Katarina Horvat-Levaj Barokna arhitektura (objavljeno u: Hrvatska umjetnost, povijest i spomenici, ur. Milan Pelc, Zagreb, 2010.

, str. 249-287) Barok se u Hrvatskoj poklopio sa zamahom graditeljstva nakon zaustavljanja osmanlijske invazije početkom 17. stoljeća, te s istodobnom crkvenom obnovom nakon Tridentskoga koncila. Zahvaljujući još većoj graditeljskoj djelatnosti nakon istjerivanja Turaka u 18. stoljeću, barok je kvantitativno najbogatiji stil starije hrvatske arhitekture. U ovom će prikazu, međutim, biti izdvojeni samo oni primjeri koji svojim arhitektonskim osobinama i kvalitetom čine sastavni dio korpusa europskog baroka, te oni koji svojim posebnostima, vezanima uz povijesno-zemljopisne okolnosti nastanka, zastupaju nove oblikovne vrijednosti. Naime, više nego li bilo koja druga grana umjetnosti, arhitektura je izravno povezana s povijesnim prilikama, pa se stoga politička podijeljenost Hrvatske u 17. i 18. stoljeću odrazila na izrazito regionalnom karakteru njezine arhitekture. Ujedno, dvije glavne hrvatske regije – kontinentalna s tradicijom Hrvatskoga kraljevstva uklopljenog u Habsburšku Monarhiju i obalna pod dominacijom Venecije – i u političkom i u kulturnom pogledu pripadaju dvama »svjetovima« – srednjoeuropskom i mediteranskom. Navedenu podvojenost umanjuju tek iznimke poput širenja srednjoeuropskog kulturnog kruga na sjeverni Jadran (Hrvatsko primorje i habsburški posjedi u Istri i Kvarneru), rezultirajući u baroknom graditeljstvu osebujnim spojem austrijskih i venecijanskih utjecaja. I fenomen Dubrovačke Republike – slobodnoga grada-države – na krajnjem jugu Hrvatske, imao je dalekosežne posljedice u arhitekturi orijentiranoj (za razliku od mletačke Dalmacije) samome Rimu, ali i južnoj Italiji. Kad tome pridodamo zemljopisni položaj Hrvatske na razmeđi europskog zapada s istokom, tj. njezinu ulogu »predziđa kršćanstva« u ratovima s Turcima, kulturno-povijesne odrednice hrvatske arhitekture baroknog razdoblja postaju još složenije. U skladu s navedenom raznorodnošću i tip naručitelja barokne arhitekture različit je u pojedinim dijelovima Hrvatske. Uz univerzalne promicatelje baroka u sakralnoj arhitekturi 17. stoljeća – isusovački red – aktivan u svim većim urbanim središtima kontinentalnog područja kao i u

priobalnim gradovima izvan venecijanske dominacije, tu ulogu postupno preuzimaju i drugi redovi, napose franjevci. Zadržavši kontinuitet katoličanstva u krajevima okupiranima od Turaka, upravo je njima pripao početak graditeljske obnove oslobođene Slavonije u 18. stoljeću. Moćne naručitelje barokne arhitekture predstavljaju i brojne biskupije, od kojih je teritorijalno najveća Zagrebačka biskupija. U širokom spektru graditeljskih aktivnosti pojedinih biskupa nalazimo katedrale i filijalne crkve, palače, te ladanjske rezidencije. Štoviše i najranija pojava rimskog baroka na tlu Hrvatske povezana je s gradnjom jedne katedrale – dubrovačke, no tu je naručitelj bio grad-država. Za razliku od gradskih komuna kao glavnih inicijatora graditeljskih zahvata u Dalmaciji, u kontinentalnoj Hrvatskoj, uz crkvene organizacije, najvažniji nositelji barokne umjetnosti dolaze iz redova plemstva. Ali u tom je pogledu bitna razlika između sjeverozapadnog područja s kontinuitetom staroga plemstva (kao nosioca hrvatskih državnopravnih tradicija) i istočnih slavonskih krajeva, gdje habsburški carevi nakon oslobođenja 1699. godine infeudiraju posjede stranim plemićima (austrijskim, mađarskim i talijanskim). I na kraju, premda su europski dvorovi u 17. i 18. stoljeću bili izvan Hrvatske, njezin je strateški položaj uzrokovao izravne arhitektonske intervencije bečkih vladara u pograničnom području (Slavonski Brod, Bjelovar, Rijeka). Prema tome, barokni se stil u arhitekturi pojedinih hrvatskih regija prihvaća u različito vrijeme, te dolazi iz različitih ishodišta. Stoga se i ustaljena stilska periodizacija na rani, visoki i kasni barok ostvaruje s određenim pomacima. U okviru cijelog teritorija može se, međutim, izvršiti temeljna podjela na 17. stoljeće – koje odgovara ranom baroku – i 18. stoljeće – koje obuhvaća visoki i kasni barok. Uz dominantni barokni izričaj, zamjetljiva je usporedna primjena drugih stilskih izraza, bilo da je riječ o gotici, renesansi i manirizmu u 17. stoljeću, ili da se radi o rokokou i klasicizmu tijekom druge polovice 18. stoljeća. Rezultat je ovdje, slično renesansi, osebujni pluralizam sa zajedničkim stilskim okvirom. Arhitektura 17. stoljeća – rani barok Iako je prvo od dva »barokna stoljeća« u Hrvatskoj još cijelo ispunjeno ratovima s Turcima, mirom u Žitvi 1606. godine omogućene su stabilnije prilike u njezinim kontinentalnim krajevima, svedenima na »ostatke ostataka«

(reliquiae reliquiarum), te podijeljenima na Bansku Hrvatsku pod upravom Hrvatskog sabora i Vojnu krajinu – pogranično područje pod izravnom upravom Beča. Međutim, osim ugovorenoga mira, 1606. godina značila je za Hrvatsku i početak baroka: te godine, naime, Hrvatski sabor i zagrebačka gradska općina pozivaju isusovce u Zagreb. Njihova je funkcija, uz promicanje katoličke obnove, bila i organizacija školstva, tako da su već 1607. godine utemeljili gimnaziju, promaknutu 1669. godine u akademiju (jezgru budućeg Zagrebačkog sveučilišta). Izgradnjom isusovačkog kompleksa na zagrebačkom Gradecu ostvareno je novo arhitektonsko žarište u urbanom tkivu srednjovjekovnoga »slobodnog kraljevskog grada«. Naime, ne samo da je isusovački kolegij na karakteristično barokni način u svoju strukturu inkorporirao gradske zidine, rastvorivši ih velikim prozorima, nego je u tradicionalnu samostansku koncepciju unio bitnu novost: crkva je volumno osamostaljena, dodirujući četverokrilni samostan samo začeljem, a ne, kako je uobičajeno, cijelom bočnom stranom. Još više od urbanističkih inovacija, za razvoj hrvatske barokne sakralne arhitekture važna je organizacija prostora zagrebačke isusovačke crkve, posvećene sv. Katarini (1620.-1632.). Po uzoru na matičnu crkvu tog reda u Rimu – Il Gesù – i ovdje je riječ o longitudinalnoj jednobrodnoj građevini s bočnim kapelama i emporama. Međutim, oblikovanje kapela nadovezuje se na srednjoeuropsku tradiciju unutrašnjih kontrafora – Wandpfeilera – koju u okviru ranobarokne arhitekture, nakon prototipa u Münchenu, razrađuje Hans Alberthal u tri isusovačke crkve: Dillingen (1610.-1617.), Eichstatt (1617.-1620.) i Innsbruck (1619.-1621.). Oblikovne podudarnosti zagrebačke Sv. Katarine s navedenim crkvama svjedoče o njihovu izravnom utjecaju, a potvrdu povezanosti Zagreba sa znamenitom švicarsko-tirolskom graditeljskom obitelji Albertallija pruža podatak o nešto kasnijem angažmanu graditelja imenom Hans Alberthal na obnovi zagrebačke katedrale. Poput navedenih Alberthalovih crkava i zagrebačku isusovačku crkvu karakterizira snažna prostorna integracija, izražena u ujednačenosti širine broda i ravno zaključenoga svetišta, s kontinuiranim bačvastim svodom ritmiziranim susvodnicama. Ritmizaciju dodatno potencira raščlamba čeonih strana zidnih stupaca pilastrima i prekinutim gređem, te scenična postava oltara u bočnim kapelama, što usmjeravaju prostor prema dominantnom svetištu. Pored

Navedeno rješenje pokazalo se prikladnim i za crkve drugih redova. koja započinje upravo u pavlinskoj gotičkoj crkvi u Lepoglavi. Sve ih. Sudeći prema sačuvanim dokumentima i građevnoj strukturi. Između crkava zamjetljive su varijacije. Osim isusovačke Sv.).) nadsvođene u brodu modernijim tipom križnog svoda. stoljeća interpolacijom unutarnjih kontrafora i bočnih kapela. trebalo sadržavati dva zvonika. dok među franjevačkim crkavama pratimo razvoj od one u Klanjcu (1639. uzrokovane vremenom nastanka ili djelovanjem različitih graditelja. s jednostavnijim rješenjem unutrašnjosti bez empora. podignuta 1642. stoljeća. . glavni donator zagrebačke crkve.južnonjemačkog podrijetla prostornog tipa.-1631. u cijelosti slijedi Sv. Ane). stoljeća primjenjuje se i jednostavniji tip longitudinalne jednobrodne crkve bez kapela s ravno zaključenim svetištem. kojima se arhitektura kontinentalne Hrvatske izravno uključila u srednjoeuropska ranobarokna stilska strujanja. a odrazi iste koncepcije prepoznaju se u praksi naknadne prigradnje bočnih kapela.-1655. Katarine. godine zaslugom grofa Gašpara Draškovića. Time su u hrvatskom glavnom gradu stvoreni uzori za razvoj crkava dvaju dominantnih redova – isusovačkog i franjevačkog – ponovljeni ubrzo u drugom važnom urbanom središtu kontinentalne Hrvatske – Varaždinu – te potom rašireni i u manja urbana i sakralna središta. na moguće veze ove osebujne crkve sa suvremenim austrijskim građevinama upućuje pak njezino izvorno zabatno pročelje (prije izmjene 1881. pročelje je. pod patornatom Erdödyja. u redovničkoj arhitekturi 17. karakterizira visoka kvaliteta i jasna tipološka obilježja. Tako isusovačka crkva u Varaždinu.-1646. nastaloj zaslugom Ferdinanda II. barokiziranoj tijekom prve polovice 17. čemu je primjer nekadašnja pavlinska crkva u Križevcima (danas župna crkva sv. u Zagrebu nalazimo još jedan istovremeni (ako ne i raniji) primjer istovjetnog ranobaroknog tipa sakralne građevine. do varaždinske crkve (1650. godine). cara koji je osim Eufrozine Pàlfy de Erdödy. naizgled prikriven historicističkom obnovom potkraj 19. Međutim. međutim. Katarinu. posebice pavlina.). čijoj je baroknosti pridonijelo i naknadno ukrašavanje štukaturama i zidnim slikama. nalik nešto mlađoj isusovačkoj crkvi u Beču (1624.. naime. Riječ je o gotičkoj franjevačkoj crkvi na zagrebačkom Kaptolu.

primjer zagrebačke gotičke katedrale. samo što je njihova stilska interpretacija drukčija: nasuprot dominantnom ranom baroku redovničke sakralne arhitekture. on je u okviru ranobarokne Wandpfeiler-crkve projektirao kasnogotičko poligonalno svetište s vanjskim kontraforima. I dok bi se pojava ranijih stilskih elemenata na manjim seoskim crkvama mogla tumačiti stilskom retardacijom. godine također gradi Hans Alberthal. stoljeća. pretežno na području Pokuplja i Posavine. svjedoče o dugom ponavljanju jednoprostornih longitudinalnih rješenja s poligonalnim svetištima i slikovitim krovnim zvonicima. stoljeća u Hrvatskoj se grade i centralne crkve. tijekom 17. kojeg 1633. ostvarivala se njihovim smještajem u kastrumu ili pak na starijem gradištu. grofica Auersperg. u kojoj prema želji naručitelja upravo Hans Alberthal 1647. postavljenima u tom ranom razdoblju najčešće uz crkveno pročelje ili bočno uz svetište. pojedine kružne kapele prigrađene uz longitudinalne crkve govore jednako o renesansnoj tradiciji oblikovanja prostora kao i o prihvaćanju . Malobrojni sačuvani primjeri.). Anastazije u Samoboru (1671. Prisutnost starijih stilskih oblika osobito je zamjetljiva tijekom 17. godine obnavlja urušeni svod u oblicima kasne gotike. Naime. Reprezentativni primjer te vrste zacijelo je bivši zvonik zagrebačke katedrale. Uz prevladavajuće longitudinalne sakralne građevine. a aktualnost i simbolika fortifikacijske arhitekture iz prethodnoga 16. ovdje nalazimo paralelnu primjenu starijih.-1675. Činjenica da im je uloga ujedno bila obrambena uzrokovala je njihovu masivnost. Osim zvonicimakulama. Josipa s kupolom i lanternom u Karlovcu (1680. ukazuje na to da se radi o svjesnom izboru. utjecala je na odabir pretežno renesansnih oblikovnih elemenata (kordonski vijenci i polukružne bifore). iako njezina donatorica. traži od graditelja Hansa Allia da ponovi rješenje zagrebačke isusovačke crkve sv.Slična se tlocrtno-prostorna organizacija može pratiti u istodobnoj arhitekturi župnih crkava kontinentalne Hrvatske.) – nije sačuvana. fortificiranost izvangradskih crkava. Prostorni i dekorativni oblici prethodnih stilskih razdoblja ostali su na stanoviti način fiksirani i u tadašnjoj drvenoj sakralnoj arhitekturi. kao i zagrebačke katedrale. Katarine.-1643. Ali dok najznačajnija rotonda – slobodnostojeća crkva sv. stoljeća na crkvenim zvonicima. Jedan od najreprezentativnijih primjera tog trenda predstavlja župna crkva sv. gotičkih oblika. ponajviše.

Crekvina). u Rijeci.). karakteristična za 18. Naime. dalmatinske se crkve grade u skladu s tradicijom domaćih . Naknadno je prema projektu furlanskog graditelja Bernandina Martinuzzija dograđena redovnička galerija (1725. zaposjevši ekskluzivne lokacije u gradu. Tijekom 17. a za izdržavanje učilišta dobili su u feud obližnji Kastav. ponovno isusovci. Tlocrtnu organizaciju Sv. Najmonumentalniju centralnu crkvu ranobaroknog razdoblja grade. godine posredstvom bečkog dvora. kao glavni inicijatori podizanja ranobarokne arhitekture. Barbare u župnoj crkvi u Brdovcu). nego u Dalmaciji u to doba općenito nedostaju uvjeti i potreba za onom graditeljskom obnovom koja je obilježila ostale hrvatske krajeve nakon zaustavljanja osmanlijske ekspanzije. Vida određuje osmerokutni brod. Navedene kvarnerske crkve svojom se kvalitetom ističu u širem kontekstu sakralne arhitekture 17. stoljeća u obalnoj Hrvatskoj. no istraživanje opusa projektanta – Giacoma Briana iz Modene – ukazalo je na još starija ishodišta u okviru firentinske renesanse.). Tome odgovara dvobojnost u raščlambi interijera tamnim mramornim polustupovima. Sastavne dijelove njihova kompleksa činili su kolegij i sjemenište (srušeni 1935. Više-manje po strani od ranobaroknih stilskih strujanja. okružen ovalnim kapelama te nadvišen kupolom. najprije nizinsku neposredno uz more za koju projektiraju veliku trobrodnu crkvu. ne samo da isusovci. Isusovci dolaze u Rijeku 1627. čime je u prostor današnje riječke katedrale uvedena svijetla i prozračna atmosfera. zbog političkih napetosti između venecijanske i papinske države nisu imali mogućnost osnivanja svojih sjedišta u jadranskim područjima pod mletačkom upravom.). uvjetovanog konfiguracijom i veličinom gradilišta. međutim. Vida započinju gradnju istoimene crkve centralnog tlocrta. stoljeća riječki isusovci započinju gradnju velike longitudinalne crkve i na svom obližnjem posjedu u Kastvu (tzv. no taj je pretenciozni projekt ostao nedovršen. a potom se iz statičkih razloga premještaju na dominantni položaj uz kaštel (1738. koja u ovaj kraj unosi inovaciju oblikovanja ranobaroknog dvoranskog prostora proširenog bočnim kapelama.baroka u plastičkoj raščlambi (kapela sv. ovaj put na sjevernojadranskom području Kvarnera. stoljeće. gdje na mjestu crkve gradskog zaštitnika sv. gređem i lukovima postavljenima ispred bijelih zidnih površina. Takvo rješenje dovodilo se u vezu s Palladijevom tradicijom i Longheninom crkvom Santa Maria della Salute u Veneciji.

umjesto osnivanja novog naselja na poluotoku Lapadu. istaknut je primjer tome crkva Gospe od Karmela. stoljeća te građena kroz cijelo 17. Reprezentativnosti položaja bila je primjerena prvotna crkva (1661. Tako se obilježja novog stila zamjećuju već u okvirima manirističke arhitekture koja ovdje. Ali posebni status Dubrovnika. na visokom nivou zaključuje ranobarokna dostignuća cijele Hrvatske. povišenom dijelu grada. omogućila je prihvaćanje baroka i ranije od navedene sveobuhvatne postpotresne obnove. oštetio je ili do temelja porušio najvažnije javne i sakralne građevine. Dijametralno oprečnu situaciju Dalmaciji nalazimo. kako bi kompleks dobio dominantni položaj. godine. tj. I najistaknutije barokno urbanističko-arhitektonsko žarište u povijesnoj jezgri Dubrovnika – isusovački kompleks – započinje svoju građevnu povijest prije potresa 1667. preobrazio je Dubrovnik u jedan od najbaroknijih gradova na Jadranu.).) koju. najavljujući visoki barok. stoljeće u oblicima karakterističnim za renesansu. 1642. Zbog zaobljenih prijelaza između broda i svetišta već je i ranije bila zamijećena njezina baroknost. njegova samostalna državnost. te većinu stambenoga fonda. Uz bogatu dekoraciju crkve i zgrade bratovštine Rosario (1594. na Pustijerni (1633. Svojom kvalitetom i stilskim obilježjima sakralna arhitektura toga grada-države. Pomenića. Škarpa – kako to svjedoči hvarska katedrala. Pavlovića. . pripisanog isusovačkom graditelju Serafinu Fabriniju. a ambiciozni plan rektora Gianbattiste Canaulija (1653.). godine.klesarskih radionica – Bokanića.. ponovno na jugu istočnoga Jadrana. karakterizira (kao i u Rijeci) centralna koncepcija s kružnim brodom i ovalnim kapelama upisanima u poligon. Katastrofalni potres 6. Način na koji je obnova vođena. u Dubrovniku. travnja 1667. godine. no nedavno arheološko otkriće odgovarajućeg zaobljenja i uz pročelni zid.) predvidio je regulaciju cijele gradske četvrti u najstarijem. ukazuje na projekt ranobarokne eliptoidne crkve. međutim. Trifunića. zvana Karmen. zaustavio je potres. u kojem je izginula trećina stanovništva. biva jasnije artikulirana nego u drugim našim sredinama. nasuprot uobičajenom isusovačkom longitudinalnom tipu.-1636. no realizaciju tog osebujnog projekta. započeta početkom 16. Osnivanje kolegija omogućila je ostavština isusovca Marina Gundulića. Samo je razmjerno dobra sačuvanost gradskih zidina bila razlogom da se. nadovezujući se na izrazitu renesansu. nastala nakon razornoga potresa 1667. međutim. pristupi obnovi grada.

. San Carlo al Corso). Kad su u žarišta urbanih osi postavljene i reprezentativne sakralne građevine. osnovom u obliku latinskog križa s kupolom nad križištem. Dokumenti o gradnji svjedoče da je navedena trobrodnost bila izričita Gradićeva želja (uvjetovana dimenzijama prethodne romaničke katedrale). naime. a političko rivalstvo dviju Republika – Dubrovačke i Venecijanske – usmjerilo je Dubrovčane prema drugim talijanskim centrima. a usporedbe sa širim mediteranskim područjem upućuju da se projektant okrenuo i sjevernotalijanskim uzorima. Zahvaljujući naklonosti pape. ali i djelovanju dubrovačkog diplomata pri Svetoj stolici – Stjepana Gradića – u samome se ishodištu barokne umjetnosti pronalaze projektanti glavnih graditeljskih pothvata. stoljeća (Sant' Andrea della Valle. godine na temeljima srušene romaničke katedrale. Svojom. Započeta 1673. Giulio Ceruti. U jednostavnim tipskim kućama sagrađenima na glavnoj ulici Placi i u susjednim blokovima (koji uglavnom slijede matricu srednjovjekovnoga planiranoga grada). ostvareni su barokni urbanistički efekti bliski mnogim tadašnjim europskim gradovima. autor je »modela obnove grada«. te potom dalje razvijan u smislu jačanja barokne prostorne integracije i dinamike u brojnim crkvama 17. Ali za razliku od navedenih rimskih jednobrodnih crkava s bočnim kapelama. Prvi od njih. osim ekonomiziranja gradnje. poslan u Dubrovnik neposredno nakon potresa. primljeni u državnu službu Dubrovačke Republike. započet s Il Gesù. Određene paralele prostornoj koncepciji dubrovačke katedrale nalazimo. unijela je u Dubrovnik rimski model crkve.Zaslugom grada-države ta je zadaća povjerena vrsnim stranim arhitektima. Prvu urbanističko-arhitektonsku inovaciju te vrste značila je gradnja nove katedrale inicijativom Stjepana Gradića. barokna je katedrala preorijentacijom pročelja formirala reprezentativnu kulisu novoga trga oblikovanog na mjestu potresom srušenih kuća. dubrovačka je katedrala trobrodna građevina s bočnim kapelama što i njezinom pročelju daje određeni pečat osebujnosti. a ponajprije Rimu. u Genovi (SS. a prema projektu Andree Buffalinija. pak. prepoznaje se tipično barokna težnja prostornoj ekstenziji koja se postiže multipliciranjem unificiranih pročelja. Annunziata) odakle potječu i prva dva voditelja njezine gradnje – Paolo Andreotti i Pier Antonio Bazzi.

renesansnih prostornih koncepcija. posebno izraženom kod izvangradskih feudalnih rezidencija. Naime. a potom i u susjednoj Boki kotorskoj gdje gradi svetište crkve Gospe od Škrpjela na otočiću ispred Perasta. Samu pak katedralu dovršio je 1712. čime je dubrovačka isusovačka crkva postala prvo ostvarenje visokog baroka. dakle. ne samo u Dubrovniku nego i uopće u Hrvatskoj. U sakralnoj arhitekturi taj se vrsni arhitekt internacionalnog značenja ponovno iskazao pri obnovi gotičko-renesansnog Kneževa dvora. i ovdje je organizacija prostora i raščlamba zidova izvedena u funkciji scenične dominacije bogato oslikanog svetišta. proširivši stečena iskustva najprije u Dubrovniku. Naime. stoljeća. priklonivši se klasičnom tipu jednobrodne longitudinalne građevine s dva para bočnih kapela i prostranim svetištem. gdje projektira kapelu ovalnog tlocrta. Navedeni arhitektonski element. U tom pogledu . te unošenja baroknog plasticiteta u inače ranobarokni repertoar arhitektonske plastike. i u Dubrovniku možemo pratiti znatan utjecaj katedralnih terasa na gradsku stambenu i ladanjsku arhitekturu. Napoli je obogatio katedralu bočnim terasama s balustradama. stambena se arhitektura oblikuje u okviru zatvorenih. Za projektanta. Potkraj 17. međutim.Zahvaljujući trećem voditelju gradnje – Sicilijancu Tommasu Napoliju – angažiranom u državnoj službi Dubrovačke Republike tijekom posljednjeg desetljeća 17. ponoviti na svojim remek-djelima – vilama Valguarneri i Palagoniji na Siciliji. stoljeća projektirana je i najkvalitetnija barokna sakralna građevina Dubrovnika – isusovačka crkva sv. Ignacija. u skladu s potrebom utvrđenosti. izveden po uzoru na crkve Palerma. stoljeću nisu omogućile primjenu odgovarajućih stilskih postignuća. isusovci su poslije potresa odustali od prvotnog plana centralne crkve. pošto je započeta gradnja kolegija prema Fabrinijevim nacrtima. Kao u Pozzovu San Ignaziju u Rimu ili njegovoj adaptaciji isusovačke crkve u Beču. nakon službe na habsburškom dvoru. palače i samostani – no još razmjerno nesigurne prilike u 17. ljetnikovci. dubrovačka je katedrala zadobila i južnotalijanski pečat. Prethodno izneseni slijed gradnje ranobarokne sakralne arhitekture prati profana arhitektura – dvorci. godine dubrovački graditelj i klesar Ilija Katičić. Osim zamjene projektiranoga bačvastog svoda križnim svodom. Štoviše. ovaj put je izabran vodeći talijanski arhitekt i slikar isusovačkoga reda – Andrea Pozzo iz Tridenta. Tommaso Napoli će kasnije.

stoljeća složenije kombinacije stambene. kao i Zrinski Čakovec. U smislu različitog stilskog formiranja profane i sakralne arhitekture u 17. u južnom dijelu Hrvatske nastaju tijekom 17. Na sličnoj se koncepciji temelji prostorna organizacija istodobnih samostana. godine obnovu svojih Novih dvora u Čakovcu vodećem srednjoeuropskom arhitektu Filibertu Luccheseu. Katarine. obuhvativši sva tri krila. čime je još više naglašena njihova sličnost s feudalnim kaštelima. a usporedno s njima i osebujne torete – utvrđene ladanjske kuće plemića po rubnim dijelovima Republike – Zlatarićeva kula u Pijavičinom na Pelješcu. davao je obilježje utvrđenim obitavalištima i drugih plemića kontinentalne Hrvatske. Iako četverokrilne kaštele kao svoja obitavališta podiže i dalmatinsko plemstvo. Samostani podignuti izvan gradova i sami su često bili utvrđeni. Tako se primjerice na prostoru Dubrovačke Republike grade reprezentativni maniristički ljetnikovci u neposrednoj blizini Grada – Pucić-Crijevićev na Pilama. primjerice Erdödyja u Novim Dvorima Klanječkim (1603. najavljuje otvoreni »U« tlocrt. kako to svjedoče pavlinski samostani u Lepoglavi i Sveticama.-1645. Dok su u njihovu unutrašnjem rasporedu ponovljena dostignuća dubrovačke gradske arhitekture – toreta u Kuparima – svojim . stoljeća što. Nagovještaji novoga stila u tim impozantnim zdanjima očituju se tek u detaljima arhitektonske plastike.). Barokni je ton dobio tek dogradnjom drugog kata početkom 18. vanjskim prstenom fortifikacija. Natalijev u Gružu. u oba reprezentativna primjera riječ je o četverokrilnim građevinama s arkadno rastvorenim unutrašnjim dvorištima. stoljeću posebno je indikativan isusovački samostan na zagrebačkom Gradecu (1641.) ili Orehovečkih u Gornjoj Rijeci (1663. izuzev pročelnog (koje ostaje niže). fasade njegova klaustra raščlanjene su polukružnim renesansnim monoforama. dok Draškovići svoj četverokrilni dvorac u Klenovniku (1593. Premda sagrađen poslije ranobarokne crkve sv. cjelovito realiziran u Kraljevici. ladanjske i fortifikacijske arhitekture.). Model kaštela s ugaonim okruglim kulama.) zaštićuju. knežev dvor u Pridvorju. stoljeću protezali duž cijele Hrvatske. a knez Petar Zrinski istovremenu gradnju Novog Zrinskog grada u Kraljevici zasada nepoznatom znalačkom projektantu. No bez obzira što je ban Nikola Zrinski povjerio 1650.najkvalitetnija ostvarenja nalazimo među utvrđenim dvorcima hrvatskih velikaša – Zrinskih i Frankopana – čiji su se posjedi u 17. od Jadrana na jugu do Međimurja na sjeveru.-1667.

organiziranog na tipično barokni način oko reprezentativno koncipiranog stubišta – palača Zamanja u Pracatovoj ulici (1672. koja je na Visu imala velike zemljoposjede. torete svjedoče o utjecajima iz susjedne Boke kotorske. međutim. Naime. U tom pogledu prednjači Dubrovnik. barokni razvoj stambene arhitekture u smislu jačeg povezivanja s okolnim prostorom omogućio je u 17. dubrovački arhitekti i graditelji tijekom 18. a promijenjene prostorne okolnosti omogućile su objedinjavanje većeg broja starijih parcela. kada se interijeri i eksterijeri palača organiziraju oko istih osi. u tom omiljenom ladanjskom boravištu aristokracije susjednoga otoka Hvara. te slobodnostojećom kulom podignutom unutar ograđenog vrta. ali i s nasuprotne jadranske obale prije svega Apulije. povezuju s interijerima palača. Francesco Cortese. uređene kao terase ili vrtovi.). Time su stvoreni preduvjeti za afirmaciju novoga stila upravo u rješenju unutrašnjeg prostora. već spomenuta razaranja u potresu 1667. stoljeću doživljava svoj procvat. Tommaso Napoli. uz tradicionalne kuće-kule nastaju i slikoviti kompleksi poput Jakinovih dvora u viškom naselju Kut. te se. Činjenica pak da neke parcele ostaju neizgrađene. godine bila su snažan poticaj obnovi gotovo cjelokupne stambene izgradnje. Daljnji stilski pomak u gradnji dubrovačkih palača ostvarit će. Unatoč smještaju većine navedenih ladanjskih sklopova unutar prostranih perivoja. Arhivski izvori upućuju da su projektanti paradigmatskih rješenja u stambenoj arhitekturi Dubrovnika bili već spomenuti talijanski arhitekti angažirani na obnovi sakralnih i javnih građevina: Giulio Ceruti. U pogledu spomenuta ispreplitanja različitih utjecaja posebno je zanimljiva utvrđena stambena arhitektura otoka Visa.fortifikacijskim elementima. Paolo Andreotti. djelovanjem domaćih i dubrovačkih graditelja. jasno je da je došlo do afirmacije i nekih visokobaroknih načela – palača Bessegli u Ulici Cvijete Zuzorić. omogućila je također za barok karakteristično prožimanje vanjskog i unutrašnjeg prostora.-1675. Arhitektura 18. posebno stražarnicama. Međutim. stoljeća – visoki i kasni barok . stoljeću tek sigurni obruč gradskih fortifikacija. Naime. stoljeća. što upravo u 17. s ljetnikovcem dubrovačkog tipa rastvorenim »venecijanskom« kvadriforom.

u Croatia rediviva – oživjelu Hrvatsku. Na svom posjedu u Bilju. Najvažnije promjene odigrale su se tijekom prve polovice 18. a u obližnjem Topolju daje 1722. s teritorijem proširenim gotovo za trećinu svoje veličine i granicama utvrđenim na Savi i Dunavu. godine. koji su obilježili početak visokog baroka u tom dijelu Hrvatske izravno su vezani uz Eugena Savojskog i pobjedu nad Osmanlijama. Međutim. za razliku od 17.. i mogućnost za početak prosperiteta. Slavonije. preobrazio je reliquiae reliquiarum nekadašnjeg Hrvatskog kraljevstva. od osmanlijske okupacije.Početak novoga stoljeća podudara se s ključnom političkom promjenom u Hrvatskoj: oslobađanjem njezina istočnog dijela. nakon dugotrajnih iscrpljujućih ratova u prethodnom razdoblju. Ponajprije njezino utvrđivanje sustavom gradova-tvrđava na velikim rijekama: Broda na Savi. godine sagraditi zavjetnu crkvu sv. Habsburška Monarhija i Mletačka Republika. godine. princ Eugen podiže 1707. a posebice arhitekture. 18. najznačajniji austrijski barokni arhitekt tog vremena. kada se u većini hrvatskih regija novi stil manifestirao prvenstveno na crkvama. Veliki oslobodilački austrijsko-turski rat. godine utvrđeni lovački dvorac. Usporedni proces potiskivanja Turaka od strane Venecije na Jadranu donio je dalmatinskim gradovima. U onom pak dijelu današnje Hrvatske. koji dobiva za zasluge u ratu od cara Leopolda I. I arhitektonski zahvati. koja od dvadesetih godina pa do sredine novog stoljeća postupno zadobiva razvijena barokna obilježja. Kada se uzme u obzir da je Eugenov projektant bio sam Johann Lucas von Hildebrandt. stoljeće također je značilo razdoblje relativnog mira i stabilnosti. stoljeća. započet porazom Turaka kod Beča 1683. gdje su se dvije velike kršćanske sile.-1712. našle u međusobnom sukobu (a ne u sukobu s Osmanlijskim carstvom). stoljeća u graditeljstvu oslobođene Slavonije. nedaleko Osijeka. te okončan zaslugom princa Eugena Savojskog mirom u Sremskim Karlovcima 1699. Osijeka na Dravi i Petrovaradina na Dunavu – što ih je koncipirao sam princ Eugen Savojski – predstavlja fenomen u europskim okvirima. ne začuđuje da niski četverokrilni dvorac u Bilju s dominatnim ulaznim dijelom . Petra i Pavla u spomen pobjede nad Turcima. Navedena situacija odrazila se na procvat cjelokupne umjetnosti. a to su Istra i Kvarner. uz povećanje okolnog područja (zaleđa). sada barok podjednako obilježava sakralnu i stambenu arhitekturu – palače i dvorce – a ostvaruju se i važna urbanistička dostignuća.

Njezina simbolička vrijednost očituje se u istaknutom položaju uz rukavac Dunava poviše Mohačkoga polja. kasnije obnovljenoj. ali i u osebujnoj.). da bi tek na kraju uslijedila uspostava županija. stoljeća provodi reinkorporacija teritorija u sustave državne i crkvene uprave. Prema najnovijim istraživanjima. vođena iz Zagreba. Njezina orginalnost sukladna posebnom statusu tvrđavske crkve. stoljeća najustrajniji širitelji barokne arhitekture bili crkveni redovi: franjevci. Istom kulturnom krugu pripada i crkva u Topolju jedinstvenoga bačvasto svođenog prostora zaključenog oblom apsidom te s vanjskim i unutrašnjim zidovima raščlanjenima elegantnim pilastrima. Ráckeve). U tom procesu. Ane podignutoj sred tvrđave Brod 1743. Vukovar – nastavlja se tradicija zatvorenih četverokrilnih samostana s longitudinalnim crkvama.naglašenim tornjem s lukovicom podsjeća na pojedine dvorce koje Hildebrandt za istog naručitelja gradi na teritoriju monarhije (Ober Siebenbrunn. te novopridošli misionarski red isusovaca. Požega. a posebno na oktogonalnoj crkvi sv. Svojim arhitektonskim obilježjima ističu se franjevački kompleksi u Brodu (započet 1727. godine osmanlijska vojska pretrpjela veliki poraz što ju je primorao na povlačenje iz Ugarske. Osim vojne zaštite i formiranja vlastelinstava.) i Cerniku (započet 1728. ponekad nadopunjenima bočnim kapelama. Našice – ili o baroknim novogradnjama – Slavonski Brod. godine u Sremskim Karlovcima. godine (srušena nakon Drugog svjetskog rata). koja su nakon oslobođenja pripala austrijskom plemstvu (Valpovo). očitovala se u paviljonskoj koncepciji. Jednako kao stotinu godina ranije u zapadnoj Hrvatskoj. Bez obzira je li bila riječ o obnovi franjevačkih sklopova iz vremena prije osmanlijske dominacije – Velika. prvi po niskom . Hildebrandov se utjecaj može prepoznati u Slavoniji i na sakralnoj arhitekturi nekih drugih vlastelinstava. gdje je 1526. koji održavaju kontinuitet katoličanstva za vrijeme stopedeset godina turske okupacije. nalazeći paralele ponajprije u Hildebrandtovim vrtnim paviljonima. konsolidaciji biskupija prethodi širenje crkvenih redova. s vratima na četiri strane. i ovdje su početkom 18. ovalnoj kapeli Marije Mira na mjestu potpisivanjha povijesnog mira 1699. koje organizira habsburški dvor – pa su u odgovarajućim arhitektonskim zahvatima dominantni utjecaji Beča – u Slavoniji se od početka 18. ali i gdje je 1687. godine sultan Sulejman izvršio pobjednički prodor na teritorij Hrvatsko-Ugarske kraljevine.

s obnovom kompleksa započinju 1725. Mihovila.). ističe se ponajprije tipom pročelja s dva zvonika uobičajenim od ranobaroknog razdoblja upravo u isusovačkoj arhitekturi (crkve u Beču. dok eleganciju prostornih proporcija potencira raščlamba zidova jonskim pilastrima. virovitička crkva sv. godine. Nasuprot obnoviteljskim pothvatima u Slavoniji. (1725. prilagođenom gradu-tvrđavi. početkom 18. Dominantna crkva sv.-1721. te postavom oltara ispod prozora.-1767. stoljeća odigravaju u sjeverozapadnoj Hrvatskoj kojoj je u okviru crkvene podjela pripadala. No primjeri poput isusovačke crkve sv. U sakralnoj arhitekturi. čime su decentno najavljene stilske promjene.masivnom zvoniku. godine.-1757. u tada habsburškom dijelu Istre. godine podiže se planirani barokni grad sa širokim ulicama unificiranih pročelja i središnjim trgom uokvirenim reprezentativnim javnim zgradama. Mihovila u Osijeku ili franjevačke crkve sv. gdje je većina baroknih zahvata predstavljala gradnje iz temelja. Trnavi i Györu). No. stoljeća. unutrašnja je transformacija Wandpfeiler-konstrukcije proširenjem kapela između zidnih stupaca. Takvim svojim obilježjima. Bitna novost u odnosu na starije građevine očituje se u zaobljenom tlocrtu kapela. ono što je u njezinoj koncepciji novo za područje u kojem je sagrađena. čime su u longitudinalni prostor bačvasto nadsvođene lađe uvedene poprečne osi.). a drugi po povećanju križno svođenih traveja u crkvi s blago zaobljenim bočnim kapelama. te u naglašavanju svetišta dvjema eliptoidnim kupolama. i impresivnom trijemu s kamenim stupovima u klaustru. od kojeg se pruža scenična vizura prema trgu s isusovačkim kompleksom. u sjeverozapadnom dijelu kontinentalne Hrvatske. Roka u Virovitici nagovješćuju da je došlo vrijeme radikalno nove stilske interpretacije tradicionalnih predložaka. daljnji stupanj razvoja istog tipa redovničke arhitekture ostvaruju na teritoriju Slavonije franjevci u Virovitici. Petra u Šumi. kada taj grad postaje glavno habsburško uporište za daljnje ofanzive protiv Osmanlijskog carstva. Isusovci dolaze u Osijek odmah po oslobođenju od Turaka 1687. zaokruživši ga gradnjom monumentalne longitudinalne crkve s bočnim kapelama (1746. Prisutni u tom gradu od 13. stoljeća veliki udio imaju barokizacije starijih objekata. pošteđenom turske okupacije. Jačanje njegove strateške važnosti bilo je popraćeno urbanističkom preobrazbom: 1712. uz . Međutim. Slično rješenje nalazimo na suprotnom kraju Hrvatske u pavlinskoj crkvi sv. Roka odražava stilske promjene što se tijekom prve polovice 18.

a to je ponajprije kapela Presvete krvi Kristove u Dvorcu Batthyany u Ludbregu. Jeronimu u Štrigovi (1738. u srednjoeuropskom prostoru na visokoj razini realizirana u katedrali u Salzburgu. nego se postavljaju jedna nasuprot drugoj. Naglašavanje svetišta kupolom javlja se u tom razdoblju i kod pojedinih crkava kojih svetište nema trkonhalni oblik. U skladu s visokobaroknim zahtjevima. Spomenuta tendencija ostvaruje se najprije u okviru tzv. trolisnih crkava. kao što su eliptoidne niše u brodu (Ludbreg).1740.). utemeljenom na djelima štajerskih graditelja Carlonea i Hornera. stoljeća najviše doći do izražaja upravo u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. vezanih uz graditeljstvo pavlina. više ne nižu (kao u ranobaroknom razdoblju) duž lateralnih strana crkava. u interijeru je postignuto jače isticanje kupole. kako to svjedoči kapela Majke Božje u Križančiji kraj Velikog .) – svjedoče o baroknom izrazu. nadovezanim na izduženu lađu. postignuti već kod najranije hrvatske crkve tog tipa – Majke Božje Koruške u Križevcima (1725. Franjo Ksaverski (1748.nadsvođivanje crkvenih brodova te obnovu pročelja i povisivanje zvonika. Riječ je o građevinama s trikonhalno oblikovanim svetištem s kupolom. te zagrebačke crkve: Sv. Time je najavljena glavna tema sakralne arhitekture zrelobaroknog razdoblja – centralizacija longitudinalnog prostora – koja će tijekom prve polovice 18. što je u osnovi renesansna ideja. najvažnije su intervencije te vrste dogradnje bočnih kapela starijim crkvama. Iako je ovdje trolisni tlocrt utemeljen na starijoj građevini.-1752.). u poprečnu os broda. Naime križevački su pavlini uz stariju lađu dogradili kvadratno svetište s tri niske apside i visokom kupolom. konveksno-konkavno pročelje (Ksaver) i trobrodnost (Dolac). No prostorni odnosi između broda i dominantnog svetišta. one se. što. Vinagora. međutim za kontinentalno područje ostaje iznimna.) uz isusovačku ladanjsku rezidenciju i Sv. kako to svjedoče pojedini slikoviti primjeri hodočasničkih crkava u Hrvatskom zagorju – Taborsko. građena tijekom obnove dvorca prema projektu arhitekta Josefa Huebera iz Graza (1745. Trolisni tlocrt s kupolom prihvatili su i pojedini plemići za svoje mauzoleje. Belec. Još znatnije veze sa štajerskom arhitekturom prepoznatljive su u idućoj. dok vanjštini glavni pečat daju dva pročelna tornja. međutim. također pavlinskoj crkvi istog tipa – Sv. Te su crkve ujedno značajne jer unose nove teme u arhitekturu ovoga područja. Marija na Dolcu na mjestu srednjovjekovne cistercitske opatije.

stoljeća taj model bio prihvaćen i na širem teritoriju Zagrebačke biskupije. stoljeća postupno prihvaća srednjoeuropska invencija zvonika »iza pročelja« (postavljenog s jedne strane na pročelni zid a s druge na unutrašnji luk koji određuje pjevalište). a to su tzv. četverolisne crkve. godine daje podići biskup Juraj Branjug. on se formira u kasnobaroknoj arhitekturi Štajerske.). crkva se odlikuje i razrađenom kompozicijom pročelja. Ubrzo se na obližnjem području uz Kupu grade još dvije župne crkve slične prostorne organizacije (Donja Kupčina i Kupinec). Crkvu karakterizira kvadratično segmentno zaključeno svetište i šira kvadratična lađa s dvije plitke stiješnjene bočne kapele koje zajedno s tzv. Riječ je o župnoj crkvi sv. godine. svođenim slavolukom na prijelazu prema svetištu. ali u obliku kakav je prisutan u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. čija rasprosranjenost nadilazi današnje granice država. formiraju četverolisni oblik. U Hrvatskoj najranija se četverolisna crkva gradi na posjedu zagrebačkih biskupa. činjenica da je ovdje riječ o centralnoj građevini. da je bočnim konhama naglašena sama okrugla lađa (a ne svetište kao kod ranijih primjera). i četverolisne crkve pripadaju regionalnim fenomenima baroknoga graditeljstva. sa središnjim poljem naglašenim zabatom. Međutim. interpolirane u renesansnu katedralnu tvrđavu. Ladislava u Pokupskom koju 1736. Slično trolisnima. što upravo u pročelnom zvoniku Trškog Vrha dostiže najzrelije rješenje. značajnu inovaciju za daljnji razvoj barokne arhitekture u Hrvatskoj znači primjena kupolastih svodova u brodu i svetištu. Dojmljivosti crkve pridonosi smještaj na dominantnom položaju u krajoliku. i u sjeverozapadnoj se Hrvatskoj tijekom prve polovice 18. Osim tlocrta. čeških kapa (koje će uskoro potpuno zamijeniti starije tipove bačvastih i križnih svodova). Marije Jeruzalemske na Trškom Vrhu iznad Krapine (1749. Osim visoke razine barokne dinamike postignute konveksno-konkavnim tretmanom zidnih površina. poznat kao obnovitelj biskupske palače u Zagrebu.Bukovca na posjedu grofova Draškovića iz 1731. koji na području sjeverozapadne Hrvatske najjasnije izražava visokobaroknu težnju dinamičnoj koncepciji centraliziranog prostora. dostigavši vrhunac razvoja u kasnobaroknoj hodočasničkoj crkvi sv.-1739. tzv. te njegovim pandanom iznad pjevališta. tj. . te s konkavnim bočnim zonama. da bi tijekom petog desetljeća 18. Naime.-1752. dovodi navedenu kapelu u izravnu vezu s arhitektonskim tipom. Postoje različite teorije o podrijetlu četverolisnog tipa.

). a ponekad i s tri traveja zaobljenih bočnih strana – župna crkva sv.-1761.) i Rogatcu (1738.-1751. redovito s dva od njih – crkva sv. Sladka Gora i Ehrenhausen. izvedena u župnoj crkvi sv. a zamjetan je i obrnuti slijed redukcije četverolisnih crkava. Franje Ksaverskog u Zagrebu.).) najranije. Često se grade crkve sastavljene od dvodijelnog svetišta i šire kvadratične jednotravejne lađe sa svođenim slavolukom i njegovim pandanom iznad pjevališta – župne crkve u Gradišću iznad Bosiljeva (1753.) te na Draškovićevu posjedu u Brezovici (1756. od kojih su one u Ponikvama (1735. sa lađom proširenom stiješnjenim kapelama. Nikole u Varaždinu (1753. čime je i dalje pitanje projektanta tih paradigmatskih rješenja za kasnobaroknu sakralnu arhitekturu Hrvatske i Štajerske ostalo otvoreno.-1754. a Josefa Huebera na one kasnije – Trški Vrh. Jurja u Purgi Lepoglavskoj (1749. te započinju različite varijacije njihove sinteze. Marije . obavezno kvadratično i zaključeno užom stiješnjenom ili segmentnom apsidom (tzv. Brodovi longitudinalnih crkava centraliziraju se kvadratičnim travejima čeških kapa. dvodijelno svetište).-1740.-1743.). rasprostranjenih na teritoriju današnje Slovenije i Austrije.pojačan oblikovanjem cinktora (zaštićenog ophoda) s okruglim kulama i unutrašnjim trijemom.).) najraskošnije. Disperzija četverolisnih crkava sredinom 18. U ranijoj literaturi neke od spomenutih crkava bile su pripisane mariborskom graditelju Johannu Fuchsu. stoljeća u sjeverozapadnoj Hrvatskoj označila je prekretnicu u sakralnoj arhitekturi: njome je prekinuta tradicionalna stroga podjela na longitudinalni i centralni tip. ali bez svođenog slavoluka – pavlinska kapela sv. dok je svetište u takovj koncepciji.) i Ehrenhausenu (1751. da bi potom njihovim projektantom bio proglašen Fuchsov mariborski prethodnik u istoj graditeljskoj redionici – Josef Hoffer. kao i u prvoj četverolisnoj crkvi. te adekvatni raspon u stilskom razvoju pokazuje skupina štajerskih crkava. a u Sladkoj Gori (1743. znači ovalna crkva sv. Podudarnosti u prostornoj organizaciji s hrvatskim četverolisnim crkavama. U tom pogledu posebno zanimljivo rješenje predstavlja kombinacija četverolista s ovalom. Nedavno je pak uočen utjecaj štajerskih arhitekata Carla Antonija Carlonea i Johanna Geroga Stennga na prvu četverolisnu crkvu u regiji – Pokupsko. Vrhunac tog trenda te ujedno i jedan od najviših dometa kasnobarokne sakralne arhitekture na području Hrvatske uopće. Lovre u Vivodini (1753.

Terezije u Požegi (1756. od kojih je središnji naglašen zaobljenim bočnim kapelama. Petra u Beču. Postavši kao filijala zagrebačkog Kaptola sakralnim središtem za široko područje oslobođene Slavonije. i sama također elegantna ovalna građevina. pak.-1773. Pročelju.-1763. koje s različitih strana markiraju prilazne ceste Zagrebu – crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Brezovici (1756. te se uklapa u šire srednjoeuropske trendove centralizacije longitudinalnih crkava. stoljeća.1765. ovdje zidove broda raščlanjuju tek plitke dijagonalne niše za oltare smještene između klasičnih dvojnih pilastara. Time se crkva u Selima uključila u skupinu sakralnih građevina s dva tornja. valja posebno istaknuti današnju katedralu sv. U kontekstu visokokvalitetnih kasnobaroknih crkava sredine 18.). na tri prostrana kvadratična traveja baldahinskih svodova. počam od Hildebrandtove crkve sv. Centralizacija tog dominatnog dijela cjelokupnog prostora potencirana je skošenjem uglova u okviru inače koveksno-konkavno tretiranih zidnih stupaca s kompozitnim pilastrima. Njezinu prostornu organizaciju čini dominantni ovalni brod pod visokom kupolom s eliptoidnim predvorjem na jednoj strani te segmentno zaključenim svetištem na drugoj strani. Svojom volumno-prostornom organizacijom požeška župna crkva (današnja katedrala) nadilazi ranije spomenute četverolisne crkve. ali i njegovih kasnijih štajerskih izvedenica poput župne crkve u Saggautalu. Posebna vrijednost ove kasnobarokne crkve s obilježjima rokokoa. što odaje projektanta upoznatog sa suvremenom bečkom arhitekturom. Monumentalna unutrašnjost podijeljena je. očituje se u oblikovanju bogato raščlanjenog konveksnog pročelja flankiranog s dva elegantna zvonika konkavno uvučenih strana.) te crkva Svih svetih u Sesvetama (1766. u čijoj se eleganciji prepoznaje specifična lakoća i prozračnost rokokoa.). crkva je rezultat inventivnog projekta iskazanog jednako u unutrašnjoj kao i u vanjskoj kompoziciji. s ovalnim brodom proširenim širim bočnim i užim dijagonalnim kapelama. No za razliku od navedenog uzora.). glavni pečat daje inkorporirani zvonik efektne konstrukcije s vanjskim kontraforima i udvostručenim parovima voluta. podignutu zaslugom zagrebačkog biskupa Franje Thauzyja i potporom same carice Marije Terezije.Magdalene na vlastelinstvu zagrebačkog Kaptola u Selima kod Siska (1759. čiji je glavni predstavnik na području Habsburške . naime. čime se crkva nadovezala ne niz vrhunskih austrijskih ostvarenja.

Uz daljnje varijacije sinteze longitudinalnih i centralnih crkava. stoljeća značila je u sakralnoj arhitekturi kontinentalne Hrvatske razdoblje najviših kvalitativnih dometa u okviru kasnobaroknog stilskog izraza. generalna obilježja arhitekture nadolazećeg klasicističkog perioda. Nikole u Karlovcu Josipa Stillera (1784. godine). potaknutih sveopćim gospodarskim prosperitetom marijaterezijanskog razdoblja. upućuje ponovno na štajerski arhitektonski krug. Prema tome sredina 18. kapela i pročelja. s kojim je Zagrebačka biskupija bila povezana. stoljeća. odnosno na graditelja Josefa Hoffera. ali su ipak posebno karakteristične za područje Vojne krajine. barokni klasicizam). stoljeća zadržavaju pojedine barokne elemente (tzv. čiji je predstavnik pijaristička (župna) crkva sv. ali pisani izvori druge polovice 18. Ivana Nepomuka u Vinkovcima (1772.). Longitudinalni tip zastupaju velike jednobrodne crkve podijeljene na jednolike traveje čeških kapa. ističu se pretenciozniji zahvati.-1781. ponovno dolazi do izrazitije distinkcije između navedenih tipova. primjerice župna crkva sv. . Ujedno to je početak kvantitativnog povećavanja opsega gradnje. Terezije sred novoosnovanog vojnog grada Bjelovara (1756. tijekom druge polovice 18. Nastavljaju se dominantni austrijski utjecaji.monarhije bio bečki arhitekt Franz Anton Pilgram.-1772. gdje ih projektiraju vojni inženjeri. napustivši nasljeđe bizantinizma (prisutnog primjerice u manastiru Lepavina kraj Koprivnice) sada integriraju u tipologiju srednjoeuropskih crkava. koja i početkom 19. međutim. stoljeća svjedoče o aktivnosti većih graditeljskih radionica u Zagrebu i Varaždinu. No. stoljeća predstavljati pravoslavne crkve koje se. Istaknut ćemo samo najznačajnije stilsko-tipološke fenomene toga razdoblja. poput župne crkve sv. Sve ih. pandane katoličkim crkvama u krajiškim naseljima počinju potkraj 18.-1786. karakterizira smanjenje postorne dinamike i plošnost arhitektonske plastike.). uključivo i Slavoniju. poput pravoslavne crkve sv. Lovre u Petrinji (1780. Unutar tipskih longitudinalnih rješenja.). čime se na određeni način postupno odražava i novi ukus klasicizma. koji u stilskom smislu završava usvajanjem klasicizma tijekom jozefinskog perioda. Jozefinskim odredbama (patent o vjerskoj toleranciji 1781. samo oblikovanje arhitektonske plastike. što se podižu na području cijele kontinentalne Hrvatske.).

Petru u Šumi unutar habsburškog posjeda. godine govori o ažurnosti istarske sredine.) – da bi na kraju u Sv. s kapelama između masivnih zidnih stupaca. stoljeća. koji se na visokoj razini ostvaruje u Istri (odnosno u njezinom dijelu pod upravom Venecijanske Republike). naime. dok gradnja istovjetne crkve u Poreču 1747. Uporaba slobodnostojećih stupova. te sa svetištem nadvišenim kupolom. oblikovane pod utjecajem obližnje pavlinske crkve u Sv. kasnopaladijevske crkve – jednobrodne građevine s plitkim bočnim kapelama i koritastim svodom u brodu. Poreč. projekt mariborskog arhitekta Johanna Fuchsa. Ishodište navedenog tipa znači Palladijeva crkva Il Redentore u Veneciji (1577. stoljeća kasnopaladijevske su se crkve proširile u unutrašnju Istru i na Kvarner pri čemu prihvaćaju utjecaje drugih sredina. Kasnobaroku struju prezentira monumentalna ovalna župna crkva u Pregradi (1803. bilo da definiraju gradske trgove (Umag.-1592. Svojom impostacijom i voluminoznošću navedene župne crkve imaju izrazito urbanističko značenje. Tijekom 18. transformirana (tj.). Buzet.) i Vukovini (prvi spomen 1799.). Veli Lošinj).) bila oživljena klasična tradicija rimskog Panteona s istaknutim trijemom u obliku antičkog hrama ispred pročelja. godine svjedoči o prisutnosti samog Massarija kao projektanta. stoljeća. poput župne crkve u Tinjanu. Dropkovcu (1769. Nasuprot razmjerno kasnoj afirmaciji klasicizma u sakralnoj arhitekturi kontinentalne Hrvatske.). primjerice župnoj crkvi sv. Postupnim pak uvođenjem crkava s okruglim lađama i kupolom afirmira se najprije samo klasicistički tlocrt – rotonde u Daruvaru (1764. Pojava prve crkve te vrste u Umagu 1730. kao jednog od bitnih obilježja klasicizma. Osobitost unutrašnje raščlambe njihovih zidnih plašteva klasični su pilastri koji plastički oživljavaju i pročelja zaključena trokutnim zabatima. u njezinu obalnom dijelu ta je stilska struja dominantna od početka 18. dala je novu vrijednost interijerima pojedinih longitudinalnih crkava kontinentalne Hrvatske. o venecijanskom baroknom klasicizmu utemeljenom na djelima Andree Palladija.I među crkvama centralnog tipa možemo uočiti istodobnu primjenu različitih stilskih izričaja – baroknog i klasicističkog. Tereziji u Suhopolju (1803. bilo da . Standardno rješenje sakralne arhitekture predstavljaju tzv. Riječ je. pojednostavljena) u djelima venecijanskog arhitekta Giorgia Massarija dvadesetih godina 18.-1795.). Franje Asiškog u Velikom Bukovcu te crkvi Marije Lauretanske u Pogančecu kraj Vrbovca (1780.

stoljeću svojim prosperitetom nadmašilo obližnju Pulu. crkva je trebala biti osvijetljena dvostruko većim brojem prozora od uobičajenog (od čega se prilikom gradnje odustalo). postavljen je. Blaža (1761.). odvojeno od tijela crkve. čime je na na nov način interpretirana sceničnost svetišta Palladijeve crkve Il Redentore. Iako je autor nove župne crkve (1724. Projektiran po uzoru na toranj venecijanske crkve sv. Ambijentalno-urbanistička vrijednost rovinjske crkve očituje se u njezinu dominantnom položaju na vrhu grada poviše mora. ili . Ipak u konačnici je realizirana osebujna trobrodna crkva (1736.akcentiraju prostorne gabarite akropolno smještenih utvrđenih gradića unutrašnje Istre (Buzet. naime. župnu crkvu Rođenja Blažene Djevice Marije u Prčnju (1789. Eufemije u Rovinju. Originalna varijanta kasnopaladijevskoga tipa ostvarena je u župnoj crkvi sv. i 18. projektu venecijanskog arhitekta Giovannija Dongettija (1754. u Boki kotorskoj. naselja koje je u 17. te s jednakom visinom brodova.).) trebao biti jedan od vodećih venecijanskih arhitekata – Giovanni Scalfarotto – njegov je projekt u cijelosti odbačen. vodnjanska je crkva atribuirana Bernardinu Maccaruzziju. Još pretenciozniji uzor za svoju župnu crkvu izabrali su građani Vodnjana. također Venecijanca. ali kvantitativno njihov je udio daleko manji nego u Istri. kako je u to doba bilo uobičajeno u katedralama obližnjih gradova Kopra i Udina. s izmjenom različitih tipova svodova. arhitektu koji potom projektira sličnu crkvu i na krajnjem jugu dalmatinske obale. Giovannija Dozzija Rovinjani traže korekcije u pogledu visine glavnog broda i broja bočnih kapela. Njihova trobrodna crkva sv. stoljeća i u Dalmaciji. stoljeća. Pojedini primjeri venecijanske sakralne arhitekture ostvaruju se tijekom 18. Raskorak između nacrta projektanta i želja naručitelja pokazuje i najmonumentalnija sakralna građevina 18. kako je to u mediteranskom području uobičajeno. Servola u Bujama. stoljeća u Istri – župna crkva sv. Tinjan. od broda odvojeno trima lučnim otvorima oslonjenima na stupove. Grožnjan).) s transeptom i kupolom nad križištem projektirana je po uzoru na samu venecijansku katedralu (San Pietro di Castello). Svetište je. Na temelju usporedbe sa sjevernotalijanskim crkvama nastalima prema istom predlošku. pri čemu nije zanemariva uloga visokog zvonika iz 17. Prema sačuvanom modelu za gradnju. a i od drugog projektanta.). Marka.

Usklađenošću sa zatečenom strukturom srednjovjekovnoga bloka te reprezentativnošću pročelja artikuliranog brojnim lučnim otvorima s osebujnim maskeronima.). venecijanski su se utjecaji u 18. Nazočnost venecijanskih projektanata nije u 18. karakterizira baroknu nešto jednostavnija baštinu prostorna obogatio organizacija. Vlaha pozvali jednog Venecijanca – arhitekta i kipara Marina Gropellija. Vanjština crkve pak prepoznatljiva je po skošenom podnožju sa stubama i balustradom. . već spomenutih rimskih i južnotalijanskih arhitekata prisutnih u gradu potkraj 17. a ostale venecijanske projekte – djela vojnih inženjera – kao što su katedrale u Skradinu i Makarskoj. te po kvalitetnoj arhitektonskoj i figurativnoj plastici. stoljeća. je jedan Ipak i dalmatinsku graditeljsku istaknuti venecijanski neopaladijevski arhitekt.-1775. Filipa Nerija u Splitu. smještene na samom Stradunu. stoljeća za obnovu crkve svog zaštitnika sv. Eustahija u Dobroti (1762. ističe se palača Battiala-Lazzarini u Labinu. stoljeću zaobišla ni Dubrovačku Republiku. Nakon. Foretića – što nastavljaju tradiciju oblikovanja velikih trobrodnih crkava. gdje su i ranije djelovali arhitekti iz Venecije: Giuseppe Beati s projektom trobrodne (nedovršene) župne crkve sv.). Nikole u Perastu (1738. Dubrovčani su početkom 18. Macanovića. naime. poput impozantne župne crkve u Milni na otoku Braču Ignacija Macanovića (1780.) i Bartolo Riviera s jednobrodnom župnom crkvom sv.-1772. Prilikom ponovne gradnje te u požaru stradale crkve (1707. stoljeću odrazili na palačama istarskih i dalmatinskih gradova. Osim u sakralnoj arhitekturi. sam Giorgio Massari.). Cjelovitost pak tipičnog venecijanskog projekta sažimaju palače Fozze u Zadru i Cindro u Splitu sa središnjom dvoranom rastvorenom karakterističnim pročelnim triforama.). Kasnopaladijevskim se obilježjima ovdje ističe samo župna crkva u Kaštel Lukšiću (1773. Križa u franjevačkoj crkvi na otoku Badiji kraj Korčule (1723. Gropelli je upotrijebio tradicionalni venecijanski tlocrt s upisanim grčkim križem te s kupolama u središnjem i ugaonim poljima.u Boki.-1715. te franjevačka crkva u Sinju i crkva sv. projektiranjem kapele sv. i dalje ostaje dominantna djelatnost domaćih graditeljskih radionica – Skokovih.). dok jednako tako reprezentativna splitska palača Milesi svojim elegantnim pročeljem nosi ponajprije urbanističke kvalitete u artikulaciji gradskog trga. Na prostoru Dalmacije.

gdje kontinuitet izvangradskog feudalnog stanovanja nije bio prekinut turskim osvajanjima. Vlaha Marino Gropelli se iskazao u Dubrovniku i prilikom preoblikovanja Lože glavne straže (1708. gdje koristi tipičnu venecijansku rustiku (bugnato).). primijenjenu potom u njegovim gradnjama za privatne naručitelje. odnosno stubište sa stupovima. Stoga je i udio starijih. stoljeća. Svojom stepenastom konturom s bočnim terasama i balustradama vila upućuje da je njezin projektant bio inspiriran dubrovačkom Pucićeva katedralom. Upravo taj element – stubište raščlanjeno kamenim stupovima – postat će zahvaljujući dubrovačkim graditeljima i klesarima standardom stanovanja toga grada u 18.Osim crkvom sv. . U tom pogledu vodeća ulogu preuzimaju dvorci kontinentalnih krajeva. Istodobno svojom središnjim rizalitom rezidencija obilježja arhitekture. potom preuzimani u palačama i javnim zgradama većih urbanih središta. Poput kasnobarokne Scale di Spagna u Rimu i ovdje je dinamičnim konveksno-konkavnim linijama ostvarena duboka scenična vizura s portalom samostana u središnjoj osi. Po velikom broju dvoraca posebno se ističe sjeverozapadni dio Hrvatske. poput ljetnikovca Bozdari u Rijeci dubrovačkoj. odnosno jača afirmacija baroknog stila u rezidencijalnoj arhitekturi ostvaruje se tijekom 18. renesansnih i ranobaroknih struktura imao razmjerno veliku ulogu u oblikovanju plemićkih rezidencija 18. palača Sorkočević u Gučetićevoj ulici.). Zanimljivo preplitanje južnotalijanskih i venecijanskih utjecaja s bogatom dubrovačkom graditeljskom baštinom prepoznaje se i na jednoj istaknutoj rezidencijalnoj građevini – vili Pucić podignutoj sredinom 18. ponavlja rješenja palača unutar gradskih zidina. nosi a slična dispozicija venecijanske terasa krakterizira i južnotalijansku ladanjsku arhitekturu. u kojima se uspostavljaju tipološki modeli. kojom je isusovačka arhitektonska cjelina integirana na baroku svojstven način u postojeću strukturu grada. stoljeća na teritoriju cijele Hrvatske. posebno Massarijevih vila. No ubrzo se Dubrovčani opet okreću svojim ranijim favoritima: rimski arhitekt sicilijanskog podrijetla Pietro Passalacqua dovršava isusovački kompleks oblikovanjem monumentalne kamene skalinade (1735. Unutrašnji prostor pak. stoljeću – palača Ranjina na Trgu pred Dvorom. stoljeća neposredno uz gradska vrata Od Pila. palača Pucić na Gundulićevoj poljani itd. Povećanje komfora stanovanja.

a njihovu povećanu prostornost omogućuju reprezentativna predvorja na katu. skupturama i egzotičnim biljem) te izravno uključenom u prostornu organizaciju kompleksa. Početni stadij tipološkog razvoja reflektira se u visokom ogradnom zidu dvorišta. a s unutrašnje središnja šetnica perivoja. Naime.). cjelovito rastvaranje prema okolnom parkovnom prostoru ostvaruju tek kasnobarokne novogradnje trokrilnoga »U« tlocrta. Kod trokrilnih dvoraca daljnje se volumno-prostorne transformacije očituju tijekom druge polovice 18. a tradicionalnost tlocrtnog rasporeda odaje uski arkadno rastvoreni hodnik uz dvorište.) i Hueberova obnova dvorca Batthyany u Ludbregu (1745. Jednu od najranijih hrvatskih plemićkih rezidencija »U« tlocrta znači Patačićev dvorac u Zajezdi (1730. kako to svjedoči dvorac Bedekovića u Gornjoj Bedekovčini (1750. No. stoljeću zadržavaju zatvoreni četverokrilni sklopovi. Bedekovićev dvorac (jednako kao i Zajezda) pripada štajerskom graditeljskom krugu. pa čak i od poznatih arhitekata – Martinellijeva adaptacija dvorca Althan (ranije Zrinski) u Čakovcu (1743. bitno je nov njihov odnos prema okolnom krajoliku. te nizovi jednolikih prostorija uz vanjska pročelja.-1740. često uravnoteženom ugaonim istacima.). stoljeća povećanjem važnosti glavnog krila koje postaje širim od ostalih.Međutim.) – za to je doba tipičan dinamičniji raspored krila. Rasporedom stubišnih krakova u obliku slova »T« te oblikovanjem arhitektonske plastike. Spomenute dinamične efekte moguće je postići novim prigradnjama. iako se i u 18. Tipično barokna dominacija stubišnog prostora njegovom centralnom pozicijom čini se da je prije mogla doći do izražaja kod jednostavnijih jednokrilnih zdanja. poput scenično postavljenoga niskog pročelnog trakta s tornjem ispred ranobaroknog Ratkajevog dvorca u Miljani. preuređenom u perivoje (nerijetko s umjetnim jezerima. U tom pogledu zamjetljiv je raspon od »historicističkog« oponašanja renesansnih kula na sva četiri ugla . Naglašavanje središnjeg dijela dvorca odražava se u volumnom isticanju glavne dvorane. Aksijalnost cjelokupne organizacije potencirana je oblikovanjem nadsvođene veže cijelom dubinom prizemlja na koju se s vanjske strane nadovezuje prilazna aleja. Istodobno stubišni se usponi organiziraju simetrično. te naglašavanjem glavne dvorane koja se postavlja u središnju os. U skladu s takvom koncepcijom transformira se i tijelo dvorca. sa svake strane veže. U takvoj koncepciji trokrako je stubište smješteno lateralno.

koji sredinom 18. Oršića u Gornjoj Bistri nadomak Zagreba (1770. osebujna je »paviljonska koncepcija« izražena ovdje u samoj središnoj zoni dvorca. stoljeća privremeno postaje hrvatski glavni grad (od premještanja Hrvatskog kraljevskog vijeća u Varaždin 1767.Rauchovog dvorca u Lužnici do njihova preoblikovanja u ugaone paviljone na Draškovićevom dvorcu u Brezovici. preko učestalih mađarskih utjecaja. nadalje gradska vijećnica naglašena središnjim tornjem te županijska palača. djelo štajerskog graditelja Jakoba Erbera. ne samo da je glavna dvorana visinski izdignuta u zonu krovišta. Navedene kvalitativne domete svojih kasnobaroknih dvoraca plemstvo sjeverozapadne Hrvatske velikim dijelom ponavlja i u gradskim rezidencijama.). iznimna po efektnom središnjem istaku razvedenoga kasnobaroknog zabata. U okviru pažljivo proporcioniranog trokrilnog kompleksa s ugaonim rizalitima. te pažljivo artikuliranim parkovnim prostranstvima. te radijalna dispozicija otvora.). Visoku kvalitetu baroknog oblikovanja pokazuju i mnogobrojni dvorci u Slavoniji. obuhvaćenog subordiniranim nižim krilima. Cjeloviti pak trokrilni »U« tlocrt najbolje prezentira zagrebačka palača Vojković (1764. posebice u Varaždinu. već navedena činjenica da su nakon turske okupacije habsburški vladari slavonska vlastelinstva podijelili pripadnicima stranog plemstva. U širokom dijapazonu rješenja. nego i svojim. realiziranom u već spomenutom dvorcu u Bilju. za hrvatske razmjere. Među njima pratimo raspon od izravnog utjecaja Beča. gotičko-renesansni burg grofova . Sva navedena kasnobarokna obilježja na originalni je način objedinio projektant visokokvalitetnog dvorca Krste II. do izdvojenog primjera odraza arhitekture samoga Rima na dvorcu u Iloku. Dobivši od Leopolda I. rezultirala je znatno većom raznolikošću arhitektonskih ishodišta nego li je to slučaj sa sjeverozapadnom Hrvatskom. dijelom određenih zatečenom urbanom strukturom. jedinstvenim ovalnim oblikom. zacijelo inspiriranome Hildebrandtovim Belvedereom u Beču. Štoviše. daje joj dinamičnu snagu dominantnog prostornog žarišta. godine). godine pa sve do katastrofalnog požara 1776. Njezina bogata plastička raščlamba. organiziranog oko središnje longitudinalne osi. Naime. s ugaonim erkerom i raskošnom rokoko dekoracijom. vanjskom arhitektonskom raščlambom ističe se palača Patačić. formira snažni konveksni istak ulaznog pročelja. prepoznatljiva po skladnim pročelnim rizalitima.-1775.

). međutim. stoljeća na hrvatskim prostorima javljaju i primjeri »čiste« klasicističke arhitekture.-1786. Stil koji je obnovio lice Hrvatske nakon jednog od najtežih razdoblja njezine povijesti. od županijskih palača u kontinentalnoj Hrvatskoj (Vukovar. kojoj upravo barokni klasicizam daje svoj prepoznatljivi pečat.-1777.). Sagrađena kao dio cjelokupne modernizacije grada i luke. Premda se već tijekom 18. Reprezentativna pak veža s masivnim toskanskim stupovima ima i »lokalne« preteče na tlu Slavonije u pola stoljeća starijoj Guvernerovoj palači u Osijeku. a da njihov udio u graditeljskoj baštini tog područja nije zanemariv jasno pokazuje dvorac grofova Jankovića u Daruvaru (1771. te u paralelnom oplošnjenju arhitektonske plastike. Seget kraj Umaga). Isti arhitektonski elementi raščlanjuju ulaznu vežu dvorca Pejačevića u Virovitici. stoljeća. stoljeća svoje posjede u Slavoniji ponovno stječu pripadnici hrvatskoga plemstva. kao i kod izvorne faze monumentalnog dvorca iste plemićke obitelji u Našicama. Križevci) do monumentalne upravne zgrade šećerane u Rijeci (1752. organiziranoga oko »šuplje jezgre«. 1785. riječ o klasicizmu ranog 19. Osim stranih feudalaca. Još unutar barokne volumno-prostorne kompozicije. Kao i u sakralnoj arhitekturi. osobito dobro ilustriraju tadašnje javne građevine. barokno graditeljsko nasljeđe ne prestaje s fin de siècleom. tijekom druge polovice 18.. prema kojem je orijentirano novooblikovano pročelje. a vrijednost cijelog iločkog kompleksa potencirana je akropolnim smještajem poviše Dunava. rimska je obitelj Odescalchi tijekom njegove barokizacije izvela neožbukano arkadno pročelje po uzoru na rimske crkve.). klasicizam se tijekom zadnjih desetljeća postupno infiltrira i u profana zdanja na teritoriju cijele Hrvatske. Barokni klasicizam. poput visokokvalitetnog neopaladijevskog dvorca Sermage-Hellenbach pokraj Marije Bistrice (1786. manifestirat . Ali ovdje je. bilo pak o složenim kompleksima kao što su primjerice istarske stancije (Dajla kraj Novigrada. bilo da je riječ o razmjerno jednostavnim građanskim kućama. Brojni su primjeri tog trenda u gradskoj i izvangradskoj stambenoj arhitekturi. potonja se zgrada ističe iznimnom reprezentativnošću stubišta s elegantnim stupovima. Profinjena raščlamba njegova trokrilnog volumena s meko oblikovanim rizalitima i lomljenim mansardnim krovištem upućuje na znalačkog srednjoeuropskog (vjerojatno mađarskog) projektanta. najprije ga čitamo u inzistiranju na raščlambi velikim redovima pilastara i trokutnim timpanima.Iločkih.

No znatno više od toga. No glavnu inovaciju značilo je podizanje velike . od kojih najreprezenativniji komparativni primjer znači isusovačke crkva u Beču (1624. Isusovački kompleks u Dubrovniku Dubrovački isusovački kompleks s kolegijem. Katarina uvrstila u grupu ranobaroknih crkava na području Habsburške Monarhije.) prema projektima više arhitekata. Time se Sv.1620.). Sukladno navedenom određenju bilo je i prvotno pročelje crkve sv. Međutim. Katarine u Zagrebu Isusovci dolaze na zagrebački Gradec na poziv Hrvatskog sabora (1606.-1765. No uz ranobaroknu. a posebno značenje takvoj poziciji pridaje činjenica da je sačuvan plan prvog rektora Gianbattista Canaulija (1653. Kao u Alberthalovim paradigmatskim crkvama u Dilingenu i Eichstattu (1610.-1632.. Gradnja započinje 1662. međutim. Katarina je služila za uzor nizu hrvatskih crkava tijekom 17. osim što je privremeno prekinula gradnju. glavnog donatora i zagrebačke crkve. već je svojom impostacijom najavila novo doba. Podignuta kao dio većeg sklopa (gimnazije i kolegija). nastala zaslugom Ferdinanda II. od kojih su neki pripadali samom vrhu europske arhitekture.). Poput matične crkve tog reda – Il Gesù u Rimu – i Sv. kojima se naša ranobarokna arhitektura uključila u sam vrh srednjoeuropskog graditeljstva tog vremena. Kao takva. nastaje u razdoblju od preko stotinu godina (1653. inovativne su njezine arhitektonske značajke. oblikovanje kapela između zidnih stupaca nadovezuje se na srednjoeuropsku kasnogotičku tradiciju unutrašnjih kontrafora – Wandpfeilera – koji početkom 17.). Katarine (1620. koloristički naglašenu raščlambu i efekni portal (ugrađen u neostilsko pročelje). a uz četverokrilni kolegij. prvotni je projekt Serafina Fabrinija uključivao centralnu crkvu čiju je realizaciju.1631. i u zagrebačkoj su isusovačkoj crkvi zidni stupci glavni elementi unutrašnje artikulacije. zaustavio je potres 1667. Katarine (izmijenjeno nakon potresa 1880. crkvom sv. rezultirala je proširenjem sklopa.) prema kojem je trebalo regulirati cijelu gradsku četvrt. koji sada poprima otvoreniji tlocrt. Ignacija i prilaznom skalinadom jedinstveno je ostvarenje barokne arhitekture i urbanizma u Hrvatskoj. izvori i struktura upućuju da je ovdje bila riječ o nedovršenom projektu s dva zvonika. Sv. na istaknutom položaju. uz Eufrozinu Pálfy de Erdödy.će se u okviru baroknog klasicizma na različite načine u arhitekturi pojedinih naših regija još dugo u 19. a vizija njegova kasnijeg prostornog razvoja ostvarena je preorijentacijom ulaznog pročelja prema gradu. stoljeća. što sceničnim usmjeravanjem prostora prema dominantnom svetištu daju dvoranskom interijeru ranobaroknu dinamičnost.) označila početak baroka u Hrvatskoj.). Katarina je jednobrodna bačvasto nadsvođena longitudinalna crkva s bočnim kapelama i emporama. godine. stoljeća doživljavaju svoju ranobaroknu transformaciju zahvaljujući graditelju Hansu Alberthalu. a u skladu s internacionalnim karakterom tog protureformacijskog reda i njihova je crkva sv. KLJUČNA DJELA Akademska (isusovačka) crkva sv. a time i njegovom ambicioznijom koncepcijom. godine. Osnovan ostavštinom dubrovačkog isusovca Marina Gundulića. Izrazita barokna obilježja nosi već sam smještaj kompleksa na dominantnom položaju u najstarijem dijelu grada. stoljeće. Novonastala situacija. Ponajprije korigirana je prostorna organizacija kolegija..

te pojačanim osvjetljenjem kroz prozore u obliku rokoko kartuša. ali navedeni je ranobarokni predložak Pozzo transformirao u duhu visokobaroknog stilskog htijenja. djelu rimskog arhitekta sicilijanskog podrijetla Pietra Passalacque. kada zagrebački biskup Franjo Thauzy izabire upravo taj grad za sjedište filijale Zagrebačkog kaptola (1752. Sagledavanjem pak komparativnih primjera navedenih područja došlo se do najbližih paralela za prostorni tip Sv. Završnu fazu i kvalitativni vrhunac građevnog razvoja isusovačkog kompleksa značila je izvedba monumentalne kamene skalinade (1735.) prema projektu jednog od vodećih isusovačkih arhitekata – Andree Pozza iz Tridenta.longitudinalne crkve (1699. Uzor u Rimu – poznatu kasnobaroknu Scalu di Spagna – Passalacqua je inventivno prilagodio dubrovačkoj sredini. Dvoranski prostor svođen bačvastim svodom sa susvodnicama oživljen je izmjenom širih traveja s kapelama i užih traveja s galerijama. duboku sceničnu vizuru. Organizacija unutrašnjeg prostora odražava se i na volumnoj kompoziciji crkve. Posvećena utemeljitelju reda sv. dok oblikovanje pročelja i arhitektonske plastike najveće podudarnosti nalazi u štajerskoj četverolisnoj župnoj crkvi u Ehrenhausenu. Terezije u Požegi Župna crkva sv. na svojevrstan je način najavljeno osnivanje požeške biskupije (1997. Terezije u Požegi znači jedno je od najkvalitetnijih ostvarenja kasnobarokne sakralne arhitekture u kontinentalnoj Hrvatskoj. formiranom u krugu bečke i štajerske kasnobarokne arhitekture. koji je poduprla Marija Terezija. s dominantnim središnjim zvonikom inkorporiranim u konveksno-konkavno tretirano pročelje. Akcentiranje tog tlocrtno nešto većeg dijela izvedeno je skošenjem konveksno-konkavnih stupaca. U skladu s reprezentativnim naručiteljem jest i volumno-prostorna organizacija crkve.) i osnivanje nove župe. Upravo zahvaljujući Passalacquinoj skalinadi dubrovački se isusovački sklop s pravom smatra najkvalitetnijom baroknom urbanističko-arhitektonskom cjelinom na hrvatskoj obali Jadrana. središnji prostor broda i oblo zaključeno svetište – centralizirana je formiranjem zaobljenih stiješnjenih kapela uz središnji travej. Monumentalna longitudinalna unutrašnjost.) i dizanje župne crkve sv. Katedrala sv. djelatne za šire područje Slavonije.) izravno je povezana s porastom političkog značenja Požege nakon protjerivanja Osmanlija. izraženom paralelnom primjenom kasnobaroknih. Svojom inventivnošću. oblikovavši konveksno-konkavnim. Ista visokobarokna estetika karakterizira pročelje crkve dinamično tretirane središnje zone s monumentalnim portalom. snažne plastičke raščlambe i bogatoga zidnog oslika. kojeg je skupturski dotjerao venecijanski kipar Marino Gropelli.-1763.-1725.). . Navedenim značajkama crkva svjedoči o znalačkom projektantu. dubrovačka se crkva nadovezuje na rimski Il Gesù. a dominantna longitudinalna os kulminira (kao i u Pozzovoj adaptaciji isusovačke crkve u Beču) u scenično tretiranom svetištu. Terezije na rang katedrale. Njegova smiona i originalna konstrukcija izražena je efektnim kontraforima u obliku udvostručenih voluta. Njezina gradnja (1756. Terezije u opusu bečkog arhitekta Franza Antona Pilgrama (projekt katedrale u Vácu). Tim činom. obilježeno osebujnom sintezom longitudinalnog i centralnog prostora. osovinski koncipiranim stubišnim prostorom. Ignaciju. podijeljena na tri prostrana kvadratična traveja baldahinskih svodova – ulazni dio s pjevalištem. požeška crkva značila je izrazitu inovaciju u hrvatskoj baroknoj arhitekturi. rokoko i klasicističkih obilježja. raščlanjenih kompozitnim pilastrima.

Elementi raščlambe. Marije Magdalene (1759. kojim dominira kupola s visokom lanternom. ovdje je proširenje ovala reducirano samo na plitke dijagonalne niše. naročito nakon požara u Varaždinu (1776. paradigmatsko rješenje Johanna Lucasa von Hildebrandta. kojoj glavno obilježje daje dinamično pokrenuto pročelje s dva elegantna zvonika. napose u osvjetljenju kroz prozore-kartuše i ovalne lukarne. izostavljen hodnik uz dvorišna pročelja. formiranoga na temeljima najviših dostignuća bečke barokne arhitekture. transformirano tijekom 18. prezentira za hrvatsku arhitekturu jedinstvenu kasnobaroknu interpretaciju dviju značajnih baroknih tema – ovalnoga tlocrta i konveksno-konkavnog pročelja s dva zvonika. naime. U tom kontkestu važnu ulogu igra i urbanistički smještaj na obodu grada. na koji se duž longitudinalne osi s jedne strane nadovezuje eliptoidno predvorje flankirano zvonicima. da bi danas u njoj bio smješten Hrvatski povijesni muzej. ukazujući na vrsnoga projektanta. a s druge strane kvadratično oblo zaključeno svetište. nadoknađena je dvostrukim nizovima prostorija u bočnim zonama. Sastavljena od ovalnog broda s visokom kupolom. klasični dvojni pilastri i vijenac. naglašena zabatom razvedenog obrisa. Kao mjesto održavanja kazališnih predstava i koncerata. Inovativnošću se odlikuje i vanjština crkve sv. znači jednu od najraskošnijih gradskih rezidencija tog doba u kontinentalnoj Hrvatskoj. prozorski okviri i pilastri odlikuju se kasnobaroknim plasticitetom. Marije Magdalene u Selima kod Siska Crkva sv. organiziranim oko središnje osi. posebno portal valovita zabata.-1765. štoviše. Zapremivši mjesto triju starijih parcela palača se odlikuje karakterističnim baroknim otvorenim »U« tlocrtom. crkva sv. ona ostaje u vlasništvu istaknutih plemića – Oršića. te vjerojatno i samog pripadnika marijaterizijanskog dvorskog stila. Centralni prostori veže i dvorane rizalitno su istaknuti na pročelju. a njihovo pojačano grupiranje na središnjem rizalitu u skladu je s cjelokupnom arhitektonskom koncepcijom palače. postavljeni u središnju os cijelom dubinom ulaznog krila. i 19. Takva volumno-prostorna organizacija nadilazi mnoga istodobna srednjoeuropska ostvarenja. umjesto ranijih plastičnih zidnih stupaca. tako da sklop uključuje i . za razliku od suvremenih hrvatskih dvoraca. stoljeća čak dva puta pokušala otkupiti Zagrebačka županija. Palača Vojković u Zagrebu Kasnobarokna trokrilna palača. Konveksnoj središnjoj pročelnoj zoni. a s njom i glavni predstavnici hrvatskog plemstva. Kulmera i Rauchova sve do 20. dvorana se osamostalila i u zoni krovišta. svjedoči o novim stilskim strujanjima u kasnobaroknoj arhitekturi druge polovice 18. efektni kontrast čine konkavne plohe zvonika izdvojenih od korpusa crkve. Tako ostvarena prostorna kohezija. No za razliku od navedenih primjera.) sagrađena na vlastelinstvu zagrebačkog Kaptola u Selima kod Siska. a činjenica da je ovdje.Župna crkva sv. stoljeća u širokom krugu njegovih austrijskih sljedbenika. te prihvaćeno i u obližnjoj Štajerskoj. Marije Magdalene. stoljeća. Sa svake strane veže uspinju se dva simetrična stubišta raskošno tretirane kamene ograde. Vojkovićeva je palača bila stjecište tadašnje elite. u kojoj se navedena klasicizirajuća raščlamba isprepleće s rokoko motivima. Posebnu kvalitetu znači nadsvođeno predvorje (veža) u prizemlju i dvorana na katu. Iako ju je već na prijelazu 18.) kada se banska vlada vratila u Zagreb. kojima glavno obilježje daje dinamizacija ovalnog prostora širim bočnim i užim dijagonalnim kapelama. Marije Magdalene slijedi bečku Peterskirche. stoljeća. dok središnji prostor artikuliraju.). koju je na zagrebačkom Gradecu (Matoševa 9) podigao potpukovnik Sigismund Vojković (1764.

Die Baudenkmäler der römischen und neapolitanischen Orednprovinz. u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti. Riječ je. LJUBICA PERNAR-ROBIĆ. Jesuitenarchitektur in Italien 1540-1773. poput arkadno rastvorenog hodnika uz dvorište.-1775. ali i jednako tako karakterističnoj baroknoj sintezi gradskih i izvangradskih rezidencija u osebujne vrtne palače. 1928. Beč. . stoljeća. Gospa od Škrpjela. sadrži i »romantičarske«. o pojmu arhitektonske tipologije. Dvorac Oršić u Gornjoj Bistri Dvorac grofa Krste Oršića u Gornjoj Bistri (1770. Split. Teil I. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. što je sve svjedočanstvo vrsnog projektanta i graditelja. u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti 31 (2007.prostrani vrt. U unutrašnjosti pak. Generalni inventar državnih građevina u Dalmaciji iz 1789. visokookopoziciponiranog u tadašnjem državnom aparatu (na funkciji podmaršala). Architettura del Sei e Settecento a Venezia. Uz navedena istančano artikulirana stilska obilježja. međutim. 1989. Kako je stvarni okolni pjezaž mogao izgledati. Problemi stila u arhitekturi 17. Plastička raščlamba. Vukovina. DARKA BILIĆ. SANJA CVETNIĆ. stoljeća na izabranim primjerima. Arhitektura i kultura.). 1986. RICHARD BÖSEL. daje naslutiti očuvani plan parka iz 18. Köln. Sarajevo. Četverolisne crkve u Srednjoj Europi – problem tipologije sakralne arhitekture 18. ponovno je izrazito barokna. stoljeća. ELENA BASSI... ali i o znalačkom i senzibilnom projektantu. koji se na izmaku baroka još jednom pozvao na vrhunska ostvarenja bečke profane arhitekture u djelima Johanna Bernharda Fischera von Erlacha i Johanna Lucasa von Hildebrandta. šetnice i vodene površine. što uz standardnu baroknu osovinski trasiranu prilaznu aleju. najveća je pažnja pridana arhitektonskoj plastici ulaznog prostora i kapele. 179-188. zauzima istaknuto mjesto u okviru kasnobarokne izvangradske rezidencijalne arhitekture na području kontinentalne Hrvatske. 28 (2004. organički tretirane nasade. 1980. Svojom pak najistaknutijom značajkom – središnjom ovalnom dvoranom – dvorac Oršić nosi pečat iznimnosti i unutar znatno šire regije. GÜNTER BRUCHER. Barockarchitektur in Österreich. godine. ovdje su zadržani i pojedini tradicionalni elementi. Venecija. o trokrilnom dvorcu »U« tlocrta s volumno naglašenom središnjom zonom i ugaonim rizalitima. 1983. DUBRAVKA BOTICA. Gotika u baroku. s prozorima ukrašenima pejzažnim prikazima. koja rastvorena zrakasto poredanim otvorima i visinski izdignuta iz krovišta formira snažni konveksni istak na pročelju. doprinijevši karakterističnom baroknom rastvaranju srednjovjekovnih utvrđenih gradova. 114-125. nakon postupne devastacije okoliša. Navedena stilsko-tipološka obilježja dvorca svjedoče o profinjenosti naručitelja. DUBRAVKA BOTICA. LITERATURA CARLO GIULIO ARGAN.). kulminirajući na pročelnom konveksnm rizalitu s dinamično tretiranim portalom u prizemlju i kompozitnim pilastrima na katu. Župa Pohoda Blažene Djevice Marije Vukovina. dok je dvorana artikulirana iluzionističkim freskama. U skladu s takvom organizacijom jest osovinska pozicija ulazne veže u prizemlju (flankirane stubištem) te paviljonska koncepcija svođene dvorane na katu. PAVAO BUTORAC. 2007.) na zapadnim obroncima Medvednice nadomak Zagreba. 2005. naime. doktorska disertacija.

. KATARINA HORVAT-LEVAJ. EBERHARD HEMPEL. Dokumentaciona građa isusovačke arhitekture u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji. Palača Hrvatskog povijesnog muzeja 1764.) Žarko Domljan. Zagreb. Muzej grada Rijeke.. ĐURĐICA CVITANOVIĆ. I. 1965. u: Peristil. (ur.-1994.). 61-268. u: Ludbreg – Ludbreška Podravina. 247-257... 38 (1995. KATARINA HORVAT-LEVAJ. Adamićevo kazalište i inženjerske ambicije.. Zagrebački Gornji grad nekad i danas.) Tugomir Lukšić. LELJA DOBRONIĆ. 219245. Izgradnja Rijeke.-1968. Zagreb.. Zagreb. Zagreb. 1 (1975.. ERVIN DUBROVIĆ. umjetnički obrt. 1982.). Zagreb. 63-71. .. Župna crkva sv. križa. 91-101. u: Barok u Hrvatskoj.) Marija Mirković. Ladanjska arhitektura dubrovačkog područja. Arhitektura pavlinskog reda u baroknom razdoblju. str. u: Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji.) Đurđica Cvitanović. Zagreb. 17 (1968. Baroque Art and Architecture in Central Europe. (ur. 161-171. LELJA DOBRONIĆ. ANĐELA HORVAT.-1830. katalog izložbe (ur. NADA GRUJIĆ. 111125.ĐURĐICA CVITANOVIĆ. Adamićevo doba 1780. Gorički i gorskodubički arhiđakonat. Marije Magdalene i župna kurija u Selima kod Siska. Jadranka Petričević. 8 (1984. Zagreb. 2004. arhitektura. glazba. projektant župne crkve u Pregradi. Utvrde i dvorci. knj. u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti.. Vladimir Maleković. Zagreb. 1991. kiparstvo. 2008. str. (ur.). ljekarstvo. Spomenici arhitekture i likovnih umjetnosti u Međumurju. umjetničko i kulturno nasljeđe Hrvatske franjevačke provincije sv. književnost. Zagreb.) Biserka Rauter Plančić. 1993. katalog izložbe. 2000. Spomenici otoka Visa od IX do XIX stoljeća. Ćirila i Metoda o proslavi stote obljetnice utemeljenja. Sakralna arhitektura baroknog razdoblja. ĐURĐICA CVITANOVIĆ. 1967. ĐURĐICA CVITANOVIĆ. 1985.). 1997. 1993. katalog izložbe. Zagreb. u: MIR I DOBRO. Arhitektura franjevačke provincije Hrvatsko-kranjske Sv. Penguin. Ivanka Reberski. ĐURĐICA CVITANOVIĆ. ĐURĐICA CVITANOVIĆ. Ivanka Reberski. ĐURĐICA CVITANOVIĆ. ANKICA PANDŽIĆ. 1956. 1989.). Župna crkva Svih Svetih i prepoštova kurija u Sesvetama. u: Peristil. u: Križevci – grad i okolica. ĐURĐICA CVITANOVIĆ. u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti 14 (1990.. u: Sveti trag: devetsto godina umjetnosti Zagrebačke nadbiskupije: 1094. Isusovačka arhitektura baroknog razdoblja u hrvatskim zemljama. ANĐELA HORVAT. katalog izložbe. u: Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske. Umjetnička topografija Hrvatske. 121-128. gospodarstvo. 133-154. (ur.)..) Katarina Horvat-Levaj. 10-11 (1967. 1994. ĐURĐICA CVITANOVIĆ. Graditelj Hans Alberthal. Zagreb. Franjo Emanuel Hoško. Turopoljske ljepotice Drvene seljačke crkve. Sakralna arhitektura baroknog i klasicističkog razdoblja.) Milan Prelog. 41-59. Umjetnička topografija Hrvatske. 193-204. (ur. 3-381. Barok u kontinentalnoj Hrvatskoj. CVITO FISKOVIĆ. Zagreb. Zagreb. (ur.2004. 234-270. Sakralna arhitektura. ĐURĐICA CVITANOVIĆ. prosvjeta. u: Kultura pavlina u Hrvatskoj: 1244-1786.: slikarstvo. ĐURĐICA CVITANOVIĆ. u: Isusovačka baština u Hrvata: u povodu 450-te obljetnice osnutka Družbe Isusove i 500-te obljetnice rođenja Ignacija Loyole. Johan Fuchs.

KATARINA HORVAT-LEVAJ. VLADIMIR MARKOVIĆ. stoljeću. Korpus poznobaročne sakralne arhitekture na slovenskem Štajerskem. u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti. 95114. u: Peristil. (ur. Barokni dvorci Hrvatskog zagorja. 1981. u: Kultura ladanja – Zbornik radova sa znanstvenih skupova »Dani Cvita Fiskovića« održanih 2001. KRASANKA MAJER.). i 2002. 57-68. 2004. 219-302. IVY LENTIĆ KUGLI. NINA KUDIŠ. 24 (1981. 195-212. stoljeću. 2008.). Ćirila i Metoda o proslavi stote obljetnice utemeljenja.) Marija Mirković.. Beč. KATARINA HORVAT-LEVAJ. 56. 14 (1990. studenog 2003. (ur. METODA KEMPERL. u: Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji. Joseph Hoffer: Ein neuer name unter den steirischen Architekten des 18. KATARINA HORVAT-LEVAJ. 2007. Barokna stambena arhitektura u Splitu. godine u Splitu. godine.) Natalija Čerti.). Zagreb. umjetničko i kulturno nasljeđe Hrvatske franjevačke provincije sv. . VLADIMIR MARKOVIĆ. Lovre u Vivodini. 1997.. KATARINA HORVAT-LEVAJ. str. Projekt Giacoma Briana za isusovačku crkvu sv. KATARINA HORVAT-LEVAJ. PETAR PUHMAJER.).. 2001. i 18. Ladislava i Sv. Požega. u: Ludbreg – Ludbreška Podravina. 1995. 13-21. 29 (2005. Barokne palače u Dubrovniku. METODA KEMPERL.) Katarina Horvat-Levaj. (ur. Zagreb. 183-207. katalog izložbe. godine. Zagreb. (ur. 269-283. 208-231. Katedrala sv. Ranobarokno pročelje Crkve sv. Ivana Prijatelj-Pavičić. Terezije u Požegi.). Barokna franjevačka arhitektura provincija Sv. Ivanka Reberski. Umjetnička topografija Hrvatske. u: Barock – Geschichte der bildenen Kunst in Österreich. Pietro Passalacqua u Dubrovniku. Vida u Rijeci. METODA KEMPERL. Anton Erhard Martinelli graditelj Althanovog dvorca u Čakovcu. 30 (1990. Između ljetnikovaca i palača – reprezentativna stambena arhitektura dubrovačkog predgrađa Pile u 18.) Nada Grujić. Ivana Kapistranskog. Kuća i prostor grada u Dubrovniku nakon potresa 1667. 2007. Split. 207-218. u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti 26 (2002. 2/3 (2002.). 91-110.). 2006. 137-149. 1/2 (1972. i 22. Franjo Emanuel Hoško. HELMUT LORENZ. 231-265. Tommaso Napoli u Dubrovniku. 34 (1994. 2000. Zagreb – Dubrovnik.121-138.). u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti 31 (2007. Katarine u Zagrebu – nedovršeni projekt s dva zvonika. Zagreb. u: Umjetnički dodiri dviju jadranskih obala u 17. Ljetnikovac Bozdari u Rijeci dubrovačkoj i Marino Gropelli. u: Kulturna baština Požege i Požeštine. KATARINA HORVAT-LEVAJ.). Architektur.. u: Österreichische Zeitschrift für Kunst und Dnekmalpflege. 1999.KATARINA HORVAT-LEVAJ. Varaždinski graditelji i zidari (170-1850). 31-52. VLADIMIR MARKOVIĆ. Jahrhunderts. Lovrenc Prager – arhitekt Župne crkve sv. u: MIR I DOBRO. (ur. VLADIMIR MARKOVIĆ.. u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti. KATARINA HORVAT-LEVAJ. u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti 28 (2004.) Vladimir Marković. u: Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji. Barokna arhitektura. Sakralna arhitektura. 261-271. Rijeka.. VLADIMIR MARKOVIĆ. Zagreb. VIKI JAKAŠA. 201-210. u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti.). Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog 21. Palača šećerane u Rijeci. Ljubljana.

PETAR PUHMAJER.VLADIMIR MARKOVIĆ. doktorska disertacija. Ladanjska izgradnja prostora Hvarske komune. stoljeća u Istri – tipologija i stil. 1980. i 18. LOVORKA ČORALIĆ. 28 (2004. 1989. Barok i prosvjetiteljstvo (XVII-XVIII. u: Umjetnički dodiri dviju jadranskih obala u 17. (ur.) Milan Prelog. Barokne palače u Varaždinu. studenog 2003. 651-883. Katedrale i trobordne župne crkve 17. 385-648.). kultura znanost i umjetnost. stoljeću. u: Hrvatska i Europa. 117-156. i 22. Zagreb. Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog 21.. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. 1971. 1998. München. CHRISTIAN NORBERG-SCHULZ. u: Tkalčićev zbornik. Zagreb. u: Barok u Hrvatskoj.). Ivana Prijatelj-Pavičić. Rijeka 1994. ZLATKO UZELAC. PÁL VOIT. 1982. MLADEN OBAD-ŠĆITAROCI. u: Barok u Hrvatskoj. 53-69. MLADEN OBAD-ŠĆITAROCI. doktorska disertacija.). KRUNO PRIJATELJ. GJURO SZABO.)... godine u Splitu. (ur. VLADIMIR MARKOVIĆ. 2004. (ur. Crkva svetog Vida. stoljeće). 2007. 17-30. Ivana Prijatelj-Pavičić.. VLADIMIR MARKOVIĆ. i 18. 2000. 27 (2003. Dvorci i perivoji u Slavoniji. Ljubljana.) Vladimir Marković. II. u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti. u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti. i 18. i 22. Zagreb. godine u Splitu. Barok u Istri i Hrvatskom primorju. Kroz Hrvatsko zagorje. 2007. Der Barock in Ungarn. Arhitektura u Hrvatskoj. Postmoderni grad sjeverozapadne Hrvatske – primjer Varaždina. i 18. Tvrđavska crkva sv. Late Baroque and Rococo Architecture. RADMILA MATEJČIĆ. Zagreb. 131-152. 1979.. IVANA PRIJETELJ-PAVIČIĆ. Dokumenti za historiju dubrovačke barokne arhitekture. Prilog poznavanju opusa graditelja Vicka Ignacijevog Macanovića i Grgura Mazzonija. 1982. RADMILA MATEJČIĆ. Zagreb. Barok u Dalmaciji.) Milan Prelog. u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti 31 (2007.). Crkve 17. studenog 2003. London. u: Umjetnički dodiri dviju jadranskih obala u 17. Split. VLADIMIR MARKOVIĆ. (1958. RATKO VUČETIĆ. 1939. NACE ŠUMI. BERNHARD SCHÜTZ. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. 599-616. Ane Johanna Lucasa von Hildebrandta u Slavonskom Brodu. 185-195. Budimpešta. Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog 21. stoljeću. KRUNO PRIJATELJ. sv. stoljeća u Dalmaciji. VLADIMIR MARKOVIĆ. Split. Zagreb. (ur. 2008. u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti 31 (2007. Baročna arhitektura. .. (ur. Perivoji i dvorci Hrvatskog zagorja. 2003. 1969.) Ivan Golub. Kapela blaženog Ivana Trogirskog Nikole Firentinca i sakralna arhitektura u Dalmaciji 300 godina poslije. 188-207.) Vladimir Marković. 121-130. AMBROZ TUDOR. III. London. Die kirchilche Barockarchitektur in Bayern und Oberschwaben 1580-1780. CHRISTIAN NORBERG-SCHULZ. Rimsko pročelje dvorca Odescalchi u Iloku. Baroque Architecture. Zagreb.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful