P. 1
Ekstremofili, Nacional 850

Ekstremofili, Nacional 850

|Views: 29|Likes:
Neke oblike života koji se dobro snalaze na Zemlji mogli bismo bez problema poslati da se snađu i na Marsu
Neke oblike života koji se dobro snalaze na Zemlji mogli bismo bez problema poslati da se snađu i na Marsu

More info:

Published by: Miroslav Ambruš-Kiš on Mar 01, 2012
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

03/01/2012

pdf

text

original

Znanost

— Pod suncem Atacame—

Život je vodu pronašao u soli
Na mjestima za koja se vjerovalo da nema uvjeta ni za kakav život priroda nas često iznenadi i on se pojavi na neočekivanom mjestu - je li moguće preseliti se na drugi planet i pretvoriti ga u novu kolijevku života?
tekst MIROSLAV AMBRUŠ KIŠ foto NASA

Robot Zoë u veljači 2005. u Atacami je pronašao život
56

ivot će naći načina, rekao je zlokobno dr. Ian Malcolm, samodopadno ekscentrični teoretičar kaosa kad su mu se pohvalili da su svi velociraptori ženke. I to je jezoviti zamašnjak zapleta priče Michaela Crichtona od kojega je 1993. Steven Spielberg napravio pustolovni znanstveno-fantastični film u kojemu klinci u publici navijaju - za dinosaure. Ispravno, jer zašto bi čovjek bio središte svemira, uza sve gluposti, sebičnosti i zloće koje si priušćuje da mu haraju mozgom i upravljaju postupcima? Život je još jednom našao načina da izbije na neočekivanom mjestu. "Živa je!", mora da je uskliknuo profesor dr. David Giličinski kad je iz gomoljčića zamrznuta 30.000 godina iščiljela klica. U jednoj šupljini, smočnici kakva arktičkog svisca iz ledenog doba, istraživači Instituta za staničnu biofiziku Ruske akademije znanosti pronašli su zalihu u ledu fosiliziranih zametaka života. Karanfilolika biljka Silene stenophylla u međuvremenu je izrasla dvadesetak centimetara i procvjetala bijelim cvjetićima. Silene stenophylla i danas kao neugledna biljka izraste u busenima za kratkog ljeta u sibirskoj tundri, a botaničari su na biljci iz ledenog doba uočili i fine razlike u obliku latica, prašnika i tučaka njenih suvremenih srodnica. ČUDESNO OŽIVJELA BILJKA dovodi pod sumnju savjete kućanicama da kristali leda razaraju finu staničnu strukturu, a pogotovo višekratno ponovno odmrzavanje i zamrzavanje. Samo nekoliko dana prije 20. veljače, kad je članak o otkriću biljke koja petnaestak puta premašuje dosad najstariju biljku iz paleobiološkog vremeplova (sjemenke datulje stare 2000 godina iz izraelske tvrđave Masade) izišao u Prilozima (američke) Nacionalne akademije znanosti, umro je David Giličinski, čovjek koji ju je otkrio. Eto, to je život. A vratiti biljke u život ipak je jednostavnija zagonetka od vraćanja u život tasmanskog tigra, istrijebljene ptice dodo s Mauricijusa, mamuta, ili - zašto ne? - jednoga dana dinosaura ili megalodona. Pitanje je samo zašto bi se to učinilo. Znanstvena radoznalost legitimna je onoliko koliko su utemelje-

Ž

Po koritima nekadašnjih rijeka procjenjuje se da je pustinja Atacama suha 120.000 godina

Pustinja Atacama najsuše je mjesto na svijetu, neki meteorološki mjerni instrumenti postavljeni prije 50 godina nikad nisu zabilježili ni kap kiše
2 8/2 /2 0 1 2

ni njeni ciljevi s onu stranu motiva da se proizvede stvor za kakvu sajamsku predstavu s nakazama. Život nalazi načina, i to na mnogo čudesniji način od zlokobnog filmskog. Vjerovalo se da na 105.000 četvornih kilometara pustinje Atacame nema uvjeta ni za kakav život. To je najsuše mjesto na svijetu. Neki meteorološki mjerni instrumenti postavljeni prije više od pet desetljeća ondje nikad nisu zabilježili kap kiše. Grad od 300.000 stanovnika Antofagasta na obali Pacifika ima prosjek od 1 (slovima: jednog!) milimetra oborina godišnje. Kad se zbroje pa uprosječe svi podaci iz Atacame, ona je dvadeset puta suša od Doline smrti u Kaliforniji i deset puta sušnija od najsušnijeg kontinenta Antarktike. Najsuši dio je južno od rijeke Loa, gdje od mora pa do andskih grebena visokih od 4400 do 5600, i s najvišim vrhom od 6885 metara nema ni ledenjaka. Procjenjuje se po koritima nekadašnjih rijeka da je Atacama potpuno suha barem 120.000 godina, a u zapisima od 1570. godi57

Znanost

ne ne spominje se ni kap kiše. Iznimka je lanjski neobjašnjivi prodor hladne antarktičke fronte, kad je u lipnju u priobalju na sjeveru sve do Bolivije palo šokantnih 80 centimetara snijega! Jedina povremena vlaga u priobalju je camanchaca, pučinska magla koja nastaje u povremenim kapricioznim kombinacijama s hladnom sjevernom Humboldtovom strujom i gotovo stalnom južnopacifičkom visinskom anticiklonom. Nije da se ona baš uvijek nadvije nad kopno. SUŠNOST ATACAMI daje najbistrije nebo, pa su ondje i dva velika europska južna astronomska opservatorija, a deseci tisućljeća bez kapi kiše i goleme razlike između dnevne i noće temperature razmrvili su područja sa slabijom stjenovitom podlogom u pustinjski puder najsličniji Mjesečevu regolitu. Gdje je crveni kamenjar čvršći, sve je osim tlaka zraka i gravitacije najsličnije površini Marsa. Najnegostoljubivija su slaništa, ostaci nekadašnjih plitkih slanih jezera u kojima su grude kristalizirane soli okovale grubo stijenje. Nije nimalo čudno da takva Atacama osim astronoma zanima i svemirske agencije za pokuse u krajolicima najsličnijima dalekim svjetovima. Malo tko zna da NASA ima i astrobiologe koji razmatraju mogućnosti života na drugim nebeskim tijelima. Iz puke znanstvene radoznalosti, a i da se iskušaju neke tehnologije za potragu za životom u dalekim svjetovima, NASA je iz robotičarskog laboratorija Sveučilišta Carneggie Mellon od celetoliko vremena otprilike provela i dva robota na Marsu, Spirit i Opportunity - Zoë je pronašla život! Poslali su je u kamenito područje oštroga stijenja, bivše slanište. U okolišu idealnom za sušenje usoljene ribe detektori su otkrili jasan signal klorofila, DNK i proteina! Kasnijim prikupljanjem uzoraka otkrilo se da su se nepoznate vrste cijanobakterije i mikrolišaja ugnijezdile na najneočekivanije mjesto, među listiće kristalizirane soli! Poslije se pokazalo da su higroskopske osobine soli bile jedini izgled da osim neophodnog sunca taj oblik života vodu dobije upravo od soli koja iscijedi ono malo vlage iz zraka. Bakterije i lišajevi jedino su se morali naučiti braniti od razornog utjecaja iona klora - i u toj su prilagodbi uspjele! JOŠ JE NEOBIČNIJA razmjerno krupna bakterija Deinococcus radiodurans. Otkrio ju je sasvim slučajno, i to kao laboratorijsku glavobolju, Arthur W. Anderson u Oregonskoj poljoprivrednoj stanici za pokuse. Namjera je bila otkriti industrijsku metodu za sterilizaciju konzervirane hrane. Limenke kuhane šunke izlagale su se dozama gama zračenja toliko snažnima da se vjerovalo kako je uništen sav život. Na nevolju, uzastopno ponavljanje pokusa pokazalo je da bi se meso uvijek iznova pokvarilo! Tek je tako izolirana bakterija koja može, da ne trepne, izdržati zračenje od 5000 greya. Usporedbe radi, posade Apolla u ekspediciji na Mjesec primile su ukupno zračenje od jednog mikrogreja. Pet greja je smrtonosna doza za čovjeka, 60 za našeg crijevnog "podstanara" bakteriju Escherichia coli. Deinococcus radiodurans izgubi 25 posto DNK pod 15.000 greya, ali ih popravi za 15 minuta kao da se ništa nije dogodilo! Pod 30.000 greya regeneracija traje pola sata, kad se potpuno oporavi 50 posto uništene DNK. Ne bismo ni zamijetili da postoji ta bakterija da nije zasmetala u laboratoriju. Prof. dr. Miroslav Radman, koji ju je proučavao s dr. Ksenijom Zahradkom, kaže mi da se, zahvaljujući besmrtnosti, ne može baš pohvaliti zabavnijim dijelom života - razmnožavanjem. Razmnožavamo se jer smo smrtni. Život nalazi načina da je zečevima život kratak, ali je barem zabavan. Pitam dr. Radmana: Čemu se na ovome planetu Deinococcus radiodurans evolucij-

'Živa je!', uskliknuo je profesor dr. David Giličinski kad je iz gomoljčića zamrznuta 30.000 godina iščiljela klica Silene stenophylle
brity robotičara Williama Reda Whittakera naručila 1,5 milijun dolara vrijedan rover Nomad, razmjerno autonomno robotsko vozilo teško 550 kilograma kojim se, kako bi se simulirale aktivnosti na Marsu, upravljalo iz SAD-a s odgodom razmjene informacija i komandi od 15 minuta. Bio je opremljen instrumentima za detektiranje života i u 45 dana od sredine lipnja do kraja srpnja 1993. prešao je 215 kilometara njuškajući. I nije našao ništa. Uspješniji je 2003. bio robot Zoë, ali je uspjeh došao tek kao nagrada za očaj jer se dvije godine nije uspijevalo naći ništa. U veljači 2005., potkraj misije - kad su već
58

Grand Prismatic Spring u NP Yellowstoneu treći je najveći vrući izvor na svijetu

pomislili bismo da imamo susret treće vrste s izvanzemaljcem. Neki biolozi tardigradu doživljavaju simpatičnom, a zbog debeljuškastog tijela i nogu s kandžicama tardigradi tepaju da je vodeni medvjedić. Međutim, ta beštija osim dugotrajnih suša preživljava zračenje u dozi od 5000 greya! Svi oblici života koje smo spomenuli, pa i Silene stenophylla iz ledenoga doba, mogli bi biti i budući svemirski putnici. Glista Caenorhabditis elegans u svom je eksperimentalnom kontejneru preživjela i izlaganje svemiru, a u ostacima u katastrofi stradalog shuttlea Columbije 2003. pronašli su ih žive u njihovu kontejneru! ŠTO ONDA MISLITI o račićima koji žive u vječnom mraku na više tisuća metara ispod površine oceana kuhajući se na vulkanskiim oduškama u sumpornim parama ili o bakterijama u 760 tisuća godina starom lužnatom kalifornijskom jezeru Mono koje se hrane arsenom? Kakav je to život koji je u sve boje spektra obojio vreli Grand Prismatic Spring u Yellowstoneu? Napokon, kakav to život možemo očekivati u jezeru Vostok, četrnaestom najvećem jezeru na svijetu, što ga odozdo grije vulkansko stijenje, a odozgo tlači četiri kilometra antarktičkog leda, ekosistem zapečaćen u vremenskoj kapsuli prije 15 milijuna godina? "Sebično je i narcisoidno pomisliti da je Zemlja, planet koji se vrti oko nevažne zvjezdice na rubu naše galaksije u kojoj

Tardigardu zbog debeljuškasta tijela i nogu s kandžicama zovu vodenim medvjedićem (gore); Glista Caenorhabditis elegans preživjela je katastrofu shuttlea Columbia 2003. (dolje)

ski prilagodio kad je razvio takvu sposobnost? "AAA! I JA VOLIM pomisliti da nam je ta bakterija došla s nekog drugog svemirskog tijela pa da je metaforička prabaka svega života na Zemlji. Ali s njom nije tako. To je samo krotak oblik života kojemu je najljepše u devinu dreku. Kad ga raznese pustinjski pijesak, desetke godina provede drijemajući do sljedeće životne prilike, prve kapi kiše ili vjetra koji će je nanijeti na neku travku koju će pojesti deva. Tad će ona ponovno dospjeti u svoj raj. Otpornost na zračenje stekla je tek usput, prilagođavajući se preživljavanju suše i probavnih kiselina." Ali nisu samo jednostanični organizmi otporni, a višestanični previše komplicirani i zato ranjivi. Osmeronoga dugoživka tardigrada živi na svim meridijanima i paralelama svijeta, u divljini, ali i posvuda u susjedstvu. Sitna je, ali se može uočiti u mlakama zaostalima poslije kiše. Na bezvodnom sjevernom Velebitu netko žedan bi, vidjevši je u nakapnici s vodom, pomislio da je voda nezdrava. Pogrešno! Ona je upravo znak da je voda posve zdrava! Hrani se svim bakterijama. Kad bismo je sreli u veličini čovjeka,
2 8/2 /2 0 1 2

Bakterija Deinococcus radiodurans izgubi 25 posto DNK pod 15.000 greya, ali ih popravi za 15 minuta kao da se ništa nije dogodilo
ima 400 milijardi sunaca, jedino mjesto u svemiru na kojemu se pojavio život. Pri čemu i ne pomišljamo na to da poznajemo barem 400 milijardi sličnih galaksija", nadahnuto je rekao pokojni Carl Sagan. Jedna je, međutim, ideja panspermije, po kojoj se otporni oblici života kakve poznajemo rasijavaju svemirom, a nešto je posve drugo smije li čovjek taj život namjerno naseljavati na druga nebeska tijela. Svi ovi oblici života, pametno preseljeni, na primjer, na Mars, mogli bi polako stvoriti atmosferu i u dugom razdoblju planet pust poput Atacame preobraziti u drugu kolijevku života.

Silene stenophylla raste u busenima kao neugledna biljka u sibirskoj tundri
59

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->