Mirko Nikolić

Moliti ali kako?
U školi molitve sv. Ignacija Lojolskog

Neke napomene o razlici između "istočnjačkih meditacija" i kršćanske meditacije
Ljudi našega vremena, vjernici i nevjernici, postaju sve osjetljiviji za duhovnu dimenziju svoga bića. To je tako jasno i nedvosmisleno izrekao jedan mladi Francuz pariškom novinaru negdje u dalekoj Indiji: "Vi ćete shvatiti. Dosta nam je gnjilog društva. Sve za pare, s parama i o parama." Umorni od reklama i potrošnje, psihički napeti zbog standarda i ritma života, mnogi sa Zapada odlaze na daleki Istok, u Indiju ili Tibet, i traže "gurue" s kojima žele provesti neko vrijeme i naučiti njihove tehnike smirivanja, koncentracije i opuštanja. Ljudima je dosta zaglušujuće buke aviona, tvorničkih hala i prometa po cestama. Željni su tišine, samoće, šutnje i sabranja. Međutim, to nije lako niti jednostavno ostvariti. Zato ne čudi toliki interes za određenim oblicima "meditacija" koje dolaze s Istoka, napose iz Indije i Japana, i nude ljudima tehnike koje bi im trebale pomoći da se smire, saberu i opuste. To su ponude poput "zena" "transcendentalne meditacije" i "yoge" koje dolaze iz hinduizma i budizma. U poplavi i vrtlogu tih silnih metoda i ponuda našli su se i kršćani. Pitaju se kako se u tome snaći? Mogu li prihvatiti neke od tih tehnika koje bi im mogle pomoći da se saberu i uspostave nutarnji mir? Jesu li one u suprotnosti s kršćanskom vjerom i naukom? Neki se od njih, bez pravih uputa i razmišljanja, nerazborito prepuštaju tom vrtlogu, što nerijetko završava s kobnim posljedicama. Kako se u svemu tome snaći? Željeli bi također svoju molitvu produbiti i naučiti meditirati. Kome se obratiti i gdje naći pomoć? Svaka religija nudi svoju "školu" molitve. Kamo poći i u koju se školu molitve upisati? Možda su kršćani na Zapadu zanemarili metode koje mogu pomoći njihovoj sabranosti u molitvi. Zbog načina življenja ljudi su općenito postali napeti i nervozni. Živčana napetost najveći je protivnik sabranosti u molitvi. Svi se mi često žalimo i optužujemo zbog rastresenosti i nesabranosti u molitvi. Osjećamo da nam molitva nije ono što bismo željeli da bude. I teško nam je moliti. Zato je danas prisutna velika žeđ i interes za određenim metodama koje pomažu opuštanju, boljem sabranju i većoj koncentraciji. Mnogobrojni učitelji kršćanske molitve poučavali su i usavršavali te metode tako da se može njima, razborito i pod vodstvom iskusnih učitelja kršćanske meditacije, poslužiti. Sigurno je da nam i tijelo pomaže u moliti, da određenim položajem tijela i gospodstvom nad njim

utječemo na svoju sabranost. Ali shvaćamo da tehnika i metoda postizanja tog sabranja nije cilj naše molitve. Isto tako, onaj koji se zaputi sam u tu avanturu traganja za nutarnjim mirom, te krene u dubine svoga labirinta i olako se prepusti nekoj od tih "škola", u velikoj je opasnosti da postane zatvorenik samoga sebe i da zapadne u ozbiljne probleme svoga nutarnjeg duhovnog i psihičkog života. Molitva nije ničiji monopol. Svi ljude mole i svi se imaju pravo moliti pred Bogom na svoj način. Zato svaka religija s pravom njeguje svoju vlastitu "školu" molitve. U toj ponudi kršćanin vjernik se treba snaći, dobro orijentirati i uočiti bitne razlike između ponuda drugih "škola" i kršćanske škole molitve. To znači da kršćaninova molitva nije identična i nije ista kao molitve drugih, nekršćanskih smjerova. Zato odmah na početku u uvodu drugog izdanja ove knjižice želimo istaknuti tu razliku. "Kršćanska molitva je uvijek određena strukturom kršćanske vjere", stoji u pismu Kongregacije za nauk vjere. To znači da u trenutku kršćaninove molitve u njemu treperi Kristova molitva. Isus želi da njegova molitva bude zasađena, ukorijenjena, postojana, živa i ustreptala u srcima njegovih učenika kroz sve vjekove. To je konkretno življenje i ostvarenje novozavjetnih poruka S Pavlove Efežanima: "Krist po vjeri stanuje u vašim srcima!" (3,17), zatim Korinćanima: "Ne prepoznajete li da je Krist u vama?" (2 Kor 6,5), pa Isusovih riječi u Ivanovim spisima: "Vi ste u meni i ja u vama." Konačno, nutarnje iskustvo sv. Pavla trebalo bi biti kršćaninovo iskustvo u molitvi: "Ne živim više ja, nego Krist živi u meni!" (Gal 2, 20). Kršćanska meditacija, ona koju je prakticirao sv. Ignacije i predao da se dalje prakticira onako kako je prikazao u svojoj knjižici Duhovnih vježbi, nešto je sasvim različito od neosobnih tehnika "istočnjačkih meditacija" koje idu za tim da ostvare puku nutarnju tišinu u čovjeku. Cilj kršćanske meditacije nije nekakvo mrtvilo, pasivnost i neosobno stanje u kojemu se ništa ne događa. Ona je u svojoj biti traganje za Bogom. Kršćanska meditacija je susret sa živim Bogom. Ona je dijalog između kršćanina vjernika i njegova Boga. Ona ne zatvara molitelja u nekakav nutarnji spiritizam, kao što to čine "istočnjačke metode", čineći ga tako posve nesposobnim da se otvori Bogu koji ga nadilazi i koji mu je transcendentan. Ipak, kršćanin se s pravom pita mogu li mu te tehnike, što dolaze s Istoka, pomoći i biti od koristi u njegovoj molitvi. Spomenuto pismo Kongregacije za nauk vjere potiče istraživanje novih metoda meditacije, ali upozorava da je "prava kršćanska molitva bitan susret dviju sloboda, beskrajne slobode Božje i ograničene čovjekove slobode." U molitvi cijeli čovjek dolazi k Bogu. Svoje tijelo prije molitve ne može ostaviti negdje u "predsoblju" ili ga zanemariti za vrijeme molitve. Treba zauzeti onaj položaj tijela koji će mu pomoći da se doista može mirno i sabrano moliti. Normalno je, dakle, i poželjno da kršćani, barem oni čiji su uvjeti života napeti i stresni, prakticiraju metode koje potiču nutarnju tišinu i

Radi se samo o tome da pomogne kako bi se u njemu molitva uzdigla. Očito je da se takva interiorizacija i tehnika protivi molitvi i meditaciji. One su prije svega zato da se uz njihovu pomoć prispije jednoj dubokoj interiorizaciji. On je u velikoj opasnosti da se isprazni od svake želje. Ta interiorizacija nije bez velike opasnosti. Te su metode brojne i različite. Kao da time izlazi na strminu na kojoj klizi prema dubljoj i dubljoj interiorizaciji što je protivno pokretu i elanu koji treba pratiti. Međutim." U kršćanskoj meditaciji molitelj se pridružuje molitvi koja se već u njemu nalazi. Taj pokret.. Traženje "duboke interiorizacije" je opasno i za one koji su uznapredovali u kršćanskoj molitvi i meditaciji zato što to vrlo brzo postaje opsesija. nešto što čovjeka očara i zavede. nositi. nešto što postaje njegovo "opsjednuće". Kristova molitva treba hranu i stoga je vjernik mora hraniti i podržavati. poticati i usmjeravati kršćanina prema Bogu. Drugi vatikanski koncil u dogmatskoj konstituciji o "Božanskoj objavi" (25) jasno ističe: "Čitanje Svetoga . U tome mu pomaže duhovna lektira Božje Riječi koja je hrana i izvor kršćanske meditacije i molitve. onoj o kojoj mi želimo govoriti u ovoj knjižici. To čini kad se hrani i napaja na Božjoj Riječi. dubokom pounutrašnjenju. kršćanin je svjestan da po Duhu Svetom uvijek moli u jedinstvu s Kristom i zajedno sa svim svecima za dobrobit Crkve". Zato novozavjetni spisi neumorno ističu važnost molitve u Duhu: kršćani se trebaju moliti u Duhu Svetome. svaka njihova molitva i prošnja u svakoj prigodi treba biti u Duhu Svetome. U kršćanskoj meditaciji vjernik molitelj se ne zatvara u sebe nego je potaknut i pozvan da svu pažnju svoga srca usmjerava na Boga i da produbljuje odnos Ja Ti s Njime u potpunoj slobodi. Te određene psihološke tehnike pounutrašnjenja ne idu samo za tim da se fizički opustimo i duhovno relaksiramo. i tu je potreban oprez i razboritost. Svjestan je da je to sjeme u šipražju i trnju njegove nutrine koju treba krčiti da bi ono moglo bolje rasti. radi se o spremnosti da je prihvati kao plemenito sjeme. Molitva ga trajno propituje o tome što je učinio od svoga sakramenta krštenja. piše kardinal J. pokretu u kojemu treba biti pažljiv na Božju prisutnost i koji ga treba usmjeravati prema Bogu. koji se u tome vježba u opasnosti je da se iznutra izolira. To je zadatak cijeloga života. Ali je nadasve svjestan i vjeruje da je Bog dublji i viši od njega. dinamizam i elan već je primio na krštenju i treba ga molitvom širiti. Onaj. Kako kršćanin može pomoći Kristovoj molitvi i molitvi Duha Svetoga u svome srcu? U čemu se sastoji njegova suradnja u molitvi? Najprije. I u kršćanskoj molitvi vjernik doživljava dubinu svoga bića i svjestan je svoga "ja". misli i osjećaja. "Čak i kad je sam i skriven od drugih. da postane neosjetljiv i nepažljiv na vanjski svijet i na svoj nutarnji svijet slika.fizičko opuštanje. sam Duh se u njima zauzima neizrecivim uzdisajima. Augustin snažno doživljavao i nenadmašno izrekao u svojim Ispovijestima: "Bog je dublji nego najunutrašnjije u meni i viši nego najuzvišenije u meni. U krajnjoj liniji to je rušenje i dokidanje sebe i svoga "ja" samim sobom. Ratzinger u pismu u kojemu ističe neke aspekte kršćanske meditacije. To je sv..

daj mi svoj razum. Kršćanin ostaje u svojoj molitvi do kraja vremena koje je odredio i onda kad osobno ne osjeća uspjeh u moliti i kad bi u tom trenutku najradije nešto . I u njoj se isto tako čovjek sabire i smiruje. Kad se kaže "istočnjačka meditacija". Božji dar. U molitvi su dobivali nadahnuća i snagu za djelovanje. Njega slušamo kad čitamo božanske poruke'. onda to nema ništa zajedničkog s kršćanskom meditacijom. Još nešto ne smijemo nikada zaboraviti u svojoj molitvi: kršćanska molitva nije najprije čovjekovo djelo. To nije cilj kršćanske meditacije. u kojoj se ništa ne događa. Jer. njihovu startu i njihovu cilju. onda je nezadovoljan i "meditacija" nije uspjela. Istočnjačke "meditacije" žele čovjeka smiriti i umiriti. Kao što stoji u knjizi Izreka: "Dijete moje. Kristova se molitva u meni treba hraniti i napajati na Božjoj Riječi. kojega kršćanin vjernik spremno prihvaća i ponizno na njemu zahvaljuje. nego je ona Kristovo djelo. U tome je njezina posebnost i specifičnost. Jeronim je bio još izravniji: "Ne poznavati Pisma to znači ne poznavati Krista". U kršćanskoj meditaciji događa se susret između čovjeka i Boga. Razlika je u njihovu izvoru i uviru." A sv. Ako ne postigne.pisma treba pratiti molitvu: da ono postane razgovor između Boga i čovjeka. 'Njemu govorimo kad molimo. daj mi svoje srce" tako i Krist nama kaže: daj mi svoje srce. Kad meditiramo nad stranicama Evanđelja i Svetoga Pisma općenito. Kao kršćani i katolici to uvijek trebamo imati na umu pogotovo kada se nađemo pred izazovom ponuda koje dolaze iz Azije i nude nam "meditaciju". kaže sv. Prava kršćanska molitva je uvijek dar. U svemu. Kršćanska se meditacija i molitva tako ne vrednuju. Ambrozije. želimo još jednom istaknuti bitnu razliku između "istočnjačkih meditacija" i kršćanske meditacije. onda smo sigurni da smo na pravom izvoru svoje molitve. Ako to postigne. Recimo još ovo s obzirom na "azijatske meditacije" i kršćansku meditaciju. Uz njihovu pomoć čovjek želi postići tišinu i nutarnju prazninu. cijelo svoje biće! Sve što je u tebi sposobno je i pogodno da postane molitva. Čovjekova osoba i sloboda ne nestaju u Božjoj osobi i slobodi. na sakramentima i na mnoštvu drugih izvora kojima obiluje Crkva. ali ga ona nadasve potiče da bude zauzet i aktivan u služenju svojim bližnjima. Razlika je i u načinu njihova odvijanja i postupka. svoje tijelo. Kristova molitva u čovjeku. Kristovoj molitvi treba dati svoje srce. onda je zadovoljan i svoju "meditaciju" vrednuje kao dobru i uspješnu. U "istočnjačkoj meditaciji" važna je određena tehnika i askeza kojoj je sve podređeno i koja želi čovjeka sabrati i smiriti u nutarnjoj praznini. To je susret dviju osoba i dviju sloboda. Veliki molitelji uvijek su bili i veliki djelatnici. Na kraju. Privilegirano mjesto tog susreta jest Evanđelje. U kršćanskoj molitvi i meditaciji uočavamo Božje djelovanje u sebi i svoje djelovanje u Njemu. jedan svojevrsni oblik "nirvane" u kojoj se ništa ne događa. sve to Ja želim usvojiti i asimilirati u svoju molitvu. Kršćanska se meditacije ne svodi na tehniku kao što je to u "istočnjačkim meditacijama". Upravo zato je važna vjernost i ustrajnost u molitvi. Ići moliti i meditirati znači ići u susret Kristu. a rad i zauzetost za druge usmjeravali su ih prema molitvi.

Zato su svi priručnici samo pomoć za to. učiti ih moliti. Ustrajnost u takvim trenucima u molitvi znak je njegove vjernosti Bogu. jer u Očevoj kući ima mnogo stanova. Bog ga poziva i zove na molitvu. Pitanje je: ali kako? I ova knjižica želi pomoći odgovoriti na to pitanje! Na spomendan sv. naći svoj ulaz u molitvu. pomoć. 15. svaka Družba. a svijet molitve ima mnoštvo ulaza. Ne želimo ni mi ovdje biti toliko originalni koliko jednostavni i jasni u duhu ovog izričaja: Ono što često čini novima stare ideje. savjet. Ova nas knjižica želi potaknuti na molitvu i pomoći nam u molitvi. nailaze na poteškoće i lako se obeshrabrimo. kruh svagdanji i zato se o njoj tako često piše i govori i potrebno je trajno o njoj pisati. Različiti su pristupi molitvi i različiti su oblici molitve. da je to omiljena tema pisaca duhovnog profila. pa se pisci olako laćaju pera i pisanja.drugo radio. ili Kongregacija njeguje svoj stil. Molitva nam pomaže da oblikujemo svoj svjetonazor i pomaže nam da se opiremo slici svijeta koja se želi utisnuti u naš život i tako nas oblikovati na svoj način. pozivati ljude na molitvu. nego da zauzimamo stavove prema svijetu i da ih se ne bojimo javno očitovati. Klaudija La Colombiera. Pronaći svoj stil. Isto tako naša nastojanja u molitvi brzo malakšu. a kvaliteta njegove molitve ovisi o mjeri u kojoj prihvaća Božji poziv i koliko se učini prikladnim za njega. Molitvom izgrađujemo duhovnu kralježnicu koja nam pomaže da se ne savijamo poput trske pod svakim dahom svijeta. Treba nam podrška. Svaki red u Crkvi. putevima. takvi smo kršćani i vjernici. Pisati i govoriti o molitvi nije jednostavno i lakoća pisanja nije razlog što je puno napisano o toj temi. jest da ih se uzme ozbiljno. jer zna da Bog jedini ispravno prosuđuje njegovu molitvu. a napose svakoj novoj mladoj generaciji o molitvi treba govoriti i učiti je kako treba moliti. Kako i koliko molimo. Uvod Ima li o molitvi još nešto "nova pod suncem" što bi se moglo reći. veljače 2001. svojim potrebama i željama. a da već nije rečeno? Vrijedi li i ovdje Propovjednikov pripjev: "Ništa nova pod suncem". Ponude su različite i dobro je da ih ima. Molitvu doživljava kao Božji poziv. Osijek. Osjećamo kako nam život bez molitve brzo postaje neljudski. Dovoljno je pogledati obilje literature koja je napisana o molitvi pa da možda prebrzo zaključimo kako je o molitvi sve rečeno. Molitva je prijeka potreba. Koliko ima redova u Crkvi toliko je i stilova molitve. to je najvažnije. duhovnostima iz kojih izlazi molitva ili koje molitva oblikuje. nešto o čemu se može lako pisati i svašta napisati. Zato smo joj i dali naslov: "Moliti S ali kako?" Nije upitno trebamo li moliti ili ne. Pitamo se da li ispravno molimo i kako svoju . To je potrebno jer molitvom stvaramo nutarnje ozračje u kojemu se čovjek susreće s Bogom. Govorimo o školama. Svatko može izabrati po svom ukusu.

Najprije želimo progovoriti o nekim uvjetima koje treba ostvariti da bi naša molitva bila plodna. to je i cilj ove knjige. Duhovne vježbe su njegovo posebno iskustvo molitve i u njima nam nudi različite metode za molitvu. potrebno je osigurati barem osnovne uvjete za molitvu. 13. Nije napisao nikakav traktat o duhovnosti. jer pristupamo Bogu svjesni da On može dati i uzeti. jer treba biti prisutna u našem . ali i mi sa svoje strane trebamo učiniti sve što o nama ovisi da taj dar možemo prihvatiti. Mi obično utrčimo u molitvu koju počinjemo znakom križa i mislimo da smo time i spremni za susret s Bogom. Nikad ne smijemo zaboraviti da je molitva dar i dužnost. još manje kakvu studiju o molitvi. molitva je dar. potrebno je doista obratiti pažnju na neke uvjete koji nam mogu pomoći da nam molitva bude doista razgovor s Bogom. Ignacije je bio contemplativus in actione. nauči nas moliti! Na blagdan sv. Tajna svetosti i svetaca je u tome što su uspjeli spojiti molitvu i rad. Ignacije Lojolski. Želimo ukazati na put kojim je on išao i na kojem je susreo Boga i imao iskustvo Boga. On daje da molitvu doživimo kao radosni susret s Njim ili kao mučno hrvanje i bolno propinjanje da nešto učinimo i doživimo. studenog 1996. barem pola sata. Ne zaboravimo. Sv. želimo ukazati na jednu od ponuda koja nam želi pomoći da pronađemo i oblikujemo svoj osobni stil u molitvi. Ovdje ćemo ponuditi neke od načina na koje je on molio i koji nam mogu pomoći u molitvi i pronalaženju svog osobnog puta što je za nas najvažnije. kontemplativan u djelovanju. Preduvjeti za molitvu Da bismo molili i ustrajali u molitvi. Dar. Njegov se život odlikovao time što je uvijek imao Boga pred očima te u svemu tražio i nalazio volju Božju. Tu smo i najveći formalisti. Kad imamo priliku moliti malo duže. Mi smo s otvorenim rukama pred Njim. Dužnost. Stoga ćemo govoriti o meditaciji i kontemplaciji te o trima načinima moljenja o kojima sv. Stanislava Kostke. Možda je stoga i trajno bio u molitvi iako je bio čovjek neobično aktivan. Napisao je knjižicu o duhovnim vježbama kojom želi reći da je to njegovo iskustvo Boga i da ga svatko može imati ako odluči obaviti duhovne vježbe onako kako on predlaže da ih se obavi. Ignacije govori u svojoj knjižici duhovnih vježbi. akciju i kontemplaciju. Stoga ostajemo trajno učenici koji mole: Gospodine.molitvu vrednovati? Koliko dugo moliti i što je s našom gorljivošću i hladnoćom dok molimo? To su neka od pitanja koja nam se nameću i ovim želimo barem donekle u tome pomoći. ponudu iz isusovačke duhovnosti koju je utemeljio sv. Split. kontemplaciji i o trima načinima moljenja pokazat ćemo kako to konkretno ostvariti i provoditi u životu. Nakon uputa o meditaciji. Na kraju.

niti u njezinoj gorljivosti. Potrebno je shvatiti kako je važno i vrijedno da Bogu darujemo u molitvi vrijeme koje smo za to odredili. Kao što znamo prihvatiti iz njegove ruke ono što je lijepo i ugodno. ni bolji ni gori. Eto. tako u tjeskobi i suši sporo odmiče i u napasti smo da dignemo ruke od svega i idemo nešto "pametnije" raditi. onda ga krivo poimamo. tako trebamo znati prihvatiti i ono što je bolno i teško. Dolazimo mu kao prijatelj prijatelju. To ne smijemo zaboraviti. Takvi smo kakvi jesmo. Na pragu. Mjesto Mi obično molimo u crkvi.danu i onda kad nam se ne da moliti. Ne možemo imati ovakav stav prema molitvi: kad smo raspoloženi i kad nam se moli. da pronađem uvjete koji će mi omogućiti taj susret i pomoći da pronalazim svoj osobni hod i svoj način molitve. onda nećemo svaki dan moliti. a On će dati utjehu ili dopustiti da to vrijeme doživimo i proživimo kao teško i mučno hrvanje s Njim i sa samima sobom. aktualne situacije. ako nije išlo onako kako smo mi mislili da je trebalo ići. onda je molitva bila dobra. kapelici ili nekom prostoru koji smo uredili za meditaciju i molitvu. s onim što nosimo u sebi. ostat ćemo u molitvi i nekoliko sati. Znamo što nam znači prijatelj u životu. Gleda nas s nježnošću i povjerenjem. Osjećamo kako se tu možemo bolje sabrati i snažnije . To je važno. On nam je prijatelj. trebam se potruditi da sa svoje strane učinim sve što o meni ovisi. ako smo se borili. onda uopće nećemo ni moliti. Koji su to uvjeti koje trebam ostvariti prilikom molitve? Spomenut ćemo neke od njih. ponizna srca i s prosjačkim rukama. Naprotiv. Ne dolazimo kakvi smo jučer bili ili kakvi ćemo možda sutra biti. Molitva počinje iz naše trenutačne. Dolazimo s onim što imamo. Ako ne dolazimo Bogu sa sviješću da nam je prijatelj i da nas s ljubavlju gleda. To nije ispravan stav. Da bi taj susret bio dostojan Boga i mene. možda one najvažnije. a kad nam se ne moli i kad nismo raspoloženi za molitvu. U takvim trenucima suše trebamo izdržati i ostati vjerni vremenu koje smo odredili za molitvu. da bismo mogli sa svoje strane učiniti sve što o nama ovisi za molitvu. kad nismo "raspoloženi" za molitvu. I kao što u ushitu i utjehi vrijeme molitve brzo prolazi. jer je nemoguće da trajno u molitvi doživljavamo radost i utjehu. onda se varamo o Njemu. boli i brige. Uspjeh molitve ne mjerimo po nutarnjem raspoloženju: ako smo mogli moliti i doživjeli utjehu. eto s tim smo pred Gospodinom. nade i razočaranja. Sve ono što proživljavamo. onda molitva nije bila dobra. To su naše radosti i naše žalosti. Kvalitet molitve nije u njezinoj dužini. takav je naš Gospodin. takav je naš Bog. Ako tako vrednujemo molitvu i ako očekujemo da nam u molitvi bude uvijek samo ugodno. pred Njegovim vratima stojimo i kucamo. nego u činjenici da smo u povezanosti s onim kome možemo reći "Oče naš" ili "Oče moj".

uzvratit će ti. Zaboravljamo . uđi u svoju sobu. (Mt 6. naći kut koji ću doživljavati kao sveto tlo pred kojim izuvam svoju obuću (Usp. svoje "sveto tlo" pred kojim ću izuti ne samo obuću sa svojih nogu. Rokovnici su nam prepuni ugovorenih susreta. (DV 75) Tako se pristupa molitvi. Trebam posvijestiti da sam u Božjoj prisutnost i da me Bog promatra i da je mjesto na kojem se molim u tom trenutku povlašteni prostor za susret s Bogom. Želimo biti oči u oči s Gospodinom i govoriti mu od srca k srcu. nego skinuti masku privida. koji vidi u skrovitosti. neka digne ruku! U trajnoj smo hitnji. Događaji nas guraju. No. želimo ga učiniti svojim vlasništvom i u tome je najveći problem. Potrebno je stoga u svojoj kući. Utrka s vremenom.doživjeti Božju prisutnost. Trčimo s jednog susreta na drugi. I Otac tvoj. daleko od buke i pogleda drugih. živčana napetost i nestrpljivost su najveći protivnici molitve. nervozni i nesposobni da se smirimo i da molimo. svijet oko sebe i moliti. klupica ili klecalo. autobusu. u tramvaju. Nervoza. potrebe se umnažaju i tako postajemo robovi jurnjave. I ritam se pojačava. ne možemo uvijek doći do crkve. svojoj sobi napraviti prostor. kapelice nam nisu blizu i nemamo lako pristupa do zajedničkih molitvenih prostora. Ignacije upozorava onoga koji ih obavlja da prije svake meditacije ovako postupi: Jedan ili dva koraka od mjesta gdje ću promatrati ili razmišljati zastat ću toliko koliko bih izmolio Oče naš. žurba i brzina postale su norme našeg života. Gubimo ga i prisvajamo. Zato je potrebno pronaći mjesto koje je prikladno. zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu. dani preopterećeni preuzetim obvezama. 5) kad želim na njega stupiti. ali ne idemo svagdje moliti. Kao da smo u nekom nemilom žrvnju koji nas vrti i melje i osjećamo se nemoćnima da iz njega izađemo. u šetnji. raspelo ili kakva druga slika ili znak koji će me na to podsjećati. u gradskoj gužvi. Izl 3. upraviti duh prema gore i zabavljen mišlju kako me Bog i naš Gospodin motri morat ću izvršiti čin poštovanja ili poniznosti. koji je u skrovitosti. Zbilja. Uvijek se žurimo. prostirka. tko ima vremena. Može to biti na tržnici. a opet tako često kasnimo. oholosti te iskoraknuti iz svega onoga što me okružuje da bih mogao iz jedne druge perspektive gledati svoj život. Vrijeme se vrednuje poput novca. Povlačimo se na samotno mjesto. To je potrebno i dobro je ako to činimo. U knjižici Duhovne vježbe sv. a pri kraju jedne obveze ili posla već mislimo na drugi. svom stanu. Ti naprotiv. Priznat ćemo da to ipak nisu mjesta na koja idemo redovito moliti. nešto što se gubi ili dobiva. Može tu biti kakav obični prostirač. kad moliš. Mi možemo svuda moliti. 6) Vrijeme Nemam vremena! Prezauzet sam! To su refreni koji ne prestaju silaziti s naših usana. mali sag.

vrijeme akcije i vrijeme kontemplacije. Ne bismo smjeli Gospodinu ostaviti ostatke ostataka svoga vremena. koliko bi vremenski trebala trajati molitva? Tko to može reći? Ili. Osoba koja je razborita i poučljiva Božjem Duhu znat će odabrati i odrediti i jedno i drugo. Sv. . da li je potrebno na to odgovarati? Taj se problem pojavio i u vrijeme sv. Koja će to biti metoda. br. najkvalitetniji dio svoga vremena u danu. Važno je da je to vrijeme koje mi najviše odgovara za molitvu. Dati svoje vrijeme Bogu znači prepustiti mu dio svoga bića. po mogućnosti. Namur. Dvojica su isusovaca inzistirali da dobiju dozvolu od svog poglavara te odu u pustinju gdje bi se kroz sedam godina potpuno posvetili molitvi jer su smatrali da se ne mole dovoljno. To neće biti uvijek moguće. koliko će molitva vremenski trajati. vrijeme šutnje i vrijeme govorenja.. ali ako se želimo disciplinirati u svojoj molitvi. što se može učiniti za manje od dva sata. to je neophodno potrebno učiniti.. pače za manje od pola sata. kako se može zanijekati ime prave molitve onim (molitvama) koje ne prelaze sat ili dva? (Citirano prema "Vie consacree". nije važno. U petom kaže ovo: Ako je molitva molba Bogu za ono što priliči i ako je još općenitije rekavši pobožan i ponizan pokret koji uzdiže k Bogu. Radi se o poznatoj instrukciji u kojoj sv. Trebamo uočiti svoj bioritam i u njemu pronaći kvalitetno vrijeme u kojem ćemo se moći moliti. Kao da se bojimo mira i tišine. Da li će to biti jutro ili večer. 1981.da je i vrijeme dar i kao dar ga trebamo prihvatiti. Franjo Saleški upozorava nas da je žurba i naglost majka svih poroka jer ona poput Kronosa guta svoju djecu. Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja. samoga sebe. po danu ili u noći. (Prop 3. pospani i onda želimo nešto na brzinu izmoliti i tako obaviti neku dužnost i umiriti savjest. Ignacije odgovara sa sedam argumenata. Ignacija Lojolskog.. Dobro je. 329. unaprijed odrediti koliko ću vremena moliti. odričući se svoga prava na posjedovanje. a ne tek ono što nam ostane. zaustaviti se i slušati svoju nutrinu značajka je mudrih ljudi. nekakav vremenski škart. I onda se držati tog određenog vremena. Unatoč svim naporima i nastojanjima tko to od nas može produžiti život za jedan lakat ili za koju sekundu? Sv. Propovjednik mirno i mudro veli: Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. No.-330. 6. svejedno je. Znati stati. 1) U istome duhu možemo dodati: vrijeme rada i molitve. Kad smo možda već umorni. str. Ignacije je odgovorio na zahtjev te dvojice isusovaca koji su još k tome govorili da molitva koja ne bi trajala duže od jednog ili dva sata nije prava molitva. To znači pustiti Bogu da u nama učini ono što nikad nikakvo vrijeme ne bi moglo učiniti.) U potpunosti se možemo složiti sa svecem iz Lojole i cijelom crkvenom tradicijom koja kaže da je za molitvu bitan nutarnji stav osobe koja moli. Bogu trebamo dati prvine svoga vremena.

ono nam često puta predstavlja smetnju u molitvi. potrebno ići na Daleki istok i tražiti kod gurua i drugih učitelja savjet i pomoć ili pohađati istočnjačke tečajeve koji bi nas naučili kako osjetiti svoje tijelo. U dodacima svoje knjižice Duhovne vježbe sv. I jer ne znamo kako tijelo uključiti u molitvu. Ignacije upozorava onoga koji ih obavlja kako će postupiti da dobro obavi molitvu (vježbu) i tako lakše nađe ono što želi: . osjetiti svoju nutrinu. Kad pristupamo molitvi. nego kao tehnike kojima se želi nešto drugo postići što nama nije cilj kad idemo moliti. uma. treba ih iskorisiti.Tijelo Može nam se nametnuti pitanje: pa kakve veze ima tijelo s molitvom? Nije li molitva stvar našeg duha. Od njega možemo napraviti riječ koju nije potrebno izgovarati jer dovoljno jasno govori svojim izražajem. volje. Nije. sve samih duhovnih dimenzija naše osobnosti? Zašto onda tu treba o tijelu govoriti? Tu i počima problem. Tijelo izražava ono što osjećamo i nosimo u svojoj nutrini. naši položaji tijela "standardizirali" i sveli uglavnom na tri stava: sjedeći. Kad molimo kao zajednica. pače zapostavili ga i zato imamo toliko problema s molitvom. kako se opustiti i smiriti i tako što bolje svoje tijelo iskoristiti u molitvi. Sve te tehnike imaju drugi cilj. I to je sve. Mi ne želimo postići nirvanu. izgubiti se u nekom miru i ništavilu gdje se ništa ne događa. Ako nas ne pripremaju na molitvu. onda to činimo iz one situacije u kojoj se nalazimo. Ukoliko nam različite tehnike pomažu. Zato nam tijelo ne smije biti zapreka nego pomoć u našoj molitvi. nego smo jedinstvena osoba čije se dvije dimenzije S duhovna i tjelesna međusobno prožimaju. Dolazimo Bogu u molitvi sa svim onim što jesmo i što imamo. Ne možemo moliti i zanemariti svoje tijelo. kad smo sami. postat ćemo nestvarni i umjetni. Shvatit ćemo kako i svojim tijelom možemo itekako moliti. mogli bismo i trebali bismo više uključiti svoje tijelo u molitvu i svojim tijelom moliti. iz onog trenutka što u sebi proživljavamo. stojeći i klečeći. Dovoljno je koji trenutak zastati. Drukčiji smo kad se veselimo. srca. kojim sve pokretima pratimo izgovorenu riječ ili je ne trebamo ni izreći jer naša gesta dovoljno rječito govori. a drukčiji kad smo tužni. Međutim. onda ih ne možemo promatrati kao dio našeg molitvenog izražaja. pa da shvatimo koji ćemo položaj tijela u svojoj molitvi zauzeti. Koliko se samo gestama služimo u običnom govoru. smiriti se. Kad idemo nešto moliti. Zanemarili smo svoje tijelo u molitvi. naši su se stavovi. Inače. stoga. nećemo se ponašati kao kad idemo nekome zahvaliti. Uz malo truda i nastojanja može nam biti velika pomoć u molitvi. ostaviti ga negdje poput ogrtača na vješalici u predsoblju prostorije u koju idemo moliti. Koji put pojedini se usude raširiti ruke kad mole Oče naš. Mi nismo duša plus tijelo ili samo duša ili samo tijelo. To ne smijemo zanemariti.

drugo. Pred Jahvom je bio silan vihor. Naprotiv. tjeskobu. dakle. o prostrtosti u klanjaju. sad stojećke. . prikazanje. neću zauzimati drugi položaj da bih to ispitao. Šutnja Šutnja ne znači samo odsutnost govora. 11-13) Oci iz pustinje imaju izvanredno iskustvo šutnje i tišine. pun je riječi i govora koji ispunjaju naše uši. ali je jako važno da taj položaj bude odraz mog duhovnog raspoloženja s kojim stupam u molitvu.. Psalmi obiluju takvim prizorima kad govore o uzdignutim rukama u večernjem prinosu. a poslije potresa bio je oganj. nađem li u jednoj točki ono što želim. poslije ognja šapat laganog i blagog lahora. mirno ću se tu zaustaviti. itd. Taj stav izražava dio moje intime. vodi me na takav način da se spasim. 76) Svejedno je. ali Jahve nije bio u potresu. poslije olujnog vihora bio je potres. Ako pokušamo to ostvariti u tišini i samoći svog molitvenog prostora. zakri lice plaštem. ne hiteći tjeskobno dalje. ali Jahve nije bio u ognju. isto tako itd. Ali pazimo na dvoje: prvo. Molitva u samoći daje nam priliku i dopušta da kroz tjelesni izražaj iznesemo ono što nosimo u srcu: molbu. Dok je bio na dvoru imao je pred sobom karijeru jer je odgajao careve sinove. idući uvijek za tim da nađem što želim. Malo nas toga danas u svijetu potiče na šutnju i tišinu. Jednom zgodom za vrijeme molitve čuo je glas koji mu je rekao: Zašuti! To znači ostvari tišinu i šutnju u svojoj nutrini i naučit ćeš što ti je činiti. znao se ovako moliti: Gospodine. o licima koja su zaplakana ili radosna pred Gospodinom. ali Jahve nije bio u olujnom vihoru. nađem li ono što tražim klečeći.. Evo Jahve upravo prolazi. Glas reče Iliji: Iziđi i stani u gori pred Jahvom.Moram započeti svoje promatranje sad klečeći na koljenima. sad ležeći prostrt. ali isto tako koliko nam pomažu da pronađemo osobni put u molitvi koja nas u tišini povezuje s Bogom. sve dok ne udovoljim srcu. iziđe. zahvalnost. koji će biti položaj moga tijela. Budući da je bio pobožan. Isto tako možemo biti na tržnici. svjedoči nam o važnosti šutnje u našem životu. (DV br. radost. Možemo šutjeti. o klicanju i plesu. koji je pripadao gotovo prvoj generaciji otaca iz pustinje. Moramo se upravo boriti za trenutke šutnje i mira. i stade na ulazu u pećinu. Poznat nam je susret proroka Ilije s Bogom na brdu Horebu. Bio je najprije odgojitelj na carskom dvoru u Rimu. sve je usmjereno na to da nam privuče pažnju i da zaplijeni našu pozornost. sad sjedećke. Boga susrećemo u tišini. nađem li ležeći.. Kad je to čuo Ilija. ili kajanju. Zgoda iz života opata Arsenija. a da nam u nutrini duha bude kao na tržnici. tako snažan da je drobio brda i lomio hridi. sad nauznak. Svijet je preplavljen slikama koje napajaju naše oči. (1Kr 19. u šutnji koja još više pojačava našu samoću i čini nas sposobnijima za susret s Bogom. a da u nutrini ostvarimo tišinu i šutnju duha. bit ćemo iznenađeni kako nam te geste ukazuju na nesvjesne zapreke i skrivene paralize koje u sebi nosimo.

a to znači da nas se dojmilo u našem dubokom središtu. I čovjek ima srce. Naše je vrijeme vrijeme inflacije riječi. dati prostora Bogu i miru. Okruženi smo televizijskim i radio aparatima. Sve dok budemo živjeli u inflaciji riječi. Zato je potrebno zašutjeti. Hodamo s vokmenima na ušima. Srce je simbol života. Kad kažemo srce. svega plemenitog i lijepog što čovjek posjeduje. ekranima i vrpcama. Unatoč svemu Božje srce ostaje vjerno jer ne može sebe zanijekati. Nije čudo što su nam riječi često puta mjed što ječi i cimbal što zveči. svuda pljušte riječi i nije čudo da im više ne vjerujemo. Tu se do kraja pokazao i razotkrio ritam Božjeg srca. ritam bezmjerne ljubavi. one neće ukazivati na pravi smisao. Nalazimo ih svugdje oko sebe: na panoima. Tako će nas šutnja naučiti govoriti i moliti. Svud oko nas vrvi od ispisanih riječi koje svjetlucaju i privlače našu pažnju.Preplavljeni smo pravom bujicom riječi. Bog jedino gleda što se događa u čovekovoj nutrini koju . Srce Često puta čujemo da je srce pravo mjesto za molitvu i da molitva treba sići iz glave u naše srce. Molitva tako zahvaća cijelog čovjeka i cijeli čovjek moli kad je u molitvi. Konačno. Iz srca treba molitva izlaziti. Stoga u običnom govoru znamo reći da nas je nešto "uhvatilo za srce". osjećati i trpjeti. Izabrani Božji narod je u tijeku svoje povijesti kroz nevjernost i odanost Bogu spoznavao da Bog ima osjetljivo srce prema njemu. Može ljubiti i voljeti. ili srce u biblijskom smislu. Simbol je i Božje ljubavi prema svijetu i čovjeku. Samo iz istinske šutnje mogu izlaziti prave i smislene rječi. Jedino s Bogom i u miru možemo popraviti tkivo svoje duše. Sva su se velika djela rodila u šutnji i tišini. stvoriti u nutrini ozračje u kojem se može roditi prava riječ. Sve dok nam riječi ne budu izlazile iz duboke šutnje. ljubavi. Božja ljubav se u potpunosti očitovala na križu u Isusovu probodenom srcu iz kojeg su potekle zadnje kapi krvi i vode. onda time želimo reći cijeli čovjek. Moramo se znati zaustaviti. Stoga ne čudi da pobožnost Srcu Isusovu želi istaknuti tu ljubav koja se trajno nudi i dariva. imati sućuti i milosrđa. I sama Utjelovljena Božja Riječ je izišla iz vječne šutnje i zato je njezin govor bio tako plodan. da lako gazimo zadane riječi. U svojoj najvećoj zapovijedi Bog traži od njega da Ga ljubi svim srcem svojim. Stoga toliko nesporazuma i manjka prave komunikacije. srce koje je ranjivo na odbijanje i prezir. reklamnim pločama. Slika je Božja. srce koje je milosrdno i vjerno unatoč nevjernosti naroda. doživljavat ćemo devalvaciju misli. Lako je izričemo ne misleći pritom na njezino stvarno značenje. Srce je simbol najljepšeg i najdragocjenijeg što čovjek ima u sebi. Upravo zbog toga je riječ izgubila svoj smisao i značenje.

povrh naših umovanja.simbolizira srce. Zato nam srce ostaje skriveno. zaspalo i ne znamo kako bismo sišli u te dubine i pokrenuli bogatstvo koje se u njima skriva. Sve to spada u čovjekovu intimnost. na rubu svoga bića. težak i gotovo nemoguć. Tu i jest uzrok našem neuspjehu jer zaboravljamo da to nije u našoj vlasti. Ne zaboravimo da još Netko strpljivo stoji pred vratima našega srca i kuca. I jer nas više zanima ono što možemo vidjeti. Sve je to uključeno. (1Sam 16. a to znači uspostaviti kontakt s Božjim srcem kako bi i naše srce zakucalo u ritmu Božjega srca i Božje ljubavi. Tu nas Bog čeka u tajnosti i tišini. kažemo da se srcem moli. nemoćni i očajni. Pavao piše Efežanima.. Katkad smo možda i ljuti i htjeli bismo nasilno ući. Moliti srcem znači stati na "sveto tlo". stoga. Put koji trebamo prijeći da to ostvarimo može nam se činiti dug. povući se iz vanjske buke. Tako poučava proroka Samuela prilikom Davidova izbora i pomazanja: Ne gledaj na njegovu vanjštinu ni na njegov visoki stas. ledenog i sklerotičnog srca na čija vrata kuca Gospodin: Ove riječi ne pripadaju tekstu nekom od naših četiriju evanđelja. put srca. čuti. da je to dar koji trebamo prihvatiti. Terezije Avilske koja je rekla: Nije važnost u tome da puno mislimo nego da puno ljubimo. U nutrini se ostvaruje susret između Boga i čovjeka. prema srcu i osluškivati njegov ritam s kojim se onda molitva usklađuje. To znači sagnuti glavu i usmjeriti je prema srcu. Ako tko čuje moj glas i otvori mi. a Riječ dolazi izvana. ritam izokrenute ljestvice kratkotrajnih vrijednosti koje zatrpavaju srce i prekrivaju mu obzore istinskih vrijednosti. S pravom. (Otkr 3. udaljiti se od misli što nas uznemiruju i odvlače od susreta s Bogom. Mi uglavnom živimo na površini. To znači isto tako usvajati iskustvo sv. ne samo razumom. One pripadaju vječnom evanđelju koje ujedinjuje sve poruke .. ući ću k njemu i večerat s njim i on sa mnom. To znači usmjeriti svoj nutarnji pogled prema središtu. nego ostajemo vani. ne samo voljom. Isus često upozorava svoje slušače da im je srce zatvoreno. nego su iz knjige Otkrivenja. Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči. u prostor srca. Ritam takvog srca je ritam svijeta. Moliti srcem znači pronaći njegov put. tvrdo. nemira i zabrinutosti. 20) Potaknut ovom rečenicom jedan je monah s Istoka savršeno opisao stanje zatvorenog. Zajedno oblikuju naše srce za istinski susret Boga i nas u ozračuju molitve. a Jahve gleda što je u srcu. Duh je unutra. dodirnuti ili površinski doživjeti. Tako nam molitva i vrijeme koje joj dajemo postaju ljubav. Čini nam se da ne možemo ući u to zatvoreno srce. zanemarili smo tu nutarnju dimenziju našega života. sklerotično. Ne samo pamćenjem. ostvariti nutarnju šutnju. 7) Mi molimo cjelinom svoga bića. Evo stojim na vratima i kucam. ne samo osjećajima. provaliti kroz ta vrata jer naslućujemo da bi se iza njih mogao dogoditi susret između nas i Boga. Sve to sačinjava nutarnjeg čovjeka o kojem sv.

Činilo mi se da se počeo interesirati za prostoriju u kojoj sam jeo. Te riječi izražavaju iskustvo koje može biti jučerašnje. Čak je davao primjedbe u isto vrijeme diskretne. dakle. molio sam ga da uvijek ulazi na ta stražnja vrata puštajući na velika vrata strane goste. Zatim su se naši odnosi prorijedili. Blago kuca. oštra i opora pitanja koja su u meni djelovala poput paljevine. Ne stižem. one opisuju opću situaciju koja je smještena izvan prostora i vremena. ali ne bez stida i grižnje savjesti. Brava je zahrđala. Zaustavio se pred 'svojim' vratima. stražnja vrata. U početku našeg prijateljstva i povjerljivosti. ostavljajući ih za ceremonijalne posjete. ili još bolje... nenametljive i izravne. za moju spavaću sobu. I gledao ih je. Zatim sam počeo osjećati nelagodu pred tim običajem da sam ga puštao ulaziti na ta rezervirana vrata. Odgovarao sam uvijeno: 'Oh! znadete. Odgađao sam pod izgovorom da sam jako zauzet. Bršljan je slobodno rastao.što ih Bog upućuje ljudima. Evo ga i sada je došao pred moja vrata. Trudio sam se da skrenem razgovor na područje ideja i doktrina.. Odkad su ta 'njegova' vrata bila osuđena divlja vegetacija je počela nesmetano rasti i prekrivati ih. Njegovi posjeti stvarali su u meni dvostruk i suprotan utisak. Nije lupao šakom. Da bih jednostavno sve prekinuo. 'Evo stojim na vratima. unići na ta vrata i tako pokazati da želi obnoviti našu bivšu intimnu povezanost? Ali evo ga kako kuca! Da li ću mu otvoriti? Ništa nije spremno da ga primim! Jedan nevjerojatni nered posvuda se prostirao. I gdje je ključ od tih vrata? Još uvijek kuca. Postavljao mi je osobna. mojim postupkom. U njihovu podnožju rasle su stabljike gorskog velebilja i drača. Nered i prašina nisu mu izmicali. pred sporedna. S jedne strane često sam se osjećao uznemirenim. Gotovo nježno je dodirivao vrata kucajući srednjim prstom. za moju kuhinju. Nisam bio siguran da ću mu otvoriti. dakle. Od tada sam ga puštao da ulazi na glavni ulaz. Poznajemo se već dugo vremena. osjećao sam da je dolazio prema mojoj kući i hitro sam se povukao s prozora da me ne bi vidio. Kroz neko vrijeme bili smo vrlo intimni. osudio sam ta stražnja vrata. Promatram ga izdaljeg.' Vidio sam ga kako dolazi. Posjeti su postajali. da imam hitnih obveza. obojica?' Ali ja sam se bojao. današnje ili sutrašnje. Ona su zatvorena. Kucajući gledao je pokraj i gore prema . Bojao sam se da će otkriti do koje su mjere određene stvari bile onakve kakve nisu smjele biti. Više puta je došao i umjesto da mu otvorim ja sam se sakrio. Ne pred glavna vrata moje kuće. Stigao je.. Znao sam.' On mi je odgovarao: 'A ako pokušamo zajedno. sve hladniji i formalniji i sve rjeđi i rjeđi. kad nisam nikakvu tajnu skrivao pred njim. Žurno je hodao. Da li će pokucati? Hoće li.. Ulazeći straga mogao je čak vidjeti ili proći kroz obiteljske prostorije koje su bile u neredu. U ovom trenutku stoji pred manjim stražnjim vratima. Zamijetio sam da mu pogled nije usmjeren izravno na vrata. one su poziv koji trajno odzvanja u mom srcu kao i u mom uhu i potresaju me. Primao sam ga u salon. One se ne tiču samo neke povijesno određene epizode. Ali on se uvijek vraćao na intimne stvari o kojima sam se bojao govoriti.. to je teško.

ali nisam se usudio nastaviti rečenicu i jecaj je zagušio moj glas. Krenimo! Pošao sam k vratima. Još uvijek kuca. On me gleda s blagim osmjehom. ja nemam ništa što bi trebalo!' Odgovara mi: 'Ja tebe zovem večerati. da li će mi uputiti prigovor? Da li bih se trebao ispričati? Ne mogu otvoriti a da mu se bezuvjetno ne predam. dakle. nego na milost koju Otac može nadahnuti. Prorok Izaija je imao duboko iskustvo slušanja i primanja riječi i zato je rekao: Svako jutro on mi uho budi da ga slušam kao učenici. Izgledao je da se koncentrira ne na vrata ili na odgovor koji ću mu dati. Povukao sam se: 'Uđi. Ako otvorim.. o toj našoj njivi na koju pada Riječ ovisi kakav će biti urod tog sjemena. Otvaram ih uz škripanje i zadržavanje parazitskih biljaka. 'Evo stojim na vratima i kucam'. Ja hoću kod tebe slaviti svoju Večeru'. Ivan od Križa. Još je potrebnije ostvariti ozračje u kojemu se može riječ pojaviti i čuti. ali ne mogu ni podnositi njegovu prisutnost.. nego da je primi kao sjeme u svoju nutrinu. a srce otvoreno. Sjeme Riječi Božje pada na tlo naše nutrine. jednako se ponašamo i prema Božjoj Riječi. Glagol je u prezentu i radi se o radnji koja se ponavlja i traje. neće biti problema. Gospodine! Gospodine. Riječi nam više ne govore. Stvoren je za dijalog sa svojim Stvoriteljem. Bog čovjeku upućuje svoju riječ. napisao je sv. Zato i ne slušamo riječi.. Riječ Upitali su jednog kineskog mudraca: Što biste učinili kad biste bili gospodar svijeta? Odgovorio je: Uspostavio bih smisao riječi! Već davno je mudri čovjek osjetio gdje nedostaje smisla i u kojem područuju bi ga trebalo ponovno uspostaviti. Tako.' Htio sam reći: 'ti znaš da te usprkos svega volim. Zato čovjek treba slušati. 4) Slušajući i primajući riječ čovjek postaje biće dijaloga.nebu. Izražaj mu je bio ozbiljan. Uho mu treba biti pažljivo. prečujemo ih i prešućujemo. mora u nutrini stvoriti tišinu. Želim s tobom večerati! Ja sam kriknuo: 'Gospodine. . Što ću učiniti? Ne mogu više živjeti bez njegove prisutnosti. A da bi čuo Riječ čovjek mora doći u osamu. Ne damo mu doći do riječi. tako je potrebno stvoriti tišinu u kojoj bi i naše riječi sazrijevale i osmišljene nalazile put do srca. ti znaš. Nažalost. pažljiv. ali ne i nestrpljiv. To je tišina. Treba postati slušatelj Riječi. (Iz 50. Imao je pravo stari mudrac! Riječi su nam izgubile smisao. O nutrini. Riječi su nam potrebne jer omogućuju da možemo komunicirati. osluškivati tu Riječ. Kao što je prava Riječ Božja došla iz tišne i samo u tišini duše ona se može čuti. u svoje srce. Kaže mi: 'Znam. Lako uskratimo ili oduzmemo riječ drugome. Ne samo da je čuje..

Često puta nisu ni znali kako im je dolazila. nije ušla kroz oči. odakle je došla u moju dušu. I Bog nas zove na dijalog. Tišinu ostvarujemo jer je to istinski prostor za riječ. Ta nas riječ želi informirati. to nije začuđujuće. besmislene. nova. Jer. a često puta i zarobiti. Priznajem da sam i ja također imao posjete Božje Riječi i to više puta. I premda je ulazila u mene puno puta. Tišina nije neka naša privatnost na koju imamo pravo i u koju se povlačimo da nam drugi ne dosađuje. Zato Isus upozorava: Dakle. jer ona uopće nema boje. Zato nas dezinformiraju. Zato je slušamo u miru i tišini. Riječ traži tišinu da se može čuti. O tome svjedoči posebno lijep tekst sv. Navikli smo se na televizijsku. Bog je posvuda i svagdje govori. ali ga možemo čuti samo u tišini. beznačajne. upućene su jedna na drugu. Nažalost. Vrlo često te informacije nisu prave. jer je o njoj rečeno: 'Nećeš upoznati trag njezinih koraka'. kako je ponovno iz nje izašla i kad je napustila. nametnuti nam nešto pod svaku cijenu. jer je . Tu riječ ne možemo čuti preko radio valova. nego su u službi ideologije. ali osjetiti nikada. nego kao riječ Božju. Ali nas najprije poziva da ostvarimo tišinu. istinske. još i više kud je ušla i kud je izašla S još i sada. a ne u službi čovjeka. pazite kako slušate! (Lk 8. Ako su nam naše riječi postale dosadne. da ne znam. Bernarda. ali u napretku i rastu nutarnjeg čovjeka prepoznavali su da je tu u njima. vječno je mlada. jer je se ne može čuti. a tišina potiče na pravu riječ. nema među nama proroka koji bi je gorljivo pronosili. 18) Sveci su bili izvanredni slušatelji Božje Riječi. sjećam se da je bila tu. jer je duh a ne zrak. a ipak se ona nalazi u eteru. Bog drukčije govori i ne možemo njegovu Riječ slušati kao što slušamo naše riječi. prema onoj riječi: 'Ne znaš odakle dolazi i kamo ide'. ni kroz nosnice nije ušla. Ne da u nju pobjegnemo kao u neki svoj svijet gdje nas drugi ne može i ne smije uznemirivati. da se otvorimo drugome i pođemo mu u susret. tako nije s Božjom Riječju. 13) Ona nosi u sebi trajnu snagu. jer nije nešto što se može jesti i piti. One ne mogu jedna bez druge. ja je nisam osjetio da je ulazila. U našoj liturgiji riječ ima važno i povlašteno mjesto. izgovarali i svjedočili. Ostavljamo joj prostora i vremena da odjekne u našoj nutrini i dadne nam novi poticaj. Zato sv. ili pročitati na listu papira. Pavao upozorava Solunjane: Primite riječ Božju ne kao riječ ljudsku. (1Sol 2. da može odjeknuti. Ipak. a još manje zamijetiti njezin izlazak. I doista. Liturgija Riječi je poseban poziv i poticaj za susret s Bogom. svježa. politike i biznisa. radijsku i novinsku riječ. nije ušla ni kroz uši. Koji put sam mogao naslutiti njezin ulazak.Riječ nas poziva da izađemo iz sebe. govori kroz svemir. Govori nam kroz prirodu. istine. priznajem. nije ušla ni kroz grlo. zavode i ranjavaju. Mi u molitvi upravo želimo čuti riječ. Da čujemo Božju Riječ što dolazi iz tišine i da je ugradimo u temelje svog nutarnjeg čovjeka. pravde i dobra. moramo ostvariti tišinu u svojoj nutrini i uspostaviti mir u srcu. iz svojeg uskog i zatvorenog kruga. kakva uistinu jest. Tek kad su učenici na putu u Emaus zašutjeli. i nisam je prepoznao ni u dodiru. Osjetio sam da je došla. nadahnjujuća. mogli su čuti Riječ koja je gorjela u njihovu srcu.

I spoznao sam istinu riječi: 'U njemu živimo. nijedan moj osjet nije je zamijetio kad se u meni tajno nastanila. U obnovi i doradi moga duha . U pitanju je otvorenost srca. kojeg ona privlači i nosi. Kuda je onda ušla? Možda uopće nije ni ušla. Moliti. a ja znam da nema ništa dobroga u meni. Pokrenula je. Uostalom. nego da se u našoj blizini i mi u njegovoj obogatimo relacijom koju uspostavljamo. U suzbijanju poroka i kroćenju strasti prepoznavao sam moć njezine snage. dakle. kad sam gledao unutra. jer je dobra. ganula i ranila moje srce koje je bilo tvrdo kao nezdrav i opasan kamen. shvaćao sam da je bila iznad svega što je bilo izvan mene.neopipljiva. ni hodom. tamno rasvjetljavati. graditi i saditi. otvorenost u kojoj dopuštamo drugome da nam priđe. Tako. ali blažen onaj u kome ona živi. Da susret između osoba bude istinski i pravi mora postojati obostrana otvorenost. U polaganom napretku moga života iskusio sam njezinu blagu dobrotu. To je dodir. ni licem. da se ne boji naše blizine. I onoga trenutka kad je došla k meni. Zapitat ćeš. zatvoreno otvarati. koji živi za nju. Kvalitet i intenzitet susreta ovisi o kvaliteti i intenzitetu relacije i očitovanja osobe jedne drugoj.nutarnjeg čovjeka S otkrio sam nešto od ljepote njezina lica. kako sam znao da je bila prisutna? Ona je živa i djelotvorna. Istim srcem uspostavljamo kontakt i s Bogom i s čovjekom. a ipak ona se nalazila još dublje. Počela je čupati i rušiti. Jednostavno i jedino u pokretu moga srca prepoznavao sam njezinu prisutnost. ni glasom. suho zalijevati. To je pitomost ili pripitomljenost o kojoj se govori u Malom princu. Tako da je moja duša blagoslivljala Gospodina i sve što je bilo u meni blagoslivljalo je njegovo sveto Ime. kad je koji put ušla u mene Riječ-Zaručnik nikad nije nikakav znak učinila da bi pokazala svoj ulazak. uspostavljanje kontakta s Bogom. a drugo za Boga. Relacija O molitvi možemo govoriti i kao o susretu. jer su njezini putevi do te mjere nezamjetljivi. te podizati. linija između osoba što gledaju i vide otvorenošću srca. mičemo se i jesmo'. Nijednim od tih pokreta nije mi se otkrila. to znači susresti se s Bogom. Ne možemo imati dva srca: jedno za ljude. To je uspostavljanje povezanosti. Sišao sam dublje od sebe radoznalo istražujući. Kad sam gledao vani. nije došla ni iz moje nutrine. Stoga je Isus i povezao ljubav . jer nije došla izvana? Jer nije ništa od onog što je izvana. ona je bila još dublje u meni. U ispitu i osudi svojih skrivenih pogrešaka divio sam se dubini njezine mudrosti. uspravljati i ravnati što je bilo krivo i hrapavo. hladno grijati. ona je probudila moju dušu koja je spavala. Ona i jest susret u najposebnijem smislu te riječi. Popeo sam se i iznad samog sebe: ali još više se uspela Riječ.

sebični. onakvi kakvi jesmo i kakve nas oni doista i žele susresti. Osjećamo da u njegovu svjetlu možemo sagledati najmračnije i najudaljenije kutke svoje osobnosti. Nema pomisli da smo raskrinkani. i poći izmiriti se (usp. Ako se negdje prekine povezanost. naša relacija s drugima ovisi o relaciji s Bogom i naša relacija s Bogom ovisi o relaciji s bližnjima. ako nekoga mrzim. Ne možemo jednu od druge odvojiti. Čini se da ritam profesionalnog života. zajednici. To svjetlo doživljavamo kao lijek koji nas liječi i daje snage da i pred druge stanemo bez maske i fasade. radnom mjestu. da u njihovim životima iščitavam Njegov život. I što je najvažnije. Stranci smo jedni drugima. Ne možemo biti u relaciji s Bogom ako nismo u relaciji s čovjekom. Ne mogu se s Bogom istinski povezati ako sam u raskidu s onim s kojim živim. u svoj svijet u kojem postavljamo pitanje već prema tome kakav želimo čuti odgovor. 23). To je nespojivo. počinjemo shvaćati što nam je činiti i stičemo snagu da to i ostvarimo. Naše su relacije u krizi i zbog toga imamo poteškoća u molitvi. Isus nas opominje da moramo ostaviti dar na žrtveniku koji želimo Bogu prinijeti ako znamo da naš brat ima nešto protiv nas. Ako nemamo s Bogom kontakta. očekujemo da će potvrditi i složiti se s onim što mi mislimo i govorimo. U tajnosti i skrovitosti. Ne slušamo do kraja sugovornika. Ne možemo isključiti i prekinuti naše međuljudske odnose i u isto vrijeme htjeti biti mirni u odnosu s Bogom. ako nemamo relacije s čovjekom. Mt 5. Ali mi smo blokirani u tom susretu ako nemamo ispravan odnos s onima s kojima živimo. ne podnosim i isključujem iz svog života. Sve je povezano jedno s drugim. tu ne osjećamo strah ili tjeskobu. svoje nutrine. ako ne ljubimo čovjeka koga vidimo. onda je više nema nigdje. Stoga moj molitveni život itekako ovisi o mojim relacijama s drugima. ne potiče na razgovor.prema Bogu i ljubav prema čovjeku u jednu zapovijed. Naše vrijeme obiluje poteškoćama u komunikaciji. poniženi i osramoćeni. U molitvi to uviđamo. U susretu s Bogom ne vrijede maske ni fasade s kojima dolazimo jedni pred druge. I u razgovoru koji uspostavljamo ne nastojimo se uživjeti u riječi. Bog ne želi da preskačemo red stvarnosti. onda ga nemamo ni s čovjekom. jer Gospodin želi da na njihovim licima prepoznajem Njegovo lice. a možda i mi protiv njega. To je zajednički krug ljubavi. čovjek se osjeća usamljenim. Takav stil života ne potiče na istinski susret. stanovanja i prijevoza više ljude otuđuje negoli povezuje. Tako dijalog postaje monolog jer smo zatvoreni u svoj krug. Naša molitva ovisi o kvaliteti tih odnosa. Kako možemo uspostaviti relaciju s Bogom i ljubiti Boga koga ne vidimo. osamljeni. sve je u relaciji. gdje otvaram ili zatvaram svoje srce. bez kontakta s drugima. Zato naša povezanost. Bog nas prihvaća takvima kakvi jesmo: zatvoreni. Uspostavljeni odnos s Bogom u molitvi potiče nas da ga uspostavimo i s čovjekom. Istina. Unatoč životu i radu s drugima u obitelji. upadamo u riječ. osjećaje i život drugoga. S Božje strane nikad nema zapreke za susret. dolazi Bog i nastanjuje se u njemu i na taj način je prisutan ili nije u .

I u radosti i u nevolji prisutna je želja premda različita.ovom svijetu. Tebe žeđa duša moja. Nema ni životne radosti. osjećamo dosadu i nevoljko se odlučujemo poći moliti. pače. indiferentni i bezvoljni. U takvim razdobljima ne smijemo se osloniti na želju. to znači da opada. ("Pisma iz pustinje". nešto što bitno pripada našem danu? Idealno bi bilo kad bismo bili nošeni željom. neraspoloženi. U takvom stanju ništa nas ne potiče na molitvu. odumire. ali znamo da o njoj ovisi naš život. Lako se odlučujemo na molitvu kad je želja prisutna. Sarajevo. niti će nas motivacija pokrenuti. bezvodna. 1973. Svjesni važnosti i vrijednosti molitve u svom životu. Nema želje.A što onda znaš? Majka se nasmiješila i privinula ga k sebi i rekla: . a i mi je osjećamo kad nas Božji Duh zahvati i pokrene: O Bože. ali gdje god se život zaustavio. str. Kao kad pristupamo nekoj dužnosti koja nam se ne čini dragom ni ugodnom. kad smo nečim motivirani bilo da se radi o radosti koja nas potiče da dođemo k Bogu. 13) U takvim razdobljima suhoće sv. ti si Bog moj. urušava se. (Ps 63) Želja je potrebna. I možda nećemo uvijek imati spreman odgovor na upit ljudi: tko je to Bog. a ni motivacije. motivacija je potrebna. nespremni.Mama tko je to Bog? Ona je odgovorila: . gorljivo tebe tražim. žedna. Naprotiv.Znam da te volim! Želja i dužnost Da li da idemo moliti samo onda kad osjetimo želju za molitvom? Da li je najbolja ona molitva koja se ostvaruje u raspoloženju naše nutrine koja je nošena željom. elanom koji nas potiče na molitvu i kad nam je onda lijepo lako i ugodno moliti? Trebamo li čekati samo na takva raspoloženja našega srca.Drago moje. O tome govori Romain Rolland u svom romanu Razdragana duša donoseći dijalog između jedne mlade majke i njezina dječačića koji je bio iznenađen i zainteresiran kad je vidio svoju majku kako moli u crkvi: . dužnost. moj najteži svagdašnji napor. učinit ćemo napor i stati pred Gospodina baš takvi kakvi jesmo. Zato je mogao s pravom i iz osobnog iskustva reći C. a ni bol ne osjećamo. Ignacije preporučuje da je vrlo korisno ako se . duha i uma? Ili je molitva i potreba. . Caretto: Molitva je postala moj najveći posao. postoje razdoblja u našem životu kad smo mlaki.. Možda naoko ništa. Međutim.. ne znam. ali naša relacija s Njim i s drugima bit će rječitiji odgovor od bilo kojih drugih napamet naučenih riječi. onakvom kako ju je psalmist lijepo sažeo.. Zahvati nas neko letargično stanje u kojemu se ništa ne događa. a i motivacija je drukčija. gdje god život vegetira. Ništa nas ne pokreće. bilo da smo u nevolji pa vapijemo kao zemlja suha.

očistiti. jedini vam je put do toga S moljenje. na primjer. Najviše nam koristi i najpotrebniji smo Božje pomoći kad smo siromašni. "Thomas Merton S MONAH". ali vjeruju da će roditelji učiniti ono što je za njihovo dobro. Jeste li željni molitvenog života. Pred Boga dolazimo da nas on ispuni. trebamo početi.. i neka misli da će uskoro biti utješen. pristupiti molitvi i to je sve. lišeni. ogoljeni. 321) Trebamo poći ususret želji koja nam se katkada čini tako dalekom ili kao da je pokopana pod talogom muljevitog nanosa naše životne rijeke i zapretana poput stijenja pod pepelom koji nanose interesi i zahtjevi životnog standarda. (DV br. veli T. 319) Zatim hrabri onoga koji je u takvom stanju: Tko je u suhoći. No. Ako smo puni.. Merton. onda nemamo što tražiti pred Njim.) . 1979. kad dolazimo poput prosjaka s kojekakvih puteva.odlučno okrenemo protiv same suhoće pa. možemo je pobuditi. Bog ne očekuje od nas da budemo besprijekorni da bismo mu mogli pristupiti. To je najvažnije.. Nosimo li želju za molitvom ili ne. Zadržati u sebi trajno nešto od dječjeg srca i dječje bezazlenosti u kojoj ona iznova idu ocu ili majci moliti što im treba premda su već bili neuspješni u svojim pokušajima. neka nastoji da se uzdrži u strpljivosti.. Ponizno i raskajano srce Bog ne odbacuje i ne prezire... 60. nije toliko važno. str. Tu se trebamo isprazniti. Dolazeći k Bogu ne koristi nam naša snaga. tu je naš i najveći problem: kako to postići. Prignuto koljeno i prazne ruke dvije su prvotne geste slobodna čovjeka pred Bogom. ne smijemo se uzdati u svoju jakost. To je na drukčiji način rečeno ono što je već davno izrekao Sv. Benedikt: Ako tko želi moliti. nastojimo više oko molitve. i 65. bez sredstava. neka ide moliti! (Patrick Hart. Ali. (DV br. Želja bi nam sigurno bila veći poticaj za molitvu. Zagreb.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful