You are on page 1of 6

ZDRAVSTVENI FAKULTET U PULI

SEMINARSKI RAD
NAČIN PRIJENOSA,PREVENCIJA, ETIČKI STAV SA STANOVIŠTA OBOLJELOG I SA STANOVIŠTA MEDICINSKOG RADNIKA ZA HEPATITIS C

MENTOR:

Ana Alex

Pula,veljača,2012.godine

Hepatitis C
Hepatitis C je vrsta upalne bolesti jetre koju uzrokuje virus, hepatitis C virus (HCV). Gotovo uvijek, Hepatitis C se prenosi putem zaražene krvi. Većina osoba s HCV infekcijom nemaju simptome bolesti. Zbog toga nisu svjesni problema i ne traže tretman. Hepatitis C najčešće prelazi u kronični oblik s mogućnošću razvoja ciroze i karcinoma jetre. Najčešći simptomi su umor, bolnost u gornjem dijelu trbuha, posebice s desne strane, mučnine, povraćanje, gubitak apetita, ponekad povišena tjelesna temperatura, bolovi u zglobovima. Zbog ovih netipičnih znakova bolesti, najveći broj oboljelih se otkrije posve slučajno, tijekom sistematskih pregleda, regrutacije, obrade nekih drugih bolesti i sl, i to uglavnom u fazi kroničnog hepatitisa. Mokraća nekih osoba može postati tamna, bjeloočnice i koža mogu postati žuti. Dijagnoza hepatitisa C postavlja se na temelju porasta vrijednosti enzima u krvi, AST i ALT, Dokazivanje antitijela na HCV, PCR, ultrazvuk i biopsija jetre. Specifično liječenje hepatitisa C može se provoditi s interferonom, u novije vrijeme pegaliranim interferonom i ribavirinom.

Način prijenosa
Hepatitis C je bolest koja se prenaša putem krvi, to jest, kad krv jedne osobe dođe u kontakt s krvi druge osobe. Virus hepatitisa C prisutan je u krvi osoba koje su zaražene hepatitisom C. Prijenos virusa najčešće se događa kada zaražena krv uđe u krvotok druge osobe preko ozlijeđene kože ili sluznice. Većina osoba koje boluju od hepatitisa C zarazile su se zbog zajedničkog korištenja opreme za uštrcavanje, kao što su injekcijske igle, šprice, žlice, brisevi i voda. Uporaba sprava, kao što su igle za tetoviranje koje nisu sterilizirane prije nego se koža probode, mogu također prenijeti virus. Zajedničko korištenje žileta ili četkica za zube koje pripadaju osobi zaraženoj hepatitisom C, može također prenijeti tu bolest. Dodir s zaraženom krvi na porezanim mjestima ili ogrebotinama, ili povrijede zagađenim priborom mogu dovesti do zaraze među zdravstvenim radnicima, Hepatitis C može se prenijeti od majke na dijete, ali to se događa mnogo rjeđe nego s hepatitisom B. Smatra se da je opasnost od prenošenje virusa preko majčinog mlijeka vrlo mala. Postoji vrlo mala, gotovo nikakva, opasnost da se hepatitis C prenese za vrijeme heteroseksualnog i homoseksualnog odnosa i to ukoliko postoje otvorene ozljede na spolovilima oba partnera. Zaražena žena za vrijeme menstrualnog ciklusa može prenijeti virus partneru(ici) kod kojeg postoji uzljeda otvorenog tipa na spolovilu. Darovatelji krvi nisu u opasnosti dobiti ovu bolest, a opasnost za osobe koje primaju krvne transfuzije je u današnje vrijeme vrlo niska, jer se darovana krv, od 1990. godine, podvrgava strogoj provjeri za virus hepatitisa C.

2

Prevencija
Potreban je oprez i pridržavanje osnovnih higijenskih pravila kod svih invazivnih liječničkih ili stomatoloških zahvata. Medicinsko osoblje ima povećani rizik budući da često akcidentalno dolazi u dodir s krvlju, koja je glavni put transmisije bolesti. Bilo kakvu prolivenu krv treba obrisati s papirnatim ručnikom koji se odbacuje nakon uporabe, koriste pri tom rukavice. Sa zavojem ili flasterom potpuno pokriti bilo koje mjesto gdje se zaražena osoba porezala ili gdje ima ranu. Okrvavljene papirnate rupčiće, mjesečne uloške ili druge okrvavljene zavoje potrebno je staviti u plastičnu vrećicu prije nego što ih se odstrani. Iako za hepatitis C ne postoje mjere specifične profilakse (cjepivo, serumi), prakticiranjem higijenskih mjera može se rizik zaražavanja ovim virusom svesti na zanemarivu razinu: -Koristiti sterilan pribor kod tetovaže, piercinga ili intravenskog korištenja droga -Ne koristiti tuđe oštre predmete npr. britve, škarice, pribor za rezanje noktiju -Ne posuđivati svoju četkicu za zube -Koristiti kondome prilikom spolnog odnosa -Osoba zaražena hepatitisom ne smije: -Darovati krv ili druge tjelesne organe. -Koristiti iste injekcije s drugim osobama. -Koristiti iste osobne stvari s drugim osobama, kao što su četkice za zube ili žileti.

Etički stav
Neadekvatna terapija i nemogućnost liječenja po metodama svjetski priznatih centara dovodi do osjećaja diskriminacije pacijenata unutar same ciljane skupine (pa i u odnosu na mogućnost liječenja drugih bolesti) čime se oboljeli dovode na marginu društvene prihvatljivosti. Naime, ograničavanje broja pacijenata kojima se odobrava liječenje, vrste terapije obzirom na genotip kao i uskraćivanje liječenja "non-responderima" dovodi do osjećaja diskriminacije i marginalizacije kod osoba oboljelih od hepatitisa. Prema dostupnim informacijama potrošnja lijekova npr. za snižavanje kolesterola dramatično raste te se za tu skupinu lijekova (prema informacijama iz tiska) potrošilo više novaca nego ukupno za: hematologiju, onkologiju, transplantacijsku medicinu, hepatitis C i multiplu sklerozu. Obzirom da je hepatitis C zarazna i prenosiva bolest te će se širiti ako je ne preveniramo, prijedlog, a i pravo, je zahtijevati jednaka prava u liječenju oboljelih od hepatitisa C kao i oboljelih od ostalih bolesti (u smislu ograničavanja broja pokušaja izlječenja). Sve dostupne analize dokazuju da je jeftinije liječiti te pacijente nego liječiti nuspojave tj. posljedice (ciroza, hepatocelularni karcinom, zatajenje jetre i transplantacija). Dakle, trebalo bi iznaći mogućnosti financiranja liječenja većeg broja oboljelih ili osnivanje posebnog fonda iz kojeg bi se liječili ovi bolesnici. Ponižavajući je položaj u kojem su se našli oboljeli od hepatitisa C nakon odluke HZZO-a iz kolovoza 2003. kojom se odobrava liječenje najnovijim lijekovima (pegilirani alfa interferon) samo određenim genotipovima tj. pacijentima s određenim genotipom HCV (hepatitis C virusa), a ostali se upućuju na liječenje

3

po "starim" metodama (konvencionalni interferon) te im se, ako liječenje ne uspije, znatno smanjuju šanse za izlječenje čak i najnovijim terapijama. Jednostavnije rečeno, oboljeli od hepatitisa C imaju pravo samo na jedan pokušaj izlječenja, dok oboljeli od drugih bolest (npr. povećane masnoće u krvi) imaju doživotno pravo na liječenje na teret HZZO-a i normalno da će se taj pacijent osjećati diskriminirano. Paralela i slična bolest koja je društveno bolje prihvaćena je AIDS. Nakon višemjesečnog čekanja na nalaz (PCR) na koji se čeka i do 8 mjeseci, slijedi uvrštavanje PCR pozitivnih pacijenata na listu “čekanja” za odobravanje terapije od strane HZZO-a. Danas to znači već višegodišnje (3-5 godina) čekanje ukoliko oboljeli nije u mogućnosti sam platiti skupo liječenje. Sve 4 hrvatske makroregije imaju PCR laboratorij; sjever-Zagreb, istok-Osijek, zapad-Rijeka, jug-Split. Prema raspoloživim podacima kada bi se u R. Hrvatskoj godišnje liječilo 10 puta više pacijenata (nego što to u ovom trenutku odobrava HZZO), a da se nitko u međuvremenu ne zarazi, hepatitis C iskorijenio bi se za 60-80 godina. Nedostatak novca i neorganiziranost zdravstva, nedovoljna informiranost zdravstvenih djelatnika, marginalizacija oboljelih i neprihvaćanje ove dijagnoze od strane šire zajednice te njena needuciranost o putovima prijenosa, pacijente oboljele od hepatitisa ograničava u postizanju kvalitete življenja. Hrvatska udruga liječenih i oboljelih od hepatitisa – HULOH “HEPATOS”, prva je nevladina i nestranačka organizacija, osnovana 2000. godine, koja kontinuirano provodi različite aktivnosti s ciljem prevencije, destigmatizacije bolesti i unaprjeđenja položaja i kvalitete življenja oboljelih od hepatitisa te senzibiliziranja javnosti o ovom javno - zdravstvenom problemu. Hepatos je svojim radom prvi puta u hrvatskoj javnosti, uopće, pokrenuo otvorenu raspravu o prisutnosti bolesti u RH i o kvaliteti skrbi za oboljele od hepatitisa, do tada izrazito zanemarene skupine. Udruga kontinuirano provodi 4 programa: 1.„Hepatitis u mom domu“; 2.„Hepatitis među rizičnim skupinama“; 3.„Prevencija hepatitisa“; 4.„Razvoj Saveza oboljelih od hepatitisa RH i zdravstvenog podsektora OCD-a u regiji“. Razvijena je i ostvarena kvalitetna suradnja sa stručnjacima/kinjama bolnica i KBC-a (Splita, Zadra, Zagreba, Rijeke, Pule, Osijeka, Dubrovnika), Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, ravnateljima i stručno pedagoškim službama srednjoškolskih ustanova, mrežom udruga koje se bave problemom ovisnosti s područja cijele Hrvatske kao i s gradskim i županijskim strukturama te brojnim udrugama s područja Republike Hrvatske ali i izvan njenih granica kroz članstvo u Europskoj asocijaciji udruga pacijenata s bolestima jetre (ELPA – European Liver Patients Association). Brojne su aktivnosti Hepatosa kroz proteklo razdoblje od kojih su najvažnije one senzibiliziranje javnosti, zagovaranja i lobiranja, ali ne manje važne i prva akcije testiranja koje su pokrenule cijeli niz sličnih akcija i događanja diljem Hrvatske.

4

Svjetska zdravstvena organizacija temeljem ugovora o suradnji s Republikom Hrvatskom, imenovala je Hrvatsku udrugu liječenih i oboljelih od hepatitisa „Hepatos“ za National Focal Point za hepatitis C, kao prvu i do sada jedinu organizaciju civilnog društva u RH, i to na preporuku Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi. Hepatos je svojim rastom i razvojem pažljivo gradio odnose povjerenja sa svojim korisnicima/ama, odgovarajući na njihove potrebe. Takav odnos povjerenja prema Udruzi gradila je i šira javnost, uviđajući enormnu količinu i autentičnost njenog angažmana. Zahvaljujući takvom statusu povjerenja kojeg Udruga ima među svojim korisnicima/ama i u javnosti, sa sigurnošću možemo reći da je Hepatos doprinio građenju povjerenja javnosti u civilni sektor, uopće, i poboljšanju imagea njegovih organizacija.

5

Literatura:
J.Begovac,D.Božinović,M.Lisić,B.Baršić,S.Schowald: Infektologija,Profil,Zagreb 2006 Peter Singer: Praktična etika,Kruzak,Zagreb 2003. Elvio Baccarini,Snježana Prijić-Samardžija: Praktična etika,Hrv.Filozofsko Društvo,Zagreb 2007 Tonči Mutalić: Medicinsko prevrednovanje etičkih granica,Glas Koncila,Zagreb 2006.

6