P. 1
Umjetnost Renesanse i Baroka

Umjetnost Renesanse i Baroka

|Views: 70|Likes:
Published by Tarik Silajdzic

More info:

Published by: Tarik Silajdzic on Mar 02, 2012
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as DOC, PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

03/02/2012

pdf

text

original

UNIVERZITET U SARAJEVU FILOZOFSKI FAKULTET KATEDRA ZA HISTORIJU UMJETNOSTI

UMJETNOST RENESANSE I BAROKA SEMINARSKI RAD TEMA:

Tarik Silajdžić

KOPAR
Najveći istarski grad u razdoblju od XV do XVIII stoljeća bio je Kopar, ujedno i najnaseljeniji iako je doživio pad broja stanovnika zbog dviju epidemija kuge: 1554. i 1630./31. godine. Kopar je oduvijek bio otok između mora i močvara. Jedina veza s kopnom do XIX stoljeća bio je dugački most/nasip na čijoj se polovici nalazila utvrda nazvana Castel Leone. Da bi se ušlo u Kopar trebalo je proći kroz vrata ispred kojih su bili smješteni profesionalni vojnici. Promet na mostu uvijek je bio gust, najviše u jutarnjim satima kada je u grad ulazilo mnoštvo seljaka koji su dolazili prodavati svoje proizvode. S kopna se u grad ulazilo pored Trga Muda ( gdje se naplaćivao porez), kroz istoimena vrata ( zvala su se i Kopnena vrata – Porta di Terra, sagrađena 1516.). Na trgu se nalazilo staro sirotište Sv. Nazarija koje su Koprani dali sagraditi za prihvat sirotinje i stranaca, a koje je ujedno bilo i prva gradska bolnica. Od trga su uske uličice vodile do Trga glavnih vrata i duž ulice Calegaria do glavnog gradskog trga, prolazeći pored palače kapetana i podestata. Ostali ulazi u grad bili su s morske strane. Na zapadu, pored skladišta sv. Marka gdje s držala sol, nalazio se lučki trg. Prvobitni oblici tog trga mogu se raspoznati i danas. Na tom su se mjestu vezivale venecijanske galije. S lučkog trga put je vodio do glavnog trga, prolazeći pored crkve sv. Nikole i Presvetoga Trojstva. U kopru su postojala još četiri gradska ulaza: na sjeveru Porta Isolana i Porta Bossedraga, na istoku vrata Sv. Petra i jugoistočno vrata Svih Svetih koja su bila veza sa seoskim okrugom. Središte grada nalazilo se na najuzvišenijem dijelu otoka. Svi simboli vlasti bili su na glavnom trgu (Platea Comunis, poslije Župni trg): Pretorska palača (upravno središte mletačke Istre) u kojoj je stolovao koparski podestat i kapetan – predstavnik mletačke vlasti u provinciji, biskupija, župna crkva, lođa (loggia), oružarnica kao izraz komunalne moći i zalagaonica kao odraz gospodarske moći. Malo dalje, na susjednom 1

Trgu Brolo, iza župne crkve, nalazilo se skladište žita i brašna. Kopar karakteriše gotovo koncentričan razvoj glavnih ulica, dok se ostale uličice zrakasto protežu od dvaju glavnih gradskih trgova prema morskim vratima. U kućama su, jedni pored drugih, kao u Veneciji i u ostalim mletačkim posjedima, stanovali bogati i siromašni, plemići i pučani. Promatrajući grad s visine, primjećuju se impozantne zgrade plemićkih obitelji Gravisi, Tarsia, De Belli, Belgramoni – Tacco, Totto, Bruti, Almerigogna i važni samostanski sklopovi, odnosno samostani Sv. Franje, Sv. Domenika, Sv. Ane, Sv. Grgura, zatim kapucinski samostan Sv. Marte i opatije Sv. Blaža i Sv. Klare. Grad je također bio opasan zidinama, kulama i nasipima koji su jamčili sigurnost stanovnika.

Kopar u okvirima Mletačke Republike
Do 1584. mletačku je vladavinu u Istri obilježavala mrežu od 18 načelništava (podesterie) – 18 komuna na čijem je čelu bio venecijanski podestat. Godina 1584. može se uzeti kao razdjelnica jer su se u Kopar počeli slati sudski prizivi koji su se dotad rješavali u Veneciji. Proširene su ovlasti podestata i kapetana koji postaje koparski sudac. To je paralelna funkcija u odnosu na već postojeću koparskog rektora i njegova ureda. Centraliziranjem osjetljivog područja kao što je bilo upravljanje sudstvom, postavljeni su temelji za „provincijalizaciju” istarskih posjeda. Nakon rata koji je trajao od 1615. do 1617., kada je u Istru poslan providur , neka vrsta opunomoćenog upravitelja s obzirom na ratno stanje, ovlasti koparskog podestata ponovno su ojačane jer se mnoge komune i gradonačelnici nisu pridržavali postavljenih normi. Tako su mu 1632. dodijeljene široke ovlasti prema bratovštinama i komunama te njihovoj novčanoj i drugoj imovini, s mogućnošću vođenja istrage nad tamošnjim gradonačelnicima. Koparski je podestat tako 2

postao viši autoritet u odnosu na druge istarske podestate ne samo na sudbenom, već i na upravnom planu. Godine 1636. donesena je nova mjera kojom se trebao još više pojačati položaj koparskog suca: obavezan posjet provinciji barem jednom tijekom mandata (koji je trajao godinu i pol), radi uspostavljanja posrednog odnosa sa podanicima. Koparskom je podestatu dana i ovlast u izboru graničnog providura iz redova koparskog plemstva. Uza sve to, trebao je kontrolirati proizvodnju soli u Kopru i Miljama. Time je koparski rektor/sudac postao načelnik Istarske provincije, odnosno provincija je postala institucionalno tijelo utjelovljeno u liku osobe koja predstavlja centraliziranu vlast. Tijekom posjeta raznim načelništvima , odnosno komunamma, podređenim koparskom službeniku, podanici su prvi put osjetili da pripadaju nečemu novom što se zvalo Istarska provincija. Naravno, postojala je svijest o pripadnosti zemlji koja se zvala Istra, ali od XVII stoljeća, ta je Istra stekla određeno upravno značenje oličeno u vrhu vlasti. Postala je stvarno provincija, što bi danas odgovaralo pojmu „regija”. Koparski je rektor imao važne ovlasti do pada Republike. Jedino je po pitanju kolonizacije bio izjednačen s rašporskim kapetanom i buzetskim podestatom koji je pak imao ovlasti nad novim stanovnicima i piranskim upravnim i financijskim poslovima ( da se ne bi izazvala ljubomora među dva najbogatija istarska grada). Konkretna realizacija pojma provincije ostvarivala se u liku koparskog podestata jer Venecija nije nikad srušila sustav komunalne posebnosti, neku vrstu lokalne suverenosti koja je bila temelj istarskog društva. Iako je taj sistem bio skup, lokalni rukovodeći staleži nisu ga se željeli odreći. Poštovanje municipalne autonomije bilo je temelj političkog konsenzusa.

3

PETAR PAVAO VERGERIJE STARIJI
Petar Pavao Vergerije Stariji jedan je od velikih europskih humanista koji se istaknuo velikim znanjem, djelima i doprinosom u širenju duha humanizma u središnjoj Evropi. Rodio se u Kopru 1370., a umro u Budimpešti 1444. godine. Studirao je gramatiku na padovanskom Sveučilištu, a zatim predavao dijalektiku i logiku na sveučilištima u Firenci i Bologni. Veliki učenjak Manuele Crisolor naučio ga je grčki jezik. Bio je u vezi s Colucciom Salutattijem i veliki prijatelj Leonarda Brunija koji mu je posvetio svoje poznate Dialoge (Ad Petrum Paulum Histrum). Godine 1405. preselio se u Rim na dvor pape Inocenta VII, gdje je napisao Poeticu enaratio (poema o natjecanju u latinskoj poeziji) i razna predavanja o šizmi koja je tada potresala Crkvu. Kao tajnik i savjetnik visokih crkvenih velikodostojnika bio je posrednik na crkvenom koncilu u Konstanci 1414.-1418. Tamo je upoznao cara Sigismunda Luksemburškog koji mu je ponudio tajničko mjesto i predložio mu da ga prati najprije u Prag u Bohemiju, a potom u Budim u Mađarsku, gdje je ostao do smrti. Vergerije Stariji izdao je Petrarkino djelo Africa, komentirao je Seneku i Hipokrata, autor je raznih djela povijesne tematike, govora, rasprave, De arte metrica, komedije Paulus nastale po uzoru na Terencija. Njegovo najvažnije djelo svakako je De ingenuis moribus et liberalis studiis (1400.-1402.), u kojem ističe važnost civilnog odgoja kao temelja društvenog života. Ta će ideja postati temeljem modernog doba.

Renesansa u regiji
Kopar je nazvan istarskom Atenom. U ovom su se gradu nevelikih dimenzija u XV i početkom XVI stoljeća, u doba prosperiteta, rodile mnoge ugledne ličnosti humanističke i

renesansne kulture. Unutar gradskih zidina događao se živahan kulturni život. U Kopru je tada djelovala humanistička škola u kojoj su poučavali ne tako poznati, ali svakako ne manje važni književnici kao što su Tršćanin Raffale Zovenzoni (1447.-1451.), Bolonjez Francesco Zambeccari ( 1466.), Cristoforo Muzio (1504.; otac Girolama Muzija) i Ambrogio Fabeo (1514.) Iz te su škole izašli profesori koji su stekli slavu negdje drugdje (Andrea Divo, Antonio i Cristoforo Zarotti, Gian Domenico Tarsia). Koprani Giovanni Albertis i Giorgio Almerigiotti te braća Zarotti bili su profesori na Sveučilištu u Padovi (liječnici i pravnici). U kopru je studirao Tršćanin Andrea Rapicio, pisac poeme na latinskom jeziku Histria (objavljena u Beču). U gradu je 1478. utemeljena Compagnia della Calza, skupina učenih plemića koji su se, nakon početnih kavalirskih pobuda, počeli baviti književnošću i kazalištem. U XVI stoljeću društvo se preobrazilo u akademiju ( ne zna se koje godine) i počelo djelovati najprije kao Academioa dei Desiosi, a od 1554. kao Academia Palladiana. Krajem tog stoljeća u gradu su cvjetale komedije i pastoralne predstave. Najpoznatiji autori bili su Pietro Pola (1545.-1630.) s djelima Ardor di Amore (Ljubavna strast), I gusti ingani (Opravdane prevare) te Girolamo Vida s djelima Filliria, Il Sileno i Le selve incoronate (Okrunjene šume). Ostali autori su bili Aurelio Vergerio, Antonio Zarotti i Gian Domenico Tarsia. Među velikim imenima renesansnog Kopra svakako treba spomenuti Petra Pavla Vergerija Mlađeg i Girolama Muzija. Girolamo Muzio, nazvan Justinopolitanac, rodio se u Padovi 1496. godine. a umro u Firenci 1576. godine. Uvijek je isticao svoje koparsko porijeklo, ali je živio lutajući od jednog do drugog talijanskog dvora. Poznat je po svojim Eglogama, petrarkističkim pjesmama posvećenim Tuliji Aragonskoj, raspravama o viteštvu Il duello (Dvoboj), Il gentiluomo (Plemić). Između XV i XVI stoljeća u Kopru su djelovali poznati slikari poput Vittorea Carpaccia, Cime de Conegliana, Palme mlađeg i Jacopa Bassana.

Arhitektonska baština Kopra
Kopar pripada pojasu primorskih gradova koji su već tokom srednjeg vijeka došli pod trajnu vlast Mlečana i u kojima je pučanstvo kroz stoljeća zadržalo talijanski govor i općenito usvojilo talijansku kulturu. Umjetnost u tim gradovima prati uglavnom razvoj umjetnosti u mletačkim gradovima, ali u provincijski uprošćenim razmjerama i oblicima. Gradska jezgra unutar djelomično sačuvanih bedema urbanistički je spomenik, koji položajem osam obodnih trgova i oblikom organski usmjerenih zrakastih ulica prema središtu otkriva srednjevjekovnu osnovu i društveni položaj stanovništva po gradskim četvrtima. Duž tih ulica su najstarije građevine u gradu: predromanička rotonda sv. Marije, romanička kuća Percauz (XIII st.), gotičke kuće u Kidričevoj ulici, gotička crkva sv. Franje (1260) sa samostanom, palača Almerigogna. Iz doba renesanse i baroka potiču crkva sv. Nikole (XVI st.), crkva sv. Ane sa samostanom (1513.), palača de Belli sa unutrašnjim atrijem iz XVI st., rezbarene horske klupe te umjetnine koje su odnesene iz Kopra u postupku restitucije umjetnika Cime da Conegliana i Girolama Santacroce. Nad križnom osnovom idealiziranog štita dvodijelnog gradskog trga Brolo – Platea Comunis dominira stolna crkva Marijinog Uznesenja. Njeno pročelje je sjajan predstavnik mletačkog uticaja u arhitekturi. Vanjsko uređenje potiče iz XV stoljeća i kombinira bujni gotički donji dio iz 1. polovine XV stoljeća (pripisuje se domaćem majstoru Dominiku) sa renesansnim gornjim dijelom iz XVI stoljeća, ali i uprkos ovoj mijesanosti dva dijela stoje u skladnom kontrastu. Trobrodna unutrašnjost je uređena u baroknom stilu po nacrtima arhitekte Giorga Massarija. Katedrala čuva brojna djela: veliku oltarnu sliku Madonna na prijestolju sa djetetom i svecima od Vittorea Carpaccia iz 1516. godine; kameni sarkofag sv. Nazarija, sveca zaštitnika grada iz XV stoljeća, a u prezbiteriju katedrale je slika Svadba u Kani od A. Zanchia. Za katedralu Carpaccio je uradio još dvije slike – Predstavljanje u Hramu i Pokolje nevine djece . Zvonik katedrale je romanički iz XII stoljeća ali je preuređen 1418. godine.

Unutrašnjost katedrale Pretorijanska palača je smještena na glavnom gradskom trgu koji danas nosi naziv Titov trg i predstavlja gradski centar. Razmještaj trga je tipičan primjer mediteranske arhitekture. Karakteristika koja ga razlikuje je njegov zatvoren izgled. Pretorijanska palača zatvara južni dio trga. Neki izvori tvrde da je Kopar dobio gradsku vijećnicu 1254. godine dok druge studije daju datum 1268/1269. U svakom slučaju, najveća gradnja došla je 1348. godine nakon ustanka, međutim 1380. godine svi rezultati rada su uništeni kada Đenovljani dolaze i pustoše grad. Sljedeća građevina započeta za palaču počela je da se

gradi 1452./1453. godine. Prvobitno je sagrađeno lijevo krilo sa trijemom. Desno krilo datira iz XV stoljeća. 1505. podignut je prekrasan portal “del Corte” koji spaja Pretorijsku palaču i Foresteriju. U sredini dva krila se nalazi statua Pravde. Pretorijska palača i druge zgrade na trgu su dobile definitivan izgled tokom baroka. Fasada palače dosegla je idealnu harmoniju i rafiniran izgled 1664. nakon renovacije, kada je promijenjen raspored heraldičke dekoracije i memorijalnih plaketa.

Pretorijska palača Foresteria i Armeria su izgrađene u XV i XVI stoljeću. Foresteria, ranije poznata kao Albergo nuovo, je korištena kao gostiona, odnosno služila za smještaj gostiju. Ima prekrasna kamena renesansna vrata, Porta del Corte. Susjedna građevina Armeria, je bila

ustvari oružarnica, korištena za skladištenje oružja da bi kasnije namjena bila promijenjena u banku i zalagaonicu za siromašne ( prijašnja Monte di Pieta) i korištena kao ured gradske administracije. Nekad razdvojene građevine su sastavljene u XVIII stoljeću kada je podignut jedan kat u Armeriji.

Foresteria i Armeria

Loggia je još jedna građevina koja se nalazi na centralnom trgu i koja ga zatvara sa njegov sjeverne strane. Sagrađena je u XV stoljeću ali njen današnji izgled je iz XVII vijeka. Sadrži brojne heraldičke ukrase i terakotnu predstavu Madonne sa djetetom u ugaonoj niši, napravljenoj u spomen smrtonosne kuge 1554. godine.

Loggia

Fontico je najstarija građevina na trgu Brolo. Konstrukcija je započela 1392. godine a konačni izgled je dobio oko 1460. s tim što se izgled spoljašnjosti mijenjao i nešto kasnije. Od samog početka, građevina je korištena kao skladište žita koje se davalo

građanima u slučaju loše godišnje žetve. Kao dodatak renesansnim i gotičkim prozorima, atraktivna osobina Fontica je i bogata heraldička dekoracija.

Fontico

Kapija Muda je prijašnja glavna gradska kapija sagrađena 1516. godine i nalazi se na Prešernovom trgu. Sagrađena je u renesansnom stilu i nosi brojne heraldičke dekoracije, među kojim je sunce naistaknutije. Modelirana po uzoru na antičku trijumfalnu kapiju, sagradio ju je koparski podestat Sebastian Contarini. Danas, kapija Muda ostaje jedina očuvana gradska kapija od prijašnjih dvanaest.

Kapija Muda

Girolamo da Santacroce
Girolamo da Santacroce najistaknutiji je predstavnik slikarske obitelji iz Bergama, koja je vjerovatno istarskog porijekla. Bio je učenik Gentilea Bellinija, a nakon njegove smrti surađivao je sa Govanijem Bellinijem. Osamostalio se oko 1517. ali je ostao pod uticajem “belinijevaca” Cime da Conegliana i Jacopa Palma starijeg . Najbolja djela ostvario je 1520-ih i 1530-ih. Vodio je vrlo aktivnu radionicu koja je, osim pred sam kraj Girolamova života, održavala relativno visoku kvalitetu. Izradio je velik broj prikaza Bogorodice s djetetom i svecima te poliptiha, od kojih su bili namijenjeni venecijanskoj provinciji. Za Kopar uradio je Sveti razgovor u koparskom muzeju te Oplakivanje u crkvi sv Ane.

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->