnoge jeretike ‘od zemlje Bosne obratio u veru hrišćansku i krstio ih’. Zaključci mojih posljednjih istraživanja. Sarajevo. U jednom mlađem prepisu dodato je da ih je krstio ‘u ime oca i sina i svetoga duha i prisajedinio svetoj i apostolskoj crkvi. Fine. Wiesbaden. Krstjani i jeretička crkva. Bogumilen und Katharer in ihrer Symbolik. Dakle.) J. (Georg Wild. 204. str./etrović/.222 Postoje ostaci mnogobrojnih crkava u srednjovjekovnoj Bosni223 i nije moguće potvrditi da su sve one pripadale lja Dragutina. naime. I.221 J.Katari i bogumili nisu gradili crkve. 170./eo/ P. Veselin Masleša. ipak činjenica da su “nadgrobne crkve podizali ne podudara (se) sa praksom srednjovekovnih dualista”.” (P. da su zapustili crkve i bogoslužje. 1984. Dostojanstvenik Crkve bosanske gost Radin u testamentu je odredio da se nad njegovim grobom podigne hram. gdje se na jednoj ploči. str. str. U: Kulturna historija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod osmansku vlast. Dragojlović. Doba srednjovjekovne bosanske države.” (D. Česti su bili prigovori od strane rimskih papa bosanskom biskupu i ‘kršćanima’. 182. Dragojlović. posljednjoj velikoj utvrdi hereze u južnoj Francuskoj. Fine zaključuje da ostatci srednjovjekovnih crkava u Bosni ne moraju pripadati samo katolicima ili pravoslavnima. A.

samo rimokatolicima. Odnos krstjana prema euharistiji i ispovjedi D. D. Krstjani i jeretička crkva. 474-490. pokrivala je gotovo čitav teritorij zemlje… Mnoge crkve bile su djelomično ili sasvim izgrađene od drveta. Doba srednjovjekovne bosanske države. Bobovac. a njihova veličina obično se kretala od 8 do 15 metara u dužinu i 6-10 m u širinu… Gradske i varoške zajednice također su imale svoje crkve. odnosno kao nekadašnji monasi pustinjaci “pod otvorenim nebom” ili “u krovinjarama i pod stablima. Ziral. odnosno u XV. ni katara na Zapadu. II. mljama Evrope u srednjem vijeku. Mreža ovih seoskih crkava. Mandić. U: Kulturna historija. Bobovac. svakoj varoši i svakom naseljenom gradu. Bosna i Hercegovina Povjesno-kritička istraživanja.) O ostacima porušenih crkava u srednjovjekovnoj Bosni usp. u Sopotnici kod Goražda. čiju je suštinu 85 224 225 . ali ih je arheološkim metodama teško danas ubicirati. Tešanj. bosanski krstjani nisu sledili ni praksu bogomila na Istoku. 97-109. Prema fragmentima iz Monteprandonea. D. u šumama i gorama”224 ni najmanje ne može potvrditi da je njihovo vjeroispovijedanje bilo dualističko. 1982. stoljeću nisu priznavali sakrament ispovijedi ni euharistije225 i da nisu vjerovali u uskrsnuće tijela. Manjim ili većim dijelom do danas su očuvane crkvene zgrade u Ošanićima kod Stoca. Anđelić. S. Nije rijetka pojava da u većim naseobinskim aglomeracijama ima i više crkava (Jajce. Srebrenica)… Posebnu vrstu crkvenih građevina predstavljaju grobne crkve ili mauzoleji. Sv. a u džamije su pretvorene crkve u Srebrenici. Kraljeva Sutjeska). izdanje. po pravilu bilo crkava u svakoj seoskoj općini. Bobovac). Ipak se mogu navesti pojedini primjeri crkvenih građevina koje je bilo moguće identificirati i arheološkim putem (Bokševac i Črešnjevo kod Konjica. str. Chicago – Rim. već mističku tradiciju istočne crkve. Vranduk.” (P. Dobrunu kod Višegrada i Podmilačju kod Jajca.. Veći broj ovakvih crkava mogao bi se navesti po svjedočanstvima pisanih izvora (Jajce. Jajce. Srebrenica. Jajcu i Bihaću… Najveći broj crkava pripadao je seoskim općinama. str. str. Dragojlović tumači ovako: “Odbacujući tajnu euharistije. Dragojlović. proizlazi da bosanski krstjani u XIV. Mogućnost da su krstjani molili samo u svojim hižama. III. Etnička povijest Bosne i Hercegovine. gdje god se to moglo provjeriti. pa se zbog toga i ubrajaju u crkvenu arhitekturu. jer je kasniji razvoj naselja obično uništio starije građevine. U Bosni je poznato više takvih građevina koje mahom potiču iz XV ili najranije iz XIV vijeka… U građevinskom pogledu – one imaju sve bitne karakteristike crkava. 181.

160. naprotiv. Franjo Asiški propisao je svojim redovnicima-lajicima. u kojima se. od zla je. 2002. U: Dobri pastir. prema ovim fragmentima. aludirajući na simboličkoj interpretaciji evanđelja i uopće Novog Zavjeta. jer ne možeš ni jedne dlake učiniti bijele ili crne. Nego vaša riječ neka bude: Da. govori o uskrsnuću tijela./etrović/. ne. i ‘istinito piće’ predstavlja sam Isus. Isto tako treba podcrtati da i ‘heretički’ autor brani svoju vjeru u uskrsnuće duše. odnosno ‘pravim’ ili ‘drugim krštenjem’… Podatak pisca Rasprave da ‘bosanski krstjani’ odbacuju ispovest. Nije ih učio ni jednu drugu molitvu. 33-37).”226 Iz sačuvanih knjiga.” (D. ni Jeruzalemom jer je grad velikoga kralja. Dragoj- 226 227 228 229 86 .Graciotti zaključuje da su bosanski krstjani./eo/ P. 128-129.” (L. Krstjani i jeretička crkva.229 Inače u srednjovjekovnoj Bosni predstavljalo učenje da ‘istiniti hleb’. Dragojlović.) S. str. da je bilo kazano: Ne kuni se krivo. Ni svojom glavom se ne kuni. 176-177. Split. koja je kod zapadnih katara predstavljala poseban obred… može se objasniti samo u kontekstu monaške mistike koja je ispovest za ‘svete’ i ‘ božije ljude’ smatrala suvišnim. 174-176. izdanje. 34. Laus. Što je više od toga. 165-167. 213.” (Novi zavjet. i: Drži što si se zakleo Gospodinu! A ja Vam kažem: Ne kunite se nikako: ni nebom jer je prijestolje Božje. da . koju su oni u stvarnosti osuđivali. zapravo napada ‘krstjane’ u njihovim jakim točkama: zbog molitve ‘Oče naš’ i. str. Bogomilska crkva bosanskih krstjana. da mole jedinu molitvu Očenaš 76 puta dnevno. nijekali sakrament ispovijedi i euharistije i da su “iznad svega negirali uskrsnuće tijela” i dodaje: “Antiheretički polemičar. “Isus je naredio svojim učenicima. Benedikt je naredio svojim redovnicima. nego su tako mogli postupati u duhu zapovjedi Novog zavjeta (Mt 5. koga su primali polaganjem monaškog zaveta. Nije dakle ovo nikakvo posebno ‘patarensko’ pravilo i običaj molenja jedine molitve Očenaša. II. služeći se odlomcima evanđelja i posebno poslanica Sv. str. “Još ste čuli.ne. i čini vjerodostojnim svoj postupak. ni zemljom jer je podnožje njegovim nogama.227 Krstjani su u poslovima s Dubrovčanima nudili jamstvo “po svom redu ričju”228. Mandić. da poslije svake zajedničke molitve mole glasno Očenaš. koje su koristili bosanski krstjani ne proizlazi da su oni molili samo Očenaš. Pavla. zbog zakletve. paradoksalno.) D. ali i da su samo tako molili to ne znači da su bili heretici dualisti. Sv. da mole Očenaš. a za mirske ili ‘ljude ovog veka’ nekorisnim. Kršćani Bosanske Crkve.) D. ali oni nisu jamčili svetošću vlastite osobe. str. Bibliofilsko izdanje za tisak priredio Ivan Mužić. Sv. str. I frammenti bosniaci di Monteprandone. Iz izvornoga teksta preveo i bilješke priredio Ivan Šarić. Graciotti.

Bogomilska crkva bosanskih kr87 230 231 232 233 234 235 . jer se nauka evanđelja nije propovijedala.”232 Predstavnici krstjana obećali su 8. str. vlastela i drugi. koje su na svaki ugovor. pa ipak nazivahu se kršćanima. II. travnja 1203. koji su koristili zakletvu. str. Prema D.” (L. povelju i pisma običavali polagati bosanski vladari.158. M. U: Dobri pastir. U: Dobri pastir./eo/ P. da su u Rim stizala izvješća. str. da ima pravo. da su ondje crkve zapuštene.235 lović napominje “da je i monasima obeju pravovernih crkava zakletva bila zabranjena”. str. ne dijele se sakramenti krštenja i pričesti. Kršćani Bosanske Crkve. koji bi se iznevjerili zadanoj riječi.”234 D./eo/ P. svibnja 1485. nije ništa ostavio za svete mise. Mandić.”231 L. ali da su ih zanemarili. Petrović navodi da Orbinijevo pisanje inače nije pouzdano jer on “piše svašta i nekritički”. da je svećenstva u Bosni bilo vrlo malo.) Bosanski vladari i velikaši.230 Optužbe izvora iz Monteprandonea u određenom smislu potvrđuje i Orbini kada piše: “Življahu oni bez sakramenata. Mandić./etrović/. ostavljeno samom sebi i bez nadzora.) “S pravim se užasom čitaju zakletve.stvarno se polagala velika važnost na zakletvu. 159. svećenički red do temelja iskorijenjen. prema kojima je bogoštovlje u Bosni posve zanemareno: crkve su zapuštene. Dragojlović. str. godine da će se najmanje sedam puta godišnje pričešćivati. ne dijeli se pričest životnoga sakramenta. izdanje. 18. i ono što je bilo. Kršćani Bosanske Crkve. bez prinošenja žrtve i bez svećenstva. Krstjani i jeretička. zamro je sav vjerski život.” (L. Bogomilska crkva bosanskih krstjana. Izgleda. iz čega se može zaključiti da su oni u te sakramente vjerovali. nisu bili krstjani./ eo/ P. u oporuci od 20. Mandiću ni herceg Stjepan. i koje su s jednako strašnim proklinjanjima zaključivali za one.) L. 217. Mandić posebno upozorava da gost Radin “ne spominje svete mise niti što ostavlja u tu svrhu”. U: Dobri pastir. D. iako je ono osnov kršćanske vjere. da su sve bogoštovne čine prilagođivali narodnom životu i običaju. Kršćani Bosanske Crkve. nema tu poštovanja križa.233 Papa Ivan XXII. “Vidjeli smo./etrović/. dapače samo se krštenje u mnogim stranama ne poznaje u narodu ni po imenu. 414. 157. koji je umro kao krstjanin. da je bilo bez teološke naobrazbe i zanemareno. srpnja 1319. Potom’ sinu mi knezu Vlatku 20 tisuć zlatjeh dukat’…” (D. str. 165. godine.( D. Kristove se svetinje kužnom porugom gaze. ali “u ovom pitanju. Kraljevstvo Slavena. “Najprvo za moju dušicu na slavu i na službu Božju 10 tisuć’ zlatjeh dukat’. čini se. 36./etrović/. Vidjeli smo također i to. godine piše banu Mladenu: “vojvodi Hrvata i Bosne… da je zemlja bosanska tolikom ljagom nevjerstva okaljana. Orbini.

jer inače ne bi imalo smisla da vjeruju u strašno sudište na koncu svijeta”. izdanje.238 Prema L. 469471. str. vjerovali su u vječni život duše poslije smrti. Kršćani Bosanske Crkve. L. ne preziru starozavjetne patrijarhe. 2-8. oni su se brinuli za svoj ukop i pokapali pod stećcima jednako kao katolici i drugi žitelji Bosne.236 Moguće je i da bosanski krstjani nisu vjerovali u uskrsnuće tijela. tek nekoliko njih svojim natpisom izražavaju da su osobe. pa su mrtva tijela iz kuća “izbacivali i kojekuda pokopavali iz zdravstvenih razloga”. Uza sve to nemamo razloga u to sumnjati. II. Gost Mišljen./etrović/. otkrivaju temeljne doktrinarne stavove krstjana.239 stjana. izdanje. Hb 13.) F. za razliku od zapadnih katara. te podatke da su vjerovali “u posebni sud. L. pravovjerni su u kršćanskom smislu. Bogomilska crkva bosanskih krstjana. “ali nemamo jasnih svjedočanstava. naime. Petroviću krstjani su spomen Isusova uskrsnuća ubrajali u velike blagdane. str. 2) dokaz je da bosansko-humski krstjani. U: Dobri pastir. II. “Od spominjanih pedesetak tisuća bosansko-hercegovačkih stećaka. da su vjerovali u uskrsnuće tijela poslije ‘strašnoga sudišta’. Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima. a svoju konačnu sudbinu stavlja u ruke ‘milosti božiei’. 155. Gost Milutin pak ispovijeda vjeru u ‘prečistu Troicu’. str. D. pripadale krstjanima srednjovjekovne Crkve bosanske… Natpisi na stećcima uglednika Crkve bosanske. Post 18.237 Krstjani su. Usp. kako ga citira sam D. Međutim./eo/ P. Isusa Krista priznaje jedinorođenim Božjim Sinom. Šanjek.) Iz ovoga izvoda. ne može se sa sigurnošću zaključiti da herceg Stjepan nije priznavao misnu žrtvu. na koncu svijeta i vijeka… Svakako stoji da je njihova vjera u vječni život bila živa 236 237 238 239 88 . prema oporuci gosta Radina. Natpisi na veoma malom broju stećaka koji pripadaju krstjanima.Bogumili i katari zabacivali su uskrsnuće tijela jer su vjerovali da je ljudsko tijelo djelo đavolsko i tamnica duše. u čiji su spomen podignuti. Bosna) i gosta Mišljena iz Puhovca (Bosna). a Abrahamov spomen (usp. str.” (F. 102. Mandić. Petrović navodi niz podataka iz vrela samih krstjana da su oni vjerovali “u otkupljenje i istinito stvarno mučenje i smrt Isusovu kao i njegovo uskrsnuće i uzašašće”. gosta Milutina Crničanina iz Humskog (Foča. str. odmah poslije smrti i u ‘strašni sud’. 370-371. 284-285. vjerovali u uskrsnuće i uzašašće Isusa Krista i zato ne odgovara stvarnosti tvrdnja iz točke 16 popisa Zabluda koje bosanski patareni zajednički drže i vjeruju da oni “niječu sakramenat tijela Kristova”. koji su suprotni dualističkom vjerovanju. Mandić. Šanjek. Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima. podignutih u skupinama ili pojedinačno.

Barada.) J. Emblemi i tekstovi na grobnim spomenicima (stećcima) upućuju na takav zaključak.3. Truhelka. str. sadržan je u već spominjanoj odluci dubrovačkog vijeća umoljenih od 14. sl. Druga je klasa – ‘mrsni ljudi’ koji ne poste i mogu da se zaklinju i da se žene… Testament gosta Radina je značajan po tome što nam on prikazuje podelu pristalica ‘Bosanske Crkve’ u dve klase: ‘krstjana koji greha ne ljube’ i običnih. Pregled /Sarajevo/. 405. str. Ćošković. 317. i to s više grafičkih pogrješaka. 3./eo/ P.” (L. Barada napominje da nije sačuvan original nego prijepis oporuke gosta Radina. ne polažu zakletvu i t. str. Zagreb. Gost Radin i njegov testamenat. Zagreb. P. pa misli da je u originalu stajalo ne ‘mr’sniem’” nego ‘mirskiem’.) A. 262-263. 6. Solovjev izmišlja da su pristalice Bosanske Crkve “krajem XV veka strogo podeljeni u dve klase: prva je elita ‘pravi krstjani koji greha ne ljube’ – to su oni koji vrše sve propise patarenskog učenja. 49. Samostalna ‘crkva bosanska’ i njezini redovnici. koji jako akcentuira ono ‘bosansko’ dokazuje. str. (M. 1940-41. Kršćani Bosanske Crkve. a u užem smislu samo redovnici te crkve. Ćošković.) M. Crkva bosanska. “Jedan od najsnažnijih dokaza da su suvremenici razlikovali krstjane kao klerike od vjernika kao laika. str. ta crkva “imala i druge mnogobrojnije članove na koje je Radin mislio nazvavši ih ‘mirski ljudi’. 9-10. 6. Nastavni vjesnik. 114-117. Iz raznovrsnih vrela može se sa sigurnošću zaključiti da se Crkva bosanska po strukturi i hijerarhiji razlikovala od velikih crkava u susjedstvu.” (Ć.” (P. str. svezak. 151152.242 Postoji i mišljenje da su se nazivi krstjani i krstjanice odnosili isključivo na pripadnike duhovnog staleža Crkve bosanske. 315. Oni su ‘prave vere apostolske’./etrović/. a da je osim njih. 368. 1941-1942. veljače 1423. Šidak.) “I službeni naziv ‘bosanska crkva’.”243 U navedenim i čvrsta. 37. Solovjev. I. Time su najjače prijetili kao najtežom kaznom Božjom na drugom svijetu. broj 6. Nastavni vjesnik. II/1947. 155. str.240 Iz Radinove oporuke očito je da su u Bosni postojali krstjani i krstjanice i uz njih oni koje Radin naziva “mirskim ljudima”. rujan – listopad.” (A.241 Prema jednom shvaćanju nazivom krstjani podrazumijevali su se svi vjernici Crkve bosanske. 232-233. U: Dobri pastir. 50. u kojoj se članovi bosanskog izaslanstva dijele na ‘patarene’ i ‘laike’. ne žene se i ne udaju se.) 89 240 241 242 243 . dakle svjetovnim ljudima. Šidakov problem ‘Bosanske Crkve’. Crkva bosanska. 230. Testamenat gosta Radina. grešnih ‘mrsnih’ ljudi. da ta crkva nije bila ni u kakvoj organičkoj svezi sa bugarskim bogumilstvom.

1858. Šidak također ističe da Radin od “mirskih” ljudi “ne traži molitve. Tako se u Sinodiku cara Borila iz 1211. Šidak./etrović/.) “ Radinova vjera ne bi bila apostolska. II.”246 Iz Radinove oporuke proizlazi da on naziva svoju vjeru “prava vjera apostolska”. str. a to je bilo protivno temeljnom shvaćanju tadašnje zapadne i istočne crkve. J.) D. 99-100. str. Studije o ‘Crkvi bosanskoj’ i bogumilstvu. 1858 str. 245. Petranović. 247. 98. još nedavno pridijevao se taj naziv pravoslavnim episkopima u Bugarskoj i Makedoniji (dedo vladika). Studije..) J. Bogomili. Nije posve isključena ni mogućnost da su krstjani s vremenom. a prema jednom svjedočanstvu iz g. Bogomilska crkva bosanskih krstjana. (D. počeli 244 245 246 247 L. 119. Šidak. koji se doživljava kao biskup..244 Krstjani u Bosni imali su svoje posebnosti i u hijerarhijskom smislu. nazivali su i bugarski katolici svoga biskupa ‘Dedom Gospodinom’. zovu bugarske katoličke biskupe: ‘Dedo gospodin’ “. 194. narod i dandanas zove vladiku dedom.245 Ovaj naziv nema heretičko podrijetlo jer je stoljećima u narodu označivao katoličkog biskupa. izdanje. 163-164. “U nekim predjelima Bugarske. Tako se djed Radomir u početku 1404. Mandić posebno napominje: “Od starih vremena do danas bugarski narod zove svoje pravoslavne episkope: ‘dedo vladika’. Sredinom prošloga stoljeća zabilježio je fra Grga Martić u Katoličkom listu. II. godine spominje i proklinje ‘ded’c sredeč’ski’. “Na tom se jedinom podatku osniva mišljenje o njegovu bogumilskom porijeklu.247 Djed Crkve bosanske mogao se početi predstavljati kao biskup već onda kada je pravovjerni katolički biskup napustio Bosnu. Kršćani Bosanske Crkve. 139.zaključivanjima treba posebno vrednovati odlučnu činjenicu da Gost Radin molitvama mirskih ljudi “ne preporuča svoju dušu”. da bosanska crkva nije držala. str. odnosno pravoslavnog vladiku.” (D. Međutim. da je svoju nauku i svećeničku vlast primila od apostola neprekinutim nasljedstvom svojih crkvenih poglavara ili djeda bosanskih. kada su njihovi odnosi s Katoličkom crkvom postali neprijateljski. str. Bogomilska crkva bosanskih krstjana.” (J. g. Vrhovni poglavar bosanskih krstjana nazivao se djed. Mandić./eo/ P. godine predstavlja Dubrovčanima kao “pravi gospodin episkup Crkve bosanske”.” (B. Mandić. da i bugarski katolici koji potječu od starih pavlićana.) 90 . pa su taj naziv mogli koristiti i pravi bogumili u istom smislu. str. izdanje. str.

” (N. Račkoga. Bogomili i patareni. Petra. 62-63. /Priredio F. izdanje. Klaić. Kršćani Bosanske Crkve. Izvori za historiju srednjovjekovne bosanske države. Historij91 . Klaić.249 Iz ovakve stilizacije krstjani se mogu shvatiti kao redovnička 248 249 D. str. Šanjek. Mandić kao potvrdu takvom zaključivanju navodi pismo pape Inocentija IV./eo/ P. Jalimam /priredio/. Popisa zabluda bosanskih krstjana u kojoj se veli da krstjani imaju jednoga “koji se zove zamjenikom Kristovim i nasljednikom sv.) “In primis abrenuntiamus scismati. na točku 17. 67. gdje se braća zajedno sastaju.) Ovaj prijevod F. Jalimam u izdanju ovoga vrela preuzeo je prijevod N. oratoria habebimus. ne može se sa sigurnošću pretpostaviti da je stilizacija iz 1203. (D./etrović/. str. Klaić. str. Šanjek/. D. str. u kojemu izopćuje “herezijarha. Mandić. et in omnibus locis nostris. Klaić (V. koga Bošnjaci nazivaju papom”. Klaić prevodi slobodnije ovako: “U svima našim mjestima gdje ima samostana braće.) N. ubi fratrum conuentus commoratur. Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima. imati ćemo bogomolje (oratoria)…”(F. Rački vjerovao da je u Bosni stolovao papa kataro-patarenske sekte i primjećuje: “Teško da je itko u Francuskoj znao da postoji i zemlja. 102. Poviest Bosne do propasti kraljevstva. imati bogomolje u kojima će se sastajati da javno pjevaju noćne. godine napisana u navedenom smislu. str. Petra. zamjenik i nasljednik Petrov” i na Raspravu između kršćanina rimskoga i patarena bosanskoga u kojoj se ističe da krstjani svoga djeda drže nasljednikom sv. (S. 80. et diebus ab horas cantandes publice simul conueniemus. jutarnje i dnevne časove.248 Prvaci krstjana u abjuraciji 1203. 313. quo ducimur infamati.stvarno vjerovati da je njihov djed pravi namjesnik Kristov na zemlji i nasljednik sv. Šanjek napominje u vezi s ovim prijevodom da latinska vrela nazive conuentus i conuenticula daju zajednicama srednjovjekovnih katara i patarena. Račkoga prihvatio je i V. str. U prijevodu F. II.” (L. rečenica glasi: “U svih mjestih naših. imat ćemo bogomolje u kojima ćemo se kao braća zajednički sastajati da javno pjevamo noćne. Rački. /Izbor/. gdje imade samostana (fratrum conventus). Torquemadine Rasprave prema kojoj krstjani tvrde “da je njihov vrhovni poglavar biskup crkve. Međutim. et Romanam ecclesiam matrem nostram caput totius ecclesiastice unitatis recognoscimus.) U ovome Šanjekovu izdanju prijevod glasi: “U svim našim mjestima.) S. imat ćemo bogomolje gdje ćemo se braća javno sastajati noću i danju na pjevanje časova. in quibus fratres de nocte ad matutinas. kolovoza 1245. godine se obvezuju da će u svim mjestima. 248. od 19. gdje braća zajedno žive.) L. Izvori za hrvatsku povijest. Petrović ističe kako je F. Mandić se dalje pozivlje na točku 11.” (F. Bogomilska crkva bosanskih krstjana. jutarnje i dnevne časove. koja se zove Bosnom.” F. Petra”.

M. svezak. Ne može se isključiti mogućnost da se u ovim hižama mogla služiti i misa. gost. I. kraj patarena. str./eo/ P. Tuzla. mjesto. M. starac i strojnici. domus) u kojima zajednički žive krstjani.porota. izdanje. 222-223. God. iako se točnije mogu označiti kao bez vjere. Usp. 1995. Kršćani Bosanske Crkve. napominje: “Rački krivo prevodi fratrum conventus s ‘gdje imade samostana’. M. str. ali učvršćena u pravoslavnoj veri. Pomen bogomila . diplomatsko i arbitražno telo.252 ski arhiv Tuzla. 62. str. Niko od njih ne vrši nikakvu crkveno jerarhijsku – svešteničku službu.. 58-60. 70-71. Ausführliches Lateinisch-Deutsches Handwörtebuch.251 Dubrovčani u pismu kardinalu Stojkoviću od 5.babuna u Zakonopravilu svetoga Save i ‘crkva bosanska’. Velika Gorica – Zagreb. Kuduguri – bogomili u vizantijskim i srpskim izvorima. Petrović je točno objasnio značenje latinskog izraza fratrum conventus. Jozo Marević. listopada 1443. Latinsko-hrvatski enciklopedijski rječnik. II. Beograd.” (M. 28. str. Wissenschaftliche Buchgesellschaft. sa neobičnom hijerarhijom. 1661-1662. ili vjere bosanske”./etrović/. 55. Bogomilska crkva bosanskih krstjana. 56. bez crkvenih zajednica i jurisdikcije u crkvenom smislu… ‘Crkvu bosansku’ čine: djed. a od početka XV. godine navode za “redovnike” Crkve bosanske da su “bez vjere. 2000. reda i pravila”. D. od samih Bosanaca nazvani redovnicima spomenutog bosanskog kraljevstva. Petrović. str. Zagreb. kao neku vrstu izabranog sudskog veća. u odnosu na ovakav smisao prevođenja. L. Kršćani Bosanske Crkve. 53. 1998. 49. M. zbor. Petrović.) 250 251 252 92 .) Usp. stoljeća do njegovih sedamdesetih godina u Bosni se više puta spominju kuće (hiža. U: Povijesno-teološki simpozij u povodu 500. M. a takvima su ih držali i Dubrovčani. do 1446. str.zajednica. locus. Suizdanje: Marka. obljetnice. I. M./eo/ P. 1997. str. svezak.) L. gdje ih je više na okupu. jer su svi mirska lica. Džaja ovaj izvorni tekst na latinskom prevodi ovako: “Patareni. Darmstadt. 1442. Džaja. societas patarena. 207. Petrović u terminu “Crkva bosanska” prepoznaje “savetodavno. 85. 69.) L. godine češće spominju na raznim mjestima u Bosni: kuća patarena. Karl Ernst Georges. str. 144. str. oni pišu kralju Tvrtku II. kuća. Fineova interpretacija bosanske srednjovjekovne konfesionalne povijesti./eo/ P.250 Dubrovčani od 1407.” (L. Mandić. 182. Manastir Svetog arhiđakona u Slancima kod Beograda./etrović/. reda i pravila…” (S. S. Petrović. Pod fratrum conventus misli se na sastanak. bez teritorije. shod. da će postupati s njegovim pokladom onako kako on naredi u pismu “koi bude upisao pr’d’ redovnici rimske vjere. Kršćani Bosanske Crkve. 609./etrović/. Velika Gorica – MH. L. 207-208. str. razumijevajući zgrade.

D. Testamenat gosta Radina. Paraskijeva) krsno ime “većine Karavlaha”. str. Petrović. uvela rimska Crkva i “samo ona ju je svetkovala na taj dan u svojoj liturgiji”. (827. Državna i vjerska pripadnost./etrović/. (D. stoljeću. Ovu je svekovinu. siječnja 1466. Truhelka. Većina hrvatskih povjesničara koji su o tome pisali i raspravljali (L.255 Ć. 93 . koja se slavi 1. Nedjeljom na prvom mjestu ispred svih ostalih blagdana”. Ćošković. koji je pronašao u Dubrovačkom arhivu oporuku gosta Radina. On je također istaknuo da se sveta Petka “spominje uporedo sa sv. dan u tjednu – petak. Crkva bosanska u XV.) i naredio da se po svemu svijetu slavi. 369. 253 254 255 256 P. str. str. a nema mu traga ni u zapadnim dualističkim crkvama. I. po njegovu mišljenju./eo/ P. Kršćani Bosanske Crkve. studenoga. godine kao i iz oporuke hercega Stjepana od 20 svibnja 1467. bosanski krstjani svetkovali kao dan Kristove muke. godine upozorio da je sveta Petka (sveta Paraskeva.) “…na velike blage dni i u svetu nedjelju i u svetu petku…”. Iz oporuke gosta Radina od 5. godine očito je da oni u osobnom bogatstvu napuštaju ovaj svijet. Testamenat gosta Radina. 154. koji su.) Ć. Šidak. Mandić. L.Na samostalnost Crkve bosanske upućuje i naziv gost u njezinoj hijerarhiji za koji naziv ne znaju bugarski ni makedonski bogumili. nego analogno sv. (Ć. koje je po tome moglo u širem smislu postojati i u IX.253 Bosanski krstjani razlikovali su se od svih srednjovjekovnih heretičkih sljedbi. kojima je ideal bio življenje u siromaštvu.”256 Iz povijesnih vrela stvarno proizlazi da se u prvim stoljećima kršćanstva svetkovao uz nedjelju posebno i petak kao spomen na muku Kristovu i ako su bosanski krstjani pod “petkom” častili petak onda i to posebno upućuje na veliku starinu njihove vjere. 373. 313. stoljeću. – 844. Svetkovina Svih svetih koju je uveo Grgur IV. Iz istočnog kršćanstva vjerojatno nije preuzeta svetkovina sv. pa je izrekao mišljenje da se pod svetom Petkom ne može “razumijevati posebna svetica. Sv. Nedjelji. Bosna i Hercegovina Povjesno-kritička istraživanja. Mandić. str. 498. Truhelka. Bosanska crkva bila je gotovo posve nezavisna od utjecaja rimskog i istočnoga kršćanstva. Truhelka. str. J. odmah je nakon njezina tiskanja 1911. Paraskeve koja se častila kao sveta Petka.254 u krstjana je mogući ostatak nekadanjeg zajedništva s rimskom Crkvom.

već o danu svete Petke. 70-72. 83. “Na području današnje Bosne i Hercegovine ima u prvoj polovici XV. Sveta Petka u sivoj zoni usmene književnosti. ako bi se radilo o petku i nedjelji. Beograd. 1955. ‘belu’. 12.000 pravoslavnih. godine da je Truhelkino tumačenje zabluda koju nisu primijetili ostali povjesničari. Najstarija svetica je iz II. Petku Paraskevu i na Bogorodicu. koje je potkraj njihove državne samostalnosti. Bosanski krstjani bili su brojnošću gotovo neznatni u odnosu na sveukupno stanovništvo srednjovjekovne Bosne i Hercegovine. str. U literaturi (posebno ruskoj) prevladava mišljenje da je s dolaskom kršćanstva štovanje boginje Mokoš preneseno na sv.Univerzitet u Kragujevcu.An- 94 . U: Kult svetih na Balkanu. brojilo oko milijun i pol duša. jer bi. 30. SANU . (S. 258 4. str. a umrla oko 1050. Onomatološki prilozi. Kult istočne svetice Petke bio je nekada raširen i kod katolika (posebno u Boki). Sveta Petka i petak..F. stoljeće u Vukanovu izvješću 257 258 259 Sabine Lauterbach zaključila je 1944. 137.” (Popov Račko. 80. sv. Liceum 5. knj. str. Nedelje je bogato ikonografski potvrđen. 108-109. dve antroponimičke prevedenice. godine postala najpopularnija svetica na Balkanu pod imenom Petka. knj. ali je još značajnija narodna tradicija koja Nedelju drži Petkinom kćeri i koja dve svetice stavlja u dno sofre narodskog Olimpa. Petka i Nedeljka. U: Kult svetih na Balkanu.000 patarena. Sveta Petka u pravoslavnih balkanskih i istočno-slavenskih naroda ima 56 prazničnih dana. 24. SANU. Ona navodi da iz oporuke proizlazi kako se ne radi o petku. rođena oko 1023. 1998. Istočnik. Detelić. stoljeća oko 750. Petke i sv.. 1979. te nije neobično naići na ‘tešku’. Odeljenje društvenih nauka. svetu nedelju i sveti petak”.” (Josip Buturac .257 To se može zaključiti i iz podatka da je narod u pojedinim dijelovima Balkana petak nazivao i petka. Beograd.) “Par sv. 2001.259 Na prijelazu iz XII.. Kragujevac.” (Svetlana Slapšak. str. Stanovništvo Bosne i Hercegovine. stoljeća. Das Testament des Gost Radin. 52 su nedelje i uključujući svaki petak u godini. tekst morao glasiti “. str. (Mirjana Detelić. “Od njih. Lauterbach. ili na ‘blagovesnu’ petku…” (M. 128-129. CCXXIX. ali je samo Sveta Paraskeva. 5. Mnogobrojna lica svete Petke Trnovske. Liceum 5.000 katolika. 75-76. u XIII.) “U srpskom narodu se dan petak inače često javlja u ženskom rodu – petka. Šanjek) prihvatila je Truhelkino mišljenje da sveta Petka u oporuci gosta Radina označuje dan u tjednu. str. SANU.) Poznato je nekoliko svetica pod imenom Petka. Posebna izdanja.) Đorđe Pejanović.

Franz Steiner Verlag. 1970. 2. Wiesbaden.Bosna u srednjem vijeku (Iz knjige: Georg Wild. str. I. Bogumilen und Katharer in ihrer Symbolik.) 95 .

(F.). str. što znači oko 150. 1624. vjerojatno od tri do pet stotina.262 tun Ivandija. dakle znatno više nego g. Prema tvrdnji vizitatora Masarechija iz 1624. Šanjek./1200. Rajner Sacconi u spisu Suma o katarima i leonistima (1250.000.) stoji da je ban Kulin sa svojom ženom.) Očito je da su ovi podatci navedeni prema izračunu D. et dicta computatio pluries olim facta est inter eos. sv. str. 1963. a katolika u njoj ima 300.) “…plusquam decem milia christianorum in eandem heresim introduxit”. Zagreb. stoljeća. 260 261 262 96 .) “…Item ecclesia Sclauonia et Philadelphie et Grecorum. stoljeća i početkom XV. svojom sestrom i s mnogim rođacima uveo u “krivovjerje više od deset tisuća kršćana”. Napredak. Mandić dopušta mogućnost da je prije 1222. Mandića. stoljeća. njihov broj morao biti daleko veći. Sarajevo. Herceg-Bosna i Hrvatska. Povijest Katoličke Crkve među Hrvatima. Usp. navodeći “mjesta u kojima obitavaju”. O lector. Buenos Aires. izdanje. D. 4/52/. Šanjek. Bosna u očima apostolskog vizitatora Petra Masarechija g. filadelfijska. 1878. a ni u daljem susjedstvu Bosne nije bilo mnogo drugih heretika. 167.) D. a da u cijelom svijetu nema ni četiri tisuće katara obojega spola.000 duša. piše da sve zajedno sklavonska. Bosansko-humski krstjani. 1973. Mandić. str. str. XIII.” (F.350. Hrvatski narodni kalendar za 1937.000. str. On misli da je koncem XIV. ali bez znatnog dijela Hercegovine. stoljeća doživjela dvije krvave križarske vojne i da je 1250. Napredak. stoljeća “ustanova utješenih krstjana i krstjanica prešla u šire narodne krugove. 1. str. Bogomilska crkva bosanskih krstjana.papi Inocentu III. “Po navedenom ključu imala bi Bosna u nešto širim granicama nego danas. 1936. teško moglo biti u Bosni više od 100 pravih krstjana svega zajedno. 218. Draganović. u svijet po selima” i da ih je tada na prostoru današnje BiH “moglo biti možda i koja tisuća”. te u drugoj četvrtini XIV. 389-390. bugarska i dragovićka crkva imaju otprilike pet stotina članova. Bosansko-humski krstjani. dicere potes secure quod in toto mundo non sunt Cathari utriusque sexus numero MMMM. 436-437. Mandić napominje da je Crkva bosanska koncem prve i početkom druge četvrtine XIII. Prema tom vizitatoru. zatim koncem XIII. kada su bosanski krstjani slobodno živjeli i bili u svom naponu. o pojavi krivovjerja u Bosni (1199. pravoslavnih ima jedva polovica od broja katolika. D. 70-71. godine. Mandić. Hrvatsko književno društvo sv. Bulgarie et Duguuithie omnes fere D. (koji nije obašao svu Bosnu) muslimani čine tri dijela stanovništva Bosne. kada je pisao Sacconi. godine.260 Ni u bližem. Hrvatska revija. II. 132-133. grčka.261 D. kojima treba pribrojiti još 10.” (K. Ćirila i Metoda.000 katolika s druge strane Neretve. i početkom XV.

) i kralj Tomaš (1443. vojvodi bosanskome. Mostar. pribjegli su k Stjepanu. quadraginta aut paulo plures pertinaciter errantes ad Stephanum Bosne ducem. Džaja. svome drugu u nevjeri. Ziral. ibid. str. prevodi s četrdeset tisuća. a oko četrdeset tisuća ili malo više. Orbini. Il Regno degli Slavi. u spisu Komentari o čudnovatim stvarima piše da je bosanski kralj 1459. 146-147. a u jednom stoji da se obratilo 2. (1458. donosi rečenicu ovako: “duo circiter milia baptisati sunt. II. str. kojih je bilo mnogo u njegovu kraljevstvu” da se isele iz kraljevstva ako ne prihvate Kristovo krštenje. 436. koji se služio jednim starijim izdanjem. Šanjek. (S. 244. quadraginta aut paulo plures pertinaciter errantes ad Stephanum Bosne ducem perfidiae socium confugere. sačuvan je u dva rukopisa.000. U starijim izdanjima stoji “duo”. 2. popravljeno i dopunjeno izdanje. (M. Herceg-Bosna i Hrvatska. perfidie socium. II. dospeli su kod Stjepana. 382-393.” U istom Šanjekovu izdanju prijevod glasi: “Kršteno ih je oko dvanaest tisuća. Četrdeset ili nešto više.-1464. 1999. Predemancipacijsko razdoblje 1463. Tomo Vukšić. Matasovića i navodi da je sve ovo Orbini preuzeo iz spisa pape Pija II. – 1804. Mandić. Bogomilska crkva bosanskih krstjana. istomišljeniku u krivovjerju.-1461. pribjegli su bosanskom vojvodi Stjepanu. koji su se tvrdoglavo držali zabluda. Mandić. confugere. Ćirković prihvaća istraživanje J. str. tvrdoglavo lutajući tamo-amo. str. VII/2003.264 Teškoća u izračunu nastaje kod prijevoda riječi “quadraginta”. M. Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Papa Pio II. Mandić. a neki u smislu da je iselilo četrdesetak osoba. (Vrhbosanska katolička teologija. str. kao i D. dotično ni 15% tadašnjega pučanstva bosanskoga kraljevstva”.Papa Pio II. Mandić. str. godine prisilio “manihejce. Orbini. Bosansko-humski krstjani.265 M. izdanje.” (D. 352.) Vrhbosnensia. Kraljevstvo Slovena. hercega od 263 264 265 266 F.”263 D. 97 . Orbini ovu Piccolominijevu rečenicu u kojoj se navodi “quadraginta” donosi ovako: “…furono basttezzati di questi heretici in circa due mila.) Sam D. koji broj većina autora.) On zbog navedenoga rečenicu prevodi: “Oko dvije tisuće pokrstilo ih se. M.000. tvrdokornih u zabludi. 369.” (D. a ne kako je u kritičkom izdanju utvrđeno “duodecim”.266 U srpskom izdanju Orbinija prijevod glasi: “Tada je bilo kršteno oko dve hiljade pomenutih jeretika.) Dnevnik Pija II. no njih četrdesetak. Mandić zaključuje na temelju ovih podataka da je krstjana “uoči pada Bosne moglo biti najviše 80-90. Važna rečenica u Šanjekovu izdanju izvornika glasi: “…duodecim circiter milia baptizati sunt. ma quaranta di loro. 505-506.) D. 26. Mandić. o poco piu”.) Sarajevo. S.

Pribud. Anđelko Mijatović. Dragojlović. Borač. Orbini.) M. tada ih je je prema istom Mandićevu izračunu moglo biti samo oko 7%. Usp. str. Hrtar i Kladanj. do 1588. do svršetka XVI. CCP.) D. 2. 2-13. ali ne mnogo više. Tayyiba Okić iz Ankare (povjesničar bosanskog podrijetla) na temelju proučavanja dokumenata iz arhiva Carigrada i Ankare. M. a iselilo oko četrdeset tisuća. zaključuje da turski izvori znaju za postojanje krstjana u Bosni i Hercegovini od druge polovice XV. nego u najboljem slučaju desetinu toga stanovništva”. str. 468. Ignacije Gavran procjenjuje da krstjani u srednjovjekovnoj Bosni XV. tada ih je prema Mandićevu izračunu moglo biti do 15%. u kojima su bili krstjani nakon turskog osvajanja nalaze u nahijama Neretva. (Hadžijahić. 476-477. M. Džaja.”267 Ako je heretika tada pokršteno oko dvanaest tisuća. stoljeća i da krstjani mogu označivati samo sljedbenike Crkve bosanske. Zemljišni posjedi. Ideološki i politološki aspekti propasti bosanskog kraljevstva 1463. 164. CCP. str. 461. Hadžijahić tvrdi da se pod krstjanima u katastarskim defterima nikako ne mogu razumijevati ni pravoslavni niti katolici i da su mu to potvrdili svi orijentalisti koji su te deftere proučavali. god. poklonika kako neki vele iste jeresi. (‘Kafir’ znači nevjernik).269 Misli se da je neposredno poslije turske okupacije bilo svega nekoliko desetina krstjana. i to registara od 1468. Kraljevstvo Slovena. Zemljišni posjedi ‘Crkve bosanske’. M. (M. Krstjani i jeretička crkva. Hadžijahić naglašuje kao važno da se pojam krstjani ne sreće nigdje u defterima osim u onima s bosanskog područja gdje je djelovala Crkva bosanska. Hadžijahić misli da je moglo postojati i više od 93 krstjanska lokaliteta. ali ako ih je pokršteno oko dvanaest tisuća. Historijski zbornik. 138. II/1978.271 Razmjerno dobar dio tadašnjega bosan- 267 268 269 270 271 M.268 T. Realno je shvaćati izvor da je tada iselilo oko 40 osoba. 463. Hadžijahić zaključuje da se krstjanske zemlje. Osanica. Okić je pronašao svega 93 krstjanska lokaliteta. str. godine. 466. S.Sv. Save. a iselilo samo oko četrdesetak osoba. 98 . XXV-XXVI za 1972-73. stoljeća “ne mogu tvoriti većinu. godine. X/1986. Hadžijahić. Problem nestanka ”Crkve bosanske” u poratnoj historiogafiji. jer se za ostale kršćane upotrebljavaju nazivi “Gebr” ili “Kafir”.270 Iz svega izloženoga moguće je pretpostaviti da u srednjovjekovnoj bosanskoj državi krstjana stvarno moglo biti najviše oko 10% sveukupnog pučanstva. 206-214. 18. Samobor.

Oni (I. granice bosanske države u vrijeme osmanskih osvajanja bile su sljedeće: od Save na sjeveru do Jadranskog mora na jugu. XIV.” (D. Aličiću. 101-111. 1997.272 Ne može se pokloniti vjera kralju Tomašu koji. II.273 Islam su posebno prihvaćali oni stanovnici koji nisu bili kršteni. odnosno ne mnogo prije dolaska Turaka. Svjetlo riječi. (H. Bosna i sabor u Mantovi (1459-1460). godine zauzeli gotovo cijelo navedeno područje osim Jajačke banovine. nego samo veli. str. Prema Ahmedu S. 44. što ništa ne poduzima protiv Turaka. i Bazilije Pandžić. Geschichte der Seelenwanderung in Europa Alternative religiöse Traditionen von der Antike bis heute.skog pučanstva sačinjavali su rimokatolici čiji su starosjediteljski pretci kristijanizirani tijekom XIII. od Novog Pazara na istoku do planine Dinare na zapadu. Livno-Sarajevo. da se bolje opravda pred papom i njegovim legatom.) Neki pisci o slomu Bosne nekritički preuzimlju ispolitizirane zaključke. str. Svi ostali stanovnici Bosne bili su u smislu shvaćanja Rimske crkve i istočne pravoslavne crkve infideles (pogani). Bogomilska crkva bosanskih krstjana. str. od Kamengrada na sjeverozapadu do Kotora na jugoistoku. Čiji su bosanski krstjani? Kalendar Svetog Ante. H.) Usp. Zander je autor i knjige: Reinkarnation und Christentum. 1999. Bosna Franciscana (Sarajevo). posebno od franjevaca. izdanje. prema pismu dominikanca Nikole Barbuccija od 31. i XV. Nikola Barbucci ne potvrđuje tvrdnju Tomaševu. kako ih vrela i nazivaju. izjavljuje da se ne pouzdaje u svoje podanike “manihejce”.) “Kralj Tomaš očito je uvećao broj bosanskih bogomila. 503-504. Rudolf Steiners Theorie der Wiederkörperung im Dialog mit der Theologie. 10. od Mačve na sjeveroistoku do Makarske na jugozapadu. Wissenschaftliche Buchgesellschaft. Zander. stoljeća. 211. VI (1998). str. godine. 99 272 273 . Mandić. Tako Helmut Zander tvrdi da su se bogumili tijekom srednjeg vijeka proširili u Bosnu i podlegli prodoru islama na način da su postali jezgro današnjih bosanskih muslimana. koja će nešto poslije ući u sastav Osmanskog Carstva. Darmstadt. Sve to znači da su islam u Bosni prihvatili većinom nekršteni starosjeditelji (pogani). koji su bili kršteni nedavno. Gavran. koji “čine gotovo većinu kraljevstva” i više vole Turke nego kršćane. svibnja 1459.. da ‘ima mnogo manihejaca’ u Bosni. a vjerojatno i dio onih. Teza da su na islam prelazili pripadnici Crkve bosanske ne stoji zato jer je krstjana u Bosni brojčano bilo relativno malo. Turci su do 1526.

Sarajevo. Dragojlović zaključuje. Dragojlović prihvaća Šidakovu misao da se podatak “o šizmatičkim popovima” iz franjevačkih “Dubia” ne odnosi na Bosnu već na “neuke svećenike” vlaških pastira u Erdeljskim planinama. ostavio vjeru. Dragojlović. Hrabak u pismu piscu iz Beograda od 24. Ujedno je istaknuo da je donja Bosna brdovita zemlja koja na sve strane ima velikih šuma. na području bosanske države. Drugi su Srbi (Surffen). Popis bosanske vojske pred bitku na Mohaču 1526. godine putovao i Bosnom. Aličić. kad je osvojio Bosnu. B. Krstjani i jeretička crkva. kadiluk Skradin i vilajet Hrvat su jedan te isti teritorij. Radovi ANUBiH. a mi jih zovemo Cigani (Zigen) ili Martolozi (Marcholosen). B. koji je globalno zauzimao područje Sinja.) D. Kuripešić je tu opisao “donju Bosnu” od rijeke Une (i Save) pa do Vrhbosne (Sarajeva). a vjere su sv. Hrabak drži da su “ogromna većina pravoslavnih u Bosni doseljeni”.. 1977. 171-177. stoljeću. i to ona koja su zatvarale planine Dinara i Velebit. Ovi dolaze iz Smedereva (Schmedraw) i Biograda (griechisch Weyssenburg). jer ne nalazimo.su. godine. sv.” (A. O stanovništvu donje Bosne govori ovako: “Dalje su u pomenutoj kraljevini Bosni našli tri narodnosti (Nationes) i tri vjere. da do “tada kao i kasnije sve do dolaska Turaka. XXV za 1975. knj. 274 275 “Osmanlije su zvanično označavali tu oblast kao vilajet Hrvat (vilajet Hrvatska). koji se spominju tek od 1305. str. Sarajevo. Mi ih držimo za dobre kršćane. Prema tome. 150-151. Dragojlović u toj knjizi prihvaća i mišljenje M. D. Filipovića da su pravoslavni Vlasi. o čemu govori i sam papa u svom pismu od 1.274 D.) 100 . srpnja 1372. 85. a tim je Turčin. odnosno područja južno od Velebita i zapadno od Dinare. zauzeli i neka područja izvan tih granica. (B.). Drniša i Skradina. U: Prilozi za orijentalnu filologiju. kao i Šidak. nema u izvorima spomena o pravoslavnim vlasima u Bosni osim u starom Humu i na području kasnije Hercegovine”. bili naseljeni na području od Drine i Lima do Huma (ibid. str. Knina. Problematiku naseljavanja Vlaha u Hercegovinu temeljito je obradio Bogumil Hrabak u svojoj studiji: Hercegovački Vlasi u XV. S. međutim. ali ističe da ima dokumenata koji i izvan današnje Hercegovine. U administrativnom-sudskom pogledu taj teritorij je pripadao kadiluku Skradin. svibnja 1989. neprijeporno proizlazi i iz Putopisa Benedikta Kuripešića (Kuripečića) koji je 1530. koji su rimsko-kršćanske vjere. Pavla. Prvo su stari Bošnjaci. godine. koje zovu Vlasi. LXXIII. str. 1983.275 Da su svi pravoslavni u Bosni bili doseljenici. navode neke termine vezane uz pravoslavnu crkvu.

je zaista u to vreme (1530) dolazila od Beograda i Smedereva. koji su vojnici i činovnici. Oni su. a u kraju bliže Sarajeva u srednjem veku su nesumnjivo u većini bili patareni. Pri tome. sa ugarskom upravom u Jajačkoj banovini i susednim krajevima vršeno je pokatoličavanje. a beogradski sandžak . 1950. stoljeća do turskog osvajanja. Drugi stanovnici. Prema B. očito je da su to bili pravoslavni Vlasi koji su već počeli potpadati pod utjecaj Srpske pravoslavne crkve.bezi su bili zaduženi za nadiranje u Slavoniji.” (B. jer je Beograd pao u ruke Turaka 1521. Hrabak. zaista vlaška većinom. s vremenom su se asimilirali s etnikom u novoj sredini. 162. nego turska vojna formacija. Svjetlost.da ima kakove razlike između njihove i rimske vjere. ostali dio stanovništva u Bosni bili su pravi Turci. Hrabak ovako opisuje tadašnju situaciju: “U 1530. martolozi nisu ‘natio’. prema Kuripešićevu (Kuripečićevu) mišljenju. Rad JAZU. Sudeći prema tome kako su tu drugu skupinu novonadošlog stanovništva ostali tada nazivali. a koje inače zovu Vlasi. a vladaju sa svime tiranski obima gore pomenutima plemenima. Usp. a to su mogli biti najvećim dijelom posebno oni koji su pokršteni od početka XIII. 54. Srbiju. str. bilo da su živjeli u istoj državi.277 Kada su se Vlasi kao paleobalkansko stanovništvo selili sa starih u nova sjedišta. Putovanja po Balkanskom poluotoku. odnosno koje “mi” zovemo Cigani ili Martolozi. dakle.”276 B. i Benedikt Kuripešić (Kuripečić). Sarajevo. Matković. oni su za koje on misli da su Srbi. 1881. svibnja 1989. To je izmenjena situacija i ne znači medievalno stanje tih krajeva. koja je takođe rano pala u ruke beogradskih namesnika. navede mladost i lakomost da se poturči. prema njemu. a bili su vojnici i službenici. B. LVI. došli u Bosnu iz Smedereva i Beograda i kršćanske su vjere sv.) 101 . Kuripešiću (Kuripečiću). str. dakle novodoseljeni. stoleća. Zagreb. srpsko-martološka. knj. Treći su narod pravi Turci. Bugarsku i Rumeliju 1530. već zato što su to do tada bili krajevi stare hrvatske države. Pavla. Treba znati da se na osnovu turskih deftera lako izračunava vrlo slaba naseljenost severne Srbije u vreme turskog osvajanja i duže posle njega (1459). kršćanskimi podanici. zaključio: stari Bošnjaci su starosjeditelji i oni su rimokatolici. Njima se ponekad znao priključiti pokoji mladi kršćanin kojega. sve do Gradiške. no od sredine XV. u pismu piscu iz Beograda od 24. koji su vladali kršćanskim podanicima. Kuripešić (Kuripečić) je. ali sastavljena od raznih vlaha u severnoj Srbiji. Putopis kroz Bosnu. Druga kategorija. 276 277 P. godini ‘donja Bosna’ mogla je kod starosedelaca imati katoličku većinu. bilo da su prihvatili njegovu vjeru.

U postojećoj literaturi o bosanskom srednjovjekovlju ti se mnogobrojni infideles samo spominju. 102 .Fenomen bosanskih krstjana jedinstven je i u tom smislu zaslužuje posebnu pozornost. a upravo su oni mogli bez posebnog protivljenja prihvatiti islam. ali je njihovo stvarno značenje. kako ih naziva Hrvatska kronika. U bosanskom puku prevladavali su infideles. u odnosu na njihovu malobrojnost u srednjovjekovnoj Bosni. u literaturi predimenzionirano. kako nekrštene nazivaju latinska vrela. odnosno pogani.

PRILOZI .

.

fenotipskih biljega u populacijsko-genetičkim analizama i danas može rezultirati zanimljivim informacijama o mikropromjenama genetičke strukture promatranih populacija u određenom vremenskom periodu.4. Prethodne studije bazirale su se na analizi variranja osnovnih fenotipskih karaktera. kako na genotipskoj. Hadžiselimović Rifat1 1 Institute for Genetic Engineering and Biotechnology. University of Sarajevo. esencijalni nalazi realiziranih populacijsko–genetičkih analiza interesantnih ljudskih zajednica bitno dobivaju na značenju ako su jasno ustanovljeni parametri variranja korištenih biljega. Osijek. Suvremene populacijsko-genetičke studije doživjele su značajnu promjenu. Primorac Dragan3. Osijek. Croatia PRIMJENA FENOTIPSKIH I MOLEKULARNIH BILJEGA U HUMANO-POPULACIONIM STUDIJAMA Fundamentalna genetička istraživanja humanih populacija uvjetovana su preliminarnom spoznajom prirode variranja odabranih biljega u svakoj konkretnoj populaciji. osobito u posljednja dva desetljeća. Croatia 3 Medical School at Split University. Croatia 4 Medical School at Osijek University. primjenjivo na širok spektar organizama kao potencijalnih predmeta izučavanja.NASELJAVANJE BOSNE I HERCEGOVINE Raznolikost Y-vezanih molekularnih biljega u referentnom uzorku bosansko-hercegovačkoga stanovništva Marjanović Damir1. posebno dobiva na svojoj “specifičnoj težini” kada je u fokusu ispitivanja čovjek (Homo sapiens). Split. pažljivo odabranih. Bosnia and Herzegovina 2 Genos. tako i na fenotipskoj razini. Istovremeno praćenje raznolikosti većeg broja. Ovo univerzalno pravilo.2. Osnovni limitirajući faktori informativnosti pojedinih fenotipskih biljega su poteškoće u jasnom diferenciranju nasljedne i nenasljedne komponente u formiranju većine feno105 . Sarajevo. Naime.

Humana populacijska genetika često se koristi intra. Bez obzira na točnost i preciznost prethodnog naziva. S obzirom da su i Y i X kromosom pretežno heterokromatični. Y kromosom se može uistinu prihvatiti kao naučno nepravedno zapostavljeni i nedovoljno istraženi genomski entitet. short tandem repeat) sekvencijama pozicioniranim na autosomalnim kromosomima (Bowcock et al. tj. U najvećem broju slučajeva kada je prisutan samo jedan par spolnih kromosoma. Moderna tehnička dostignuća koja su omogućila potpuno sekvenciranje Y kromosoma. te onoga vezanoga za životnu sredinu koja bitno utječe na krajnju formu organizma koji živi u njoj.i interpopulacijskom distribucijom genetičkih (molekularnih) biljega unutar i između ispitivanih dijelova stanovništva da bi rasvijetlila njihovu demografsku i migracijsku prošlost (Wells et al. 1994). uz esencijalnu determinaciju primarnih spolnih oznaka ima i veoma kompleksne. Uporedo s tim. prvo STR (engl. prvenstveno onih koje najlakše opažamo.tipskih svojstava organizma. pozicionirani na nerekombinirajućem području Y kromosoma (NRY). Struktura heterosomalnog para. Razvoj novih molekularno-bioloških tehnika značajno je proširio sustav molekularnih biljega. spolni kromosomi su genetički veoma različiti i dijele samo malo homologno područje koje konjugira tokom mejoze (Clarck 1996).8% ukupnog humanog genoma. odsustvo rekombinacija u njegovom najvećem dijelu. 2001). koji svojom kontradiktornošću sve češće skreće pozornost na sebe. rezultira četverostrukim smanjenjem efektivne veličine populacije u usporedbi sa autosomalnim lokusima. promovirala su i segmente njegove DNA kao izuzetno primjenjive u ispitivanju mikroevolucijske prošlosti suvremenog čovječanstva. činjenica da je za skoro 70% moderne civilizacije karakteristična patrilokalnost.Clarck 1996). To pseudoautosomalno područje obuhvaća svega 5% ukupne dužine humanog Y kromosoma (Jobling and Tyler-Smith 2003) koje dijeli pojedine sljedove s homolognim područjem na X kromosomu (STS gen. Xg krvne grupe . single nucleotid polymorphismis) haplotipova (Jin et al. Pritom. Pri tome najveći broj vanjskih individualnih obilježja je nemoguće povezati isključivo sa nasljednim sustavom (Hadžiselimović 2004). koji značajno mogu doprinijeti procesu spoznaje faktora i distribucije nasljednoga materijala u procesima migracija pojedinih populacija i njihovih determinirajućih dijelova. spolno karakteristične efekte. što ovaj kromosom čini moćnim pokazateljem u različitim populacijsko–genetičkim i evolucijskim studijama (Jobling and TylerSmith 2003). na primjer kao kod sisavaca (pa i vrste Homo sapiens). a zatim i konstruiranjem SNP (engl. kao što su bialelni i STR lokusi. Organizam predstavlja rezultat istovremenog djelovanja dva složena sustava: sustava vezanog za prijenos nasljedne informacije. nasljeđuju se isključivo muškom linijom. Polimorfni biljezi. holandrični biljezi. što čini oko 1. Ostatak Y kromosoma predstavljen je nerekombinirajućim udjelom ovog “genskog transportnog sredstva“. 1999). uvjetovala je značajno 106 . Y-kromosom je muški spolni kromosom koji sadrži 59 milijuna baznih parova. kao i lakši pristup i analiza Y–vezanih biljega. često se u literaturi opisuju kao heterosomi.

globalne mape distribucije Y-haplogrupa u sveukupnom čovječanstvu. koji su stabilniji. Hammer et al. predložio je univerzalni sustav. Shen et al. U cilju formiranja što prilagodljivijeg sustava nomenklature. kroz par studija (Underhill et al. koji je danas opće prihvaćen (YCC 2002). 2000. Većina tada korištenih biljega bili su RFLP (engl. koje se u odgovarajućoj literaturi često označavaju samo kao haplogrupe. Lavinu istraživanja u tom pravcu pokrenuli su radovi koji datiraju iz sredine 80-tih godina (Casanova et al. relativno izoliranim humanim populacijama. Rosser et al. U posljednjih nekoliko godina zabilježen je značajan priliv populacijskih podataka vezanih za nerekombinirajuće područje Y kromosoma (YCC 2002). Ove molekularne biljege karakterizira niska stopa uporednih mutacija. su definirane kao haplotipovi. drift) na prostornu diverzifikaciju njihove učestalosti u svjetskom stanovništvu (Jobling and Tyler-Smith 2003). Prema tom sustavu NRY binarne haplogrupe. 2001). određeni pojedinim binarnom molekularnim markerom. 1997). Povijesnu prekretnicu u ovoj oblasti označilo je uvođenje DHPLC (engl. Y kromosom konzorcij (YCC). osnovan od strane vodećih eksperata za analizu Y kromosoma. ali i manje deskriptivniji od haplotipova determiniranih STR markerima (Jobling and Tyler-Smith 2003). što ih čini izuzetno pogodnim za identificiranje i praćenje muške linije i tisućama godina unazad (YCC 2002). denaturing high-performance liquid chromatography) metode u postupak ispitivanja binarnih biljega vezanih za nerekombinirajući region Y kromosoma (NRY) (Underhill et al. 107 . tako i u forenzičkoj (Jobling et al. 1997) ali i medicinskoj genetici (Jobling and Tyler-Smith 2000). 1996. Konstruirano stablo se zasnivalo na postojanju tada poznate 153 haplogrupe (YCC 2002). Ovo stablo danas obuhvaća rezultate velikoga broja studija koje su bile preduvjet za formiranje.umanjivanje raznolikosti ovih biljega i bitno povećanje utjecaja genetičkoga odstupanja (engl. 2000). kao i konstrukcije sveobuhvatnog stabla NRY binarnih haplogrupa. Zbog toga je ovaj “unikat” ljudske kromosomske garniture izuzetno koristan u studijama mikroevolutivnih genetičkih fenomena. 2000. Biljezi locirani u ovome dijelu humanoga genoma pronašli su svoju primjenu kako u evolutivnim studijama (Hammer et al. Ova metoda je omogućila da se. trenutno važeće. 1985). a predložene su dva nomenklaturna sustava u koji treba da se uklope novootkriveni markeri. 2002 godine. u vrlo kratkom periodu locira preko 200 SNPs i malih insercijskih-delecijskih (indel) pozicija (YCC 2002). kako u velikim tako i u malim. restriction fragment length polymorphism) ulomci ili pak STR lokusi (YCC 2002).

Bitno je napomenuti da se većina dosadašnjih istraživanja prvenstveno zasnivala na analizi fenotipskih svojstava. 1973) ili pak obliku ušne jagodice (Hadžiselimović 1970). bilo da se radi o naseljavanju prostora centralnog Balkana. protkana velikim brojem manje – više izoliranih lokalnih populacija autohtonog stanovništva i predstavlja veoma interesantno područje za populacijsko–genetička istraživanja različitih razina i usmjerenja. 2004). u genetičkom smislu. etnički. U formiranju trenutnoga stanja značajnu ulogu su odigrali migracijski procesi. koji su uslijed granične prirode ovoga područja bili izuzetno učestali (Malcolm 1994). još uvijek egzistiraju klasični “otoci u kopnu” (Marjanović et al. ekološki. također. 1934. postojali su i različiti nivoi otvorenosti i međusobne izolacije lokalnih populacija i njihovih relacija sa širom matičnom populacijom. Unutar tih područja. 108 . kao i različiti nivoi propagacijske izolacije mogu biti uvjetovani istovremenim i zajedničkim utjecajima velikoga broja faktora (geografski. senzibilnosti na PTC (Berberović et al. bilo da se radi o krvnim grupama (Kalić et al. savitljvosti palca (Hadžiselimović i Brdar 1979) i analizi utjecaja pojedinih faktora koji narušavaju genetički balans (Hadžiselimović 1983). 1973). Početci antropogenetičkih istraživanja na ovim prostorima mogu se vezati za period austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini (Hadžiselimović 1984). slijepilu za boje (Berberović 1969).RAZVOJNE FAZE POPULACIONO GENETIČKIH ISTRAŽIVANJA STANOVNIŠTVA BOSNE I HERCEGOVINE Bosna i Hercegovina je. Prve poznate bioantropološke radove iz tog vremena austrougarskih vojnih liječnika na bosanskohercegovačkom stanovništvu možemo smatrati inicijalnom fazom ispitivanja genetičkog sastava ove populacije (Himmel 1887). jasno vidljiva i promatranjem osnovnih vanjskih obilježja pripadajućih pojedinaca. Fascinantna raznolikost bosanskohercegovačkih lokalnih humanih populacija. religijski i drugi). ili pak manjim imigracijskim i emigracijskim regionalnim epizodama. Rezultati prethodnih istraživanja genetičkih osobitosti bh. stanovništva pokazuju da u nekim regijama. Berberović et al. demografsko–genetički gledano.

MATERIJAL I METODE Prikupljanje uzoraka pune krvi bilo usmjereno formiranju referentnog uzorka. 2003). što je usvojeni standard za srodne studije genetičkih posebnosti europskog i svjetskog stanovništva. Usporedo s tim prikupljeni su podaci o ispitanikovim precima u liniji dvije prethodne generacije.Vrhunac ovoga tipa populacijskih studija fenotipskih biljega dosegnut je 2003. 109 . 2005) s ciljem definiranja referentnog uzorka i inkorporaciju njegovog molekularnog biodiverziteta u regionalnu bazu podataka. a dodatnom analizom ostvarenog uzorka ispitanika ustanovljeno je da prikupljeni uzorci potječu iz više od 50 većih naseljenih mjesta. Ukupni uzorak brojao je 256 ispitanika (81 pripadnika srpske. Pripremljen je pisani obrazac u kojem se jasno navode ciljevi poduzetih istraživanja. 90 hrvatske i 85 bošnjačke nacionalnosti). čime se s jedne strane potvrđivala njegova “nacionalna linija”. Uzorci su prikupljani na pet sabirnih lokaliteta. Marjanović et al. 2006a. uzorka koji omogućava vjerodostojno promatranje u procjeni genetičke strukture sveukupne bosanskohercegovačke populacije. Tijekom prikupljanja uzoraka u potpunosti su respektirani standardi informiranja ispitivanih osoba o načinu i svrsi određivanja njihovih genetičkih profila. 2004. godine (Pojskić et al. kako autosomalnih (Marjanović et al. Iste godine ostvareni su i prvi prilozi u upoznavanju raznolikosti izvornih tj. Sprovedena su i prva populaciono–genetička istraživanja varijacije STR biljega. tako i Y-vezanih (Marjanović et al. 2006b). a s druge sakupljale neophodne informacije o lokalnom porijeklu izvornog primarnog genskog fonda iz kojega ispitanik potječe. Marjanović et al. a svoj pristanak na test svojim potpisom su potvrdili svi ispitanici – dragovoljci. molekularnih-nuklearnih i mitohondrijalnih DNA biljega raznolikosti izoliranih populacija Bosne i Hercegovine (Marjanović et al. U skladu s tim vodilo se računa o odgovarajućoj zastupljenosti uzoraka tri najbrojnije bh. etničke grupe. tj. 2005a).

Ukupna genomska DNA, iz uzorka pune krvi (3–7 ml), izdvojena je primjenom optimizirane fenol-kloroform metode organske ekstrakcije, koja se zasniva na njenom osnovnom modelu (Sambrook et al. 1989). Kvantificiranje izdvojene DNA realizirana je na UV–spektrometru (fluorimetar DyNA QUANT® 200), a prema protokolu predloženom od strane proizvođača (Amersham Biosciences 1998) Proces amplifikacije i detekcije 28 odabranih bialelnih SNP i indel biljega (12f2, YAP, P37, M9, M12, M17, M26, M35, M47, M67, M68, M74, M78, M81, M89, M92, M102, M123, M170, M172, M173, M201, M207, M223, M227, M253, M267 i M269) realiziran je u odvojenim reakcijama za svaki od njih, a koncepcija lančane reakcije polimerazom (engl. polymeraze chain reaction -PCR) se posebice prilagođavala specifičnostima korištenih biljega. Preliminarno, na osnovu prethodnih studija balkanskih populacija (Semino et al. 2000), odabran je inicijalni biljeg, koji je poslužio kao putokaz u daljim istraživanjima. Sustav izbora bio je hijerarhijski, tj. primjena i testiranje svakog sljedećeg biljega ovisila je o rezultatima dobivenih amplifikacijom DNA segmenta definiranog prethodnim biljegom. Analiza uspješnosti amplifikacije provjeravana je promatranjem rezultata PCR analize na 2% agaroznom gelu, koji je potopljen u TBE pufer sa 0,5 μg/ml etidijum bromida. U reakciji se pomiješaju 5μl amplificirane DNA i 2,5μl 2% koloranta. Razultati se očitaju nakon 30-45 minuta elektrofereze . Statistička i populacijsko-genetička obrada podataka obuhvatila je kalkulaciju nekoliko visoko informativnih parametara. Prvenstveno su izračunate frekvencije pojavljivanja detektiranih Y-haplogrupa unutar svake od ispitanih populacija, proveden AMOVA test inter i intrapopulacijskog variranja (Weir, Cockerham 1984; Excoffier, Smouse, Quattro 1992), exact P value testa (Raymond & Rousset 1995) i standardni χ2 test u cilju utvrđivanja stupnja statističke značajnosti razlike opaženih haplogrupnih frekvencija među analiziranim populacijama. Također, izračunata je intrapopulacijska haplogrupna raznolikost (Nei 2000) te genetička distanca između definiranih populacija, kako primjenom standardnog obrasca (Reynolds et al. 1983), tako i primjenom populacijske parwais FSTs diferencijacijske metode.
110

Na osnovu dobivenih rezultata konstruiran je i Neighbor-joining tip dendrograma. U realizaciji navedenih analiza korišten je softver ARLEQUIN ver. 2000 (Schneider et al 2000). Principal Component (PC) analiza je realizirana na osnovu haplogrupnih frekvencija primjenom XL-stat programa. Rezultati ovih analiza su publicirani u vidu znanstvenih publikacija (Marjanović et al. 2005b, Marjanović et al. 2006c) i kongresnih usmenih i posterskih prezentacija (Marjanović et al. 2004a, Marjanović et al. 2005c).

REZULTATI I DISKUSIJA

Sve ispitane individue determinirane su u okviru standardnih haplogrupa E, F*, G, I, J, K* i R. U ukupnom bh. uzorku opseg variranja ustanovljenih haplogrupnih frekvencija iznosio je od 2% za haplogrupu G do preko 50% za haplogrupu I (Marjanović et al. 2005b). Ovo svakako ukazuju na činjenicu da je haplogrupa I (Hg I) najučestalija u ukupnom bosanskohercegovačkom uzorku i da je ona skoro u potpunosti prezentirana subhaplogrupom I-P37, dok su ostale subhaplogrupe I-M253 i I-M223 prisutne “u tragovima”. Ostale haplogrupe koje prelaze prag od 5% su Hg E (14,5%), R-M17 (13,7%) i Hg J (7,2%). Od ispitivanih nacionalnih grupa genetički najhomogeniji pokazao se ispitivani uzorak Hrvata čiji intrapopulacijska haplogrupna raznolikost iznosi 0,46. Zatim slijede Bošnjaci sa 0,76 i Srbi sa 0,83. Analiza raznolikosti bialelnih biljega lociranih na nerekombinantnom dijelu Y kromosoma ukazuje na to da humanu populaciju Bosne i Hercegovine karakterizira prisustvo Y-haplogrupa karakteristično i za ostale europske populacije. Tako su u okviru bh. populacije detektirane europsko-specifične haplogrupe (I-M170, R-M17 i R-M269) koje vjerojatno vode porijeklo iz glacijalnih refugijuma iz balkanskog, ukrajinskog i franko-kantabrijskog refugijuma), kao i haplogrupe čije se porijeklo veže za Afriku (E-SRY4064) i Srednji istok (J-12f2) koje su dospjele u Europu tijekom produženog gene flow-a. Ono što bosanskohercegovačku populaciju ipak izdvaja u odnosu na
111

ostale europske populacije je nazočnost subhaplogrupe I-P37 kod više od 50% ispitanika. Naime frekvencija ove subhaplogrupe unutar, prvenstveno hercegovačkih, Hrvata iznosi oko 71% (što se vrlo vjerojatno donekle može pripisati i genetičkom driftu), ali je razmjerno visoka i unutar bošnjačke i srpske etničke skupine. To ukazuje na činjenicu da ove skupine dijele veliki dio zajedničkog genskog fonda koji je kreiran pod jasnim utjecajem pojedinih demografskih povijesnih momenata. Uzimajući u obzir paleolitsko porijeklo P37 mutacije u ovom balkanskom refugijumu, koje je sugerirano u prethodnim radovima (Rootsi et al. 2004), čini se vrlo vjerojatnim da je postglacijalna ekspanzija humane populacije koju karakterizira visoka učestalost ovog biljega iz jednog od glacijalnih refugijuma koji su postojali na prostoru Balkana odigrala najbitniju ulogu u kreiranju genskog fonda stanovništva recentne Bosne i Hercegovine. Hg E je druga po zastupljenosti haplogrupa unutar bh. populacije (14,5%) i njena prisutnost u Europi predstavlja rezultat višestrukih migracija iz pravca Bliskog Istoka i sjeverne Afrike tijekom i poslije Neolitika (Cruciani et al. 2004, Semino et al 2004). Skoro u potpunosti je prezentirana subkladom E-M78 (13,7%) i zabilježeno je određeno variranje ovog biljega unutar ispitivanih etničkih grupa. Bitno je spomenuti da klinalna distribucija E-M78 u Europi i njena internalna mikrosatelitna varijacija se povezuje s njenom disperzijom u neolitskom i postneolitskom periodu s Balkana u svim smjerovima sve do Iberijskog poluotoka na zapadu, i vrlo vjerojatno Turske na jugoistoku (Cinnioglu et al. 2004, Semino et al 2004, Cruciani et al 2004). Naši podaci sugeriraju da je ova ekspanzija ostavila značajan trag u genofondu bh. populacije. Hg J je druga haplogrupa koja je također dospjela u Europu preko bliskog istoka i njene subklade vjerojatno determiniraju proces kompleksnih migracija tijekom i poslije Neolitika (Cinnioglu et al. 2004, Semino et al 2004, Giacomo et al 2004). Unutar bh. populacije, ova haplogrupa je, u nazočnosti skoro svih njezinih subklada, detektirana prvenstveno unutar bošnjačke etničke grupe. Naime, detektirane su: J-M267 koja je povezana s arapskom ekspanzijom, J-M92 koja sugerira genetičku vezu između Anadolije i južne Italije, J-M67 koja
112

Passarino et al 2001. koja je i u ranijim studijama detektirana u drugim istočno-europskim populacijama (Semino et al 2000. Ova posljednja je prvenstveno prisutna unutar srpske etničke grupe (6. što je bilo pokazano i u prethodnim studijama u kojima je observirana mtDNA (Achilli et al 2004). Wells et al 2001). Na osnovu ovih rezultata mogu se diferencirati tri osnovna determinirajuća faktora kreiranja genskog fonda današnjeg bosan113 . Hrvata u odnosu na sve ostale populacije. Druga PC analiza pak pokazuje određenu izdvojenost uzorka bh. kao i dolasku slavenskih plemena na ove prostore tijekom velike seobe naroda u 7. R-M17 je zastupljenija subhaplogrupa Hg R. Barać et al. populacije. 2005b) sugerira da su ove tri etničke grupe ekstremno bliske jedna drugoj. Ipak da bi se potvrdio ovaj scenarij neophodno je analizirati bosanskohercegovački R-M17 internalnu STR raznolikost. 1979. vjerojatno zbog ranije navedenog genetičkog drifta i efekta osnivača vezanog za elaborirani uzorak ove etničke skupine.je frekventna na Kavkazu i J-M102 koja kao svoj centar maksimalne frekvencije determinira južni Balkan i jugo-centralnu Italiju. stoljeću.2%). Veoma je interesantna i nazočnost R-M269 subhaplogrupe unutar ispitivanog uzorka bh. Hrvata je vrlo vjerojatno još jedan od pokazatelja (uz ranije navedenu visoku zastupljenost I-P37) da su genetičko odstupanje i efekt osnivača odigrali bitnu ulogu u kreiranju njegovog genofonda. ali i infiltraciji indoeuropsko jezičnih populacija unazad 2000 godina iz pravca Rusije (Jovanović et al. 2003). te blisko srodne ostalim balkanskim populacijama. Prva PC analiza (Marjanović et al. Izuzetno niska zastupljenost ove haplogrupe unutar ispitivanog uzorka bh. Ova distribucija se vjerojatno može primarno pripisati postglacijalnoj humanoj ekspanziji iz ukrajinskog glacijalnog refugijuma (Semino et al 2000).3% kod Bošnjaka) i u potpunosti se uklapa u očekivanu distribuciju ovog biljega koji je skoro ekskluzivno zastupljen u istočnoj Europi i čiji gradijent opada u pravcu sjeveroistok-jugozapad. Ona je skoro ravnomjerno distribuirana u sve tri etničke grupe (od 12.2% kod Hrvata do 15. Uprkos izuzetno slaboj zastupljenosti ovog biljega može se zaključiti da je genski fond frankokantabrijskog glacijalnog refugijuma ipak ostavio traga i na genofond stanovništva recentne BiH.

Metoda analize odgovarajućih Y-vezanih STR biljega. neophodna je usporedba dobivenih rezultata ove studije s prethodnim populaciono-genetičkim studijama zasnovanim na analizi velikoga broja. OSNOVNI PRAVCI EVENTUALNIH BUDUĆIH STUDIJA U REKONSTRUIRANJU MIKROFILOGENETSKIH PRAVACA I MODELA NASELJAVANJA PROSTORA BOSNE I HERCEGOVINE Rezultati ove studije ponudili su okvir jednog od mogućih scenarija naseljavanja prostora recentne Bosne i Hercegovine. uz komparaciju sa istim parametrom susjednih populacija.skohercegovačkog stanovništva. Prvi od njih je multidisciplinarnost budućih istraživanja koja podrazumijeva detaljan pregled svih povijesnih činjenica vezanih za naseljavanje BiH i balkanskog regiona uopće. ponuditi odgovor na pitanje da li je ovaj zapadnobalkanski refugijum ustvari centar postglacijalne humane ne114 . U cilju njegovog testiranja i detaljnije elaboracije neophodno je u budućim studijama inzistirati na više osnovnih parametara. obuhvatilo analizu svih dosadašnjih povijesnih. između ostalog. Svakako. Tako dobiveni rezultati omogućit će preciznije procjenjivanje regionalnih migracijskih procesa. Takav pristup bi mogao značajno utjecati na modeliranje ponuđene konstrukcije. ali i za recentnije mikromigracijske procese. zasnovane na rezultatima analize variranja holandričnih biljega. arheoloških i drugih otkrića koji se povezuju za determinirajuće migracijske faktore. Izuzetno je važan drugi parametar koji ukazuje na datiranje osnovnih mutacija unutar uzorka bosanskohercegovačke populacije. njihove frekventnosti i korelacije sa determiniranim haplogrupama omogućava estimaciju vjerojatnog perioda nastanka ovih mutacija. kako fenotipskih tako i molekularnih biljega. To bi. To su postglacijalna ekspanzija iz glacijalnog balkanskog refugijuma. Za očekivati je da će određivanje starosti Hg I unutar bosanskohercegovačke populacije. kompleksni migracijski procesi iz pravca centralne Azije i istočne Europe te višestruke neolitske i postneolitske migracijske epizode koje su na ove prostore donijele dijelove genofonda srednjoistočnog i afričkog porijekla.

ili je on particija šireg balkansko-istočnoeuropskog paleolitskog autohtonog genetičkog bazena. etničkih grupa. hipoteze. dok bi se bošnjačka mogla istraživati komparirajući hercegovačku. implikacije. Do realizacije takvih kompleksnih istraživanja. intrapopulacijskog (regionalnog) karaktera. neophodno je konstatirati da svi nalazi. u europskim razmjerima. pri čemu se mogu respektirati i sve ostale demografsko-genetičke osobitosti šire i uže definiranih lokalnih dijelova stanovništva svih ovih naroda. Takav pristup bi mogao pružiti odgovore na pitanja da li su signifikantne razlike ustanovljene ovom studijom doista interpopulacijskog (etničkog) ili. Također. etničkih skupina u potpunosti zadovoljava kriterije ovog tipa istraživanja i oni su obuhvatniji od mnogih znatno većih populacija. velika seoba naroda iz 6. Također. istočno-srednjobosansku i zapadnobosansku skupinu. kao što su one uvjetovane položajem ove regije unutar rimskih carstava. govori i činjenica da vodi porijeklo iz više od 50 različitih mjesta u BiH. I posljednje. veličina pojedinačnih uzoraka najbrojnijih bh. koje su proučavane u prethodnim europskim studijama. sama za sebe. Primjera radi. Nakon toga bi bila neophodna interpopulacijska komparacija u istoj regiji. S obzirom na visoku specifičnost i usku povezanost ispitivanih bh. njihovu zajednički historijski razvoj. hrvatska populacija bi se mogla analizirati uključujući poduzorke hercegovačkih. što je mnogo vjerojatnije. srpska bi obuhvaćala hercegovačke. i 7. specifične mikromigracijske tijekove. relativno malu.okolonizacije europskog kontinenta. vjerojatno će nam pružiti preciznije odgovore na indicije o utjecaju recentnijih migracija. aktivnosti moraju biti usmjerene k ciljanom proširivanju odabranog uzorka. ali ujedno i najvažnije. te utjecaj Otomanske imperije u formiranju recentnog genofonda bosanskohercegovačke populacije. O kvalitativnoj reprezentativnosti ukupnog uzorka. kao i specifične povijesne uvjete nastajanja ovih etničkih populacija bitno je ispitati intrapopulacijsku raznolikost regionalnih subpopulacija. populaciju. istočnobosanske i krajiške grupe. stoljeća. srednjobosanskih i posavskih Hrvata. rekonstrukcije i modeli ove studije počivaju na rezultatima analize skrining-uzorka bo115 . Uzorak od 256 individua za ukupnu bosanskohercegovačku populaciju je. daleko veći od skoro svih do sada analiziranih uzoraka za jednu takvu.

sanskohercegovačkog stanovništva i odgovarajućih relacija s ranije istraženim euroazijskim populacijama. Posljednja znanstvena istraživanja iz ove oblasti ponudila su jedan uistinu zanimljiv i skoro potpuno novi scenarij i hrvatska znanost ima tu sreću da je od samoga početka, prvo kroz radove prof. dr. Dragana Primorca i suradnika (Semino et al 2000), a zatim i uvaženoga znanstvenog tima, pod okriljem akademika Pavla Rudana, (Barać et al 2003 i drugi) značajno uključena u tom pravcu. Ipak, neophodan je izuzetan oprez u široj medijskoj prezentaciji ovih znanstvenih rezultata kako bi se izbjeglo krivo prezentiranje dosegnutih činjenica, te neznanstvenu zloupotrebu koja može imati nesagledive posljedice.

LITERATURA
Achilli A, Rengo C, Magri C et al. (2004) The molecular dissection of mtDNA haplogroup H confirms that the Franco-Cantabrian glacial refuge was a major source for the European gene pool. Am J Hum Genet 75, 910–918. Amersham Biosciences. DyNA QUANT® 200 Fluorometer User Manual. San Francisko (USA): Amersham Biosciences: 1998. Barać L, Peričić M, Klarić IM et al. Y chromosomal heritage of Croatian population and its island isolates. Eur. J. Hum. Genet. 2003; 11: 535-542. Berberović Lj. Incidence of colour blindness ina a sample of the population of Sarajevo (Bosnia). Bull. Sci., Sect A 1969; 14: 11-12. Berberović Lj, Hadžiselimović R, Karanac V. Sustav sklapanja brakova u SR BiH, s obzirom na AB0 u Rh sustav krvnih grupa (analiza grupa slučajeva spornog očinstva). II jugoslavenski simpozijum iz humane genetike, Rezimei referata 1973: 41. Berberović LJ, Hadžiselimović R, Hadžić A. Tha Ability of Tasting PTC in a Group of School Children from Banja Luka. Bull. Sci., Sect. A 1973; 18: 4-6. Bowcock AM, Ruiz-Linares A, Tomfohrde J et al. High resolution of human evolutionary trees with polymorphic microsatellites despite a constraint in allele length. Nature 1994; 368: 455-457 Casanova M, Leroy P, Broucekkine C et al. A human Y-linked DNA polymorphism and its potential for estimating genetic and evolutionary distance. Science 1985; 230: 14031406. Cinnioglu C, King R, Kivisild T et al. Excavating Y-chromosome haplotype strata in Anatolia. Hum. Gen. 2004; 114: 127-148. Clarck MS, Wall WJ. Chromosomes – The Complex Code. London (England): Chapman and Hall; 1996. Cruciani F, Santolmazza P, Shen P et al. A back migration from Asia to sub-Saharan Africa supported by high-resolution analysis of human Y-chromosome haplotypes. Am. J. Hum. Genet 2002; 70: 1197-1214.

116

Excoffier L, Smouse P, Quattro J. Analysis of molecular variance inferred from metric distances among DNA haplotypes: Application to human mitochondrial DNA restriction data. Genetics 1992; 131: 343-359. Di Giacomo F, Luca F, Popa L et al. Y chromosomal haplogroup J as a signature of the postneolithic colonization of Europe. Hum Genet 2004; 115, 357–371. Hadžiselimović R. Podaci o učestalosti tipova ušne jagodice (lobulus auriculae) kod stanovništva Sarajeva. Genetika 1970; 2: 155. Hadžiselimović R, Brdar D. Populacijsko genetička analiza distalne ekstenzibilnosti palca u stanovništvu Prijedora. God. Biol. Inst. 1979; 32: 117. Hadžiselimović R. Diferencijalna reprodukcija kao mogući faktor genetičkog drifta u stanovništvu Bosne i Hercegovine. Simpozijum “Savremena populaciono - genetička istraživanja u Jugoslaviji (Sarajevo), Knjiga saopštenja 1983: 121. Hadžiselimović R.: Razvojne faze i pristupni modeli savremenih populaciono – genetičkih istraživanja kvalitativne varijacije u stanovništvu Bosne i Hercegovine. Genetika 1984; 3: 223-231. Hadžiselimović R. Antropopligija – biodiverzitet recentnog čovjeka (autorizirana skripta), Sarajevo (BiH): INGEB; 2005. Hammer MF, Zegura SL. The role oh the Y chromosome in human evolutionary studies. Evol. Anthropol. 1996; 5: 116-134. Hammer MF, Karafet TM, Red AJ, Jarjanazi H, Santachiara-Bennerecetti S, Soodayll H, Zegura SL. Hierarchical patterns of global human Y chromosome diversity. Mol. Biol Evol. 2001; 18: 1189-1203. Himmel H. Die Soldatenmaterial der Herzegowina in Anthropologisher Beziehung. MAGW 1887; 17: 84. Jin L, Underhill PA, Doctor V, Davis RW, Shen P, Cavalli-Sforza LL, Oefner PJ. Distribution of haplotypes from a chromosome 21 regions distinguishes multiple prehistoric human migrations. Proc. Natl. Acad. Sci. USA 1999; 96: 3796-3800. Jobling MA, Pandya A, Tyler-Smith C. The Y chromosome in forensic analysis and paternity testing. Int. J. Legal Med. 1997; 110: 118-124. Jobling MA, Tyler-Smith C. New uses for new haplotypes the human Y chromosome, disease and selection. Trends. Genet. 2000; 16: 356-362. Jobling MA, Tyler-Smith C. The human Y chromosome: an evolution marker comes of age. Nature Rev. Genet. 2003; 4: 598-612. Jovanović, B. (1979) Preistory of south Slavic countries. (ed. N. Tasic) vol 3. Sarajevo: Svjetlost. Malcolm N. Bosnia: A Short History. London (UK): Macmillan London Limited Copyright; 1994. Marjanović D, Kapur L, Drobnič K et al. Comparative study of genetic variation at fifteen STR loci in three isolated populations of Bosnian mountain area. Human Biology 2004; 76: 15-32. Marjanović D, Fomarino S, Montagna S et al. The distribution of Y-chromosome haplogroups in the three main ethnic groups of Bosnia and Herzegovina. 6st Balkan Meeting on Human Genetics, Thessaloniki, Greece; Abstracts: 37 2004b. Marjanović D, Bakal N, Pojskić N et al. Population Data for the Twelve Y-chromosome Short Tandem Repeat Loci from the Sample of Multinational Population in Bosnia and Herzegovina. Journal of Forensic Science 2005; 50: 1: 223-225.

117

Marjanović D, Kapur L, Pojskić N, Hadžiselimović R. DNA diversity in the studies of genetic distance among isolated human populations in Bosnia. Humane Evolution 2005a; 20: 2-3: 157-166. Marjanović D, Fomarino S, Montagna S et al. The peopling of modern Bosnia-Herzegovina: Y-chromosome haplogroups in the three main ethnic groups. Annals of Human Genetics 2005b; 69: 6: 757-764. Marjanović D, Fomarino S, Bakal N et al. Y-chromosome bi-allelic and STR markers in the three main ethnic groups of modern Bosnia and Herzegovina. European Journal of Human Genetics Vol 2005c; 13: Supplement 1: 339. Marjanovic D, Bakal N, Pojskic N et al. Allele Frequencies for 15 Short Tandem Repeat Loci in a Representative Sample of Bosnians and Herzegovinians. Forensic Science International 2006a; 156: 1: 79-81 Marjanovic D, Pojskic N, Davoren J et al. Population data at two STR loci D2S1338 and D19S433 in the sample of multinational Bosnia and Herzegovina residents. Journal of Forensic Science 2006b; 51: 5: 1219-1220. Marjanovic D, Pojskic N, Kalamujic B et al. Most recent investigation of peopling of Bosnia and Herzegovina: DNA approach. Documenta Praehistorica 2006c; XXXIII: 21-28. Nei M, Kumar S. Molecular Evolution and Phylogenetics. Oxford, New York: Oxford University Press; 2000. Passarino G, Cavalleri GL, Lin AA et al. Different genetic components in the Norwegian population revealed by the analysis of mtDNA and Y chromosome polymorphisms. Eur. J. Hum. Genet. 2001; 10: 521-529. Pojskić N, Ahmic A, Kapur L et al. Efects of forced migration on spatial and temporal changes on genetic structure of two local populations in Bosnia and Herzegovina. Hum. Evolution 2003; 20: 2-3: 137-145. Raymond M., Rousset F. An exact test for population differentiation. Evolution 1995; 49: 1280-1283. Rootsi S, Magri C, Kvislid T et al. Phylogeography of Y-chromosome haplogroup I reveals distinct domains of prehistoric gene flow in Europa. Am. J. Hum. Genet. 2004 (in press). Sambrook J, Fritsch EF, Maniatis T. Molecular Cloning: A Laboratory Manual. Cold Spring Harbor (NY-USA): Cold Spring Harbor Laboratory Press; 1989. Schneider S, Roessli D, Excoffier L. Arlequin ver.2000: The software for population genetics data analysis. Genetics and Biometry Laboratory, University of Geneva, Switzerland, 2000. Scozzari R, Cruciani F, Pangrazio A et al. Human Y-chromosome variation in the western Mediterranean area: implication for the peopling of the region. Hum. Immunol. 2001; 62: 871-884 Semino O, Passarino G, Oefner PJ, et al. The genetic legacy of paleolithic homo sapiens in extant Europeans: a Y chromosome perspective. Science 2000; 290: 1155-1159. Semino O, Magri C, Benuzzi G et al. (2004) Origin, diffusion, and differentiation of Y-chromosome haplogroups E and J: Inferences on the neolithization of Europe and late migratory events in the Mediterranean area. Am J Hum Genet 74, 1023–1034. Shen P, Wang F, Underhill PA et al. Population genetic implications from sequence variation in four Y chromosome genes. Proc. Natl. Acad. Sci. USA 2000; 97: 7354-7359. Underhill PA, Jin L, Lin AA et al. Detection of numerous biallelic polymorphisms by denaturing high-performance liquid chromatography. Genome Res. 1997; 7: 996-1005.

118

119 . sc. Proc. Estimating F-statistics for the analysis of population structure. dr.Underhill PA. Evolution 1984. 2000. The Eurasian heartland: a continental perspective on Y-chromosome diversity. Draganom Primorcem i prof. Genome Res. 98: 10244-10249. Rifatom Hadžiselimovićem. Genet. godine održan je u Matici hrvatskoj u Zagrebu okrugli stol pod nazivom Genetička otkrića – nova vrela za etnogenezu i povijest Hrvata. 12: 339 Napomena: Dana 11. Cockerham CC. siječnja 2006. Ovaj tekst objavljuje se prvi put i to u redakciji koautora. Shen P. A nomenclature system for the tree of human Y-chromosomal binary haplogroups. sc. Acad. Lin AA et al. Natl. Wells RS. Nat. 38: 1358-1370. Y chromosome sequence variation and the history of human population. Y Chromosome Consortium. Ruzibakiev R et al. Ovaj prilog je pisana verzija izlaganja doc. Damira Marjanovića. Weir BS. Sci. dr. USA 2001. koji je izlaganje pripremio u koautorstvu s prof. 26: 358-361. dr. Yuldasheva N. 2002. sc.

.

Neki su ovu sličnobitnost tako poimali.” (J. er ist ‘Gott unseres Gottes’… Man kann Wulfila und seine Anhänger nur ‘in terminologischer.279 a sam Wulfila ubraja se u homojce i on je stvarno jedva nešto drugo vjerovao nego većina pravovjernih. pa su po svome mentalitetu bili bliži anomojcima nego homouzijcima. II. Also bekennt auch Wulfila die Gottheit Christi. str.Günther Stökl. U: Gert Haendler . Zagreb. 6. kako je Sin doduše sličan Ocu. Povijest Hristove crkve.) G. Prema tome su se prozvali homojcima… Homojci su nastali od strogoga arijevstva. Vandenhoeck – Ruprecht. kao što to hoće strogi arijevci.280 278 279 280 Jedni su naučavali. Die Kirche in ihrer Geschichte. kao što to ispovjedaju pristaše Nicejskoga Vjerovanja. Jelenić.” (Gert Haendler. izdanje. das uns Auxentius überliefert. 1924. nije Mu ni različnobitan. stoljeća prihvatili homojsko arijanstvo. Göttingen. Nakladnik Savez Trećega reda. 9. ali samo voljom. str. dok su se po svojoj nauci zvali homojuzijcima. 1976. “In seinem Glaubensbekenntnis. nicht aber in religiöser Hinsicht als Häretiker beurteilen’. da su se od pristaša Nicejskoga Vjerovanja samo u izrazima razlikovali. “da Sin. Strogi su se nazivali i anomojcima stoga što su naučavali da je Isus stvoren iz “ništa” i da je zato bitno različit od Oca. wird Christus bezeichnet als filius unigenitus.” Drugi su poluarijevci “ispovjedali. Ove je poluarijevce u borbu sa strogim arijevcima predvodio Bazilije Ankirski. iako nije istobitan Ocu. Geschichte des frühmittelalters und der Germanenmission. Geschichte des frühmittelalters und der Germanenmission. Arijanci su se već od početka u svom bogoslovlju cijepali na stroge i umjerene. knjiga.O arijanstvu u usporedbi s Crkvom bosanskom 1. Freilich wird Gott-Vater übergeordnet. Dominus et Deus noster. Umjereni arijevci ili poluarijevci su se dijelili na dva ogranka. Str. Haendler. nego Mu je sličan po biti ili sličnobitan. pa su se prozvali i bazilijevcima.278 Istočni Goti su sredinom V. II. U: Ha121 . 40-41.

a arijanski 281 282 283 284 285 endler Gert . 1997. Trübner.281 Narod se nije posebno okupirao teološkim suptilnostima tako da podjela između nicejskog kršćanstva i arijanizma nije bila bitna u shvaćanju teoloških finesa širokih pučkih slojeva. Die Goten unter dem Kreuz. 1976. Karl J. katolički i arijanski. 1993. Göttingen. Storia dell´alto medioevo. Strassburg.) R. Darmstadt. 12.” (Ivan Pudić. Milano. IV.Arijanizam je sebe doživljavao kao oživotvorenje prakršćanstva. jeresi.. a njezini su joj posjedi u nekretninama također omogućivali moćni utjecaj na vladarskim dvorovima i on nije bio slabiji od onoga na teritoriju Katoličke crkve. str. nastajale su i među njima brojne sekte. a svoje dugo održanje može zahvaliti posebno bogoslužju na narodnom jeziku.284 U Gota se. nastanjeni na obema stranama Dunava. Dakako da su za potrebe arijanaca bile građene nove crkve ako nije postojala mogućnost preuzimanja nekih ranije sagrađenih. 59. Knjiga VII za 1967. Adolf Klein Verlag. primali hrišćanstvo. str. koja su se u ovo vreme javljala kao posledica velikih razlika u tumačenjima dogma nove religije. izdanje. Prokopije (Bell. jer nisu bili u stanju da shvate suptilne razlike novih hrišćanskih učenja. II. Seobe i iščezavanje istočnih Germana. Vandenhoeck – Ruprecht. Franz Glaser. 1935. 1891.282 Arijanska crkva imala je strogu hijerarhijsku strukturu. Ferdinand Wrede. Über die Sprache der Ostgoten in Italien. 14 –15. Die Kirche in ihrer Geschichte. str. str. Rouche. Uz navedeno važna je i činjenica da je arijanizam dopuštao kraljevima arijanskih naroda da budu poglavari njihovih nacionalnih crkava. 1967. kao i činjenici postojanja Wulfilina prijevoda Svetog pisma. Got. Frühes Christentum im Alpenraum. str. Wissenschaftliche Buchgesellschaft. osim rijetkih iznimaka. crkvene opštine različitih dogmatskih opredeljenja i učenja.) Michel Rouche zaključuje da je ta činjenica bila najveća zapreka suživljenju pobijeđenih i pobjednika i glavni uzrok nestanka Vandala i Ostrogota. ni sami nisu znali kojem hrišćanskom učenju pripadaju.285 Bogoslužje se u arijanskoj crkvi držalo samo na narodnom jeziku. 120. 45. Leipzig. Jaca Book.) “Kad su i ostali Istočni Germani. Anali Filološkog fakulteta u Beogradu. Luft. 122 . Beograd. 4) lepo kaže da vernici.Günther Stökl. naročito Germani.283 U gradovima koje su nastavali istodobno arijanci i katolici djelovala su dva biskupa. na dvoru i u natpisima kao službeni jezik koristio latinski. (M.

Roma. Bruno Schulz.. od druge polovine IV. 55. Bonn. ne treba ponovno 123 . godine da su sljedbenici Wulfiline homojske kristologije u zabludi ne iz mržnje. Arheološka građa iz ranokršćanskog razdoblja u kontinentalnoj Hrvatskoj. 1939. Studi sull’arianesimo. Slawen.” (Pedro de Palol – Gisela Ripoll. Verlag B. Die Ostgermanen und der Arianismus. Institutum patristicum “Augustinianum”. str. 359. držalo da već krštene arijance. 5 . G. Leipzig – Berlin.. 1965. Atanasio.293 Arijanci su koristili obred krštenja koji je Katolička crkva držala pravovaljanim. 50-51. godine. str.294 U rimskoj Crkvi od V. str.288 Nauk arijanizma nije se naizgled razlikovao od nicejskog vjerovanja. str. B. Mannus . Wrede. Trattati contro gli ariani. 23-221. Leipzig – Berlin. Haendler. F. Usp. stoljeća. Zagreb. Germanen. 6.289 Salvian sudi oko 440.Verlag.) O prvobitnim shvaćanjima Krista i Trojstva u arijanstvu usp. (Pretisak izdanja iz 1911. 1974. Viöl. 23-25. Simonetti. str. Geschichte des Frühmittelalters und der Germanenmission. Roma. 200. Germanen. 1999. Teubner. H. Das Grabmal des Theoderich zu Ravenna. Citta nuova. Editrice Studium. str. 1999. i Heinz-Eberhard Giesecke. 2003. G. Bechtermünz Verlag Weltbild Verlag GmbH. 598.) Branka Migotti. Die Goten. Manlio Simonetti. Augsburg. str. da Krist nije pod Pilatom raspet. stoljeća prevladava krštenje male286 287 288 289 290 291 292 293 294 Helmut Schröcke. nego iz ljubavi prema Bogu kojega oni poštuju i ljube. Schröcke.. str. Katalog izložbe: Od nepobjedivog sunca do sunca pravde. do oko sredine VII. 269. da Marija nije Bogorodica nego majka ljudskog sina.Eberhard Giesecke.kler nije živio u celibatu i nosio je pučku odjeću. str. Über die Sprache der Ostgoten in Italien. Die Ostgermanen und der Arianismus..286 U arijanskih Gota uglavnom je prevladavala vjerska tolerancija. str.287 Pape su arijance tretirali kao heretike gore od pogana. U: Die Kirche in ihrer Geschichte. U Rimskoj crkvi se. U tom smislu u arijanizmu su se očitovala i shvaćanja da Duh Sveti nije pravi Bog. Slawen. La crisi ariana nel IV secolo. koji su htjeli preći u katoličku vjeru. 1994. 1939. (Heinz .292 Carevi arijanci stavljali su na revers svoga novca kristogram. Geschichte des Frühmittelalters und der Germanenmission. G. 279. Verlag für ganzhelitliche Forschung. Roma. Haendler. Arheološki muzej.6. 44. 1975. M. str. G. “THEODORICUS REX HANC ECCLESIAM A FUNDAMENTIS IN NOMINE DOMINI NOSTRI JESU CHRISTI FECIT.291 Teodorik podiže arijansku crkvu u ime Isusa Krista. 60-61. 34.) Usp. str. 12. nazivajući ih okuženim ljudima i svinjama s kojima se ni za stolom ne može sjediti. Teubner. 67.290Prvobitno shvaćanje Trojstva u arijanaca tijekom vremena se ublaživalo. str.

125. “kako se to u literaturi s pravom ističe. 136. 49-50. st. S obzirom da je veći dio hrvatske Panonije u IV. Njegov nasljednik Agilulf (591-616) bio je mnogo tolerantniji. Kunst der Ostgotenzeit. Stuttgart. Jelenić.297 2. Giuseppe Restelli. Paideia Editrice. 41. bio pod utjecajem arijanskoga kršćanstva. odnosno. Goti Tedeschi Longobardi. Walter de Gruyter.ne djece295. godine zabranio katoličko krštenje za langobardsku djecu. 106. Đakovo. Mirja Jarak. kako su nazivani i arijanci. pitanje je može li se barem djelomice toj činjenici pripisati izrazito mali broj predmeta. U: Od nepobjedivog sunca. Takvoj bi pretpostavci u prilog išao i podatak da većina predmeta s kršćanskim simbolima potječe iz Siska – biskupije koja se uspjela oduprijeti arijanskoj prevlasti. 67. Arijanski biskupi u panonskim zajednicama pretvorili su. Utjecaj arijanizma na nekadašnji desidijatski prostor bio je moguć iz Panonije i doseobom “pogana”.133. Konrad Theiss Verlag.590) izričito je 590. odnosno kasnije krstiti. Izdavač Karitativni fond UPT: ‘Ne živi čovjek samo o kruhu’. godine u San Juan de Baños /Baños de Cerrato. 132-134. Sv. 37. a i arijanci su krštavali djecu.296 Kralj Authari (584 . umjetnosti općenito. (Siegfried Fuchs.” (Branka Migotti.) Usp. str. osobito snažnoga na području istočne Slavonije sa središtem u Mursi. Ono je. Povijest Hristove crkve.298 Međutim. (Heinrich Denziger – Peter Hünermann. str. 2002. str. 1985. stoljeće u svoje stoljeće”. činjenica je da arijansko kršćanstvo nije stvorilo nikakav poseban svijet simbola. obilježenih kršćanskom simbolikom. uvelike bilo nesklono umjetničkim i simboličkim očitovanjima vjerskih osjećaja i rituala. str. ranokršćansko razdoblje u hrvatskom dijelu Panonije najslabije je istraženi arheološki horizont. Brescia 1984.) Ivanu Krstitelju posvećena je arijanska crkva 661. str. Der Kleine Pauly Lexikon der Antike. Povijest starokršćanskih zajednica na tlu kontinetalne Hrvatske. str. str. “Usprkos nastojanjima da se pojedini oblici arhitekture pripišu arijanskim Gotima. Die Langobarden.299 Teritorij Desidijata. Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu. (Wilfried Menghin. naprotiv. str. U: Od nepobjedivog sunca. Berlin. Arheološka građa iz ranokršćanskog razdoblja u kontinentalnoj Hrvatskoj. 5. II. 1944. 86-88. IV. Archäologie und Geschichte. 72. 536-537. Palencia/.) 295 296 297 298 299 124 .) J.

do danas nije rasvijetljeno. XLIX. U Vizantu se bio popeo na prestolje ortodoksni Justin. Prilog poznavanju ostrogotskog razdoblja u Dalmaciji. Tada Teoderih prisili papu Ivana da lično on pođe u Carigrad.303 “Radi se. Historijski zbornik. XXI/1937. Tek pred kraj njegovog života odnosi sa Vizantijom postadoše zategnuti. godine.10-16. Celo vreme svoje vladavine u Italiji kralj Teoderih ostaje u dobrim odnosima sa Vizantijom i upravlja Italijom nominalno u ime istočnog carstva. da tamo na carskom dvoru interveniše u korist progonjenih jeretika (jedinstveni slučaj da verski glavar pravovernih mora da moli i krivo300 301 302 303 “Kao revni hrišćani Istočni Goti su.. str. mogao je biti pod utjecajem arijanizma iz Panonije. 10. Po Hrvatskoj kronici i na teritoriju kasnije Bosne zavladala je gotska dinastija koja je mogla biti samo arijanska. stoljeću. 1. Prosveta. str. str. međutim.srednjovjekovne Bosne.300 U arhitektonskom smislu gradnje nije moguće razlikovati katoličke crkve i baptisterije od arijanskih crkava i baptisterija. 42. čiji je još ortodoksniji i netrpeljivi nećak Justinijan počeo bezobzirno da progoni jeretike i da ih nasilno obraća u pravoverne. Oko bogumilstva u srednjovjekovnoj Bosni. 59.301 Razlika u arhitekturi između crkava. Glaser. Frühes Christentum. Krbavu i Gacku.) F.” (Nada Miletić. koji su po Tomi. god. U: Kulturna istorija Bosne i Hercegovine. Istočni Goti gradili su crkve i na području rimske Dalmacije. naime.. 1996. Koje od mnogih sačuvanih bazilika. kao i od doseljenih Hrvata u Liku. ali ona je (prema tom ljetopisu) prestala vladati u VII. morali imati svoje hramove. u kojima su nekoliko vekova ranije boravili Goti i u kojima su oni ostavljali svoga elementa kao trajne naseljenike. pripadaju arijanskim Gotima. a koje ortodoksnom domaćem stanovništvu. koje su pripadale arijancima i sljedbenicima nicejskog pravovjerja. bili arijanci. 125 . Čremošnik. 1937. To teritorijalno podudaranje može biti jedna puka slučajnost. 378-379.302 Gregor Čremošnik prvi je u historiografiji. obrazlagao mišljenje da vjera bosanskih krstjana vuče podrijetlo od arijanskih Gota. nije bilo. Rani srednji vijek. G. Vladimir Posavec. o upadnoj okolnosti da se bogumilstvo i srodne jeresi pojavljuju baš u onim istim zemljama. to se može pretpostaviti. ali može imati i svoje dublje značenje.

a osvetnika Amalasvinte na drugoj strani... Teoderih ne bi imao interesa da se tako neobično intenzivno zauzima za njih. može zaključiti da je gotsko-arijanski elemenat na Balkanu. dalje.tako rano naseljavanje Slovena je prema svima do sada poznatim faktima isključeno -. Iz toga se. Gacko (´gotsko´ t. dok je mogao izazvati državnu upravu na energične mere u prilog pravovernih. Kelemina) može nas uveriti o ispravnosti gornje pretpostavke. kada je gotska politička vlast u Italiji i celome Iliriku propala pod navalom Justinijana.. među njima glavom sam Teodahadov zet Evermut. selo ili naselje) mogli su novodoseljeni Sloveni nazvati samo ono naselje u kome stanuju Goti. 535. Niko ne može sumnjati da su progonjeni krivoverci oni ostaci Germana. ako naime zabacimo pretpostavku o gotskim etničkim ostacima u Bosni . Iz toga sledi da su ili Sloveni doselili u Bosnu pre gotske propasti god. i posle seobe jezgre toga naroda u Italiju. Na taj je način više nego verovatno da je i u Bosni ostalo gotskoga elementa i onda. Sva je prilika da ni u Bosni nije drukčije izgledalo. i to u onom delu Balkana koji je ostao pod vlašću istočnog carstva (ceo Balkan sem Bosne i Dalmacije). što je s obzirom na napred navedene momente mnogo verovatnije. ako bi o tome sumnjali samo ime Gacko (o tome je pisao J. Prokopije priča da je u Italiji mnogo Gota prešlo na stranu Vizantinaca. ili da su Sloveni prilikom doseljavanja pred kraj VI stoleća nalazili još uvek gotskih ostataka. morao biti srazmerno znatan i jak. Isto tako. Zločin nad Amalasvintom mora da je prouzrokovao u samom početku rata cepanje gotskih snaga.verce). I zaista. današnjeg Nikšića. nego da se bore na strani ovog nevaljalca koji među njima ni od ranije nije uživao dobar glas protiv Justinijana kao nominalnog vrhovnog gospodara na jednoj. prvenstveno Gota. da su i u Bosni Goti prelazili Vizantincima iz istih razloga.. inače bi bilo prosto nemoguće da cela ta pokrajina za manje od po godine padne u ruke dosta slabih carskih snaga. Amalasvintini pristaše zacelo su voleli da idu zajedno sa Vizanticima protiv Teodahada. je najlakše protumačiti na taj način da su Sloveni i u tome gradu zatekli 126 . i gotski naziv Onogošta (gotski Anagast). j. koji su ostali na Balkanu. Uostalom. unutar granica istočnog carstva. U protivnom slučaju. a od takvih zaostalih Gota vodi svoje poreklo gore spomenuti istoričar Jordan.

još stare gotske naseljenike i zadržali stari naziv.”304 U svezi s iznesenim Čremošnikovim mišljenjem treba navesti kako se u literaturi naziv “arijanci” u srednjem vijeku tumači u smislu da se odnosio primarno na one za koje se vjerovalo da niječu božanstvo Kristovo. Tako se navodi da je naziv “arijanska hereza” od prve polovine XI. stoljeća u upotrebi i kao oznaka za neomaniheizam,305 a od XII. stoljeća da se posebno odnosio na katare.306 Čremošnikova zapažanja ostala su dugo vremena bez posebnog odjeka u historiografiji.307 Poslije II. svjetskog rata Čremošnikovo mišljenje ponovili su kao mogućnost Ivan Pudić308 i Marko Japundžić. 309 Tek je L. Margetić 2003. godine na jednom skupu u Zagrebu na temu Fenomen ‘krstjani’ u srednjovjekovnoj Bosni i Humu poku304 305

306 307

308

309

G. Čremošnik, Oko bogumilstva, str. 12-16. Yves Congar, “Arriana haeresis” come designation du neomanicheisme au XIIe siecle. Revue des sciences philos. et theo. Godište XLIII za 1959, str. 451, 456, 461. G. Rottenwöhrer, Der Katharismus. Band III., str. 440-451. Josip Hamm napominje da i Stefan Prvovjenčani u Žitiju svoga oca govori o tome kako se Arijeva hereza u Nemanjino vrijeme ukorijenila u njegovim zemljama i dodaje “da se i Stefan i Toma toliko obaraju baš na arijanstvo”, pa nas to dovodi “i nehotice na pomisao nije li naša ´bosanska crkva´u svojoj prvotnoj jezgri bila nastavak srednjovjekovnog arijanstva koje je baš u Bosni za sobom ostavilo brojne arhitektonske spomenike.” (J. Hamm, Glagoljica i sv. Braća. Hrvatska smotra, VII/1939, 9, 446 - 447.) Vladimir Ćorović odbio je prihvatiti Čremošnikovo mišljenje s ovim obrazloženjem: “G. Čremošnik je skrenuo pažnju na to, da se bogumila javljaju naročito u onim oblastima, gde su ranije stanovali Goti i misli da u tom možda ima neke veze. Nama ta kombinacija ne izgleda mnogo ubedljiva: 1) što je najveći deo Gota već napustio oblasti Balkana kad su na nj zaseli Sloveni i da preostale manje skupine nisu mogle vršiti jači uticaj; i 2) što glavna oblast, gdje se bogumilstvo razvilo, srednja i južna Maćedonija, nije bila nikad pod dužim i intenzivnijim uticajem Gota.” (V. Ćorović, Historija Bosne, str. 180-181.) “Nije isključeno da prve korene bogumilstva treba tražiti u arijanizmu ovih Istočnih Germana, pretežno Vulfinilih Gota, koji su se na Balkanu zadržali kao samostalna nacija do početka 10. veka, sve dok se nisu utopili u Slavene”. (I. Pudić, Gotski jezik i istorijska gramatika. Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Srbije, Beograd, 1971, str. 28.) “Naprotiv, u Bosni je to bila vladajuća religija, po svoj prilici nakalamivši se na arijanstvo koje je bilo rašireno u Bosni i Slavoniji od najstarijih vremena pa sve
127

šao detaljnije obrazložiti tezu “da heterodoksija bosanskih krstjana ima jednu od svojih osnova u kvaziarijanskom naučavanju, koje se uz sve perturbacije uspjelo sačuvati u Bosni još od vremena kada je arijanstvo bilo državna politika Rimskog Carstva u 4. stoljeću”. To je, po njemu, bilo moguće zato što ortodoksija iz Rima (odnosno Konstantinopola) nije od 5. do 11. stoljeća mogla u Bosni jače i izravnije djelovati.310 Neke su Margetićeve pretpostavke nedokazive,311 a neprihvatljivo je njegovo zaključivanje o obredu krštenja bosanskih krstjana samo na temelju nebosanskih vrela.312 Na mogućnost da Crkva bosanska potječe iz arijanstva, posredno bi mogli upućivati neki izvori koji spominju arijanizam u su-

310

311

312

do dolaska Turaka, kako to svjedoče povijesni dokumenti.” (M. Japundžić, Tragom hrvatskoga glagolizma, str. 8.) L. Margetić, Neka pitanja abjuracije iz 1203. godine. U: Fenomen ‘krstjani’, str. 55-64, 89-90. L. Margetiću nije poznat Čremošnikov rad o ovoj problematici pa ga zato i ne spominje. Na primjer: Naziv hiža za kuću u kojoj su živjeli bosanski krstjani pojavljuje se, prema L. Margetiću, “u specifičnom značenju ‘božje kuće’, a to treba povezati s gotskom riječi gudhûs (Gotteshaus) za što nema primjera u slovenskom i kajkavskom pa treba zaključiti da je riječ nastala neovisno o slovensko–kajkavskoj ‘hiži’ pod izravnim lingvističkim i kulturnim utjecajem u Bosni živućih Gota (i eventualno drugih arijanskih skupina).” (L. Margetić, Neka pitanja abjuracije, str. 60.) “Dakako, isto shvaćanje krštenja nalazimo i u bosanskih krstjana i zapadno-europskih heterodoksija… Dakle, prema tumačenju bosanskih krstjana, treba razlikovati krštenje vodom po Ivanu Krstitelju od Isusova krštenja Duhom Svetim polaganjem evanđelja i ruku ovlaštene osobe na glavu onoga koji tim činom postaje kršćanin… Nadalje, bosansko krštenje ‘putem knjige’ nalazi paralelu u rukopisu Radoslavova zbornika, što ga je prvi objavio Rački 1882. godine, a nalazi se u Vatikanskoj knjižnici. Taj tekst nalazi paralelu u katarskom utješenju (consolamentum) prema tekstu lionskog rukopisa iz druge polovice 13. stoljeća.” (L. Margetić, Neka pitanja abjuracije, str. 80-84.) L. Margetić posebno navodi kako “Pavao Đakon piše da je u Paviji postojala krstionica arijanskog biskupa, iz čega bi slijedilo da su Langobardi kao arijanci poznavali krštenje”. (L. Margetić, Neka pitanja abjuracije iz 1203. godine, str. 63.) Međutim, postoje i mnogi drugi raznovrsni izvori da su arijanski narodi imali obred krštenja vodom i u ime Trojstva i da je Katolička crkva to krštenje držila valjanim.

128

sjedstvu srednjovjekovne Bosne.313 U XII. stoljeću prvi srpski kralj Stjepan (Stefan), zvan ‘Prvovjenčani’, u svom djelu Žitije svetog Simeona opisuje kako je njegov otac Stefan Nemanja u svojoj državi uništio arijansko krivovjerje u posljednjim desetljećima XII. stoljeća.314 Toma arhiđakon herezu u Hrvata u drugoj polovini XI. stoljeća povezuje s arijanizmom, a s njim povezuje pismo (Goticas litteras) i bogoslužje na slavenskom jeziku. U rijetkim vrelima spominje se i arijanstvo u Bosni. Tako kardinal Ivan Stojković na Bazelskom koncilu 1433. godine izjavljuje da je “prilika da se bosansko kraljevstvo koje je već 300 i više godina zaraženo manihejskom i arijanskom jeresi” vrati u krilo Rimske crkve.315 Bosanski banovi, a kasnije i kraljevi, bili su kao najviši politički poglavari bosanske zemlje tijesno vezani s bosanskim krstjanima,316 što asocira na sličan odnos u nekadašnjim arijanskim državama. Međutim, bosanski vladari i oblasni gospodari često se kunu u nazočnosti krstjana u 318 nicejskih otaca,317 a ti su oci na saboru u Niceji godine 325. osudili arijanstvo. 318
313

314

315 316

317 318

“Nastojanje Carigradske patrijaršije da pokršteni Bugari ne prihvate arijanstvo najbolje ilustruje patrijarh Fotije koji u jednom pismu opominje bugarskog cara Borisa na učenje ‘zločestog Arija’. Deset godina kasnije papa Jovan VIII savetuje cara Borisa da ne pođe za Arijevim bogohulstvom i da zbog Arijeve poročnosti ne padne u propast. Sa optužbama protiv Arija i njegovog učenja počinju i najvažniji slovenski izvori za istoriju bogomilstva: Poslanica Kozme Prezbitera, Sinovik cara Borila i srpski sinodici.” (D. Dragojlović, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji i bogomilski rodonačalnici. SANU, Balkanološki institut, Posebna izdanja knj. 2, Beograd, 1974, str. 83-84.) F. Šanjek, Bosansko-humski (hercegovački) krstjani i katarsko dualistički pokret u srednjem vijeku, str. 68-69. D. Dragojlović, Krstjani i jeretička crkva, str. 96. Djedovi Bosanske Crkve imali su svoja sijela u blizini vladareva dvora. (L./eo/ P./etrović/, Kršćani Bosanske Crkve, str. 206-207.) D. Dragojlović, Krstjani i jeretička crkva, str. 170-171. Euzebije piše da je na Nicejskom crkvenom saboru sudjelovalo oko 250 biskupa, Atanazije ih navodi više puta oko 300, a jednom 318. “Možda ih je bilo 318, kada je sabor bio najposjećeniji. I naši se južnoslavenski vladari kadikada kunu s 318 nikejskih bogonosnih otaca.” (J. Jelenić, Povijest Hristove crkve. II. knjiga, str. 33.)
129

Postojanje izvornog arijanizma iz istočnogotskog doba u Bosni moglo je s vremenom zatrti i moguće pokrštavanje većeg dijela bosanskog pučanstva za kralja Budimira. Takvo shvaćanje bosanskih krstjana ne isključuje. ali posebno i ne potvrđuje povijesnu i teritorijalnu mogućnost da je Crkva bosanska nastala iz arijanizma. držala se apostolskom crkvom i nije priznavala primat Rimske crkve. ispovijedala istu vjeru kao ortodoksna zapadna i istočna crkva. ali je u shvaćanju Trojstva i Bogorodice. i to osobito u ćirilo-metodsko doba. prema bosanskim vrelima. kao i utjecaj susjednih kršćanskih crkava. 130 .Bosanska crkva.

od njegova utjelovljenja. ako bi slučajno ondje umrli. Mi priori onih ljudi. za sve koji su od navedene zajednice naše bratovštine da ćemo se držati uredbe i zapovijedi rimske crkve tako u životu i ponašanju svojem kako (i u tome) da ćemo joj poslušni biti i živiti po njezinim propisima. svojim posjedima i cijelim imetkom. imat ćemo bogomolje gdje ćemo se braća javno sastajati noću i danju na pjevanje časova. mjesto svih prisutnih. pred zaštitnikom banom Kulinom. U svima našim mjestima imat ćemo svećenike koji će bar u nedjelju i na blagdane čitati misu prema obredu. U svima našim mjestima gdje ima samostana braće. naime na Božić. koji se dosada navlastito nazivasmo povlasticom kršćanskog imena na bosanskom zemljištu. u tu svrhu u Bosnu poslana. Uskrs. obećavamo pred Bogom i njegovim svecima u prisutnosti gospodina Ivana de Casemaris. U ime vječnoga Boga. gospodarom Bosne. travnja 1203. stvoritelja svega i otkupitelja ljudskog roda. Najmanje sedam puta u godini primat ćemo iz ruku svećenika tijelo Gospodnje. šeste godine gospodina pape Inocenta III. slušati ispovijed i dijeliti pokoru. godine 1203. glavu svega kršćanskoga jedinstva. Petrovo. Obdržavat ćemo postove crkvom određene i od 131 .ABJURACIJA BOSANSKIH ‘KRSTJANA’ u mjestu “Bolino poili” 8. Duhovo. kapelana pape i rimske crkve. koji se blagdan slavi prvoga studenoga. U svima pak crkvama imat ćemo oltare i križeve i čitat ćemo knjige tako Novoga kako Staroga zavjeta. Uz bogomolje imat ćemo groblja u kojima će se zakopati braća i pridošlice. ako bi ikada odsad slijedili krivovjersku opačinu. Ponajprije se odričemo raskola kojim smo ozloglašeni i priznajemo rimsku crkvu za svoju majku. na Veliku i Malu Gospu i na Sve svete. kao što čini rimska crkva. obvezujući se za svekolike od naše družbe i jamčeći.

319 319 N. u mjestu koje se naziva Bolino Polje. s poštovanjem ćemo primiti i obdržavati. osim ako se obojica obrate obećavši čistoću uzajamnom privolom. ban Kulin. 313. Učinjeno kod rijeke Bosne. 132 . kako i blagovaonicama i ni jedan brat neće razgovarati sam sa samom odakle bi se mogla poroditi pogrešna sumnja. Izvori za hrvatsku povijest. do gležanja odmjerena. Brgela. Klaić. nego braća da se onim posebnim imenom ne čini krivica drugim kršćanima. travnja. Potpisasmo: Dragič. Radoš. nećemo primati oženjenog ili udatu. Ljuben. I kao što se od ostalih svjetovnjaka odvajamo životom i ponašanjem. Bladoš. potvrđujemo vlastitim pismom. Uostalom. tako ćemo se razlikovati i odjećom. koja će biti zatvorena. 8.naših starijih obzirno zapovijedane. ne šarena. načelnici će od sada za sva vremena ubuduće uz savjet bogoljubne braće birati poglavara da ga jedini papa potvrdi. bit će od muževa odijeljene tako u spavaonicama. Pribiš. nećemo se ubuduće kao dosada nazivati kršćani. str. Ubuduće nećemo među nas primiti ni jednoga koji bi po sigurnom znanju bio manihej ili koji drugi krivovjerac. Žene koje budu od našega reda. Blagdane ćemo svetaca koji su od sv. dubrovački arhiđakon Marin. Ljubin. A da sve to zauvijek steče vrijednost. otaca ustanovljeni svetkovati. Ako bi još štogod drugo rimska stolica htjela dodati ili oduzeti. Kad umre magister. Uostalom.

Hrv. da se brani kiši i vodi da ne ulazi u nutarnjost građevine.320 Međutim. Vienne. Prvi koji je o tom objektu svojedobno opširno pisao bio je Ć. Slav. tom VII. 5. Truhelka. grada i varoši) Jajce 1430-1527. godine kada dubrovačke kronike nazivaju Hrvoja “conte di Jajce”.KATAKOMBE U JAJCU U današnjem Jajcu već je u rimsko doba postojalo naselje. Povijest i znamenitosti. Truhelka.322 Jedna je od “najzanimljivijih građevina bosanskih” (Ć. Ljudevit Thallóczy. Kraljevski grad Jajce. zemaljske vlade. J. Usp. danas je proviđen malim kamenim trijemom. njemu može pripisati i osnutak grada. Adolphe Holzhause. str. Pošav ovim trijemom silazimo niz dvije tri stepenice i tu nam se otvara put na mala gvozdena vrata u tjesno predvorje podzemnoga hrama. Ima ostataka u arhitekturi zbog kojih postanak grada možemo smjestiti u mnogo ranije vrijeme. nova serija. godine.323 Njegov je opis u bitnim detaljima sljedeći: “Između Medvedkule i zvonika nalazi se u stijeni ulaz u jednu zanimljivu podzemnu gradjevinu. 21-23. Stari grad Jajce. kad je spomenut i ilustriran crtežima u katalogu jedne međunarodne izložbe u Parizu. str. Do prvog i posljednjeg pokušaja populariziranja tog objekta došlo je 1900. 1916.321 Jajce je postojalo mnogo prije 1404. 59. Taj ulaz prije u samoj stijeni. a na druga vrata ući ćemo u samu zgradu. str. Đoko Mazalić. 1952. 1904. 133 . a što se u znanstvenoj literaturi prihvatilo. Kr. Zagreb. sazidanim u novije doba. Studničke i druga. kako su neki pisali. GZM. Sarajevo. Jajce se pod svojim današnjim imenom javlja u pisanim dokumentima tek u vrijeme Hrvoja Vukčića Hrvatinića. La Bosnie-Herzegovine a I’ expostition internationale universalle de 1900 a Paris. Povijest (banovine. str. (Novija arheološka istraživanja). 1900. 8. Sarajevo. Truhelka) objekt koji je narod nazvao Katakombama. ali nema nikakva dokaza da se. Cijeli hram istesan je golemom 320 321 322 323 Ć. Dalm.

Pogled s lica i presjek Katakomba u Jajcu 134 .

na ćemer svedena vrata. ozidana kamenom. s obje mu strane mjesec i sunce. a desna je tek začeta i jedva 10 cm pod podnicom iskopana. Prvi joj dio proširio se s lijeva i desna te s obje strane završuje u dvije panjege (C). Dno crkve zaprema neki široki oltar. kao krilo u krsta.20 m dubok. te se popriječio preko crkve. a s lijeve i desne strane oltara. S lijeve strane sanktuarija imadu u pobočnom zidu usječena mala niska vrata. dva su slična luka. svedena gore na badnjasti ćemer (Tönnegewölbe) bez ikakva arhitektonskoga uresa.18 m širine. koji slijedi za baptisterijem. Na tijesna i niska. baptisterij (sa krstionicama). a u njoj urezane su tri okrugle jame. ali tu su tek označena i slabo iskopana vrata. Glavne su joj sastavine (vidi osnovu i prorez u priloženim slikama) nartex (predvorje).. ali dug (2. Crkva razdijeljena je posve pravilno kao sve starije crkve romanskoga sloga.50 m duljine. ulazilo se u crkvu. Prezbiterij uzak je.1 m široku.66 m. jamačno nijesu bile žrtvenici 135 .05 m. Glavni dio crkve. valjda je i tu imala biti raka. koja se nalaze nasred debela zida. Te maljušne izbice (I). U desnom uglu istesana je od kamena klupa. a dug 2. 2. S desne strane započeta je ista taka panjega ali tek je jedno 20 cm duboko izvađena stijena. S lijeve i desne mu strane isklesan je u stijeni obli niski ćemer oko 1. 2 m dugu . Lijeva raka iskopana je sasvim. Taj ćemer pokriva jedno 2 m duboku raku (D). Samo s lijeve i desne strane crkvenih vrata uklesani su opisani grbovi.00 m. pa je posao ostao nedovršen. savio se šiljasti gotski luk. koji se prema prezbiteriju razmiču.80x4. 5. sama crkva. Nad prostranom i podubokom apsidom. kojom se upopriječio sanktuarij ili prezbiterij na oblik krsta i oltar. Oba pobočna zida završuju se tu u niz pilova (E).94x10. Nartex je uska prostorija. Taj baptisterij širok 7. koja stoji usporedo za prednjom rakom.mukom iz same stijene. Ta prostorija nije sva iz žive stijene istesana već je sa dvije strane. gdje je trebalo.a pošto je i tu dno do neke dubljine iskopano.. pod kojom se imao smjestiti žrtvenik. Kroz tijesni hodnik ulazi se tu u malu odajicu (F) . odnosno 9.50 m. u dnu te udubine urezan je u zid dvostruki krst. gore svedene. uži je i razmjerno kratak 2. koja se prema prezbiteriju znatno raširuje. samo manja. Simetrički imala se jamačno i s desne strane iskopati slična raka. Te dvije rake zapremaju cijelu dužinu pobočnih zidova same crkve.50 m. gdje bijahu nekoć smještene posude sa svetom vodom.

da čovjeku otima dah i sapu. kako je to običajno u svih crkava romanskoga stila. prostrana zgrada. a dno manji šiljati svod. dugi. koji je zahvatio cijelom dužinom od jednoga do drugoga kraja. 1.već su možda ondje imali kod obreda sjediti viši svećenici. plitki svod. Ta kripta bijaše glavna čest te crkve. koji je dosegao do ćemera. a u njoj imali su se služiti u srednjem vijeku mrtvački obredi. dočim je lijeva panjega tek na prosto prorezana i nedovršena. ali tu dolje atmosfera tako je mutna.22 m široka. da joj prednju polu prikriva niski široki ćemer. iz stanca istesani žrtvenik. jer joj. nedovršena. Sa umjetničkog gledišta ne možemo ocijeniti tu gradnju. kako rekoh. baptisterij i crkva poniskim oblim. 4. Po toj osnovi bila bi crkva dosta široka. Nartex je u vrhu šćemeren običnim oblim načinom. koji se malo savio oko njega. prorezan je opet onaj dvostruki krst s mjesecom i suncem .90 do 2. da joj visina nije ni u kakovom razmjeru sa duljinom (ukupno 13.simboli mrtvačkog kulta . kojega je u sredini nadvisio uži gotski ćemer. te je tako ovaj imao stajati osamljen. S obje strane oltara iskopan je tijesan hodnik. U priloženim slikama ocrtao sam tu osnovu kako je do sada izgrađena. te ondje s njime srastao. Već je gore u onom mraku i zagušljivom dimu zubalja mučno opstati. Crkva je najviša pod gotskim svodom 136 . koja se nad žrtvenikom osovila. Kako se razabire iz tog kratkog opisa. Nad sanktuarijem nadvisio se uski.92 m duga. fali svaki umjetnički nakit. od koje se time razlikuje. sveden na šiljak. Bez sumnje imao je taj hodnik opasati oltar.72 m) i širinom. To je tijesna niska izba. U onoj ploči. kojom završuje crkva. Svod crkve nejednak je te se mijenja. opasan korom. Nekoliko koračaja od ulaza. nepravilno istesana. a i sa građevnog gledišta moglo bi se primijetiti. Na lijevom dnu prezbiterija opet je u stijenu usječena panjega (H).koje već vidjesmo i iznad raka u gornjoj crkvi. a cijelu sredinu zaprema joj golemi. U dnu toga kora imala bi doći polukružna konha. Taj svod pomno je izglađen.20 m visoka. a ni osnova joj nije do kraja provedena. crkva nije dovršena. pošto bi se gradnja dovršila. kao i u baptisteriju. Desna je dovršena te ima osim luka u pročelju s lijeve i desne strane po jedan prozor. i kako je osnova imala biti. 3. skoro nasred crkve nalazi se u podu četverokutna jama. a niz nju proći ćeš preko nekoliko strmih stepenica u kriptu. a onda ostao nedovršen.

na sredini. i čini se da je obrađen gotovo do brušenja.40 nadmorske visine) koja neposredno.99 n. i katakombe. a nema ni tragova o protoku vode. No. što se vidi iz skice. Je li postojala mogućnost proticanja vode. ali niže od terase katakomba 390. uostalom. Terasa se tako proteže prema istoku i taj isti kameni masiv stalno se vidi na koti 373.terasu (396.15 m. graniči prijašnjim koritom rijeke Plive gdje ima sedrenih naslaga. v. Svod iznad križa je u stvari plafon donje prostorije i cijelo postolje je samoniklo tijelo kamenog masiva poda. v. po obrubu vidi se sedra. a poneko gradi i u okolici Jajca. a i tu jedva 4. str. te se govori da je vodopad Plive i Vrbasa bio od katakomba do na istočnoj strani građa kamenih i sedrenih masiva. kao. v. jer nema prirodnih tragova mjesta izljeva.”324 Bez obzira na to što Truhelkin opis sadrži sve bitno o tom objektu. 137 .. Truhelka. Navodno postoji (u prepričavanju) i tajni izlaz iz katakomba vezan hodnikom od vodopada Plive na 344.30 n. Naime. 57-68.10 n.72 n..kaštel je sagrađena na tom kamenom masivu na 442. koji je bio glavni urbanist grada Jajca 27 godina. također je nevjerojatno. u visini katakomba. gdje se je snabdjevalo pri opsadi vodom. ipak sam zamolio za određene stručne dopune arhitekta Hidajeta Kršlaka.72 n. Sarajevo. pod i plafon isklesani su u kamenom masivu. v. Katakombe u Jajcu. Lijevo od križa vidi se krug prečnika 18 cm udubljen u postolje i u gornjem dijelu manji krug (valjak) koji 324 Ć. postolje križa. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini. 1. Njegove dopune Truhelkina opisa bile bi sljedeće: “Kroz katakombe nije proticala voda. Ovaj križ je potpuno završen. DONJA PROSTORIJA Priložena skica je stvarno stanje križa u donjoj prostoriji s postoljem. na kojima su građene gradske zidine 373. a i tvrđava . da ga se skoro glavom dotičeš. postolja i plafona besprekidno. v. Sama je terasa od pješčanog masiva kamena (sada nazvan Plivit) od kojega su građene i građevine u Pešti i Beču. Znači. dočim je pri kraju tako nizak svod. Izmjere su dane u centimetrima. IV/1892. same katakombe su ugrađene u jednu kamenu zaravan .

Pitate. na desnoj strani prostorije. Ako se gleda na to kako je izvedeno. dok kod započetog desnog križa ne može se doći. Nadalje. Međutim. što se očito vidi i na križu u gornjoj etaži i na započetom desnom križu..je ostao. a u gornjoj samo kod lijevog oštećenog. Ova lijeva kružnica nije u cjelosti završena. dobije se dojam polumjeseca. u donjoj i gornjoj etaži i u ovom nezavršenom križu. odnosno. ne zna se. ali su i na njemu krug lijevo s polumjesecom. Znači. Mjerenjem udaljenosti rupa. iznad grobnice vide se tragovi također početka radova na križu. da se je to imalo završiti. to nije dovršeno. Mali neiskopani krug (valjak) je prečnika 10 cm. Mislim. U donjoj prostoriji može se hodati oko križa.. dubina rupe trebala biti 35 cm. Znači. koji se djelomično vidi. polumjesec je uvijek u krugu i u istoj je ravni i unutarnja kružnica zamračivanja dijela Mjeseca. može se doći iza. vidi se da su svi isti po obliku i veličini. Na svim križevima uvijek je. desno sam krug. Interesantno je napomenuti da 138 . ali su samo obilježene lijevo i desno kružnice i jedna manja rupa za križ. jer je to masiv. a unutarnji krug (ili valjak kako je izveden) može biti i Sunce i Zemlja. a ne da je to ostavljeno kao konačno oblikovano. bez sumnje. pa prosto se dobije dojam kao da visi. nije prokopana.. ili da je prilijepljen za udubljenu kružnicu. Ovaj križ i oštećenje vidi se na fotografiji. kakvo je moje viđenje simbolike rupa pored križeva. Desna je rupa postavljena simetrično lijevoj i potpuno je završena i probijena dubine 35 cm te fino obrađena. gdje bi inače debljina. jer je razbijen. ako je Sunce s desne strane kao ‘dovršena rupa’. samo je taj križ na desnoj strani prema gledanju iz prostorije na grobnicu D oštećen da li namjerno ili slučajno radi kamena. GORNJA ETAŽA S lijeve strane prostorije na sredini zida grobnice D nalazi se istovjetni po obliku i veličini križ kao i u donjoj prostoriji. koji se vidi (nedovršen) i desni krug. Jasno se vidi u donjoj etaži da se krug s polumjesecom nalazi s lijeve strane.. znači. lijeva strana očito pokazuje polumjesec za okruglinom u danom momentu zamračivanja Mjeseca.

držan je u tadanjim katoličkim krugovima patarenom. odmah iznad katakombe nalaze. nad- 325 326 327 Citati su navedeni prema pismu Hidajeta Kršlaka. koje je on poslao piscu ovog teksta iz Jajca 10. Hrvoje. neophodno je istaknuti njegovo vjersko uvjerenje. prosinca 1985. 285. Thalloczy također izrijekom ističe hrvatsko podrijetlo HRVOJEVO (Blagay-codex pg. da se išlo direktno u zemlju i da bi prostorija zakisavala. koju je Hrvoje kanio podići. kad ne bi imala nad sobom zgradu. 92-93. hrvatski velikaš. Mazalić je u prilogu svoga teksta donio crteže nedovršenih figura isklesanih na ulazu i zaključio: “Vjerojatno je muška figura imala da predstavi samoga Hrvoja. Ta ženska figura ne drži križ. već neki drugi heraldički znak. Zagreb. tajnika kralja Ladislava Napuljskoga od 11. s lijeve obale Vrbasa”. Stari grad Jajce. Đ. srpnja 1403.” Đ. str. “Možemo samo dodati da je ta podzemna građevina imala da bude kripta pod jednom crkvom. Njemu je glavni cilj bio realiziranje svoje moći. CXXIX.je oltar u gornjoj prostoriji okrenut prema istoku. Pače.”325 U znanosti su prihvaćeni Truhelkini zaključci o tom objektu. To se vidi i iz fakta. a da se radilo samo o grobnici kopala bi se u visoke stijene koje su tu. što nije slučaj kod kršćana. Hrvatin. godine stoji: “Taj je čovjek. MH. toliko. tako veli njegov prijatelj. a ženska Jelenu Nelipićevu. Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba /1350-1416/. 1902. odnosno bila plavljena vodom.327 čija je žena (kći Ivana Nelipića) bila pobožna katolkinja. a to je kad bi ga se učinilo krajiškim grofom bosanskim.”326 Ako se prihvati pretpostavka da je doista Hrvoje dao graditi te katakombe.) 139 . kako je to vidio Truhelka. da se može zaključiti da je samo za to i živio. “Akad. predgovor) a to se ionako najlakše tumači postojbinom njegova roda. ali ima put. Vidi se i po lijepom platou u koji je spuštena katakomba da je tu imala biti crkva. naime Donjim Krajima. kojim bi se mogao privesti svetoj vjeri. U pismu Matije de San Miniato. (F. Mazalić. pataren. rječnik tumači ime Hrvoje kao hipokoristikon od Hrvat. njegovu suprugu. odnosno nastaviti prije započetu gradnju. Šišić. Tako Đoko Mazalić ističe da je Truhelka opširno opisao tu građevinu i da je njegov zaključak kako je ona imala poslužiti kao grobna crkva Hrvoju i njegovima ispravan.

Hrvoje je prije smrti u travnju 1416. dodaje da se Bošnjaci već misle složiti s Turcima i da 140 . ut ritus de paganismo convertat in fidem catholicam. 172. Zagreb-Ljubljana-Graz. 1973. izdanje. godine Hrvoje proglašen odmetnikom. godine počeli intenzivno provaljivati u Bosnu i Hrvatsku. knj. a onda. već doslovno poganstvom.Anica Nazor . II. Priredili: Biserka Grabar . str. Vojvoda Hrvoja i njegov grb. Mihaela za Hrvoju (ozloglašena patarena?) ispred njegove suverene figure na konju i njegova novog grba ‚herceg grada Splita’ na posljednjim stranicama misala. Hrvoje zaklinje kraljicu Barbaru (ženu ugarsko-hrvatskoga kralja Sigismunda) da ne dopusti da u starosti umre u poganskom obredu i nevjeri. Basler katakombe u Jajcu tretira kao “hram” za 328 329 330 331 Ljudevit Thalloczy. str. “Exoro serenitatem regiam et vestram maiestatem. XI + 513. ali drugi dio su zauzeli Turci.Marija Pantelić. Str. premda im ovdje nije mjesto.329 I iz nekih drugih detalja moguće je zaključiti da je Hrvoje držan nevjernikom. 1979. Split. Kao da je naručitelj misala htio skinuti okove grijeha i tražiti pobjedu i spasenje od sv. svibnja 1413. jer je jedva i teško dočekao vrijeme da se iz poganstva vrati u katoličku vjeru. II. et possim dicto domino meo regi fideliter servire. GZM. godine bio neograničeni gospodar zapadne Bosne. Hrvojev misal i njegov historijsko-liturgijski sastav. Povijesna svjedočanstva o Trogiru. Iza ovog teksta slijedi oveća minijatura sv.biskup spljetski. a što se osobito očitovalo u tome da je on s Turcima sklopio savez i tako prvi uveo islam u Bosnu.330 Bez obzira na navedenu Hrvojevu izjavu činjenica je da katolička vjera Hrvoju nije ništa posebno značila. on je tada pozvao Turke koji su od 1414. Čakavski sabor. str.331 Đ.) Radi objektivnosti ipak treba navesti da Hrvoje u spomenutom pismu kraljici Barbari upozorava da će se radi obrane od nasilja obratiti gdje bude mogao naći zaštitu. U: Hrvatskoglagoljski misal Hrvoja Vukčića-Hrvatinića. U jednom pismu kraljici Barbari. quia vix et difficulter expectavi. Ivan Lucić.” (D. 855. što je simbol pobjede nad zlom i grijehom. 493. II.) Usp. stoljeću čuvalo u arhivu obitelji Cindro u Splitu. 493. ut iam in tempore senectutis meae non permittant (me) mori in paganismo ritu et sub infidelitate. Mihaela arkanđela koji stoji na zmaju. koje se još u XVII. “Hrvojev misal završava starom misom u čast Muke te introitom i nepotpunom oracijom mise za grijehe. Kad je 1.”328 Ovaj navod treba vrednovati u smislu da su tada na Zapadu često sve nekatolike u Bosni držali za patarene. Vrlo je važno da sam Hrvoje svoje nekatoličko uvjerenje ne naziva patarenstvom. 110. Mandić. IV/1892.” (Marija Pantelić. str. Bogomilska crkva bosanskih krstjana. kao usput.

Hrvoje je bio član Zmajevog reda. 128. Činjenica je da se je u tadanjem kršćanskom svijetu savez s islamom jedva mogao zamisliti. str. Dobri pastir XXVI. 1-2. n. br. “Prostor je prema grbu Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Sarajevo. 177. 1927.) Đ. Red je utemeljen 1408. Vojvoda Hrvoje. s. (Bilješka F. (Thalloczy. u borbi protiv Karla V. i francuski kralj Franjo I. Ako objekt nije njegovo djelo. ali sam Lj. str. neophodno obratiti pozornost na postojeću. I. Orfički elementi u simbolici stećaka. str.Križ sa suncem i mjesecom u Katakombama u Jajcu vršenje nekog mističnog rituala. Šišića u: Starohrvatska prosvjeta. stoljeća. Povijesna svjedočanstva. (Lucić. onda je. datiran pod konac XIV. organizacije koju je osnovao kralj Žigmund. st. godine „u vezi s idejom ženskoga nasljedstva na ugarsko-hrvatskom prijestolju“. 83-84. str. Basler. tj. 1976. udružio sa Sulejmanom Velikim. u predsoblju glavne dvorane. simboliku u tom objektu. onda je jednako zanimljivo značenje postojećih simbosu u tom smislu poduzeli i potrebne mjere. s obzirom na njegovo vjersko uvjerenje. makar i nedovršenu. Thalloczy u tekstu o Hrvoju ističe da se u XVI. ili u prve godine XV. 856).) 141 332 .”332 Ako su te katakombe doista Hrvojevo djelo.

Poslije se ta konstelacija Sunca i Mjeseca ponavlja i na drugim motivima gdje se pojavljuje Krist. a Mjesec s lijeve. to nije bilo apsolutno pravilo. “Dvostruki. Nantes. stoljeću prelaze na zapad (u Rimu se pojavljuju oko 650. cinquieme serie. E. sv.uključivši i one iz astralnoga kulta . Paris. To je još interesantnije kad znamo da se takvi križevi pojavljuju i na srednjevjekovnim bosanskim stećcima. koji se datira u vrijeme Justinijana. Revue Archeologique. Prvi kršćani u simbolici su slijedili tradiciju pa su antičke teme .334 Kako ističe Louis Hautecoeur već na prvim prikazima raspeća možemo zabilježiti predstavljanje Sunca i Mjeseca. 1921. Bellanger. Međutim. 142 . L. 13-32. ima čestih slučajeva gdje je položaj dvaju nebeskih tijela zamijenjen. godine. XIV. a Sunce desnom. jer osobito poslije XII. Hautecoeur. Taj raspored prikazan je i na minijaturi jednog Evanđelistara iz 586. 30. Međutim. U XV. Leorux. ali se spuštaju i na horizont i tako pojavljuju ispod krakova. Sunce i Mjesec zauzimaju mjesto iznad krakova križa i to Sunce s desne. trostruki. Le soleil et la lune. a Mjesec s lijeve strane Krista. L. Na paliju Achimima Panopolisa. Jupiter) prikazivana su sa Suncem i Mjesecom sa svake strane. 13-32. ponovljeni krstovi najčešći 333 334 335 Usp. st. U tom rasporedu slijedila se stara tradicija (vjerojatno iz astroloških učenja).333 Već u III.335 Iz svega iznesenog proizlazi. Raspeća s dva nebeska tijela vjerojatno su sirijskog podrijetla. i na početku XVI. i VIII. da prikazivanje Sunca i Mjeseca iznad raspeća (križa) ne dopušta zaključak da bi ta simbolika imala nekršćanski smisao. Paul Thoby. Utvrđeno je da su simboli Sunca i Mjeseca prvobitno poganski. prema kojoj Mjesec upravlja lijevom stranom tijela. Le Crucifix des Origines au Concile de Trente. u konkretnom slučaju katakomba u Jajcu susrećemo se s činjenicom prikaza križa s dvostrukim horizontalnim krakovima. Rimski carevi kad su se poistovjećivali sa “sol invictus” bili su smješteni između Sunca i Mjeseca. Tako je Kristu Sunce bilo s desne strane.prilagođivali svojoj vjeri. godine na grobu sv. str. stoljeća Sunce i Mjesec još se nalaze na mnogim raspećima. a u VII. stoljeću iznad prikaza Dobrog Pastira vide se Sunce i Mjesec na jednoj kršćanskoj lampi koja se nalazila u Kaiser-Museumu u Berlinu. str. 1959.la u njemu. Sunčeva božanstva (Mitra. Hautecoeur. Valentina). Le soleil et la lune dans les crucifixions. str.

Iako su detalji simbola (križ s dvostrukim krakovima. Callwey. 1971. ipak toga motiva u njegovoj cjelovitosti . Regensburg. 1965. 47. Schwarz-Winklhofer i H. U njemu se gleda djelotvorna zaštita od nevremena i demonskih utjecaja. 242. od Ljubuškog do Sinja.su sjeverno od Neretve.339 Teško je nešto više zaključivati o objektu u Jajcu i zbog činjenice da je u cjelini i u detaljima ostao nedovršen. Međutim. koji je te križeve vodoravna kraka prema stručnoj terminologiji nazvao (bez obzira na njihove završetke) “lorenskim” ili dvostrukim križem. Ukrasni motivi na stećcima. Das Buch der Zeichen und Symbolen. München. u gradu kojim je Hrvoje neko vrijeme vladao.”336 Š. 81. upućuju na njegovo moguće kršćansko značenje. kako se i pretpostavlja. Ipak je činjenica da je takvoj vrsti križeva pučko praznovjerje pridavalo dimenzije određene magične moći.338 I u katoličkim crkvama ima primjera takvih križeva s dvostrukim horizontalnim krakovima. neprijeporno je da simbolika dvostrukog križa sa Suncem i Mjesecom iznad krakova križa pripada srednjem vijeku. str. 92. Posebno je zanimljiv križ iz XII. str. W. Amulettkreuze und Kreuzamulette. evidentirao je do 1982. Sammler. Stećci . Sunce i Mjesec). Problematika takve vrste križeva detaljno je obrađena u djelu: Hanns Otto Münsterer. 1980. Graz. 336 337 338 339 M. pojedinačno uzeti. da je gradnja započeta mnogo prije Hrvojeva vremena i da je prvobitno imala sasvim drugu namjenu. 94-95. str. dakle. 48. str. Taj tip križa postaje osobito cijenjen već u ranom srednjem vijeku. nazočni na srednjovjekovnim stećcima.nema na stećcima. Wenzel. Veselin Masleša. “sveti” znak kod rođenja. ali postojeći elementi. Bilder und Zeichen religiösen Volksglaubens. Georg D. 143 .190. 1983. godine dvadeset i pet primjeraka na više od 900 ukupnih primjeraka različnih vrsta križeva. Kriss-Rettenbeck. ali i znakovit nadgrobni simbol.337 U stručnoj literaturi takvi križevi tretiraju se kao kršćanski simboli. Objekt svojim podzemnim kompleksom i nekim detaljima asocira na mogućnost prvobitne gradnje za potrebe nekog magijskog kulta.konkretno iz tih katakomba . str. i bez obzira na nedovršenost. Bešlagić. Bešlagić. Š. Fiedrich Pustet.kultura i umjetnost. stoljeća koji se nalazi u riznici splitske katedrale. Moguće je. I. Biedermann. 180. Sarajevo.

.

Imućnici u zaleđu obično su davali svoj imetak u poklad riznici dubrovačke općine ili kojem dubrovačkom vlastelinu. koja dosada nisu sva utvrđena. koe se nahodi u prvěh više r(e)čenieh’ poveljah’. Klaić. e k(a)da li (bi) se što zgodilo menie gostu Radinu. tj. (Nap.) U poklad. N. Klaić. (Nap. S’da ovoi poslěgne343 od’ prvieh’ pis’mo učinismo. Radin. jere jaa. za ti za isti poklad’342. koi se zdr’že u imenu u više r(e)čenieh’ pisměh’ i poveljah’. gosta Radina.) Poslije. da se svakomu momu surodniku.OPORUKA GOSTA RADINA † Neka je (u) sviden’je svemog(uće)ga g(ospo)dina b(og)a i u znan’je samovladuštaago i b(la)goljubimaago gospodstva dubrovač’koga. N. Klaić. buduće m(i)los’tiju b(o)žiom’ naměstan’ u svoioi pameti na svako cělo i istino ufan’je340. a ili sluzi ali prijaatelju na punu i na tvrdu moje razregen’je: Naipr’vo za moju dušu. tai pisma ostaju i esu u Ivan Kaboga. da zdr’ži vsa ina i po sem’ pismu moem’. koja pisma jedna esu u notari g(o)spodstva dubrovačkoga a druga pisma esu u mene gosta Radina od’ iste ruke kneza Tadioka Maroevićja i pod’ njegovu pečat’ věrovanu. Smisao je ove rečenice u tome da Radin donosi odluku s potpunom sviješću. u pohranu daju se različite dragocjenosti i novac. (Nap. poništava svoje dotadašnje odluke i određuje ovom posljednjom oporukom kako treba “na bolji i ispravniji način” podijeliti njegovu ostavštinu. gosta Radina. za koi poklad’ s’da od’lučih’ i razredih’ na bol(j)i na pravii način’ nego što se i kako imenuje u prvieh pisměh’. N. šest sat’ dukat’ zlatieh’ da se dadu na službu božiju. tai šest 340 341 342 343 Riječ “namjestan” (namjesni) ima više značenja. Postavih’ u kneza Tadioka Maroevićja i u sinovca mu Maroja Naokovićja. da se ima i hoće razrediti i uči(ni)ti za moje r(e)čeno iman’e. gost’ Radin’. kako se i što zdr’ži i uzdr’ži u zapisěh i načiniěh’. N. (Nap. smrt li ali koim’ drugim’ uzrokom’.) 145 . da mi je nepotvoreno za mene i kon’341 mene. Klaić.) Posljednje. naime.

N. ili krst’jane ili krst’janice. N.) U to vrijeme riječ “kmet” označuje već zavisnog seljaka. da on’ toi razděli s pravom’ dušom’ i z dobriem’ načinom’ kršteniem’. praviem’ kr’st’janom’ kmetem’ i pravěm’ kmeticam’ krstjanicam’345.) Izraz “koji grijeha ne ljube” upućuje na to da se radi o redovnicima. takoge tko bi bili ubozi dobri muž’je346. Klaić. N. nikomu tri perpere a nikomu četiri a nikomu pet a nikomu šest a nikomu sedam a nikomu osam. i na dan’ svetoga vz’nesen’ja g(o)spognja i na dan’ svetoga Petra i na dan’ svetoga Pavla i na dan’ svetoga Stěpana pr’vomučenika i na dan’ svetoga Mihail’ja arhangela. pa je ona zacijelo i ovdje upotrijebljena u tom smislu. gosta Radina Seoničanina. kako se i što u sem pismu zdr’ži. Klaić. najvjerojatnije su to katolici na bosanskom (hercegovačkom) teritoriju. a navlašno da se toi děli stariem’ kmetem’ i kmeticam’. (Nap. kako koga videći. koi grěha ne ljube347 da im’ imaa i hoće dělit r(e)čeni neti mi Radin’.) Plemići. koi su prave věre apostolske. na dan’ svěh’ svetieh’: toi sve više pisano imenovano. prokaženiem’350 i slěpim’ i hroměm’ i gladniem’ i žedniem’ i starcem’ i staricam’: těm’ da se imaa i hoće dav(a)ti. na dan’ svete děve Marie. Klaić. (Nap. (Nap. da bi nas’ iz’bavio g(os)pod’ bog’ od’ grěhov’ našieh’ i pomilovao na strašnom’ sudištu věku věkoma. na zemlju kolena poklečuće gov(o)re svetu molivitvu(!) božiju. (Nap. tei 300 dukat’ da ima 344 345 346 347 348 349 350 Nećak. (Nap. (Nap. N.sat’ dukat’ da se imaju podati razložno i načino(m’). pa prema tome ne obdržavaju postove kao njezini vjernici.) 146 . koi da za moju dušu svaki velik’ dan’ i svetu nedělju i svetu petku. kako koga videće. Klaić. Trista dukat’ da se imaju i hoće dati u ruke net’ja344 mi. na velike blage dni u svetu nedělju i u svetu petku i navlašno na dan’ svetoga rožas’tva Hristova i na sveto blagověšten’je i na sveto vz’krsen’je gospogn’je i na dan’ svetoga Georgija moga kr’snoga imena. kako koga vidi i znaa od’ našega zakona. Klaić.) Slaba. (Nap.) Pod “mrsnim ljudima” razumijeva Radin zacijelo one koji ne pripadaju njegovoj crkvi. prema tome se na tom mjestu govori o seoskom stanovništvu “bosanske vjere”. N. “krstjanima” i “krstjanicama” u užem smislu riječi. N. od’ koe su godie vr’ste. Klaić. N. Klaić. takoće i mr’sniem’ ljudem’349.) Gubavci. ili slěpa ili hroma ili mlobna348 ili uboga.

gosta Radina. Takogere po ti način’ rěč’ po rěč’. da děle. da stoi reč(e)no iman’je moje. N. (Nap. bude zdrav’ u pameti moioi. ako neće biti pričešnik’351 božiem’ neposlušnikom’ i ako hoće. a trem’ kr’stjam’. (Nap. a Radoju 50 dukat’. da ne može ni hoće na manje donesti ni učin(i)ti više pisanoga imenovanoga 300 dukat. a Vučici kčerši moioi 200 dukat. koi posti. sve pod’puno. Klaić. k’da li. gostu Radinu. naipre da se daa Vukše 60 dukat’. menie za menie. ne znaje svr’šen’ja životu momu. u koe li vrěme. a gostu Radinu netju mi Seoničaninu 100 dukat’.) Sinovica. nikomu 3 dinare a někomu 4 dinare a někomu 5 a někom’ 6 a někomu 7 a někomu mimo 8 dinara. nego razděliti pravo i cělo i istino za moju dušu. svaku svetu nedělju i svetu petku. a drugoi Vukavi kr’stjanici mlaišoi353 Vuknin(oi) 100 dukat’.dati knez’ Tadioko Marojevik’ i sinovac’ mu Maroje Naoković’ r(e)čenomu gostu Radinu svrhu njegove věre. koi se više imenuju. jaa gost Radin. kako se i što više imenuje. Mil’savi kr’stjanici da se 351 352 353 Zapravo: učest’nik = sudionik. koliko ushoće g(ospo)d(i)n b(o)g’ svemogući.) Služavka. koe je od’lučeno na službu božiju i svieh’ svetěh’. koju věruje i posta. od’ těhie naiprě šest sat’ dukat’ stalju a na ufan’je božie drugu tri sta dukat’ u oblast’ i razgledbu kneza Andruška Sorkočevićja i Tadioka Maroevićja. koi su za mnom’ pošli. kako koga vide stara ili uboga a ili nevolna čověka. slov(o) po slov(o). N. gdě li. po svem’. na moju volju. Klaić.) 147 . K tomu da se imaju svěće žeći za dušu moju. A zgodilo li bi se s’mrt’ meně. bratova kći. naredih’ i sredih’ i razpisah’ ostaalo pravo iman’je moje. da su oni tomui počelo i svrha. ostaljam’ i nareguju ostalo moje imanje: naiprvo Vukavi krst’janici bratučedi mi. Klaić. a kčerši352 Tvrtkovi 150 dukat’. u svem’ i po sve. těm’ pravo da up(o)koi dušu moju. u hraměh’ božieh’ na onei svete velike dni. Stoisavi mlaišoi moioi šest’ des’t’ dukat’. slěpiem’ i hromiem’. po pravom’ pravilu ništetniem’ i uboziem’. sirotam’ i udovicam’. za to pově i ostavih’ u njih’ moje rečeno zaduš’je svr’hu věre i duše plem(e)nstva njih’. Od’ veće togai zadušja. N. da mu je mirna i pok(o)ina duša prid’ višniem’ g(o)spodom’ b(o)gom’ i prěd’ svetom’ troicom’ nerazdělimom’. gosta Radina. (Nap. razredit i razdělit rečeno zaduš’je moje. Vukni sestri moioi 360 dukat.

a Gjurenu i Ilie 10 dukat’ a našemu prijatelju. Klaić. 140 dukat’. ili su svite360 moje i bisazi. (Nap. 110 dukat’. knezu Tadioku Maroeviću. Klaić. N. ili je u sudoveh’ ili u inom’ kovu359. Klaić. (Nap.) Osim. (Nap. pravi gost’ Radin’. što je tko u mene postavio. izam’362 šuba sa zlatom’: onai da e Tvr’tku.) Ruho. N. a sinovcu mi Vladislavu z duma sinovma tisuću dukat’ a nevěsti mi K’tavi 100 dukat’. dvěsti dukat’ i šubu moju crvenu od’ aksamita356. (Nap. Radonji Vukotiću 40 dukat’. Radivoju i Mihoju i Radosavu i Obradu. Obradu i Milici. gdě mi kosti budu i legu. Klaić. Klaić. (Nap. (Nap. da mu ne izgine ni na manije doge358: naiprie bratučeda mi. a četirem’ Goitanovićem’. Klaić. a ostalo pokuć’je i iman’je moje toi da je na glave Vukni i Vučici i Mihni i Tvrtku i Jurju i Radiču. a oniem sviem trem’ 40 dukat’.) Bratova žena. Klaić. N. gostu uskolpalskomu.) 148 . 270 dukat’. (Nap. Klaić. (Nap.) Krzno samura (zibelina). toi da mu se daa dětetu. Vukiću Vukašinoviću 30 dukat’. A ovoi neka se znaju pokladi. naiprie Vukasu kom(o)rniku 100 dukat’. Klaić. koi su za mnom’ pošli. a Vuoku. za hram’ i za greb’. N. a knezu Andrušku 100 dukat’. N. a sinu Božićka Miloševićja Sěrčanice da mu se da 190 dukat’. 354 355 356 357 358 359 360 361 362 Ostalima. roba. ili bi konji. ili koe godie pr’tište361. A slugam’ mojem’. gosta Radivoja. svěm’ njim’ 70 dukat’. koju mi je darovao gospodin kral’ Matijaš’. N.daa 20 dukat’ a Radanu kr’st’janinu da se daa 60 dukat’.) Svilena tkanina. (Nap. slugam’ Paviniem’. 10 dukat’. Radoslavu i bratu mu Vukiću Radilovićem’ 60 dukat’ Radovanu Ostoiću 30 dukat’.) U kovanu posuđu ili drugoj kovini.) Odijela. tako da budu Mihoju tridesti dukat’. haljine. đ se u bosančici piše katkad kao umekšano g.) Dođe. podstavljenu ciblini357. toi da razděle četiri sinovci moi Vladislav’ i Tvr’tko i Jurai i Radič’. N. N. A ostalo moje iman’je. N. A od’ pročieh’354 naiprie da se daa Pavi nevěsti355 mi s tremi sinmi dvě tisuće dukat’ a kćerši mi Alinci 100 dukat.

dan’ u Dubrovniku. 316-319.Toi sve više imenovano na ufan’je božie razdělismo i naredismo. Izvori za hrvatsku povijest. str.363 363 Nada Klaić. lěto m(ě)seca ženara 5. 149 . Pisano lět g(o)spodneh’ na 1466. da dobar’način’ i razred’bu učine tomui svemu više pisani početni i više imenovaani vlas’tele knez’ An’druško Sorkočević’ i knez’ Tadioko Maroević’ i š njim’ mojaa dva sinovca Vladislav’ i Tvr’tko.

.

BIBLIOGRAFIJA citiranih izvora i literature .

.

definicija i izjava o vjeri i ćudoređu. str. Zbirka sažetaka vjerovanja. CONSTANTINUS Porphyrogennitus. 153 . 2003. 42 (1995). Kardinal Torqemada i tri bosanska bogomila (1461). + 8 tabli. 301 str. Ivan (priredio). Putopis kroz Bosnu. Srbiju. Croatia sacra (Zagreb). . 407 str. LX. 2002. Anmerkungen. I/2: Quellen zum Katharismus. I/1: Quellen zum Katharismus. Tuzla: Historijski arhiv. 115-276 + 8 tabli. str. priređivač grčkog izvornika Gyula Moravcsik. KNIEWALD. 5. Dragutin. str. 161 str. Nikola. 1972. Đakovo: Karitativni fond UPT “Ne živi čovjek samo o kruhu“. Bad Honnef: Bock und Herchen. 3. izd. KURIPEŠIĆ. 1997. 270 (1949). Salih (priredio). Jenkins (engleski). Bd. 144 str. knj. H.-1089. 1982-1993. 1950.: Rad JAZU . Dragutin. II/1: Der Kult. KAMBER. IZVORI BANAŠEVIĆ. Hrvatska kronika : 547. Heinrich. Sante. .93. [64] str. 27. prijevod i komentari Nikola Tomašić (hrvatski). Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Ricerche slavistiche (Roma). Zagreb: Dom i svijet. Izvori za hrvatsku povijest do 1526. 1949. Peter (priredili). Bd. 2002. Beograd: Srpska književna zadruga. s tablama. 260 str. godine. 386 str. O upravljanju carstvom / Konstantin Porfirogenet. KLAIĆ. JALIMAM. XVII. Zagreb: Školska knjiga. Hünermann. XVII. XII. R J. (Biblioteka Povjesnica) DENZINGER. 1330 str. Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima. 125-181. GRACIOTTI. o. 1971. 166 str.I. Split: Marjan tisak. 468 str. Benedikt. ROTTENWÖHRER. 1932. Bd. Der Katharismus. Nada. 1982. Gerhard.. Letopis Popa Dukljanina i narodna predanja. Bugarsku i Rumeliju 1530. Sarajevo: Svjetlost. 1982. I frammenti bosniaci di Monteprandone : edizione e interpretazione. MUŽIĆ. P. Izvori za historiju srednjovjekovne bosanske države : (izbor). 54 str.

1993. Der Kult. ŠIŠIĆ. XLVI. Filosofski i filološki spisi. XXII. 61 str. 1958. Bd. ŠANJEK. Die religiöse Praxis. 1990. latinski tekst. 175 str. Ćiro. (Publicaciones del Seminario Metropolitano de Burgos. 23 (1911). IV/3: Glaube und Theologie der Katharer. 1993. kritički aparat i prijevod na hrvatski jezik Olga Perić. 2: 1964. (Knjiga Mediterana. . Die Kritik an Kult und Sakramenten der Katholischen Kirche. str. Letopis Popa Dukljanina. Zagreb: Barbat. knj. 30) TORQUEMADA. Bd. 1: 1962. die religiöse Praxis. Ferdo (uredio). 1993. 147 str. 397 str. . 1962-1970. Marko. 4: 1970. Split: Književni krug. 448 str. Bd.1982. Franjo. Bd. IV/1: Glaube und Theologie der Katharer. 154 . Symbolum pro informatione manichaeorum : (el bogomilismo en Bosnia). 655 str. 480 str. IV/2: Glaube und Theologie der Katharer. . . Sarajevo: Zemaljski muzej. 18) TOMA Arhiđakon. . Knj. knj. II/2: Der Kult. Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine. 448-901 . Knj.die religiöse Praxis an Kult und Sakramenten der Katholischen Kirche. st. 72 str. Knj. 530 str. Knj. . Beograd. (Posebna izdanja SANU. 493 str. 447 str. Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima : (13–15. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Juan de. Rodríguez. 3: 1964. 63 str.). Historia Salonitana : povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika / predgovor. 1928. . 1982. 3) TRUHELKA. III: Die Herkunft der Katharer nach Theologie und Geschichte. Burgos: Hijos de J. Serie B . 67. die Kritik an Kult und Sakramenten der Katholischen Kirche. Bd. 2003. 2003. 355-375. VEGO. 424 str. 3. Testamenat gosta Radina. XX. Zagreb: Zaklada tiskare narodnih novina. Str.

1979. Sarajevo: Sarajevo Publishing. Hrvatska historiografija do 1918. Uvod u istoriju srednjovjekovne bosanske države. BABIĆ. liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva. U: Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinata na najnovite istražuvanja : materijali od simpoziumot. Bosanski krstjani i pitanje njihovog porijekla i odnosa prema manihejstvu. Dimitar. Zagreb: NZ Matice hrvatske. Str. 1979. 435-579. ANGELOV. Popis bosanske vojske pred bitku na Mohaču 1526. Trattati contro gli ariani. 25 (1975). Pavao. Zagreb: Liber : Kršćanska sadašnjost : Institut za povijest umjetnosti. Roma: Bulzoni. 547 str. 242 str. Il bogomilismo : un’eresia medievale bulgara. Anđelko (uredio). Bobovac i Kraljeva Sutjeska : stolna mjesta bosanskih vladara u XIV i XV stoljeću. 2004. 1. ANTOLJAK. U: Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine. Knj. ANĐELIĆ. Prilozi za orijentalnu filologiju (Sarajevo). [16] str. 1982. Skopje: Makedonska akademija na naukite i umetnostite [etc. ANĐELIĆ. Sarajevo: Veselin Masleša. Stjepan. Studije o teritorijalno-političkoj organizaciji srednjovjekovne Bosne. Leksikon ikonografije. 155 . 1984. Roma: Città nuova. Anto. Ahmed S. s tablama. Salih. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. 1987. LITERATURA ALIČIĆ. I: Društvo i privreda srednjovjekovne bosanske države. 359 str. Pavao. 171-177. 1992. Doba srednjovjekovne bosanske države. Str. 457 str. ANĐELIĆ. U: Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod osmansku vlast. 21-83. Str.. 2003. str. Knj. 329 str. Pavao.]. 1982. BADURINA. Prerađeno i dopunjeno izd. ATANASIO. ALIĆ.II. Sarajevo: Svjetlost. 153-193. godine. 621 str.

str. Đuro. Katolička crkva u Bosni pod konac srednjeg vijeka. BARADA. 1. 63 (1973). 297-304. Đuro. 204 str. razred srednjih škola. U: Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinata na najnovite istražuvanja : materijali od simpoziumot. Nastavni vjesnik (Zagreb). Jedan istorijski pogled na izučavanje stećaka. 1973. BENAC. 195-199. Problematika stećaka i romanike u Bosni i Hercegovini.]. str. 181-185. Miho. KUJUNDŽIĆ. Zenica: Muzej grada Zenice. 30 (1980). Crkvene prilike u Bosni za vrijeme ranog srednjeg vijeka. U: Radovi sa simpozijuma „Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura“. 1203-1206. 50 (1941/1942). BENAC. 17-20. XXIV. Die Bosnische Kirche im frühen Mittelalter. Str. 26 (1976). 49 (1940/41). 2. Dobri pastir (Sarajevo). 1. 2 (1953). 1982. X-XI : atti del symposium… Padova: Antenore. Porijeklo naziva ‘pataren’. 30. Alojz. 6. KUJUNDŽIĆ. Đuro). 1 (rujan/listopad). Bosanska crkva do 1203. BASLER. BASLER. 59-85. Hrvatska poviest za VIII. Miho. Đuro. Šidaka. 29 (1979). BASLER. 156 . Nova et vetera (Sarajevo). Anali Historijskog instituta u Dubrovniku.[Juraj] (pseudonim). Gnostički elementi u temeljima crkve bosanske. Đuro. 203. str. Jaroslav. Đuro). BASLER. 398-411. Nova et vetera (Sarajevo). Beograd: “Jugoslavija”. Đuro. 46 str. (BASLER. str. sv. Alojz. Šidakov problem „Bosanske Crkve“. Zagreb: Nakladni odjel Hrvatske državne tiskare. Nova et vetera (Sarajevo). Katić. Pregled (Sarajevo). Alojz. Nastavni vjesnik (Zagreb). Pregled (Sarajevo). 1982. Lovro. Stećci. Đuro. Srednjovjekovni stećci od Slivna do Čepikuća. str. Miho. BARADA.195-205. BASLER. 79-96. BASLER. Str.BARADA. str. Osvrt na odgovor J. BENAC. godine. (1980). Orfički elementi u simbolici stećaka. 11 (1974). U: Vita religiosa morale e sociale ed i concili di Split (Spalato) dei secc. Skopje: Makedonska akademija na naukite i umetnostite [etc. str. Juraj (pseudonim). 1967. 267-276. (BASLER. str. J. 237-255. Str. str. 363-373. Šidak. 1943.

Ćirila i Metoda. Gregor. BEŠLAGIĆ. 153-184. 157 . ĆIRKOVIĆ. Bosna i Hercegovina u antičko doba. Str. Milko. Franz. Revue des sciences philosophiques et théologiques. 1973. Šefik. 135 str. 372 str. 449-461. COULIANO. 834 str. Yves. 638 str. Josip. XI. COURTH. Mihaljčić. Sima. 31 (1937). Zadnja raziskovanja o bosanskih bogomilih. Sarajevo: „Veselin Masleša“. Srednjovjekovna Bosna i Hum : identitet i kontinuitet. 18 (1964). CONGAR. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. 229-236. 1900. Đakovo: Forum bogoslova. Oko bogumilstva u srednjovjekovnoj Bosni. str. Bologna: Il Mulino. La BOSNIE-Herzegovine a l’ exposition internationale universalle de 1900 a Paris. 1985. 1. 1997. 10-16. BRKOVIĆ. Stećci i njihova umjetnost. 326 str. Šefik. „Arriana haeresis“ come désignation du néomanichéisme au XIIe siècle. Giorgio. 2002. Hrišćanstvo u Boki : 1200–1500 : Kotorski distrikt. str. Leksikon srpskog srednjeg veka. naklada. Milano: Jaca Book. 1988. Ivandija. Gregor. 1977. 266 str. BLEHOVA-Čelebić Lenka. Pataria: “opus” e “nomen” : (tra verità e autorità). Sakramenti. 43 (1959). Redovnička pravila. Povijest Katoličke Crkve među Hrvatima. Zgodovinski časopis (Ljubljana). 1989. Hadrijan (priredio). Stećci . Katoličke župe Bosne i Hercegovine i njihove filijale od XII. Naselja Bosne i Hercegovine sa katoličkim stanovništvom. Mostar: Crkva na kamenu. 1966. Đakovo: Vl. vijeka do danas. 1982. 1971. BORAK. Ambrozije. Rade (priredili). I miti dei dualismi occidentali : dai sistemi gnostici al mondo moderno. Prosveta. Beograd: Knowledge. 649 str.BENKOVIĆ. BUTURAC. Zagreb: Kršćanska sadašnjost. 1999. Antun. 123 str. 359 str. 432 str. 2006. BOJANOVSKI. str. Vienne: Adolphe Holzhause. Zagreb: Hrvatsko književno društvo sv. BEŠLAGIĆ. Podgorica: Pobjeda : Istorijski institut Crne Gore . Cetinje : Narodni muzej. ČREMOŠNIK. (Biblioteka Teološki priručnici . Ioan P. ČREMOŠNIK. U: Medioevo ereticale / a cura di Ovidio Capitani.kultura i umjetnost. Ivo. Sarajevo: Zavod za izdavanje udžbenika. 559 str. 6) CRACCO. 158 str.

Dragoljub. 2: Bogomilstvo na pravoslavnom istoku. 2) DRAGOJLOVIĆ. Dragoljub. 27. 234 str. Pejo. 24. 1997. DEMISCH. Knj. Sarajevo: Institut za istoriju. 123–135. Beograd: Srpska kraljevska akademija. Dragoljub. Kragujevac: Centar za naučna istraživanja Srpske akademije nauka i umetnosti i Univerziteta. DRAGANOVIĆ. 42 str. Interpretacija Kniewaldova kritičkog izdanja Bilinopoljske izjave. 233 str. Knj. Krunoslav. 1: Bogomilski rodonačalnici. izd. 30) 158 . 1984. Vladimir. Heinz. Str. ĆOŠKOVIĆ. (Posebna izdanja / SANU. Katolička crkva u Bosni i Hercegovini nekad i danas : (Prilog uz istoimenu historijsko-statističku kartu). 1937. Katolička crkva u sredovječnoj Bosni. 1997. 410 str.: Kalendar “Napredak” (Sarajevo) . Sveta Petka i petak.75-117. 1. Miho. Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti. 1936. Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti. (Posebna izdanja / SANU. 1991. 47 (2008). Mirjana. 685-766. 25. o.). 66-76. 1624. Pejo. Novi Sad: Svetovi. 4. 1934. Zagreb. stoljeću. DEMOVIĆ. 1. XVI. Sveta Petka u sivoj zoni usmene književnosti. Istočnik. DETELIĆ. U: Povijest Bosne i Hercegovine : od najstarijih vremena do godine 1463. knj. Prilozi (Sarajevo). U: Kult svetih na Balkanu. Balkanološki institut . Erhobene Hände : Geschichte einer Gebärde in der bildenden Kunst. DRAGANOVIĆ. Sarajevo. str. (Posebna izdanja / SANU. Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Azij. 2. 5). 1982. Bosna u očima apostolskog vizitatora Petra Masarechija g. (Biblioteka Liceum . Crkva bosanska u XV. 231 str. ĆOŠKOVIĆ. 215-225. knj.ĆOROVIĆ. 1940. P. 1987. DRAGANOVIĆ. Knj. Sveti Pavao bio na Mljetu i osnovao pracrkvu? Glas koncila. DRAGOJLOVIĆ. 281 str. Stuttgart: Urachhaus. 1974. 658 str. Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji. Str. Krunoslav. 559 str. str. DETELIĆ. Historija Bosne. 15) DRAGOJLOVIĆ. Istorija srpske književnosti u srednjovekovnoj bosanskoj državi. 32 (2003). Str. knj. Krstjani i jeretička crkva bosanska. Balkanološki institut . Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti.16 (od 20. Krunoslav. Mirjana. 2001. br. Balkanološki institut. str. Sarajevo: HKD Napredak. DRAGOJLOVIĆ. 2005. Balkanološki institut. Knj. Dragoljub.

10 (1986). DŽAJA. Oldenbourg Verlag. Rimski izvori o propasti bosanskog kraljevstva 1463. Srećko M. Balcanica (Beograd). Jukić (Sarajevo). 15 (1985). Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine : predemancipacijsko razdoblje 1463. Srećko M. 42 (1968). DŽAJA. 1975. 1993. Berlin: Walter de Gruyter. 1944. The Bosnian Church : a new interpretation. Siegfried. 37-78. Od bana Kulina do austro-ugarske okupacije. o. Martin. 145 str. Bosansko srednjovjekovlje kroz prizmu bosanske krune. 403-428. Milano. P. A. str. Jahrhundert. Srednjovekovne dualističke jeresi i arijanstvo. Ivan. Srećko M. DŽAJA.]. str. Zaključci mojih posljednjih istraživanja o pitanju Bosanske Crkve. str. 2. Croatica christiana periodica. str. Srećko M. FINE. Ideološki i politološki aspekti propasti bosanskog kraljevstva 1463. 81-102. Konfessionalität und Nationalität Bosniens und der Herzegowina. popravljeno i dopunjeno izd. Skopje: Makedonska akademija na naukite i umetnostite [etc. IX. München: Rudolf Trofenik. DŽAJA. 1982. 18. 10 (1986). Srećko M.: Aevum . München: R. Die «Bosnische Kirche» und das Islamisierungs-problem Bosniens und der Herzegowina in den Forschungen nach dem zweiten Weltkrieg. Str. DUVERNOY. DUJČEV. 18. 91-92. grba i biskupije. John V. 1968. 7 (1976). U: Katoličanstvo u Bosni i Hercegovini. Dragoljub. Das „Großmährische Reich“ : Realität oder Fiktion? . I „Responsa“ di Papa Nicolò I. 1995. 304 str. DŽAJA. 120 str. John V. Mostar: ZIRAL. Srećko M. godine. 336 str. U: Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinata na najnovite istražuvanja : materijali od simpoziumot. EGGERS. IX.–1804. Kunst der Ostgotenzeit. 404 str. Jean. New York: Distributed by Columbia University Press. Boulder: “East European Quarterly”. 206-214. ai Bulgari neoconvertiti. DŽAJA.127-132. Eine Neuinterpretation der Quellen zur Geschichte des mittleren Donauraumes im 9. 525 str. 447 str. 1984. 159 . g. Stuttgart: Anton Hiersemann. Srećko M. Str. DŽAJA. 5/6. Croatica Christiana Periodica.DRAGOJLOVIĆ. FINE. Toulouse: Privat. Sarajevo: Napredak. 211-214. A. FUCHS. 1978. Str. Le catharism : la religion des cathares. 1979. 1999.

2. 2003. E) HAMM. Erhard. 2004.GAVRAN. Str. HADŽIJAHIĆ. Lfg. str. Muhamed. Glagoljica i sv. 93 str. Geschichte des frühmittelalters und der germanenmission / von Gert Haendler. 160 . Franz. 11-60. Berlin: Teubner. GOMBAČ. XIII. (Die Kirche in ihrer Geschichte . 9. GEORGES. Problem bogomilstva i pravoslavlje „crkve bosanske”. 203 str. 2007. 14 (1921). Jastrebarsko: Naklada Slap. Darmstadt: Wissenschaftliche Buchgesellschaft. Istina o bogomilima. Muhamed. Frühes Christentum im Alpenraum. o. Göttingen: Vandenhoeck & Ruprecht. Josip. Sarajevo. HAENDLER. 1997(1996). Leipzig. Leksikon svetaca. 2. Muhamed. 1992. Louis. GORYS. Prve vijesti o pojavi hereze u Bosni. Čiji su bosanski krstjani? Kalendar Svetog Ante (Sarajevo). 3108 str.447. Ausführliches Lateinisch-Deutsches Handwörtebuch. 42 (1983). Beograd: Književne novine. Rolf. Orijentalne ili slavensko-orijentalne tradicije? Sociologija (Sarajevo). Darmstadt: Wissenschaftliche Buchgesellschaft. HADŽIJAHIĆ. Vaso. 105-138. 4. Gert. XVI. Pontedera: Bandecchi & Vivaldi. HAUTECOEUR. 1997. Berlin: Walter de Gruyter. 12.: Prilozi Instituta za istoriju . Bd. Vaso. Die Goten und Skandinavien. 470 str. Südost-Forschungen (München). 584. GIESECKE. str. 1976. HAŠIMBEGOVIĆ. 2. Hrvatska smotra. str. HADŽIJAHIĆ. Geschichte der slavenmission / von Gunther Stokl. 41-48. str. 17 (1975). Muhamed. Karl Ernst. str. Heinz-Eberhard. 435. U: Prilozi (Sarajevo). 222 str. Die Ostgermanen und der Arianismus. 7 (1939). 39-47. Revue Archéologique (Paris). Ignacije. 5 (1953). GLASER. Das Regnum Sclavorum als historische Quelle und als territoriales Substrat. GLUŠAC. Godišnjak Istoriskog društva BiH (Sarajevo). str. Le soleil et la lune dans les crucifixions. Sarajevo: BZK Preporod. 10 (1974). O jednom manje poznatom domaćem izvoru za proučavanje crkve bosanske. 55-109. erg. 1939. Sv. 1974. 469 str. 32 (2003). GLUŠAC. Povijest Bosne u IX i X stoljeću. 1970. str. 1998. HACHMANN. Braća. Atlante storico dell’Adriatico orientale. 679-683. Aufl. 326 str. 336 str. Elma. Boris. P. 13-32. HADŽIJAHIĆ.

Kohlhammer. Tuzla: IPP Hamidović. 1986.]: Verlag W. Stuttgart [etc. Robert H. Mittelälterliche Grabdenkmäler in der Hercegovina. 1925.F. stoljeću. str. 13 (1963). Zagreb: Arheološki muzej.HEWSEN. Hrvatska glagoljica.K. 135 str. str. Milan. ISIDOR. 17-39. Stuttgart : Phaidon. De patarenis Bosnae / P. HOERNES. Geschichte der Goten. and commentary by Robert H. 1999. Julianus Jelenić. Zentral-Kommission zur Erforschung und Erhaltung der Kunst.und Historischen Denkmäler (Wien). N. 518 str. 467 str. Hrvatska revija (Buenos Aires). 51-60. str. 1977. Uspomena splitskoga arhiđakona Tome na godinu 1222. Povijest starokršćanskih zajednica na tlu kontinetalne Hrvatske. Disertacija. Zagreb: Provincijalat franjevaca trećoredaca : Kršćanska sadašnjost. 1982. Marko. Bogumil. Mitteilungen der K. 7. Knj. Julijan. Jörg. JALIMAM. 508 str. Moriz. Hercegovački Vlasi u XV. U: Od nepobjedivog sunca do sunca pravde / urednik Željko Demo. 150-151. transl. Sarajevo: „Veselin Masleša“. 163 str. IMAMOVIĆ. Sarajevo: Typis Vogler & Co. 161 . 37-59. 315 str. 209 str. Milutin Garašanin. Vandalen und Sueven. HRABAK.. sv. Wiesbaden: Ludwig Reichert. Antički kultni i votivni spomenici na području Bosne i Hercegovine. ISTORIJA Crne Gore. 13 str. Salih. 1995. Počeci kršćanstva na tlu Bosne i Hercegovine u svjetlu pisanih izvora i arheoloških spomenika. 100 str. JARNUT. Enver. 1967. Marko. Enver. (Rukopis). 121 str. Historija bosanskih bogomila. Tribunia (Trebinje). 1994. Mirja.. JAPUNDŽIĆ. JARAK. 8 (1882). Hewsen. XIII. JAPUNDŽIĆ. 1992. Radovi ANUBiH (Sarajevo). Str. Draga Garašanin. 1: Od najstarijih vremena do kraja XII vijeka / autori Zarije Bešić. Geschichte der Langobarden. IMAMOVIĆ. IVANIŠEVIĆ. Essen . 4(52). JELENIĆ. Marko. Tragom hrvatskoga glagolizma. Titograd: Redakcija za istoriju Crne Gore. 1998. Jovan Kovačević. XII. The Geography of Ananias of Sirak / introd. 1983. 73 (1983). 1908. Hrvatska glagoljica. JAPUNDŽIĆ. str. Zagreb: Hrvatska uzdanica.

2. 1928. Sv. Walther Sontheimer. Vjekoslav. U: Crtice iz hrvatske prošlosti / Vjekoslav Klaić. Julijan. Bd. 1997. Zenica: Muzej grada Zenice. 69-87.). Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti : AGM [etc. Miroslav. München: Deutscher Taschenbuch Verlag. 1930. 1989. 2005. Zagreb. KRASIĆ. 1924. „Bosanska crkva“ i patareni. Raguz. Bosanski rukopisni kodeksi u svijetlu južnoslavenskih redakcija staroslavenskog. 1982. 1996. Zagreb: Matica hrvatska. Str. Marko. Stjepan. von Konrat Ziegler. 2: (Godina 313. 73 str. 236 str. Zagreb: Hrvatska dominikanska provincija : Nakladni zavod Globus. 2. Vjekoslav. 344 str. Stjepan.159-195. . KRASIĆ. 184 str. Str. Herta. U: Fenomen „krstjani“ u srednjovjekovnoj Bosni i Humu : zbornik radova. 3 sv. 1984. 1: (Godina 1. KLAIĆ. izd. Literarna ostavština krstjana Crkve bosanske i dualistički svjetonazor. JOSIPOVIĆ. U: Radovi sa simpozijuma „Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura“. Kn. Kultura i bosanski franjevci . 256 str. Str. KUNA. Srednjovjekovna Bosna. Julijan. Sarajevo: Institut za istoriju . Vjekoslav. Sarajevo: HKD Napredak. Hrvati i Hrvatska : ime Hrvat u povijesti slavenskih naroda. 1991. 5: 1651 str. Albrecht. Poviest Bosne do propasti kraljevstva. JELENIĆ. U: Hrvatska i Europa.-692. 1.-313. 1921. U: Povijest Bosne i Hercegovine : od najstarijih vremena do godine 1463. Sv. KNEZOVIĆ. 589 str. KLAIĆ. KLAIĆ. 1: Srednji vijek (VII. Zagreb: Hrvatski institut za povijest. Đakovo: Karitativni fond UPT “Ne živi čovjek samo o kruhu“. Povijest Hristove crkve. 1997. Hans Gärtner. Der KLEINE Pauly : Lexikon der Antike : [in fünf Bänden] / hrsg.). Zagreb: Tiskara C. Knj. 1. Nada. 162 . Str. KURELAC. KLAIĆ. KULTURNA istorija Bosne i Hercegovine : od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod Osmansku vlast / Alojz Benac et al. Zagreb: Matica hrvatska. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske. Dominikanci u srednjovjekovnoj Bosni.-XII. 89-102. Oton. Dominikanci : povijest Reda u hrvatskim krajevima. stoljeće). Sarajevo: Veselin Masleša. XLVIII. Zagreb. 1912. Bosna i Hercegovina od sebe naroda do XII. 97 str. 1973.]. 1921-1928.JELENIĆ. 194 str. Zagreb: Savez Trećega reda. 352 str. Kn. 1979. prerađeno i dopunjeno izd. Sarajevo: Prva hrvatska tiskara Kramarić i M. 563-586. 321-336. stoljeća. Narativni izvori. Str.

Nives (uredila). Sv. Jozo. 1. 1979. 4 (52). Sv. Stuttgart: Urachhaus. Tineke. 1935. Kultur. LASIĆ. . LUCIĆ. München: Deutscher Taschenbuch Verlag. 2: Bogomilska crkva bosanskih krstjana. 123 str. Roma: ZIRAL. . 508 str. LUFT. MANDIĆ. sv. Who wrote the Breza futhark.KUTZLI. 2: VIII. Povijesna svjedočanstva o Trogiru. Zagreb: Matica hrvatska. 263-276. Chicago: The Croatian Historical Institute. Sabine. Die Bogumilen : Geschichte. Stuttgart: Urachhaus. 256 str. izd. Chicago. 3 sv. Chicago: ZIRAL. 2002. 262 str. 706 str. Die Goten unter dem Kreuz. 163 . Dominik. Jovanka. Diss. MANDIĆ. 6: 2219 str. New York: Walter de Gruyter. Bogomilska crkva bosanskih krstjana. 1977. 1944. Rudolf. Zürich. str. München. MAJNARIĆ Pandžić. Sv. 13 (1963). Kunst. 605 str. and why? U: Grippe. Zagreb: Matica hrvatska. Split: Čakavski sabor. 620 str. 1962. Slikarstvo minijatura u srednjovekovnoj Bosni. Chicago. Roma. Langobardische Kunst. 2222 str. Bd. von Wolfgang Schindler und Jürgen Untermann. . Ivan. 1994. Sv. Str. 2. Zbornik radova Vizantološkog instituta SANU. 723-1220. Berlin . Str. Velika Gorica: Marka . Hrvatska revija (Buenos Aires). Herceg-Bosna i Hrvatska.[Robert]. Das Testament des Gost Radin : Studien zur «Bosnischen Kirche» des ausgehenden Mittelalters. Dominik. Sv. 175-187 + 33 slike. MANDIĆ. 1974. 1979. Latinsko-hrvatski enciklopedijski rječnik. Ćiro Truhelka : zbornik. phil. Roma: ZIRAL. 2000. Kamm und Eulenspiegel : Festschrift für Elmar Seebold zum 65. Vinko D. Chicago. LAUTERBACH. MAKSIMOVIĆ. Dominik. 1995. MAREVIĆ. 1999. 161 str. Toronto: ZIRAL. 1978. 1982. 3: Etnička povijest Bosne i Hercegovine. Bd. Chicago: ZIRAL. Bosna i Hercegovina : povjesno-kritička istraživanja. 56 str. str. 1978-1982. 918 str. 1823 str. Geburtstag / hrsg. Pleterni ukras od najstarijih vremena do danas : njegov likovni oblik i značenje. LOOIJENGA. R. Rudolf. LEXIKON des Mittelalters. 17 (1976). 2. Leipzig: Adolf Klein Verlag. KUTZLI. 1: Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine. 423-462.

1. str. 27-103. MATANIĆ. str. Milano. godine. 236 str. 45-59. 492 str. 17 (1978). I «krstjani» di Bosnia alla luce dei loro monumenti di pietra. Problem nestanka ”Crkve bosanske” u poratnoj historiografiji. Roma. 1994. MIGOTTI. Anđelko. 4. Dio 1: XIX. MIJATOVIĆ. U: Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne : radovi Simpozija povodom 9 stoljeća spominjanja Bosanske biskupije (1089-1989) / priredili Želimir Puljić. Sarajevo: Institut za istoriju . MENIS. Zagreb: Hrvatski institut za povijest. Centar za balkanološka ispitivanja. 74 str. Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik. MIKIĆ. Zagreb: Arheološki muzej. 377-380. Lujo. 4). Pitanje povijesti veze između starovjekovnih manihejaca i srednjovjekovnih dualističko-gnostičkih kršćanskih heretika (s posebnim osvrtom na „bosanske krstjane“). Petar. MATANIĆ. Branka. Electa. Putovanja po Balkanskom poluotoku XVI. 1990. Hrvatska revija (Buenos Aires). 2005. Antropološki prikaz srednjovekovnih stanovnika Ričica. Stuttgart: Konrad Theiss Verlag. str. Vladimir. Str. 164 . Atanazije. Split: Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture. Pretisak iz 1908-1922. Živko. MATKOVIĆ. 885 str. Die Langobarden. str. Str 143-155. Zagreb: Informator. 4 (1954). Atanazije. Hrvatska revija. 223-280. Atanazije. Croatica cristiana periodica (Zagreb).Stećci kod Mostara. Dio 2: Str. 1985. MATANIĆ. . Neka pitanja abjuracije iz 1203. 141-232. 2. (Studia Vrhbosnensia . 1975. 886-1756 + XV.MARGETIĆ. MENGHIN. 2 (1978). U: Od nepobjedivog sunca do sunca pravde / urednik Željko Demo. Gian Carlo (redaktor). U: Ričice : nekropole stećaka. 2-13. 1957… (Prikaz). Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (Zagreb). 41-70. Wilfried. 9 (1959). I Longobardi. Arheološka građa iz ranokršćanskog razdoblja u kontinentalnoj Hrvatskoj. Franjo Topić. Dinarski antropološki tip sa srednjovekovne nekropole Raška Gora . Godišnjak / Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. 2. Str. Str. 1983. str. br. 56 (1881). Živko. 89-94. U: Fenomen „krstjani“ u srednjovjekovnoj Bosni i Humu : zbornik radova. MAŽURANIĆ. knj. MIKIĆ. Maja Miletić. 1991. vieka. Sarajevo: Vrhbosanska visoka teološka škola. Novije oko bogumila ili patarena.

2. 180 str.Štovanje mjeseca na teritoriju Hrvata. 321-348. Split: Knjigotisak. 2002. 2005. o njegovu brodarstvu i plovidbi svetoga Pavla. Roma: Romae Pontificum Athenaeum Antonianum. 1994. Maja. 5-26. O nekim navigacijskim aspektima plovidbe svetoga Pavla od Krete do Melite. Roma: Pont. Ostaci kulta pretkršćanskog boga Vida na teritoriju Hrvata. izd. Disertacija. 165 . Josip. Rukopisi Crkve bosanske. Mavro. NIČETIĆ. U: Nove spoznaje o postanku Dubrovnika. Heinrich i Ingrid Kusch. (Orientalia christiana analecta . U: Hrvati i autohtonost na teritoriju rimske Dalmacije / Ivan Mužić. bibliofilsko izdanje za tisak priredio Ivan Mužić. 1992. 9) ORBINI. Dve minijature Hvalovog zbornika. 2001. Radio-Sarajevo Treći program. U: Fenomen „krstjani“ u srednjovjekovnoj Bosni i Humu : zbornik radova. NOVI zavjet / iz izvornoga teksta preveo i bilješke priredio Ivan Šarić. str. MUŽIĆ. 623 str. Dubrovnik: Sveučilište u Dubrovniku 2005. Il Regno degli Slavi / Mauro Orbini. 7. 34 (2007). I «krstjani» di Bosnia alla luce dei loro monumenti di pietra. O vjerovanjima predkršćanske Europe . Ivanka. Antun. 11. 1983. Kraljevstvo Slavena / priredio i napisao uvodnu studiju Franjo Šanjek. MUŽIĆ. 473 str. 1957. Zagreb : Golden marketing : Narodne novine. Ivan. Split: Naklada Bošković. MUŽIĆ. Starohrvatska prosvjeta (Split). 514 str. 3. Anica. (Katalog izložbe). 242 str. 4 (1975). München: Sagner. Ivan. izd. 171 str. Institutum Orientalium Studiorum. 2004. 357-433. (Sagners Slavistische Sammlung . 1985. 539-562. ORBINI. Ivan Mužić Mjesec u Hrvata i Zmajeva pećina. U: Nenad Cambi. 23. MUŽIĆ. 185 str. 351-356. ser. sv. Zagreb: Arheološki muzej. OD nepobjedivog sunca do sunca pravde : rano kršćanstvo u kontinentalnoj Hrvatskoj / urednik Željko Demo. 477-490. La religione bogomile : mito della creazione ed eterodossia. Peter Rehder. NIKOLAJEVIĆ.MILETIĆ. Mavro. Str. Ivan. Hanns Otto. Zagreb: Hrvatski institut za povijest. Amulettkreuze und Kreuzamulette. Sarajevo: Institut za istoriju . Regensburg: Fiedrich Pustet. Str. Str. NAZOR. 209 str. besorgt von Sima Ćirković u. Split: Laus. str. Kontinuitet poganske simbolike u nekropolama sa stećcima. 1999. str. 149) MÜNSTERER.

Jesu li Bošnjani izpoviedali dualizam? Križ . Arijanstvo u Panoniji Sriemskoj. 101-111. 1999. 1955. 128 str. 79-91. 3 (1942/43). Christen oder Ketzer . 4). Ripoll. Zagreb . 46 str. 120. Franjo Topić. Kršćanstvo kasne antike u zaleđu Salone i Narone : arheološka istraživanja kasnoantičkog kršćanstva u Bosni i Hercegovini. Gisela. 305 str. 1973. U: Hrvatskoglagoljski misal Hrvoja Vukčića Hrvatinića : transkripcija i komentar / priredili Biserka Grabar. 1946. sowie e. Kraljevstvo Slovena. PANTELIĆ. 1983. Katja. Veljko. PETRANOVIĆ. stoljeća u bosanskoj državi. Sclavorum regnum Grgura Barskog. 475 str. 269 str. 229. do 15. 1991. str. [5] str. Bazilije. 18 (1963). 1968. Marija Pantelić. PANDŽIĆ. CLII. str. Zagreb: Kršćanska sadašnjost. 10. Beograd: Naučna knjiga. PETRAK. PAVIĆ. Paris: Gallimard. Marija. (Posebna izdanja / Srpska akademija nauka . 127-151. 2003. 489-494 PAPASOV. Odeljenje društvenih nauka . Simone. Mavro. Nachw. 1867. Ljudevit. Str. Bogomili : Crkva bosanska i krstjani. knj. PALOL. Nova ser. Ljubljana . 181 str. PAŠKVALIN. Božidar. Eduard. PEJANOVIĆ. PÈTREMENT. PAŠKVALIN. Sarajevo: Vrhbosanska visoka teološka škola. PANDŽIĆ. Str. Stuttgart: Ogham-Verlag. Bosna i sabor u Mantovi (1459-1460).die Bogomilen / Mit e. Đorđe. Đakovo. Beograd: Srpska književna zadruga. Glasnik Zemaljskog muzeja (Sarajevo). Veljko. Matija. 241-268. u. Djelovanje franjevaca od 13. U: Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne : radovi Simpozija povodom 9 stoljeća spominjanja Bosanske biskupije (1089-1989) / priredili Želimir Puljić. Die Goten.. Hrvojev misal i njegov historijskoliturgijski sastav. Augsburg: Bechtermünz Verlag. Pedro de. knj. 370 str. Zadar: Pečatnja Demarki-Ružier. Le dualisme dans l’histoire de la philosophie et des religions. Stanovništvo Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Vrhbosanska katolička teologija.ORBINI. ausführl. Einl. Anh. 6 (1998). (Studia Vrhbosnensia . von Hermann Gruber. 166 . Kultovi u antičko doba na području Bosne i Hercegovine. Graz. Bazilije. str. Anica Nazor. Bosna Franciscana (Sarajevo). 1991. 1891. 12) PERIČIĆ. 379 str.zbornik zagrebačkih bogoslova (Zagreb).

Sarajevo: HKD Napredak. 853 str. izd. Godišnjak / Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Kršćani Bosanske Crkve. 35-74. str. 44 (1997). 167 . 303 str. PETROVIĆ. 51 str. PETROVIĆ. str. Pomen bogomila . Prilog poznavanju ostrogotskog razdoblja u Dalmaciji. U: Kult svetih na Balkanu. 5). (Biblioteka Liceum . str. 1.[Leo]. Leo. Kuduguri – bogomili u vizantijskim i srpskim izvorima i „Crkva bosanska“. 131 str. 1942. 2003. 187-191+4. Studenci: PCC Međugorje. 1991. Seoba i iščezavanje istočnih Germana. 2. PETROVIĆ. Miodrag M. Kršćani Bosanske Crkve. 111–131. 253 str. Sarajevo: HKD Napredak. PETROVIĆ. Preistorijski crteži na stijeni u Lipicima. Str. Miodrag M. 34 (1944). Centar za balkanološka ispitivanja. 1995. Mihovil. O demonima : dijalog o snazi i djelovanju demona : protiv manija i euhita ili entuzijasta / priredio Josip Mužić. Kragujevac : Centar za naučna istraživanja Srpske akademije nauka i umetnosti i Univerziteta. Kršćani Bosanske Crkve. PETROVIĆ. PUŠIĆ. Historijski zbornik (Zagreb). 49 (1996). POSAVEC. 1. Napredak (Sarajevo). Mnogobrojna lica svete Petke Trnovske. Vladimir. POVIEST hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463 / napisali Krunoslav Draganović et al. Split: Verbum.babuna u Zakonopravilu svetoga Save i „Crkva Bosanska“. RAČKI. U: Prinosi hrvatstvu Bosne i Hercegovine : (zbirka tekstova iz Napredkovih kalendara) / uredio Milenko Brkić. 1-15. 1995. 7 (1967). VII. L.Tehnička knjiga. Ilija. Leon. 137–148. 2. Anali Filološkog fakulteta (Beograd). PSEL. Zagreb: Golden marketing . Oporuka Radina Butkovića. Str. Mostar : ZIRAL 1999. str. knj. Račko. Knj. 1995. 853 str. Knj. Reprint izd. Leo. PUDIĆ. Beograd: Manastir Svetog arhiđakona Stefana u Slancima kod Beograda. POPOV. Sarajevo : Svjetlo riječi . str. Franjo.P. str. POVIJEST Bosne i Hercegovine : od najstarijih vremena do godine 1463 / napisali Krunoslav Draganović et al. 177-182.[PETROVIĆ]. iz 1942. 2001. 48-62. Bogomili i patareni / priredio Franjo Šanjek. 3 (1952) 1/4. Ivan. 41-216. Istorijski časopis (Beograd). 4(2) (1966). Dobri pastir (Sarajevo). izd. knj.

U: Radovi sa simpozijuma „Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura“. 88 str. (Naučno društvo NR Crne Gore : Istorijski institut . 292-301. 65-88. 1372/73. Vorgrimler. Zbornik Zagrebačke slavističke škole. Podgorica : Print. 696 str. 15 (1988). O najtamnijem odeljku Barskog rodoslova. Karl. 1372/73 za povijest Bosne. Blick nach Osten (KlagenfurtWien). tedeschi. Đakovo: Forum bogoslova. Bonicije. 1) RADOJEVIĆ. RENĐEO.RAČKI. u povijesti hrvatskog naroda. 370-377. Nikola. RADOJČIĆ. RUPČIĆ. RENDIĆ-Miočević. REBIĆ. Mijuškovića o Dukljaninu. Str. 201 str. 454 str. Opći religijski leksikon. Ivan. 119-129. 4. 2002. Zbornik Zavoda za povijesne znanosti istraživačkog centra JAZU (Zagreb). 1984. Cetinje: Narodna knjiga. Radoslav. Str. Zapadni uticaji na primenjenu umetnost Bosne u XIV i XV veku. Bogomili i Patareni / za štampu spremio Jov. str. str. 1-33. Bogomili i Patareni. knj. str. 1988. ROTKOVIĆ. Str. 3 (1975). 1951. RUPČIĆ. 261-266. U: Regiones paeninsulae Balcanicae et proximi orientis. 1995. Adalbert (glavni urednik). za povijest Bosne. Neistorijska paradoksiranja S. Linda. U: Prinosi hrvatstvu Bosne i Hercegovine : (zbirka tekstova iz Napredkovih kalendara) / uredio Milenko Brkić. Radonić. 1999. II: Die „Bosnische Kirche“. 1969. 335-599. RESTELLI. Najstarija crnogorska država Kraljevina Vojislavljevića XI-XII vijeka : izvori i legende. SADNIK. RAHNER. Cetinje: Matica crnogorska. 207-234. Teološki rječnik. Herbert. Duje. Odakle su došli preci Crnogoraca : onomastička istraživanja. 6. 2 (1952). 1931. Antička baština u kulturi jugoslavenskih naroda. 1973. Kritika (Zagreb). Bojana. Religiöse und soziale Reformbewegungen bei den slavischen Völkern. 1995. Giuseppe. Studenci: PCC Međugorje. Bamberg: Fach Slavische Philologie der Universität. 168 . Zenica: Muzej grada Zenice. Radoslav. Beograd: Srpska kraljevska akademija. Bonicije. 3. Franjo. 327 str. Str. Goti. Danilo M. ROTKOVIĆ. 1062 str. 1992. Značenje „Dubia“ fra Bartola iz Alverne iz god. RADOJKOVIĆ. longobardi. Brescia: Paideia. Značenje bosanskog bana i kralja Tvrdka I. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža. U: Borba Južnih Slovena za državnu neodvisnost. Značenje “Dubia” fra Bartola iz Alverne iz god.

Roma: Institutum Patristicum “Augustinianum”. 1975. SIMONETTI. Bonn: Mannus-Verl. Petka i Nedeljka. str. La crisi ariana nel IV secolo. Wiesbaden : Panorama-Verl. Str. 1909. SOLOVIEV. Das Grabmal des Theoderich zu Ravenna und seine Stellung in der Architekturgeschichte. U: Fenomen „krstjani“ u srednjovjekovnoj Bosni i Humu : zbornik radova.. “Arianismus” der Germanen. Sarajevo: Institut za istoriju . Manlio. II. (Abhandlungen der Preußischen Akademie der Wissenschaften. 310–318. SCHUBERT. 81-85. 1965. Slawen. 6. 598 str. 263-279. Sprache und Kultur. 1928/1929. Svedočanstva pravoslavnih izvora o bogomilstvu na Balkanu. Germanen. 1 (1979).. 34 str. SOLOVJEV. str. 2 (1951). Svetlana. Das älteste germanische Christentum oder der sogen. VII. 50. 1330. Manlio. dve antroponimičke prevedenice. 36 str. sv. Zagreb . Hans von. 31 str. Die letzten Ostgoten. 169 . Saint Grégoire : patron de Bosnie. prilog “Vjesniku za arheologiju i historiju dalmatinsku” . Der Neumanichäismus auf dem Balkan. 1974. 1999. str. Aleksandar. Gost Radin i njegov testamenat. Byzantion (Bruxelles). Piergiuseppe. SMODLAKA. Split. Godišnjak Istoriskog društva BiH (Sarajevo). Studi sull’arianesimo. 2 (1947). 5 (1953). 1973. 2) SCARDIGLI. Berlin : Akademie der Wissenschaften : de Gryter. SCHMIDT. Alois. SCHULZ. SOLOVJEV. Saeculum (München). 10) SCHRÖCKE. Alexandre. 479-498. Pregled (Sarajevo). 15 str. SLAPŠAK. 271-299. u “Putu oko svijeta” jednoga španjolskog fratra. Zemlje Južnih Slovena i njihovi grbovi oko god. SIMONETTI. 1-103. Helmut. Josip. Die Goten. 1943. 19 (1949). München: Beck. VI. Tübingen: Mohr. Aleksandar. Slavko. Zagreb: Hrvatski institut za povijest. str. 32 str. Onomatološki prilozi (Beograd). str. Bruno. Roma: Editrice Studium. (Dobitnici nagrade ‘Vatroslav Jagić’ . 399 str. 466 str. Dominikanci i bosansko-humski krstjani.SANTE Graciotti. + 2 table. Ludwig. Pretisak izdanja iz 1911. SCHMAUS. 1931. 2005. 1943. knj. Osijek : Slavistički komitet Hrvatskoga filološkog društva. 2. SLIŠKOVIĆ. 200 str. 1999. Philosophisch-historische Klasse .

Franjo. 312 str. Zagreb: Liber. ŠIŠIĆ. „Sveti Križ na Čiovu“. ŠIDAK. popravljeno i upotpunjeno izd. ŠANJEK. 2007. Jaroslav. Zagreb: Kršćanska sadašnjost. Jeronim. 216 str. ŠEMUDVARAC. 470 str.. 1975. STOYANOV. Aufl.-Slav. Bosanska crkva i njezini sljedbenici. Bosanski krstjani u drugoj polovici XV. Ibrahim. Str. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine. str. Nastavni vjesnik (Zagreb). 2. 77-93. 350 str. str. 1944. stoljeća. ŠIDAK. zemaljska vlada. 463-485. ŠANJEK. Ferdo. Povijesni atlas Bosne i Hercegovine : Bosna i Hercegovina na geografskim i historijskim kartama. 1 (rujan/listopad). erg. 50 (1941/1942). ŠEHIĆ. stoljeću. Gert. Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Franjo. Zagreb: Kršćanska sadašnjost. Franjo. grada i varoši) Jajca 1450-1527 / napisao Ljudevit Thalloczy. 1945. ŠIŠIĆ. 1976. Poviest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovića (1102-1301). ŠKOBALJ. Bosansko-humski (hercegovački) krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku. Ferdo. 2002. izmijenj. Brescia: Morcelliana. 170 . 366 str. Hrv. 32 (2003). sv. Vl./13. Zagreb: Matica hrvatska. 202 str. 30-38. Tepić. Split : “Vjenceslav Glibotić”. Geschichte der Slavenmission U: Haendler. 1970. 1902. Jaroslav. L’altro Dio : religioni dualiste dall’antichità all’eresia catara. Samostalna „crkva bosanska“ i njezini redovnici. Zagreb: Kr. 1979. (Disertacija). Str. ŠETKA. Zagreb. 2. 1976.1-17. Günther. 285 str. Studije o «Crkvi bosanskoj» i bogumilstvu. 1916. THALLÓCZY. Marin. Narodna vjerovanja o Mjesecu kod Hrvata.-Dalm. Lajos. Prilozi (Sarajevo). Göttingen: Vandenhoeck & Ruprecht. 199 str. IX. Abjuracija bosansko-humskih krstjana u kontekstu heterodoksnih pokreta na kršćanskom zapadu u 12. Ante. 11-16. Sarajevo: Sejtarija. ŠANJEK. Hrvatska kršćanska terminologija. Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba (1350-1416). Geschichte des fruhmittelalters und der germanenmission. U: Povijesno-teološki simpozij u povodu 500. Yuri. U: Obredne gomile. Zijad. Povijest (banovine. Sarajevo: Franjevačka teologija . 1975. Str.STÖKL. naklada. 400 str.

CLXXXIX str. Thomas. TRUHELKA. TRUHELKA. TRUHELKA. Giacomo della Marca in Monteprandone. Studnička i drug. 25 (1913). War Paulus wirklich auf Malta? Stuttgart: Hänssler. Archiv für slavische Philologie (Berlin). 125-147. 4. Papa Pio II. 79-91. str. Vatroslav. 263 str. 363-381. Aschaffenburg: Pattloch. Heinz. 2. 1992. 371-407. Ćiro. 27 (1905). Le crucifix des origines au Concile de Trente.) i kralj Tomaš (1443. Anali Historijskog instituta u Dubrovniku. 57-68. Nantes: Bellanger. XIV. Marko. 136 str. str. 1991. TRUHELKA.335. Sarajevo: Nakladna knjižara J. 1. Knj. Hrvatsko kolo. Sredovječni spomenici bosanske Hrvatske. Paul. str. 409-412. 1973. VEGO. 1980. THOBY. 3-4. Predslovenski epitafi u svjetlu srednjovjekovnih nadgrobnih natpisa u Bosni i Hercegovini.). VEGO. Ćiro. Marko. Trgovina bosanskim robljem tokom XIV veka u Dubrovniku. Studije o podrijetlu. Zenica: Muzej grada Zenice.-1461. 1-13. Bosanska narodna /patarenska/ crkva. (1458. str. Ćiro. Str. 1997. 2. Zagreb: Matica hrvatska. Jagić. 235 str. Kulturni karakter nekropole Radimlje kod Stoca. 4 (1892). 1959. Pregled (Sarajevo). 1. VINAVER. 1904. VITEZOVIĆ Ritter. Lajos. WEITERSHAUS. Marko. Tomo. str. Zagreb: Golden marketing : Narodne novine. VUKŠIĆ. Ćiro. Još o testamentu gosta Radina i o patarenima. 171 . Sarajevo: HKD Napredak. 255 str. Schirrmacher. Iz historije srednjovjekovne Bosne i Hercegovine. TRUHELKA. 307. WARNECKE. Str. str. Pavao. str. Ćiro. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu. 1941. TRUHELKA. 2 (1953).-1464. Friedrich Wilhelm. Katakombe u Jajcu. 96 str. 1986. VEGO. 501 str. 23 (1942). 64 (1974). 7 (2003). U: Povijest Bosne i Hercegovine : od najstarijih vremena do godine 1463. 779-780.THALLÓCZY. Ćiro. Sarajevo: Svjetlost. Vrhbosnensia (Sarajevo). Slavische Fragmente aus der Bibliothek S. Vuk. 287. izd. Kraljevski grad Jajce : povijest i znamenitosti. Oživjela Hrvatska. U: Radovi sa simpozijuma „Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura“. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini (Sarajevo). Christliche Taufnamen.

Zbornik / Muzej primenjene umetnosti (Beograd). 236 + 31 tabla. Belgrade. 24 (1961). 172 . str. XIV. Helen. neubearb. 1999. Zagreb: Hrvatski institut za povijest. WENZEL. 4. str. Ukrasni motivi na stećcima. Darmstadt: Wissenschaftliche Buchgesellschaft. 1891. 1/2. Helmut. 596 str. 14 (1962). Marian. 26 (1993). WENZEL. Uporaba Svetoga pisma među bosanskim krstjanima. str. Geschichte der Seelenwanderung in Europa : alternative religiöse Traditionen von der Antike bis heute. München: Beck. Wiesbaden: Franz Steiner Verlag. Julius. VII. Vaduz/Liechtenstein: Sändig Reprint Verlag Hans R.[Marian]. Wohlwend. “Hrvatska kronika” i hrvatska povijest. WENZEL. 1965. str. 1964. 869 str. Bosanski stil na stećcima i metalu = Bosnian style on tombstones and metal. Über die Sprache der Ostgoten in Italien. ZAKARIJA.. III. 2005.who made them and why. Ferdinand. Marian. WENZEL. Marian. Str. Lisnati krst na stećcima s područja Neretve.[Marian]. ZANDER. A mediaeval mystery cult in Bosnia and Herzegovina. Aufl. Str.611. Anton.WENZEL. Die Goten. U: Fenomen „krstjani“ u srednjovjekovnoj Bosni i Humu : zbornik radova. 8 (1962). Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji (Split). 415-421. 89-107. 21 (1962). Bosnian and Herzegovinian tombstones . XIII. Mato. 312 str. 459 str. Some notes on the iconography of St. 587. WENZEL. 489-516. 79-94. 103-143. Sarajevo: Institut za istoriju . WOLFRAM. Strassburg: Karl J. 1999. Georg. Marulić. ZACHER. Journal of the Warburg and Courtauld Institutes (London). Marian. WENZEL. Sarajevo: Sarajevo-Publishing. M. Marian. 1970. U: Actes du XIIe Congres International des Études Byzantines. WILD. O nekim simbolima na dalmatinskim stećcima. 1990. str. 3. 1984. 208 str. ZOVKIĆ. Sarajevo: Veselin Masleša. Trübner. Bogumilen und Katharer in ihrer Symbolik. M. 120 str. Süddost-Forschungen (München). Herwig. WREDE. Das gothische Alphabet Vulfilas und das Runenalphabet. 42–48.

139-141. papinski legat 69 Amalasvinta 126 Arije 129 Aristodij 67 Authari. car 90 Boris. 61. ugarsko-hrvatski kralj 60. 131 173 . papa 69-71 Grgur Čudotvorac (Gregorios Tkaumaturgos) 76 Grgur Nazijanski. papa 57. bosanski vikar 57 Bazilije Ankurski 121 Bech. Ivo 69 Budimir... bosanski kralj 80 Dragič 132 Dragonja (Dragohna).. Mile 26 Dabiša Stjepan.KAZALO OSOBA Agilulf. francuski kralj 141 Franjo Asiški. carigradski patrijarh 129 Franjo I. 129 Brgela 132 Bučić. kralj 124 Akoncije. sv. Oto 26 Bladin.. kralj 38 Bladoš 132 Bodin. 96. 67 Bihalji Merin. Dominik 21 Grgur IV. sv. kralj 124 Barbara. bosanski biskup 69 Dragutin. 76 Honorije III. papa 73 Bonifacije IX. 86 Galoseo. 61 Erast 33 Evermut 126 Focije. papa 69 Hrvoje Vukčić Hrvatinić 81. Antonio de 74 Gangala. 65. kraljica 140 Barbucci. 83 Inocent III.. papa 60. dukljanski kralj 55 Bonifacije VIII. srpski kralj 84 Emanuel Komnen 59 Emerik. krstjanin 78-80. kralj 37-39. nadbiskup 60. 86 Bernard. 69.. papa 93 Grgur IX. bugarski vladar 82. sv. 61.. 65 Boril. 133. Nikola 99 Bartul (Bartol). 143 Hval. 45 Ćorović. Jakov 74 Benedikt.

sv. papa 73 Odonis. v. gost 17. ban 17. 59-61. 28. 57 Ostoja. 27. 33. Mladen 26 Koloman. pop 48 Leonard. 86 Pavao Radinović 81 Peregrin. sv. Vlajko 26 Paraskeva (Petka). gost 12. sv. papa 87 Ivan de Casamare 23. vladar 41 Kršlak. 93. 91 Ivan. sv... 10. 61-65. 13. 147-149 Masarechi. 15.. papinski legat 70 Jelena Nelipićeva 139 Jeronim. dubrovački nadbiskup 69 Luka. 69. bosanski biskup 10 Petar. 145-148 . Petar 96 Matej 67 Matej Ninoslav. gost 88 Mišljen. papa 82 Nikola IV.. 132 Maroević. 34 Jordanes 126 Justin. Maroje 145. gost 17 Milutin Crničanin. Paraskeva. 34. biskup 71 Ivan Kimanos 59 Ivan Krstitelj. 131 Ivan iz Wildeshausena. dubrovački arhiđakon 62. 132 Kuzma. 83. 20 Marin. 34 Ljuben 132 Ljubin 132 174 Mani 19. 33. sv. 87-90. 81. 80. 126 Kaboga. Ivan 145 Karlo V. Gerald (Geraldus). 131. 94. 78. 147 Nikola I. papa 71. Tadiok 145. papa 129 Ivan XXII. 73 Kostanc 39 Krescent 33 Krešimir. (Enea Silvio Piccolomini). Pio II. 94 Paterno. 124 Jakov de Pecoraria.Inocent IV. 34 Petka. sv. 10. 141 Kolobarić. dominikanac 71 Pribiš 132 Prijezda 70 Radin (Butković). 76-78. 75. sv. 80.. kralj 41 Milutin. 81-84.. 96. papa 125 Ivan VIII. 73 Matija de San Miniato 139 Mihajlo Krešimir II. kralj 83 Palavestra. 84. papa 11. Rimljanin 10 Pavao. 97 Ponsa. 83. 93. herceg 71. Hidajet 137. 139 Kulin. vladar 125 Justinijan 125. ban 70. 88 Naoković.

kralj 37. 34 Toma. gost 83.. 146. kralj 37. mitropolit solunski 22 Sorkočević. prior 73 Sulejman Veliki 141 Sviolad. kralj 123.Radin Seoničanin. sv. 38 Suibert. 98 Stjepan. 79 Stanko Kromirjanin 78. 61. 94 Žigmund. 147 Radogost (Radingost). 125. 97. krstjanin 84 Radomir 90 Radosav. knez 87 Volaterran 11 Vukan Nemanjić 60. makedonski kralj 54 Vlatko. 87. 126 Tihik 33 Timotej 33 Tit. 80 Stefan Nemanja 129 Steiner. 129 Stroil. 93. sv. 34 Tomaš. 33. kralj 92 Ulfila (Wulfila) 121-123 Vladimir. 88. Rudolf 25 Stjepan.vladar 41 Stjepan Držislav 41 Stojković. 38 Teodahad 126 Teodorik. zetski kralj 54 Vladislav. Ivan 92. kralj 38 Sabelico 11 Salvian 123 Sandalj Hranić 81 Silimir. kralj 37. kralj 99 Trofin 33 Tvrtko II. herceg 81. Tuluski. 38 Simeon. grof 55 Ratimir. Andruško 147-149 Srećković 78. ban 10 Stjepan. kralj 141 175 . krstjanin 78 Radoslav Pavlović 81 Radoš 132 Rajmund IV. bosanski biskup 59 Radohna.

KAZALO AUTORA

Achilli, A. 113 Aličić, Ahmed S. 99, 100 Alić, Salih H. 19, 20, 62, 63 Anđelić, Pavao 33, 42, 84, 85 Angelov, Dimitar 24 Antoljak, Stjepan 35 Atanazije (Atanasio) 123, 129 Augustin, Aurelije, sv. 67 Badurina, Anđelko 76 Banašević, Nikola 35 Barać, Lovorka 113, 115 Barada, Miho 65, 70, 89 Basler, Đuro 26, 27, 44, 67, 140, 141 Bazilije Veliki, sv. 63 Belić, Predrag 63 Benac, Alojz 26, 31, 32, 48-50 Benković, Ambrozije 44 Berberović, Lj. 108 Bešlagić, Šefik 45, 46, 143 Biedermann, Hans 143 Blehova-Čelebić, Lenka 55 Boba, Imre 42 Borak, Hadrijan 63 Bowcock, A. M. 106 Bratulić, Josip 21 Brdar, D. 108 Brkić, Milenko 15, 42, 64

Brković, Milko 16 Buturac, Josip 94 Capitani, Ovidio 66 Casanova, M. 107 Cinnioglu, C. 112 Clarck, M. S. 106 Cockerham, C. C. 110 Congar, Yves 127 Couliano, Ioan P. 24, 25 Courth, Franz 81 Cracco, Giorgio 66 Cruciani, F. 112 Čremošnik, Gregor 9, 125, 127, 128 Ćirković, Sima 11, 23, 78, 97 Ćorović, Vladimir 23, 127 Ćošković, Pejo 89, 93 Ćurčić, Vejsil 58 Danilo II., arhiepiskop 84 Demisch, Heinz 51-53 Demović, Miho 33 Denziger, Heinrich 124 Detelić, Mirjana 94 Draganović, Krunoslav 69, 96 Dragojlović, Dragoljub 20, 56, 71, 74, 75, 79, 83-87, 98, 100, 129
177

Dujčev, Ivan 82 Dukljanin, pop 35, 36, 41, 54 Džaja, Srećko M. 12, 17, 18, 43, 44, 92, 97, 98 Eggers, Martin 40, 42 Epifanije, sv. 34 Erhard, Gorys 76, 77 Euzebije 129 Excoffier, L. 110 Filipović, Milenko 100 Fine, John V. A. 9, 18, 19, 24, 26, 66, 68, 84 Fuchs, Siegfried 124 Gavran, Ignacije 98, 99 Georges, Karl Ernest 92 Giacomo, F. 112 Giesecke, Heinz-Eberhard 123 Glaser, Franz 122, 125 Glušac, Vaso 9, 23, 25, 39 Gombač, Boris 25 Grabar, Biserka 140 Graciotti, Sante 20-22, 64, 78, 86 Gruber, Hermann 25 Hadžijahić, Muhamed 17, 27, 41, 42, 59, 76, 98 Hadžiselimović, R. 106, 108 Haendler, Gert 121, 123 Hamm, Josip 127 Hammer, M. F. 107 Hašimbegović, Elma 59, 61 Hautecoeur, Louis 142
178

Hewsen, Robert H. 33, 34 Himmel, H. 108 Hoernes, Moriz 45, 46 Hrabak, Bogumil 100, 101 Hünermann, Peter 124 Husić, Snježana 10 Ivandija, Antun 96 Ivanišević, Milan 68 Jagić, Vatroslav 20-22 Jalimam, Salih 16-18, 26, 63, 91 Janjić, Đ. J. 25, 26 Japundžić, Marko 127, 128 Jarak, Mirja 124 Jelenić, Julijan 11-13, 34, 71, 121, 124, 129 Jin, L. 106 Jobling, M. A. 106, 107 Josipović, Marko 78, 79, 83 Jovanović, B. 113 Kalić 108 Kamber, Dragutin 13, 14, 16 Katić, Lovre 65, 70 Kelemina, Jakob 126 Klaić, Nada 44, 55, 60, 73, 77, 91, 132, 145-149 Klaić, Vjekoslav 42, 61, 62, 91 Kniewald, Dragutin 9, 15, 17, 62 Konstantin Porfirogenet 33, 34, 41 Kovačević, Jovan 38 Krasić, Stjepan 61, 70 Kriss-Rettenbeck, Lenz 143 Kuna, Herta 21 Kurelac, Miroslav 35

Maja 17. Pedro de 123 Pandžić. 78. Živko 31 Miklošić. 113 Paškvalin. N. Andrija 16 Nikolajević. 17. 42. 108 Pop Dukljanin. Mavro 10. Ivan 140. Đoko 133. 34. 128 Marjanović. 60. 63 Miletić. 90 Petrement. Robert 122 Majnarić Pandžić. Wilfried 124 Migotti. Nada 26. 85-88. Heinrich 51 Kusch. Miodrag M. Katja 25 Papus iz Aleksandrije 34 Passarino. 129 Petrović. 61. Josip 97 Matković. 97. 80-83. Cambi 51 Ničetić. Leo 14-16. 101 Kusch. 96-99. 139 Menghin. Ivanka 80 Okić. Sabine 77. Benedikt 100.Kuripešić (Kuripečić). N. Rudolf 25 Lauterbach. 23. 140 Marchia. 17. Grga 90 Marulić. Ivan 12. 64. 84. 125 Münsterer. 111. 73. Olga 68 Petrak. 23. 6771. 141 Luft. Petar 101 Mazalić. 59. pop 179 . 57. Veljko 32 Pavao Dalmatinac 68 Pavao Đakon 128 Pejanović. 124 Mihaljčić. 92 Pilar. Jacobus de 83 Marević. 22. 108. Franc 83 Miletić. Tayyiba 98 Orbini. Ingrid 51 Kutzli. 11. 64-66. Ljudevit 65 Petranović. 45. Anica 22. 71. Đorđe 94 Peričić. 83. Damir 32. 80. Božidar 11. Marija 140 Papasov. Marko 37 Matanić. M. Nicolas 75 Lucić (Lučić). 51. v. Anđelko 98 Mikić. G. 140 Nei. Lujo 127. Hanns Otto 143 Mužić. 69 Matasović. Josip 12 Nazor. 90-93. Ivo 12 Pojskić. Atanazije 15. Eduard 35 Perić. Jovanka 79 Malcolm. 75. 99 Pantelić. Bazilije 57. 54. 87. 75-77. Rade 23 Mijatović. 86-93. Nives 76 Maksimović. 98 Palol. 108 Mandić. Branka 123. Jozo 92 Margetić. Simone 67 Petrović. 113 Martić. 86 Mužić. Dukljanin. 76. Dominik 16. 110 Nenad. 94 Lopez Martinez. Antun 34 Nikić.

78. 11. 110 Rupčić. Bruno 123 Schwarz-Winklhofer. 112 Rosser 107 Rotković. 26. 89 Stadtmüller. 129 Stökl. Junije 69 Reynolds 110 Ripoll. Radoslav 43 Rottenwöhrer. 17. 24. Adalbert 27 Rendić-Miočević. 6466. Mihovil 12 Ptolemej 34 Pucić. Gisela 123 Ritter Vitezović. 38 Radojević. 77. 88. 113. 110 Rebić. J. 36 Radojković. Yuri 24 Subotić. Aleksandar 9. S. 22. 69. 91. Franjo 9. 63. 128 Radojčić. 110 Schröcke. 24. 126 Psel. Marin 51 Šetka. P. Medo 83 Pudić. 100 . 129 Šarić. 75. S. Günther 121. 83. 15. F. Pavao 37 Rootsi. 16. 74. Helmut 123 Schulz. 12. Svetlana 94 Smodlaka. 93. Radovan 25 Šanjek. 11. 46. Jovan 23 Rahner. 94. 96. 127 Rouche. Bonicije 56. Josip 56 Smouse. Manlio 123 Slapšak. 109 Schirrmacher. Želimir 57 Quattro. 97. Michel 122 Rousset. 57. Thomas 34 Schmaus. Georg 25 Stefan Nemanjić (Prvovjenčani) 127. 82. Danilo M. 76. 58. Ivan 86 Šehić. Linda 25 Sambrook. Gerhard 23. 56. 24. Rajner 96 Sadnik. 115 Shen. 57. Vladimir 125 Prokopije 122. 66. 107 Simonetti. Alois 25 Schneider. 73 180 Sacconi. Nikola 35. Jaroslav 17. 65. P. 70. 112. 89. Ivan 122. 122 Stoyanov. Inge 143 Semino. 12. J. 60. Ivan 41. Račko 94 Posavec. Jeronim 39 Šidak. Giuseppe 124 Resti. 6971. 61. 90. 127 Puljić. 16. Bojana 48 Radonjić. 91. Duje 46 Renđeo. 110 Solovjev. 23. M. Zijad 59 Šemudvarac. Franjo 9. 24. 110 Rački. 76. Karl 82 Rajmund od Agilesa 54 Raymond. 25. 42 Restelli.Popov. Ornella 110. 62. 92.

Marian 26.Šišić. 44. Ante 62 Škobalj. C. Mato 75. 91 Truhelka. P. 78. Ibrahim 59 Thallóczy. Anton 38 Zander. B. 27. Pavao. 75-78. Marko 45. 54. 123 Zakarija. Paul 142 Toma Arhiđakon 67. 106. 137. 75. 139 Tyler-Smith. 56. 94. Ćiro 12-14. Herbert 82 Vukšić. Pietro Livio 10 Vilim Tirski 55 Vinaver. 83. 13. 127. Franjo 57 Torquemada. 113 Wenzel. Ante 18 Tepić. 110 Wells. 141 Thoby. 73 Veronese. 13. 84. Ferdo 11. Lajos 21. R. S. Helmut 99 Zovkić. 129 Tomašić. Juan 11. 16. Pavao Vorgrimler. Ferdinand 122. Georg 46. Tomo 97 Warnecke. 107 Vego. 93. 89. 16. Hans 34 Weir. 95 Wredde. 48 Wild. 68. 140. 107 Underhill. Nikola 34 Topić. 79 Kazala izradila: Nada Vrsalović 181 . S. A. 133. 139 Škegro. v. 34-38. Ritter Vitezović. 106. 58. 46. 133. Vuk 58 Vitezović.

.

KRATICE ANUBiH CCP KS GZM HAZU HI HKD HPI JAZU MH MHAS NZ MH SANU SKA Akademija nauka Bosne i Hercegovine Croatica Christiana Periodica Kršćanska sadašnjost Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti Historijski institut Hrvatsko kulturno društvo Hrvatski povijesni institut u Rimu Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti Matica hrvatska Muzej hrvatskih arheoloških spomenika Nakladni zavod Matice hrvatske Srpska akademija nauka i umetnosti Srpska kraljevska akademija 183 .

2008. .CIP . . bibliografske bilješke uz tekst.Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 273(497. Marjanović. Sadrži i: Naseljavanje Bosne i Hercegovine / Damir Marjanović. Rifat Hadžiselimović. Rifat: Naseljavanje Bosne i Hercegovine I.6) MUŽIĆ. Primorac. Dragan 3. ISBN 978-953-6803-16-3 1. Bosna i Hercegovina -. Ivan. Damir 2.Split : Muzej hrvatskih arheoloških spomenika. Hadžiselimović. .Crkvena povijest -. Dragan Primorac.Bibliografija . povjesničar Vjera Crkve bosanske : krstjani i pogani u srednjovjekovnoj Bosni / Ivan Mužić.Srednji vijek 121113086 .Kazala.

ISBN 978-953-6803-16-3 Cijena 200 kuna .

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful