Vladimir Vidrić

NOTTURNO Dignuv na ruke ženu Mag je na stube stao, I na sjajno mu tijelo Srebren je ures pao. A lice mu bilo bijelo: Ko u snu gleda i sluša I kao stakleni val Roni se njegova duša. Zvijezde se roje visoko I dasi će sad da krenu, U zraku se kupa mjesec I sipa svjetlo i sjenu. A krasna se žena budi I grud joj otajno diše I svilne vjeđe obara I noć je i – biva tiše. (Vijenac, 1903.)

Tin Ujević, Ojađeno zvono, 1933.
ZAPIS NA PRAGU Ove pjesme, to nisam ja, iako sam ih ja napisao. Ovi jauci, to nisam ja, premda sam ih zbilja uzdisao. Moj pravi život, ja sam samo disao. Jer ja živim i kad pjesma umre. Ja živim i kad patnja mine. Ima u meni nemira dragog, a ima i moje širine. Ja puštam i drugog da govori za me. A i sam govorim druge same. Ja ne marim čovjek biti ako sam umio ljude bogovski reći O ja! o ja! Ja sam od sebe i manji i veći. O ja! o ja! moj drugi i moj treći. Ja ne sanjam o sreći. No ne sumnjam o sreći. Gle ovoga dvojstva i trojstva moga: ima u meni i tmine, no ima u meni vedrine, i moja divna sloga.

mjehur). Klopka za uspomene. stvorenim za otmjenost a stalno je klepetao. Iznutra. sad pokaži što umiješ. toliko opredijeljeno za bitke ljubavi. Ispod kreveta palim žigice.Slavko Mihalić. u predjele mašte. Od očaja planu grane. odmah dotrče drvosječe. ovaj su misle dovoljno razorili. zna se. smočnicu. razbježe se na sve strane. Gori krov. Žvačem stari kruh. noge. uvrijeđena. desna s vojskama. za koracima o kojima toliko snatrite netom prilegnem. želudac. u šaputanju. pluća među oblake. Biram tamne ulice. Hajd. dvadeset njih. Zavučem se pod postelju. možda svi prsti. u obližnju krčmu (tamo već loču bubrezi. tavan. odu na kakav drugi svijet. ali bez krvi. a ja ću ostati sam s ovim gadnim jezikom. Navučem olinjalu kožu psa. 1977. Navučem koru starog kestena. jetra će. jeziče. . DVOJSTVO Zakucam na svoja vrata. Iznutra s uhom na vratima. mozak u samo sunce. RASTANAK SA SOBOM Sad je trenutak da svatko od nas ode na svoju stranu: vi. Vani psi me odmah nanjuše. ruke kud koja – lijeva. uvaljivao me u sve gore nedaće. nespretna. ne usuđujem se otvoriti. srce će na barikadu. Sad kad sam ostao bez ičega: napuni podrum. Gori grad. za njima će rebra. radna. Tada – negda otpužem do postelje.

Zasjalo je malo lice: što mi nosiš. ni gnjev. Aleja poslije svečanosti. da ovo nije moja vlast.Ivan Slamnig. ko smeđi mlin. surke mnogominutni tintound turkožderski grudobolni pogled . crne brke. kako to mogu reći? I ja svoje prazne šake Zatvorene držim dalje. zatvorene držeć šake. ko grozd. 1956. HRVATSKI PJESNICI Uzvrnute brkove. 1956. ko list. ko glogov cvat. ko mraz. ni znoj. Ali kako da mu kažem. prikopčat ću se tu na hrast. što mi nosiš? Zatečeno sam protrno: ruke su mi bile prazne. i uključen u krajobraz. Brčine uštirkane visoke kragne. Recite mi što da radim? Odron. Jer tuđi to je žuti mlaz Jer tuđi to je žuti mlaz. jer i u ovom času znam. Djetetu sam došo nekad Djetetu sam došo nekad. serdarske brke. 1968. Limb. da tu odozgor sebe sam u svoj unesem vidokrug. ko plug. za tuđu struju jer sam cijev. ni ushit moj.

1987.okrugle smešne pobratimove naočale wenn möglich deutschsprachig štujući ljubne najmlađi član koji je još uvijek na prsima posjednut na visoki bijeli barski stolac ne misleći ni najmanjim dijelom maloga mozga da je ovaj jezik koji žvačem dijeleći ga sa Srbima kao zdjelu bravetine u sočivici pružen od vas. i tada reče usred noći »Ne volim te više. Sed scholae. Preda mnom dragu nije stid ni kad nas drugi vide. baš mi na jetra ide: ni mjesto. Ne jača. al javilo se bilo Id. nego trune. spustio se tlak. a ono nas prokune: »Potrošna je ljubav roba. radnja.« Crn joj glas i crne oči u tom trenutku biše. Zaplela je moja draga svoj krak u moj krak. niti doba. and I have taken it.« . ID Teška je bila sinoć noć.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful