posebni prilog

hrvatski jezik
siječanj 2008.

DANAS

IVAN LOVRENOVIĆ

posebni prilog

Hrvatski jezik i njegova politika
Kao i sve drugo u čovjekovu društvenom životu, ni jezik ne može ne biti predmetom politike. A kao i svaka politika (ekonomska, kulturna, socijalna...), i jezična politika u jednoj zajednici može biti loša i štetna, najprije po samu tu zajednicu, a može biti mudra i razvojna

O

stanju hrvatskoga jezika u Bosni i Hercegovini čuju se najrazličitije prosudbe, od katastrofičnih, koje govore o njegovoj ugroženosti i mogućem nestanku, do onih da je hrvatski jezik taj koji je agresivan, da on ugrožava opstojnost i “izvornost” bosanskoga jezika, odnosno jezika Bošnjaka... Jasno je da su to dnevnopolitički motivirane prosudbe, a jasno je i s kojih nacionalnih adresa dolaze jedne, s kojih druge: na ugroženost hrvatskoga jezika žale se hrvatski političari i nacionalno zažareni intelektualci, na agresivnost hrvatskoga jezika žale se isti takvi bošnjački. Ogledni primjer za to predstavlja situacija s Televizijom Federacije BiH kao javnim medijskim servisom koji bi trebao jednako podmirivati oba nacionalna područja, u svim relevantnim vidovima programa, a ponajprije u jeziku. Ta se televizija nebrojeno puta našla na meti žestoke kritike s jedne i s druge strane: hrvatska strana tvrdi da je hrvatski jezik na toj televiziji zastupljen nedopustivo malo i nekompetentno, te da je FTV praktično bošnjačka televizija, bošnjačka se strana užasava od hrvatskoga jezika koji je po njoj preplavio FTV, te se govori o pogubnoj jezičnoj “kroatizaciji”. Ne tako davno, ugledni je bošnjački pisac u svojemu strahu velikomu čak otkrio – “proustaški jezik” na Federalnoj televiziji!

Pokondirenost politike
Potpuno je jasno da ni jedno od navedenih gledišta ne može biti ispravno, pogotovo ne može biti da je jedno savršeno ispravno a drugo posve ništavno. To znači da oba imaju fantomsku prirodu, da im zapravo i nije cilj da istinito predstave stanje jezika, nego da takva njihova sukobljenost odražava latentnu političku suprotnost između dvaju nacionalnih kolektiva kojima je dano da dijele

Grb Hrvoja Vukčića Hrvatinića iz Hrvojeva misala, glagoljski kodeks 1403/04.

2

hrvatski jezik danas

isti politički prostor i institucije, a način na koji treba da ga dijele nije uređen jasno i na zadovoljstvo obiju strana. Zato se uslijed takvoga stanja javlja i učvršćuje nepovjerenje, strah od zakinutosti, i sve dublje povlačenje u oklop vlastitoga stava i mišljenja, neovisno o stvarnom stanju stvari. Što je najgore, potpuno se gubi osjećaj za ono što je razumno i opravdano u razlozima, prigovorima i interesima onoga drugoga. A na samomu tijelu jezika, onda, to se manifestira kao gorljivo nastojanje da se pronađe i ozakoni što više upečatljivih razlika spram drugog jezika, kako bi se što jasnije uspostavili kao samovlasni, i međusobno razgraničili. Ta se pojava, uz osudu i porugu, najviše pripisuje hrvatskoj strani, kao nekritičan “uvoz” jezičnih elemenata iz tzv. hrvatskog novogovora. Toga doista ima (srećom, manje nego prije dvanaest ili deset ili osam godina), i jest za osudu jer je samorazarajuće za vlastiti jezični osjećaj, a osim toga spada u onu vrstu društvene devijacije koju je genijalni Sterija nazvao “pokondirenost tikve”. No, nitko još nije primijetio kako se potpuno isti odnos, samo u drukčijem obličju, prakticira s bošnjačke strane kada se potpuno “normalni”, bosanski ukorijenjeni hrvatski jezični elementi (koji su nekada u govornoj i književno-jezičnoj praksi bili itekako prirođeni i muslimanima-Bošnjacima) proskribiraju i izvrgavaju ruglu kao “tuđi”, kao “kroatizacija”... (Da iz groba ustane čestiti Mula Mustafa Bašeskija, sjajni sarajevski ljetopisac, pa da vidi kako među današnjim njegovim sugrađanima, čak i kolegama po peru, ima onih što se čudom čude i kojima se priviđaju “ustaše” kada čuju siječanj, veljača, svibanj, tisuća, šćedim itd, sve uobičajene riječi iz njegova jezika bosanskoga, pitao bi se kamo je zalutao...) Da je ovo trvenje u biti stvar politička, te da proizlazi iz nejasno riješenoga političkog odnosa između Bošnjaka i Hrvata kao nacija, najjasnije govori činjenica da se praktično nigdje ne problematizira pitanje trećega – srpskog jezika u Bosni i Hercegovini. Naime, kao da su već svi prešutno prihvatili stav da Srbi imaju “svoj entitet” i u njemu sve stvari, pa i pitanja jezika, uređuju po kriteriju evidentne srpske većine, makar bi po ustavu i tamo sva tri naroda trebala biti “konstitutivna”.

Kip Ćirila i Metoda u Ohridu – Makedonija jezika na komunikacijskoj razini funkcioniraju praktično kao jedan jezik. Kao i sve drugo u čovjekovu društvenom životu, ni jezik ne može ne biti predmetom politike. A kao i svaka politika (ekonomska, kulturna, socijalna...), i jezična politika u jednoj zajednici može biti loša i štetna, najprije po samu tu zajednicu, a može biti mudra i razvojna. Hoće li biti prvo ili drugo, nema mnogo veze s jezikom samim, nego ovisi o kvaliteti političkih koncepcija i o ljudima (ne samo političarima, nego i jezičnim stručnjacima) koji te koncepcije provode u život. Bivalo je u nas da je politika u jezičnim pitanjima bila mudrija od jezičnih stručnjaka. (Jedan takav historijski moment nastao je početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kada je baš politika spriječila potpunu jezičnu kolonizaciju i unitarizaciju Bosne i Hercegovine, iza koje su zdušno stajale mnoge profesorske veličine. Stvari su kasnije krenule drugim tokom, ali to je posebna tema.) Možda nije naodmet podsjetiti na grandiozne datume u povijesti civilizacije, koji svjedoče o sretnim trenucima sprege između politike i jezika. Takav jedan je kroz hiljadu godina sudbonosno odredio kulturu i pismenost Slavena, osobito Južnih, a na poseban način Hrvata. Bila je to ćirilometodska akcija u 9. stoljeću, kada je vizionarska politika Carstva (Bizantskoga) i Crkve angažirala solunskoga erudita Ćirila (Konstantina) i brata mu Metoda da za potrebe efikasnije kristijanizacije (što je značilo također i: političke homogenizacije) slavenskoga svijeta naprave za njihov jezik pismo i na njega prevedu Bibliju, što je bila prva naša jezična standardizacija. Grci po rođenju, braća su naučila slavenski jezik u okolici Soluna, gdje je bilo mnogo slavenskih doseljenika, a

Rastakanje ćirilometodskog naslijeđa
Sociolingvistika, grana znanosti koja se bavi proučavanjem društvene uloge jezika, odavno zna za pravilo o dvjema različitim funkcijama jezika: simboličkoj i komunikacijskoj. Simbolička funkcija jezik povezuje s političkim pitanjima kolektivnoga identiteta određene kulturne i nacionalne zajednice, komunikacijska se odnosi na (prvenstvenu i prevažnu) ulogu jezika u međuljudskoj komunikaciji i razumijevanju. U zajednicama s više nacija a sa zajedničkom jezičnom podlogom, kakva je Bosna i Hercegovina, iz različitosti ovih dviju funkcija proizlaze mnoge komplikacije, čak i sukobi, te je od izuzetne važnosti razumjeti da su obje funkcije jednako važne, i da je pogrešno zanemarivati jednu na račun druge. Konkretno, u Bosni i Hercegovini kakva je ustanovljena nakon 1990. godine a inovirana u Daytonu 1995, to znači da su prihvaćena tri tzv. standardna jezika, s njihovim nacionalnim nazivima, sa svim konzekvencijama u obrazovanju, u medijima, u tzv. službenoj upotrebi jezika, u čemu se ogleda simboličko-politička funkcija jezika. Ali to znači i da imamo stvarnost (i povijest) u kojoj ta tri službena

3

Kašićev prijevod Biblije iz 1625. izdan tek 1999. godine tadašnja razina slavenske jezične bliskosti omogućila je da se ćirilometodski prijevodi svetih tekstova podjednako čitaju i razumijevaju na ogromnome prostoru od Soluna do Moravske i od Jadrana do Kijeva. S manje sreće, ali u istoj povezanosti političke akcije i jezične politike, odvijala se i golema akcija Rimokatoličke crkve u vremenima nakon luterovskoga raskola, kada se ona intenzivno okrenula Istoku, ne bi li tamo nadoknadila dramatične gubitke što joj ih je prouzročila Reformacija. Trebalo je iznova “standardizirati” jezik svetih knjiga za potrebe slavenskoga svijeta tako da bude prihvatljiv što većem broju korisnika. U mučnim razilaženjima oko različitih koncepcija, jedno vrijeme prevagnuo je bio koncept sveslavenskoga “esperanta” fra Rafaela Levakovića, koji je na kraju uvenuo u vlastitoj neprirodnosti. U sjeni je ostala zamisao i rad Bartula Kašića, koji je 1625. godine dovršio svoj prijevod Biblije namijenjen upotrebi u cijelom “Iliriku” (praktično: slavenski jug), za koji je kao osnovu uzeo štokavski dijalekt i to onako kako se govori u Bosni, jer ga je ocijenio najprikladnijim za ostvarenje cilja. Zahvaljujući spletkama, različitim interesima a i neznanju, Kašićev prijevod Biblije nije odobren, te je ostao neizdan sve do prije nekoliko godina. Da su tadašnji moćnici u Crkvi imali više znanja i sluha za Kašićevu genijalnost, te da je njegov prijevod Biblije unišao u hrvatski i uopće u južnoslavenski svijet, razvoj jezične kulture u nas i procesi jezične standardizacije kretali bi se mnogo sretnije i brže.

Vitalni interes
Nažalost, u vremenu poslije prekretnice 1990. godine, kod nas su se političari i stručnjaci, uz sasvim rijetke izuzetke, natjecali u nemudrosti. Hrvatski osobito predano, i s osobito lošim rezultatima, nalegnuvši u svemu, pa i u jeziku, na Tuđmanovu ideologiju svehrvatstva, za ljubav koje se trebalo odreći svega što je u Bosni izvorno

hrvatsko, kao da je manje vrijedno, kao da je stidno, zato što se tijesno prepliće s kulturnim i jezičnim osobinama drugih, tvoreći zajednički bosanskohercegovački kulturni i jezični kontekst. Nastojalo se u standardizaciji jezika postići što veća razlikovnost od bosanskoga/bošnjačkoga i srpskog, a u tomu su svojim znanstvenim autoritetom prednjačili najveći stručnjaci iz hrvatske lingvističke znanosti, poput Dalibora Brozovića. Kasnije, drugi poznati hrvatski jezikoslovac Tomislav Ladan pokušao je odnos hrvatskoga i bosanskoga slikovito objasniti ovako: Ono što se naziva bosanskim jezikom ustvari je hrvatski, kad mu se oduzmu orijentalizmi. Ostaje, međutim, posve nejasno, nelogično i kontraproduktivno: zašto ih uopće oduzimati! Pogotovo iz perspektive hrvatskoga jezika u Bosni i Hercegovini, koji je u svojoj govornoj praksi i svojoj kulturi izražavanja s “orijentalizmima” bio familijaran oduvijek. Takvom jezičnom politikom postiže se paradoksalni učinak: standardizirajući jezik na takav način, kod Hrvata iz Bosne i Hercegovine slabi i opada komunikacijska sposobnost u vlastitoj društvenoj i državnoj zajednici (Bosni i Hercegovini), što je protiv svih elementarnih naloga vlastitoga političkog, socijalnog, kulturnog, naprosto – vitalnog interesa! Da stvar bude još gora, uopće nije sigurno da se oni na taj način “idealno” stapaju s Hrvatima u zamišljeni homogeni svehrvatski identitet. Zaboravlja se, naime, da u jeziku, u govornoj praksi, postoji još jedan važan aspekt – izgovor. On je mnogo izvorniji i “prirodniji” od pravila pisanja, i teško ga je ukloniti. A kod bosanskohercegovačkih Hrvata izgovor je ono što ih uvijek “izdaje” kao Bosance i Hercegovce, mnogo bliže Srbima i Bošnjacima, nego urbanim Hrvatima iz Hrvatske. Pa, ako to moraju skrivati i nekako zabašurivati da bi bili “bolji”, “veći” i “čišći” Hrvati, to je psihološki teror nad samim sobom, a ne nikakva slast hrvatstva. Zato danas u Bosni i Hercegovini mnogi Hrvati još uvijek trpe posljedice takve nakaradne jezične politike, a da toga često nisu ni svjesni. Što je još najgore, u hrvatskim školama takav pristup jeziku još uvijek je na snazi. Danas, hrvatski jezik u Bosni i Hercegovini još uvijek stoji pred nekoliko otvorenih razvojnih mogućnosti. Jedna je da se nastavi dosadašnjim putem, usvajajući normativna rješenja koja dolaze iz Zagreba. (Srećom, tamo je ipak zavladala mnogo relaksiranija klima nego u Tuđmanovo doba, pa taj put više ne pati od nekadašnje rigidnosti.) Druga je mogućnost da se vlastitim snagama poradi na specifičnoj, bosanskohercegovačkoj standardizaciji hrvatskoga jezika, što bi bilo najpribližnije stvarnim potrebama kako ih postavlja današnje ustrojstvo Bosne i Hercegovine. Treća mogućnost čini se utopijskom, jer za nju sada nema ni minimuma volje ni na jednoj strani: da se, prihvaćajući notornu činjenicu jedinstvenosti govornog jezika, postigne dogovor o zajedničkoj bosanskohercegovačkoj standardizaciji na temelju konjunktivne norme, koja bi priznala i izražavala sve nacionalno-jezične specifičnosti tamo gdje ih ima. U tom slučaju pokazalo bi se da je naziv jezika najmanji problem, naime i dalje bi ga svaki narod mogao nesmetano zvati svojim imenom. Više je nego jasno da će o svakoj od ovih mogućnosti odlučivati – politika. 

posebni prilog

4

hrvatski jezik danas

JOSIP BAOTIĆ

Standardnojezični izbori
Status specifičnosti hrvatskog jezika u zajedničkom standardnom jeziku

N

akon raspada zajedničkog standardnog jezika Srba, Hrvata, Bošnjaka i Crnogoraca, koji je pod nazivima srpski (i)li hrvatski, odnosno hrvatskosrpski ili srpskohrvatski funkcionirao gotovo stoljeće i pol, i kod nas i u svijetu, među slavistima, a i izvan njihovog kruga ne prestaje diskusija o znanstvenom statusu novih jezika: hrvatskog, srpskog, bosanskog (bošnjačkog) i crnogorskog jezika, kako na razini jezika kao dijasistema, zajednice narodnih govora, tako i na razini jezika kao sistema, standardnih idioma kao komunikacijskog vida tog jezika u okviru nacionalnih zajednica. Mada alternativno pitanje jezik ili jezici nije adekvatno pitanje jer odgovor najbliži istini može biti samo i jezik i jezici, ono je i da-

nas najčešće prisutno u raspravama, kao i opredjeljenja izvan lingvističkih krugova, ali i nekih lingvista, za odgovor – samo jezik ili samo jezici. Ovako radikalan odgovor je samo pola istine jer tvrdnja samo jezik počiva na genetsko-tipološkom kriteriju koji je relevantan za jezik kao zajednicu narodnih govora, a tvrdnja samo jezici na sociolingvističkim kriterijima, koji su opet relevantni za komunikacijski najprestižniji jezički idiom – standardni jezik. Kad se zna da su standardni jezici stečevine razvijene u osamnaestom i devetnaestom stoljeću kod većine europskih naroda, a da su jezici u načelu stari koliko i ljudske zajednice, razumljivo je zašto je nužno imati u vidu distinkciju između dva osnovna vida ispoljavanja jezika pri izricanju suda i o jeziku kao jedinstvu svih vidova ispoljavanja. Znanost je govore, prvo Hrvata i Srba, a kasnije i Crnogoraca i Bošnjaka definirala kao konstituente jednog jezika, u vremenu kada je klasificirala jezike primjenjujući genetsko tipološke kriterije, a nazive izvodila iz nacionalnih etiketa umjesto brojnih naziva zasnovanih na regionalnom kriteriju: slavonski, dalmatinski, bosanski, horvatski, goranski, racki itd. To, razumije se ne sprečava danas ni jednog Hrvata, Srbina, Bošnjaka i Crnogorca da današnji naziv jezika protegne i na daleku prošlost i u njoj traži korijene, ali ga stavlja pred nepremostivu prepreku da kaže po čemu se njegov jezik u toj dalekoj prošlosti razlikovao od druga tri.

Mogućnost daljeg razvitka
Poteškoće bi bile brojne kada bismo i standardnojezičnu posebnost bosanskog, hrvatskog, srpskog i crnogorskog jezika morali dokazivati jezički relevantnim razlikama iz prostog razloga što su oni svi razvijeni na osnovi istog jezičnog idioma i uz to nižeg ranga od idioma kategorije jezika – istočnohercegovačkim govorima štokavskog. No, za posebnost standardnih jezika nastali na istoj dijalekatskoj osnovi dovoljna je prepoznatljivost normom stabiliziranog jezičkog idioma za potrebe određene nacionalne

Humačka ploča (10/11. stoljeće) – najraniji dokument bosančice (uz ćirilična slova urezano je i nekoliko glagoljičnih) čuva se u Franjevačkom samostanu Humac kraj Ljubuškog

5

Baščanska ploča (početak 12. stoljeća) – najpoznatiji glagoljični spomenik pisan oblom glagoljicom s nekim posebnostima (neka ćirilična slova) nalazi se u crkvi Sv. Lucije u Jurandvoru kraj Baške na otoku Krku

posebni prilog

zajednice. A to za hrvatski jezik nije bilo teško pokazati i dokazati u svim etapama funkcioniranja zajedničkog standardnog jezika – od zasnivanja do raspada. Standardizacija jezika, kao što je poznato, odvijala se neovisno i kod Hrvata i Srba u sastavu Austro-Ugarske monarhije i u osnovi uobličila u prvoj polovici devetnaestog stoljeća. Mada viđenje standardnog jezika i put do njegovog uobličavanja nije bio identičan, i u jednom i u drugom slučaju štokavsko narječje je poslužilo kao osnovica za standardni jezik, pa su i rezultati standardizacije bili isto – samo malo drugačije. Oba jezika je povezivalo ono što svaki jezik određuje suštinski – struktura ili, pojednostavljeno, ono što je pripadalo gramatici, a razlikovalo ono što je površinsko – što je izvan strukture i što je podlijegalo izboru tamo gdje je izbora bilo i gdje su se za različit izbor normativci opredijelili. Standardnim jezicima razvijenim na istoj dijalekatskoj osnovi otvara se, u načelu, mogućnost daljeg razvitka u pravcu približavanja – smanjivanjem razlika i u pravcu udaljavanja – povećavanjem razlika tamo gdje je to moguće. Uza sve to i jedan i drugi izbor ima limite – približavanje, čak i uz izrazito nastojanje ne može prerasti u unificiranje, a udaljavanje dovesti do strukturno različitih jezika. Na to se, nažalost, često zaboravljalo, ako se uopće toga bilo svjesno. Poznato je da postojanje sinonimije omogućava i u jezicima nacionalno homogenih zajednica različit izbor, a da ga u nacionalno nehomogenim podrazumijeva. Čak i da se u standardnojezično zajedništvo Hrvata i Srba i nije ušlo s markiranošću tog izbora, izbor bi se nužno odvijao po nacionalnom kriteriju i tako ocrtao različite i opet, na globalnom planu, po nacionalnom kriteriju prepoznatljive vidove realizacije standardnojezičnog idioma. Ovako, kada se s njim ušlo kao s nacionalnim izborom u standardnojezično zajedništvo, on je bio i ostao hrvatski ili srpski bez obzira kako je imenovan i kakvom je etiketom markiran, ili samo takav sve dok nacionalna nomenklatura u društvenim relacijama nije proširena bošnjačkom i crnogorskom sastavnicom.

Jezik kao emanacije duha naroda
Složena etnička slika korisnika zajedničkog jezika učinila je da povijest standardizirane štokavštine, ili proces normiranja zajedničkog književnog jezika Hrvata, Srba,

Bošnjaka i Crnogoraca, bude prožeta dvjema oprečnim tendencijama: a) nastojanjem da se varijacijsko bogatstvo neutralizira, i b) da se varijacijsko bogatstvo očuva. Prva je argumentirana potrebom dostizanja jedinstva fizionomije – osnovnog obilježja standardnog jezika; druga potrebom očuvanja kontinuiteta i veza s prošlošću i kulturnim nasljeđem. Učinci ovih tendencija bili su razmjerni odnosu snaga na društvenoj sceni u pojedinim razdobljima njegovog razvitka i ispoljavali su se u vidu jačeg ili slabijeg protežiranje pojedinih dubleta u praksi, obrazovnom sustavu i sredstvima javnog priopćavanja, pa preko njih i na individualnom planu, nego na planu revizije zajedničke norme bilo u pravcu njenog unificiranja bilo u pravcu razgraničenja, no nikada takvi da bi se moglo reći da je jedna tendencija obesnažila drugu u potpunosti, čak i kada je neka od njih zbog društvenih opredjeljenja bila marginalizirana, pa i ozbiljnije ugrožena. Razlog za to bio je izvan opredjeljenja, u samoj prirodi jezika. Oba nastojanja imala su podjednako snažna uporišta u osnovnim funkcijama jezika, prvo u komunikativnoj, a drugo u simboličkoj, a i jedna i druga su u biti jezika kao društvene kategorije. Nastojanja koja su izlazila izvan okvira uravnoteženog odnosa prema ovim dvjema funkcijama doživljavana su kao nasilje jačeg nad slabijim, a to su i bila. U političkom životu svođena su na unitarizam i hegemonizam, ako se radilo o unifikaciji u normi, ili separatizam i nacionalizam, ako se radilo o zaštiti vlastitih vrijednosti kao varijacijskog bogatstva zajedničkog jezika, mada je, u suštini, favoriziranje bilo koje od ovih dviju funkcija u osnovi imalo istu motivaciju – afirmaciju jezika kao emanacije duha naroda. Oni koji su se zalagali za jedinstvo fizionomije standardnog jezika vidjeli su u unifikaciji šansu za širenje dijapazona vlastitih jezičnih vrijednosti i izvan svog nacionalnog korpusa, kroz prizmu svog izbora, a to znači i širenje dijapazona “duha svog naroda”, a oni koji su se zalagali za očuvanje sinonimnih vrijednosti, pravo na vlastiti izbor, vidjeli su takav pristup kao jedini način za očuvanje “duha svog naroda”. Zbog toga su i rješenja

6

hrvatski jezik danas

donošena favoriziranjem značaja jedne i neuvažavanjem značaja druge funkcije prihvatana kao nužno zlo i živjela samo do izmjene odnosa snaga.

Specifičnosti limitirane normom
Realizacija srpskih i hrvatskih specifičnosti u standardnom jeziku na matičnim prostorima Srba i Hrvata, točnije na prostoru Hrvatske i Srbije, bila je de facto limitirana normom, drugim riječima bila je, u načelu, onoliko realizacija srpskog i realizacija hrvatskog jezika koliko je norma dozvoljavala, dakle neupitna u smislu izbora i opredjeljenja pojedinca za dublete ove ili one provenijencije. Moglo bi se reći da ni u Crnoj Gori nisu postojale dileme u opredjeljivanju. Jedino je Bosna i Hercegovina, sa svojim heterogenim nacionalnim sastavom, tri konstitutivna naroda, bila prostor na kojemu je izbor hrvatskih ili srpskih varijeteta zavisio od rasporeda snaga na političkoj sceni, što znači obojen više srpski nego hrvatski. Nepovoljan položaj hrvatskih specifičnosti u jeziku izvirao je konstantno iz činjenice da su Hrvati najmalobrojniji u Bosni i Hercegovini, a u vremenu druge Jugoslavije što je ispoljavanju hrvatskog osjećaja na bilo kom planu, za razliku od srpskog, pripisivana negativnu konotacija, nacionalizam, pa i ustaštvo. Da bi to izbjegli, Hrvati su često zatomnjavali emocionalnu opredijeljenost za varijetete hrvatske provenijencije u jeziku i prihvatali izbor većine, tj. rabili one jezične vrijednosti koje su ih manje markirale kao pripadnike nacije nego kao članove državne zajednice. Standardnojezični lik hrvatskog ili srpskog, hrvatsko-srpskog ili srpsko-hrvatskog jezika, već kako ga je tko i kada zvao i kako je zvanično imenovan, bio je u Bosni i Hercegovini zbog iznesenih činjenica, za razliku od stanja na drugim prostorima, u stalnom previranju, tj. neprofiliran i na općem planu i na planu svake od nacionalnih zajednica. Na ovom drugom, bar što se tiče Hrvata i Bošnjaka, on je prepoznatljiv bio samo u konfesionalnim glasilima i kod pojedinih nacionalno “osviješćenih” intelektualaca i pisaca, koji su – za razliku od većine kulturnih i  V ime Božje se leži Radovan Pribilović na svojoj zemlji na plemenitoj na Ričici. Bih z bratom se razmenio i ubi me Milko Božinić i sa svojom bratjom. A brata mi isikoše i učiniše vrhu mene krv nezaimitu. Nek (zna) tko je moj mili Nadgrobna ploča, Ričica kraj Kraljeve Sutjeske, prva polovica 15. stoljeća, sada u Franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci

društvenih djelatnika, čiji je jezični izraz najčešće bio nacionalno neutraliziran – izborom jezičnih vrijednosti potvrđivali svoj nacionalni identitet. Nezadovoljstvo Hrvata na općem planu odnosima u standardnojezičnom zajedništvu odražavalo se i među Hrvatima na prostoru Bosne i Hercegovine i u vremenu kada ona nije imala ili je imala vrlo malo utjecaja na opću situaciju u jeziku. Naime, sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Bosni i Hercegovini se više realiziralo “zacrtano” nego kreiralo “poželjno” u normi.

Stilističke rezerve
Peti kongres jugoslavista, održan u Sarajevu 1965. godine i posvećen normi u standardnom jeziku, nagovijestio je zaokret u tretmanu standardnojezičnih varijeteta. Definitivno je prevladalo mišljenje da se oni ne mogu svoditi na razinu stilističkih rezervi, kako su najčešće vrednovani u pristupu lingvista koji su težili k unificiranju standardnojezične norme i eliminaciji mogućnosti izbora, nego da se moraju prihvatiti kao specifičnosti nacionalnih realizacija zajedničkog standardnog jezika. U Bosni i Hercegovini to je primljeno sa zadovoljstvom i nadom u bolje sutra – kod Hrvata kao sloboda izbora i upotrebe specifičnosti hrvatskog jezika bez posljedica zbog izbora, kod Bošnjaka i kao nagovještaj mogućnosti vlastitog profiliranja tog izbora. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog jezika iz 1967. i sve što se poslije toga događalo potakla je najprije (1970. g.) književnike među Hrvatima i u Bosni i Hercegovini da ukažu na neravnopravan položaj varijeteta hrvatske provenijencije u praksi, tj. realizaciji zajedničkog standardnog jezika, odnosno na opstrukciju prava izbora varijeteta čak i u književnoumjetničkom stvaralaštvu. Određene promjene stanja u ostvarivanju ravnopravnosti u jeziku otvorilo je zasnivanje književnojezične politike u Bosni i Hercegovini početkom sedamdesetih godina. Društveni čimbenici utvrdili su principe i okvire ponašanja u vezi s prirodom standardnog jezika i njegovim funkcioniranjem. Dva od četiri njena osnovna principa otvarala su prostor za funkcionalnu perspektivnost specifičnosti koje su karakterizirale hrvatski vid realizacije zajedničkog standardnog jezika – prvi je govorio o zajedničkom standardnom jeziku kao “jedinstvu raznolikosti i varijantnih razlika”, a četvrti o “punoj slobodi individualnog izbora jezičkih izražajnih sredstava”.

Potiskivane hrvatske specifičnosti
Da načelna opredjeljenja ne moraju da znače mnogo, povijest je potvrdila na brojnim primjerima. I ovaj put se pokazalo da je teže liječiti nego što je bilo spriječiti. A u Bosni i Hercegovini od 1945. ubrzano je iz standardnojezične upotrebe potiskivano sve što je moglo biti prepoznato kao hrvatska specifičnost, sustavno ili po inerciji funkcionalno prestižnijeg, sasvim je svejedno, tako da se i tako frekventne i uobičajene riječi na bosanskohercegovačkom

7

Slijeva: Povelja bosanskoga bana Kulina (29. 8. 1189) – prvi diplomatski dokument pisan bosančicom Prva stranica Oporuke velikog gosta Radina Butkovića (5. 1. 1466) – važan dokument srednjovjekovne Crkve bosanske Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, u: Telegram, Zagreb 17. 3. 1967. prostoru, i ne samo kod Hrvata nego i kod Bošnjaka, pa i Srba, kao kruh, grah, opći, prema svjedočenjima istraživača, nisu mogle naći u sredstvima javnog komuniciranja, na stranicama novina ili na radiju, u vremenu zasnivanja koncepta književnojezične politike. Na Mostarskom savjetovanju 1973. g. I. Lovrenović je ukazao na neodrživost takve prakse i s lingvističkog i s društvenog stajališta. Promjena odnosa se odvijala sporo ne samo zbog težine izmjene postojećeg stanja nego i zbog činjenice da je u četvrtom principu sloboda izbora ograničena na individualnu sferu, a da je individualnoj upotrebi kao antipod suprotstavljena “kolektivna”, kao prestižnija i poželjnija. Činjenica da standardnojezični izraz sh/hs jezika u Bosni i Hercegovini, što se podrazumijevalo pod “kolektivna upotreba, nikada nije definiran čak ni na razini kodeksa upotrebe u sredstvima javnog obavještavanja, govori da ni manipulacije slobodom u individualnoj upotrebi nisu bile ni isključene ni nepoznate. Iako se ne može ni s današnje distance reći da pozitivnih pomaka nije bilo i da se odnos prema specifičnostima hrvatskog jezika u zajedničkom standardnojezičnom izrazu u Bosni i Hercegovini nije mijenjao u vremenu djelovanja koncepta književnojezične politike, od 1970. do 1990., ne može se reći ni da je stara praksa “intervencija” bila beznačajna. Naime, pokrenute su mnoge aktivnosti u afirmaciji varijeteta pa su pravo građanstva dobile i specifičnosti hrvatskog jezika, kao npr. leksičke: stroj, plin, ožujak, sigurnost, zrak, nogomet, kruh, grah, obljetnica, tisuća, tjedan, uvjet ili fonetske: Babilon, Bizant, duhan, kuhar, kronika, kemija, kisik, ocean, općina, ili gramatičke: osnova – na osnovi, Ivo – Ive, teritorij – teritorija, socijalist – socijalista, istina ne kao hrvatske vrijednosti prema srpskima, nego kao jezično bogatstvo, varijeteti na prostoru Bosne i Hercegovine. Uza sve to, petnaest godina nakon proklamiranja principa književnojezične politike književnik V. Koromana, piše lektoru jednog časopisa, Hrvatu, pismo u kojem ga pita s kojim pravom je u njegovom tekstu izvršio preoblike na više od trideset mjesta, a kojima su specifičnosti hrvatskog jezika zamijenjene vrijednostima iz srpskog jezika, uobičajene u kolektivnoj upotrebi standardnojezičnog izraza. Varijetetima karakterističnim za hrvatski standardni jezik u standardnojezični izraz u Bosni i Hercegovini put nije bio široko otvoren, dakle uvijek, ni preko slobode individualnog izbora mada je isticano da “kad se književni,

posebni prilog

naučni radnici, žurnalisti, društveni radnici i drugi građani pojavljuju u jezičkoj komunikaciji ili u usmenom i pismenom izražavanju kao pojedinci, kad govore u svoje ime, odnosno kad potpisuju svoje tekstove”... “niko, pogotovo lektori i korektori, urednici u redakcijama i drugi” nemaju pravo da nameću svoj izbor. Koncept književnojezične politike u Bosni i Hercegovini omogućio je varijetetima karakterističnim za hrvatski jezik samo da ugledaju svjetlo dana na svim razinama funkcioniranja standardnog jezika i tako ih učinio formalno ravnopravnim s već ustaljenim sinonimima na ovom prostoru, tj. onima koji su imali karakter specifičnosti srpskog standardnog jezika. Funkcionalna ravnopravnost, u smislu ravnomjerne, ili bar približno ujednačene upotrebe nije pratila ovu prvu. Pred kraj osamdesetih, u praskozorje društvenih promjena koje su bile na vidiku, pitanje ostvarivanja ravnopravnosti naroda Bosne i Hercegovine u jeziku ponovno je aktualizirano. Na stranicama Oslobođenja svoje viđenje kvalitetnog pomaka u odnosu na postojeće stanje iznijeli su brojni naučni i kulturni djelatnici, književnici i umjetnici. Jedni od njih su rješenje vidjeli u radikalnim potezima – ozakonjenju nacionalnih jezika: hrvatskog, srpskog i bosanskog kao posebnih jezika u Bosni i Hercegovini, dakle disoluciji zajedničkog standardnojezičnog izraza, drugi u intenziviranju započetih procesa – dosljednijem i iskrenijem odnosu prema duhu književnojezične politike i dosljednijim ponašanjem u praktičnom ostvarivanju prava na slobodu izbora jezičnih varijeteta u okviru jednog jezika. Društvene promjene na širem planu devedesetih godina deaktuelizirale su definitivno pitanje kojim putem do ravnopravnosti u jeziku. Disolucija zajedničkog standardnog jezika na hrvatski, srpski i bosanski na općem planu, prenesena je i na standardnojezični izraz u Bosni i Hercegovini. Hrvatski, bosanski i srpski jezik postali su ustavna kategorija. Svi su dignuti na razinu službenih jezika na cijelom teritoriju. Moglo bi se pomisliti da je time priželjkivana ravnopravnost hrvatskog jezika s druga dva u Bosni i Hercegovini ostvarena. Nažalost, nije. Formalnopravna ravnopravnost jezika je samo pravna pretpostavka za suštinsku ravnopravnost u jeziku – za komunikacijsku ravnopravnost. A od takve ravnopravnosti s govornicima bosanskog i srpskog jezika govornici hrvatskog jezika u Bosni i Hercegovini su još uvijek daleko. 

8

hrvatski jezik danas

IVO PRANJKOVIĆ

Od Divkovića do danas
Smatram da bosanskohercegovački Hrvati i zbog odnosa prema svome materinskom idiomu u užem smislu, i zbog situacije u kojoj žive, imaju pravo (da ne kažem i dužnost) na nešto blaže standardnojezične kriterije, posebice kad je riječ o kriterijima purističkoga tipa

U

povijesti hrvatskoga standardnog (književnog) jezika jezik bosanskohercegovačkih Hrvata i bosanskohercegovačko pisano naslijeđe ima vrlo važnu ulogu, a posebice izvanredno bogato i raznovrsno pisano naslijeđe franjevaca Bosne Srebrene. Franjevci dolaze u Bosnu i Hercegovinu već krajem 13. stoljeća i formiraju najprije kustodiju pa onda i provinciju,

Fala od sveti (1708), zbirka propovijedi fra Stipana Margitića pisana bosančicom

koja će se u pojedinim razdobljima protezati sve od juga Dalmacije do Budima na sjever, a na istok obuhvaćati čak i dijelove Bugarske. Oni svi pišu štokavskim narječjem ikavsko-ijekavskoga tipa koje će već od početka 17. stoljeća (posebno pritom mislim na djelovanje fra Matije Divkovića, osobito na njegova dva Nauka i Besjede) postati relativno čvrsto strukturiran i jasno profiliran književnojezični uzus. Taj će uzus odigrati presudnu ulogu u procesima standardizacije hrvatskoga, pa donekle čak i srpskoga književnog jezika. Naime i Karadžićeva se jezična i pravopisna reforma uvelike oslanja na taj uzus i u odnosu na nj ne predstavlja gotovo nikakvu stvarnu novost (novost ona predstavlja u odnosu na slavenosrpsku odnosno ruskocrkvenoslavensku tradiciju kod Srba). Također je vrlo važno da je franjevačka pisana tradicija izrazito raznovrsna i funkcionalno relativno polivalentna (tj. da obuhvaća različita znanstvena, umjetnička, praktična, i uopće životna područja): ona obuhvaća i vjerskopoučna djela (katekizme, zbirke propovijedi, liturgijska djela, raznolike prijevode crkvenih spisa, posebno s latinskog i talijanskoga jezika, vrlo brojna djela koja se odnose na Franjevački red te njegovo ustrojstvo i djelovanje itd.), i početnice za opismenjavanje (tzv. bukvare), i izvanredno važne i prelijepo pisane franjevačke ljetopise (posebno fra Nikole Lašvanina, fra Bone Benića i fra Marijana Bogdanovića), i mnoga djela u stihovima (s tog je stajališta posebno važna djelatnost fra Lovre Šitovića, fra Vice Vicića i fra Grge Martića), i mnoga prozna djela s manjim ili većim beletrističkim ambicijama (pripovijesti, putopise, romane, “zapamćenja” i sl.), i djela povijesnoga karaktera (npr. fra Filipa Lastrića, fra Frane Jukića, fra Martina Nedića ili fra Antuna Kneževića), i djela jezikoslovnoga karaktera (posebno latinske i latinsko-hrvatske gramatike, rječnike, jezikoslovne rasprave itd.), sve do

9

posebni prilog

Ćudoredna bogoslovnica (1782), pastoralno djelo fra Marka Dobretića tzv. likaruša, tj. knjiga s područja narodne, dijelom čak i profesionalne medicine, posebice knjiga o liječenju ljekovitim biljem. Kad je riječ o pismu, franjevci se najprije služe bosanicom ili bosančicom, posebnim tipom ćirilice na koju je uvelike utjecala glagoljica i koju već i zato nikako ne treba miješati sa srpskom ćirilicom jer se od nje, slobodno se može reći, razlikuje bar onoliko koliko se srpska ćirilica razlikuje od ruske ili od makedonske naprimjer. Bosanica se među bosanskim i hercegovačkim franjevcima upotrebljava sve do polovice 19. stoljeća, ali brojna svoja djela već od početka 17. stoljeća franjevci objavljuju i latinicom (prvi je to činio fra Ivan Bandulavić). Današnja jezična situacija na području Bosne i Hercegovine vrlo je nesređena i opterećena brojnim neriješenim pitanjima, kao uostalom i opća društveno-politička situacija. To osobito vrijedi za jezičnu praksu i za administrativno-zakonodavni aspekt standardnih jezika i standardizacije općenito, jer stvari načelno i nisu osobito komplicirane, osobito ako se promatraju s čisto lingvističkoga stajališta. Naime, na području Bosne i Hercegovine govori se trima standardnim jezicima koji se sva tri s genetskoga i tipološkoga stajališta oslanjaju na jedan idiom (na /i/jekavsku novoštokavštinu). Situacija je posebno jasna sa stajališta Srba i Hrvata (bar većine). Naime, i Srbi i Hrvati u BiH (kažem, bar većina i jednih i drugih) služe se i žele se služiti hrvatskim odnosno srpskim standardnim jezikom (takva stajališta gotovo isključivo zastupaju njihovi legitimni politički zastupnici). Situacija kod Bošnjaka nešto je složenija. Čini se da je bošnjački nacionalni korpus (računajući tu naravno i bošnjačke stručnjake za jezik) poprilično podijeljen. Jedni, pojednostavljeno rečeno, smatraju da trebaju izgrađivati standardni jezik kojim će se razlikovati i od Srba i od Hrvata, računajući tu i bosanskohercegovačke Srbe i Hrvate, dok drugi smatraju da trebaju izgrađivati tip standardnoga jezika kojim će se razlikovati od Srba i Hrvata izvan BiH, ali kojim se neće razlikovati ni od Srba ni od Hrvata u BiH. Mislim da je ta podijeljenost bošnjačkoga nacionalnoga korpusa jedno od važnih izvorišta prijeporima i nesporazumima u posljednje vrijeme (npr. i u vezi s nazivima bosanski ili bošnjački jezik). Pritom naravno ne umanjujem važnost ni drugih otvo

renih pitanja, npr. onih koja imaju izvorište u stajalištima onih Srba i onih Hrvata u BiH koji također smatraju da standardni jezik za sve narode u BiH treba biti zajednički, da ne kažem unitarni. Nikako naime ne mislim da je broj takvih (osobito u urbanim sredinama) zanemariv, ali sam ipak uvjeren da su oni, i stvarno i formalno, u izrazitoj manjini. Ako bih htio formulirati svoj stav o tim pitanjima, onda bih najprije rekao da sam zagovornik malo fleksibilnijega pristupa naznačenim pitanjima. Ne bih, naime, nikako isključio mogućnost da se i Srbi i Hrvati služe hrvatskim odnosno srpskim jezikom i u “čistom” obliku, tj. u onom obliku u kojemu se tim standardnim jezicima služe Srbi u Srbiji odnosno Hrvati u Hrvatskoj. Ne bih, naravno, isključivao ni pravo bošnjačkome korpusu, ili dijelu toga korpusa, da izgrađuje svoj tip standardnoga jezika kojim bi se Bošnjaci razlikovali od svih Srba i od svih Hrvata. Dopustio bih međutim pravo Srbima i Hrvatima u BiH da se služe i nekim jezičnim osobitostima koje se u srpskom i hrvatskom standardnom jeziku smatraju regionalnima ili se danas eventualno smatraju osobitostima samo onog tipa standardnoga jezika kojim se služe Bošnjaci (npr. kad je riječ o porabi turcizama ili drugih leksičkih osobitosti koje su svojstvene Bosancima i/ili Hercegovcima bez obzira na nacionalnu pripadnost itd.). Smatram, primjerice, prirodnim da se bosanskohercegovački Hrvati ponešto drukčije negoli npr. Međimurci odnose prema skupinama leksema (riječi) kao što su kašika, voz, pritisak, sirće, novembar, čaršija, ćeif, avlija, ili, s druge strane, prema skupinama leksema kao što su tisuća, tlak, tijek, tko, vlak, prijam, ocat, studeni itd. Drugim riječima, smatram da bosanskohercegovački Hrvati (analogno, naravno, vrijedi i za Srbe), i zbog odnosa prema svome materinskom idiomu u užem smislu, i zbog situacije u kojoj žive, imaju pravo (da ne kažem i dužnost) na nešto blaže standardnojezične kriterije, posebice kad je riječ o kriterijima purističkoga tipa, negoli npr. Hrvati u Međimurju ili u Zagrebu (to nikako, naravno, ne znači da Hrvati u Međimurju ne bi imali pravo na nešto blaže odnosno drugačije kriterije s obzirom na svoje jezične specifičnosti; naprotiv, mislim da bi se o osnovama međimurske kajkavštine trebalo govoriti i u školama!). 

Dio starih knjiga franjevačkih pisaca iz knjižnice Franjevačke gimnazije u Visokom među kojima su Od’ uzame (1765) – katekizam fra Filipa Lastrića i Istomačenje... (1828) – katekizam fra Augustina Miletića

10 

hrvatski jezik danas

DRAŽANA RADMAN

Hrvatska pismèna
Bosna ne bi bila Bosna kad se na njoj ne bi nešto isprepletalo, supostojalo, prožimalo, tako i pisma: glagoljica, ćirilica, bosančica, grčko pismo

P

rije, dakle, Slaveni ne imahu pisma, nego crtama i urezima brojahu i gatahu, jer bijahu pogani. Pokrstivši se, truđahu se slavensku riječ zapisivati latinskim i grčkim pismenima bez sustava. Ta kako se može grčkim pismenima dobro pisati: Bogъ, ili… (Črnorizac Hrabar). Ali pobrinu se netko i za Slavene pa im posla Konstantina Filozofa, koji im darova pismena kojima se moglo dobro pisati Bog, život, jad, jezik i sl. Latinici – kojom su se već koristili od pokrštavanja, ali samo u latinskim tekstovima – pridružila se glagoljica i ćirilica, pisma kojima su pisani najstariji slavenski spomenici pismenosti.

Glagoljica
Naziv prvoga (?) slavenskog pisma – glagoljice dolazi od glagola glagoljati, što znači govoriti, a glagoljali su hrvatski svećenici – glagoljaši. Pismo je prozvano glagoljicom tek u 19. st., a pridjev glagoljski u optjecaju je od 16. st. Osim naziva glagoljica, na hrvatskom se prostoru za ovo pismo koristio i termin ćurilica, što je znak da su dva pisma, glagoljica i ćirilica, jedno drugom posuđivali ime. Autor glagoljice je Konstantin Filozof, poznatiji kao sv. Ćiril (Kiril), a sastavio ju je uoči polaska u misiju u Moravsku. Ona se do kraja 9. stoljeća proširila među većinom Slavena, ali je najviše obilježila hrvatsku kulturu. Zanimljivo je spomenuti kako su se Ćirilovi đaci služili mnemotehničkim pomagalom za pamćenje poretka glagoljičnih slova (az, buky, vědě, glagoljon…), izgovarajući tako pohvalu pismenosti: Ja koji znam pismena govorim da je dobro živjeti na zemlji… A biti pismen nije mala stvar jer samo je opismenjen čovjek slobodan čovjek. Nadalje, promatrajući glagoljicu, možemo zaključiti da je njezin tvorac bio čovjek kojemu je estetika pisanoga-crtanoga bila vrlo bliska. Hrvatski se jezik bilježi glagoljicom i ćirilicom još od 9. st., a najstariji spomenici potječu iz 11. stoljeća, dok najstariji latinični tekstovi na hrvatskom jeziku potječu iz 14. st. Glagoljicom su najprije pisani staroslavenski tekstovi (staroslavenski jezik je jezik knjige), a onda i tekstovi narodnoga jezika, liturgijski i književni te pravni tekstovi. Naravno da su se glagoljicom pisala i osobna pisma.

Obla i uglata glagoljica i njezina transkripcija Postoje dva tipa glagoljice: obla i uglata ili hrvatska, koja se razvila iz oble. Najpoznatiji glagoljični spomenik hrvatske kulture Bašćanska ploča pisan je oblom glagoljicom, s nekim posebnostima (neka ćirilična slova). Uglata ili hrvatska glagoljica je zapravo svečano pismo, uspravnih, odvojenih slova, pogodno za liturgijske tekstove (kodekse). Upravo ovim tipom glagoljice otisnuta je i prva hrvatska tiskana knjiga: Misal po zakonu rimskoga dvora (1483), inače prvi misal u Europi koji nije tiskan latiničnim slovima. Kasnije se formira i brzopisna/kurzivna glagoljica, kojom je pisan npr. Vinodolski zakonik (1288), najstariji hrvatski pravni tekst.

11 

posebni prilog

U određenom povijesnom trenutku dogodilo se da su ćirilica i latinica potisnule glagoljicu, ali ne zato što su bile jednostavnije i praktičnije, nego su tome kumovali društveni i gospodarski razlozi. Glagoljica je dominaciju izgubila početkom 16. st.

Ćirilica
Do dana današnjega ne može se sa sigurnošću tvrditi koje je pismo starije: glagoljica ili ćirilica, jer se prvi glagoljični i ćirilični tekstovi javljaju istodobno – koncem 10. st. Ćirilica je dobila naziv po tvorcu glagoljice, sv. Ćirilu. Za razliku od glagoljice, koja ne podsjeća ni na jedno poznato pismo, ćirilica se razvila iz grčke uncijale (svečanog pisma s velikim uspravnim slovima koja se međusobno ne vežu). Znakovi preuzeti iz grčkoga alfabeta nisu se mijenjali, samo su dodana slova kojih u njemu nije bilo. Prvih dvadeset grafema označavalo je iste glasove kao i u grčkom, a narednih pet upotrebljavali su se samo u posuđenicama iz grčkog i za označavanje brojeva. Tko je tvorac ćirilice, odnosno tko ju je konačno uobličio, ne zna se. To je i razumljivo jer je ona rezultat povijesnog procesa u kojemu su sudjelovale mnoge generacije.

ješanje susrećemo već na Bašćanskoj ploči. Na Humačkoj ploči, kamenom spomeniku iz okolice Ljubuškog (12. st.), uz ćirilična slova urezano je i nekoliko glagoljičnih. Takvim hibridnim pismom napisana je na Braču Povaljska listina, a u Poljicama Poljički statut. Njime je ispisana i Povelja Kulina bana 1189. Pismo je (tek u 19. st.) prozvano bosančicom, bosanicom, zapadnim brzopisom, hrvatskom ćirilicom…, a zapravo je riječ o morfološkoj i grafijskoj inačici ćiriličnog pisma. Neki autori tvrde da različiti nazivi za ovo pismo ukazuju na njegovu teritorijalnu rasprostranjenost, a manje na njegova grafijska svojstva ili etničku podlogu. Bosančicom se najviše pisalo u Bosni i Hercegovini, Poljicama, splitskom zaleđu, na dalmatinskim otocima te u Dubrovniku i okolici. Bosanski franjevci koriste je sve do 19. st., npr. Matija Divković (Nauk krstjanski, 1611) i Stipan Margitić (Fala od sveti, 1703), pa se negdje zove i fratarčica. Da je ovo pismo bilo vrlo žilavo i da se dugo održalo u upotrebi svjedoče i fra Matijini molitvenici iz kojih su vjernici molili i u drugoj polovici 19. st., kada je bosančica u crkvenim knjigama potpuno zamijenjena latinicom. Franjevci su, naime, gajili svijest da je bosančica (uz glagoljicu) obilježje narodne vlastitosti pa su neki poglavari u 18. st. zabranjivali upotrebu latinice za pisanje hrvatskih tekstova. Bosančica je bila i pismo muslimana u Bosni i Hercegovini, u turskoj Dalmaciji (16. i 17. st.) pa se zvala i begovica, begovski brzopis. Bosna ne bi bila Bosna kad se na njoj ne bi nešto isprepletalo, supostojalo, prožimalo, tako i pisma: glagoljica, ćirilica, bosančica, grčko pismo. To uočavamo već na spomenutoj Humačkoj ploči i mnogim drugim spomenicima. Zanimljiv je slučaj Hrvoja Vukčića Hrvatinića: on je za svoje potrebe naručio dva kodeksa, jedan dobro poznat javnosti – Hrvojev misal (1403-1404) i drugi, poznat uglavnom stručnjacima – Hvalov zbornik (1404). Oba su vrlo značajna i predstavljaju vrhunac prepisivačke i iluminatorske umjetnosti. Misal je pisan glagoljicom, a ćirilični Zbornik jedan je od najpoznatijih rukopisa Crkve bosanske te najcjelovitiji svetopisamski kodeks, nastao prepisivanjem starijega glagoljskog predloška i ukrašen minijaturama koje ikonografski i stilski pripadaju zapadnome kulturnom krugu. Bosančicom ga je ispisala ruka Hvala krstjanina, člana Crkve bosanske. Bosančicom su napisani još brojni tekstovi: natpisi, kronike, rodoslovi, evanđelja, sultanska akta, listine turskih upravitelja u našim krajevima, privatna pisma itd. 

Zapadni brzopis – bosančica
Nije neobična pojava da se na spomenicima hrvatske pismenosti javljaju i glagoljična i ćirilična slova. To mi

Povelja Stjepana Dabiše izdana 26. 4. 1395. u Kraljevoj Sutjesci

12 

hrvatski jezik danas

IVAN NUJIĆ

Rječnici, gramatike, pravopisi
Malo je koji jezik kao hrvatski u svojoj povijesti prošao tako krivudav put od prvih pisanih spomenika koji su njime zapisani do svoje standardizacije. Štoviše, moderna previranja daju naslutiti da taj proces još nije potpuno završen

I

zuzmemo li spomenike hrvatske književnosti na latinskom jeziku, ime hrvatskoga jezika prvi put se spominje u pravnom spisu pod imenom Istarski razvod iz 1275. Zbog teritorijalne, političke i dijalekatske raslojenosti hrvatskih prostora za taj će se jezik koristiti i neki drugi nazivi: slovjenski, slovinski, slavonski, dalmatinski, bosanski, ilirički, ilirski, hrvatskosrpski itd.

Od humanista do prosvjetitelja
Kako je težište glagoljaške tradicije bilo na čakavskom području, razumljivo je da je i prva hrvatska tiskana knjiga upravo na čakavštini (Misal po zakonu rimskoga dvora, 1483). Već u 16. st. pojavila su se 3 rječnika s hrvatskim riječima. Prvo je Petar Lupis Valentian u Ankoni 1528. objavio mali talijansko-hrvatski rječnik, a Šibenčanin Faust Vrančić u Veneciji 1595. svoj Rječnik pet najplemenitijih europskih jezika, stavljajući hrvatski uz bok latinskom, talijanskom, njemačkom i mađarskom jeziku. Samo malo kasnije isusovac Bartol Kašić (Pag, 1575 – Rim, 1650), prvi pravi hrvatski jezikoslovac, objavio je u Rimu Slovoslovlje dalmatinsko-talijansko (1599), a zatim i prvu hrvatsku gramatiku: Institutionum linguae Illyricae libri duo (Temeljā ilirskoga jezika knjige dvije, 1604). Premda čakavac, zalagao se da bosansku štokavsku ikavicu kao općeni jezik i za primjenu fonetskoga pravopisa (da se isti glas uvijek jednako bilježi, a ne sad jedno sad li drugo) te tako utemeljio hrvatsko jezikoslovlje. I Kašićev talijanski subrat Jakov Mikalja [Micaglia], autor rječnika Blago jezika slovinskoga (Venecija 1655), već upoznat s književnom djelatnošću bosanskih franjevaca, smatra da bi štokavština (bosanski jezik), kao najljepše ilirsko narječje, trebala postati književni jezik. Jezično obogaćivanje u tom pravcu svojim književnim stvaranjem neizravno podupiru ne samo bosanski franjevci nego i dubrovački pisci 17. st. na čelu s Ivanom Gundulićem i Ivanom

Naslovnica trećeg sveska Jukićeva Bosanskog prijatelja (1861). Prvi broj izašao je 1850. godine i prvi je bosanskohercegovački časopis Bunićem Vučićem. Jezikoslovac Ivo Pranjković smatra da nije dovoljno istražena i još manje vrednovana jezična ni

13 

posebni prilog

uopće kulturna djelatnost franjevaca Bosne Srebrene koji su objavili vrlo velik broj raznovrsnih djela (vjerskih pouka, propovijedi, teoloških i filozofskih spisa, lirskih i epskih pjesama, pripovijesti i romana, memoara ili tzv. zapamćenja, ljetopisa, povijesnih i zemljopisnih spisa, političkih i drugih proglasa, naputaka za poljodjelstvo, bukvara, ‘likaruša’ itd.) koja su u standardizacijskim procesima, posebice onima koji su bili vezani za puk i njegovo (i jezično) prosvjećivanje, odigrali važniju ulogu negoli npr. estetski neusporediva i neprocjenjivo vrijedna književnost starog Dubrovnika. Uspon Zagreba kao važnog središta u pretežno kajkavskoj sjevernoj Hrvatskoj pogoduje razvoju kajkavske književnosti s malo štokavštine – takav je rječnik Dictionar ili Réchi Szlovenske Jurja Habdelića (1670) – dok književnici tzv. ozaljskoga kruga upotrebljavaju i promoviraju jedinstven književni jezik, satkan od svih triju narječja. Upravo tu ideju iščitavamo u rječnicima Gazophylacium pavlina Ivana Belostenca (prije 1675) i Lexicon Latino-Illyricum Pavla Rittera-Vitezovića (1670). Tijekom 18. stoljeća različite razvojne struje unutar hrvatskoga jezika zbližavaju se na način koji pogoduje štokavštini. Za to su zaslužni ne samo autori gramatika sastavljenih po uzoru na latinsku, talijansku ili pak njemačku: fra Lovro Šitović Ljubušak (Grammatica LatinoIllyrica, 1713), Blaž Tadijanović (Svaschta po mallo, 1761), Matija Antun Relković (Nova slavonska ili nimacska grammatika, 1767) i slavonski franjevac Marijan Lanosović (Neue Einleitung zur slavonischen Sprache, 1778), nego i leksikolozi Ardelio della Bella (Dizionario italiano, latino, illirico, 1728) te Franjo Sušnik i Andrija Jambrešić (Lexicon latinum interpretatione illyrica, germanica et hunga-

su tu reformu prihvatili, nego i jezikoslovci Vjekoslav Babukić (Osnova slovnice ilirske narĕčja slavjanskoga, 1836; Elementi della gramatica illirica, 1846), Antun Mažuranić (Temelji ilirskoga i latinskoga jezika, 1839) te Ivan Mažuranić i Josip Užarević (Njemačko-ilirski slovar, 1842). Ilirske ideje nastoje pratiti bosanski franjevci, među njima vodeći Ivan fra Frano Jukić kojemu Gaj pomaže tiskati neka njegova djela, kao što su časopis Bosanski prijatelj (1850) i Početnica pismenstva za pučke učionice u Bosni. Ilirski kozmopolitizam neizbježno se sudara s ekskluzivizmom srpskog jezičnog reformatora Vuka Karadžića, autora krilatice Srbi svi i svuda (1849) i isključivog propagatora novoštokavskog narječja ijekavskoga tipa. Bečkim književnim dogovorom (1850) između Karadžića i dijela iliraca (I. Mažuranić, Kukuljević, Demeter i dr.) predviđa se stvaranje književnog jezika zajedničkog za Hrvate i Srbe na temelju ijekavske štokavštine, dok Gaj i dalje ostaje pri svome pravopisu. Dogovor provodi Vatroslav Jagić (Gramatika jezika hervatskoga, 1864), potom i Adolfo Veber Tkalčević (Skladnja hrvatskog jezika; Slovnica hrvatska, 1876). Odmak od hrvatske a približavanje srpskoj tradiciji u procesu jezične standardizacije već provodi Đuro Daničić, koji od 1878. uređuje Akademijin rječnik pod nazivom Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. U međuvremenu, nemjerljiv doprinos hrvatskom jeziku dao je i leksikolog Bogoslav Šulek (Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenog nazivlja, 1874/75), rođenjem Slovak. Završetak normiranja hrvatskoga književnog jezika provode vukovci Ivan Broz (Hrvatski pravopis, 1892) i Tomo Maretić (Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika, 1899), a svi značajniji hrvatski jezikoslovci sljedećih desetljeća (Dragutin Boranić, Josip Florschütz, Vatroslav Rožić, Nikola Andrić) ostaju na njihovu tragu.

Hrvatski jezik nakon Prvog svjetskog rata
Otvoreno nastojanje oko srbizacije hrvatskoga jezika u Kraljevini Jugoslaviji kulminira 1929. nametanjem Pravopisa srpskohrvatskog jezika srpskih autora. To povlači

Vrančićev rječnik (1595), Kašićeva gramatika (1604) i Šitovićeva gramatika (1713) rica, 1741). Ta su nastojanja početkom 19. st. nastavili Joakim Stulli (Rječosložje ilirsko-talijansko-latinsko, 1806; Vocabolario italiano-illirico-latino, 1810), Joso Voltiggi (Ričoslovnik) i Franjo Maria Appendini (Grammatica della lingua illirica, 1808). Širenju štokavštine doprinose i prosvjetiteljski nadahnuti štokavski književnici Matija Antun Relković i fra Andrija Kačić Miošić.

Od Ilirskog pokreta do pobjede vukovaca
Ilirski pokret (nakon 1830) započeo je vrlo dinamično rješavanje hrvatskih jezičnih problema. Najprije Ljudevit Gaj, inače kajkavac iz Krapine, objavljuje Kratku osnovu horvatsko-slavenskog pravopisanja (1830) kao manifest jezične reforme i stvaranja književnog jezika sastavljenog od elementa iz govora svih južnih Slavena i svima zajedničkog. Podršku Gaju dali su ne samo literati koji

Pravopis Babić-Finka-Moguš (1971), Anićev rječnik (2003) i Pravopis Matice hrvatske (2007) za sobom povratak hrvatskoj jezičnoj tradiciji za vrijeme Banovine Hrvatske i NDH, u čemu se ističe Blaž Jurišić (Nacrt hrvatske slovnice; Glasovi i oblici u povijesnom razdoblju, 1944). Nakon rata, težeći homogenizaciji zemlje na svakom području, komunistička vlast pod barjakom

14 

hrvatski jezik danas

Matice srpske pokreće ponovno unificiranje jezika, uza što potpisivanjem tzv. Novosadskog dogovora na štetu hrvatskoga jezika pristaje i velik dio hrvatskih jezikoslovaca. Matica srpska i Matica hrvatska istodobno su 1960. na ćirilici odnosno latinici objavile Pravopis hrvatskosrpskoga / srpskohrvatskog književnog jezika s pravopisnim rečnikom / rječnikom. Nezadovoljstvo takvim rješenjem kulminiralo je u Hrvatskoj 1967. odricanjem od Novosadskog dogovora i potpisivanjem Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskoga književnog jezika. Važna jezična djelatnost istodobno se odvija i u Sarajevu, gdje sedam mlađih hrvatskih književnika – predvodi ih Vitomir Lukić – god. 1971. potpisuju danas malo poznatu Sarajevsku deklaraciju o hrvatskom jeziku. Dragocjen doprinos u tim presudnim godinama dali su Stjepan Babić, Božidar Finka i Milan Moguš Hrvatskim

pravopisom (1971), te ponovno Stjepko Težak i Stjepan Babić Pregledom gramatike hrvatskoga književnog jezika (1973). Zbog političke zabrane Babićeva Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku izlazi tek 1986, kad i Katičićeva Sintaksa hrvatskoga književnog jezika. Vrijedan prilog razvoju hrvatskoga jezika u naše dane – uz brojne akademike, književnike, publiciste i druge – dali su jezikoslovci Vladimir Anić (Rječnik hrvatskoga jezika, 1991), grupe autora Hrvatske gramatike (1995) i Rječnika hrvatskoga jezika (LZ/ŠK, 2000) te Ivo Pranjković i Josip Silić (Gramatika hrvatskoga jezika, 2006), kao i autori najnovijega Hrvatskog pravopisa (Matica hrvatska, 2007). 

Prijevodi ili pokušaji prijevoda Biblije do prvog potpunog tiskanog prijevoda
  

  

Biblija Bernardina Frankopana (počinje se prevoditi 1521) Biblija hrvatskih protestanata (počinje se prevoditi 1557) Biblija Bartola Kašića, 1630. (prvi cjeloviti prijevod Biblije na štokavsko narječje; počinje se prevoditi 1622; Prvotisak nakon 363 godine Schöningh-Paderborn-München-Wien-Zürich, 1999/2000) Poljička Biblija (na temelju jednog fragmenta pisana bosančicom pretpostavlja se da se počinje prevoditi 1768) Jurjetinovićeva Biblija (prvi pokušaj Biblije s komentarom, 1794) Biblija Maksimilijana Vrhovca (1810-1830)

T iskani prijevodi Biblije
     

Pretisak Novog testamenta iz 1562/63, Stipan Konzul Istrian i Antun Dalmatin (prir.), dva sveska, Teološki fakultet Matija Vlačić Ilirik, Zagreb 2007. Fra Petar Katančić, Sveto pismo (4 sveska SZ i 2 sveska NZ), Budim 1831. (prvi potpuni tiskani prijevod Biblije) Ivan Matija Škarić, Sveto pismo Staroga i Novoga uvita, Beč 1858-1861. Josip Stadler, Sveto pismo Novoga zavjeta, Sarajevo 1895-1907. Franjo Zagoda, Sveto pismo Novoga zavjeta, Zagreb 1911. i 1913. Ivan Evanđelist Šarić, Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, Sarajevo 1942; Hrvatsko biblijsko društvo, Vrhbosanska nadbiskupija i Glas Koncila, Zagreb 2007. (popravljeno izdanje Šarićeva prijevoda)  Fra Ljudevit Rupčić, Novi zavjet, Sarajevo 1961.  Fra Bonaventura Duda, Harmonija četiriju evanđelja, Zagreb 1962.  Fra Bonaventura Duda i Jure Kaštelan (ur.), Biblija Staroga i Novoga zavjeta, Stvarnost, Zagreb 1968; Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1972. i dalje.  Tomislav Dretar, Biblija (Ekumenski prijevod s francuskog), 1998.

Priredila Dražana RADMAN

15 

FRA MATIJA DIVKOVIĆ 1611.
U splitskoj luci, pod udarima bure, fra Matija, umoran, sjedi na bisagama prepunim papira i čeka brod za Mletke. Tri dana je hodio iz Olova, na konju, u društvu trgovaca, po kiši i nevremenu. Sad eto sjedi tu, na kamenoj obali, sam, promrzao i težak od misli i duga puta. Zna da je upao iz opaka turskog zuluma u mletačku podmuklost, ali ne mari ništa. Što mu se može desiti kad nosi sa sobom ‘Nauk krstjanski’ i ‘Sto čudesa’ koje složi “na urešenje našega jezika slovinskoga”? Spustio se tiho iz mračne Bosne u nekom nejasnom zanosu, sav ponesen gomilom ispisana papira u kožnatim bisagama. On hoće da tiska te svoje knjige, tamo, u dalekim Mlecima, za svoj nepismen narod. Nepismen i ubog narod, al on ipak vjeruje u moć svojih knjiga, zato putuje u Mletke. (A mi, u pismeno doba, u moć kakvih knjiga još da vjerujemo, u kakve zlatne Mletke da krenemo na put, po kiši i nevremenu?)
Nikola MILIĆEVIĆ

Na naslovnoj stranici ‘Kamenovanje Stjepana’ iz Hvalova zbornika (1404)

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful