Oskar Btschmann

Uvod u povijesnoumjetniku hermeneutiku

Interpretacija slika
1. put objavljeno 1984., a kod nas 2004.

Oskar Btschmann
(r. 1943. u Luzernu, vicarska)

Milan Pelc: Predgovor hrvatskom izdanju Rije hermeneutika potjee od imena Hermesa, koji je ljudima prenosio i tumaio poruke bogova. Rije hermeneutika znaenjem je vrlo slina rijei interpretacija. Rije interpretacija pak u glazbi, poeziji, plesu i dr. podrazumijeva osobni upliv na predmet koji se interpretira. U interpretaciji likovnog djela se meutim vizualnist nastoji protumaiti sredstvima likovnog jezika. Teorija umjetnosti od renesanse (Benedetto Varchi) poznaje paragone, nadmetanje izmeu likovnosti i pjesnitva, pa izmeu slikarstva i kiparstva, u pitanju kojoj od tih umjetnosti pripada prvenstvo i koja od njih zasluuje veu poast, jer iznosi bogatiji duhovni (umni), osjeajni i estetski sadraj. Glazba se nije promatrala u tom kontekstu, jer se smatralo da, obzirom da je nematerijalna, potjee izravno iz duhovne sfere. Poetkom 20. st, Cezanovim revolucionarnim isticanja vanosti onog to slika iznosi po sebi, a ne kao odraz neke zbilje1, likovna umjetnost okree lea opisnosti mimeze (mimesis). Ako slika nije opis, prozor, to onda jest? Oito, potrebno je tumaenje, interpretacija, pribliavanje umjetnikovih intencija drugima. Poetkom 20. st. povjesniari umjetnosti uviaju da i stara umjetnika djela treba tumaiti, pa tako Wlfflin 1921. pie studiju Tumaenje umjetnikih djela. Za problem interpretacije umjetnikih djela osobito su vani toposi Rieglova Pitanja stila iz 1903. i Wlfflinovi Temeljni pojmovi povijesti umjetnosti iz 1915. Ipak, mainstream povijesti umjetnosti 20. st. ne slijedi put kojeg su otvorili Cezanne, Kandinski i Wlfflin, ve ikonoloku analizu smisla i znaenja utemeljenu od Warburga i Panofskog. Slike se promatra kao znakove neeg drugog, vie nego li kao umjetnika djela po sebi.2 Jo je Vasari (koju je dodue bio slikar, op. a) pejorativno pisao o gotici, Bellori (isto slikar, op. a) je osuivao maniriste jer previe izmiljaju, a naturaliste jer previe oponaaju, a
1

Takvo, u biti larpurlartistiko stajalite, vue korijen od Manetovhm igraih karata: Frula, Olimpija, Doruak na travi 2 To je, obzirom na intencije svih autora do Maneta i Cezannea, i logino.

Didrot je u kritici Salona Bucherove slike proglasio bezvrijednima: ipak, vrijeme je opovrgnulo sve te sudove. Lessing je rekao: Ne moram biti kuhar, da bih znao da mi je juha pre slana. No i to je dovedeno u pitanje, pa je zadnje treina 20. st. odbacila autoritet normativne kritike. U 20. st. je posve uobiajeno i to da interpretator vizualnog djela, koji nikad nije uzeo kist ili dlijeto u ruke, prosuuje takvo djelo, te mu odreuje rang i/ili kvalitetu. Batschmann se opredjeljuje za interpretaciju slika kao spoznajnu i iskustvenu aktivnost koja omoguuje uvid u sliku po sebi, tj. sliku kao vizualnu tvorbu koja osim sadraja ima i svoje likovne kvalitete koje se otkrivaju u inu promatranja . Takav total nemogue je zamijeniti s drugim medijem, primjerice tekstom. Jednim od zaetnika hermeneutike metode tumaenja teksta je na Matija Vlai Ilirik, koji hermeneutiku ak izrijekom definira kao metodu tumaenja i razumijevanja teksta. Postavio je previla za tumaenje teksta u 7 traktata (naela; povijest; hebrejska gramatika; sheme sv. Pisma; stil Biblije; dodatna razmatranja). Batschmannov pristup hermeneutici oslanja se na ranije radove Diltheya i Gadamera, koji smatra da je istina djela ontoloki krhka i podlona subjektivnom doivljaju i predaji. Takvo gledanje Batschman ne podupire, jer smatra da se time oslabljuje oslonac objektivnosti, te upuuje na metodoloki sustav interpretacije i njezine provjere koji je primjeren djelima umjetnosti. Batschmann inzistira de slike nisu samo vizualni tekstovi: naime jo je Burckhart primijetio, a (Wolfflin tu b. reenicu zabiljeio) da Najdublji sadraj i ideju umjetnikog djela nije mogue rijeima izgovoriti, jer da jest, sva bi umjetnost bila suvina, a sva zdanja, kipovi i slike ostati neizgraena, neisklesani i nenaslikane. Od p.u. metoda interpretacija tijekom 20. st osobito su se istakle 3: 1) analiza oblika tj. stila (Wolfflin) 2) ikonoloka interpretacija (Warburg Panofsky) 3) analiza strukture (Sedlmayr) Hermeneutika, smatra Batschmann, uspostavlja sa sve te 3 metode odnos kritikog propitivanja: od Wolfflina preuzima gledanje, promatranje, ali ne prihvaa Sedlmayrovo traganje za najdubljim uzrokom temeljem ili viim zakonom STRUKTUROM - koji odreuje nastanak pojedinog djela tj. njegove elemente oblikovanja i smisaone slojeve. Iako Sedlmayrova analiza strukture za razliku od ikonologije koja izjednauje sliku s porukom potuje oblikovne elemente likovne umjetnosti, ona je hermeneutici neprihvatljiva, jer metodu analize teksta u analogiji s traenjem tekstualnog smisla, gotovo mehaniki preslikava na interpretaciju slike. Hermeneutika stoga ne prihvaa perceptivni karakter kao vii zakon, ve se bavi razumijevanjem procesa i pojava na slici, iz ega se otvaraju vidici prema razumijevanju kulture. Ope i pojedinano se dakle stapaju u jednom sloenom procesu razumijevanja. Sliku dakle valja promatrati, a ne itati, pa su zato bitni njezini oblikovni elementi: svjetlo i sjena, crte i ploha; odnosi boja, kompozicija i sl., u pokuaju razumijevanja kompletnog slikovnog procesa u kojem su jednakopravni svi slikovni elementi. Kod takvog je pristupa, osobito za razumijevanje moderne, nepredmetne umjetnosti, bitno poznavanje umjetnikova naina rada, to Batschmann demonstrira na primjeru Jacksona Pollocka. Njegova slika Lavander mist ili No. 1 je produkt umjetnikova psihofizikog stanja, a ne nekakvog verbalnoga sadraja. -*Cilj hermeneutike (teorije metode i prakse), to Batschmann navodi u svojem predgovoru, je zatita kulturnih dobara, jer ako netko neto ne razumije, postaje agresivnim i ravnodunim prema nebrizi i razaranju.

Uvod

P. u. hermeneutika svoj smisao ne trai u smislu djela, ve u djelu samom.

Prvi dio Razumjeti sliku

- Primjer nerazumijevanja slike Franza Marca Mandril u Hamburgu 1919. godine. Hamburani nisu razumjeli ekspresionistiki nain prikazivanja. Hans Sedlmayr je osobito isticao ODGOJNU ULOGU POVJESNIARA UMJETNOSTI. On treba, meu ostalim, protumaiti novum tj. promjenu koju slika donosi: da li je to slobodna volja umjetnika, izrugivanje publici, dra novoga, ona bolest ili sl. Maurice Denis je 1890. definirao sliku ovako: Treba biti svjestan injenice da je neka slika prije nego to postane konj, ena ili pria ponajprije ravna ploha prekrivena bojama prema odreenom rasporedu. Primjer: James Whistler: Aranman u sivom i crnom br. 1. iz 1872.. (Whistlerova majka)

James Whistler: Aranman u sivom i crnom br. 1, 1872.

Whistler je oito htio dati naglasak onim elementima slike koje je naglasio u naslovu. Jo je Ruskin govorio o ponovnom uspostavljanju nevinosti oka. Gombrich je meutim u djelu Art and Illusion iz 1960. takve ideje o odricanju od navike pojmovnoga gledanja otklonio kao bajke. Hans Sedlmayr je primijetio (nakon von Allescha, kojeg nije citirao) da je Brueghelova slika Seljaki ples iz 1565. komponirana u macchiama mrljama, te da se radi toga ona sama dekomponira, to je efekt kojeg je Brueghel svjesno ugradio.

Drugi dio Redukcije

Vermeer: Alegorija slikarstva, oko 1666. Prema Gombrichovom miljenju, ikonolog se prvenstveno bavi intencijama: on je istraiva koji vjeruje u primat teksta. Slino postupa Hans Sedlmayr u svojoj analizi slike Alegorija Slikarstva, slijedei viestruku slojevitost slikovnoga teksta. Ipak, nije obrazloio zato bi se slika imala interpretirati kao tekst. Neke slike su meutim ipak miljene upravo kao tekstovi. Primjer: prikazi u Ikonologiji Jan-Baptiste Boudarda, 1769. u 3 sv. (Ludost) ili Cesara Ripe, 1603. koja je bila esto pretampavana, ali rijetko zapravo koritena.

Cesare Ripa: Ikonologija, 1603. Meutim, usporedi li se Poussinova slika Sabiranje mane u pustinji iz 1639. s biblijskim tekstom kojeg opisuje taj dogaaj, zapaa se da su veze izmeu slike i teksta tek sporadine.

Poussin: Sabiranje mane u pustinji, 1639. Nepodudarnosti izmeu slike i teksta mogu biti i vee: tako je na slici Jaspera Johnsa Kraj Zemlje rije plavo (blue) djelomino ispisana crvenim slovima.

J. Jones, Kraj Zemlje, 1978. Stoga je u smislu semiotike kao nauke o znakovima zanimljiv pokuaj Charlesa Lebruna da kodificira afekte, koji NIJE uspio, premda su valjda svi polaznici risarskih kola i likovnih akademija do 19. st. studirali afekte prema Lebrunu.

Prema Charlesu Lebrunu: Ljudski afekti, bakropis, 1696.

Jesu li slike jednoznane? Drerov redovnik

Drer: Velika babilonska Bludnica, 1498. Bavei se Drerovim drvorezom Velika babilonska Bludnica iz ciklusa Apokalipse, Gombrich je ustanovio da nije jasno pred kime je kleknuo redovnik u doljnjem lijevom kutu slike: pred Bludnicom ili anelima na nebu? Odgovor na to pitanje je presudan za tumaenje znaenja te figure, ali i roda kojeg on zastupa. Razliita itanja te figure su dovela ak dotle da je jedna autorica u redovniku prepoznala portret Savonarole

Trei dio Interpretacija, tradicionalno

Ikonologija Panofsky smatra da je Ikonologija postala dominantnom ue strunom disciplinom povijesti umjetnosti jer iz nae kulturne svijesti sve vie nestaju likovi, bajke, pripovijesti i alegorije. Kulturne tradicije mogu takoer biti izuzetno razliite, pa e australski aborigin u prikazu 13 ljudi za stolom teko prepoznatu mistini dogaaj, ukoliko mu nije poznato kranstvo i sv. Pismo. Ikonografska metoda zapravo funkcionira jedino ako nam je intencija slike sauvana kao tekst, i ako moemo rekonstruirati prijelaz iz teksta prema slici. Ponekad je teko znati postoji li uope tekstualna podloga i u traenju iste moemo biti ovisni o nevjerojatnom sluaju3

Tj. o tome da li e nas Bog podrati u istraivanju, te nam na nevjerojatan nain pomoi ili ne.

Analiza strukture Strukturalna analiza je postupak kojim se iz temeljne koncepcije pojmljene percepcijom korak po korak, do najsitnijih pojedinosti u zornom procesu ponovo stvara konkretni oblik (Gestalt) umjetnikog djela. Batschmann smatra da je Sedlmayrova tvrdnja da su zorni karakteri izvorite umjetnikog djela jalova. Sedlmayr je naas pokazao skupini ljudi Brueghelovu sliku Slijepci padaju u jamu (1568.) i pitao ih to su vidjeli. Gledatelji su kazali otprilike: Neto sivo to pada.

Pieter Brueghel: Alegorija o slijepcima, 1568. Toj temeljnoj percepciji, Sedlmayr je pridruio 4 misaona sloja: 1) DOSLOVNI niz slijepaca 2) ALEGORIJSKI heretici 3) ESHATOLOJI slijepci kao egzemplar ovjeanstva 4) TROPOLOKI slijepci kao exemplum ovjekove, pa i gledateljeve due Batschmann smatra neodrivom tezu o zornom karakteru, kao i pribjegavanje tekstualnoj interpretaciji u 4 sloja : navodi da za to do danas nije pronaen niti 1 dokaz. Problemi: podloga, nadogradnja, stav Postavka o hijararhiskom redu postavlja problem temelja. Ni Panofsky ni Sedlmayr nisu uspjeli dokazati da je pretpostavljeni najnii sloj doista temelj. Prema Sedlmayru ispravno bi bilo dranje to ga je neko imao umjetnik, prema Pchtu ispravno je povijesno dranje. Trebamo li se dakle uiviti u umjetnika ili se trebamo ponaati historijski, pa, unato Hegelu, kleknuti pred Madonom?4

Ova 2 stava se ne iskljuuju. Bitno je shvatiti to je pjesnik htio rei, a za vjernika je bitno i to slika prikazuje. Pred slikama se inae ne klei, nego pred Svetotajstvom tj. Bogom, op. a.

Tradicionalni cilj: smisao

Joachim von Sandrart: frontispis za Iconologia deorum,

Nrnberg, 1680. (Autor bakroreza je Johann Jacob von Sandrart, Joachimov neak)

Na bakrorezu Johanna Jacoba Sandarta za frontispis Iconologie Deorum, vidimo kako Vrijeme i Smrt rue kipove klasinih bogova u jamu Zaborava, kako je opisuje popratno objanjenje. S druge strane Merkur dovodi umjetnosti Slikarstvo i Skulpturu da iskopaju razbijene kipove i vrate ih u ivot sadanjosti. Dakle za Sandrarta Ikonologua Deorum je arheologija mitologije i smisla te obnova i ponovno podizanje likova bogova kao djela smisla i umjetnosti. Zbog iskustva novije umjetnike proizvodnje stara umjetnost kao da je jo ostala jedino utoite u kojem razgovor o smislu jo ima smisla.

Prijelaz prema interpretaciji Batschmann smatra kako predmet interpretacije ne treba biti smisao, nego sama slika.

etvrti dio Rad slikara

Uvod Bavljenje radom slikara je vano iz niza razloga. Prvi od njih je da njime nestaju romantine predodbe o podrijetlu umjetnosti, idejama umjetnika, njegovim prauzorima i slino. Rad i djelo: Jackson Pollock Fotografija koja prikazuje J. Pollocka kako u 1 daari u New Yorku drippa po platnu, nastala je oko 1950., tj. u isto doba kada je Vermerova Alegorija slikarstva od povjesniara umjetnosti (Sedlmayr ?, op. a.) proglaavana idealnim utjelovljenjem umjetnikog stvaralatva.

Hans Namuth: Pollock i Lee Krasner u Polockovu atelieru Tijekom slikanja slike One (Jedan), u proljee 1950. godine. Vermeerova ena na Namuthovoj fotografiji vie nije model, ve svjedokinja rada, a slika je poloena na tlo, i stav slikara je potpuno razliit od Vermeerove kristalne staloenosti: Kada sam u svojoj slici, nisam svjestan samoga sebe, niti onoga to radim. Rezultat je zbrkan samo ako izgubim kontakt sa slikom. Inae postoji ista harmonija, davanje i uzimanje bez muke, i slika uspijeva.

Obrada povrine Povjesniar i filolog Benedetto Varchi je sredinom 16. st. u Firenci meu umjetnicima proveo ANKETU o radu umjetnika i o umjetnicima. Miljenja su dali i Michelangelo, Vasari, Pontormo, Bronzino i Cellini. Metoda se sastojala u usporedbi umjetnosti, tzv. paragoneu, to ga je sustavno proveo jo Leonardo. Paragone je dakle: 1) zbirka kulturno-povijesnih i staleko-povijesnih argumenata 2) zbirka argumenata za umjetnika u diskusiji s naruiteljem 3) dugotrajan i ozbiljan pokuaj da se spoznaju aspekti svih 3 umjetnosti Varchijevi slikari su smatrali da mogunost da slikarstvo prikae neto objektivno nepostojee, toj umjetnosti daje prednost pred kiparstvom. Kipari su pak upravo to smatrali dokazom da je razlika izmeu slikarstva i kiparstva ista kao izmeu bitka i privida, tj. izmeu istine i lai. Poznato je jo natjecanje u iluzionizmu izmeu slikara Zeuksida i Parhazije, kojeg biljei Plinije: Zeuksid je slikom groa zavarao ptice, a Parhazija je slikom zastora ispred svoje slike zavarao Zeuksida. Charles Perrlaut je prvi koji 1688. takve prie o iluzionizmu naziva djetinjarijama. Vizualni izvori Na Davidovoj slici Liktori Brutu donose leeve njegovih sinova iz 1789., u lijevom gornjem dijelu se u sjeni pojavljuje boica Roma.

J.-L. David: Liktori Brutu donose, 1789. Prikaz je citat rimske freske pronaene u Palestrini, na kojoj je prikazana Minerva. Ta je freska prikazivana i u grafici, pa ju je tako 1729. J. P. Mariette prikazao u grafici kao Paladu (Atenu tj. Minervu, op. a.) ili Romu. Davidu je oito prikaz boginje bio poznat iz Marietta, te ju je od tuda i preuzeo kao Romu. Za grupu ena desno Davidu je izvor moda bila Nioba (iz grafike), a moda i ne. Umjetnika intencija, prosudba i svijest Teorija umjetnosti od Albertija naovamo je traila da se umjetniko stvaralatvo temelji na umjetnikovoj kritikoj svijesti. Bilo bi zanimljivo ispitati transformaciju tog zahtjeva do njegove negacije predodbom da umjetnik stvara iz sebe (npr. Pollock, op. a.).

Peti dio Iskustvo i promatranje

Karl Badt i njegova orijentacija kao temelj iskustva Iskustvo nastaje prema Aristotelu sjeanjem i objedinjavanjem sjeanja o nekom sadraju. Karl Badt smatra da se na europskim slikama moe konstatirati usmjerenost od lijeve prema desnoj strani te istodobno odozdo prema gore. Razgranienja: doivljaj, reprodukcija Sedlmayr se svim silama trudio da umjetniko djelo prikae kao svijet za sebe i kao mrtvu tvar, za ije oivljavanje je potrebna re-produkcija interpreta. Batschmann kae da danas vie ne govorimo o smrti umjetnikog djela, ve o povijesnoj distanci koja nas od njega dijeli. Ne teimo za bezjezinim stanjem u kojem bismo bili jedno s umjetnikim djelom, ve elimo iskustvo (do kojeg se dolazi promatranjem). Promatranje Promatranje je produktivna djelatnost subjekta koji se bavi slikom. Kod slika iz ciklusa St. Victoire Paula Cezannea, mrlje poinju dobivati smisao tek promatranjem. Iz besmislenih mrlja tako nastaje smisao.

esti dio Slikovni procesi

Uvod Na sljedeim primjerima bit e objanjeno to to slika iznosi po sebi i kako se o tome moe govoriti. Svjetlo i sjena: proces crtea Linija - figura

Rafael: Frigijska Sibila

Cezanne: Pugetov Milon iz Krotona

Rafeelov crte Sibile sainjen je od kontinuiranih dinaminih linija koje kao da diu (deblje tanje) i svaka je drukija; Cezanneove linije su, nasuprot tome isprekidane, mrljovite, i jedna slii drugoj (nematovite su, op. a.).

Boja Posljednjih se godina boja, kao specifini medij slikarstva, sve vie ukljuuje u analize. Kompozicija, dispozicija i historija Od Albertija kompozicija je u slikarstvu slaganje dijelova (elementi forme) u cjelinu. Tekst - slika: izraz i re-interpretacija Prema Anthonyu Bluntu, Poussin se u svakom dijelu svoje slike Kuga u Adodu drao biblijskog izvijea.

Nicolas Poussin: Kuga u Adodu, 1631. Evo biblijskoga teksta (1. Samuel 5, 1-6):
Kad sutradan ustadoe, leao je Dagon opet sa svojim licem na tlima pred kovegom Gospodnjim. Glava Dagonova i obje ruke njegove leale su odsjeene na pragu. Pokraj njih leao je trup Dagonov.

A ruka Gospodnja otea stanovnicima Adoda. On ih prepade, kad ih udari kunom micinom, Adot i sve podruje njegovo.

Meutim, Poussin se u svojem opisu dogaaja drao biblijskoga teksta samo u prikazu doba dana i razbijena Dagonova kipa. Sve ostalo: arhitektura, emocije i dr. njegova su invencija.

Metafora kao proces

Metafora je jedna od govornih figura kojima se stvara promjena smisla i kri leksiki kod. Zgodna vizualizacija metafore je Hogarthova grafika s prikazom mua rogonje (koji zapravo samo prolazi ispred bila ili krave, no aluzija je vie nego jasna).

W. Hogarth: Veer, 1738. Obrati Batschmann tu spominje navodno Rafaelovo ismijavanje Michelangelova prikaza Boga Oca s lea, prikazom Putta takoer s lea. (Krajnje problematino., op. a.)

Michelangelo: Bog stvara Sunce i mjesec, Sikstina, 1511.

Rafael: (lijevo) Putto s trozupcem, Villa Farnesina, 1517.

Sedmi dio Sustav interpretacijskih odnosa

Nemogue je propisati poetak interpretacije: neosporni temelj ne postoji. Interpretator mora preuzeti odgovornost za svoj rad. Batschmann ne prihvaa Sedlmayrov stav da postoji samo 1 ispravna interpretacija: ona koja se poklapa sa stavom samog umjetnika. Interpretacija je pretpostavka pisanja povijesti umjetnosti jer ona ne nie momente nego oznaava individualne odnose meu njima, to je sr pisanja svake povijesti.

***