LINGVISTIKA XX st. 1. PREDSTRUKTURALNE EVROPSKE ŠKOLE Kazanjska škola Najznačajniji predstavnici su: Kurtene i Nikolaj Kruševski.

Pod terminom Kazanjska škola podrazumijevaju se ideje što su ih 70-ih godina 19 st.razvijala dva Poljaka: Kurtene i Nikolaj Kruševski. Najvažnije ideje ove škole nastale su kada je Kurtene predavao na univerzitetu u Kazanju što objašnjava i naziv ove škole. Po duhu svog učenja ova škola pripada 20 st. Kurtene je morao napustiti Kazanj, a Kruševski je umro prije nego što je uspio da ostvari krupna djela. Njegov učitelj, Kurtene, rastanak s Kruševskim je smatrao velikim gubitkom, kao njegov učitelj o njemu je govorio i pisao ukazujući na značaj shvaćanja izloženih u doktorskoj tezi. Prve moderne lingvističke formulacije naći će se u učenju ove škole: razlikovanje jezika kolektiva od jezika pojedinca razlika između sinhronije i dijahronije prva moderna koncepcija fonema

Najveći značaj Kazanjske škole je u tome što su za nju znali i iz njenih ideja primili podsticaje za svoje revolucionarne teorije Sosir i Praška fonološka škola ''Pražani''. Učenja Kurtenea su njegovana u Peterbuškoj školi. I Fortunatovljeva (moskovska) škola je bila za svoje doba progresivna, te isticala neke ideje kojima će se kasnije baviti de Saussure, kao što je odvajanje dijahronije od sinhronije, za iznalaženje adekvatnih kriterija analize (odvajanje lingvističkog fenomena od psihološkog). 2. STRUKTURALNA LINGVISTIKA 20 ST. (i tri tipa evropskog strukturalizma tj. 3 pitanje) Epoha strukturalne lingvistike nastaje pred 1930, paralelno u Evropi i Americi. Strukturalizam lingvistici donosi nove poglede na znane činjenice. Ti novi pogledi su zasnovani na ispitivanju jezičkih činjenica (fakata) u SISTEMU, na naglašavanju DRUŠTVENE FUNKCIJE jezika, na izdvajanju historijske od aktualne jezičke problematike. Prvi vjesnik ove epohe je bio Ferdinand de Saussure. Sosiru danas pripada slava začetnika strukturalne lingvistike. Teorijsku (Sosirovu) osnovicu strukturalne lingvistike sačinjavaju slijedeći aksiomi: JEZIK JE SISTEM, tako ga i treba proučavati; ne uzimati pojedina fakta izolovano, već uvijek u njihovoj ukupnosti, tj. Vodeći računa da je svaka pojedinost također određena svojim mjestom u okviru cjeline(sistema). 1

LINGVISTIKA XX st. JEZIK JE PRVENSTVENO DRUŠTVENI FENOMEN, koji služi za

sporazumijevanje pa ga tako treba i proučavati, ne ispitivati izolovano glasovnu ili značenjsku stranu jezika, već uvijek voditi računa o njihovom međusobnom odnosu; pošto je taj odnos bitan u procesu sporazumijevanja. DIJAHRONIJA (jezička evolucija) i SINHRONIJA (aktualno jezičko stanje) su dvije bitno različite pojave; metodološki je nedopustivo miješati historijske kriterije u interpretaciji aktualnog jezičkog stanja. Strukturalizam u lingvistici se odlikuje traženjem INVARIJANATA, izdvajanjem bitnog od nebitnog. Zajednička težnja svih predstavnika strukturalne lingvistike jest iznalaženje OBJEKTIVNIH MJERILA U ANALIZI (što ujedno isključuje subjektivne, mentalističke kriterije). Strukturalizam je nastao paralelno u Evropi i Americi, ali bez bližeg međusobnog kontakta. Osnovna razlika od početka ležala je u tome što je evropski strukturalizam zasnovao svoje poglede i glavne tokove na poznavanju Sosirovih ideja, dok je Americi Sosir bio gotovo nepoznat. Tri osnovna tipa evropskog strukturalizma su: 1. Ženevska škola (klasični Sosirov strukturalizam) 2. Praška škola (škola funkcionalne lingvistike – škola fonologa) 3. Glosematika- Kopenhaška škola – danski strukturalizam – nesosirijanstvo Strukturalna epoha američke lingvistike započeto je na Jelskom univerzitetu. Američku strukturalnu školu osnovao je Bloomfield, s distribucionalnim metodom analize. Škola je stoga poznata pod nekoliko naziva: jelska škola, blumfildovci, distribucionalisti. Novi lingvistički metod zasnovan je na popisivanju i opisivanju svih položaja u koje mogu dospjeti jedinice jednog jezičkog sistema, tj.na određivanju distribucije jezičkih jedinica. DISTRIBUCIONALIZAM – određivanje distribucije jezičkih jedinica. Pod distribucionalizmom podrazumijeva se lingvistički pravac zasnovan na razrađivanju ovakvog Bloomfieldovog metodološkog načela. Pražani pažnju poklanjali su istraživanju glasovnih jedinica i njihovih distinktivnih obilježja. Američke lingviste i glosematičare interesuje raspored jezičkih jedinica (distribucija). Amerikance, zato što smatraju distribuciju najobjektivnijom metodom opisivanja funkcije jezičkog znaka u sistemu, a glosematičare, zato što se za materijalnu stranu jezika uopšte ne interesuju već samo za određivanje karaktera apstraktnog odnosa jezičkih jedinica. Obje škole zastupaju izrazito formalistički metod: pristupaju jezičkoj analizi bez neposrednog vođenja računa o kategoriji značenja. 2

To interesovanje odvelo ga je u proučavanje sintagme (spojevi riječi u rečenicu). plodotvorna metoda ''američkog'' metoda u oblasti morfoloških i sintaksičkih studija. ali osnovnoj koncepciji: Amerikanci vode računa o konkretnom jezičkom fenomenu. naprotiv. On je poznat kao osnivač racionalne stilistike. Amer.LINGVISTIKA XX st.(Proces prelaska jezika u govor. prebacivanjem apstraktnih pojmova u pojmove o konkretnim pojavama naziva se AKTUALIZACIJA. Baji je razradio svoju poznatu teoriju o aktualizaciji. a definitivno stilizovana studijama njegovih učenika Šarl Baji-a i Alberta Sešea. U vezi sa pojavama koje prate realizaciju govora.ŽENEVSKA ŠKOLA . a glosematičari. Distribucionalist i glosematičari se razilaze bitno u jednoj. ona polazi od uvjerenja da je svaki iskaz prožet nečim ličnim – emocionalnim. za vrijeme II svjetskog rata. dosljedno opredjeljenje za sinhroničnu lingvistiku. Tu je on zastupao teoriju binarizma – 3 . Mnogi njegovu lingvistiku nazivaju AFEKTIVNOM. pokušavajući da postave čak i fonološka proučavanja samo na tu bazu. a Amerikanci su ostajali isključivo pri kriteriju distribucije. Danas je najreprezentovanija ličnost škole Henry Frei čiji se radovi tiču teorije sintaksičkih odnosa. svjesno zapostavljaju konkretnu (glasovnu) jezičku stranu. tj. 4. tj. Klasični oblik Ženevske škole sadržan je u lingvističkoj teoriji Bajia. bez udubljivanja u problem estetskog i individualnog. Proučavanje distinktivnih obilježja – glavna vrijednost pražana je to što su primjenjivali i priznavali distribucionalne kriterije u jezičkoj analizi. prebacivanje apstraktnog u realno ili aktualno) Sredstva koja služe za to prebacivanje zovu se AKTUALIZATORI. Romana Jakobsona u SAD.je strukturalna evropska škola koja je proizašla iz učenja Ferdinanda de Saussurea. poštovanje teorijskog aksioma o društvenoj funkciji jezika i o tome da se jezik manifestuje u vidu organizovane cjeline – SISTEMA. Jedan od najznačajnijih događaja u prošlosti lingvističkog strukturalizma bio je dolazak najuglednijeg pražanina. Baji je ispitivao funkciju riječi. Školu u cjelini odlikuje izrazita orijentacija prema studijama emocionalnog (afektivnog) u jeziku. Usvajajući Sosirov princip razlikovanja pojma JEZIK (langue) od govornog fenomena. ispitivanja onih jezičkih izraza koji otkrivaju emocionalnost uopšte. Pretvaranje jezika u govor. Pobjeda na terenu fonologije je ostala u rukama pražana: danas se fonološke studije najčešće zasnivaju na ispitivanju distinktivnih obilježja. Zove se ženevska jer je de Sosir jedan ciklus predavanja održao u Ženevi.

shvaćanja o tome da su odnosi u sintagmama binarni tj počivaju obavezno na vezama između dva rečenična člana. NIKOLAJ TRUBECKOJ – glavni predstavnik i utemeljitelj moderne fonologije ROMAN JAKOBSON – je imao veliki značaj u fonologiji 6. jedinstvene.FONOLOŠKA EPOHA U LINGVISTICI Početkom XX stoljeća je nastala moderna disciplina koja se zove fonologija. Fonema je najmanja jedinica koja mijenja značenje riječi. u riječi ANKA. nadzubno n1. o jeziku kao sistemu i o glasu kao specifičnoj jedinici jezičkog sistema. odnosi u tim sistemima mogu se prikazati u vidu simetričnih shema.LINGVISTIKA XX st.npr. u fonološkom smislu. Njegovo široko poznavanje veoma različitih ( i ne indoevropskih) jezika navela ga je na prva značajna zapažanja o fonetskim sistemima: u svim jezivima glasovi se odnose jedni prema drugima kao da su članovi jedne. Zasnivajući svoju teoriju o fonemu. Trubeckoj je pošao od toga da je fonema jezički znak : služi za raspoznavanje riječi i ne može se prema tome. predstavniku pražana Nikolaju Sergejeviču Trubeckom. a bitne su samo neke od tih karakteristika. ista fonema n sa konkretnim realizacijama koje uslovljava neposredna fonetska okolina: 4 . Uticala je i njegova aktivnost u praškom lingvističkom serklu (krugu). zamjenjivati drugim jezičkim znacima bez posljedica po značenje. posljedica zamjene p sa b u slučaju pora/bora je promjena značenja. a sama nema značenja. Fonema je upravo onaj minimum akustičko-artikulacionih karakteristika koji biva iskorišten u procesu sporazumijevanja. Ova njegova zapažanja obilježavaju početak fonoloških studija u lingvistici. o društvenoj funkciji jezika.FONOLOŠKI PRINCIPI NIKOLAJA TRUBECKOG Zasluga za osnivanje fonologije pripada velikom ruskom lingvisti. a javila se unutar strukturalizma i vezana je za prašku strukturalnu školu u Evropi. Na uobličavanje fonoloških ideja presudno je uticao njegov kontakt (kroz literaturu) sa shvaćanjima Sosira. 5. za sporazumijevanje. p/b dvije različite foneme. Glasovi se sastoje iz kompleksa akustičko – artikulacionih karakteristika. to je međutim.u riječi ANA je jedan fonetski fonem zadnjonepčano n2. organizovane cjeline – sistema.

g/h.LINGVISTIKA XX st. srodna po artikulaciono-akustičkim osobinama. ONE DAKLE. ne mogu nikada stajati u istom fonetskom kontekstu. Npr. Za njega su u jezicima najvažnije BINARNE OPOZICIJE. Manifestuju se u nizu paralelnih obrazovanja uslovljenih istim fonološkim kriterijima. kojem čovjek još nije priučen. onda nisu u pitanju dvije posebne foneme različite. b/p. identifikacija fonemskih vrijednosti stranog jezika nije uvijek pouzdana. C) Ako dva glasa. Trubeckoj je govorio i o principu opozicije obilježenog (markiranog) prema neobilježenom (nemarkiranom). A) ako se dva glasa istoga jezika ne mogu međusobno zamjenjivati u istovjetnom fonetskom kontekstu bez štete po značenje riječi. Npr. apikalnog ''r'' i slično. Velike su zasluge Trubeckog na polju – teorije opozicija. onda ih treba smatrati kombinatoričkim varijantama (alofonima) iste foneme. Npr. a obilježeni b još i jedno specifično obilježje više (zvučnost). to u iznenadnom kontaktu sa novim jezikom. Odnos spomenutih n1 i n2 u riječima: Ana i Anka. Ta relevantnost varira od jezika do jezika. u slučaju kao što je suprotstavljanje po zvučnosti b/p oba člana imaju iste fonetske karakteristike. koji nedostaje neobilježenom. Trubeckoj je prvi odredio i odnos invarijantne jezičke jedinice – fonema prema njenim konkretnim (i varijabilnim) glasovnim realizacijama. Pošto su selekcioni kriteriji naučeni po normama poznatog jezika. Npr. Šta je u kojem slučaju relevantno utvrđuje se poređenjem konkretnih fonetskih kontrasta. B) Ako se dva glasa mogu zamijeniti u svim položajima bez štete po značenje riječi. ž/š Povodom ovih prostih binarnih odnosa. fonem – n – predstavlja samo one akustičko-artikulacione osobine koje su podjednako zastupljene i u n1 i u n2. već fakultativne varijante iste foneme. FONEME JEDNOG JEZIKA SUPROTSTAVLJAJU SE MEĐU SOBOM PO ODREĐENIM GLASOVNIM KONTRASTIMA. 5 . Izgovaranje grlenog ''r'' umjesto standardnog. STUPAJU U OPOZICIJU obilježene prisustvom odnosno odsustvom određenih artikulaciono-akustičkih momenata. identifikacija tih kriterija objašnjava strukturu samog fonološkog sistema o kojem je riječ. onda su u pitanju realizacije dviju posebnih fonema. Odnos zvučnog prema bezvučnom izgovoru konsonanata ispoljava se kao distinktivni faktor u mnogim slučajevima: d/t.

Npr. npr. Poslije smrti Trubeckog. ROMAN JAKOBSON – teoretičar distinktivnih obilježja Uz Trubeckog. već i morfološke studije su obogaćene njegovim radom. D ima zvučnost za razliku od svog parnjaka T koji nema). Kurtenea i Fortunatovljeve lingvističke škole. Perfekt je obilježena glagolska kategorija u odnosu na prezent. Osnovicu Jakobsonove fonološke teorije sačinjava uočavanje posebnog značaja koji ima princip BINARNOSTI za uspostavljanje distinktivnih opozicija. razvoj fonologije je proveden najsigurnije njegovom rukom. Pravilno sagledati distinktivno obilježje znači pravilno odrediti samu prirodu foneme. Jakobson je jedan od pionira fonologije. Morfološke kategorije se između sebe suprotstavljaju isto po principu binarnosti: obilježena ili markirana kategorija (koja se odlikuje prisustvom određenog značenjskog obilježja kojim je precizirana granica njene upotrebe) ima prema sebi neobilježenu kategoriju (koja se odlikuje odsustvom tog istog značenjskog obilježja). Jakobsonove ling. Jakobson je veliki teoretičar distinktivnih obilježja. U značajna naučna ostvarenja spadaju Jakobsonovi opisi distinktivnih obilježja od kojih zavisi uspostavljanje fonoloških opozicija po principu binarnosti. On je rekao da foneme stoje u opoziciji: jedna nešto ima. dotle se perfektom ne može odrediti i sadašnjosti. PRAŠKA ŠKOLA Praška fonološka škola je nastala djelovanjem Praškog lingvističkog serkla utemeljenog 1926 godine na poticaj češkog germaniste Wilema Matezijusa i ruskih lingvista Romana Jakobsona i Nikolaja Sergejeviča Trubeckog. što druga nema. Ona izvire iz konkretnih artikulaciono-akustičkih svojstava glasova. 7. dok se prezent. Društvo se pozivalo na ideje Sosira. već samo prošlost. Npr. Pod DISTINKTIVNIM OBILJEŽJEM treba razumjeti ono svojstvo jednog glasa na osnovu kojeg taj glas stoji u fonološkoj opoziciji prema drugom glasu. odnos prisustva/odsustva zvučnosti kod eksplozivnih konsonanata.LINGVISTIKA XX st. iako u prvom redu služi određivanju sadašnjosti može upotrebljavati i za prošlost. Naročito su značajna njegova ispitivanja (niskog) glagolskog i padežnog sistema.zasluge nisu samo na polju fonologije. Pražani su se zalagali za: opis fonoloških sustava pojedinih jezika 6 . drugi ga nema . Princip binarnosti (dihotomije) uspoljava se u svrstavanju jezičkih jedinica u parove od po dva člana između kojih postoji opozicija po prisustvu/odsustvu karakterističnog obilježja (jedan član ima to obilježje.

Njegova snažna individualnost. Prag je izgubio svoje najeminentnije vodstvo. Jakobson je emigrirao u SAD. a za akustičku analizu pri proučavanju tih pojava. Prihvatili su društvenu narav jezika. 8. originalni lingvistički talent. Nacističkom okupacijom Čehoslovačke. U jeziku kao sustavu znakova. Predavao je sanskrit. Za njih je funkcija značenje sustava jezičkih znakova. veliki. praški lingvistički serkl je prestao postojati. čime bi povijesna fonetika postala povijest fonološkog sustava. te da sinhronija ne može tek tako isključiti pojam razvoja. latinski. Ženevske škole) nego i cijele jedne epohe u nauci o jeziku: u idejama koje je on prvi glasno i sugestivno zastupao našla je svoje korijene strukturalna lingvistika. i Ženevi od 1891. a ideje praške škole su prigušene. Tek 50-ih i 60-ih god ponovo će dobiti veći značaj. koji služi u komunikaciji i sporazumijevanju. FERDINAND de SAUSSURE (1857-1913) Jedan od najvećih lingvista svih vremena je Švicarac Sosir. Tamo je predavao kao profesor slavenske filologije. izrazit smisao za naučnu teoriju i lični uticaj koji je vršio na svoje učenike učinili su ga ne samo tvorcem značajne škole (tzv. Tek od 1894 se počeo baviti opće lingvističkim idejama. Funkcija jezičkih sustava predstavlja jedan od najvažnijih pojmova u koncepciji Pražana. Smrću Trubeckog i njegovim odlaskom u SAD. litvanski. donose tvrdnju o punoj ravnopravnosti sinhronijskog i dijahronijskog pristupa. Veoma je bitna funkcionalna namjena jezika. Sosir je bio profesor lingvistike u Parizu od 1881-1889 te 1890-1891. a period u Ženevi je naročito značajan u njegovom radu. odnos glasovnog oblika i pojma je NEMOTIVIRAN. germanske jezike. 1941 god. ono što je sustavom određeno.LINGVISTIKA XX st. On je bio tvorac Ženevske škole i strukturalne lingvistike. Objavio je 7 . Pražani za razliku od Sosira. Pražani su nastojali analizirati i nanovo protumačiti temeljne Sosirove dihtomije. utvrđivanje fonoloških korelacija uspostavljanje poredbene fonologije koja bi utvrdila opće zakonitosti različitih korelacija datih fonoloških sustava ukidanje antinomije između sinhronijske fonologije i dijahronijske fonetike. ''proizvoljan''. To uklanjanje razlike između dijahronije i sinhronije odvelo je Pražane do proučavanja i određivanja JEZIČKIH SAVEZA. na Harvardskom sveučilištu. jezička stvarnost opisuje jezik u skladu sa vlastitim sustavom znakova. ali Pražani razlikuju i znakove u kojima je veza motivirana. Zbog nacističke okupacije Čehoslovačke.udruživanja pojedinih jezika na osnovu sličnih osobina (kako genetski srodnih tako i nesrodnih).

nepoznat u Sosirovo vrijeme. Sosir je inače bio zainteresovan i za razvoj drugih. ima daleko veći značaj u izgrađivanju opšteljudskog saznanja od individualnog mišljenja. frigijskom). Iščezavanje tog tajanstvenog glasa (A) dovelo je.LINGVISTIKA XX st. Kolektivno mišljenje ne samo da je po vrijednosti iznad individualnog. germanskim jezicima. pored ostalog. Tako je nauka imala priliku da se uvjeri u ispravnost Sosirove teorije. tvrdio je Sosir. već individualno od njega zavisi. da postoji neka osnovna struktura koja objedinjuje gramatičke forme istog sistema u cjelinu. Postoji i nekoliko njegovih bilježaka i kratkih članaka s etimološkom problematikom. Potoje podaci da je svojim učenicima govorio o originalnosti i značaju ideja Kurtene i Kruševskog. Odjeci ovog shvaćanja prisutni su u Sosirovoj teoriji o odnosu jezika kolektiva ( „LANGUE“) prema individualnom 8 . nelingvističkih disciplina. grčkom. Polazeći od toga da je sve u jeziku međusobno povezano. prema znakovima indoevropske fonetike.poznati francuski sociolog. naročito SOCIOLOGIJE: Dirhemove teorije ostavile su na njega dubok utisak. indoevropski jezici su imali poseban odnos alternacije kratkih vokala: e/o/i nula morfema . Prilikom istraživanja hetitskog ?? jezika (gledano od najarhaičnijih indoevropskih jezika. pored toga. da je indoevropski glasovni sistem. u sličnim fonetskim kontekstima uslovljavao sličan niz alternacija. za nauku je odnos dugih indoevropskih vokala prema kratkim izgledao nerješiv problem. Sosir – student je imao neobičnu hrabrost da se uhvati u koštac sa komplikovanošću starog indoevropskog vokalizma. EMIL DIRKEM. naglašavao je. dobro gledišta lingvističkog naturaliste Šlajhera i lingvističkog geografa Fillerona. Cijenio je mnogo i američkog lingvistu Witnija. do karakterističnog duljenja odgovarajućih kratkih vokala. Sosir je iznio svoje originalno objašnjenje ove lingvističke zagonetke koje bi se ukratko. Posebno se oduševljavao kazanjskom školom. pored nama poznatih glasova. sadržavao i jedan kasnije izgubljeni glas nepoznate vrijednosti koji je svojim prisustvom. Poznavao je. kao i pojedini prikazi. Svoje lingvističko obrazovanje Sosir je dobio od najeminentnijih (najuglednijih) predstavnika mladogramatičara (Brugman. otkriveno je prisustvo specifičnog grlenog glasa upravo novim pozicijama za koje je Sosir vezivao pojam tajanstvenog *A). koje je bezlično. svoj jedan značajan rad i svega oko 20-ak članaka koji se tiču indoevropskih jezika ( o baltijskim. da kolektivno mišljenje. Dok se on nije počeo baviti tim problemom. odnosno do pojave vokalskog elementa tamo gdje je vokal dotad nedostajao. sastojalo u sljedećem: Kao što je dokazano. Leskina). ističući da je šteta za lingvistiku što slabo prati njihov rad.razvija se direktno po njegovim impulsima. Treba pretpostaviti.

Godina 1878. nove teorije. tj. npr. Već prvi njegov rad pokazuje izvanrednu samostalnost naučnog postupka: jezičke pojave se posmatraju u ukupnosti svojoj. Naročito je ( po kompetentnoj ocjeni Godela) nedovoljno prikazano Sosirovo oduševljenje za matematičko prilaženje jeziku: govoreći o organizovanoj strukturi jezika Sosir je ( i ovdje opet prvi) naglašavao da se adekvatni opis ovakve strukture može postići tek uvođenjem matematičkih formula u analizu. Bez obzira na sve neravnine teksta i na pojedina ( pod datim uslovima neizbježna odstupanja od autentičnosti (svedena uostalom na promašaj u nijansi) u jačini naglaska. donijela Sosiru dragocjenu slavu onoga od koga je započelo novo doba. Sosir je istovremeno bio svjestan toga da je u praksi ovakvo precizno razgraničavanje neizvodljivo. ili glagol ili bilo drugo šta. jezičkom ostvarenju( „ PAROLE“). Sam Sosir.u sistemu. po bilješkama njegovih učenika. Godel dokazao. Da bi svoje ideje o tome što življe i neposrednije ilustrovao. nije dogodilo. ali je odigravajući misionarsku ulogu u lingvistici. Tako i u jeziku : hoće li riječ „ vođa“ predstavljati imenicu ili prijedlog. nalazeći se u govornoj svijesti svakog pojedinca. kada je izišla njegova studija mladog studenta ostaje nezaboravan datum u historiji nauke o jeziku.LINGVISTIKA XX st. Sosirovi osnovni pogledi na jezik. kao učenik mladogramatičara. On. međutim. S druge strane. započeo svoju naučnu karijeru idući u osnovnoj koncepciji jezika i metodologije za stopama svojih učitelja. Sosir se poslužio duhovitim poređenjem s igrom šaha. Za igru šaha uzimaju se ( vrlo različiti) figure koje mogu biti izrađene od vrlo različitog materijala. u knjizi su blijeđe izložena neka shvatanja na kojima je Sosir življe insistirao. Obavezna je jedino vrijednost koja se figurama u igri pridaje. 9 . Ona je izrađena poslije njegove smrti. Kao što je kasnije R. Mada je zaista ukazivao na potrebu da se ta dva pojma u jezičkom fenomenu teorijski precizno razgraniče. To se međutim. reguliše konkretnu strukturu individualnog govora ( LANGUE). što je imalo značaj revolucionarnog podviga na polju lingvisitičke metodologije. Izbor materijala je proizvoljan. knjiga sadrži jednu verziju Sosirovih shvaćanja koja ne odgovaraju apsolutno onome što je on izlagao o jeziku tokom svojih univerzitetskih predavanja i u razgovorima sa učenicima. kako ga razumjeti i kako mu prilaziti. nova djela. ovu knjigu nije napisao. Sosir se prije svega interesovao za to što je jezik kao predmet naučnog proučavanja. godine pod njegovim imenom. ( bez obzira koliko baš zaista Sosirovim glasom) izrastale su nove generacije. Na onome što je ona kazala . Očekivalo bi se da je Sosir.objavljeni su u knjizi objavljenoj 1916. nije onoliko insistirao na strogom razlikovanju govora pojedinca ( PAROLE) od jezika koji je svojina cijele zajednice i koji. Bali i Seše su redigovali ( za štampu pripremili) knjigu duboko odanih uspomeni i idejama velikog učitelja.

Tako i u jeziku : počne jedna jezička promjena.) imaju također svoju paralelu u šahovskoj igri. svaki jezički znak s jedne strane proizvoljan.mn. sagledanih iz evolutivne perspektive. 10 . to treba posmatrati i ocjenjivati. Ti im položaji daju nove vrijednosti( nije svejedno npr. specifičan po obliku. Ali „ svaka“ nova situacija ostaje dosljedno u skladu sa pravilima igre. prije učinjenog poteza. u svojstvu jezičkog znaka zauzima u okviru cjelokupnog jezičkog sistema. Možemo umjesto izgubljenog pijuna upotrijebiti naprstak. u krajnjem rezultatu ona može donijeti ili samo prekrajanje detalja ili bitnu promjenu u sistemu. a s druge obavezan. ovo je posmatranost( aktuelno) stanje ispoljava se nezavisno od ranijih stanja istoga jezika. Najveća značaj za razvoj moderne lingvistike imale su Sosirove konstatacije o jeziku kao organizovanom sistemu. Nedopušteno je mijenjati u toku igre jednom utvrđenu vrijednost figura. ali u igri figure dolaze u različite položaje jedne prema drugima. da nijedan pion u takvom položaju da može napasti protivničku figuru ili je van borbenih linija). ali mogu biti i odlučujuće. o društvenoj f-ji jezika. jedna komunikativna vrijednost „ a“ je u ulozi veznika. dakle.npr. Prijašnji raspored. nema više značaja. koje nastaju mogu biti od sporednog značaja za glavni tok igre.LINGVISTIKA XX st. bilo šta. Posljedice. već položajem koje ona. U tome je smislu. bitno je ono što je sad. Šahovskim figurama rukujemo po određenim pravilima igre. čovjek. koja treba poštovati. gumu. razvija se. I konkretna vrijednost jezičkih jedinica biva određena njihovom aktuelnom upotrebom ( npr. imati u igri vrijednost izgubljene figure. Svako novo stanje ima svoje zakone. što znači da je nastao u igri slučajnosti. Nije u suštini drukčije ni sa jezikom: pogled na jezičku stvarnost u presjeku jednog razvojnog trenutka pokazuje uvijek jedinstvenu ukupnost . Konkretan spoj glasova sa značenjskom stranom jezika varira od jezika do jezika.a druga u obilježavanju genitiva jednine: zid-a ). jed.glavno je zapamtiti da će taj novi predmet. Pojave kao što je jezički SUPLETIVIZAM ( povezivanje dviju po sazvučju neodgovarajućih formi u jedinstven sistem oblika. Svaki potez u igri stvara novu situaciju na šahovskoj tabli. proizvoljno. zavisi od značenja koje je vezano u datome jeziku za glasovni sklop „ vođa“. obavezan je. Svaka šahovska figura ima svoju vrijednost prema pravilima igre.. Svaki potez stvara novo stanje na šahovskoj tabli. jedna figura. ljudi. recimo. okonča se. Izgubi se.taj se spoj ne može mijenajti. međutim. Slično stoji s jezikom. Značenje ne biva uslovljen sazvučjem riječi. Svaki potez šahovskog igrača kreće samo jednu figuru. A realizacija tih promjena nastaje dosljedno u okviru onoga što odgovara uvijek istim principima po kojima se uspostavlja fer jezičkog znaka. o potrebi da se teorijski i praktično. Ali jednom utvrđen.

Jezik je svojina kolektiva ( LANGUE) . označenim pojmom ( SIGNIFIE – OZNAČENO). zasnovan na OPOZICIJAMA. ona se dalje uopštava podražavanjem. Sinhronija obuhvata jezičko stanje u nekom datom trenutku. Jezik promatran u sinhroničnom presjeku manifestuje se kao organizovan sistem koji živi u jezičkoj svijesti datog kolektiva. Jezički sistem je.SEMIOLOGIJA (nauka o jezičkom znaku ). 11 . Pa ipak. Psihološke kategorije kao što su analogija i ( naročito) asocijacija intezivno utiču na jezički razvoj. pored značenja. sam čin govora daje mogućnost za narušavanje aktuelne jezičke norme.je kompleksne prirode. Sosir je. Lingvističko ispitivanje treba da ima u vidu ovu činjenicu prije svega u odnosu na jezičku jedinicu: njena vrijednost biva obavezno stilizovana u kontaktu sa neposrednim okruženjem ( prema kontekstu). Jezički znak. Ljudski govor je fenomen linearnog tipa u tom smislu što svaki elemnt od kojeg je sazdan izgovara pojedinačno u vremenu: sačinjavanju ga jednice sukcesivno upredene u govornu nit. Upotrebna moć riječi naziva se njenom vrijednošću. a pojedinac ga neposredno ostvaruje govorom (PAROLE). Radi upoznavanja prirode jezičkog znaka neophodno je. Govorne realizacije odgovaraju u principu normama koje nameće jezik.LINGVISTIKA XX st. na međusobnom suprotstavljanju jezičkih znakova.OZNAKA) sa značenjskim. dok se konačno ne uvrsti u inventar standardnih jezičkih karakteristika. Upotreba jezičkog znaka nije obavezno implicirana( obuhvaćena) njegovim značenjem. ustvari. grana. Jezik se može proučavati u dva pravca: sinhronično i dijahronično. razlikuju dva osnovna pravca jezičkog ispitivanja. Diskutuje se o pitanjima proizvoljnosti odnosno obaveznosti jezičkog znaka. Lingvistika treba da uključi u krug svojih neposrednih interesovanja problem dometa i oblika takvih uticaja. proučiti i njegovu vrijednost. To je spoj glasovnog fenomena kojim se nešto označava( SIGNIFICANT. ukazao na sljedeće: „ Jezik je sistem znakova međusobno povezanih tako da vrijednost jednog znaka biva uslovljena prisustvom ostalih. Iz razrade odnosa OZNAČENO/ OZNAKA izrasla je nova lingvistička disiplina.svojina koletiva. tj. dijahronija jednu fazu jezičke evolucije. Razvijajući svoje poglede o ovome. pojedinac započne neku promjenu.tj. to pitanje je još Sosir pokrenuo. pored ostalog.

Sljedovao je u stvaranju kopenhaške škole. koje se samo smjenjuju ne obrazujući između sebe sistem. uskraćujući svaku pažnju materijalnoj ( glasovnoj ) strani jezika. nesadržanih u istoj jezičkoj svijesti istih govornih predstavnika. a osnivač je i glosematike.LINGVISTIKA XX st. On je toliko pratio de Saussureove ideje da neki njegovu lingvističku teoriju nazivaju neososirijanstvom. Dijahronično ispitivanje. Jezik/govor 2. tiče sukcesivnih ( uzastopnih. Externa/ interna lingvistika 5. Za Sosira je znak spoj pojma i akustičke slike.LOUIS HJEMSLEV Spada među najinteresantnije ličnosti lingvistike sredinom XX stoljeća. Šest je temeljnih Sosirovih dihtomija: 1. Paradigmatski/ sintagmatski odnosi 4. a Hjelmslev ispituje glas samo kao apstraktnu jedinicu. Poput Saussurea i on je bio nezadovoljan dotadašnjim stanjem lingvistike pa je želio stvoriti imanentnu lingvistiku kojoj će predmet biti sam jezik u skladu sa de Saussureovim zahtjevom. Po jezičkoj analizi treba uvijek strogo voditi računa o razlici između dijahroničnog i sinhroničnog fenomena. 9. Dijahronična ( ili dinamična) lingvistika tiče se istorije jezika. Sosir je nastojao svoj nauk o jeziku svesti na što manji broj dvojnosti ( dihtomija). a pojedinac ga neposredno ostvaruje govorom ( PAROLE). Dijahronija/ sinhronija 3. naprotiv. Hjelmsleljeva lingvistika se naslanja na Saussureovu u tome što je Saussure upozoravao da psihološku vrijednost glasova u procesu sporazumijevanja. Saussure 12 . vremenski jedan iza drugog) jezičkih pojava. Forma/ materija( supstancija) Po Sosiru: Jezik je svojina kolektiva( LANGUE). opis jezičkog stanja pripada sinhroničkoj ( ili statičkoj) lingvistici. Oznaka/označeno 6.

kako poimamo životnu realnost oko nas. Hjelmslevljeva glosematika u potpunosti je ravnodušna prema opredjeljenju za sinhronično i dijahronično proučavanje jezik. Ova njegova analiza forme i sadržine omogućila je da se precizno odredi razlika između homonimije i polisemije: Ako jedna ista riječ obuhvata dvije sadržine među kojima nema nikakvog odnosa. svih sredstava pomoću kojih se ostvaruje komunikacija.LINGVISTIKA XX st. Sadržina je sama životna realnost u kojoj se saopštava. tj. kako mi poimamo jezički znak u procesu sporazumijevanja. ali pomaže i izgrađivanju ''metajezika'' za mašinsko prevođenje. tj. prošlosti i budućnosti. Predmet glosematike je sistemsko poređenje struktura postojećih jezika sa osnovnim sredstvima svih semiotičkih sistema. Supstanca sadržine podrazumijeva životnu realnost po sebi ( svijet koji nas okružuje ) Forma sadržine označava našu psihičku predstavu supstance sadržine. u jednoj riječi treba vidjeti dvije. Forma izraza je psihička predstava supstance izraza. Da bi svoju teoriju razlikovao od ostatka lingvistike nazvao ju je GLOSEMATIKOM. 13 . glosematičar treba da uzima u obzir zbog toga što odnos između supstance sadržine i forme sadržine uslovljava konkretan izraz. i forme i supstance. a to su odnosi među jezičkim znacima. Supstanca izraza je fizička. s obzirom da ona traži ono što je osnovno u jezičkoj strukturi. Izraz je svako sredstvo pomoću kojeg se saopštava o sadržini i to je ustvari jezik. glasovna strana jezika. Izraz i sadržina su dvije osnovne kategorije bez kojih nema sporazumijevanja. U procesu sporazumijevanja i kod izraza i kod sadržine treba razlikovati formu i supstancu. Po Hjelmslevu najbitnije je uvijek istraživati odnose. Sadržinu po sebi. prisutni u sadašnjosti. tj. Ako jedna ista riječ obuhvata dvije sadržine među kojima ima odnosa. u pitanju je jedna riječ sa dva značenja. a Hjelmslev je cijelu svoju lingvistiku sveo na teoriju o znaku za sporazumijevanje. Njegova ling. je također skrenuo prvi pažnju na to da su glasovne jedinice znaci za sporazumijevanje. tj. onda je u pitanju homonimija. Najznačajnije za Hjelmsleovo učenje je uvođenje distinkcija između izraza i sadržine. dakle ima strogo pragmatičan karakter da pomogne izgrađivanju opšte teorije znakova za sporazumijevanje – semiologije. onda je u pitanju polisemija. tj.

LINGVISTIKA XX st. zahvaljujući Williamu Whitneyu koji se bavio komparativnim izučavanjem jezika. tj. a šta u konkretnom slučaju. Hjelmslevljeva glosematika služi se apstrakcijama. Paradigmatika se odnosi na ispitivanje međusobnog odnosa jezičkih jedinica u cijelom jezičkom sistemu. 10. zalažući se za deskriptivnu lingvistiku čiji bi zadatak bio da ispituje tipove jezičkih struktura. Sapir je zasnovao teoriju o jezičkim uzrocima-svaki čovjek nosi u sebi osnovne sheme organizacije 14 .koji je nezavisno od Sosira počeo propagirati olodotvorne ideje o jeziku kao organizovanom sistemu. Kakve su konkretne mogućnosti kombinacije doznaje se komutacijom: sistematskim postavljanjem svakog jezičkog znaka u neki kontekst s tim da se pokaže koji znak može u njemu stajati. Hjelmslev je došao do teoretskih opservacija vezanih za paradigmatiku i sintagmatiku. individualna realizacija. U svojoj naučnoj analizi jezika. Utvrđivanjem paradigmatsko – sintagmatskih odnosa primjenom komutacije doznaje se ono najbitnije u lingvističkom fenomenu: šta je u njemu opšta. Tako je uspio opisati nepoznate jezičke tipove. On je istakao da jezici imaju svoju unutarnju logiku koja isključuje primjenu nekog generalnog metodološkog principa. Istaknuti predstavnik američke lingvistike je Boasov učenik Edward Sapir. Ona označava totalni zbir mogućnosti kombinacija datog jezičkog znaka sa drugim jezičkim znacima. Forma je također apstraktna količina. Bio je pionir u tome što je eksplicitno zahtjevao sistemski opis i dualizu jezika. a sintagmatika na njihov neposredan odnos u govornom lancu.sam materijal po sebi nameće odgovarajući metod analiza. a koji ne. Ispitujući strukturu jezičkih odnosa. Specifično američka lingvistika počinje sa radovima Franza Boasa koji je proučavao indijanske jezike.st. Njegova najveća zasluga je objavljivanje „ Handbook of American Indian Languages. Boas je prvi postavio u centar lingvističke pažnje sinhroničnu deskripciju koja i danas ostaje glavni predmet američke lingvistike. svaku konkretnu jezičku jedinicu identifikuju uslovnim simbolima. STRUKTURALNA ŠKOLA AMERIČKE LINGVISTIKE Lingvističko ispitivanje u Americi počinje drugom polovinom 19. Jedinice svog apstraktnog jezičkog sistema glosematičari nazivaju formama.“ To je bitan prilog teorijskom problemu izgrađivanja deskriptivnog metoda.

i smatra da se svi tzv. Za Bloomfielda je osobito karakterističan BIHEVIORIZAM koji je on smatrao općom znanstvenom metodom. ANTROPOLOŠKA LINGVISTIKA 15 . tj. 11. ŠKOLE AMERIČKE LINGVISTIKE – LEONARD BLOOMFIELD Utemeljitelj tipično američke lingvistike škole kojoj je odredio sonovne metodološke smjernice i polje zanimanja jeste LEONARD BLOOMFIELD.OSNIVAČ AMERIČKE STRUKTURALNE ŠKOLE. 12. Bloomfield odbacuje MENTALIZAM. Jezik je sastavni dio ponašanja. Distribucionizam je lingvistički pravac na ovom metodološkom načelu.hemijski. Ovo je uključilo antropološko ispitivanje jezika u program lingvističkih studija. Sapir je odredio širinu interesovanja i oblik kulture tipično američkom lingvisti. Bloomfieldov metod----zasnovan na određivanju DISTRIBUCIJE ( DISTRIBUCIONIZAM) tj. modele svih realnih mogućnosti koje mu njegov jezik pruža za obezbjeđenje komunikacije. Za određivanje prirode foneme značaj imaju konkretne kombinatorične mogućnosti u govornom lancu: u koje sve položaje može ili ne može da stupa data fonema u odnosu na druge foneme.LINGVISTIKA XX st. mentalni podaci zapravo fizikalni. očituju u obliku poticaja ( STIMULANSA) i reakcije( ODGOVORA). svog jezika. Jezik je sastavni do ponašanja govorne zajednice. Biheviorizam se odnosi na shvatanje o tome da su sve razlike među ljudima uslovljene sredinom u kojoj žive i da je svako njihovo ponašanje reaktivno. Da bi se razumjela organizacija uzoraka koja reguliše govonu praksu treba temeljito upoznati kulturnu atmosferu sredine čiji se jezik ispituje. U vezi s definisanjem foneme pokrenuo je distribucioni kriterij. na opisivanju i propisivanju svih položaja u koje mogu dospjeti jedinice jednog jezičkog sistema. Sapir je fonemu odredio kao kompleks psiholoških asocijacija koje se slivaju u idealni glas. ali je Leonard Bloomfield izradio temelje tipično američkoj lingvistici. koji se kao i drugi oblici ponašanja.

a koliko je pomoćno sredstvo glavnog instrumentajezika.glosematika Luis Hjemslev. 16 . Polazeći od biheviorizma američki naučnici tvrde da jezičko ponašanje razotkriva nosioca određenog kulturnog tipa. u Kopenhagenu. i da se u načelu sve može izraziti svakim jezikom.koja ispituje koliko je gest po sebi dovoljan instrument komunikacije. Whorf je naglašavao da nema primitvnih jezika. homonimija/ polisemija Kopenhaška škola je termin koji se u prvom redu odnosi na strukturalnu lingvistiku izgrađenu na idejala danskih naučnika Luisa Hjemsleva i Vigga Brondala 30-tih godina 20. Paralingvističko ispitivanje ( uočavanje značaja fenomena koji nisu jezik u pravom smilsu. Proučava odnos između jezika i kulture: da li i u kojoj mjeri postoje uslovljenost između datog kulturnog i odgovarajućeg jezičkog tipa. koji je proučavajući indijske jezika. počeo zastupati gledište o tome da je idejni svijet čovjeka najtješnje povezan sa jezičkom strukturom. Antropološka lingvistika počinje radom Sapira i Boasa. Brendal. KOPENHAŠKA ŠKOLA Danski strukturalizam – kopenhaška škola. Na razvoj antropoloških ideja u ling. ali prave govorni akt) Tako je nastala i KINEMIKA. Kultura utiče na jezik.st.LINGVISTIKA XX st. Prelingvističko ispitivanje ( skupljanje podataka o svim biološkim momentima koje prethode govornom činu) 2. 13. Uticao je i Benjamin Lee Whorf. Pojmovi nastali u ovoj lingvistici: 1.

Tu metodu Hjemslev naziva dedukcijom. neznanstvena. ona mora utvrditi ono što je zajedničko i svojstveno svim ljudskim jezicima. prekinula je smrt. Zato Hjemeslev namjerava proučavati jezik kao strujturu.GLOSEMATICI. a ne supstancija. definisati ih pomoću univerzalnih pojmova kao što su supstancija. Hjemslev želi da njegova metoda polazi od NEANALIZIRANOG teksta kao cjeline. godine pod vodstvom Brondala i Hjemsleva. Tradicionalnu lingvističku teoriju Hjemslev drži INDUKTIVNOM. i da je pri tom proučavanu jezik bio sredstvo. Kopenhaška škola ima svoje korijene u kopenhaškom krugu lingvista osnovanom 1931. U početku je izrazita figura škole bio Viggo Brondal.jezičke invarijante i položio temelje visoko formalizovanoj metodi opisa jezika. sve do najmanjih jedinica koje se više ne mogu dijeliti. Pridonio je razvoju teorija opozicija i osobito prenošenju pojma opozicije iz fonološkog područja u morfološko i semantičko. mora pronaći u jeziku konsatntu koja se neće vezati ni za kakvu realnost izvan samog jezika. a imenom glosematika se samo jasno očituje razlika prema neznanstvenim pristupima proučavanjima jezika. Njegov rad u strukturalnoj ling. manifestuju osnovne katagorije logike. i da nije proučavala jezične činjenice. Tako je vodstvo škole ostalo na Hjemslevu. Glavna Brondalova naučna interesovanja bila su usmjerena ka sagledanju načina na koje se. Hjemslev tvrdi da je ukupna lingvistika prije nejga. To je jedna od najkoherentnijih metoda opisa razreda jezičkih odnosa na područja analitičkog strukturalizma. može postati znanstvenom nastvanom. Hjemslev je poput Brondala tražio ono „ invarijantno u jeziku“. Takav tekst se posmatra kao razredkoji se dijeli na rodove. On je nastojao jezične kategorije svesti pod logičke. kakvoća i odnos. On je bio jedan od prvih koji su pokušali jezičkoj problematici prići metodom simboličke logike. On smatra da bi lingvistička teorija bila znanstvena. Najviše je njegova zasluga. Hjemslev dovodi do kraja Sosirovu teoriju da je jezik forma. a ne i svrha proučavanja. Jedino tako ling. osim Sosirove. količina. nikad se u svojim zaključcima nije mogla izdići iznad realnosti danog jezika. ali i jednoj od najteže primjenljivih. 17 .LINGVISTIKA XX st. egzaktnom i općom teorijom. jer smatra da se samo tako jezik može proučavati znanastveno. jezički problemi bili filozofski i on ih je tako i rješavao. Ugled danske moderne ling. Za njega su u suštini. bez jezička fakta.

Prednet lingvističkog proučavanja ne smiju biti glasovi.1.tragaju za onim što je bitno. Forma izraza. tj. Jezik je za njih „ imanentna pojava nedostupna čulnom iskustvu iskustvu“ . za onim bez čega nema sporazumijevanja.jedna riječ obuhvata dvije sadžine među kojima nema odnosa( jedna riječ u kojoj treba vidjeti dvije) npr. U naučnoj obradi jezika glosematičari se služe apstrakcijama. slova ili značenja.LINGVISTIKA XX st. kako poimamo realnost oko nas.svako sredstvo pomoću kojeg se saopštava o sadržini.psihička predstava supstance izraza. nego RELATA ( jedinice odnosa) koje oni predstavljaju. Sadržina je sama životna realnost o kojoj se saopštava. jedna riječ sa dva značenja ( npr. tj. debeo) 13. sud. ispunjen 2. tj. konsonant= c) 18 .podrazumijeva životnu realnost po sebi ( sav svijet koji nas okružuje) tj. a to su odnosi MEĐU JEZIČKIM ZNACIMA.posuda i sud. ona je nezainteresovana za faktor vrijeme. Supstanca sadržine. U skladu sa Sosirom. POLISEMIJA. Izraz.ustanova. Forma sadržine – naša psihička predstava supstance sadržine. HJEMSLEV – jezik nije supstanca. Najznačajnija Hjemslevljova tekovina jest razlikovanje izraza od sadržine. kako mi poimamo jezički znak u procesu sporazumijevanja. forme od supstance. osnovno u jezičkoj strukturi. glasovna strana jezika. svaku konkretnu jezičku jedinicu identifikuju uslovnim simbolima ( npr. o realnosti. HOMONIMIJA. Njihova lingvistika nije nije ni sinhronična ni dijahronična. Supstanca izraza. kako poimamo realnost oko nas. tj. GLOSEMATIČARI. i kod izraza isto. 14. Hjemslev jezički znak definira kao VEZU IZMEĐU OZNAČITELJA I OZNAČENOG ( izraza i sadržaja).jedna ista riječ obuhvata dvije sadržine među kojima ima odnosa. U procesu sporazumijevanja kod sadržine treba razlikovati supstancu i formu.fizička. pun. već forma Hjemslev je precizno definisao razliku između polisemije i homonimije.

Razlikovanje paradigmatike i sintagmatike Paradigmatika – se odnosi na ispitivanje međusobnog odnosa jezičkih jedinica u cijelom jezičkom sistemu Sinagmatika.NOAM CHOMSKY . nužno pristupaju posmatranju supstance. NOAM CHOMSKY. Otkriti tu njihovu vezu komutacijom jeste glavni posao ling. Stoga generativni gramatičari djeluju na jezik kao na generativni postupak koji „ nabraja“ beskonačan skup strukturnih opisa od kojih svaki određuje glasovna. analize. 19 . Važno obliježje svakog jezika da na temelju konačnog broja polaznih jedinica( riječi) omogućuju proizvodnju beskonačnog broja izraza. Chomsky pristupa analizi sa pozicije sinhroničara. On pristupa analizi da dozna što više o odnosima gramatičkog i logičkog. koju mnogi nazivaju transformacionom gramatikom. GENERATIVNA GRAMATIKA. Time su u oprečnost i sa osnovnom teorijom zadržavanja isključivo na formu. To je ujedno i najslabija tačka glosematičke teorije. konkretnih jez. Ispitujući strukturu jezičkih odnosa Hjemslev došao do različitih teorijskih opservacija. Oni tako cijelu strukturu jezika opisuju služeći se simbolima. Jedinice svog apstraktnog jezičkog sistema glosematičari nazivaju formama. manje apstraktna struktura. značenjska i sintaksička svojstva pojedinog jezičkog izraza. Označava totalni zbir mogućnosti kombinacija datog jezičkog znaka sa drugim jezičnim znacima. Mnogi ovi gramatiku zovu transformacionom gramatikom. ( tj. a primjenjuje se na apstraktnu strukturu da bi se pomoću nje dobila druga.) Generativnu gramatiku je polovicom 50-ih godina stvorio Noam Chomsky. Forma je također apstraktna količina.(utvrđuje pravila po kojima se generariju ( stvaraju) rečenice. 15. Danas nije jedinstvena teorija.LINGVISTIKA XX st. Paradigmablu i sintagmablu odnosi su međusobno povezani što se utvrđuje primjenom komutacije.se odnosi na međusobni neposredan odnos u govornom lancu. fakata). već specifičan pristup klasičnim jezikoslavnim problemima. Oni primjenom komutacije. Cilj ove gramatike je da utvrdi pravila po kojima se generiraju ( stvaraju) rečenice. Transformacija je za Chomskog bila samo jedno u nizu pravila.SINHRONIČAR Osnivač GENERATIVNE GRAMATIKE. Primjenjuju KOMUTACIJU kako bi doznali kakve su konkretne mogućnosti kombinacije.

a isključuje one koje govorni predstavnik odbacuje kao „ negramatičarske“. mimika. već se moraju rekonstruisati na osnovu izvjesnih principa koji postavlja teorija. Chomskog zanimaju pravila po kojima se izvode „ gramatičke rečenice“ tj.direktna apstrakcija odnosa koji se uočavaju u ostvarenim rečenicama jednog datog jezika. saobraćajni znaci. njegova gramatika. drugim riječima njihova se primjena sastoji prvenstveno u prenošenju podataka s tog početnog nivoa jezičke apstrakcije na – ZAVRŠNI DIO. st. Transformaciona pravila služe povezivanju nivoa dubinske s nivoom površinske strukture. DUBINSKI NIVO. Komunikacija je ostvarena ako informacija koju pošiljalac šelje na prirodnom ljudskom jeziku. oblačenje. SOCIOLINGVISTIKA Nastala 60-tih fodina 20. one koje jezičko osjećanje nosilaca datog jezika poima kao pravilne. 16. geste. Teorija Chomskog zasniva se na uvjerenju da gramatika koja na pravi način služi svom cilju treba da nam objasni principe po kojima stvaramo rečenice. Zasniva svoja istraživanja na jeziku kao sredstvu komunikacije u društvu. Osnovna TEMA sociolingvističkog 20 . U Evropi kao poseba disciplina. U žižu pažnje postavljaju se procesi ostvareni na planu sinhronije do kojih dolazi prilikom kreiranja rečenica odnosno njihovog poimanja. primalac dekodira. Chomsky razlikuje dva apstraktna nivoa jezika: površinsku i dubinsku strukturu POVRŠINSKA STRUKTURA.apstraktniji i „ dublji“ podrazumijeva one odnose koji se ne uočavaju neposredno posmatranjem ostvarenogjezičkog fenomena. Chomsky naučnu pažnju ( svoju) koncentriše na problem dubinske strukture. dakle. dubinsku strukturu jezika. što znači da se ne mogu primjenjivati proizvoljno. itd. Za Chomskog su gramatička pravila sređenog karaktera. ali ne i jedino sredstvo sporazumijevanja. Sociolingvistika zapravo proučava odnos između komunikacijskog sistema ( jezika) i društva. ima u suštini dubinski karakter. već samo po određenom redoslijedu. Jedinice generirane u bazičnoj komponenti primjenom sintaksičkih pravila sačinjavaju tzv. Chomsky postavlja sebi u zadatak iznalaženje principa na osnovu kojeg se generiraju samo one rečenice koje govorni predstavnik prihvata kao gramatički pravilne. Postoji čitav niz neverbalnih sistema kao što su: Brajlovo pismo. Jezik je univerzalno sredstvo komunikacije.LINGVISTIKA XX st. odnosno razumijemo njihovo značenje.

kada nekog pozdravimo. govorna situacija.najmanja sociolingvistička relevantna komunikacijska jedinica. a sastoji se od jednog iskaza koji govornik pošalje svom sugovorniku. Dio govornog događaja. Sociolingvistika jednako za predmet svog proučavanju uzima jezik pojedinca ( IDIOLEKT) i jezik grupe ( KOLEKTIVA). 17. izabrati dužinu poruke. dok su drugi rezultat djelovanja socioekonomskih i kulturnih procesa. ( npr. se bavi različitim vidovima upotrebe jezika u društvu. S obzirom na kontekst važno znati odabrati odgovarajuće riječi. Može ga činiti jedna rečenica.OSNOVNI SOCIOLINGVISTIČI TERMINI -govorni događaj. STVARNI KONTEKST. Definiše se kao ostvaren proces komunikacije između dva ili više govornika. jedna riječ. Može biti ostvaren u usmenoj ili pismenoj formi. 21 . govorni akt ( čin) . odrediti intonaciju itd. namjeri. Da bi se razumjela poruka važno je poznavati govornu situaciju. GOVORNA SITUACIJA. govorni predstavnik.kada nekom uputimo upozorenje. GOVORNI DOGAĐAJ. Govorna situacija obuhvaća bitan termin – tzv. cilju ili svrhi komunikacije. U najširem smislu ling. ( proučava upotrebu jezika u društvu) Odnos između jezika i društva u kojem funkcionira. govorna zajednica. niz dugih ili kraćih iskaza i sl. Može trajati duže ili kraće. Bitno da učesnici komunikacije poznaju jezik i norme. 2.) 3.jedan govorni akt. od kojih se neki mogu odijeliti od biti jezika suštine komuniciranja. GOVORNI AKT ( ČIN).kojim se jezičkim sredstvima obavijest prenosi ovisi o govornoj situaciji u kojoj se neki čin odvija.sve ono što sudionici komunikacije prije nego pošalju poruku znaju. Ne!. govorna uloga.LINGVISTIKA XX st. 1. itd.Govorna situacija određuje i sam jezik. ispitivanja je relacija JEZIK-DRUŠTVO. Formalno to može biti rečenica.

zajednički kod. Govornik sa zamjenicom TI ( solidarne odnosno ravnopravne) – predstavljene sa Ti ti ili Vi i vi Neravnopravna ili nesolidarna uloga u kojoj imamo hijerarhijski različite pozicije. sposobnost da upotrijebi kod naziva se jezička sposobnost. a) Službeni i opći jezik pismene i usmene javne komunikacije koji je po pravilu pod nadzorom države i njenih institucija. DIGLOSIJA – je srodan pojam bilingvizmu. a predstavlja situaciju kad su domene upotrebe dvaju jezika koji su poznati jednoj zajedničkoj zajednici RAZLIČITE.zajednica govornih predstavnika. a prepoznaju se i identifikuju kao svojevsrna govorna vještina.LINGVISTIKA XX st. 6. 22 .su uloge koje se ispoljavaju kao manje ili više promjenjiva uloga govornika u kojoj se govorni predstavnik nekog jezika nalazi u vrijeme ostvarivanja nekog govornog događaja čiji je učesnik i sam. 5. tu sposobost da komunicira. a onaj ko to upotrijebi ima znanje ( kompetenciju ) koda. višejezična. GOVORNE ULOGE. može biti dvojezična. 4. ( Ti i Vi ) ili Vi i Ti) Neke govorne uloge.tipične pa su bliske kod govornika. GOVORNI PREDSTAVNIK – ( upotreba koda) Sam čovjek posjeduje jezičku sposobnost da komunicira . U najopćijem možemo govoriti o dvjema ulogama govornika u nekoj govornoj situaciji. GOVORNA ZAJEDNICA. Govornici kao sudionici komunikacije osposobljeni su vrlo često mijenjati svoje govorne uloge.

fonemu pripada alofon. morfema i fonema. leksema..Emske jedinice pripadaju jeziku. ( izostanak morfema izrečenog fonemima ) Fonema – je najmanja jedinica plana jezičkog izraza koja se linearno više ne može analizirati na manje dijelove. rečenica. a alo jedinice pripadaju govoru. Emske jedinice su jezičke. materijalne. Gramatema – je semantem u koji se preslikava bar jedan element preuzet iz samog jezika. b) Neslužbeni privatni jezik kojom govorni predstavnici komuniciraju privatno u kući. čaršiji. alomorfa. Leksema – je semantem u koji se preslikavaju oni podskupovi univerzuma u kojima postoje elementi izvan jezika. izrazom djelomično različita. a čovjek uči jezik i broj tih poruka je neograničen. Na planu govora. Morf je izraz morfema.. leksema Govorne jedinice – glas. morfemu alomorfem a leksemu aloleksem. nematerijalne. Jezičke jedinice – fonema. DUBINSKA STRUKTURA 23 . nepromjenljiv i nematerijalan. Jezik se genetski ne nasljeđuje.. Nulti morfem je morfem ostvaren fonološkim nula afixom. morf Glas je najmanja govorna jedinica kojom razlikujemo značenje riječi. morfema.. Alomorf – je varijanta morfema. a sadržajem jednaka. aloleksa.). Jezik i govor označavaju jezičku djelatnost. to je najmanji jezički znak.). Alofona – je fonološki uvjetovana varijanta foneme. a alo jedinice su glasovne. Emske jedinice: apstraktne. Alo jedinice: konkretne. Na temelju ograničenog broja fonema. morfema.. gradimo morfeme kojih ima dosta više. Semantema – je osnovna semantička jedinica i predstavlja onu jedincu plana sadržaja kojoj na planu izraza odgovara morf. ''EMSKE'' i ''ALO'' jedinice Sve jedinice u našoj oblasti možemo podijeliti na jezičke invarijantne i govorne varijantne. Tekst. leksema. Morfema – je najmanja jezička jedinica koja ima plan izraza i plan sadržaja. pa sve do teksta. varijantne ( alofona.LINGVISTIKA XX st. 18. 19.. Životinje nasljeđuju jezik i imaju ograničen broj poruka. a jezik je apstraktan. invarijantne ( fonema.

Tako razlikujemo sljedeće vrste komunikacije: Usmena/ pismena Dijaloška/ monološka Privatna/ javna Jednosmjerna/ višesmjerna Simetrična/ komplementarna 24 . On je rekao da se na površinskom planu svi jezici razlikuju. Dubinska struktura je predstavljala razinu na koju su se unosile leksičke jedinice u derivaciju. a površinska struktura je bila izvedena primjenom transformacijskih pravila iz dubinske. tema. PRAGMALINGVISTIKA Osnovno polazište pragmalingvistike jest zamisao da je svaka upotreba jezika djelovanje. prije svega u djelovanju/ utjecaju na slušaoca. te ponajprije recipijent( primatelj). a da je rečenični model ono što im je zajedničko. simboličkog interakcionizma i semiotike. Dvije unutarnje posredničke razine:  površinska struktura (engl.termin: surface structure) i  dubinska struktura (engl. . vrijeme. Ta namjera sastoji u promjeni neke situacije. već se moraju rekonstruisati na osnovu izvjesnih principa koje postavlja teorija. Uključivanje priopćajne situacije u analizu govornih činova znači da se u obzir uzimaju elementi kao što su mjesto. Pragmalingvistika ima dodirne tačke sa retorikom.je struktura koja se vezuje za Noama Chomskog i njegovu generativnu gramatiku. To znači da se pri razumijevanju pojedinih jezičkih fenomena ne smijemo zadovoljiti pukim opisivanjem određenih mogućih ili prihvatljivih površinskih struktura. Istraživanje interakcija proširilo je i obogatilo komunikacijski model.termin: deep structure). Dubinski nivo je apstraktniji i dublji te podrazumijeva one odnose koji se ne uočavaju neposredno posmatranjem ostvarenog jezičkog fenomena. te su se na njoj mogla primjenjivati fonološka pravila. i to stoga što su uspješni govorni činovi rezultat govornikove namjere.LINGVISTIKA XX st. Usmjerena je na govor. svrha govornih činova. 20. već treba poći od stvarnog situativnog okvira djelovanja. Ove sonovne postavke proizašle su iz američkog pragmatizma.

Tako zasnovana tekstna lingvistika čiji predstavnici Teun A. problem upotrebe određenog člana. Tekstna teorija opisuje pravilnosti što se pojavljuju u svim tekstovima i pripadaju tekstualnosti. zamjenicom taj. Prednost tekstualne nad analizom rečenice postaje očigledna ako se imaju u vidu pojave npr. Petöfi. Pri tom bi se tekst tretirao kao svojevrsna sintaksička jedinica. Generativna gramatika po predstavnicima tekstne gramatike nije efikasna jer zanemaruje nivo diskursa. pojava slaganja vremena. Razrađivanje tekstne gramatike opisivanje svih načina na koje se ostvaruje semantička kohezija teksta. Wolfgang Dressler i János S.ovaj. U to se vrijeme u Njemačkoj istakla jedna grupa lingvista koja je iznijela shvatanje da su sve dosadašnje gramatike neadekvatne jer su orijentisane na rečenicu. ANAFORIZACIJA ( pojava upućivanja na prethodno rečeno jezičkim znakom npr. 21. TEKSTNA LINGVISTIKA Do sredine 60-ih godina smatralo se da je rečenica najviša jedinica sintakse. Termin tekst označava ograničeni slijed jezičkih znakova koji je u sebi koherentan i kao cjelina ima prepoznatljivu komunikacijsku funkciju. Gramatikama rečenice suprotstavili su tekstnu gramatiku koja za osnovni objekt svog ispitivanja ima tekst. Van Dijk. Zadaća tekstne lingvistike je ispitivanje ustrojstva konkretnih tekstova u sklopu njihova funkcioniranja i karakteriziranje različitih vrsta tekstova sa različitim funkcijama.). Ali oni su kao generativisti opredijeljeni za formalni aparat analize i zahtijevaju adekvatno proširenje teorijskih okvira. presupozicija.LINGVISTIKA XX st. Po njima treba poći od toga da tekst nije skup rečenica već struktuirana cjelina. pretpostavlja * ANDRE MARTINET. SEMIOTIKA I SINHRONIJA/DIJAHRONIJA nisu u pitanjima koje je prof dala pa ko hoce nek uci  ANDRE MARINET (I i II artikulacija) 25 . zapostavljajući tekst.. Početkom 70ih godina počelo se izražavati mišljenje da sintaksičko istraživanje treba da obuhvati cjelokupan tekst iz kojeg je data rečenica izvađena. a na temelju različitog konstituiranja teksta.

Njegov teorijski program uključuje fonološki pristup jeziku. Artikulacija je termin koji se primjenjuje na svojstvo jezika da se raščlani i oformi u svojoj komunikativnoj funkciji. Na značenjskoj razini izričaj možemo raščlaniti na minimalne znakove moneme i to je prava artikulacija. Jezik se ispoljava kao sistem znakova. Martinet je izgradio svoj pogled na jezik polazeći od fundamentalnih postavki Sosira i pražana – jezik je oruđe komunikacije pa ga u tom svjetlu treba i naučno interpretirati. a dijele se na lekseme i morfeme. Događa se da se minimalne jedinice udružuju u komplekse koji ispoljavaju ponašanje koje odgovara prostim minimalnim jedinicama (nauka o jeziku može se zamijeniti izrazom lingvistika). služiti nekoga). ali ako iza glagola stavimo imenicu ''utorak'' onda imenica ne stoji u funkciji objekta nego kao priloška oznaka za vrijeme). značenjskom i obličkom aspektu. Značaj uočavanja fonema kao distinktivnih jezičkih jedinica stalno je prisutan u njegovim lingvističkim razmišljanjima. 26 . Moneme se sastoje od označenog i označitelja. Izrazi tako dobivenih jedinica dalje se mogu raščlaniti na minimalne razlikovne jedinice foneme (nemaju vlastito značenje) i to je druga artikulacija. Na planu obilježavanja sintaksičkih odnosa uočava se pojava formalnih varijacija (glagol ''služiti'' može se kombinirati s dativnom i akuzativnom formom objekatske dopune – služiti nekome. a objekt iza) pravilnom interpretacijom leksičkog značenja riječi o kojoj se radi (u francuskom glagol ''pisati'' tranzitnog je karaktera i dobija iza sebe objekat. Sintaksičke odnose Martinet naziva FUNKCIJAMA.LINGVISTIKA XX st. Ti znakovi su izgrađeni na principu sjedinjenosti između onoga što označava i što je označeno. U takvom se slučaju radi o SINTEMAMA. Svaki izričaj danog jezika može se raščlaniti na dvije razine. Postoje 3 načina na osnovu kojih se odlučuje kakva je funkcija u pitanju: uočavanje posebnog sredstva iskorištenog za označavanje date funkcije (prijedlog DE upotrebljava se u francuskom radi označavanja posesivnog odnosa) uočavanje karakterističnog reda riječi (u francuskom subjekt stoji ispred predikata. On je razvio funkcionalnu lingvistiku i smatra da se jezička ispitivanja moraju provoditi sa vođenjem računa o sva tri aspekta kojim se odlikuje jezički fenomen: o funkcionalnom. Po njemu se jezik odlikuje dvostrukom artikulacijom. Sintematika je grana funkcionalne lingvistike koja ispituje kombinacione mogućnosti sistema.

Martinet smatra da se lingvistika treba posvetiti onome što sačinjava realnost jezika. semantiku koja obuhvata osvjetljavanje odnosa komunikativnih znakova prema pojmovima o kojima referišu. Ovi indikatori kojima je interpretacija motivirana su SIMPTOMI (dim je simptom vatre). Prvi veliki semiotičar među lingvistima bio je Ferdinand de Saussure.W. Po njemu je raznovrsnost glavna odlika jezičke manifestacije – pa je posao lingvistike opisivanje i tumačenje ove raznovrsnosti. SEMIOTIKA (SEMIOLOGIJA) . Premda je interes čovjeka za znakove nastao zacijelo veoma rano.god američki filozof pragmatičarske orijentacije Charles Sanders Peirce je stvorio naziv semiotike za opću teoriju o znakovima. koja dakle.LINGVISTIKA XX st. Konačne okvire ovoj nauci dao je Ch. Za lingvistiku je komunikativni znak prije svega – jezički znak.a oni sa nemotiviranom interpretacijom su ZNAMENJA (astrološko tumačenje zvijezda) 27 . nego u nauci uopće. sintaksu koja proučava međusobni odnos znakova u jednom (datom) komunikativnom sistemu ostajući striktno na terenu formalne analize. Oznake se dijele na: • INDIKATORE – one oznake koje nisu čovjekov produkt.Morris. jer je njegova jezička teorija velikim dijelovima zasnovana na ispitivanju prirode jezičkog znaka. označuje neki fenomen koji nije ona sama po sebi. Semiotiku je Morris podijelio na: pragmatiku koja obuhvata proučavanje komunikativnih sredstava u odnosu na čovjeka. Znak ili oznaka je svaka ona pojava koja za čovjeka supstituira neku drugu pojavu. već nastaju nezavisno od čovjeka i samo podliježu njegovom tumačenju. To je nauka o znacima za sporazumijevanje. Svaki se znak sastoji iz dva dijela: IZRAZ * OZNAČITELJ – je onaj dio znaka koji je pogodan da se ostvari u nekoj materiji i tako bude dostupan čovjekovoj percepciji. 1867. po kojem ona zauzima centralno mjesto ne samo u filozofiji.je nauka o svim sistemima znakova koji se pojavljuju u čovjekovu društvenom životu. SADRŽAJ * OZNAČENO – je onaj dio znaka na koji se preslikava neki fenomen iz univerzuma.

u prirodnim jezicima. Dijahronično ispitivanje se tiče sukcesivnih jezičkih pojava koje se samo smjenjuju ne obrazujući između sebe sistem. Prvi koji je jasno razdvojio dijahronijsku od sinhronijske lingvistike bio je F. Za strukturalističku lingvistiku sinhronijski presjek jezičkog sistema ostaje statički rezultat prethodne dijahronijske dinamike. ali ne sa primarnom komunikacijskom namjenom. 28 . Sinhronija obuhvata jezičko stanje u nekom datom trenutku. a dijahronija jednu fazu jezičke evolucije. ali se mogu upotrijebiti i u komunikaciji (moda. On je smatra da sinhroniji treba dati presudnu ulogu u lingvističkom ispitivanju. Sosir više teži za metodološkim odvajanjem ovih dvaju perspektiva nego za negiranjem jedne od njih. već su stvorene u toku neke prakse.LINGVISTIKA XX st. Dijele se na SIMBOLE – semovi sa motiviranom interpretacijom npr.upute na aerodromu i ZNAKOVE – sa arbitrarnom interpretacijom npr. SINHRONIJA I DIJAHRONIJA Jezik se može proučavati u dva pravca: sinhronično i dijahronično. • MANIFESTACIJE – oznake koje jesu čovjekov proizvod. Jezik promatran u sinhroničnom presjeku manifestuje se kao organizovani sistem koji živi u jezičkoj svijesti datog kolektiva. Dijahronična ili dinamična lingvistika tiče se historije jezika dok opis jezičkog stanja pripada sinhroničnoj ili statičkoj lingvistici. umjetnost) • SEMOVE – oznake koje je čovjek namjenski proizveo u komunikacijsku svrhu. dok se dijahronijsko kretanje prikazuje kao niz sukcesivnih sinhronija.de Saussure.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful