Gudnja – višeslojno prapovijesno nalazište Brunislav Marijanović I UVOD Pećina Gudnja, višeslojno prapovijesno nalazište na Pelješcu kod Stona

, jedno je od onih arheoloških nalazišta koja su već dugi niz godina neizostavan dio svakog ozbiljnijeg priloga rješavanju različitih pitanja prapovijesti na širem prostoru istočnog Jadrana i njegova zaleđa. To je sasvim razumljivo ako se imaju u vidu brojni i raznovrsni nalazi koji potječu iz dosta debelih kulturnih slojeva, formiranih tijekom dugoga kronološkog raspona od starijeg neolitika do kasnoga brončanog doba, a zbog kojih je taj lokalitet nužno uključen u različite problemske kontekste prapovijesti na području istočnog Jadrana. No, unatoč tome čestom navođenju, Gudnja još uvijek pripada onoj skupini nalazišta čija stvarna vrijednost i značenje za prapovijest Jadrana nisu ni izdaleka sagledane, budući da stručna literatura, bez objave samih nalaza, o tome lokalitetu donosi uglavnom sumarne podatke redovito dane u širim prostornim i problemskim kontekstima. Naime, premda su iskopavanja provedena pred četiri desetljeća rezultati nisu nikada integralno publicirani, što znatno otežava pravilno interpretiranje zastupljenih razdoblja. Pećina se nalazi iznad Stona (sjeverno od Dubrovnika) u masivu brda Porača, na nadmorskoj visini od 400 m; sl. 1. Ulaz u pećinu okrenut je prema moru, a ispred njezina ulaza pruža se izniman pogled i na neposrednu okolicu i na dobar dio južnog Jadrana i njegova zaleđa. Sa svih strana pećina je okružena strmim brdima i obroncima gorskih lanaca koji zatvaraju gotovo sve putove i ograničavaju komunikaciju. Jedini prirodni i otvoreni pravac je onaj koji vodi prema Stonskom zaljevu iz kojega se potom otvara put dalje prema najjužnijoj otočnoj skupini na Jadranu: Jakljanu, Šipanu, Lopudu i Koločepu, a preko njih i krajnjem jadranskom jugu. Ulazni dio pećine, ispred kojega danas ne postoji nikakav plato niti zaravnjeni pretprostor, a posve je vjerojatno da nije postojao ni u vrijeme njezina korištenja, širok je oko 15 m, a njezina dubina u tome dijelu doseže oko 20 m. Široki otvor, okrenut je jugu pa u taj dio pećine propušta dosta svjetlosti. Međutim, istočno od širokog ulaznog dijela otvara se dublji pećinski prostor, posve zatvoren stjenovitim masivom, koji čini važan dio ukupne pećinske unutrašnjosti. Promatrajući pećinu u tom pravcu, može se reći da se pećinski prostor ne razvija u dubinu masiva, nego u širinu, pa je i njegova unutrašnjost orijentirana više u 1 pravcu istok-zapad nego sjever-jug. Ukupna dužina pećine u tom pravcu njezina pružanja doseže oko 33 m. Sudeći prema debljini kulturnog sloja, upravo je taj zatvoreniji dio unutrašnjosti, a posebice središnji prostor, imao veću stambenu vrijednost i intenzivnije je korišten. Današnja hodna površina pećine u pojedinim svojim dijelovima prilično je različita. Na zapadnoj polovici ulaznog dijela nema kulturnog sloja, dno je stjenovito, izgledom vjerojatno vrlo slično onome kakvo je bilo i na početku njezina korištenja u prapovijesti. Na istočnoj polovici toga dijela pećine kulturni je sloj dosta tanak, a stratigrafija nerazvijena, ali je formiranje sloja pridonijelo niveliranju prvotne površine, koja je već na tome dijelu imala izrazit pad prema unutrašnjosti, odnosno prema njezinu istočnom zatvorenom dijelu. S obzirom na to, čitav prednji dio pećine, uz manje devijacije, ima približno zaravnjenu današnju površinu. Međutim, približno po sredini pećine, na onome dijelu na kojemu se otvoreni ulazni dio razvija u zatvoreni pećinski prostor, pad terena vrlo je izražen. Takav izgled današnje površine uvjetovan je, prije svega, istovjetnim padom na razini prvotnog dna pećine. Promatrano u pravcu pružanja pećinskog prostora, dakle u pravcu istok–zapad, pad prvotnog dna pećine iznosi oko 15%. U tome dijelu pećine sloj je znatno deblji nego na njezinu ulazu, a stratigrafija potpunija i razvijenija. Međutim,

upravo zbog znatno debljeg sloja, a i neujednačene visine stropa pećine, na prijelazu u dublju unutrašnjost pećine, današnja površina i strop gotovo se dodiruju. Pećinu je otkrio V. Milosavljević, a iskopavanje je kroz više istraživačkih kampanja između 1963. i 1968. provela Spomenka Petrak, dugogodišnja kustosica u Arheološkom muzeju Dubrovačkih muzeja, gdje se nalazi i danas čuvaju. Tijekom iskopavanja odvojeno je istraženo više sondi koje su u prostornom smislu većim dijelom međusobno povezane, pa čine koherentnu istraživačku cjelinu. Površina obuhvaćena istraživanjima iznosi preko 150 m2. Međutim, zbog različitih razloga metodološke naravi današnje korištenje rezultata tih iskopavanja povezano je s velikim ograničenjima. Zbog toga sam, prihvaćajući se obrade ovoga nalazišta, odlučio poduzeti i ograničeno kontrolno iskopavanje čiji je jedini cilj bila provjera i utvrđivanje stratigrafije. S obzirom na ograničenost istraživačkog zahvata i otežano korištenje građe s ranijih istraživanja, u prikazu kulturnih slojeva Gudnje moram se ograničiti samo na opće kulturološke aspekte. Svi drugi pokušaji bili bi preuzetni. 2 II STRATIGRAFSKA SLIKA I na temelju postojeće tehničke dokumentacije, točnije crteža profila, posve je razvidno da kulturni sloj u Gudnji nije ujednačen u svim njezinim dijelovima i da u njegovoj debljini postoje značajna odstupanja, osobito izražena pri usporedbi ulaznog i krajnjeg unutarnjeg prema središnjem dijelu pećine. Te su neujednačenosti potvrđene i pri kontrolnom iskopavanju, a nedvojbena su posljedica različitog intenziteta u korištenju pojedinih dijelova pećine tijekom različitih prapovijesnih razdoblja. Svoje mišljenje o stratigrafiji nalazišta iznijelo je više autora (Š. Batović, S. Dimitrijević, V. Milojčić, N. Petrić i drugi). Većina navedenih autora smatra da u Gudnji postoje četiri neolitička sloja koja manje-više ispunjavaju cjelokupan vremenski raspon koji zauzima to razdoblje povijesti, a navode još i jednog ili dva eneolitička sloj te neodređen broj slojeva mlađih razdoblja. Iz toga proizlazii da u u Gudnji treba računati sa sigurnih VI, a možda i VII slojeva, od kojih starija četiri pripadaju neolitiku, a dva mlađa (možda i tri) eneolitiku, te s neodređenim brojem slojeva mlađih razdoblja prapovijesti. Na temelju provedenih istraživanja tijekom 2004. i komparativnog studiranja cjelokupne arheološke građe, osnovna svojstva stratigrafske slike Gudnje i podjelu njezina sloja mogu izložiti na sljedeći način. Prvo. Kulturni sloj Gudnje, koji je nastajao tijekom vremenskog raspona od starijeg neolitika do srednjega brončanog doba, nije formiran na posve ujednačenoj podlozi. Dok u širokom ulaznom prostoru njegovu osnovu čini prirodna stijena, u dubljoj unutrašnjosti to je posve sterilan sloj sitnoga pločastog vapenenca osutog sa stropa pećine. Budući da i taj sloj leži na stjenovitom dnu pećine, posve je isključena mogućnost postojanja starijih kulturnih slojeva. Barem na površini obuhvaćenoj istraživanjem. Drugo. Proces stratifikacije nije se odvijao ravnomjerno na čitavoj površini pećine, pa su i zastupljeni slojevi u njezinim različitim dijelovima posve neravnomjerno formirani. Kulturni sloj u cijelosti najdeblji je uz sjevernu stijenu pećine i to u visini površina koje na situacijskom planu sa iskopavanja S. Petrak nose oznaku H1-2 i C1-4, uključujući i te površine. Tu je i stratigrafska slika najrazvijenija. Treće. Neujednačen proces stratifikacije nedvojbeno je uvjetovan dužinom nastavanja pećine tijekom svakog od zastupljenih razdoblja, s jedne, ali i različitim intenzitetom korištenja pojedinih njezinih dijelova u skladu sa stambenim vrijednostima pećinskog 3

prostora, s druge strane. U tom smislu na intenzitet u korištenju pojedinih dijelova pećine bitno je utjecao prodor oborinskih voda koji je u nekim njezinim dijelovima vrlo intenzivan, dok je ograničavajući faktor u korištenju njezine najdublje unutrašnjosti predstavljao dosta širok okomiti otvor u njezinu stropu. Četvrto. Na opseg korištenja pećinskog prostora bitno je utjecala i različita visina pećinskog svoda koja je u najmlađim razdobljima postala bitan ograničavajući čimbenik za korištenje dublje unutrašnjosti pećine. Naime, s postupnim formiranjem kulturnog sloja, u središnjem dijelu pećine, gdje je strop najniži, hodna površina gotovo je dosegnula strop, pa je time posve onemogućen normalan pristup u njezin najdublji dio. Sudeći prema zastupljenim slojevima, optimalno korištenje čitavog pećinskog prostora prekinuto je tijekom razvijenog eneolitika. Peto. Na isti način, tijekom eneolitika potpuno je zatvoren još jedan dio unutrašnjosti pećine koji se nalazi uz njezinu sjevernu stijenu, u visini sondi H1-2 – F1-4. Dužina te niše iznosi oko 10 m, a dubina oko 5-6 m. U površinskom dijelu sloja toga zatvorenog dijela pećine zajedno s ulomcima eneolitičke keramike nalazi se i brončanodobna keramika iz sloja formiranog na površini ispred tog dijela pećine. Ta posve neistražena pećinska niša vjerojatno je imala najkvalitetniju stambenu vrijednost, a posve je sigurno da je bila korištena tijekom čitavoga neolitika i barem jednog dijela eneolitika. Šesto. Premda je u pojedinim dijelovima pećine, na mjestima s debljim naslagama gara, pepela, izgorjele ili zapečene zemlje kulturni sloj kompaktniji, na najvećem dijelu istražene površine to je prilično rastresita formacija s dosta zrnatom strukturom u različitim nijansama crvenkaste i crvenkastosmeđe boje. Zbog toga, promatran i u cijelosti i u pojedinim sekvencama, kulturni sloj ne odaje dojam primarno artificijelne formacije, koja je u osnovi nastala kao posljedica antropogenog djelovanja, odnosno dugotrajnim i neprekinutim življenjem i aktivnostima povezanim s tim, nego se iskazuje kao depozit formiran relativno ujednačenim djelovanjem artificijelnih i prirodnih faktora u obliku eolskih nanosa, osipanja pećinskog stropa, oborinskih nanosa zbog intenzivnog prokapavanja kroz pukotine u stropu i općenito propusnu vapnenačku stijenu i sl. Sedmo. Ne može se tvrditi da je pećina bila kontinuirano nastanjena tijekom čitavoga vremenskog raspona od neolitika do srednjega brončanog doba i u njezinu korištenju vrlo je vjerojatno dolazilo do prekida. Međutim, prekidi u korištenju pećine ne iskazuju se kroz postojanje izrazitih i posve sterilnih slojeva nego, prije svega, kroz kvantitativne vrijednosti nalaza koje su u najnižim dijelovima svakog od osnovnih slojeva uvijek znatno manje od vrijednosti u višim dijelovima istih slojeva. 4 Osmo. Po svemu sudeći, do kraćih prekida u naseljenosti pećine dolazilo je i tijekom pojedinih razdoblja. Na mogućnost takvih prekida upućuju vrlo tanki i posve neizraziti glinasti proslojci sivkastog taloga koji svojom konzistencijom odudaraju od kompaktnosti ostalih dijelova onog sloja kojemu pripadaju. Postojanje tih proslojaka, odnosno vjerojatnih povremenih prekida u korištenju pećine tijekom pojedinih razdoblja, nema posebno značenje za finiju stratigrafsku podjelu nijednog od osnovnih slojeva, budući da u karakteru zastupljenih kultura nije moguće uočiti nikakve bitne promjene. Deveto. Kulturni sloj Gudnje nastajao je tijekom njezina vrlo učestalog korištenja tijekom niza prapovijesnih razdoblja, ali ne kao mjesta dugotrajnog življenja, nego privremenog boravišta. S obzirom na zastupljena razdoblja i nalaze koji ih karakteriziraju, te njihove stratigrafske pozicije i međusobne odnose, u kulturnom sloju Gudnje moguće je izdvojiti ukupno VI osnovnih slojeva koji pripadaju: I – ranom neolitiku, II – srednjem neolitiku, III – kasnom

neolitiku, IV – ranom eneolitiku, V – razvijenom eneolitiku, VI – ranom i srednjem brončanom dobu. I deseto. Za razliku od ostalih slojeva koje je moguće pouzdano fiksirati i međusobno stratigrafski razdvojiti, najmlađi sloj Gudnje je najneizrazitija stratigrafska formacija s najslabijom unutarnjom izdiferenciranošću, premda je na temelju tipoloških svojstava raspoložive građe posve očigledna potreba distinkcije nalaza ranoga od nalaza srednjega brončanog doba, odnosno podjela sloja na podfaze VIa i VIb. Stoga se taj dio sloja, po mome mišljenju, iskazuje i kao izvrsna ilustracija konstatacije o Gudnji kao mjestu učestalog, ali poglavito kraćeg boravljenja različitih prapovijesnih zajednica. GUDNJA I – rani neolitik Najstariji dio kulturnog sloja u Gudnji pripada ranom neolitiku, odnosno impresso kulturi, a zastupljen je skromnim slojem i na posve ograničenom prostoru. Vrlo je vjerojatno da je taj dio sloja u prostornom smislu vezan, prije svega za dublju unutrašnjost pećine. Neznatna debljina kulturnog sloja starijeg neolitika i ograničena površina pećine na kojoj je on formiran sugeriraju dva zaključka: prvo, da se tijekom starijeg neolitika pećinom koristila malobrojna zajednica; i drugo, da je vremenski okvir njezina korištenja tijekom toga vremena bio razmjerno kratkotrajan. U tome smislu Gudnja pokazuje sve one osobine koje i 5 inače karakteriziraju nalazišta starijeg neolitika na području istočnog Jadrana i njegova zaleđa, posebice nalazišta pećinskog tipa. Arheološki nalazi koji dokumentiraju i ilustriraju najstariji razvojni stupanj Gudnje, posve su primjereni i debljini sloja i površini na kojoj je on formiran, jer je i ukupna količina nalaza koji mu pripadaju vrlo skromna. Skromnost se očituje, prije svega u broju kremenih i koštanih artefakata. Ovoj fazi Gudnje sa sigurnošću može pripisati svega 7 kremenih i 8 koštanih artefakata. Među kremenim artefaktima zastupljena su dva nožića i dva kombinirana oruđa, dok se ostali primjerci mogu samo uvjetno smatrati artefaktima, dok preostala tri artefakta tipološki nisu posebno izrazita, više sliče odbitcima i samo ih je zbog tragova upotrebnog retuša moguće uvrstiti među artefakte u užem smislu. Posve je slična situacija i s koštanim artefaktima, a njihove su osnovne odlike tehnološka i funkcionalna jednostavnost i izražena unificiranost. U tehnološkom pogledu dominantna je upotreba uzdužno rascijepljenih cjevastih kostiju, potpuna odsutnost obradbe korpusa artefakata, te koncentriranje i ograničenost završne obradbe na uski funkcionalni dio instrumenta, odnosno sam vrh. U funkcionalnom smislu zastupljeni su isključivo instrumenti namijenjeni probadanjima, a njihova finija distinkcija na šila i probojce moguća je samo prema veličini i masivnosti. Jednako skromni po broju su i keramički nalazi. No, unatoč toj skromnosti, keramički nalazi, najbrojnije zastupljeni u sondi F, tipični su predstavnici impresso kulture u tehnološkom, oblikovnom i u ukrasnom pogledu. Oblici su dosta jednostavni. Dublje jajaste posude s istaknutim trbuhom i suženim gornjim dijelom, uobičajene u keramografiji impresso kulture, i u Gudnji čine osnovni, a sudeći prema raspoloživom materijalu rekao bih i jedini tip posuda. Jednako je tipiziran i ukrasni sustav, a zastupljeni su ukrasi izvedeni rubom školjke, mahom nenarebrenih, ukrasi izvedeni utiskivanjem instrumenta koji ostavlja dublje trokutaste, ovalne ili kružne otiske, te ukrasi u obliku nepravilnih mrežastih motiva, izvedeni urezivanjem oštrog instrumenta. S obzirom na arhaičnost kremenih artefakata i jednostavnost ukrasnog sustava na keramici ova faza Gudnje može se staviti u početak ranog neolitika.

6 GUDNJA II – srednji neolitik Premda pripada srednjem neolitiku, a stratigrafski slijedi iznad sloja s impresso kulturom, na temelju raspoloživih nalaza nije moguće ustvrditi da je II faza Gudnje rezultat neprekinutog razvoja i da nastaje na starijoj osnovi. Uz ostale razloge iznesene u poglavlju o stratigrafiji, u vezi s tim posebno je važno da se u kulturnoj slici starijeg neolitika ne uočavaju nikakve razvojne tendencije koje bi bilo moguće povezati s pojavama karakterističnim za srednji neolitik, niti je u keramografiji srednjeg neolitika vidljiva povezanost s prethodnim razvojem. Kulturna slika Gudnje II od samog početka iskazuje se u posve razvijenom obliku, a sudeći prema razvojnoj statičnosti izraženoj kroz minimalna stilsko-tipološka evoluiranja, u tome obliku manje-više traje do kraja. IZRAĐEVINE OD KREMENA I KOSTI Premda su kremeni artefakti u mlađim dijelovima sloja bolje zastupljeni nego u starijem neolitiku, zbog njihovih nesigurnih stratigrafskih pozicija u prikazu njihovih tehnoloških i tipološko-funkcionalnih svojstava ovdje se moram ograničiti na one nalaze koje ovoj fazi mogu pripisati s dosta sigurnosti. U ukupnom skromnom fundusu takvih nalaza zastupljena su isključivo oruđa namijenjena rezanju, a poglavito je riječ o uskim rezačima manjih dimezija i pravilnih oblika. Svi ti artefakti imaju trapezoidan presjek korpusa, a na oštricama je vidljiv samo upotrebni retuš. Masivniji artefakti, namijenjeni rezanju, u ovome fundusu nalaza zastupljeni su znatno manjim brojem. Njihov korpus znatno je masivniji, poligonalna presjeka, a oštrice su, ovisno o masivnosti, obrađene sitnijim ili krupnijim retušem. Slična je situacija i s artefaktima od kosti. S više sigurnosti u srednji neolitik moguće je opredijeliti tek pojedinačne primjerke. U funkcionalnom smislu zastupljena su dva primjerka grubih probojaca, jedna glačalica od koso odrezane cjevaste kosti, jedan primjerak dobro obrađena šila, te odlično obrađen primjerak kombiniranog oruđa namijenjen ubadanju i glačanju. 7 KERAMIKA Za razliku od starijeg neolitika, u kojemu zbog malobrojnosti keramičkih nalaza nema mogućnosti za njihovu finiju distinkciju, u keramografskoj slici ove faze jasno se izdvajaju dvije osnovne kategorije: gruba i fina keramika. Osim toga, u kategoriji fine keramike postoji više vrsta koje se međusobno oštro razdvajaju prema svojim tehnološkim, tipološkim i ornamentalnim svojstvima. 1. Gruba keramika Grubu keramiku Gudnje II karakteriziraju tehnološke odlike koje su manje-više opće svojstvo ove vrste neolitičke keramike. Ipak, među raspoloživim materijalom moguće je izdvojiti tri skupine grube keramike koje se međusobno razlikuju u prvom redu prema tehnološkim svojstvima, ali i prema tipološkim i stilskim odlikama. Osnovnu i uvjerljivo najbrojniju skupinu čine ulomci za čiju je izradbu upotrebljavana zemlja s dosta primjesa usitnjenog kalcita i vapnenca, podjednako vidljivog u presjeku i na površini stijenk, s uglavnom dobro poravnatom ali neuglačanom površinom stijenki. Među oblicima ove skupine grube keramike nema velike raznovrsnosti što posebno vrijedi za posude većih dimenzija. Među tipološki odredivim nalazima izdvajaju se samo posude izrazito zaobljena, gotovo loptasta recipijenta s kraćim ili dužim vratom koji je posudama davao kruškolik oblik. Ista konstatacija vrijedi i za njihovo ukrašavanje. Ukrasna zona na tim posudama jasno je definirana i ograničena na gornji dio reciijenta. Svi ostali odredivi keramički nalazi ove faze pripadaju različitim tipovima zdjela koje se na taj način iskazuju kao najzastupljenija vrsta posuda. Međutim, u njihovu tipološkom repertoaru

nema izrazito velike tipološke raznovrsnosti, pa je kod najvećeg broja nalaza tipološko razvrstavanje moguće provesti prema odnosu promjera i visine, te profiliranju oboda posuda. Nasuprot priličnoj tipološkoj neraznovrsnosti, ukrašavanje zdjela doima se dosta raznolikim. Pri izvođenju ukrasa primjenjivana je isključivo tehnika urezivanja, najčešće oštrim instrumentom, a posve dominiraju pravocrtni motivi i linearna koncepcija. Drugu skupinu grube keramike čini vrlo mali broj nalaza. Radi se o ulomcima posuda finije fakture, izrađenim od pročišćene zemlje, s poravnatom ali hrapavom površinom. Posude su dobro i ujednačeno pečene, pa i stijenke imaju ujednačenu svijetlu sivosmeđu boju. U 8 raspoloživom materijalu tipološki je odrediv samo jedan tip posuda: izrazito duboka zdjele s dužim vratom i blago razgrnutim obodom, ukrašena urezanim geometrijskim ukrasom. Treću skupinu tvori jednako mali broj nalaza koji pripadaju posudama svijetlih nijansi: oker, svijetlosive i svijetlosmeđe boje, poravnate ali hrapave površine, izrađenim od zemlje s primjesama usitnjenog kalcita ili vapnenca. Među tipološki odredivim nalazima izdvajaju se dva oblika: lonac konična recipijenta s diskretno naglašenim ramenom i blago izvijenim vratom i tip poluloptaste zaobljene zdjele s uvučenim gornjim dijelom i kratkim prstenastim vratom. Ukrasi su, također, stilski ujednačeni: urezani trokuti, vodoravne i koso položene vrpce ispunjenih mrežastim uzorkom. 2. Fina keramika U osnovnoj tehnologiji izradbe između grube i fine keramike nema velikih razlika, jer je i pri izradbi fine keramike upotrebljavana zemlja s primjesama kalcita i vapnenca, pa je i faktura dosta slična fakturi grube keramike, ali je površina fine keramike redovito uglačana, vrlo često do visokog sjaja. Pečenje je, također znatno bolje, a primjenjivana su oba postupka, oksidacijski i redukcijski, katkad i kombinirano. U kategoriji fine keramike moguće je izdvojiti tri osnovne skupine: A) monokromna keramika B) fina ukrašena keramika C) slikana keramika. Ova podjelom obuhvaća samo osnovne kategorije fine keramike, a u svakoj od njih postoji više podvrsta. Međutim, neke podvrste zastupljene su malim brojem primjeraka ili pojedinačnim nalazima, pa njihove kvantitativne odnose nije moguće precizno izraziti. A) Monokromna keramika Premda nije nije zastupljena velikim brojem nalaza u ovoj keramičkoj skupini mogu se izdvojiti dvije varijante. Jednoj pripadaju posude svijetle boje, crvenkaste ili crvenkastosmeđe, a drugoj posude tamne boje, tamnosmeđe ili tamnosive, gotovo crne. U skupini monokromne keramike crvenkaste ili crvenkastosmeđe boje moguće je izdvojiti samo 9 dva tipa posuda: izrazito zatvorena, gotovo loptasta posuda, s blago naglašenim bikonitetom, te duboka zdjela s uvučenim gornjim dijelom, izrazito kratkim vratom i blago razgrnutim obodom. Skupina tamne monokromne keramike tipološki je nešto raznovrsnija, a među tipološki odredivim nalazima zastupljene su gotovo isključivo zdjele: poluloptaste zdjele s oštro profiliranim prstenastim vratom, poluloptaste zdjele s kratkim vatom i izrazito razgrnutim obodom, duboke zaobljene zdjele s blagim prijelazom u prstenasti vrat, izrazito duboke, blago zaobljene zdjele s kratkim prstenastim vratom i posude na nozi. B) Fina ukrašena keramika Fina ukrašena keramika zastupljena je nešto većim brojem nalaza. U pogledu osnovnih tehnoloških svojstava nema bitnih razlika prema monokromoj keramici, a najvažnija je vezana za

obradbu površine. Premda je i u ovoj keramičkoj skupini velika pomnja poklonjena obradbi vanjske površine, posude nemaju sjaj karakterističan za monokromnu keramiku. Unatoč nešto brojnijoj zastupljenosti od monokromne keramike u tipološkom smislu nema velike raznovrsnosti.. Među tipološki posve sigurno odredivim nalazima moguće je izdvojiti: duboke poluloptaste zdjele s blago uvučenim gornjim dijelom, duboke poluloptaste zdjele s uvučenim gornjim dijelom i prstenastim vratom, loptaste posude s prstenastim vratom, loptaste posude s uskim otvorom i prstenasto profiliranim obodom, plitke bikonične posude. Ukrasni sustav ove skupine karakterizira, prije svega, potpuna dominacija tehnike urezivanja kojoj se, ali samo na pojedinačnim primjercima i kao posve sekundarna ukrasna pojava, pridružuju ubadanje i inkrustiranje. Među ukrasima zastupljeni su i pravocrtni i krivocrtni motivi, ali su pravocrtni znatno češći. Među pravocrtnim ukrasima češće od ostalih zastupljeni su oni u obliku urezanih vrpci ispunjenih uglatim ili mrežastim motivima, dvostruki nizovi sučelice postavljenih trokuta, složenije kompozicije s višestrukim nizovima različito postavljenih trokuta, uske trake povezane u složene cjeline i sl. Među krivocrtnim motivima zastupljene su uske valovite vrpce čija je unutrašnjost ispunjena nizovim točkastih uboda, koncentrične polukružnice i kružnice, a možda i motiv spirale. Na finoj keramici s mato površinom, koja je zastupljena pojedinačnim primjercima izvedeni su složeni motivi danilskog tipa. 10 3. Slikana keramika Slikana keramika čini posebnost ove faze, a zastupljena je od njezinog početka paralelno s onom ukrašenom tehnikom urezivanja. U tehnološkom smislu to je posve drukčija keramika izrađena je od vrlo dobro pročišćene zemlje i ima izrazito finu fakturu, a pečena je iznimno dobro i na visokoj temperaturi. Površine stijenki dolaze u: «bjelkastosivkastim, žućkastosivkastim ili pak žućkastosvijetlosmeđim» nijansama. Uz dominaciju izrazito svijetlih nijansi, zastupljeni su i primjerci posuda čija se površina kreće u različitim nijansama crvene boje. Površina posuda uvijek je dobro obrađena, ali s određenim razlikama u završnoj obradbi. S obzirom na to, moguće je izdvojiti dvije osnovne skupine keramike: jednu, čija je površina dobro uglačana, i drugu, koja ima neuglačanu mat površinu. Unatoč relativno velikom broju nalaza slikanu keramiku ne karakterizira velika tipološka raznovrsnost. Najbrojnije su zastupljene pliće ili dublje posude loptastih ili kuglastih oblika s naglašenim ramenom i kratkim prstenastim vratom, a njihova variranja idu u dva pravca: različitim odnosima visine i promjena posuda, s jedne strane, te blažem ili oštrijem profiliranju prijelaza ramenog u vratni segment. Sve varijante posuda ovoga tipa zastupljene su u skupini s jednobojno i dvobojno slikanom keramikom. Druguj tipološku skupini, zastupljenu manjim brojem nalaza, čine pliće ili dublje posude poluloptasta ili kalotasta oblika s otvorenim, blago uvučenim ili diskretno profiliranim gornjim dijelom, a zastupljene su u skupini jednobojno i dvobojno ukrašene keramike. Posude većih dimenzija s izrazito zaobljenim recipijentom i višim cilindričnim vratom zastupljene su izrazito malim brojem nalaza, a posebice u skupini jednobojno i dvobojno slikane keramike, dok je u skupini s višebojno slikanim ukrasima to jedini tip posuda. Za ukrašavanje je korišteno više boja: smeđa, crvena, narančasta i crna, a među njima postoje vidljive razlike u nijansama koje su vjerojatno posljedica razlika u kakvoći boje, ali i količini namaza. Pri izvođenju ukrasa boje su korištene samostalno ili u međusobnim kombinacijama, motivi su najčešće oslikavani izravno na originalnoj površini posuda, a znatno rjeđe na posebnim prethodno nanesenim podlogama. Na znatnom broju ulomaka posve se jasno raspoznaju potezi kista korištenog pri izvođenju ukrasa. Osim vanjske, vrlo je često ukrašavana i unutrašnja stijenka, a ukras je obično izveden na unutrašnoj strani vrata, premda postoje i

primjerci kod kojih je ta osnovna koncepcija napuštena, pa su ostatci boje vidljivi na čitavoj unutrašnjosti. Među izvedenim ukrasima zastupljeni su i pravocrtni i krivocrtni motivi, počevši od najjednostavnijih linearnih motiva i kompozicija, do složenih geometrijskih motiva i kompozicija kakve su meandri, spiralni meandri i spirale. 11 S obzirom na upotrijebljene boje i njihove međusobne kombinacije, boju površine na kojoj je ukras izveden, slikanu keramiku Gudnje moguće je podijeliti na tri osnovne skupine, a u svakoj od njih postoji više različitih varijanti: A) jednobojno slikana keramika B) dvobojno slikana keramika C) višebojno slikana keramika Ova podjela primarno je utemeljena na svojstvima i pojavama u ukrasnom sustavu na vanjskim površinama posuda, te da na unutarnjim površinama postoje manje razlike u nekim varijantama osnovne podjele. Također, treba naglasiti da je jedan dio slikane keramike dosta oštećen ponajprije zbog uvjeta koji su vladali u kulturnom sloju, potom zbog sekundarnog gorenja poradi čega je površina ispucala, a boja promijenila svoje izvorne nijanse, a u nekim slučajevima i zbog nedovoljno brižljivog postupanja s nalazima pri čišćenju, poradi čega je boja katkad razmazana pa je i ukras teško vidljiv i prepoznatljiv. S obzirom na te okolnosti, manji broj nalaza nije moguće sasvim sigurno opredijeliti u neku od navedenih osnovnih skupina slikane keramike. A) Jednobojno slikana keramika Skupini nalaza s jednobojno izvedenim ukrasima pripadaju ulomci posuda na kojima je pri ukrašavanju korištena samo jedna boja (smeđa ili crvena), a koloristički učinak ovisi o vrsti i kvaliteti boja korištenih za izvođenje ukrasa i njihovim odnosima prema originalnoj boji stijenke posude. Uzimajući u obzir boju osnove na kojoj su izvedeni ukrasi, te vrstu i kvalitetu boje upotrijebljene za izvođenje motiva, u ovoj skupini slikane keramike moguće je izdvojiti sljedeće varijante: A1a – Ukrasi izvedeni sjajnom smeđom bojom na svijetloj sivosmeđoj osnovi; A1b – Ukrasi izvedeni različitim nijansama mat smeđe boje na svijetloj mat osnovi (bjelkastosivkastoj, žućkastosivkastoj, žućkastosvijetlosmeđoj); A2a – Ukrasi izvedeni crvenom bojom na svijetloj (bjelkastosivkastoj, žućkastosivkastoj, žućkastosvijetlosmeđoj) mat osnovi; A2b – Ukrasi izvedeni sjajnom crvenom bojom na uglačanoj crvenoj površini posude. 12 B) Dvobojno slikana keramika Među dvobojno ukrašenim nalazima izdvajaju se dvije osnovne skupine keramike. Prvoj skupini (B1) pripadaju oni nalazi kod kojih je dvobojnost ukrasa postignuta primjenom primarne i sekundarne boje. Primarnom bojom je izveden osnovni motiv, a sekudarna je upotrijebljena samo za njegovo obrubljivanje. Drugoj skupini (B2) pripadaju oni nalazi kod kojih su za izvođenje motiva korištene dvije boje, ili je jednom izveden osnovni motiv, a drugom su ispunjavani međuprostori u ukrasnom polju. U obje osnovne skupine moguće je izdvojiti više varijanti, uzimajući u obzir boju osnove na kojoj su izvedeni ukrasi, vrstu boje upotrijebljene za izvođenje motiva, te vrstu boje upotrijebljene za obrubljivanje osnovnih motiva. B1a – Ukrasi izvedeni na svijetloj mat osnovi, prethodno premazanoj posve rijetkom smeđom ili crvenom bojom s vidljivim potezima kista kojim je boja nanošena. Motivi su oslikani sjajnom crvenom, a obrubljeni crnom bojom;

B1b – Ukrasi izvedeni na svijetloj (bjelkastosivkastoj, žućkastosivkastoj, žućkastosvijetlosmeđoj) mat osnovi; B1c – Ukrasi izvedeni na uglačanoj crvenoj osnovi, prethodno nanesenoj na površinu stijenke s motivima oslikani sjajnom crvenom, a obrubljenim crnom bojom; B2a – Ukrasi izvedeni na svijetloj žućkastosivkastoj mat osnovi sjajnom crvenom i mat smeđom bojom; B2b1 – Ukrasi izvedeni na mat osnovi, čija je originalna žućkastosivkasta boja premazana dosta rijetkom mat crvenom bojom, dok su motivi oslikani mat crvenom i mat crnom bojom. B2b2 – Ukrasi izvedeni sjajnom crvenom i mat crnom bojom; B2b3 – Ukrasi izvedeni na glačanoj crvenoj osnovi sjajnom crvenom i mat crnom bojom; C) Višebojno slikana keramika Skupini višebojno ukrašene keramike pripada najmanji broj nalaza, ali su to, gledano u cjelini, najkvalitetnije ukrašeni primjerci. Ukrasi su izvedeni na posebnoj podlozi, nanesenoj na površinu posude prije izvođenja ukrasa, pa ta podloga čini osnovu višebojnosti. Na svim raspoloživim ulomcima to je izrazito svijetla, bijelosivkasta boja. Druge dvije boje, crvena i crna, korištene su za izvođenje motiva, a ustaljen im je odnos u smislu primarne i sekundarne. U takvom odnosu motivi su oslikavani crvenom bojom, dok je crna korištena za njihovo 13 obrubljivanje. Na svim raspoloživim primjercima ukras čine spiralni motivi. U ovu skupinu uvrstio sam i jedan primjerak na kojemu ukras nije izveden na ovaj način, jer je spiralni ukras izveden samo crnom bojom bez obruba, ali u tehnološkom smislu nema bitnih razlika prema ostalim nalazima ove skupine. Kulturnu sliku ove faze Gudnje obogaćuje i jedini nalaza antropomorfne plastike, vrlo rijetke u neolitiku istočnog Jadrana. Prikazan je samo torzo, modeliran masivno ali plošno, bez ruku, sa zaravnjenom i nešto proširenom bazom. Figurina je djelomice oštećena, a sva su oštećenja nastala tijekom iskopavanja, odnosno pri njezinu pronalasku. Okolnosti nalaza, odnosno određeniji ritualni kontekst nije poznat, pa to otežava i njegovu interpretaciju. Ipak, čini mi se da je i u takvim okolnostima moguće iznijeti neke pretpostavke. Figurina je nedvojbeno povezana sa široko definiranim kultom plodnosti, čiji su najprepoznatljiviji izraz u mnogim neolitičkim kulturama upravo brojne shematizirano, naturalistički ili realistički modelirane antropomorfne figurine. Međutim, masivno modeliranje korpusa ove figurine s potpunom redukcijom svih drugih antropomorfnih pojedinosti, uz istodobno koncentiranje na bitna anatomska svojstva ženskog torza, po mome mišljenju, upućuju neki određeniji aspekt toga kulta. U tom smislu, zadržavanje samo na torzu i odustajanje od prikazivanja ekstremiteta ne promatram kao stilsko, nego kao ikonografsko obilježje predstave, u kojoj nije materijalizirana one ideje Magne Mater koja sublimira sva svojstva univerzalne roditeljice i hraniteljice, nego samo dio te ideje u kojoj je aspekt roditeljice razdvojen od aspekta hraniteljice. Arheološka građa koja pripada ovoj fazi Gudnje omogućava uspostavljanje veza s različitim kulturama na širem južnojadranskom i jonsko-egejskom području. Premda određene sličnosti s keramografskim pojavama karakterističnim za danilsku kulturu nisu upitne, ovdje treba posebno naglasiti da ovu fazu Gudnje nije moguće izjednačiti s danilskom kulturom. U tome kontkstu vrlo su važne tipološke i stilske analogije koje se mogu uspostaviti između grube i fine keramike ukrašene urezivanjem s odovarajućim nalazima na albanskim nalazištima: Cetush II, Cakran, Dunavec I. Kolsh II. Blaz III. S druge strane, određene sličnosti postoje i na srednjoneolitičkim nalazištima nešto dublje u unutrašnjosti južnog Balkana: u ukrasnom sustavu na keramici iz Reštana, u nalazima determniranim u srednji neolitik Pelagonije, te na Ohridskom

području u Makedoniji, a u određenom smislu i na području Bosne. Kako se sličnosti te vrste mogu utvrditi na vrlo širokom sredozemnom području, čigledno je da keramika s urezanim ukrasima iz Gudnje pripada jednom širem prostornom kontekstu u kojemu se tipološke i stilske sličnosti iskazuju kao rezultat 14 intenzivnijih dodira srednjoneolitičkih zajednica ostvarenih različitim mehanizmima kulturnih i ekonomskih dodira, a možda ne treba posve isključiti ni neke druge uzroke tih sličnosti barem na onim područjima između kojih postoji čvršća teritorijalna povezanost. Drugi dio problematike kulturne fizionomije ove faze Gudnje vezan je za slikanu keramiku. Prostorno najbliže analogije postoje u sloju srednjeg neolitika na nalazištu Vele špilje na Korčuli, a potom u Jakasovoj špilja i špilji Žukovica također na Korćuli. Osim tih nalazišta, slična keamika, ali u neznatnom broju i posve drukčijem kulturnom kontekstu pronađena u Grapčevoj špilji, Markovoj špilja i Pokriveniku na Hvaru, dok pojedinačni nalazi potječu iz Škarinog samograda kod Šibenika, Ravlića pećine u zapadnoj Hercegovini, te faza I i II u Obrama II. Međutim, osim navedenih nalazišta, slikanu keramiku moguće je uspoređivati ponajprije sa sličnim nalazima koji potječu s južnoapeninskog područja, točnije s kulturom tipa Grotta Scaloria u rasponu od stupnja Scaloria Bassa, do stupnja Scaloria Alta, s jedne strane, odnosno s kulturom Serra ď Alto, s druge strane. Drugi pravac veza, međutim ide prema južnom Balkanu prije svega prema neolitičkim kulturama na području Albanije. S druge strane, moguće je povezati i albanska nalazišta. Premda te analogije nisu izrazite kao kod grube i fine ukrašene keramike pojedini slikani ukrasi, počevši od boja površine i boja motiva, mogue se uspoređivati sa sličnim ukrasima iz Dunaveca I II, gdje postoje i druge vrste slikane keramike, uključujući i importirane primjerke s područja Tesalije. Osim Dunaveca, na albanskom području postoji mogućnost paraleliziranja i s nalazištem Cakran gdje su, također, zastupljeni primjerci importirane slikane keramike, koji su usporedivi s motivima u obliku cik-cak vrpci u Gudnji. Nizovi slikanih trokuta izvedenih uz obod vrlo su čest dio složenijih kompozicija i u Tsangli stupnju Dimini kulture, a taj kontekst ulaze i neki spiraloidni motivi. Kako je kultura Cakran istovremena s početnim fazama Dimini kulture, navedene sličnosti podrazumijevaju da se u taj paralelizam uključuje i ova faza Gudnje. Crveno slikane spiralne motive s tamnom bordurom, izvedene na svijetloj podlozi koje je moguće uspoređivati s istovrsnim ukrasima klasične Dimini kulture dopuštaju i njezino nešto duže trajanje, odnosno i u vrijeme koje bi u Albaniji odgovaralo početku Kamnik-Maliq kulture, a na našem području početku hvarske. Osim navedenih primjera, nalazi iz Gudnje dopuštaju i druge stilske usporedbe s kasnim neolitikom egejskog područja, premda za svaki pojedini nalaz nije moguće ponuditi izravnu analogiju jer neki od njih djeluju više kao imitacija, a manje kao autentičani primjerci. To se u prvome redu odnosi na motiv tekuće spirale koji zasigurno nisu dio inventara neolitičkih kultura ovoga dijela istočnog Jadrana. 15 Uzimajući u obzir sve izneseno, probleme koji očigledno postoje pri svladavanju prostorne distance između ovoga dijela Jadrana i egejskog područja s obzirom na odsutnost odgovarajućih nalaza na crnogorskom području, relativno širok vremenski raspon u koji se raspoloživi nalazi mogu staviti, ovu fazu Gudnje, a jednako tako i Vele špilje, držim još uvijek nedostatno poznatim fenomenom. Njegovo bolje sagledavanje ovisit će o rezultatima budućih istraživanja, ne samo na ovome dijelu jadranskog područja nego i na njemu susjednim. GUDNJA III – kasni neolitik Ova faza Gudnje pripada kasnom neolitiku, koji je predstavljen materijalom karakterističnim za hvarsku kulturu, što je posve prirodan slijed u razvoju neolitičkih kultura na

području istočng Jadrana. No, kao i kod prethodne dvije faze razvoja taj prirodni slijed kultura ima sasvim ograničeno stratigrafsko i kulturno-povijesno značenje jer na temelju raspoložove građe nije moguće dokazati da je kultura mlađeg neolitika u Gudnji izravno povezana s kulturom srednjeg neolitika IZRAĐEVINE OD KREMENA I KAMENA U usporedbi s dvije prethodne, u ovoj fazi Gudnje kremena oruđa zastupljena su nešto većim brojem primjeraka, ali je u usporedbi s drugim nalazištima hvarske kulture taj broj ipak skroman. Među raspoloživim nalazima zastupljena su samo oruđa u obliku pravilno odbijenih lamela trapezoidna presjeka. Obradba oštrica nije ujednačena, a podjednako su zastupljeni primjerci bez dodatne obradbe i oni s niskim retušem. Većina nalaza primarno je namijenjena rezanju, ali su zastupljeni i primjerci s nazupčanom oštricom ili konkavnim udubljenjima i barem djelomice prilagođeni piljenju i struganju. Izvan navedenih funkcionalnih i tipoloških svojstva kremene industrije stoji primjerak dugačkog vrška koplja kakav u hvarskoj kulturi, a ni u neolitiku na istočnom jadranskom području nije poznat. Artefakti od glačanog kamena posebna su karakteristika ove faze Gudnje, premda su zastupljeni malim brojem primjeraka. S iznimkom jednog nalaza u svim ostalim slučajevima radi se minijaturnim sjekirama za koji se zbog njihove veličine taj naziv može samo uvjetno upotrijebiti. 16 IZRAĐEVINE OD KOSTI Koštani artefakti zastupljeni su u još manjem broju od kremenih i kamenih, ali s nekoliko iznimnih i raritetnih primjeraka. Koštanu produkciju primarno određuju one vrste oruđa koje su funkcionalno namijenjene probijanju i ubadanju: probojci i šila. Posebno su zanimljiva dva nalaza koja se ne mogu uvrstiti među oruđa primarno namijenjena ubadanjima. , nego su služile samo za provlačenje uzice radi pričvršćivanja. Možda ove primjerke treba dovesti u vezu s pletenjem ribarskih mreža ili sličnih pomagala. Malu skupinu posebnih nalaza ove faze čine tri primjerka koja se od ostalih nalaza, a i međusobno, ne razlikuju samo prema svojim tipološkim svojstvima već, prije svega, prema namjeni i svrsi kojoj su služili. Na prvo mjesto izdvajam koštani harpun koji nema analogija, ne samo u hvarskoj kulturi nego u neolitiku istočnog Jadrana općenito. Drugi nalaz nema utilitarni nego ukrasni karakter, a riječ je o ukrasnoj igli. Ni za ovaj nalaz ne postoje izravne analogije među poznatim primjercima hvarske kulture, a najveće sličnosti postoje među istovrsnim nalazima iz Obra II, s jedne strane, te ukrasnoj igli iz Vele špilje, s druge strane, koju autori pripisuju ranom eneolitiku. Teći nalaz, masivani koštani privjesak, pripada predmetima ukrasnog karaktera, ali se njegovo značenje, po mome mišljenju, ne ograničava samo na tu funkciju. Držim da je ovaj primjerak istodobno mogao služiti i kao amulet, te imati i apotropejsku ulogu. U poznatoj građi, ne samo hvarske kulture nego i s neolitičkih nalazišta na istočnom Jadranu općenito, ni ovaj nalaz nema analogija. KERAMIKA Keramički nalazi mlađeg neolitika u Gudnji nisu osobito brojni, a i posve površan pregled raspoložive građe pokazuje značajna tipološka i stilska odstupanja od tipičnog sadržaja hvarske kulture s njezina eponimnog područja. S druge, unatoč ograničenosti u keramičkoj građi moguća je, a i potrebna, uobičajena podjela na dvije osnovne vrste keramike: grubu i finu. 1. Gruba keramika Gruba keramika pokazuje svojstva uobičajena za ovu vrstu neolitičke keramike. U tipološkom pogledu nema velike raznovrsnosti. To posebice vrijedi za posude većih ili velikih 17

dimenzija među kojima je odrediv samo tip izrazito zaobljenih, gotovo loptastih posuda s kratkim diskretno profiliranim vratom, uvučenim prema unutrašnjosti posude. Najveći broj tipološki odredivih nalaza grube keramike pripada različitim varijantama dubokih zdjela zaobljenih oblika, s više ili manje uvučenim gornjim dijelom, čije je variranje uglavnom ograničeno na vratni segment, od posve diskretno naglašenog do prstenastog oblika. Jednako neraznovrstan je i ukrasni sustav u kojemu je zastupljena samo tehnika urezivanja i pravocrni ukrasi u obliku širih cik-cak vrpci ili uglatih motiva ograničenih na vratni ili rameni segment posuda 2. Fina keramika Skupinu fine keramike čine nalazi čija se tehnika izradbe u osnovi bitno ne razlikuje od tehnike kojom je izrađena gruba keramika, a najvažnija je ona koja se odnosi na obradbu površine posuda koja je redovito prevučena je tankim premazom i redovito uglačana, a često i sjajna. Tipologija fine keramike ove faze Gudnje posve je u znaku zdjela, oblikovanih više-manje u poluloptastim ili loptastim oblicima, posve zatvoreni oblici s uvučenim gornjim dijelom i posve diskretno naglašenim obodom zastupljeni su malim brojem primjeraka. U ukrasnom sustavu postoje bitne razlike između dvije kategorije fine keramike. Na crnopečenim posudama cjelokupan ukrasni sustav svodi se na upotrebu crvene boje kojom su u crusted tehnici izvođene uže ili šire vrpce, dok je ukrasni sustav druge kategorije fine keramike posve je u znaku tehnike urezivanja. Premda izvedenim motivima (trokut, polumjesec, spirala ili nekih sličnih motiva) i njihovim kompozicijama fina keramika ove faze bliska je lisičičkoj inačici hvarske kulture. Posebnu keramičku skupinu, zastupljenu samo s nekoliko primjeraka, čine ulomci crvenkastosmeđe ili tamne, gotovo crne površine uglačane do visokog sjaja, sa slikanim ukrasima izvedenim bijelom bojom. Motivi su izrazito linearni i pravocrtni. S obzirom na karakter nalaza ove faze nameću se sljedeći zaključci: Prvo. U Gudnji nije moguće dokazati neprekinuti razvojni slijed između faza II i III. Štoviše, kulturni sadržaji tih dviju faza ne pokazuju nikakve čvršće dodirne točke, pa se u takvom odnosu kultura faze III (hvarsko-lisičićka kultura) iskazuju kao pojava koja samo smjenjuje kulturu prethodnoga vremenskog odsjeka neolitika (faza II). Drugo. Dosljedno tome, na ovome nalazištu nije moguće dokazivati da je kultura mlađeg neolitika i njezin razvoj utemeljen na kulturi srednjeg neolitika, pa je i njihov 18 stratigrafski slijed u Gudnji samo izraz relativno-kronološkog odnosa tih neolitičkih manifestacija. Treće. Zbog svoga sadržaja, faza III u Gudnji nije tipičan predstavnik kulture mlađeg neolitika, odnosno kulture poznate s eponimnih nalazišta. U sadržajnom smislu ova je faza znatno siromašnija i jednostavnija, a u određenom smislu bliska svojoj hercegovačkoj inačici. Kako sličnost istodobno postoji i prema odgovarajućoj fazi u Veloj špilji, a i prema nalazima s crnogorskih nalazišta, za procjenu točnijeg položaja ove faze Gudnje u cjelini hvarsko-lisičićke kulture treba pričekati buduća istraživanja. I četvrto. Gledano u cjelini, ova faza Gudnje posljedica je relativno kratkotrajnoga korištenja pećine tijekom mlađeg neolitika i ne pokazuje interne razvojne procese kulture tog vremenskog odsjeka. GUDNJA IV – rani eneolitik Rani eneolitik u Gudnji predstavljen je dosta skromnim slojem, a primjereno tome i relativno malim brojem nalaza, ali. svi nalazi i u tipološkom i u ornamentalnom pogledu ulaze u krug onih pojava koje su već poznate kao izrazito svojstvo ranog eneolitika na većem dijelu istočnog Jadrana. Rani eneolitik predstavljen je ponajprije nalazima specifične keramičke

kategorije koja je u širem smislu obuhvaćena pojmom «kanelirana keramika» i već je duže vrijeme sinonim za sadržaj ranog eneolitika na širem području istočnog Jadrana i njegova zaleđa. U tipološkom pogledu ovu keramičku skupinu ne karakterizira velika raznovrsnost. Svi raspoloživi primjerci pripadaju varijantama loptastih zdjela s kratkim prstenastim vratom i diskretno profiliranim ramenom. Bikonične ili oštrije profilirane forme posuda posve nedostaju. Ukras je na svim primjercima istovjetan, a čine ga plitke kanelure polukružna presjeka, izvedene na ramenu i trbuhu posuda. Kanelure su izvedene vrlo pomno, rekao bih i profinjeno, pa se na pojedinim primjercima kanelirani ukras gotovo više osjeća po blago valovitoj površini nego što je vidljiv. Dominira kosi položaj kanelura, premda su na pojedinim primjercima izvedene i u okomitoj dispoziciji. U drugoj skupini, koju nije moguće obuhvatiti pojmom «kanelirana keramika» u užem smislu u kojemu je taj termin upotrijebljen za prethodnu skupinu, ali je s njom asocirana, 19 izdvajaju se malobrojni primjerci plićih ili dubljih poluloptastih posuda, s blago uvučenim i zadebljanim obodom koji je na unutarnjoj redovito kaneliranjem. Treću skupinu, kojoj pripada najveći broj nalaza čine zdjele među kojima je moguće izdvojiti sljedeće osnovne tipove i njihove varijante. Prvome pripadaju pliće i dublje zdjele kalotasta oblika s kratkim prstenastim vratom i dosta diskretno profiliranim ramenom, a drugome dublje zdjele bikonične profilacije s dugim donjim i izrazito kratkim gornjim konusom. Ni kod ovoga tipa zdjela variranja nisu velika, a ograničena su na blažu ili oštriju profilaciju ramena i profiliranje vrata. Premda su gotovo svi raspoloživi primjerci ove skupine nalaza ukrašeni, ukrasni sustav ne karakterizira ni raznovrsnost tehnika niti bogatstvo motiva i kompozicija, a karakteriziraju ga sljedeće pojave: ukrasi su izvođeni tehnika: kaneliranja, urezivanja, žigosanja i plastičnog apliciranja; većina navedenih tehnika primjenjivana je i samostalno i u kombinaciji s drugim tehnikama, a uobičajeno su kombinarani: kaneliranje i urezivanje, kaneliranje i plastično apliciranje, urezivanje i žigosanje, dok se urezivanje u kombinaciji s plastičnim aplicijama nikada ne primjenjuje; na svim raspoloživim primjercima ukrasi su izvedeni ili samo na ramenom segmentu posude ili se s ramenog segmenta razvijaju prema njezinoj donjoj periferiji. Sve navedene keramičke skupine u arheološkoj su literaturi već su duže vrijeme sinonim za kulturološki sadržaj ranog eneolitika istočnog Jadrana, premda u toj općoj suglasnosti postoje razlike u određivanju njihova izvora, posebice izvora keramike ukrašene kaneliranjem, potom u interpretiranju procesa koji dovode do njezine pojave na jadranskom području, te kulturnom opredjeljenju slojeva koje karakterizira. Svojedobno su nalazi ove vrste poslužili za definiranje kulture ranog i srednjeg neolitika jadranskog područja obilježene nazivom protonakovanska/nakovanska kultura. Tom sam se problematikom više puta temeljito bavio i iznio mišljenje da slojevi s ovom vrstom nalaza pripadaju ranom neolitiku istoččnog Jadrana, ali ne prezentiraju nikakvu novu kulturno-etničku manifestaciju. Nositelj tog razvojnog stupnja eneolitika je autohtona osnova hvarsko-lisičićkog tipa, a kanelirani ukras posljedica je utjecaja sa šireg područja Salcuta–Kurivodol–Bubanj-Hum kompleksa, uključujući tu i Crnobuki-Šuplevac, odnosno Tren-Maliq kulturu. 20 GUDNJA V – razvijeni eneolitik Kulturna slika ove faze Gudnje izraz je procesa podudarnih s onima koji su već dosta davno uočeni na znatnom broju nalazišta jadranskog područja i njegova zaleđa, pa je i arheološka građa koja ju prezentira, u najvećoj mjeri podudarna s građom poznatom s tih nalazišta, a

najpotpunije se očituje u prisutnosti različitih vrsta keramičkih nalaza koji su izvorno vezani za različita kulturna područja. 1. Žlijebljena keramika Prvu i najbrojnije zastupljenu komponentu čini žlijebljena keramika. U arheološkoj literaturi koja se bavi problematikom eneolitika na području istočnog Jadrana, pod ovim se nazivom već duži niz godina podrazumijeva posebna skupina keramičkih nalaza koju karakteriziraju dosta standardizirana tipološka i stilska svojstva. U tipološkom pogledu sve se posude kreću unutar jednoga jedinog tipa čiji oblik određuje jasno izdvojen cilindrični vrat i zaobljeni, gotovo loptasti, recipijent s ravnim i neprofiliranim dnom, a tipološka su variranja minimalna. Nasuprot toj oblikovno-tipološkoj stereotipnosti stoji raznovrstan i dosta bogat ukrasni sustav čiju posebnost čini tehnika izvođenja ukrasa snažnim utiskivanjem grubljega, tupog instrumenta trokutnog ili četvrtastog presjeka u svježu glinu čime se dobivaju žlijebovi duži ili kraći žljebovi oštrih rubova. Ukrašavanje počiva na zonalnoj organizaciji, odnosno izvođenju višestrukih vodoravnih žljebova na vratu, te okomitih na recipijentu, ali se javljaju i rzaličite druge kombinacije Sa žlijebljenom keramikom redovito su udruženi ukrasi izvedeni utiskivanjem različitih instrumenata koji ostavljaju nizove okruglih, trokutastih ili pravokutnih uboda i kratkih ureza. 2. Keramika «ljubljanskoga tipa» Posebnu keramičku skupinu i drugu značajnu komponentu u ovoj fazi Gudnje čine nalazi kakve je svojedobno koji se često obuhvaćju obuhvatio nazivom «jadranski tip ljubljanske kulture», koji se u prvom redu odnosi na ukrasni sustav u kojemu dominira tehnika žigosanja i izvođenja ukrasa uz upotrebu nazubljenog kotačića. U ovoj fazi Gudnje dominiraju ukrasi u obliku okomitih i vodoravnih vrpce čija je unutrašnjost ispunjena 21 nizovima trokuta, postavljenih uz oba ruba vrpce, a vrhovima okrenutim prema njezinoj sredini. Pri izvođenju trokuta primjenjivane su dvije tehnike: žigosanje i izrezivanje. 3. Ostala keramika Prestali keramički nalazi ove faze Gudnje ne tvore nikakvu koherentnu cjelinu ni u tehnološkom, a ni u tipološkom i stilskom pogledu. Osim toga, oni i nisu zastupljeni u značajnijem broju pa ih nije moguće ni kvantificirati i uspoređivati s prethodne dvije vrste. To se posebice odnosi na posude većih dimenzija s loptastim ili jajastim recipijentom, visokim cilindričnim vratom i prstenasto zadebljanim obodom, koje čine jednu od najvažnijih komponenti u keramografiji istodobnih slojeva na većini drugih nalazišta na području istočnog Jadrana, posebice u njegovu zaleđu. gdje obično čini 30-40% ukupnog broja nalaza. U ovoj fazi Gudnje jednako su suskromno zastupljene i posude s proširenim i prema unutrašnjosti koso zasječenim obodom koje su, također, tipna odlika više istovremenih nalazišta na ovome području. Sve ostali tipovi posuda također su zastupljeni samo pojedinačnim primjercima, uključujući tu i posudu ukrašenu «Schnur-ukrasom». Osnovna odlika arheološke građe koja prezentira ovu fazu Gudnje, ali i istodobnih slojeva s drugih nalazišta, najpotpunije se očituje u prisutnosti različitih vrsta keramičkih nalaza koji su izvorno vezani za različita kulturna područja, a koji se integriraju u kulturu autohtone populacije koja je nositelj razvijenog eneolitika ovoga područja. GUDNJA VIa-b – rano i srednje brončano doba Ovim fazama Gudnje pripadaju najmlađi dijelovi kulturnog posve neujednačene debljine u pojedinim dijelovima pečine, pa je to i najneizrazitija stratigrafska formacija na nalazištu. S obzirom na to, nalaze je moguće razvrstati samo tipološki komparirajući ih s onim nalazištima

čija je stratigrafija pouzdanija. Gledano u cjelini, nalazi se kreću u vremenskom rasponu od 2. stupnja cetinske kulture do Gagrice&Hatelji stupnja posuške kulture. 22 III ZAKLJUČAK Izložena arheološka građa prikupljena tijekom sustavnih iskopavanja 1963.-1968. i kontrolnih provedenih 2004. nedvojbeno pokazuje da pećina Gudnja pripada onoj skupini nalazišta koja imaju posebnu vrijednost i značenje za proučavanje prapovijesti na širem području istočnog Jadrana. Njihova važnost proizlazi iz bogatstva kulturnih depozita koji daju presjek najvećeg dijela prapovijesti ovoga područja, od početka neolitika do srednjega, odnosno početka kasnoga brončanog doba. U tome kontekstu, uslojenost svakoga pojedinačnog nalazišta treba promatrati na dvije razine: jednoj koja ima opće značenje jer omogućava sagledavanje osnovnih razvojnih pravaca tijekom različitih perioda u neprekinutom slijedu, razvoja unutar pojedinih vremenskih cjelina sa slijedom kultura, procesima njihova nastajanja i razvoja, te odnose prema drugim područjima; i drugoj koja ta ista pitanja promatra na užoj lokalnoj razini, odnosno svakom pojedinačnom nalazištu. Pri tome nije nije presudno važno pruža li svako pojedinačno nalazište mogućnost promatranja u neprekinutom razvojnom slijedu, jer se, zahvaljujući seriji dobro istraženih i bogato uslojenih nalazišta, sva ta pitanja mogu uspješno rješavati usporednim stratigrafskim proučavanjima. Evidentno je da i Gudnji, odnosno proučavanju njezinih slojeva i nalaza koji im pripadaju treba pristupiti na taj način. Izložena građa jasno pokazuje da ovdje izdvojene i prezentirane faze razvoja nisu podjednako reprezentativni predstavnici pojedinih vremenskih perioda ni kultura koje im pripadaju. To se posebno odnosi na najstariji i namlađi dio sloja. Stariji neolitik (faza I) zastupljen je skromnim depozitom i jednako skromnim brojem nalaza zbog čega je posve realna pretpostavka da je tijekom toga vremenskog perioda pećina bila vrlo kratkotrajno korištena. Zbog ograničenog fundusa nalaza nije moguće posve sigurno odrediti njezin položaj u periodizaciji impresso kulture, ali mezolitičke tradicije na kremenim artefaktima, te skroman, jednostavan i dosta rustičan ukrasni sustav na keramici ostavlja mogućnost opredjeljenja ove faze u početak starijeg neolitika. U arheološku literaturu Gudnja je i ušla zahvaljujući, prije svega, onome dijelu svoga sloja koji je obilježen bogatom slikanom keramikom, a koja se u vrijeme otkrića iskazivala kao posve nova i nepoznata pojava na ovome posdručju. Nema nikakve sumnje da je srednji neolitik (faza II) najznačajniji dio kulturnog depozita Gudnje. Isto tako, nedvojbena je 23 činjenica da kultura srednjeg neolitika nije izrasla na domaćem supstratu i njegovoj kulturi nego je posljedica složenih odnosa na širem području južnog Jadrana i egejsko-jonskog prostora, s jedne, te južnog Jadrana i južnoapeninskog podučja, s druge strane. U kontekst tih odnosa ulazi i Vela špilja na Korčuli s istovrsnim nalazima (vjerojatno Jakasova špilja i špilja Žukovica, te Sušac), pa se ta dva nalazišta – Gudnja i Vela špilja – iskazuju kao središta jednog novog kulturnog fenomena prostorno vezanog za južnu Dalmaciju i južnodalmatinske otoke, ali je u ovome trenutku teško reći radi li se i o posve samostalnoj kulturi. Premda je istodoban s danilskom kulturom, s kojom ga povezuju i stanovite sličnosti u tipologiji posuda i načinima njihova ukrašavanja, ovaj kulturni fenomen nije moguće izjednačiti s danilskom kulturom, nego ga treba promatrati kao izdvojenu pojavu. Odnose danilske kulture i ove pojave zastupljene u Gudnji i Veloj špilji danas nije moguće posve jasno sagledati i definirati, ali je realno pretpostaviti da je barem jedan dio keramografskih svojstava danilske kulture posljedica tih odnosa.

Mlađi neolitik Gudnje (faza III) nije predstavljen velikom množinom nalaza. Premda sve keramografske pojave zastupljene u Gudnji ulaze u krug standardnih svojstava hvarske (hvarskolisičićke) kulture, ova faza Gudnje zasigurno tu kulturnu manifestaciju ne prikazuje u cjelini njezina izraza. Štoviše, repertoar ukrasa izvedenih postojanom bojom ili pastoznim namazom u crusted tehnici jako je reduciran, pa se ne može ni izdaleka uspoređivati s raznovrsnim ukrasima s hvarskih ili drugih reprezentativnih nalazišta te kultur. S druge strane, ukrasi izvedeni tehnikom urezivanja bliski su istovrsnim ukrasima s eponimnog nalazišta njezine hercegovačke inačice. Gledano u cijelosti, ova je faza rezultat kratkotrajnog korištenja pećine tijekom kasnog neolitika, a u razvojnom smislu ne pokazuje izravnu povezanost s prethodnom fazom. Faza IV pripada ranom eneolitiku i izraz je istovrsnih procesa koji se zapažaju na većem broju nalazišta na kraju neolitika i ranog eneolitika ovoga područja. Sudeći prema debljini depozita i raspoloživim nalazima, i ova je faza u Gudnji razmjerno kratkotrajnog karaktera, a obilježena je prisutnošću dviju osnovnih keramografskih pojava koje karakteriziraju sva nalazišta na kojima je zabilježen proces transformiranja kasnoneolitičke u ranoneolitičku kulturu; uvođenjem tehnike kaneliranja i razvojem novih tipova posuda bikonične profilacije s rebrastim aplikacijama i urezanim linearnim ukrasima. Obje pojave rezultat su utjecaja sa šireg područja Salcuta – Krovodol – Bunaj-Hum kompleksa i srodnih kulturnih manifestacija (Tren-Maiq), ali je nositelj kulturnog razvoja tijekom ovoga vremenskog perioda autohtoni supstrat kasnog neolitika. 2425 Faza V, odnosno razvijeni eneolitik, po svom ukupnom sadržaju posve je podudarna sa sadržajem odgovarajućih slojeva na većem broju nalazišta južnog Jadrana i njegova zaleđa, a rezultat je integriranja više pojava s različitih etno-kulturnih područja. Nositelj kulturnog razvoja i u ovoj fazi je autohtoni supstrat prepoznatljiv po posudama s karakterističnim prstenasto zadebljanim obodima, dok se ostale keramografske pojave mogu povezati s istočnoalpskim, s jedne strane, i unutarbalkanskim područjima, s druge strane. Faza VIa-b najslabije je izdiferencirana stratigrafska formacija u kojoj je samo tipološki moguće do određene mjere razdvojiti nalaze koji pripadaju ranom, odnosno srednjem brončanom dobu, te ih, s jedne strane, komparirati s tipološkim i ornamentalnim svojstvima 2. stupnja cetinske kulture i Nečajno i Sovići faze posuške kulture, a s druge, s nalazima karakterističnim za Gagrice/Hatelji fazu posuške kulture. Polazeći od svega navedenog u prethodnim poglavljima, uzimajući u obzir sve probleme koji su se u različitim oblicima pojavljivali pri obradi raspoložive građe i podataka, respektirajući i valorizirajući ranija mišljenja i interpretacije stratigrafije i kulturne slike po pojedinim fazama razvoja, u ovoj sam monografiji nastojao odgovoriti temeljnim potrebama u prezentiranju jednoga značajnog prapovijesnog nalazišta. Neka finija pitanja kao što su precizni odnosi između pojedinih faza razvoja, potom različiti aspekti realnog života na ovome nalazištu i slično, na temelju raspoloživih podataka i nalaza nije bilo moguće rješavati. Stoga sam ta pitanja ostavio otvorenim kako bih izbjegao spekulativnost u njihovoj obradi. Ta će pitanja biti moguće rješavati tek nakon eventualnog obuhvatnijeg, dobro planiranog dopunskog istraživanja. No, neovisno o tome, posve je sigurno da će Gudnja i nadalje biti predmetom zanimanja stručnjaka koji se bave problematikom pojedinih prapovijesnih perioda, pogotovo stoga što za takvo zanimanje sada postoje i konkretna uporišta.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful