TOM I

BIBLIOTEKA Etos

Redakcioni odbor: dr dr dr dr dr dr FRANC CENGLE IVAN CVITKOVIĆ BESIM IBRAHIMPAŠIĆ MITAR MILJANOVIĆ ARIF TANOVIC RISTO TUBIC

Odgovorni urednik: MARIO VUKIC

I Podnaslov predavanja koje* danas započinjemo je »Uvod« ili »Uvodno izlaganje«. Ovaj podnaslov j e dvoznačan, jer ga možemo razumjeti kao »Uvod u filozofsku terminologiju« i kao »Uvod u filozofiju«. Ova dvojnost je namjerna. Svrha ovog predavanja je da vam omogući pristup filozofskoj terminologiji, na što pravo ima svako ko se bavi ovom znanošću, kao i da vas, razjašnjenjem termina, na jedan mo­ žda pomalo nov i neuobičajen način, uvede u samu filozofiju. Filozofska postavka, s kojom bih htio da vas upoznam, nalazi se u jednom mišljenju koje se ne vezuje za sistematiku u uobičajenom smislu; jer, kad se daje neki uvod u filozofiju tako da se vezu­ jemo za pojedine riječi i pojmove, onda se, očigledno, računa i sa slučajnošću i izilovanošću ovih riječi ili pojmova. Pošto ovo kažem, ja sam, svakako, oba­ vezan i da dodam kako je i sama ta izolovanost pri­ vid, da, dakle, zapravo, filozofske riječi zavise ne samo jedna od druge već i od stvari. Kad mislim da je opravdano jedan takav uvod u filozofiju dati kao uvod u terminologiju, onda se, pri tom, rukovodim jednim gledištem, koje, vjerovatno, ni mnogima od vas nije strano i koje se, uostalom, ističe u najrazličitijim oblastima savremenog filozofskog mišljenja. Za filozofiju je bitan njezin jezik, filozofski problemi su, uglavnom, problemi njezinog jezika, a nadređe7

nost jezika nad stvarima, čega ima u takozvanim po­ zitivnim naukama, ne važi na isti način za filozofiju. Dovoljno je samo da podsjetim na to da se u zapad­ nom, anglosaksonskom svijetu upravo ogrojnan dio filozofskog posla uopšte — bilo to dobro ili ne — od­ nosi na aktivnost i na kritiku filozofskog jezika. Pravci koji su ranije nazivani semantikom, u novije vrijeme se rado nazivaju analitičkom filozofijom, svi su jezičkdkritičke prirode. Što se tiče njemačkog jezičkog područja, već i sam pogled u Heideggerove (Hajdeger) spise pokazaće vam da u ovim spisima sa­ svim drugačiju, centralnu ulogu igra jezički izraz, je­ zička formulacija, što nije slučaj u nekom udžbeniku mehanike ili nekakvoj običnoj istorijskoj knjizi. Ja ću pokušati da ne pođem od čvrstih, fiksiranih viših pojmova, pokušaću da ovaj uvod u filozofsko miš­ ljenje sažmem na pojedina žarišta, onako kako su nam ona data u obliku najvažnijih termina. Ja, na­ ravno, ne mogu sebi staviti u zadatak da vam dam neki katalog ili indeks svih filozofskih termina; ne samo zato što to ne bih bio u stanju već zato što je jasna besmislenost takvog postupka i što vam to uopšte ne bi koristilo. Ja samo mogu odabrati izvjes­ ne termine, u kojima su čini mi se, koncentrisani problemi, i mogu, prema danas omiljenoj metodi, koja se naziva egzemplarno učenje, pokušati da vam na njima nešto pokažem. Jasno je da, ako hoćemo da razumijemo filozo­ fiju, moramo poznavati i razumjeti termine koji se u njoj upotrebljavaju; međutim, ova filozofska termi nologija se smatra posebno teškom i veoma olako se filozofiji prebacuje zbog teškoća, koje se u drugim znanostima smatraju nekako po sebi razumljivima — teškoća da postoje određeni termini technici, dak­ le izrazi koji unutar filozofije, kao jedne posebne stručne oblasti, zauzimaju svoje tačno utvrđeno mjesto. A kad, recimo, neki dermatolog koristi jedan ćakav težak i za nedermatologe nerazumljivi Vokabu­ lar, niko u tome ne nalazi nešto loše. Nisam uopšte sklon tome da izričem sentimentalne tužbalice i da kažem kako se ono što je dobro za dermatologe mo8

že, konačno, dopustiti i filozofu. Ja, prije svega, mis­ lim da, ako se već ponašamo filozofski, a filozofija sigurno nije toliko tematika koliko način ponašanja duha, način ponašanja svijesti, onda jednom treba da budemo svjesni toga, otkud, zapravo, ova razlika. Pri tom ćemo naići na to da je sama filozofija para­ doksalna tvorevina; ona, istovremeno, i jeste struka i nije struka, a opravdanje, trenutak istine i onog spe­ cifičnog otpora protiv filozofskog strukovnog jezika je zacijelo u tome što mi, kad se bavimo filozofijom, očekujemo od nje nešto različito od onoga što je da­ to u takozvanim pozitivnim pojedinim naukama i dis­ ciplinama. U filozofiji treba da se radi ο stvarima ko­ je su bitne, bitne za svakog čovjeka i koje se ne mo­ gu razriješiti podjelom rad u našem društvu, a pogo­ tovo ne podjelom rada unutar pojedinih znanosti. To se odražava u jednoj teškoći ikoja, istovremeno, uka­ zuje na teškoću filozofske terminologije. U filozofiji, koja baš ni najmanje ne reflektira na znanosti, treba, doduše, da se razjasni ono što je, recimo, i u samim tim znanostima nejasno; postavlja se — mora se po­ staviti — jedan poseban zahtjev za preciznošću poj­ mova, a time i za preciznošću jezičkog izraza za poj­ move. S druge strane, upravo ovdje filozofija nepre­ stano razočarava; u filozofiji upravo nije moguće predočiti jednostavan spisalk filozofskih značenja onako kako je to moguće u pojedinim pozitivnim znanostima. Mogli bismo, kao ljudi sa zdravim ljud­ skim razumom koji se naivno iz bavljenja pojedinim naukama prebacuju na filozofiju, postaviti pitanje, a vjerovatno nije ni među vama malo onih koji su skloni tom pitanju: Zašto jednostavno ne uradite ono što se radi i u drugim naukama, zašto jednostav­ no ne definišete osnovne pojmove. Prije svega, taj zahtjev za definicijom, koji se pri tom postavlja, uopšte nije tako jednostavan kako vam se, možda, čini, a onda, pokazaću vam da se metodom definisanja u filozofiji uopšte ništa ne postiže. U djelu ο de­ finiciji koje je napisao moj prijatelj Walter Dubislav (Valter Dubislav), koji je u doba Trećeg Rajha pod vrlo žalosnim okolnostima izgubio život, imamo, jed-

9

no pored drugog, četiri učenja ο definiciji. Da Ii je apsolutno tačno to razlikovanje koje predlaže Dubislav, ovdje je manje važno od njegovog ukazivanja na to šta se sve još zamišlja pod definicijom: »a) De­ finicija se, uglavnom, dakle u suštini, sastoji u odre­ đenju biti ili objašnjenja stvari.« Mi bismo rekli, u određenju onog što je bitno za ono što se definiše, ne uzimajući u obzir ona sporedna ili akcidentalna ili promjenljiva određenja, »b) Definicija se, uglavnom, sastoji u određenju pojma, konstrukciji odn. u raščlanjavanju pojma, c) Definicija se, uglavnom, sasto­ ji u ustanovljenju značenja koje ima neki znak, odn. od njegove primjene.« Ova veoma jednostavna ka­ rakteristika definicije pod (c) prilično tačno pogađa ono što se dešava u jednom filozofskom pravcu, ο kojem ste svi čuli, naime u fenomenologiji. Ovaj pra1

»Najvažnija učenja ο definiciji su: A. Definicija se, uglavnom, sastoji u određenju biti (objašnjenje stvari). B. Definicija se, uglavnom, sastoji u određenju p o j ­ ma (konstrukcija odn. raščlanjavanje pojma). C. Definicija se, uglavnom, sastoji u ustanovljenju (ne utvrđivanju) značenja, koje ima neki znak, odnosno u utvrđenju njegove upotrebe. D. Definicija se, uglavnom, sastoji u utvrđivanju (ne ustanovljenju) značenja nekog (novouvedenog) znaka, odn. njegove primjene.« Iz: Walter Dubislav, Die Definition, 3. potpuno pre­ rađeno i prošireno izdanje, Leipzig 1932, str. 2 (Beihefte der Erkenntnis I, ed. Hans Reichenbach und Rudolf Carnap. Up. takođe, isto, Zur kalkülmässigen Charakterisie­ rung der Definitionen, u: Annalen der Philosophie und philosophischen Kritik, ed. Hans Vaihinger, Joseph Petzold und Raymund Schmidt, 7. tom, 1928, str. 136: »Kao što je poznato, sporno je, šta se naj svrsishodni je označa­ va kao definicija. Pod tim se podrazumijeva a) određenje biti u Aristotelovom smislu, b) analitičko određenje p o j m a u smislu raščlanjavanja (ekspozicije) nekog pojma, posmatranog kao datog, u njegove sastavne dijelove, c) sinteti­ čko određenje pojma u smislu konstrukcije nekog p o j m a o d već postojećih, d) ustanovljenje uobičajenog značenja jednog odn. više znakova, e) uglavnom proizvoljan dogo­ vor ili sporazum ili utvrđivanje primjene znakova koje treba koristiti, ponekad se izrođava u izvjesna operativ­ na pravila u okviru nekog kalkula, te konačno f) tvrdnja, koju primjereno opisuje definicija u smislu a), b ) , c) ili e).«
1

10

vac je, u svojoj klasičnoj formulaciji, 'koju je dao Husserl (Huserl), postavio sebi zadatak da utvrdi, razradi značenja, u kojima se uopšteno upotrebljava neki izraz. I, konačno: »d) Definicija se, uglavnom, sastoji u utvrđivanju, ne u ustanovljenju značenja nekog novouvedenog znaka.« Time je ona proizvolj­ no postavljanje nekog znaka »koji odsad treba upo­ trebljavati tako, a ne drugačije. Kant je upravo ovaj posljednji oblik definicije proglasio jedino mogućim, odakle kod njega slijedi da se, zapravo, samo u ma­ tematici može definisati. Ovo Kantovo gledište, će vjerovatno, iznenaditi mnoge od vas koji se dosad niste bavili filozofijom i koji filozofiji prilazite baš očekujući da se ona, u suštini, bavi definicijom.
2

Naš pristup terminima, u biti, odgovara onoj trećoj mogućnosti, dakle eksplikaciji različitih zna­ čenja pojmova. No ja bih uz ova četiri tipa definicije dodao još jednu sasvim prostu razliku. Da bismo se­ bi predočili bilo koji pojam, uvijek je dobro razgra­ ničiti ga od njemu specifično suprotnog pojma. Pod ovim aspektom postoje dva tipa određenja pojmo­ va. Možete, naime, prvo, pojmove određivati pojmo­ vima. U ovom egzaktnom smislu definicija znači da neki pojam, subjektivni pojam, određujete drugim pojmovima, predikatima, koji jednom za svagda tačno i potpuno treba da omoguće svoje određenje. Na­ spram ovog postupka, njemu ravnopravan, imamo deiktički postupak; riječ dolazi od grčkog δεικνυγμΐ (δεικσίς-), koje znači, otprilike nešto pokazati. Ako, dakle, nekog hoćete da uvjerite u ono što se zove crveno, onda vam baš ništa ne koristi ako to poku­ šate da odredite bilo kako pojmovno. Ne koristi vam ni ako pri tom rekurirate na procese crveno-zeleno, koji se dešavaju u oku; jer ma kako da vam je pozna­ ta teorija različitih procesa boja u oku, ako ste sli­ jepi na boje, vi uprkos tome ipak ne možete zapa­ ziti razliku između crvenog i zelenog. Da biste, dakle, nekom razjasnili pojam crveno, ako je to i inače po­ jam u pregnantnom smislu, morate, na primjer, po2

Dubislav, Die Definition, kao gore, str. 2.

11

kazati neki crveni džemper, kakav nose neke dame u ovoj sali, i morate reći: dakle ovu boju unutar jedne izvjesne zone — u kojoj se ona razgraničava, recimo, s jedne strane od ljubičaste, a, < druge, od s narandžaste — razumijevamo kao crvenu. Ovaj deiktički postupak je, u principu, različit od onog definitornog postupka, a područje definicije je, napro­ tiv, svaki put i uvijek objašnjenje nekog pojma po­ moću pojmova. Vjerovatno već na ovom možete vi­ djeti kako taj zahtjev za definicijom, zahtjev koji vam se često prezentira kao utjelovljenje naučnosti ••— »mora se raditi s jasnim, čistim pojmovima« uop­ šte nije jednostavan. Jer, ako neki pojam definišete pojmovima, postavlja se pitanje da li i sami ovi pojmovi primjereno označavaju predmet na koji se misli tim definisanim pojmom. Uz to, kod ovog ade­ kvatnog, primjerenog označavanja u pojmu dolazi do toga da konačno na samu stvar rekuriramo tako ka­ ko nam je ona data u neposrednom opažaju, u nepo­ srednom iskustvu. I sad se pojavljuju teškoće i kom­ plikacije ο kojima i ne sanjamo uz svevladajuću laž­ nu vjeru u definiciju. Ο ovome toliko pričam zato, što već unaprijed morate uvidjeti da se ne radi, re­ cimo, ο nekoj l abavosti il i ο nedostatku preciznosti filozofije, u poređenju s pojedinim znanostima, kad ja ovdje s vama razjašnjavam pojmove, tako što vam — da ikažem Kantovim riječima — pojmove dijelom ekspliciram i dijelom eksponiram, ali vrlo rijetko de­ finiram. Naprotiv, upravo zahvaljujući razmišljanju ο procedurama svojstvenim pojedinim naukama, do­ ći ćemo do toga da nećemo tako bez daljnjega poklo­ niti povjerenje onim načinima postupanja koji se u okviru pojedinačnih nauka smatraju apsolutno vri­ jednim i prethodno datim. Ova refleksija, ovo o-svješćenje kako ο sredstvima duhovnog, tako i naučnog rada, sigurno nije sve, nije čak ni ono suštinsko filo­ zofije, ali ono je jedan momenat filozofije koji nje­ zin sopstveni pojam ne može da odbaci. Mislim da sada treba i da vam, barem u princi­ pu, razjasnim one tri najvažnije kategorije opšte lo­ gike. Ja se, pri tom, neću upuštati u njezinu beskraj12

no razgranatu problematiku; dat ću vam jedino one osnovne logičke (kategorije, kako biste, prilikom ne­ izostavne upotrebe ovih kategorija, prije svega u smislu sasvim jednostavnog i nepretencioznog spo­ razumijevanja, znali šta da pod tim podrazumijevate. Pojam je, najčešće, jezičko fiksiranje, koje je tu radi jedinstva svih onih predmeta koji spadaju u pojam, a time se izražavaju njihova zajednička obilježja. Druga logička kategorija je sud, koji obično, ako ima jezički oblik, označavamo kao stav; uopšteno, istina, veoma formalistički, sudom označavamo nešto kao vezu nekog subjektivnog pojma sa predilkatnim poj­ mom pomoću kopule. To je prilično površno, naime previše na gramatiku orijentisano i važi, uopšte, sa­ mo za onaj tip jezika koji grade rečenice, a ne važi, recimo, za jezike koji se sastoje od pojedinih karak­ tera. Ovdje ću se zadovoljiti time da vam navedem jednu drugu, frapantno jednostavnu definiciju suda. Njezina prednost je što nikako nije lako naći bolju i tačniju, a njezin autor je moj stari učitelj Hans Cor­ nelius (Hans Kornelijus) : Sud, to je činjenično sta­ nje kojem se smisaono može postaviti pitanje ο nje­ govoj istini ili neistini. Posljednji od ova tri logička osnovna oblika je zaključak; uopšteno, pod tim razu­ mijevamo takvu vezu između dva suda ili stava da iz ova dva stava ili suda proizilazi treći stav sa zahtje­ vom za istinom. To je sasvim grubo prikazana struk­ tura osnovnih pojmova formalne logike, koje ovdje moramo pretpostaviti za upotrebu termina kojima ćemo ovdje baratati.
3

Rekao sam vam da s definicijama u filozofiji ne­ ćemo daleko stići. To bih vam demonstrirao i na jed­ nom sopstvenom, veoma ranom iskustvu; mogu za­ misliti da je i većina od vas došla do istog iskustva i da je ono kod mnogih od vas proizvelo nešto kao predrasudu, kao otpor prema filozofiji, a to se onda moglo maskirati u ironiju. Jedna od prvih filozofskih
Hans Cornelius, Transcendentaie Systematik. Un­ tersuchungen zur Begründung der Erkenntnistheorie, Mün­ chen 1916, str. 164. Up. i: isto, Einleitung in die Philoso­ phie, Leipzig i Berlin 1921.
3

13

ako mi dopustite takvo neakademsko poređenje. Konrad Blumenstock. 3 dijela u 6 tomova. bog. ed. Zbog te strogosti. stajao kao tele pred šarenim vratima. na koju naila­ zite zbog zahtjeva za strogom definicijom. Hamburg 1955. Johann Eduard Erdmann. 4 toma. još nisu čuli za Descartesa (Dekart). Kad otvorite prvu knjigu i započnete da čitate ο bogu. i oni­ ma među vama koji se još nisu udubili u povijest fi­ lozofije i koji. Spinoza je. koje se kod Descartesa pojavljuju kao jednim ponorom međusobno odvoje­ ne — naime proteina supstancija rex exstensa i mi4 5 Benedictus de Spinoza. odmah ćete — kao i u ostalim knjigama ovog djela — naći bezbroj defini­ cija. od onoga kakve su namjere iza njih. 1865— 67. prije svega. To znači da se ove definicije. nanovo preradio Clemens.knjiga do koje sam došao još kao poluodrasli mladić bila je Spinozina »Etika« . bogu pripisuje beskrajan niz atributa. Versuch einer wissen­ schaftlichen Darstellung der Geschichte der Philosophie. sa beskrajno mnogo atributa razumijeva kao koncep­ cija koju je Spinoza suprotstavio Descartesovom uče­ nju ο dvije supstancije i ako znamo da ona služi to­ me da se te dvije supstancije. 2 toma. isto. 4 5 14 . izdanje 1677). na njemački pre­ veo Berthold Auerbach. na njemački preveo Otto Baensch. dakle na strogo matematički način iz malo osnovnih stavova. koju vam najtoplije pre­ poručujem — mogu razumjeti samo polazeći od nji­ hovog terminus ad quem. jer Spinozina namjera je bila da etiku razvije more geometrico. novo izdanje 1932/33. ove definicije stavio na početak. na primjer. 1930. Grundriss der Geschichte der Philosophie. Ethica (1. zapravo — to je izvanredno oštroumno kod Spinoze spoznao još Johann Eduard Erdmann (Johan Eduard Erdman) u svojoj povijesti filozofije. to onda ima nekog smisla samo ako se ova beskrajna supstancija. Darmstadt 1967. Moram vam priznati da sam pred ovim definicijama. polazeći. Te definicije su tamo odmah na početku. dakle. Nisam uopšte znao šta da započnem s tim definicijama i vjerujem da će se slič­ no desiti kad se nađu pred ovim definicijama. 1834—53. Ako se. dakle. s uvodom o d Rudolfa Schottländera. Njemačko izdanje: Ethik. i Opera/Werke (latinsko-njemački).

ne može iste riječi da upotrebljava u istim značenjima. nije neki puki nemar filozofije. do u detalje se može pokazati kako je ova promjenljivost termina uslovljena promjenljivim konstrukcijama fi­ lozofija. poreći da su pro­ stor i vrijeme.sleća supstancja res cogitans — objedine kao razli­ čita određenja iste supstancije. sigurno. koja su odi­ sta kompleksne prirode. Takva promjenljivost. da se jed­ na filozofija može razumjeti samo ako se razumiju njezini termini. konačno. najčeš­ će razvijaju intencije cijele filozofije. a uz to još ako razumijemo one specifične funkcije koje termini treba da ispune u ovoj filozofiji. a da prilikom tog samog definisanja ne pretpostavite odmah pojmove. One. konstitu­ tivno izmiču postupku definicije. ali oni se. upravo po svojoj sopstvenoj vrsti. Bez sumnje. na­ ravno. već da se oni upotrebljavaju promjenljivo. ako biste pokušali da definišete pojam bitka. I ako vi dainas na sličan način upitate nekog o. Provedite samo jedan sasvim jedno­ stavan pokušaj da definišete pojam prostora ili po­ jam vremena. na žalost.. koja sebe ne može da disciplinuje. ne mogu provesti jednostav­ nim definitornim postupkom. no korelativno tome tačno je i da se ti termini uopšte samo onda razumjeti ako se ta filo­ zofija u kojoj se oni pojavljuju razumije kao cjelina. bez sumnje. Tačno je. međutim. naprotiv. u stvari. Kant posvetio je­ dan od povijesno najdjelotvornijih odjeljaka »Kri­ tike čistog uma«. A tako je i sa svim os­ talim filozofskim definicijama. suštinski filozofski pojmovi. Definitorni postupak nije dovoljan za uvod u filozofsku terminologiju. u kojima se oni pojavljuju. tako da se one pred­ stavljaju kao njezini atributi. veoma modernom pojmu kao što je pojam bitka. Pored toga. jasno je da se ova razmatranja. Nećete. dakle da pri tom ne zapad­ nete u jedan krug. U tome j e jedna . koji se već odnose na prostorno ili vremensko. moram reći. na slične teškoće. u samoj filozofiji postoji čitav niz pojmova koji se uopšte ne mogu deftnisati. Na koncu treba reći da se tokom povijesti filo­ zofije pojmovi nisu identično održavali. kako to pretpostavlja opšta svijest. naišli biste. kojima je.

naime. Zasnovano je to dijelom i u povijesti jezika. tamo gdje je pojam tog res. Zna­ mo. ono kva­ litativno novo. ono što se dešava. ili su. koji se manje ili više slučajno redaju jedni iza dru­ gih. dok se promjena. kao neki prožimajući spoj misli. koja ima i svoju socijalnu stranu. oni se mijenjaju već i u sebi. da termine zadrži i onda kad se njezin sopstveni poučak bitno razlikuje od onoga što oni znače u onoj filozofiji iz koje ih je preuzela neka kasnija filozofija. dakle za latinsku riječ res. na primjer. ne samo u povijesti filozofije. Međutim.vrsta povijesne zakonomjernosti. pri čemu je tradicija problema često očuvana u obliku termina. ili iščezavale. Na njegovo mjesto je onda došao izraz πράγμα. koje su zacrtane velikim pro­ dorima. može govoriti ο kontinuitetu — naravno samo u izvjesnim granicama. znamo poslije Hegela. Međutim. Gak će i u našoj kratkoj povijesti fi­ lozofske terminologije biti jasna izvjesna tendencija filozofije. tokom povijesti jezika dobijale mnogo specifičnije značenje. tako da se. očituje u novoj upotrebi termina. u klasičnom grčkom riječ κρημα prije svega u pluralu κρηματα ima značenja novac. poslije tako velike promjene zna­ čenja u toku povijesti jezika taj izraz κρημα više ne može upotrebljavati kao ranije. već ta16 . imamo u arhaičkom grčkom jeziku predsokratovaca riječ κρημα. tvari. termini u različite spo­ jeve dolaze ne samo u različitim filozofijama. Ona u sebi samoj predstavlja nešto kao spoj za­ snivanja. Jedna filozofija problem pre­ pušta drugoj. Za riječ stvar ili tvar. Ovu činjenicu možemo pratiti unazad sve do antike. ipak. pa je jasno da se. što je češći slučaj. No ni to nije neka labavost ili nepreciznost' već opet ima jedan veoma jasan razlog. koje su se svuda upotrebljavale i koje su bile razumljive u predsokratovskim prvobitnim dobima filozofije. kao poslije zalaza antičke filozofije ili posli­ je propasti skolastike. povijest filozofije nije prosto neka vrsta sistema i pokušaja objašnjenja. Ali u veoma mnogo forma­ cija filozofije klasične ere izbjegavan je čak i ovaj iz­ raz. da je do odlučujućih terminoloških promjena došlo tako što su određene riječi. prije svega. kao što.

A pragmati­ zam tu znači da se za filozofsku istinu uopšte može pitati samo ako u obzir uzmemo njezinu svrsishodnost. sa svoje strane. dakle. opet. Odatle moramo izvući zaključak da je uvodu u terminologi­ ju uvijek potreban dopunski odnos prema cjelini filozofije. Neprestano čitate da se to i to dešava iz prag­ matičnih razloga. molim vas da u ovom smislu pravite razliku između pragmatičnog kao stvarnog ili stvari primjerenog i pragmatičnog kao nečeg što u obzir dolazi za nekakve efekte korisno­ sti ili svrsishodnosti. koju u vezi s ovim izrazom veoma često srećemo u savremenom filozofskom njemačkom je­ ziku. naime značenje stvarnog. Pri tom se misli — vidite kako se vremenom takvi pojmovi mijenjaju — na ame­ rički pragmatizam. jer time što se filozofija povijesno mijenja. u kojoj se ti termini pojavljuju. nema baš nikakve veze sa svrsishodnim ili korisnim. nesistematski.ko izblijedio da znači još samo »nešto«. i to prije svega u teoriji povijesti — vezano za Tukidida — ima sasvim određeno značenje. ne izmišljenog. ove promjene su neophodne samoj filozofiji. Ovo značenje pojma pragmatičnog je. u njoj se preobražavaju i pojmovi. što. a da se pri tom ne misli na konkretne. objašnjenja ri­ ječi su samo prilaz i moguća su samo preko eksplicitnog odnosa prema sklopu u kojem se riječi na­ laze. premda je formulacija podobro 17 . upozorim na jednu terminološku zamjenu. Ne mogu se dati izolovana objašnjenja riječi. Ovo se često obrtalo. Kod promjene termina se ne radi samo ο prom­ jenama filozofske terminologije koje filozofiji na­ meće povijest jezika. Dakle. iskoristio bih priliku da vas. Po­ što već govorimo ο πράγμα. pragmatično se. dakle na filozofiju čiji su osni­ vači James i Schiller (Džejms i Šiler). odi­ sta pogrešno. nego stvari strogo primje­ renog. u pro­ storu i vremenu čvrsto određene stvari — tamo se ono što se misli jednostavno sintaktički opisuje. međutim. ovdje razumijeva kao da to označava nešto korisno ili svrsi primjereno. da su pojmovi — a ja bih rekao s pravom. individuisane. »to«. jer pragmatično.

zapravo isto što i filozofija. mogli bismo skoro reći da se filozofija. ja bih vam naveo: Zadatak fi­ lozofske obrade filozofske terminologije ne može. data je razložna kritika def initomog postupka. dijelu koji se veoma malo čita i koji bih ovom prilikom preporučio vašoj pažnji. nalaze upravo suočeni s jednim postulatom da operišu tačno definisanim pojmovima. To važi veći i za Kanta. u pojedinim znanostima. u iz­ Raymond Schmidt. Ovdje. već zato što je on pun najproduktivnijih formulacija.izanđala — živi ili čak da je život pojmova. i upravo danas. u prvom odjeljku glavnog dijela ο disciplini čistog uma . koji je zakopan u terminima i u riječima. to znači da je i Kantova filozofija bila kritika. Dok je. Hamburg 1965. ne samo zato što je njega daleko lakše čitati nego druge dijelove. iz pojmovnih definicija isprede istinu. str. Kantova filozofija je i bila kri­ tika racionalizma kao filozofije koji je vjerovao da se iz čistih pojmova može nešto izvući za najvažnija pitanja bitka. zacijelo. uopšte. tipično racionalističkog postupka. 657—677. 18 . Kantovu kritiku definiranja naći ćete u drugom i rela­ tivno veoma kratkom glavnom dijelu »Kritike čistog uma«. 8. maj 1962. zapravo. karalkteriše po tome što se kritički odnosi prema ovom pojmu definicije. a to baš govori u korist onog momenta života pojmova. koji zastupaju me­ đusobno suprotna stanovišta. Primijenjeno na naš problem. pod uticajem logičkog pozitivizma veoma cijenjen pojam defini­ cije i dok se mnogi među vama. 6 6 danju Immanuel Kant. Kritik der reinen Vernunft. A kao program. njegovog. Ovu kritiku su dali filozofi. 5 nekoliko riječi bih se još jednom vratio na problematiku pojma definicije. kod Hegela se to veoma emfatički zove život pojma. u učenju ο transcendentalnoj metodi. dakle. najoštrije je kritikovala postupak defini­ cije. na primjer prav­ nici. biti ništa drugo do da probudi ovaj život. ukoliko je ona filozofija. a ne puka znanstvena tehnika. velika filo­ zofija. da iz poj­ mova. Prisjetite se samo onoga što sam vam rekao ο Spinozi. da biste znali šta možete očekivati.

bilo mišljenje de­ finicija i pojmovnih distinkcija. iako se možemo sporiti oko ove najkonvencionalnije tvrdnje. ukoliko je iskazivano da čisto utvrđeni pojmovi i razvitak spoznaje iz njih ne vode ničemu. išla je upravo u pravcu da se. izraziću se sasvim kratko i jasno. i to prije svega u novije vrijeme. s jedne. Problematika definicije u filozofiji suštinski je povezana sa temat­ skom. veoma ne­ prijatno. Takvo mišljenje je. Međutim. u filozofiji je problem definicije samo naro­ čito kompleksan i težak. sadržajnom problematikom. i k o d B a k o n a (Bejkn). naravno. sigurno. koji su se kretali upravo unutar dogma­ tike. mi posebno intenzivno želimo nešto takvo kao što je po­ moćno sredstvo čvrstih definicija. jer upravo u filozofiji. Kritičke misli ο pojmu definicije. stvaranja zaključaka ο ta­ kozvanim osnovnim pitanjima metafizike iz pojmo­ va i da se spozna da je mogućnost takvih odgovora uvijek u zavisnosti od konfrontacije pojma i stvari. Nasuprot pozitivnim nau­ kama. do koje je došlo otkad je nominalizam izišao iz crkvenog mišljenja i postao sekularan. ne treba prosto da definicije protjeraju iz filo­ zofije. koje se ipak kreće u materiji pojma. na određen način. što je. u kojoj pojmovi pod­ liježu jednoj takvoj mnogovrsnoj problematici. koja se njime misli. s druge strane. U tom slučaju je i sama povijest novije filozofije. jer mijena. bilo uvjereno da se može operisati čistim pojmovima. koje sam na­ javio. baš zato što je bilo dogmatski pokriveno. Mišljenje je nekad. uvidi nemogućnost filozofi­ ranja iz čistih pojmova. u suštini. filozofsko miš­ ljenje. Dopustite mi da na ovom mjestu početak novije filozofije postavim kod Descartesa. niti da ih poreknu. takođe ne može da zaobiđe formulisanje i stvaranje svojih pojmova.2. ako nije sigurno da stvar odgovara pojmu i da pojam zbilja tačno i vjerno pokriva stvar. Usljed toga u cijeloj povijesti novije filo­ zofije postoji jedna svojstvena ambivalencija spram 19 . bila i kritika definitornog postupka.

u iz­ vjesnoj mjeri. kako to daje sam izraz. One se pouzdaju u ono što im se čini sigurnim i to. koja je. »definisanje. u filozofiji upravo predstavlja problem. upravo zato što. koja je upravo uzdrmala jedno takvo povjerenje u defini­ ciju. naprotiv. ja sam označio kao nešto predkritičko. koji je s pravom nazvan najvećim majstorom definicija poslije Aristotela i čije su de­ finicije upravo neprevazilazivo pregnantne i oštre i duboke — možda još više u »Kritici praktičnog uma« nego u »Kritici čistog uma« — veoma kritički raz­ mišljao ο definiciji. ono što je u drugim. Umjesto toga dao bih vam nekoliko primjera za to kako je Kant. koji se neprestano postavlja filozofiji. koju imamo u trećem tomu velike Logike. Mislim da je sasvim dobar prvi korak filozof­ ske misli ako vam bude jasno da upravo za filozo­ fiju ne važi ovo povjerenje u definiciju kao nešto što crno na bijelom imamo i mirno možemo poni­ jeti kući. uopšteno. da. dakle pravo na svoje predmete. ne reflektiraju na svoje pojmove. već misle in intentione recta. ov­ dje ćete dobiti i definiciju definicije. Po­ što na ovom početku ja od vas ne mogu tražiti da se upuštate u najteža pitanja dijalektike. u pozi­ tivnim znanostima po sebi razumljivo i prethodno data metoda. odustaću od toga da ovdje s vama obradim Hegelovu teoriju de­ finicije. Tu imamo »Definisanje«. »Disciplina čistog uma u dogmatskoj upotrebi«. transportuju nazad na filozofiju. svoj vrhunac dostigla u Hegelovom dijalektičkom učenju ο definiciji. konačno. treba zapravo da označi sa­ mo ono što prvotno predstavlja opširan pojam jed20 . iz drugog ve­ likog dijela »Kritike čistog uma« i to iz prvog odeljka prvog glavnog dijela. Time sam htio da kažem kako pojedine znanosti. iako je i on osjećao jaku potre­ bu za definicijama i uopšte sebe vezivao za tradicio­ nalnu filozofsku terminologiju.definicije. Navešću ovdje neka mjesta iz učenja ο transcendentalnoj metodi. nisu svjesne ponora koji postoji u definisanju. Taj zahtjev za defi­ nicijom. jer se radi ο pitanju odnosa srodnih pojmova i ter­ mina prema stvarima.

treba da učini samo oznakom. neka odbacuju. »Prema takvom zahtjevu«. već samo eks­ plicirati neki empirijski pojam« — dakle pojam koji ima neku sadržinu.) se na njemu ne možemo zadržati« — što kod nekog empirijskog pojma. mo­ ramo razvijati. gdje. Adorno j e kqristio Hartensteinovu verziju. Tu se već krije da... dakle. »uopšte se ne može definisati.. kako se to misli popularnim pojmom pregnancije. On se upravo opširno predstavlja unutar svojih granica. boje.« Ne treba. . coyjek sebi zamišlja — »već ide prema iskušenju i riječ. jer (. eksplicirati ono što obuhvata neki pojam. emfatičkom smislu. Kao gore. nova zapažanja. vjerovatno. za pre­ moćnu većinu svih riječi isključio definiciju. što potiče iz iskustva. međutim. drugi put manje njegovih obilježja.. Izvjesnim obilježljima se slu­ žimo samo onoliko dok su ona dovoljna za razlikova­ nje. kako mi na njemu ima­ mo samo neka obilježja izvjesne vrste predmeta ču­ la. 669.« Pri tom treba obratiti pažnju na izraz »opširan«. Time je Kant. 7 8 21 . Nastavlja se citat. sa malo obilježja koja su za nju vezana. »Jer. uostalom. unaprijed. koji stavlja »ta« umjesto »tih« iza »riječi«. str. a drugi. a ne­ ka dodaju . može misliti još i na osobinu da ono ne rđa. 668.ne stvari unutar njezinih granica. koji. dakle yda izražava is­ tinsku bit ove stvari. Tako neko pod pojmom zlata osim težine. S druge strane. str.. jednom rečenicom. između pojma i stvari treba da vlada suštinsko slaganje. Kant još i pobliže objašnjava.« A ne bi ni imalo nikakvog smisla »da se definiše takav neki pojam. to znači da definicija ne može značiti da se iznenada. odmah opet gubi upo­ trebljivost nečeg što je sasvim čvrsto i jednoznač­ no skicirano. . sta­ vlja pod znak pitanja definitorni postupak. može ο tome da ne zna ništa. Upravo 7 8 Kao gore. nikad nije sigurno da li pod riječju koja označava isti predmet nemamo jednom više. kao što je voda. čime se. gdje se zbilja radi ο pojmu u izričitom. rastegljivosti. zapravo. a ne pojmom stvari. Kant upravo tu. nastavlja Kant. iznađe neki pojam. is­ kustveni pojam. bez sumnje.

Kant. ni jedan apriori da­ ti pojam se ne može definisati« — i sad on navodi najpoznatije kategorije teoretske filozofije: supstan­ ciju. preko kojih mi u raščlanjavanju prelazimo. kaže Kant. Ova formulacija u navodu citat je samo po smislu. ο temelj­ nim pojmovima uma. na kojima se može pokušati s ovom vještinom. a ipak da. str. To je . u izvjesnoj mjeri. u svojoj kritici ide tako daleko da u sumnju stavlja mogućnost definisanja ovih nje­ govih sopstvenih centralnih pojmova. Lako je neskom misliocu dati atest poštenja ako je on pošten prema drugima i druge vo­ di preko neistine i nečistote. koji govori ο apriornim.u izvanredno visokom stepenu. mislim da poštenje nekog mišljenja započinje upravo na onom mjestu gdje se ono okreće protiv ovog mišljenja kao takvog i gdje ono. tačno govoreći. No pošto po­ jam istog. zbog opširnosti može da sumnja. Na ovome mo­ žete pojmiti nešto od Kantovog nečuvenog poštenja i konsekventnosti. iz filozofije morala. ja. dakle ono što je zapravo postojani bitak stvari.«' Kao takve proizvoljno mišljene. ali se nikad ne može učiniti apodiktički sigurnom. koji još uvijek ostaje dvoj­ ben i kod 'kojeg kritičar može da dopusti važenje u iz­ vjesnom stepenu. apriorista. međutim. ostvario upra­ vo Kant: »Drugo. i uzrok. meni bi«. pravičnost itd. 669 i dalje. pričinjava bol. »bio po­ trebniji izraz ekspozicija. Pošto se. ako znam da je ona adekvatna predmetu. 9 22 . naime jezikom Leibnizove (Lajbnic) filozofije u kojoj je odrastao — »jasna predstava nekog (ma kako zbrkanog) datog pojma razvijena opširno. definisati ne mogu ni empi­ rijski ni a priori dati pojmovi. naime »pojmove koje sam ja sam konstruKao gore. a iz Aristotelove filozo­ fije pravo. doduše. može da sadrži mno­ go mračnih predstava. onako kako je on dat. u svako doba potrebne: opširnost raščlanjavanja moga pojma je uvijek sumnjivaj vjerovatnom se može uči­ niti samo pomoću mnogostruko tačnih primjera. »Jer ja nikad ne mogu biti siguran da je« — ovdje se Kant izražava sasvim sta­ rinski. »Umjesto izraza definicija. dakle. premda su nam u primjeni. ne preostaju nikakvi drugi osim proizvoljno mišljenih.

konačno. kao što je poznato. koja još uvijek vlada u filozofski nereflaktiranoj svi­ jesti — matematika ne mora tako sprovoditi da se u prve redove šalje definicija. Dakle. jer je vladalo uvjerenje da je svaikoj riječi. svakom poj­ mu svojstvena jedna suma predikata. premda je on. već ovdje vidite koliko je filozofska kritika ograniči­ la pojam definicije. Valja zapaziti kako se u novijoj povijesti upravo na ovom. ma­ nje ili više. putem unaprijed uzetih definicija. sem samo pokusa radi. ali mu se veoma mnogo rugao. nikad nije pročitao.« Svim ovim ja ni najmanje ne želim da izbjeg­ nem zahtjev za pojmovnim prožimanjem filozofije. ovisi šta se pod dotičnom riječju misli. in­ tencija i vremena. jer od me­ ne. Kod Nietzschea to glasi: »Ranije se definisalo. Ali to upravo nije slučaj kod definicije takvih empirijskih riječi ili onih riječi ko­ je se upravljaju prema suštinskim pojmovima.išao«. str. Jedna vrsta prave zlatne probe filozofije je da li će u toku svog sopstvenog razvitka. u skladu je sa citiranim pasažima iz »Kritike čistog uma«. nije imao baš mnogo razumi­ jevanja za Kanta. Ako ove definicije proziđu iz totaliteta jednog mišljenja koje se razvija. veoma važnom mjestu slažu filozofi najrazličitijih škola. koje je samo trebalo otkriti. u tome ima nečeg dobrog i za vaš rad u pojedinačnim naukama ako se oslobodite lažne vjere u definiciju. a on. Ali u riječi se krije vrlo nesigurna na10 10 Kao gore. Kant otuda izvlači izričiti zaklju­ čak »da se u filozofiji« — i zaista vas molim da na ovo veoma obratite pažnju i da dobro upamtite. on smatra pojmove matematike. vjerovatno. u kojem one dobijaju svoju mjesnu vrijednost. mehanički postave na početak misli i na početaik filozofske refleksije. dakle od same moje definicije. koji­ ma treba da pripadne neki objektivni smisao. a time i za pojmovnim prožimanjem filozofske termi­ nologije. uspjeti da dospije do valjanih definicija. no to se ne može učiniti kao po protokolu. onda je to ne­ što sasvim drugo nego ako se one atomistički i. za koje zato utvrđuje mogućnost adekvatne definicije. 671. 23 . u razvoju sebe same. Nietzscheovo (Niče) mišljenje.

krije se. a time i stav prema filozofskoj terminologiji uopšte. Nešto na iz­ gled tako logično. jedan veoma važan problem. 11 Werke. istovremeno probu­ dim i dublji razlog one zlovolje prema okamenjenom definisanju i prema. »Potrebna je« — i tu možete vidjeti. Možda će mi poći za rukom da u vama. No da u ovoj kon­ traverzi ne budemo nepravedni ni prema Nietzscheu. moram uči­ niti. Nietzsche to sebi predstavlja tako lako. u vezi s mo­ jom sopstvenom stvari. govori protiv ovog zaokružujućeg. bez uzdržavanja. svakako. kao što je to kod Kanta kritički. tako je kod Nietzschea to životnofilozofski pogled. utvrđujućeg mišljenja. jer on zbilja postupa tako kao da uopšte i nema nekakvog drugog pojma osim sasvim proizvoljno utvrđenog. istovremeno. Nietzsche zastupa eks­ tremni nominalizam. metodama. ο čemu. ο tome se radi. Tamo gdje on postupa pomalo kavaljerski i suvereno. kao što je stav prema definiciji. str. dokumentujući vam to. zapravo prema samom životu. tako veličanstveno svjedočanstvo predstavlja baš njegovo sopstveno djelo. on zbog toga pojmu u odnosu na svijest koja ga misli poriče svaku osobenost ili svaki sopstveni život.znaka stvari: umno se definiše samo da bi se čovjeku reklo šta čovjek želi da se razumijeva pod nekom riječju i svakom se prepušta da sebi nanovo razgra­ niči smisao neke riječi: ona je neobavezna. nismo. 24 . 361. što je Nietzsche izrekao i što i ja. zapravo. nije samo neka puka stvar raspoloženja ili proizvolj­ nog gledišta određenog filozofa. s tim povezanim. Gesammelte München 1923. uopšte. među­ tim. tom IX. čime je on već sam nepravedan pre­ ma duhu jezika i njegovom objektivi tetu. već se u tome odra­ žava osnovni filozofski pogled tog filozofa.« Dob­ ra i plodonosna u ovoj rečenici je skepsa prema me­ haničkom postupku definisanja. zašto Niet­ zsche. pak. naime. a ne prosto ο koristi ili štetnosti definisanja. pravedni prema životu stvari. Povij esnofilozofski izraženo. ako zbog idola čistote i jednoznačnosti iznalazimo pojmove —> 11 Friedrich Nietzsche. ja bih vam ovdje ipak još nešto pokazao. dakle gledište da riječi nisu ni­ šta drugo do dašak.

53 i dalje. nje­ gov zametak. pojavljuju samo u jednom lažnom i nedo­ voljno spoznatom svijetu — ukratko. Nietzsche smatra sujevjerjem i misli da je sama stvar. međutim. Nietzscheu je definisanje sumnjivo iz istog razloga kao i sistem. čovjek reda. u cjelini. nastoji da bude nešto proračunato i pedantno. zabluda bi bila — a to je moralna predrasuda koja nije zasnovana na činjenicama. dakle. naime definicija. moraju biti svojstveni istinskom bitku stvari. jer u oboma on vidi pretenziju na to da ti poredbeni pojmovi našeg duha. maksima i koji. Kao gore.»sasvim različita snaga i pokretljivost za to da se za­ držimo u nekom nepotpunom sistemu sa slobodnim nezaključenim izgledima. preglednost. str. str. tu spadaju skoro svi veliki 'sistemi'. međutim. drugim ri­ ječima. sustavu same stvari. nužno i apriori odgo­ varaju strukturi. da je istinski. a da se. ni­ kako se ne može dokazati da se to. misaoni ljudi. haotičnost. tom X V I . postanete zaista samostalni i auto­ nomni. kao gore. Međutim. 12 13 12 13 Isto. on­ da ja time želim da postignem samo to da vi. po sebi stvari. koji su bivstvujućem samo nametnuti. i da vam od samog početka bude jasno koliko je filo­ zofija suprotnost djelovanju činovnika mišljenja. koje neki misaoni kompleks smatraju istiiütijim ako on može da se uklopi u ranije skicirane sheme ili ta­ bele kategorija. po sebi uopšte ne posreduje ovaj poredak i ovu određe­ nost. koji služi za pri­ mjer. one. u vama odmah na početku bu­ dim nepovjerenje prema definisanju u filozofiji. neproračunljivo. To. Ima sijaset samozavaravanja u ovoj oblasti. po­ naša po ovom receptu činovnika. si­ stematsko. dakle. a ne u nekom dogmatičnom svijetu. samo frazira. 51 i dalje. Još nekoliko citata će vam omogućiti pristup ovoj dimenziji tog problema filozofske definicije: »Postoje šematske glave. ο čemu se. kako se to kaže. da ona. inače. obratno. da red.« Potrebna je veća snaga za to. 25 . baveći se filozofijom. povjerenja dostojan čovjek.« Ako ja. Osnov­ na predrasuda je. nered. iracionalna. koju joj pripisuju sistem i njegova ćelija.

i onda mogu biti pojmovi filozofije ako su nje­ mački. ako nam je samo sluh dobar. na­ ime. imaju karakte­ ristike termina. Definicije su.Ο problemu definicije bih dodao još nešto. čitate Heideggera. koja. (Hajdeger) vi ćete naići na termine koji se i tamo upotrebljavaju. koja bi. dakle. na kojem vi pravite iste riječi. što mi se čini izvanredno karakterističnim za sadašnju situ­ aciju. U jednom 26 . ne­ maju nikakve veze s tradicionalnom filozofskom ter­ minologijom. Time mislim termi­ nološku negaciju. upravo zbog onog pomalo arhaičkog. za sobom ostavile tragove i u fenomeno*loškoj i u egzistencijalno-ontološkoj školi. u ovoj vrsti savremene. da. malo-pomalo gubile na ugledu. ne samo ako su strane riječi. to je i dobri Nietzsche — usadim iz­ vjesno nepovjerenje prema ovoj navadi. Riječi koje. što crpi čisto iz našeg sopstvenog jezika. Treba samo da otvorite neki Husserlov tekst ili neki Hedeggerov tekst i neprestano ćete nailaziti na ovo uvjeravanje kako neki termin odista nije ono što bi se njime moglo podrazumijevati ako bismo se ovom terminu jednostavno prepustili s izvjesnom naivnošću. a da. Ne mogu se odreći toga da vam ovdje kao psiho­ log — a. Termini su pojmovi ili. koja se prikazuje ne terminološki. samo kad čitaocu ne bi na pamet padale neke zle pomisli. ovaj po­ jam nije to i to. kaže se. uvijek ćete naći jednu veoma karakte­ rističnu figuru: figuru negacije. one sve ipak. ipak. kad. sasvim sigurno i zahvaljujući Nietzscheu. iza njih možemo čuti uzdisanje i stenjanje što je izbačena poštena i jednostavna strana riječ. daleko su od običnog jezika. sholastičkog karaktera. nego kao da je neposredno iskustvo. Kad budete čitali takve spise. pri tom. vjeruje da definisanje pojmova može zaobići zato što nastupa sa zahtjevom da se prosto opisuje bit koja je izražena nekim pojmom. zaboga. upotrebljava Heidegger. I sad. Veoma često. nije ništa bivstvujuće. zaboga. rekao bih. zapravo. ali i kad su one neologizmi i kad su tako odabrane da. na primjer. kriptoterminologije. bitak. No one su. na izgled. reci­ mo. stajala na njihovom mjestu. za­ cijelo. u stvari. mislim. u prvi plan ne treba da dođe karakter utvrđivanja.

ja bih skoro rekao. ipak. po tvrđenju tih filo­ zofa. Ako se to tako naglašava i tvrdi. n j o j o d ­ govara ono što Adorno ovdje naizva i »gestom poricanja«. čini mi se. oni upravo ne misle ono što se prihvaća na osnovu njihovog na­ čina izražavanja . iako se kod Freuda poricanje ne upotrebljava kao sino­ nim za negiranje. no to ne znači da su definicije instrumenti filozofije. Jcako vjeruje barem na po14 Figuru negiranja S. 14 27 . ne treba da imaju nikakve veze sa empirijskim sadržinskim. Ovo psihološko nepovjerenje bi se. Malo je toga što bi za nekog filozofa bilo ljepše od toga da mu za ru­ kom pođe neka srećna definicija. jedan momenat. moglo prenijeti i na upotrebu jezika u filozofiji. A isto tako ne smijemo misliti ni to da treba da se udaljimo od defininitorne prakse i da se prepustimo takozvanom ži­ vom jeziku. Definicije su u filozofiji. tako. onda vi — ako kaiko treba pozna­ jem vaš način izražavanja i ako niste previše po­ kvareni filozofijom — time mislite to je neko kome je manje stalo do toga da nađe neku dobro plaćenu poziciju u privredi i koji radije prihvata skromne izglede filologa. tom X I V ) . prikri­ veno upravo ono što se poriče. kad ljudi s ne­ kim ogromnim žarom nešto naglašavaju. lijep i veoma srećan sporedan produkt. ko­ ja spadaju u oblast biti ili bitka. isto tako. kako bi u tom pogledu bilo bolje. bivstvujućim. a da ova razlika ne proističe iz samih riječi i ako umjesto toga te riječi ukazuju upravo na ono što im se takvim tvrdnjama poriče. Kad vi u toku razgovora za nekog vašeg kolegu vkažete: taj je idealista. prolazni momenat. jer. Zbog toga ne treba previše vjerovati ovim tvrdnjama. Kao po­ tvrdu daću vam za to pojmove idealista i realista.-onda je na mjestu sumnja da se u ovim riječima krije upravo to što se poriče. dakle. prije svega kad se u savremenoj filozofiji tako vatreno naglašava da bilo kakva određenja. ne možemo se pouzdati ni u riječi koje su nam pri ruci u običnom govornom jeziku. Freud je razvio u svom radu Die Verneinung (Gesammelte Werke.veoma lijepom radu ο negaciji Freud (Frojd) nas j e poučio da pretjerani gest poricanja uopšte ukazuje na to da je u psihološkoj zbilji iza toga. da bi se.

dok se idealist čvrsto drži svoga sopstvenog ljudskog određenja i zastupa svoju slobodu spram svijeta tvari. sastoji u tome što filozofija. neko ko kaže: to sve nema nikakve svrhe. Teškoća filo­ zofske terminologije se. Možda bis­ mo ovo terminološko razlikovanje kod Fichtea mogli shvatM kao prvi dokument otkrića onoga što se mo­ že nazvati potvarenom sviješću i što bi. Realista je. to je čovjek koji polazi od čvrstog tvarnovitog oblič­ ja. što ona. imaju veoma malo zajedničkog s filozofskim pojmovima idealist ili rea­ list ili idealizam i realizam. Onda će biti već prilično teško uspostaviti neku vezu izme­ đu ovih pojmova idealizma i realizma i onoga što se vulgo misli pod idealistom i realistom. odista. samo što se kod njega suprotnost idealistu ne zove realist. branši podobnog mišljenja. pojmite realizam kao gledište da su stvari onakve kavke po sebi jesu. Realist je čovjek koji se orijentiše na tvarnovito obličje svijeta i nje­ mu priključuje. moram misliti na to da uspijem. Kod Fichtea (Fihte). s druge strane. a da naša spoznaja dobija istinu od našeg naivnog opažanja stvari onakvih kak­ ve se one nama prikazuju. dok je za gledište idealiz­ ma svijet pojava tek nešto što je stvoreno od nekog materijala zahvaljujući oblicima naše svijesti. u suštini. niti je jednostavno neka naučna disciplina među ostalima. nije nikakva branša. onda. u značenju 28 . iako se ne može reći da s njima nemaju baš nikakve veze. već što je ona upravo pokušaj da se otrgne od postvarenog. koji se ne mogu proizvoljno protjerati niti zabraniti nekim uobraženim gestom ljudi. s jedne strane. utvrđivanja. Ovi pojmovi. bavio stvarima s kojima može da se identifikuje i s kojima ima nešto zajedničko. a time baš i obrazovanja jednog čvrstog jezika.četku svojih studija. Mnogo ekstremniji primjer je riječ konkretno. jedne čvrste terminologije. a ne od živog proizvođenja predmeta. već dogmatist. Ali zadržite pogled još nä filozofskim pojmovima idealizam i rea­ lizam. bilo krajnja suprotnost filozofskoj svijesti. recimo — a ja pretpostavljam da upotreba ovih riječi potiče od n j e g a — nalazimo nešto slično. ipak i sama ne može da se odrekne podjele rada.

onog τόδε τι ili u sholastičkoj terminologiji pojam haec. naspram rasutog. ono što je sraslo. Jedna od teškoća filozofskog studija je sigurno to što nam to neko mora reći. koji su uvijek u njima — naziva se apstraktnim. ako niste filozofski obrazovani. U Hegelovoj filozo­ fiji pojam konkretnog — i tu sad možete vidjeti. ovo u običnom govoru konkretno. kod Hegela se naziva apstraktnim. čiste stvari. Obratno. dakle kao određene u prostoru i vremenu individuirane pojedinačne stvari. premda kod Hegela takvih definicija nema. Konkretno mi u našem dnevnom govoru upotrebljavamo otprilike onako kako se kod Aristotela upotrebljava pojam Ovoga­bu. pojedinačni momenat — recimo izolovani subjektivitet nezavisan od objekata kojima se on bavi. concretum. Hegelova upotreba te riječi rekurira na ono što konkretno filološki ta riječ zapravo znači. Ako hoćete da vam bude jasno.koje ona ima u Hegelovoj filozofiji. na drugoj strani. temini ponekad mogu 29 . dakle. to valja zapaziti. u kojem su oni po­ vezani i što uopšte postaje cijelo iz svoje sopstvene strukture. to pada tako teško. ima kod njega pravo na izraz konkretno. samo ono cijelo. zaš­ to vama. a ipak s pra­ vom uzimate učešće u filozofiji. nezavisne od momenata po­ sredovanja putem mišljenja. pa i mi sami kao nešto što isto tako izolovano stoji spram tog ra­ sutog. onog Ovdje i Sada. za­ hvaljujući sadržini filozofije. Nasuprot tome. rekao sam vam danas zašto. A ono pojedinačno. Konkretno je. Pri tom. izolovano. Dakle. onda. a ja vjerujem da se to odista ne događa često. ono što mi obično zovemo konkretnim. ko­ liko i kako paradoksalno filozofska terminologija može da se udalji od uobičajene — znači doslovno suprotno ovome što sam upravo rekao. ono što mi sada i ovdje nalazi­ mo kod pojedinačno. ili. sraslo nasuprot razdvojenom. to su ona određenja koja su izve­ dena iz ovih fenomena što se pojavljuju ovdje i sada i koja su pojmovno supsumirana. kod Hegela cjelina — ja to sada tako izoštravam. naime na concrescere. u kojem su srasli svi ovi momenti. za naivnu svijest imamo pojam apstraktnog. onda znajte da je to dijelom zbog činjenice što.

gla­ si to. Pri tom se valjda. Kod Hegela nalazimo i formulaciju: Istinito je kon­ kretno. koja sa svojom stvari odista nije skupa. to je ona spoznaja koja. Ovo kao da nekako zbunjuje. dakle ono što skreće pogled sa živog. sasvim slično kao u običnom govoru. Ono što Hegel vidi kao jedinstvo momenata i što je za njega konkretno. 3. osim toga. Ustanovio sam da i u pravnoj nauci postoji jedan stari princip. Učinio sam to tako što sam pročitao bezbroj krimića. kojim se obično govori. Apstraktna spoznaja. To zna­ či. Odatle možete vidjeti da je kretanje filozo­ fije u njezinoj terminologiji istovremeno kritičko i spram jezika. s jedne strane. a apstraktno. stoji nasuprot tome kao nešto negativno. ako se dobro sjećam. to on vidi kao dostignuto samo tokom cjeline filozofije. samo u nekak­ vim izolovanim i pojedinačnim određenjima. ostao sam vam dužan nečeg kao nekog uputstva. I. recimo. 10. označava nešto veoma pozitivno. nema svoju stvar. Ja sam vam. zapravo. Zato je bilo neophodno da što je moguće brže steknem znanje engleskog. ja sam vam pokazao da između filozofskog jezika. Izraz konkretno kod Hegela. pošto cijela Hegelova filozofija vjeruje da je isti­ na uopšte samo u pojmu totaliteta i pošto u pojedi­ načnim sudovima istine za nju i nema. i to ne koristeći se rječni30 .da dođu u suprotnost s onim što omi za vas inače znače. S druge strane. maj 1962. a ne. pokazao kako su u filozofiji definicije problematične. Moje znanje engleskog jezika je bilo veoma oskudno. filozofske terminologije i uobičajenog govora postoje velike razlike. čiji je sadržaj da je u civilnom pravu opasna svaka defini­ cija: Omnis definitio periculosa est in iure civile. smijem pozvati na jedno svoje isku­ stvo iz doba kad sani kao emigrant živio u Engleskoj. pojam kon­ kretnog dobij a značenje da je u skladu sa istinom.

nepromjenljivo značenje. tog mo­ menta augorovskog sjaja koji joj je svojstven. naime oblikovni kvalitet ri­ ječi i njezinu mjesnu vrijednost. ipak isto što i problem obrazov­ nog privilegija. kao jed­ nu vrstu šatrovačkog žargona prepredenih posvećenika. Ja. Ali čini mi se da je ovaj nedostatak sitan u poređenju s prednošću koja se postiže time što se filozofskom jeziku odmah pri­ stupa kao živom jeziku. na koncu. ljepše rečeno. koja smo ovdje započeli — u filozofsku terminologiju naj­ bolje može ući preko filozofsikih tekstova i tako ta­ čno značenje nekog neuobičajenog izraza ili izraza za koji ne dobij amo sasvim preciznu predstavu. vjerujem. mnogo toga. naučiti da ove riječi nemaju neko uvijek isto. ako ga označimo kao opasnost i pokušamo putem refleksi­ je da ovladamo i ovim momentom. vjerujem da se zbilja — bez obzira na teoretska razmatranja. znati šta on znači. I. naime. taj postupak ima isti onaj ne­ dostatak kao i postupak kojim sam ja učio engleski. da ona uzrokuje jednu vrstu otuđe31 . dakle. već ćemo istovre­ meno i naučiti ono što je najvažnije za upotrebu filozofske terminologije. nego da dignemo nos i da se pravimo kao da nema ovog problema ko­ ji je. U korist ovog postupka govori i to što u proši­ renom otporu prema filozofskoj terminologiji ipäk ima i nečeg drugog. da bi se sličan postupak smio preporučiti i za približavanje filozofskoj terminolo­ giji. Walter Benjamin (Valter Benjamin) je jednom filozofski jezik označio kao jezik podvodača. sada. na drugoj strani. ostaje nejasno i može se još kako promašiti. Pri tom ćemo da­ kle.kom. i znaćemo to ne samo apstraktno. U filozofiji po sebi ima toga da se ona udaljava od onog takozvanog neposrednog. ne samo u onom najopštijem pojmovnom opsegu. na tom mjestu ekstrapolirati iz sklopa u kojem on sto­ ji. Vjerovatno je bolje ako smo svjesni ovog šamanskog karaktera filozofske terminologije. Ako neki izraz neprestano sretamo na bezbroj mjesta. realnog života. Naravno. nego da se one i modifikuju prema misaonom i govornom sklopu u kojem se pojavljuju. onda ćemo.

uz to treba još reći i to da Kant. zapravo. vas želim da uvedem. U pogledu va­ šeg odnosa prema filozofskoj terminologiji dobro će biti ako jednom razmislite ο ovoj strani teškoće i afekata koji se suprotstavlja filozofskoj terminolo­ gijiSada bih prešao na nekoliko povijesnih pitanja. Ako je. jer ima mnogo filozof­ skih terminologija i jer se one. u mnogo slučajeva na ono što filozofija zahtijeva od misli: ona od nje traži jednu sasvim drugu dozu diferenciranosti nego što je to slučaj u običnom životu. za­ pravo. mijenjaju u skladu s raznim filozofima. a to je što je relativno siromašna neo­ logizmima i što nema proizvoljnih kovanica. Ono što se filozofskim terminima veoma često prebacuje kao predaleko tjerana komplikacija i suptilnost — mi ćemo se još vratiti na to u toku nekoliko povijesnih razmišljanja koja ćemo posta­ viti — odnosi se. zapravo. starijim termino­ logijama. Za taj otpor pro­ tiv takozvanog filozofskog strukovnog jezika važi pomalo ona izreka da se na snahu misli kad se kćer­ ka kara. pa i to da se čak. sklon je. na način koji ponekad ima čak i posljedica. recimo. neko termino­ loški dorastao »Kritici čistog uma«. ona ima i tre­ ću prednost. tiču filozofije prenose na terminologiju. a pri tom ovu diferen­ ciranost ne nagrađuje čak ni time da bi dobijene diferencije mirno mogla ponijeti kući.nj a. u izvjesnoj mjeri. Vi me možete zapitati u koju terminologiju ja. To se vrlo često izraža­ va tako što se otpori koji se. konačno. jer filozofija tu neposred­ nost života ometa na jedan osjetljiv način. na jedan 32 . živo filozofsko iskustvo još i danas može neposredno da upotrebljava. kako sam vam to razložio. drži naslijeđene filo­ zofske terminologije. Svaki čovjek koji jednostavno naivno ili sam za sebe živi i koji za sebe polaže pravo da to čini. da se pobuni kad ga iz­ vlačimo iz te neposrednosti. u izvjesnom obimu. koja je sigurno imala najjači uticaj u tradiciji njemačke filozofije i koju nasuprot drugim. Ja bih započeo sa Kantovom terminologijom. za njega termi­ nologija novije filozofije ne bi smjela biti posebno teška.

prije svega. Ja sam vam rekao da je terminologija. ali se tokom vremena iz osnova izmijenila. jer drugi ne postoje. upotrebljava nerazumljive izraze. mijenjaju. u suštini. veze koja je u Pestalozzijevo (Pestaloci) doba bila supstancijalna. po­ kazale sprege koje postoje između misli i termina. povijesna i bio bi veoma privlačan zadatak da se jednom napiše povijest filozofije ne toliko kao po­ vijest teza. U ovoj upotrebi ter­ mina se odražavaju kritički trenuci filozofije. rekao bih. ali i to da u izvjesnom kontinuitetu i uz izvjesnu prinudu. poprimaju različita značenja. ono ο čemu se kod pojedinih filozofija zapravo radi. u tome zainteresovanost. Povijest filozofske terminologije postoji barem kao skica. nju je dao 33 . pri­ je svega u tom smislu što nove i veoma kritičke filo­ zofske koncepcije uglavnom ne mogu zaobici starije termine. Hegelu. Pokazalo bi se — a to bi bilo ono očaravajuće jedne takve povijesti — da se riječi u mnogo slučajeva zadržavaju. njezi­ ne čvorne tačke. tu još imamo nešto od one veze između učitelja i prosvjetitelja. misli ili sistema. svugdje tamo gdje on. bio odlučujuće modifikovan. razumljivo. ono što je kod njih tematsko. recimo. ogleda se. no koji je svoju odlučujuću ulogu odigrao u kla­ sičnoj racionalističkoj filozofiji kod tri najčuvenija racionalistička filozofa. recimo. Sve bi se to moglo razložiti u jednoj takvoj povijesti. jer se u ovoj povijesti izražava. iako veoma sporo i često samo tokom vijekova — već bi se. slijedeći još latinski školski običaj wolffovske (volfovske) tradicije. obično u zagradi dodaje šta ti izrazi znače na njemačkom. ono što je u izvjesnom smislu važnije od poučaka po­ jedinih filozofa. Tako. Već kod prvog. na jedan narodnoprosvjetiteljski način. olak­ šavao svojim čitaocima. već tkao povijest termi­ nologije. u pojmu supstancije. nasuprot. naime kod Descartesa. Dakle i ovdje je Kant. Pri tom bi se pokazalo da se mijenjaju ne samo termini — oni se. naime. ogleda. koji je bio u upotrebi tokom cijelog nominalizma. on je u poređenju s Aristotelovim poj­ mom supstancije kao objektivno bivstvujućeg obli­ ka.veoma dirljiv način.

Darmstadt 1957. Geschichte der philosophischen Terminologie. im Umriss dargestellt von R. To znači. a to je karakteristično za ovaj period. u suštini bazira na »Povijest logike na Zapadu« od Carla Prantla . već unaprijed daje jedan sa­ svim drugi akcenat od onoga koji se može naći u 15 16 Rudolf Eucken. aglomerat često pomalo sumarnih sudova odoz­ go ο terminološkim dostignućima pojedinih takozva­ nih velikih mislilaca — to je bio pojam koji je Euc­ ken upotrebljavao s velikom naivnošću i s odgova­ rajućim uspjehom — a. prirodno. učitelj Maxa Schelera (Maks Seler). Fotomehanički ponovni tisak iz­ danja o d 1855. 1855. pojavljuje samo kao više ili manje mehaničko i eklektičko podgrijavanje aristotelizma. godine nanovo izašla u fotomehamčkom tisku. Hildesheim 1960. prije svega. zapravo. Toj knjizi. E. Mislim da sam ovim. koji je prije prvog svjetskog rata bio među najpoznatijim njemačkim filozofima i.Rudolf Eucken (Rudolf Ojken). Neizmjenjen tisak izdanja o d 1879. knjiga koju vam pored one koju je napisao Johann Eduard Erdmann mogu preporučiti. Carl Prantl. Ona se u svojim pojedinim izlaganjima. on isto tako malo uviđa ona originalna iskustva sholastičkog mišljenja kao i one duboke veze sholastike sa feudalnim poretkom. knjizi koja je sad već starija od sto godi­ na. uzgred recimo. to je. dio I—IV u 3 toma. a koja se kod Euckena. 15 16 34 . godine i na­ slov joj je »Povijest filozofske terminologije u ski­ ci« . koja je od­ lučujuća za našu terminologiju. koji je tada već bio u opadanju. s druge strane. zapravo. precjenjivao Euckenovu knjigu.. Geschichte der Logik im Abendlande. Leipzig 1879. prije svega u katalozima termina koje sakuplja. gotovo u potpunosti nedostaje razumijevanje za zbilja ori­ ginalno misaono dostignuće sholastike. u stva­ ri. naveo knjige u kojima ćete naći naj­ više onoga što je vezano za vaš problem. upravo ka­ talog termina pojedinih mislilaca. Ova knjiga je izišla 1879. me­ đutim. što hijerarhijsko-sholastičkom mišljenju. To je ne samo povijest logike već i jedan od boljih uvoda u povijest filozofije uopšte. Ne bih. ali koja je 1957.

karakteristično da ove sfere još uopšte nisu bile razdvojene. dakle naročito jezika prirodnih nauka. Die Entstehung des Kausalgestzes aus dem Vergeltungsprin­ zip. U arhaičkom mišlje­ nju uglavnom i nema nečeg takvog kao što je neka čvrsta terminologija. u: The Journal of Unified Science (Erkenntnis). nema nekog strogog razliko­ vanja filozofskog jezika od svakodnevnog. veoma često nije baš jasno šta se mislilo. Ipak. takođe. tom VIII. s druge strane. zapazio jedan ri­ tam koji je karakterističan za povijesnu strukturu ovog aspekta filozofije uopšte. na jednoj. Ali to. a. ed. čega na ovom stupnju mišljenja — mislim sada. Za svi­ jest onog doba je. recimo. zbilja. možda dopuštamo jednu anahronističku projekciju već i zato što smo skloni tome da tražimo razdva­ janje. To znači da kod ranih mislilaca ne postoji terminološko utvrđivanje. prije svega. i prirodnonaučnih.aristotelovskom uzoru. Mi sebi pri tom. 17 35 . u neku ruku. Hans Reichenbach i Rudolf Carnap. ima i jedan ne­ dostatak: Zbog toga što se ipak radi ο spekulativ­ nom mišljenju. inače. kako je to pokazao Hans Kelsen u jednoj veoma značajnoj raspravi publikovanoj još prije skoro dvadeset godina u časo­ pisu »Erkenntnis« . 1939/40. nikakve razlike od jezika pravne nauke. uprkos ovom ograni­ čenju. između metafizičkih i ontoloških zna­ čenja i stavova. koje se služi ovakvim pojmovima što potiču iz neposrednog iskustva. prije svega nije jasno za koje sfe­ re su ti stavovi podobni. potiče veliki broj naših filozof­ skih pojmova. recimo. neke razlike u jezicima pojedinih znanosti. to znači tada je svijest ο prirodi koja je samostalno suprot­ stavljana duhu bila još prožeta mitskim i magijskim 17 Očigledno se misli na članak Hansa Kelsena. na jonske filozofe prirode — uopšte nije bilo. manje postvarena nego ka­ snije. ja bih rekao da je Eucken u povijesti filozof­ ske terminologije. na drugoj strani. uostalom. Nema. iz koje. barem u antici. fizi­ kalnih ili kosmoloških. a to ima ogromnu prednost — to je neprestano i isticano u naše doba koje rado arhaizira — jer se tamo iskustva mislilaca objavljuju neposrednije. fizike i kosmologije.

Zbog toga je ο nekima od njih. Prvi veliki primjer za to u povijesti je kasno36 . pod klasičnim razumijevamo da su pojmovi već sasvim obrazovani i da su se razjas­ nili spram svog rapsodičnog i još neprečišćenog mit­ skog oblika. Ova faza se u grčkoj filozofiji. kao što je Parmenidova Poučna pjesma — recimo pojam bitka — predmet neprekidnih i nikad sasvim izmirenih kon­ troverzija između interpretatora. Oni od vas koji su se bavili poviješću filozofije znaju da su čak i najvažniji termini iz jednog. kako je to dugo činjeno. podlijegala jedncm procesu postvarenja. kao što je to slučaj kod Herakleitosa. konačno. A to uslovljava i onu labilnost i teškoću njihove terminologije. uprkos poznatim razlikama. koje. ne smi­ jemo tako radikalno odvajati jednog od drugog. inače. saču­ vani samo fragmenti. koji su se izražavali u nadimcima. ne smijemo ih međusobno suprotstavljati. u stvari. sa samim stva­ rima. došlo do takvih sudova. barem pre­ ma onome što je sačuvano. po­ što je već bila obrazovana i razrađena. to znači kad je bivala sve više oslobađana konfrontacije sa svojim sopstvenim predmetima i kad se osamostaljivala. Time se filozofija više ili manje redukovala na operacije koje su preduzimane s terminima i unutar kontinu­ uma termina a da pri tom nije dolazilo do onog odlučujućeg. onda. Na to se nastavila jedna faza terminologije koju zbog nekoliko razloga ipak možemo nazvati klasič­ nom. inače u glav­ nim dijelovima sačuvanog djela. naime do konfrontacije pojmova s onim što se njima mislilo i. ako.predstavama. Treća faza bi. a one su se onda prvi put uopšte poj­ movno sublimirale u hilozoističkim učenjima ovih starih predsokratovskih filozofa. samo terminološka razrada ne baš tako izbrušenih Platonovih termina. s nazivom mračni. izjednačava s fazom Pla­ tona i Aristotela. Veoma mnogo Aristotelovih izbrušenih termina je. a da se ti pojmovi nisu postvarili u od­ nosu na ono na što se odnose. u odnosu na svoj predmet. bila ona u kojoj je terminologija. od kojih su. uprkos čuvenoj Aristotelovoj kritici Platona. σκστειός·. pri tom.

imamo momenat utvrđivanja. prije svega. njego­ ve dinamičke orte. kod svih filozofija sa izobraženom terminologijom. skroz naskroz statičko-hijerarhijske. No fiksiranje logičkog govora je bilo. onda u ovom pojmu.antička terminologija. ka hijerarhijskom. kao i platonske akademije i epikureizma. to pred­ stavlja jednu od teškoća za pravilno shvatanje odi­ sta veoma dinamičkih mislilaca. uglavnom. kao što je. kojom je u suštini vladala stoa. s druge strane. Hegel. kod svih filozofija u kojima se terminologije osamostaljavaju i nose nešto kao svoj nekakav akcenat. naravno. uglavnom. i ona danas u anglosak­ sonskim zemljama moderna semantička stremljenja jezičke analize. mogli bismo skoro reći. dok dinamičke filozofije u svojoj termi­ nologiji. uopšte radi samo ο terminološkim distinkcijama i analizama. uvijek nasuprot tom istorijskom momentu. s kojom je ovo mišljenje suočeno kad želi da se izrazi kao sistem i. Pojam je. To onda veoma često dovodi do iz­ vjesnog nasilja i ispada jezika protiv terminologije. takođe su opet jedna vrsta repristinacije ovog pos­ tupka. želi da filozo­ fiju oslobodi i da je izliječi od njezine sopstvene terminologije. ka statičkom. u poređenju s mnogostrukošću onog što se njime misli. postoji i takva tendencija ka traj­ nom. u čije kasnije faze su onda eklektički ušli i elementi peripatosa. Terminološke filozofije su. 37 . Ne­ što analogno tome se još jednom odigralo u sholastici. Možemo reći da kod Hegela — a time vam ukazujem na pravu terminološku teškoću za razumijevanje Hegela — neprestano vlada konflikt između nužnosti da se operiše jednom čvrstom ter­ minologijom. kod kojih se. na pri­ mjer. a ako izgled ne vara. nisu baš tako čvrste. djelo stoe. uvijek najprije ono što ostaje jednako sebi i-što traje. To onda važi i za one opšte pojmovne poretke koji uvijek zastu­ paju onaj čvrsti i istrajni momenat u povijesti filo­ zofije. čvrsto terminološko određenje i. dakle aristotelovske škole. Kad sam vam rekao da je terminologija u suštini historijska. uglavnom. Usljed toga. u kojoj ono upravo želi da raz­ bije svako takvo pojedinačno.

Ova podrška je f 38 . posvećene. zapravo. a. kretanja prema jednoj krajnjoj svrsi. kao što. sna­ ga Aristotelovih termina. odgovara onome što bi se moglo nazvati raščlanjavanjem jednog or­ ganizma — ja sad citiram Hegela — nasuprot pukog dijeljenja nečeg mehaničkog. između ostalog. recimo. što se statikom i identitetom terminologije ne može nikako pravilno reprodukovati. u trećem di­ jelu »Logike« možemo izraz »izbačen« sresti u jed­ nom ontološkom sklopu. u izvjesnom smi­ slu. koji se odnose na odista bivstvujuće. da­ kle momenat neidentiteta. povezana sa sadržajem. slučaj kod Heideggera. Na taj način termi­ nologija u izvjesnoj mjeri podržava samo filozofsko kretanje i kod Aristotela.što. u kojem postoji jedan smisao jezika i filozofije. zato što one neće da utvrde nešto prvobitno i u svojoj prvotnosti apsolutno. a takođe i sa povijesnim tre­ nutkom njegove filozofije. međutim. toliko u stezi mišljenja teologije. koja traje sve do danas. Mogli bis­ mo. u pokušaju da filozofsko dina­ mičko iskustvo interpretira neposrednim njemačkim riječima ponekad već zapažljivo anticipira izvjesne Heideggerove stvari. Tako. Ο povijesnom oblikovanju terminologije moglo bi se reći da je jezgro filozofske terminologije uopšte zapravo aristotelovsko. na primjer. s druge strane. dakle misaonih motiva. Aristo­ tel u grčkom jeziku i predstavlja tu visinu termino­ logije: Njegova filozofija je čvrsto organizovana i u sebi potpuno obrazovana. onda. izražava neprimjerenost filozofije terminologiji isto onako kao što Aristotelova terminologija fiksira onaj trenutak. i empirijskih iskaza. dakle. zato što one nisu. dakle iskaza koji se od­ nose na rasute bivstvujuće stvari. reći da Hegelov jezik. da terminologija u sebi još nije otuđena od ove misaone motivacije. dakle. i time što kod njega vla­ da jedna vrsta podrške između spekulacije. Utoliko je. već zato što jednostavno dolaze zbog nužde da se izrazi dinamički momenat. da tako kažem. No veoma je interesantno da kod Hegela ove riječi ipak stoje sasvim druga­ čije nego što je to. neistovjetnosti sebi poj­ mova. ona je. upravo od ove Aristotelove metafizike.

tako da oni ov­ ladaju i neposrednim i živim iskustvom. što sam ja vama mo­ gao upravo samo da natuknem. barem izborom svojih termina iskaže kao »u dobrim 39 . koja u izvjesnoj mjeri odgovara Aristotelovoj. providne i hije­ rarhijske Aristotelove terminologije na dogmatske sadržine predstavlja odlučujući korak u povijesti terminologije. koji insistira na čvrstim pojmovima spram sadržine is­ kustva. Ona je pogodna za to da se. u visokoj sholastici. a ova prim­ jena. on je pokazivao interes da se. pojmovnom je­ ziku i. nastalo je tako nešto kao potpuno obrazovana filozofska terminologija. i to prije svega u racionalističkom pravcu. uz sva posredovanja. koji proističe iz suštine te filozofije. nije mogao razvijati u punoj autonomiji. em­ pirija ne izgubi vezu s najvišim filozofskim katego­ rijama. na taj način. najprije. dakle kod učitelja svetog Tome Akvinskog. još nije bila u potpunosti pro­ vedena recepcija Aristotelove terminologije. Glavna linija povijesti terminologije je određena time što su prevodi Aristotela i komentari Aristo­ tela koje su obavili Arabljani u Španiji bili preve­ deni na latinski i što je. premda u ranijoj visokoj sholastici. crkva mogla da recipira Aristotelovu filozofiju. filozofsku terminologiju. zahvaljujući ovom po­ sebnom karakteru Aristotelove terminologije. u izvjesnoj mjeri bez ostataka. metafizički motivi izraze u jed­ nom strogo hijerarhijskom poretku. u nju je unijeto i nešto što je čini posebno pogodnom za iznošenje dogmatskih poučaka. pri tom. već je u velikoj mjeri još bio pod kon­ trolom crkvenih sila. a ovdje najprije treba mi­ sliti na Tomu Akvinskog. a zadržala ju je i novija filozofi­ ja. osim toga — a to ne smijemo zaboraviti — zato što se. Zbog toga je on od samog početka pokazi­ vao afinitet prema ovom čvrstom. a da. Pored toga. kod Albertusa Magnusa. u sebi potpuno obrazovane. koliko ja to mogu da sagledam. međutim. U kas­ nijem razvitku ovu terminologiju je visoka sholastika izobražavala.dopuštala da najviša metafizička jedinstva sve do cjelokupne empirije izobraze. Zahvaljujući to­ me.

Može se reći da je u terminologiji sholastika nadživjela one koji su je pobijedili u povijesti filo­ zofije. sačuvana je aristotelovsko-sholastička termi­ nologija i ona je prešla u noviju filozofiju. kao što su pojmovi. Konsekventni nominalizam. ra­ dimo protiv nominalizma. međutim. Zahvaljujući veli kom racionalizmu. koji su se u svom najsuštastvenijem toliko udaljili od hrišćanstva. ako uzmemo sa­ svim strogo. Znači da. No. istovremeno. Tako bi i. u izvjesnoj mjeri. kao što znamo. koji bi inače jednostavno iščezao. ostala u stalnom konfliktu s nominalističkim motivom. sasvim konzekventno. onaj najradikalniji moderni nominalizam. i to prije svega zahvaljujući Leibnizu. zapravo. naravno. to se u svoj svojoj paradoksalnosti može vidjeti prije svega kod. dakle kod takozvanih empirijskih pravaca. nominalističkih pravaca novije filozofije. Kant ju je preuzeo neposredno. želio da potpuno isključi jezik i da ga zamijeni si­ stemom znakova po uzoru na matematiku. odista. zapravo. kod kojeg je posebno bila izražena ta tenden­ cija pomirenja s hrišćanstvom i sveukupnom tradi­ cijom. ona je dala i jedan neocjenjiv doprinos time što je jamčila momenat samostal­ nosti pojma. mi. koja je.odnosima« sa hrišćanstvom. može povratno svesti na to da je preuzimanje te terminologije sa sobom od­ mah donijelo i tako nešto kao simpatiju za realistič­ ke pravce. poseb­ no izraženo kod racionalističkih sistema. Ova sopstvena težina termi­ nologije bila je jedna vrsta kočnice koja je na iz­ vjestan način djelovala nasuprot procesu prosvjeti­ teljstva. uopšte ne dopušta tako nešto kao što je terminologija. koji poriče bivstvo pojmova po sebi. Vjerovatno se jednim ma­ lim dijelom preživljavanje tog realističkog motiva — dakle učenja ο zbilji pojmova — u novijoj filozofiji. u izvjesnoj mjeri treba da predstav­ lja uvjerenje ο njegovoj nevinosti prema spoljašnjem svijetu. To je. jer izvjesna samostalnost pojmu je data već i time što se bez čvrstih i skovanih termina uopšte ne može u 40 . kako je to slučaj kod Spinoze. kod kojeg termi­ nologija. čim upotrebljavamo tako nešto kao što je termino­ logija. naime nominaliste.

dakle. koje onda bivaju zamijenjene apstrakcijom. uglavnom specifikacije. izražava se u jeziku filozofije. u povijesti jezika postoji i upravo suprotna tendencija. ali pošto on ipak nije određeni jezik pojedine nauke. doduše. pri tom. Dvojaki karakter filozofije kao stru­ ke i kao nestruke. s druge. Filozofski termini su. da često prvotno opšti pojmovi tokom svoje povijesti poprimaju posebnije značenje. s jedne stra­ ne i. On je. već znači cjelinu. posebnosti obič­ nog jezika. nužno specijalizovan. sužavanja. Obje ove tendencije povijesti jezika se ukrštaju i obje mo­ žete pronaći i u filozofiji. Svakako. recimo u prirodnim naukama ili u 41 . on se od ovoga nikad potpuno ne udaljava. zahvaljući kojima se srodni termini predstavljaju sasvim drugačije. ko­ ja živi i u običnom govoru. Već po ovo­ me. kako je to neprestano pokušavamo u povi­ jesti mišljenja. dakle kao u sebi potpuno obra­ zovane i artikulisane tehnike mišljenja.sebi povezano i konsekventno misliti. u terminologiji. u poređenju s obi­ čnim govorom. ali da u njoj izobrazimo konstelacije. kao razmišljanja ο onome što je palo kao žrtva podjele rada duhu. da bi postigao preciznost svojih pojmova. ko­ ji im baš ne donosi dobro. možete shvatiti kako duboko je ispreple­ tena povijest terminologije s poviješću filozofije i svojstvenim joj problemima. oni se u svemu ostalom slažu s tendencijama povijesti jezika. Ovome bih dodao još neke napomene ο istorij­ skoj dimenziji. Mnogo plodniji put jed­ nog originalnog mišljenja da se jezički saopšti jeste taj da se. dakle čistim i manje ili više proizvoljnim novim tvo­ revinama. Tamo gdje se čine po­ kušaji da se odstrani terminologija. tamo se upravo poriče povezanost misli s povijesnim kontinuitetom. primitivno mišljenje ima imena za pojedine konkretne stvari. prije. da. naime. vežemo za baštinjenu terminolo­ giju. Tako veoma mnogo opštih filozofskih pojmova najprije ima neki mnogo speci­ fičniji korijen. bilo da se ona zamjenjuje čistim jezikom znakova ili neologizmima. Misli time odmah dobijaju jedan određeni momenat osiromašenja.

To označava ono nebranšovito na filozofiji. koju kao da filozofija ima za neizbalansirane duhove. da ona. inače. kako to stoji na jed­ nom divnom mjestu kod Kanta. a time i u strukovitost. da. maj 1962. 15. Imam utisak da sam ovu misao da je filozofija istovremeno struka i ne-struka. krije se. ta podjela rada kao problem i njezine posljedice još kako spadaju u pojam filozofije. ipak uveo pomalo rapsodski i da sam dužan reći nešto preciznije šta pod tim treba razumjeti. istovremeno. ona je nužno upletena u povijest nau­ ka. podsjeća na to da je filozofiji stalo do svijeta. Nema sumnje da čovjek koji bi još danas htio da amaterski profilozofira ona­ ko. postoji svjetski po­ jam filozofije. a ponekad i danas prevodimo kao mudrost svijeta. 4. recimo. zapravo. Uprkos tome. onaj momenat istine da je filozofija. jer se ona bavi cjelinom. oba­ vezna da se brine ο onome što je. kako bi to odgovaralo stanju znanstvene spoznaje u šestom vijeku prije naše ere zato ne bi bio bliži majkama bitka. da biste ba­ rem svi znali ο čemu je riječ. a iz­ raz »ići na sve« još danas postoji u njemačkoj idiomatici. 42 . još dodao da je filo­ zofija utoliko ne-struka ili da nije struka. a ne školski pojam — ovo ići-na-cjelinu treba shvatiti u onom dvostrukom smislu. Ona relativna labilnost filozofske ter­ minologije. ali i da. dakle. dakle onim što nije podijeljeno. moda strogo podijelila ili što postaje isključeno zbog uhodanih pravila i normi etabliranih nauka. barem od početka one podjele rada. Najprije bih.pravnoj nauci. onda se i u ovom izrazu. Ako smo riječ filozofija prevodili jednim pomalo starofranačkim izrazom. ο kojoj sam vam govorio. takođe je u vezi s ovim dvojakim karakterom filozofije kao stru­ ke i kao ne-struke. naravno. Čak i u onoj izvjesnoj at­ raktivnoj snazi. i ono pravo. da­ kle i onim što nije posljedica podjele rada.

dakle to razvije­ no. No time ona nužno i sama pod­ liježe jednom izvjesnom ograničavajućem pojmu strukovitosti. otkako postoji filozofija. prije. da se rukama i nogama drži onoga što joj apsolutno ne može biti oduzeto. u onom trenutku kad se neko tako rukama i nogama drži za nešto kao da je to neotuđiv posjed. naime branša ili struka nestručnog — drhteći uvi­ jek da će mu biti oduzeto i ono što mu je ostalo. koji se upušta u to. Radi se samo ο tome da filozofija pri tom jednostavno ne zaostaje iza razvoja duha i iza raz­ voja društva. onako kako taj pojam u svojoj kari­ katuri dovodi do filozofa-stručnjaka. Prvo. No filozofija je i kao ne-stru­ ka. Istovremeno filozofi­ ja. Filozofija. rekao bih hegelovski. pa da na njima razvija ono što se na njima razbije ili izgubi zbog tog procesa prisvajanja. još uvijek pomalo sporan i među sa­ mim matematičarima. posjed je već izgubljen. treba poštovati i u na­ stranim i apokrifnim produktima premarljivih seminarista. njoj pojedine znano­ sti neprestano otržu njezine nescijentistički vezane pojmove i njezina nescijentistički vezana pitanja. kao i da shvati sam taj proces u kojem se ovo odigrava. uostalom. da prosuđuje šta jeste ontologija ili šta nije ontologija. isto kao što neki matematičar može da prosuđuje da li je pojam skupa kao matematički po­ jam legitiman ili ne — problem. koliko ja znam. mora nastojati da shvati te stvari koje joj se otkidaju i moraju da se otkidaju. zbog dva specifična momenta. ono što preostane naspram onoga što su druge nauke sebi prisvojile iz ovog prvotno nerazdvojenog jedinstva. koji je. koja više nije mitska. već da ove momente. uključena u strukovitost. biva tako majušan da on sam već postaje nešto malo i praktikularno i zbog toga jednostavno skoro nužno i sam branša svoga ranga. Ja mislim da se ovom drhtanju filozofija može odu­ prijeti samo ako ne dopusti da je zavede ovaj gest. i ovaj mo­ menat. preuzima u sebe. To je istina. dakle otka­ ko uopšte postoji misao koja više nije dogmatski vezana.nužno znači slobodu duha. da bi se mogla dokazati u okviru tog scijentistič43 . Ostatak.

postaju tuđice. recimo. ove riječi. iako filo­ loški uopšte nisu tuđice. dakle. iza pojedinih znanosti. kao jedna od njezinih. specijalizuje naspram obič­ nog jezika. onda ipak postoji ne­ što takvo kao jedna pojedinačna nauka logika. U tome što filozofija u tako širokom opsegu svoje pojmove pozajmljuje od jezika kojim govore svi ljudi sastoji se njezina povezanost s cje­ linom. a ne smije se u njima izgubiti. nužno i sama mora izobražavati određene tehnike. uo­ stalom. koje su dorasle tehni­ kama branši etabliranih pojedinih znanosti. to moralo biti pri­ sutno Sokratu kad je ο pitanjima filozofije razgo­ varao sa građanima na ulicama Atine. Tim procesom strukovanja ili specijalizacije pogođeni su i ovi termini. Na to sam mislio kad sam govorio ο specijalizaciji i nespecijalizaciji. neospornih oblasti. koje ima u živom govornom jeziku. preostane logika — pri čemu je danas. jer to su pita­ nja koja se tiču svih ljudi i koja se mogu obrađivati i njihovim jezikom. recimo. tako reći. filozo­ fiji. zahvaljujući tome. oni se na jedan specifičan način sputavaju. pitanje nije li u jednom određenom smislu. naime u smislu čiste tehnike mišljenja. Zahvaljujući tome dolazi do onog fenomena okamenjavanja filozofskog jezika u jednu posebnu terminologiju. koje je Sokrat upotrebljavao na uglovima ulica. Filozofija se. što se konačno. u poređenju s onim uobičajenim. jednostavno zahvaljujući ovom momentu specijalizacije. u kojoj se neka ri­ ječ zadržava uvijek u jednom posebnom značenju. matematika već otrgla logiku od flozofije — onda filozofija u svakom slučaju mora nastojati na tome da svoje lo­ gičke kategorije tako izbrusi i da ih dovede u takvo stanje da one ne zaostaju.kog pojedinačnog poduzeća. a da ne bi­ smo in abstracto mogli navesti neki prag. na primjer. gdje i 44 . i upravo to što se u filozofiji uopšteniji izrazi neprestano pojavljuju sa specijalnim znače­ njem izvanredno je karakteristično za filozofsku ter­ minologiju. onako kako je. Time oni istupaju iz običnog govora. Ako.

prema opštevladajućem mišljenju. recimo. naravno. Tako će onda neko pomisliti da se baš tamo gdje su na djelu pravi filozofski motivi mišljenja 18 19 Diogenes Laertius. protiv Platona. 154. Prigovori filozofiji i njezinom jeziku. S druge strane. na je­ dan neobično dubok način su povezani sa samom filozofijom. preveo i objašnjenja napisao Ο. djetinjasta i. De vitis. već svjedoči ο resen­ timanu jednog filologa. zapravo. ne s pravom — važio kao najveći umjetnik jezika među filozofima. Ja sam i sam go­ vorio ο aspektu šatrovačkog u filozofskoj termino­ logiji. Ο tome bih vam pročitao dva mjesta iz Diogena Laertiusa. neki profesor logistike izložio protiv Hegela.« Po ovom antičkom citatu možete vid­ jeti koliko se te stvari zaoštravaju. a ostali se drže izvan toga. dogmatibus et apophtegmatibus clarorum philosophorum. koji je od starina — premda. On je najvažniji izvor za povi­ jest antičke filozofije što ga uopšte imamo koji iz­ vještava ο životu i mišljenjima čuvenih filozofa i koji daje najveće zbirke ekscerpata ο antičkim pou­ čnim mišljenjima. koji na filozofiju uopšte gle­ da još samo filološki. ova denuncijacija je. Ka o gore. 2 toma. str. da neobrazovanima i nepoz­ vanima ne bi olakšao pregled svoga filozofskog spisateljstva. u filozofiji zbilja u jednu vrstu tajnog jezika. Meinungen und Aussprüche berühnter Philo­ sophen. 18 19 45 . Tu. Ovaj Diogen Laertius je izlo­ žio prigovore protiv onog istog filozofa kojeg su na­ zivali božanskim i kod kojeg je. u trećoj knjizi. dakle. to znači. kao na nešto zgrušano i dovr­ šeno. zato što govore tim jezikom. koji su danas zaista vulgarni i koji se posvuda mogu čuti. Leipzig 1921. po Nietzscheovom mišljenju. izložio je prigovore koji se ne razlikuju baš mnogo od prigo­ vora koje bi danas.zašto se to desilo. i jezik potpuno jasan i transparentan. Njemačko izda­ nje: Leben. jedan jezik pripadnicima neke odre­ đene škole treba kao privilegiju da garantuje pravo na istinu. tom I. on se služi veo­ ma složenim oznakama. imamo: »Što se njegovog izbora riječi tiče. Apelt. pretvara u postvarenje ovog jezika.

gdje se i ne ide za diferencijaci­ jama unutar odnosa između predmeta i riječi. riječi utvrđuju manje ili više proiz­ voljno.radi ni ο čemu drugom do ο tome da se neko pravi važan. 46 . Tako on ideje naziva i forma (eidos)« — eidos u grčkom ne znači. dakle izvan­ redno kompleksnu slojevitost pojmova. već se. dakle. čini najgorču nepravdu Platonu. jer izvanredno bogatstvo Platonove termi­ nologije povezano je s tim što je Platon bio prvi filozof koji je zbilja pokušao da interpretira svu mnogostrukost obrazovanja pojmova. uglavnom. kao u ovom prevodu. od najviših opštosti pa sve do neposrednih naziva za pojedinač­ ne rasute stvari. već praslika — »i rod (genos)« — to bi. Tako je on činio s još mnogo stvari. Drugo mjesto kod Diogena Laertiusa. razumije se. bila logička opštost — »i obrazac (παρά δείγμα) i početak (princip)« — to je άρκη — »i uzrok (άίτον). glasi: »Često on za iste stvari upotrebljava različite nazive. for­ ma. koje bih htio da vam pročitam. jedino područje na kojem možete naučiti tako nešto kao što je diferenciranje u od­ nosu jezika prema predmetu. Takve suprotne izraze on upotrebljava za tu dotič­ nu stvar. što nećete naći u drugim oblastima. Htio bih da kažem da se ono pozitivno u filozofskoj ter­ minologiji i ono što vi sami u filozofskoj termino­ logiji možete naučiti baveći se filozofijom sastoji u tome što ova terminologija čini izvanredan napor u pravcu diferencijacije jezika. nebivstvujućim zbog njegove neprestane promjene. te možete vidjeti kako stvar postaje nezgodna za onoga koji ovako. sa stanovišta mrtvog. Tako on ono čulno opaženo naziva i bivstvujućim i nebivstvujućim. tako da je ona i jedno i mnogo. Filozofski jezik je. putem jednog u sebi svjesno reflek­ tiranog i u sebi svjesno diferenciranog jezika. Time on. bivstvujućim jer je to proizvod nekog postajanja.« Ovo što ovdje stoji kod Diogena Laerti­ usa istovremeno je i pravilno i pogrešno. ako u obzir ne uzmete jezik umjetnosti. Tako on i ο ideji ka­ že da ona nije pokretljiva ni mirujuća. leksikalnog poznavanja 20 » Ibid.

uvi­ jek se izriču ovi momenti.jezika posmatra živu filozofsku terminologiju. Utoliko Diogen Laertius to pred­ stavlja sasvim tačno. ne bih rekao heterogene. već svaka akcentuira različito: božansku prasliku. dakle. ističu. Istorijski se uz to mora reći da su na ovom stupnju svijesti oba ta momenta upravo sekulariziranih olimpijskih božanstava uopšte bili prvi put sagledani u oblasti pojma. koje se sje­ ćamo. kako je to kasnije rečeno u mistici. jer. U mišljenju antičkog pisca. i u tome on ima pravo. uzrok. kod Platona ideje nisu samo ono onostrano pojava. s tim u skladu. najviši logički pojam roda. praprincip. to je već potpuno postvareno. To. obrazac. praprincip i uzrok. ipak. samo on prećutkuje ili možda uopšte i nije više uviđao da je platonski pojam ideje nešto u sebi beskrajno bogato: "U onom što se kod Platona naziva idejom stvarno su sadržani svi ovi momenti kao različiti i u smislu onog principa jezičkog diferenciranja. koje u njima učestvuju u smi­ slu onog μέθεξις­. već i uzrok pojava. koja se nastavlja na Platona — koji se pripisuju ideji i koji se. jer ona u svoj sopstveni glavni i centralni pojam tako sažima. prema kojem su obrazovane pojedine stva­ ri. rod. različite. One sve nisu višestruka opisivanja istog. koji je on preuzeo od presokratovske metafizike. ο kojem sam vam govorio. takođe. i. ali međusobno ipak tako malo identične momente. U ovom možete vidjeti jedan nedostatak Platonove filozofije. konačno. kao što znate. Sama ova filozo­ fija je. A la lettre Diogen Laertius je sasvim u pravu: sve ove riječi kod Platona alterniraju s riječju ideja. idealni obrazac. i sve su one. to su opisi aspekata — skoro rekoh potencija. već prema onom aspektu na ideju koji treba da bude istaknut. bila tek pokušaj da se ovi momenti razviju jedni iz drugih i da se odrede u svom jedin­ stvu. kakav je Diogen Laertius. kao što su praslika. ali da još nisu mogli biti zasta distingvirani: Iz opažajnih božanstava su iz­ nikle ideje i prvi put je uopšte koncipirana jedna 47 . za njega su to samo višestrukost raznih riječi za istu stvar. nisu proste ekvivokacije. obrazac.

jer je ono proizvod postajanja.« Potpuno tačno. Diogen na ovom mjestu nastavlja da pomalo podučava Platona i ka­ že: »Čak i suprotne pojmove on upotrebljava za do­ tične stvari. jeste baš ideja u emfatičkom smislu. s druge strane. Bivstvujućim. nemaju onu jednakost i ono jedinstvo definisanih pojmova. Nakon toga što se na ovom problemu istrošila cijela povi­ jest filozofije. da su i same privid. isto kao po­ redak. nebivstvu­ jućim zbog njegove neprestane promjene. onaj motiv proble­ matike na kojoj se razvija filozofija.« To je kao da čitamo kritiku dijalekti­ ke nekog modernog pozitivista. dakle. jednim udarcem. sasvim je lako reći da je na ovom mjestu Platon bio još pomalo rudimentaran. Upravo ovaj momenat. onog μήΒύτα. »Tako on ono čulno opaženo naziva i bivstvujućim i nebivstvujućim. koji izmiče čvrstoj pojmovnosti. kao fakticiteti jesu bivstvujuće. problem da se pojam. od čega polazimo. doduše. unaprijed pre­ uzeo onaj sklop između transcendentalnog ideje. koji je. efemerni. na jednoj strani. zapravo je koncepcija dijalek­ tike u filozofiji. ili onog što prevazilazi puko apstraktno jedinstvo obi­ lježja i mehanizma obrazovanja pojmova. kao i ono što prevazilazi svako pojedinačno i svaki apstraktni pojam opšteg i time. Ali upravo ova koncep­ cija rasutog bivstvujućeg istovremeno kao nebivstvujućeg. Platonova filozofija već sadrži.logična hijerarhija u najvišim opštim pojmovima. u onoj neprestanoj kritici filozofskih terminologija nečeg istinitog. kao u nekoj di­ vovskoj perspektivi. jer termini. i da usljed toga nisu — upra­ vo to što Dioneg Laertius ovdje pripisuje Platonu — jest. s druge strane. Ali to upravo pokazuje povijesno-filozofsko mjesto Plato­ novog postavljanja. i to je baš znak nje­ gove genijalnosti. ovo otkriće da te rasute stvari čula. Po ovome se 48 . mogli bismo skoro reći. to je vezano za život pojma sa problematikom same stvari. odista. razumijeva kao jedinstvo obilježja onog što je u njemu sadržano. zacijelo. a. Ja se u ovo upuštam zato jer već na kritici onog antičkog kritičara terminologije možete zapaziti nešto važno: Ima. to Platon zaista kaže.

dakle u smislu stvarnog kretanja naprijed našeg miš­ ljenja. koji su ovdje upućeni Pla­ tonu. biti. po sebi bivstvujuće. s jedne strane. genetski htio da objasni socijalno. jer on se ponekad upotrebljava u smislu onog zbiljskog neposredno bivstvujućeg. U stvari. To je po­ malo nasilno razdvajanje geneze i važenja. pri tom. što se.vidi koliko su povezana sadržajna flozofska pitanja ο stvari i pitanja njezine terminologije. njezini stvarni problemi se kriju baš tamo gdje filo­ zofska terminologija odgovara aleksandrijskom ka­ talogiziranju riječi. dakle bitka. ovog — tu. ali ih je po njihovom važenju istovremeno htio da predstavi kao nešto apsolutno. od kojeg se mora započeti. premda u sasvim preobraženim značenjima — nije pošteđen od prijekora. ako uopšte hoćemo da dospijemo do pojmova. Čak ni Aristotel. takođe. on ο filozofiji govori kao neko u čijoj epohi je ona izmakla svijesti koja je preovlađivala. no da je prema čisto duhovno ontološkom rangu ta ουσία ono prvo u smislu ideje. samo ma­ nje nevinu i zlobniju. Aristotel. »Tako je on učinio još s mno­ go stvari«. Tako Platon ο ideji. ontološko. ka­ že da ona nije ni pokretljiva ni mirujuća. ponovo vratilo u Moderni u krajnje čud­ noj teoriji Maxa Schelera. To znači. Tako je pojam ουσία. uostalom. no ponekad i u smislu Pla­ tonove ideje odistinski bivstvujućeg ili apsolutnog. prema kojoj je on u svom kasnom dobu. i kod njega dvoznačan. dodaje Diogen. pomalo sam sebi pomaže tako što kaže da je ουσία ono sada i ovdje tu bivstvujuće u smislu geneze. taj veliki ter­ minolog — a ja sam vam pokazao zašto se Aristo­ telova terminologija zadržala u osnovi i kod nas. a ja bih se obra­ dovao ako vam onda na pamet padne Diogen Laertius i ako uvidi te da ljudi koji tako govore nisu baš mnogo pametniji od tog pomalo naivnog i pri­ mitivnog istoričara. naći ćete danas i u onoj vul garnoj predrasudi protiv filozofije. Baš tu vrstu naivnosti. ideje. kako bismo mi danas rekli. da je tako ona jedno i mnogo. iza toga 49 .

onda nema ni istine. ako mi stvari ne mislimo čvrsto i od­ ređeno. osim kao određeno i da je u tome već sadržan pojam — ili ideja. ima još čitav niz notacija u poređenju s dru­ gim pojmovima. sumnjiva. kao što je dvoznačnost Aristote­ love terminologije. bila bi. To povijesno. Ako pojmova nema. tako reći. Problem postvarenja. koji se kao poj­ movi poretka odnose na konkretno bivstvujuće. Stoga je koncedirano da je Aristotelova ter­ minologija u najvišim rangovima metafizike. no u njoj je istovremeno ipak i je­ dan momenat neistine. zapravo. konj životinja. zapravo. puki prazni naziv. U jednoj tak­ voj dvoznačnosti. vjerovatno. nalazi se u njezinoj sopstvenoj biti ili u b i t i pojma. koja se sa svoje strane ne odnosi na bivstvujuće. utoliko prob­ lem izopačenja terminologije. ali da se dokazuje u principiis mediis. već više ili manje bili scijentistički pojmovi i uopšte više ne filozofski u emfa­ tičkom smislu. jer »A je B« znači. prazna izmišljotina. tome nasuprot. kojih nema sadržanih u opštem pojmu životinja. jer je. pojavljuje se ovaj odlučujući pro­ blem. dakle. pogrešno postavljeno pitanje ο apsolutno pr­ vom. dakle u samom pojmovnom izražaju.se krije ništa manje nego problem posredovanja. koje je različito od jednog A. koje ni­ su sadržane u specifičnoj vrsti konj. konj ima mnogo drugih određenja. onda mi uop­ šte ne mislimo. Nema pojma koji kaže A je B. Bez obzira na to što ovo Β tu spada. to jest problem što mi nešto bivstvujuće uopšte ne mo­ žemo imati i ne možemo misliti. što je. zaista. recimo. ideja. spada u opštost koju nazivamo A. recima s pojmom čovjeka. koji do danas nije riješen i koji se prema jed­ noj ili drugoj strani i ne može riješiti. na realno iskustvo. Taj pojam životinja. no koji su time. da jedno B. dakle u središnjim pojmovima. a koji bi bio istinit. dovodi do poznatog osjećaja — koji je poznat germanistima među vama iz Hofmannstahlo50 . sa svoje stra­ ne. koji je sredstvo istine. Ja bih vam ovo objas­ nio jednim sasvim jednostavnim filozofskim razmiš­ ljanjem. to jest. uz sve istrošeniji jezik.

Otuda bi se za filozofiju i za jezik filo­ zofije mogao izvesti zadatak da ponovo prihvati baš tu nepravdu prema stvari. koju terminologija tako i tako nikad ne može da izbjegne. ed. koji je. ipak. 21 51 . da se. ako je ona 21 Hugo von Hofmannsthal. Frankfurt 1951. u kojima ona ponovo može zadobiti neku mjesnu vrijednost. Kad Wittgenstein (Vitgenštajn) izjav­ ljuje da mi treba da kazujemo samo ono što se mo­ že jasno kazati. jer u njoj se previđa ono ο čemu se u filozofiji jedino radi: upravo je paradoks ovog po­ duzeća da se sredstvima pojma iskaže ono što se sredstvima pojma. Steiner. u sklopovima. termi­ nologija. H. koju im podaruje. Moglo bi se u ovom smislu reći da filo­ zofija permanentno nastoji da učini nešto slično Miinchhausenu. pokušao sebe da izvuče iz močvare vukući se za sopstveni perčin. nijedna riječ više ne kazuje ono što zapravo treba da kaže — i sigurno nema jezika koji bi u većoj mjeri bio izložen ovom iskustvu nego što je to jezik filozofije. u: Gesam­ melte Werk e in Einzelausgaben. koji je u stanju da pojmove zadrži ί istovremeno da ih izmijeni putem mjesne vrijed­ nosti. ono postvareno ili u lošem smislu terminološko filozofskog jezika nalazi se svuda tamo gdje se miš­ ljenje ne osvrće na ovo iskustvo i gdje se olako za­ državaju i iznalaze termini. možda. koji veoma uspješno djeluje na ljude u savremenom raspoloženju. koja je neizbježna. Ein Brief. iskaže neiskazivo. No ja mislim da je ova poznata Wittgensteingova rečenica duhovno neopisi­ vo vulgarna. 7—22. to znači. Str. Filozofiji je. doduše. zvuči vrlo herojski i ima. mora izgubiti svoje sopstveno otvrdnuće. još jedan mističko-egzistencijalni prizvuk. Mogli bismo reći. bez obzira na to da li mi s njima još možemo povezivati neko takvo isku­ stvo ili ne. ne da iskazati. u konste­ lacijama. A to je moguće samo preko medija jezika. to onda. Prosa 2.vog (Hofmanštal) pisma Chandosu — kao da se čovjeku riječi mrve u ustima. zapravo. to je nastojanje pojma da izliječi rane koje pojam nužno zadaje. a da treba da ćutimo ο onome što se ne može jasno kazati. kao što znate.

kako je to prvi put osobito istakao Nietzsche. već je relativ­ no veoma produhovljeni pojam. onda je to. kako kazuje tradicija. a ne filologija ili puka mehanička igra. onda. to se. Ako neka filozofija sa veoma velikim i emfatičkim zahtjevom nailazi na tužbalice. kao u pojedinačnim naukama. osim u slučajevima šarIatanstva. da svojim prikazom previše pretpostavlja ili čak da svojim prikazom prikriva ono što je za­ pravo mišljeno. bitan jezik. što je. nije nešto stvari spoljašnje. već bitno pripada stvari. U filozofiji. Anaksimanderov princip. istovre­ meno nije proveo taj pojam. Onaj prije pomenuti postupak zabranjuje da se. Jedan od važnijih poj­ mova cjelokupne antičke filozofije. mnogo stariji od Leibnizove filozofije. jonske filozofije priro­ de. Jer cijela ova filo­ zofija kruž oko tih άρκη. u kojem se sublimacija mislila kao provedena. a pojam di52 . kao što sam već rekao. tog pojma uop­ šte nema. u filozofiji jezik ili stil. Veoma mnogo ter­ mina. uglavnom. uveo Anaksimander. potiče iz tako hetero­ genih nauka kao što su. άπειρον. prevede­ no kao principium. barata gotovim pojmovima i da se stvari imenuju nekim čvrsto po­ stavljenim nazivom. a što veliku ulogu igra i u novi­ joj filozofiji — sjetite se samo Descartesa — u filo­ zofiju je. Izraz monada je. ali je jezički — u medijumu stila ili prikaza. termino­ logija uopšte ne zavisi uvijek od filozofa. pripisuju. na jedan neobičan način. naprotiv. Anaksimander upotrebljavao. recimo. ui­ stinu medijuni u kojem tek uspijeva filozofska mi­ sao. međutim. beskrajno. veoma je čudno da taj filozof. da­ kle praprincip ili prapočetno. može postići samo u medijumu koji zapravo nije pojam. ona diferencija između čisto pojmovnog značenja riječi i onog što jezik njima izražava. oko kojeg je centrirano cijelo učenje antičkog hilozoizma. pojam άρκή. to jest prikaz. U njegovim fragmentima. koji je izvršio ovu sublimaciju. oko praprincipa. međutim. Hipokratova medi­ cina ili antička pravna nauka.prava filozofija. To se ne bi moglo zamisliti da je ovaj tako osobiti pojam. U ovom smislu. kojima se ti termini.

Tako ćemo. istovremeno. kako to kaže Platon. gdje se jed­ no i drugo dodiruje. da se. sačuvani. u Platonovom pojmu dijalek­ tike postojala je pozitivna predstava ο organonu is­ tine ili čak ο obličju same istine. koji je sam bio ono božansko ili apsolutno u prosto­ ru i vremenu i koji je. u koji su postavljeni filozofski pojmovi. nije trpjelo tako nešto kao neko autonomno filozofiranje s one strane ove religije. na jednoj strani. Tamo je on. u hrišćanskoj eri svaki pojam pojavio u jednom potpuno drugom eteru. mi bismo rekli jednostavno. Još nekoliko riječi ο odnosu između fil ozofske terminologije i hrišćanstva. u erističkoj di­ jalektici — kakva je primjenjivana u sofistici — značio otprilike sposobnost da se slabija riječ. da se iz­ razim Hegelovim riječima. U ovom osnovnom odno­ su stvari već imamo da su svi izrazi filozofije. uopšte. u cijeloj hrišćanskoj eri isto nije isto. filozofiju novi­ jeg doba. onda. u toj jednoj tački. najprije. doduše. zahvaljujući ovoj vezi između vremena i vječnosti.jalektika je svoj kasniji dvojaki smisao imao već u antici. pa je zato recipiralo one već postojeće termine. ko­ ji sve prožima. postao neposredno otjelovljenje filozofskih pojmova. ili se. razumjeti samo onda ako na umu imamo sam ovaj drugi eter. naj­ prije. John Stuart Mill (Džon Stjuart Mil) je zapazio da se sva hrišćanska ter­ minologija sastoji od riječi sa prvotno opštim znače­ njem koje su se specifiikovale zahvaljujući kristologiji. kod kojeg dijalektika. Ali. Ja mislim da je to veoma razumljivo. jer kristologija predstavlja izvješće ο jednom određenom čo­ vjeku u jednoj određenoj tački prostora i vremena. — U cijeloj kasnoj antici se za oz­ načavanje logičkih disciplina alterniralo između iz­ raza logika i dijalektika. mada bih ja re­ kao da se ni Kant nije zadržao kod ovog pomalo si­ rovog određenja. dakle. znači ništa drago do logika privida. pa već i srednjeg vijeka. izraz dijalektika depredikativno pojav­ ljuje još kod Kanta. Svi termini su. koji 53 . na drugoj strani. jer hrišćanstvo kao vladajuća religija. obrne isti­ na. umješnošću prikaza. učini jačom. — U sličnom smi­ slu se.

osnovni tekstovi hri­ šćanstva. naprotiv. Osim toga ovo vezivanje filozofske terminologije za sadržinu kristologije ima još jedan aspekat. ovaj bi. a ne više na njihovu opštu pojmovnu širinu. koji je zadobio zahvaljujući misli na Hrista. pokušao.su privedeni za interpretaciju χριοτος­. najprije zadobili jednu sas­ vim drugu konkreciju i jednu sasvim drugu boju. Ja mislim da bi bi­ lo uzalud u antici tražiti neki stvarni ekvivalenat na­ šem pojmu duha. onda. pa i transcendencije. imaju izvještajni i narativni karakter. kao i s pojmom mišljenja. prije svega. dakle duh koji je postao meso. Dok. uopšte ne može misliti. trebalo da bude koji je po­ stao meso. naime. ja sam. antička terminologija je dospjela u jedan potpuno drugi medijum čak i tamo gdje su pojmovi nominalno bili zadržani. maj 1962. popri­ mio samo jedan momenat aktiviteta i. ovaj se kao ta­ kav bez egoiteta. Manje bih se trudio oko povijesti terminologije. time što su se sad odnosili na nešto određeno. Time što je prenijeta u sferu hrišćanstva. 17. transcendencije. morali bismo čak reći boju unutarnjosti oduhovljenja. na jednoj strani. slučaj kod pojma λδγος-. koja bi nužno morala ispasti malo previše pedantna kad bi se njome moglo baviti odvojeno od povijesti filozofije. a to je bilo povezano s njegovim grčkim ekvivalentom. koji je. koji je. Time su oni popri­ mili jedno drugo značenje. istovremeno. antički pojmovi time poprimaju odre­ đenu. kako bih vam na njima izložio neka gledišta. 54 . da i ovdje iz­ vučem nekoliko nervnih tačaka. To je. kako sam ja to egzemplificirao na pojmu duha. ipak. kako to glasi na počet­ ku Jovanovog evanđenlja. što se objasniti može samo koncep­ cijom bogočovjeka. u poređenju s poj­ mom te riječi. 5. od prvotnog pojma te riječi ili od pojedinačno jezički fiksirane misli ili i smisla svojstvenog nekoj stvari postao emfatički pojam duha.

a time. antitetički ili dijalektič­ ki kontakt s onim pojmovima. trajala i sigurno bila najjači beočug posredovanja između novijeg svijeta i antike uopšte. potrebno mu je bilo preobražavanje u filozofiju. vjere.oni nisu ili nisu bitno reflektirajući. apologetski. od­ vratio da bi on i njegovi Goti intervenisali samo da su ο tome pravovremeno saznali. Hrišćanstvu je već bilo potrebno pojmovno opravdanje. naiviteta. S tim je naročito po55 . otuda. do jednog iz­ vjesnog stepena. naravno. zato što više nije bila neposredno supstancijalna. koji je. konačno. pa ma kakav on bio. kad je samo hrišćanstvo bilo primorano da poj­ movno reflektira na sebe. u ovom perio­ du filozofije visokog srednjeg vijeka. Ovo nastajanje filozofije od hrišćanstva. nego. već više nije bilo kao u doba onog gotskog kralja. koja je. Vrijeme visokog sred­ njeg vijeka. Još i kad sadr­ žajno mislimo antigrčki. koji je onda do­ veo do obrazovanja sholastičke. upravo zahvaljujući tome došlo je do jedne mnogo čvršće veze sa antičkom fi­ lozofijom. Diljem vreme­ na. bio. već je funkcija baš tog gubitka neposrednosti. kao i srednjevjekovna društvena misao. u kojem je nastala ova terminologija. već vrijeme raspada feudalnog po­ retka. Time je hrišćansko hijerarhijsko mišljenje. a time i sa jezikom antičke filozofije. kad mu je prvi put pričana povijest raspeća. nije čak bila slučajna. i ti­ me je baš ponovo zasnovala ono prvenstvo grčke poj­ movne sfere. naša je misao grčki determinisana time što ona upravo nikako ne može da iz­ bjegne. taiko da je svu­ da tamo gdje se sad probio momenat refleksije do­ šlo do jedne vrste premoći antičkih pojmova nad specifično hrišćanskim sadržinama. u legendama ili čak u eksplicitnim poučcima koji su od nje došli do nas. u stvari. u ličnostima. dospjela u ne­ zavidan položaj. reci­ mo. Momenta naivne istovremenosti između povijesti i vjerskih događaja. ili ta simbioza filozofije i hrišćanstva. Mislim da antika daleko više živi u obliku pojmova. Važno je pri tom da sebi predočite kako je ovaj proces. i moderne filozofske terminologije. da­ kle antičkom terminologijom. bilo je. koje nam je zavještala.

No ona suptilnost i finoća distink­ cije kod tog Doctora Subtilisa. u pokušaju da se isprede jedna terminološka mreža. sastoji se. izražavala se. pojavlju­ ju još i momenti koji su. nisu mogli adekvatno izraziti novi. pojam actualitas. koji su su­ štinski u spoznaji. već učinci subjek­ tivnog mišljenja. dakle na supstancije. pateru Johannesu Dunsu Scotusu (Joan Duns Skot) zahvaljujemo za cijeli niz najvažnijih filozofskih pojmova. međutim. kao. koja je tako fina da se u njoj. ponekad do mudrolije tjeranog diferenciranja 56 . naslijeđenim od Aristotela. još starim jezikom. Onaj sjajni pojam haecceitas. na koju se toliko po­ zivalo. a možda čak i važniji od njega. kao diferenciranja samog bitka. zapravo. koji je. i to s njegovim učenikom Wilhelmom Ochamom (Vilijam Okam). Sad Duns Scotus se našao pred problemom da se u supstancijalnim pojmovima forme. Tako je. ogleda se ži­ va subjektivna svijest. recimo. recimo. U daljem di­ ferenciranju terminologije koja se odnosi na bitno­ sti (Wesenheiten). tako se ona nije mo­ gla izražavati drugačije do pomoću izvanredno širo­ kog. ono haecceitas. prije svega. prevod jednog Aristotelovog pojma. subjektivni funkcionalni učinci. Otuda kod njega onoliko termino­ loških tvorevina koje završavaju slogom — itas i ko­ je. vi­ še. uvijek ukazuju na supstantivirane verbalne funkcije. koje je u jednom empirijskom smislu polazilo od činjenica i koje ih je objašnjavalo. mog­ li bismo skoro reći da je taj pojam konkrecije u pregnantnom smislu tek on skovao. Duns Scotus je stajao neposredno pred početkom nominalizma. zapravo. Ovo je započelo već u kasnom sred­ njem vijeku. ipak zahvaljujući njemu uveden u filozofski jezik. to jest mišljenja. time. Ovim bih htio da vam otvorim pogled u povezanost između takvih terminoloških kovanica i istorijske situacije misli. u osnovi.vezan učinak onog sholastičara koji je zasigurno za terminologiju bio najvažniji poslije Tome Akvinskog. miš­ ljenje u jednom pregnantnom smislu. Subjektivna djelatnost. ako ga već nije »Doctor Subtilis« stvorio. dakle ovoga-tu-bivstva (Diesdahaftikeit). naravno.

kojoj su učenici pri tom bivali podvrgnuti. onda je to sasvim sigurno plod onog mišljenja čija mogućnost je zasnovana ovom kasnosholastičkom terminologi­ jom. u modernim fenomenologijama naučili da re­ flektiramo ono najsuptilnije i da međusobno razli­ kujemo pojmovne nijanse. Dife­ renciranje mišljenja je. uglavnom i ne obrazuju neku specifičnu terminologiju. znači obra­ zovanje određenih tradicija. u poređenju s diferencira­ njem putem čula. No tu imamo i tendenciju takve škole da sebi izgradi čvrste pojmove.terminologije. koja je veoma često difamirana i kuđena zbog njezinog formaliz­ ma. Filozofska škola. sasvim. da je mišljenje osposob­ ljavano za sve finija razlikovanja. Upravo ove priprave terminološke sholastike kasnog srednjeg vijeka. vi nećete naći tako nešto kao pravu ter­ minologiju. Ako smo mi. naime. koje j e tako izvanredno tuđe svakoj filozof­ skoj školi. unutar kojih kolaju određeni pojmovi i unutar kojih se dalje radi na tim pojmovima. kao što je moderna um­ jetnost naučila da razlikuje nijanse boja. Filozofske terminologije. dok filozofi. izvanredno su značajne za to da je misao nepre­ stano učila da diferencira. kakva su prvobit­ no bila moguća samo na čulnim predmetima. najprije. 57 . Tako se iniciraju oni koji još nisu posvećeni. Termino­ logija. imao još nečeg ezoteričnog u sebi. stari školski pojam filozofije je. imala je od početka jedan disciplinarni elemenat. re­ cimo. U mišljenju Georga Simmela (Georg Zimel). Postoji neposredna veza između škole i termino­ logije. koji su daleko od toga da zasnu­ ju školu ili po cijelom svom biću i ne mogu da obra­ zuju škole. jedno veoma kasno dostignuće i bez ovog terminološkog diferenciranja sholastike uopšte se ne bi moglo predstaviti. koji se mogu utuviti u glave učenika. sva filozofska terminologija ima je­ dan momenat didaktičkog. onako kako je to slučaj bio već u antičkoj Akademiji ili u Aristotelovskoj školi Peripatosa. i dospijevaju do odlučujućeg značaja svuda tamo gdje se obrazuju jake filozofske škole.

uvijek dovodio do manje ili više bezuspješne pobu­ ne protiv pretežnosti terminologije u filozofiji. obično dispenzira od prikaza. i da se uopšte ne uviđa prob­ lem jezičkog uobličavanja. onda. U ovome je i ona osobena tendencija ustanovljene filozofske ter­ minologije da zahtijeva gospodstvo najrazličitije vrste i konačno. cen­ tralni momenat. kao pozitvnim naukama. retorički autoritet. kao što su razlike između 58 . koja je. uglavnom. a sa­ svim sigurno u srednjem vijeku. kao recimo danas novosholastički pravci. sopstveno jezičko oblikovanje neobično sla­ bo i konvencionalno. kako stići s tim do ljudi. Misao kao sredstvo dolazi na mjesto misli kao svrhe. već je njoj prikaz. koje se mogu konstatovati na filozofskoj terminolo­ giji i koje se najsnažnije pojavljuju svuda tamo gdje je najjača zatvorenost filozofskih škola. pitanje kako nešto prenijeti drugim ljudi­ ma. To je zbog toga što filozofiji prikaz nije nešto spoljnje. u od­ nosu na ovu prvu. Terminologija je. Već u doba pafcristike raspalili su se najveći vjerski okršaji oko ter­ minoloških diferencija. dakle jezik. kako je već u antici. sekundama i spoljnja — svrha prenošenja ovog mišljenja. Zahvaljujući tome. do deformations professionelles. zamjenjuje nju po samoj stvari ili po istini stvari. Ovo navodno i na izgled živo upravo dovodi do poja­ va deformacija. Nije slu­ čajno da je u školama.zahvaljujući kojem su oni bili zbratimljeni i podlož­ ni ovom i nikojem dugom mišljenju. kako to komunicirati. dodatno. još jedna svrha. koji je. Ono što se uopšteno na­ ziva sukobom škola. Ter­ mini nastaju tamo gdje pored žive svrhe samog miš­ ljenja dolazi. u neku ruku. sup­ rotstavljena ovom pojmu filozofskog prikaza. to se. očitava u minimal­ nim terminološkim diferencijama. koje su naročito snažno ter­ minološki vezane. ona ima nešto od onih fenomena koje danas možemo da posmatramo kao pedagogiziranje. Tu posredničku funkciju ima terminologija i time od početka dolazi u izvjes­ nu suprotnost spram neposrednog mišljenja same stvari ili dolazi u izvjesnu protivurječnost s njim. utoliko što vezivanje za jednu čvrstu terminologiju mislio­ ce.

ko j e srećan ako samo zna što sve ovih hiljadu gromoglas­ nih riječi znači. u iz­ vjesnoj mjeri. Kad to kažem. ili drektno potiču od Heideggera ili. Dakle. što je još češće. Među denuncijama koje su bile upućene Ernestu Blochu (Ernest Bloh). To je danas posebno jasno u mišlj[e­ njima cijele Istočne Evrope. posebnu ulogu je odigrao argument da on piše feljtonističkim stilom. predstavljaju treći ili četvrti čorbuljak Heideggerove filozofije. 59 . htio bih. onda je tu suštinsko.homousie i homoiusie*. ako se prema termi­ nologiji odnosite kao slobodni i samostalni i svjesni ljudi. umjesto da se kreće u onoj mješavini utvrđenih termina i jezič­ ke nediferenciranosti koja je karakteristična za postvarenu svijest uopšte. sve nas opomenuti da ni u kom slučaju ne zapadnemo u farizejstvo i ne povjerujemo kako smo mi van te opasnosti. U našoj zapadnoj sferi postoji čitav niz izraza koji. uspjelo ili neuspjelo. a ne kao neko ko je upućen u sve tajne. Jednom postvarena i od mišlje­ ne misli zaista otuđena terminologija uvijek ima ten­ denciju da postane jedna vrsta obilježja za raspoz­ navanje. da kritički re­ flektirate na sopstvenu terminologiju i budete veo* »Jedinstvo biti« (Wesenseinheit) i »sličnosti biti (Wesensänlichkeit) su bili pojmovi zbog kojih je dolazilo do sukoba o k o toga da li je Isus samo sličan bogu ili j e iste prirode kao bog. ako razmišljate ο pro­ blemu filozofske terminologije. Čim tamo neko pokušava da misli zbilja živo i da tom mišljenju. diže se neizmjerna ga­ lama. svojim jezičkim oblikom dadne izraz. gdje se jeretikom od­ mah proglašava svako ko sasvim precizno ne koris­ ti jezik koji je jednom utvrdio DIAMAT (dijalektič­ ki materijalizam) ili čak samo propusti da se pozove na izvjesne termine koje su posvetili crkveni očevi DIAMAT-a. dok je on još predavao u Leipzigu. možemo iskazati kao dobri i čestiti ili korektno nastrojeni. na njima se. Time se nije mislilo ništa drugo nego da njegovo mišljenje nastoji da iz­ razi dinamiku misli u njegovom prikazu. isto­ vremeno. jedna vrsta iskaznice ο mišljenju onoga ko je upotrebljava. ove su često dovodile da ogromnih posljedica.

pomoću kojih se klasifikujete kao bolji gospodin. ed. još prije nego što je misao zapravo i domišljena. kao što argu­ menti protiv navodne nerazumljivosti i samoopravdanosti filozofske terminologije datiraju sve do u antiku. u onom izvanredno širo­ kom značenju tog pojma. On se kolebao u sebi. potpuni. ako se osjeća saveznikom naučnog mišljenja i ako želi prenošenje naučnog kretanja na filozofiju. kako su ona najavljena. »Veselin Masleša«. kratko rečeno. Dialektik der Aufklärung. za­ pravo. na primjer. Određeno dizanje vjeđa pri tom. ovo osobeno kolebanje u odnosu na jednu određenu iskovanu terminologiju traje. mora se. Frankfurt 1969. 2 2 2 3 60 .ma skeptični prema riječima. koje od Descartesa do Bacona obuhvata najrazličitije pravce i koje smo Max Horkheimer (Maks Horkhajmer) i ja stavili u osnov naše »Dijalektike prosvjetiteljstva« . Ako se strogo pridržavamo pravila. gdje se zahtijeva. cjelokupni pokret prosvjetiteljstva 22 23 Max Horkheimer/Theodor W. takođe držati jedne stroge terminologije u smislu naučnog poretka. Naše izdanje: Max Hork­ heimer — Theodor Adorno. Rene Descartes. samo pasoška foto­ grafija za to da je onaj koji je upotrebljava ubijeđen u to da je svijet u kojem živimo ljudski i da se u nje­ mu radi samo ο čovjeku. ukazuje na to da sam jezik pretendira da bude neki uzvišeniji i na stav da on najavljuje i pravo na nešto više i premoćnije. Istovremeno. Logos. Odnos prosvjetiteljstva prema filozofskoj termi­ nologiji bio je od samog početka ambivalentan. Hamburg 1960. on je. Descartesovoj »Ras­ pravi ο metodi« . Adorno. u recimo. Discours de la methode. Prosvjetiteljstvo. Dijalektika prosvjetiteljstva. Njemačko-francusko izdanje: Von der Methode des richtigen Vernunftgebrauchs und der wissenschaft­ lichen Forschung. Sarajevo 1974. spo­ razuman s ovim svijetom u svim bitnim stvarima. razumljivo je samo po sebi da ovoj metodi mo­ ra odgovarati i potpuno obrazovana terminologija. pour bien conduire la raison et chercher la varite dans les sciences. Lüder Göbe. još i danas u sličnom smislu. Riječ slika čovjekova (Menschenbild) je. kao i jednostavno i diferencirano različiti pojmovni si­ stem.

ne brinući se mnogo za diferencije riječi. zapravo. hra­ nila i nekritička. imamo tu i jedan momenat istine. Zbog toga postoje dva standardna prijekora upravljena filozofskoj ter­ minologiji. odista je bio centralni mo­ tiv sholastičkog mišljenja. Prin­ cip distinguo. ima ne­ čeg pravilnog i nečeg pogrešnog. Ovim odvajanjem od iskustva. Jedan prijekor se uvijek iznova ponavljao naročito protiv kasne sholastike. to više ona operiše jednim suviškom distankcija. ipak. razlikujem. kao što i tuđice. kasnije. da se. Pored tendencije ka jednom potpuno obrazovanom filozofskom jeziku. već se više držati zdravog ljudskog ra­ zuma. dakle značenja deiktičke vrs­ te. i jedan antiterminološki elemenat. što je upravo Leib­ niz postavio kao jedan od glavnih ciljeva filozofskog razvoja uopšte. mogu svesti na opažene pred­ mete. koja su se odnosila na stvar. trebalo da bude okončan puki verbalni sukob. odista se s pojmovnim distankci61 . što je neka terminologija finije izobražena. to jest da se termini definišu tako strogo da oni postanu samo tako nešto kao žetoni ili ma­ tematski znakovi. pojam može vrijediti za ono što se onda u cjelokupnom pokretu prosvjetiteljstva neprestano denunciralo kao puka igra pojmovima. a često i ona koja nije nimalo promišljena u pogledu prim­ jerenosti prema stvari. međutim. jer terminologiji je svojstvena tendencija da osamo­ stali pojam koji je sadržan u terminu i koji je uzet iz iskustva. srednjovekovna sholastika. No time se. U onoj prosvjetiteljskoj galami protiv prekomjernih distinkcija imali smo već nešto od antiintelektualizma — ne bi trebalo biti pre­ više suptilan. prije svega. važile škole stoe i.ima. uglavnom. postojala je u prosvjetiteljstvu i su­ protna tendencija. u kojima. na koncu. Ali. jezik isključi iz filozofije. nezgrapna upotreba riječi. koja se. i u jednom i u drugom. utoliko što je uspostavljanjem strožih značenja. strče iz živog jezika. smisla riječi u opštoj upotrebi. međutim. s kojih bi bile skinute sve njihove istorijske asocijacije i konotacije. a kao takve su po mišljenju prosvjetiteljstva. Obje ove antagonističke tendencije unutar prosvjetiteljstva imaju nečeg zajedničkog.

gdje 62 . kao i ο gru­ pi koja zbog bilo čega demonstrira pred ganskim konzulatom. Meni se čini da bi u pogledu problema te takozvane suptilnosti. odista su suvišne. Mi isto tako može­ mo govoriti ο nekoj grupi ljudi koja svako veče iz­ među devet i deset sati gleda televiziju. to znači. Pošto filozofskom jeziku. trebalo da se rekurira na značenje pojmova u živom jeziku. nisu neposredno dati predmeti prema kojima on može da se upravlja kao jezik pojedinih nauka. koji slika nosi sa sobom. sam po sebi. proiz­ voljno daju značenja koja treba da učine konstruk­ tivnim intencije cijelog sistema ovih socioloških ško­ la. kao Vierkandt ili Wiese ili Oppenheimer (Firkant ili Vize ili Openhajmer). vrlo lako može dovesti do toga. u živo iskusenom jeziku on uopšte nema neko tako čvrsto značenje. Drugi standarni prigovor filozofskoj terminolo­ giji upravljen je protiv hipostaze tropa i slika.jama može otići tako daleko da one. po­ stanu čisti odnos među samim pojmovima i da u nji­ ma više uopšte nema veze pojmova sa stvari. dakle samo pojmovnih distin­ kcija . već služe bilo kakvim proizvoljnim trvdnjama. onda se tu radi ο distinkcijama koje zaista nisu u samoj stvari. a ovaj suvišak značenja. on neprestano biva prisilja­ van da ono što odista misli kaže ili pretjerujući ili slikovito. zapravo. na konou. One se moraju odbaciti tamo gdje se stvari više ne drže na jedan jasan i proziran način. Izraz grupa. a da u početku to ne protivurječi ovom pojmu. koje zabranjuju takve razlike. Kad se različite sociološke škole. terminima se. Pojmovne distinkcije. U današnjoj sociologiji se pojam grupe upotrebljava u sasvim različitim zna­ čenjima. da se on pripiše stvari i time nastaju mitološke predstave ο stvari. nije izraz u strogom logičkom smislu. uglavnom. ali jeste više ili manje okasionalni izraz.ukoliko je to moguće. ili ο bilo kakvoj drugoj grupi. spore oko svojih različitih pojmova grupe. Tome se može prigovoriti da jedna takva slika u sebi uvijek ima nešto više od samo onoga što se misli kad se ona primijeni na dotičan predmet. A cijeli pokret prosvjetiteljstva intendira upravo da se.

budi predstavu neke žive supstancije i da se takva predstava ne može vi­ še objediniti s koncepcijom. taj zahtjev nalazimo posvuda. što je ona više nego puki predmet. Ali i ovdje postoji jedan dijalek­ tički odnos. izmakne mitologiziranju. takođe. već ona svoj predmet ima ili obuh­ vata uvijek. kako je to. bilo nemoguće formulisati tako nešto kao što su filozofske misli. sa svoje strane. Biće. datira unazad sve do toga. mitovima. s jedne strane. između osta­ log. Ovaj problem. i predmeta na drugoj strani. Zbog toga je skoro ne­ izbježna sama ova slikovita ili tropička bit filozofije: kad bismo zaista sasvim iskorijenili ovaj elemenat. onda bi. tako što puca preko njega. na ono što se ne iscrpljuje u neposrednom iskustvu. jesu pojmovi. recimo Newtonove (Njutn) matematizirane fizike. Tako je čak i Leibniz pri­ govorio restauratoru sholastike. uvijek ogleda i proces napredujućeg demitologiziranja. da se kod njegove definicije uzroka kao »quod influit in aliut« — »ono što utiče u jedno drugo« — d a ovaj pojam tečenja. nazivano. koji je prvi učio ο strogom pojmovnom poretku. tako­ đe. Taj as­ pekt je upravo Platona. dakle. zacijelo. i kad ne bismo u filozofiji upotrebljavali ni jednu riječ koja više kazuje nego što sad i samo na ovom mjestu treba da kaže. Ovaj zahtjev bi. na koncu konca. stvarno nomina. sigurno je u pravu kritika tropa filozofskog jezika. Pošto se u filozofiji. što Platonove ideje. doveo do toga da se od­ baci jezik i da se zamijeni čistim znakom. pošto ga ona sadrži u sebi. koja zabranjuje da se govori ο takvim supstanci jalnim formama ili si­ lama. dakle. nemaju upravo onaj aspekat ponovnog sjećanja na pralik. potrebno ob­ razovanje jednog jakog jezičkog senzibiliteta.god je to moguće. znakovi za jedinstvo obilježja onog što je njima obu­ hvaćeno. Filozofija se ne sastoji jednostavno u skladu između misli i jezika. ali s druge strane. Suärezu (Suares). No. na jednoj. ili. istovremeno prisiljavao na to da neprestano operiše slikama. koji će vam dati tačnu obavijest ο tome gdje neka riječ nekim njezinim metaforičkim značenjem falsifikuje 63 . uopšte. kojem se tu prigovara. zapravo.

Epistulae. recimo. 108. pa ma kakva ona bila. i sam za­ visi od kritičke refleksje. No isto tako malo možemo pokušavati da prođemo bez svakog takvog istorijskog suviška. zavisi i šta je u jezičkom izrazu odis­ ta nosivo i u odnosu na stvar i u kolikoj mjeri je on falsifikuje. polazeći od stvari. upravo samo ovaj suvišak izražava ono što vi na stvari želite da izrazite. Izbor termina. baš onih sli­ kovitih. S druge strane. koristimo i sma­ tramo valjanim samo zato što se one istorijski na­ laze u njima. koje sadrže riječi. mi moramo konfrontirati sa stanjem svijesti u kojem se sami nalazimo i moramo sebe pi­ tati da li se to što ovdje treba izraziti. danas se to tako izmijenilo da je spor oko onoga šta su filozofi zamišljali u svojim tekstovima došao na mjesto pitanja ο onome šta tekstovi iz se­ be kazuju i kako ono što oni kazuju stoji naspram 24 2 4 Seneka. još uvijek može posmatrati kao nešto sups­ tancijalno.misli ili može do toga dovesti da se nešto uvuče. Prije svega. Ono što je istorijski već u riječima. recimo. koji predstavlja integralni sastavni dio filozofije. ako u filozofiji ništa nije. nije dovoljno to da. 23. bilo kakve asocijacije. što misao zbilja ne može da ispuni. koju upravljate prema svo­ jem jeziku. kako. ako se ne može poka­ zati kao istinito ništa što ne bi bilo jezik — onda je filologija. jer ukoliko je tačan stav. koja se uvijek iznova postavlja pred sholastiku. čini veliki astronom Gassendi (Gasendi): »Nostra quae errat philosophia facta philologia est. ako hoćete. 64 . a gdje.« No i to je istovremeno istina i neistina. i da se time zadovoljimo. legitimni medijum filozof­ skog mišljenja. Mislim da se ovakva razmišljanja postav­ ljaju zajedno sa zahtjevom za filozofskim prikazom. zamijene stvarna razmatranja filozofije. od pitanja koliko vaš jezik primjereno izražava stvar. ako je na početku borbe protiv sholastike ovdje sa philologia zamišljan jednostavno sholastički verbal­ ni spor. Na kraju ovih istorijskih napomena ja bih citirao jednu Šenekinu rečenicu. apsurdna je tenden­ cija da se filološkim razmatranjima. a ne doslovno ili riječju mišljenih. naprotiv. onda.

prihvatamo postojanje kao neke aure. On. mišljenje pridržava. međutim. koji barem na jednom mjestu dozvoljava da se prozre kako je. za vrhunske regione. Ako smo sebi postavili zadatak da damo uvod u filozofsku terminologiju. maj 1962. bar kako tvrdi oficijelna ideologija. mudrost svijeta. prem­ da se on nije baš tako izrazio.istine. dolazi na univerzitet. koje on sam utvrđuje. mi na veoma mnogo pojmova i kategorija. dok se ljudi koji se odista bave filo­ zofijom i od kojih svako ima pravo na sopstvene slo­ bodne i autonomne misli umjesto na to upućuju da se zadovolje otkrivanjem riječi. već mnogo toga kazuje ο samoj stvari. malo slobodnije prevedeno i veoma staromodno formulisano. Na jedan začuđujući način. tako reći. služenje riječi važnije od napora uma. za­ pravo. Sasvim mi je lako pretpostaviti da se vi pri tom osjećate onako kako sam se i ja osjećao prije nego što sam se počeo ba­ viti filozofijom. što. dakle. Ipak time ne pove­ zujemo jednu tako sasvim preciznu predstavu ο to­ me šta je filozofija zapravo — a to je sasvim karak­ teristično za nju samu. I ovdje sam ja u najoštrijoj su­ protnosti s Martinom Heideggerom. 6. 22. Dakle. čovjek ima osjećaj ili se nada da se u ovoj neobičnoj disciplini radi ο onim najozbiljni­ jim i najvažnijm stvarima i vjeruje da će ovdje uta­ žiti onu žeđ s kojom se. koju mi sami možemo misliti. potvrditi tek u jednom mnogo kas­ nijem stadijumu bavljenja filozofijom. kad smo još vani. filozofija kao riječ označava ljubav"prema mudrosti ili. zapravo. koja će se. otprilike onako kako se nekom dešava kad čuje imena nekih mjesta ili gradova. onda ne možemo zaobići da kažemo nešto i ο samom pojmu filozofije. Sigurno je je­ dan od bitnih zadataka filozofije da se odupre ovak­ vom filologiziranju. pa tek u jednom kasnijem isku­ stvu ο njima sazna ono što je unaprijed pretpostav­ 65 .

Na isto stanje stvari se odno­ si Kantov diktum da se. određuje ka­ ko načinom odnošenja samog duha. Mogli bismo maltene reći da sa ovog gledišta cijela Hegelova filo­ zofija i nije ništa drugo do pokušaj da se preko sa­ mog mišljenja tako razvije pojam filozofije. No u filozofiji to ne znači samo da se znanje ο filozofiji stiče tek ti­ me što se bavimo njome. pri tom. uključuje u neku pu­ ku verbalnu definiciju. da se ono na koncu ispuni. prije svih. premda nikako uvijek identično i ne uvi­ jek istim imenima. ο kojem sam vam govorio pod pojmom aure. tako se filozofija uopšte ne bi bitno razlikovala od ostalih disciplina. treba da bude učenje ο istinitom. da li se pokazuje — zbilja jeste jedno s razvijenim znanjem ο onome šta je filozofija uopšte. Hegel je rekao da za filozo­ fiju posebno važi ona latinska poslovica da se kovač postaje jedino zahvaljujući kovanju. onako kako ih kao moto nalazite na osta­ cima zgrade naše opere: istinitom. este­ tika ο lijepom. Prije bi se reklo da se ono što ona odista jeste otkriva tek u jednom procesu. Logika kao učenje ο istinitom obuhvata mnogo toga heterogenog: već Kant se u 66 . Ova podjela je već u svojim pojmovima podložna jednoj veoma daleko­ sežnoj problematici. tako i pred­ metima kojima se ona bavi. to se uopšte ne može unaprijed uzeti. Ja bih već ovdje konstatovao da je odnos filozofije prema svojem predmetu drugačiji nego u drugim naukama i utoli­ ko što u njoj naspram duha nemamo jednu fiksira­ nu oblast stvari. lijepom i dobrom. To su. Prizvuk toga imamo već u samom onom pojmu ljubavi prema mudrosti. este­ tika i etika. već samo filozofiranje. a etika ο dobrom. one tri klasične discipline: logika. dakle. još manje nego bilo koji drugi od specijalnih filozofskih termina. filozofija se. Prvu orijentaciju daju one discipline iz kojih se od starine. Onda kod Hegela razumijeva­ nje svijeta ili mudrost svijeta. naučiti može ne filozofija. Time ja već naznačavam da se po­ jam filozofije. osim u onom nejasnom predosjećaju. zapravo.ljao u asocijaciji. Logika. objašnjavao pojam filozofije. koja na kraju treba da se pokaže — ne ulazim u to.

svi ovi pro­ blemski titlovi logike su međusobno višestruko po­ sredovani i nisu baš tako oštro suprotstavljeni jedni drugima. već pita za zakone pomoću kojih dospije­ vamo do predmetne spoznaje i onda do opšte važeće i nužno objektivne spoznaje. kad taj izraz upotrije­ bite pretfilozofijski. uključujući i He­ gela. kao što su. ali je on ostao na snazi za cijeli njemački idealizam. teori­ ja indukcije i dedukcije. recimo. a onda Bertrand Russel (Bertran Rasl). Ona postavlja pitanje ο uslovima u subjektivnoj svijesti preko kojih se ova svijest odnosi na predmetno. U stvari. dakle. ali spadaju i teorije os­ novnih logičkih operacija. pri­ je svega zato što oni ukazuju na nešto kao što je je­ dinstvo uma ili jedinstvo mišljenja. proizilaze. ne bavi. To je učenje ο pravilnom ili konkret­ nom ili valjanom mišljenju. teškoće. Predstavu ο logici u smislu jedne objektivne teorije istine i svega ono­ ga što je s tim u vezi obrazovali su u naše doba Hus­ serl. problemi. U uobičajenom smislu. u koje spada učenje ο pojmu. zaključivanja. teori­ je koje od posebnih stavova nastoje da dođu do opštijih i one kod kojih je obrnut slučaj. Ona je najuže povezana s takozvanim ontološkim proble­ mima. vi ste označili takozvanu for­ malnu logiku. Kant je uveo je­ dan pojam logike u užem smislu. to je takozvana transcendentalna logika.svojoj »Kritici čistog uma« veoma namučio time da razdvoji različite pojmove logike. uostalom. ο sudu i ο zaključku. dakle. prije svega. kako sam vam ja to upravo prikazao. ona se. To bi bila lo­ gika u ovom formalnom smislu. koji se odnose na predmete ili na objektivne oblike istine. iz odnosa mišljenja prema onom njemu suprotstav67 . čistim misaonim oblicima nezavisno od mogućnosti sadržajne ili predmetne spoznaje. izjednačio sa samom metafizikom. već Hegel ju je. recimo. Nije neko dru­ go mišljenje ono koje vlada u formalnologičkim sta­ vovima od onoga u određenjima oblika mišljenja. koja se često označava i kao subjek­ tivna logika. Ja bio ovu ob­ last sasvim grubo artikulisao pomoću tri pojma lo­ gike. dakle s pitanjem ο objektivnom dignitetu duhovnih sadržina stvari.

ljenom. pa čak i filozofija prirode. vreme­ na i kauzaliteta. metafizika nije nešto sasvim drugo nego logika. čak i posmatrano s gledišta njezinih područja. tako da se iz njih ne može bez daljnje refleksije ra­ zabrati pojam ili oblast filozofije. kontra­ punkt. filozofija se ne iscrpljuje u ovim različi­ tim disciplinama. recimo. Hegel je to izrazio tako što je logiku stavio na istu razinu s metafizikom. čak i tamo gdje ona interpretira najnovije prirodnonaučne re­ zultate za konstitucione probleme prostora. Smatram više za svoju obavezu da vam ukazem na ove aspekte koji se baš ne ponavljaju u svakom uvodu. To što je Hegel logiku izjednačio s metafizikom. naime da ona nije pitanje ο konstitutivnim strukturama. u određenom smislu. najprije. pripada filozofiji. kao ni za učenje ο znanostima.i učenje ο znanostima svakako može da se uklopi u logiku. sve to ne nalazi bez daljnjega mjes­ to u onoj tradicionalnoj podjeli filozofije. iako. Slič­ no kompleksno su građeni i pojmovi etike i estetike. Mogli bismo misliti na to da se analogno već poprilično odavno više i ne mogu odvojeno obra­ đivati one ranije tako precizno međusobno odvoje­ ne muzičke discipline kao što su harmonija. ili i tako odlučujuće važ­ ne discipline kao što su povijesna filozofija i filozo­ fija kulture. bila bi banalnost i niko se tome ne bi više rugao nego sam Hegel. koje ipak. koje još treba da prethode. u suštini. u jednom osobe68 . Pojam kao sam pojam logike veoma duboko je povezan s iz­ vjesnim osnovnim filozofskim pitanjima. Zasad ovdje samo upozoravam na to da tradicionalna podjela filozofije ne ostavlja pro­ stor za ova pitanja. da. ako bismo htjeli da forsiramo termine . dakle iz samog oblika mišljenja. struktura­ ma mišljenja. Ja ne znam da li se u refleksijama na pojam filozofije do­ voljno u obzir uzima jedna jaka i sve jasnije izra­ žena tendencija da se ukine odvajanje disciplina u filozofiji. učenje ο obliku. već da se one pojavljuju u jednom uzajamnom djelovanju. s proble­ mom subjekta i objekta. Izvan toga ostaje i znanstvena kritika. koja prevazilaze ona čisto logička pitanja. Osim toga.

dakle te lo­ gičke podjele. izražava se. u izvjesnoj mjeri. zahvaljujući tome što Kant upravo umu. u posljednjoj istanciji. etike. kod Kanta sü discipline još uredno razdvojene. u neku ruku kroz subjekat ipak ponovo restituira ovaj poredak. dakle. time je prvi put na jednom centralnom mje­ stu uspostavljena jedna vrsta naizmjeničnog djelo­ vanja između tih područja. da iz sebe uspostavi organizaciju objektivnog duhovnog kosmosa. U svakom slučaju. Izraz arhitek­ tura se i pojavljuje kod samog Kanta i sva njegova velika djela. putem refleksije na subjekat. Fichteova metoda je osta­ la transcendentalnologička. glavna kritička djela. ponekad. u jednoj ukupnoj situaciji duha. arhitektura. mogli bismo reći. onda je to upravo da se filozofija nigdje više ne drži onih čistih — sko­ ro kameralistički zasnovanih — razdvojenih linija. Te od­ redbe poretka ovog subjektivnog duha. jer uprkos onom primatu praktičnog uma. više ne sasvim supstancijalnog. Taj pokušaj spašavanja nečeg zapravo više ne sasvim postojećeg. izbilo kod Fichtea u koncepciji ο prednosti praktičnog uma. u precjenjivanju principa poretka i struktura. onda. sa prednošću etike nad logikom u najširem smislu. kao što kod Kanta inače preovladava. Taj odnos se može naz­ vati naizmjeničnim djelovanjem. i ova tendencija povijesno dose­ že već daleko unazad.nom međusobnom funkcionom odnosu. To je prvi put zbilja snažno. Ova tendenci­ ja se veoma energično nastavila kod Hegela. u kojoj već više nije bilo tako nečeg kao što je prethodno dati poredak duhovnog bitka. To nije slučajno. kod ko­ jeg onda uopšte više nema. kao nekog 69 . to je povezano s tim što je Kant pokušavao da u jednom duhovnom stanju. spoznajnokritičko-logička analiza u Kantovom smislu. Ako u no­ vom filozofskom mišljenju uopšte ima nečega u če­ mu se slažu i najdivergentni je škole i one koje se najčešće međusobno napadaju. subjektiv­ nom umu. veoma kompikovanim arhitektonskim razmatranjima. pripisuje onu snagu. recimo. isprepletena su s. treba. da zamijene ono što predmeti kao takvi na isti način više ne mo­ gu da postignu.

Slično se kod Hegela i estetika pojavljuje kao stu­ panj. u sva­ kom slučaju. No ako već jednom stignemo dotle da ne priznajemo obuhvatni totalitet filozofije u sistemu. zapravo. na čovjeka ove discipline došle zajedno. da se jedna vrsta jedinstva filozofije posta­ vi u antropologiji umjesto u logici. ne više supstancijalni stupanj. u stvari pretpostavlja da je sam čovjek jedno jedin­ stvo . i sa snažnim djelovanjem upravo na filozofa kakav je Max Scheller. time što je zadobilo čvrsto tlo u povratnom pitanju na čovjeka. zapravo. da je filozofiranje. na svojoj supstanciji izgubiti i po­ jedine oblasti. izgubilo baš onu diferenciju objektivnih disciplina. čini mi se. u argumentaciji da bi. čije je ostvarenje ut70 . ona se. stupanj koji se kao takav može i prevazići. izvanredno je sumnjiv. na što ću. vidim jednu zaista veliku grešku. zahva­ ljujući premišljanju. Ta argumentacija. dakle da ne prihvatamo uvjerenje kako se svaki bitak i sve bivstvujuće može dedukovati iz jednog najvišeg pojma. što nas oslobađa razdvajanja u pojedine filozofske oblasti. one više neće imati ono samostalno značenje i sve jače će izbijati ono njihovo uzajamno djelova­ nje. naime. Vjerovatno će se ovdje navesti ona danas mo­ derna fraza. koji nije uza­ lud bio energični kritičar formalizma u filozofiji. najprije. i to. formulisao Nietzsche. onda će. ako smijemo vjerovati izvjesnim stavovi­ ma »Estetike«. sigurno ono nepovjerenje prema sistemu. kako ga je prvi. kao jedan već prevaziđeni ili. naravno. Prije svega. Jedno takvo jedinstvo.i zamišlja da onda iz ovog jedinstva određenja čovjeka proizilazi i nešto kao jedinstvoi filozofije. ja bih rekao da je prekretnica negdje kod Maxa Schelera.posebnog područja spram drugih područja. u koje se raščlanjava jedan takav si­ stem. Teško bi bilo reći u koji od ovih naslijeđenih dijelo­ va. Takav pokušaj. Danas je ova tendencija da se više ne respektuju podjele filozofije postao još mnogo jači. iako još nis­ te prodrli u ove probleme. Razlog tome je. pojavljuje kao jedan stu­ panj duha. spadaju njegovi spisi. odmah moći da vam ukazem. Etika je kod Hegela obuhvaćena analizom kretanja duha sve­ ukupno.

odražavaju oblike društvene organizacije. oni su produkti podjele rada. u njihovom sopstvenom određeju reprodukuju se napetosti. dakle. Ako filozofija želi da bude antipod postvarenoj svijesti. a do čega. koji su određeni upravo time da isto onako ma o l mogu biti neko jedinstvo kao i svijet u kojem živi­ mo.vrđeno samo u izvjesnim ideološkim i afirmativnim i umirujućim antropologijama. ipak bi bilo u su­ protnosti s onim što mi znamo ο zbil jskim l judima. društveno stvore­ nih odnosa između ljudi. potražio jedan sasvim drugi mo­ menat. suprotnosti. ja bih. Podsjetiću ovdje samo na dinamičku psihologiju Sigmunda Freuda. premda su se u is­ torijskoj zbilji u velikoj mjeri osamostalile i opred­ metile. koja je dinamička psihologija u onom vrlo strogom i egzaktnom smislu. ikoje određuje među­ sobno različite sile i čije je jedinstvo — jedinstvo za­ hvaljujući principu jastva — upravo veoma tanko i izvanredno efemerno. dolazi upravo onda ako se udubimo u bilo šta poje71 . Spram ovih činjenica nastojati na cjelovitosti čovjeka. ο nekom čisto opažajnom čovjeku i nekom čisto djelujućem čovjeku. ali se one. do čega. No one. Ove predstave. Ti dijelovi su kao takvi i sami postvareni. međusobno uzajamno djelu­ ju. što je takozvani duševni život odredila kao jedno polje sila. neće da osta­ ne u horizontu već opredmećenih. međutim. nemoguće da ostanemo u ovim podjelama. protivurječja. pa čak. ne mogu smatrati nečim posljednjim i ko­ načnim. Za zasnivanje jedne unutarnje povezanosti filozofskih disciplina. ne dolazi nikad ako se poziva­ mo na neku himeričku cjelinu. koja su i protivurječja objektivnog svijeta. međutim. onda nam je. doduše. zacijelo. to mi se čini čista ideologija. predstavu ο nekom čisto mislećem čovjeku. i iz te nepostojeće cjelovitosti čovjeka htjeti izvesti i nešto kao cjelovi­ tost filozofije. nezavisno od njezinih pojedinih disci­ plina. naprotiv. ipak. ako. Ako nismo baš sasvim naivni. onda ona ne može održa­ vati ni refleksione oblike podjele rada. s kojima su one u Platonovoj Državi — na izvorištu teorije ο tri vrste ljudi — bile i dovede­ ne u neposrednu vezu.

recimo.οηο u što se zbilja udubi­ mo. To određeno opaženo . Velika je. time što hipostaziramo neku mitsku cjelovitost čovjeka. lošem apstraktnom pojmu. pokazao da ne može doći do neposrednog sjedinja­ vanja između objektivnosti onog logički jasnog i pro­ cesa mišljenja . istovremeno. i ako u novijem mišljenju ima nečeg zajednič­ kog. samog nekog matemat­ skog stava ili samog matematskog sistema nije ni u kom slučaju jedno te isto što i način na koji mi do­ lazimo do toga da prosuđujemo logički i da uviđamo ove stavove. bez obzira na sve. gdje se ona obično obrađuju. već da ona po sebi prevazilaze ove revire. ipak. i još i danas značajna. Istina. ona takozvana logička pitanja u smislu objektivnog važenja logičkih stavova. da logičke istine i logičke veze ne ula­ ze bez daljnjega. nasuprot onom lošem una­ prijed propisanom. Logische Untersuchungen (I iz­ 25 25 danje 1900). re­ cimo u logiku ili etiku. u bilo koje takozvano pojedinačno filozof­ sko pitanje. ne uklapa se u one nekritički predviđene dijelo­ ve. s 72 . onda je to baš ova obaveza prema tom određe­ no opaženom i prožetom. sam Husserl velikom energijom barem potakao u jednom od svojih kasnih djela. utoliko više ćete brzo pronaći da se ta takozvana pojedinačna pitanja nikako ne mogu prosto šupsumirati u pojedine filozofske oblasti.dinačno. ove baštice. dru­ gim riječima. mate­ matskih stavova. No to.u kojima postajemo svjesni toga. uostalom. zaslu­ ga Edmunda Husserla što je u prvom tomu »Logič­ kih istraživanja« u »Prologomeni za čistu logiku«. Što dublje do u detalj posmatrate filo­ zofska pitanja. Tako. važenja. Tübingen 1968 . sad na neko jedinstvo svesti sva pitanja koja su već fiksirana unutar pojedinih filozofskih oblasti. na što je. i ne neposredno. ne znači da ove oblasti možemo jednostav­ no zapustiti: ne možemo u smislu neke filozofske antropologije. moramo ipak opet reflektirati ova takozvana pitanja valjano­ sti. dakle ove po sebi bivstvujuće stavove. ne možemo utopiti u genetička ili antropološka pitanja. na primjer. u psihološke pro­ cese i u psihološke akte. Ali. u formal­ Edmund Husserl.

i nije moguće neko potpuno razdvajanje. konačno. dakle bez povratnog zaključka ili bez povratnog pita­ nja na konstruktivne forme subjekta. najprije. Ja lično sam pokušao da upravo ovaj tok misli veoma radikalizujem u po­ glavlju »O kritici logičkog apsolutizma« u »Metakritici teorije spoznaje« i da tako nekako preko predstave ο tom biti-po-sebi izagnam jednu čistu lo­ giku. Frankfurt 1971. nikako slučajnih. značenjem riječi filozofija. kao povijesno konstituisane i kao u nekom filozofskom smislu nastale. os­ tati pri njima. na ovu vrstu refleksije. ne možete predočiti jednim skupom onoga što se podrazumijeva pod lo­ gikom. dakle mome­ nat jednog bivstvujućeg subjekta. nekim nasilnim pothva­ tom ne smijemo jednostavno postaviti iznad istorij­ ski naslijeđenih i. etikom. zajedno s vama. već da ovi procesi upravo ipak povratno ukazuju jedni na druge. ipak. a pošto mišljenje u sebi. nužo upućuje izvan sebe same. Drei Studien zu Hegel. Nema logike bez mišljenja. uprkos ovoj raz­ lici između karaktera valjanosti logičkih stavova i njihove psihološke geneze. To znači da bez tako nečeg kao što je je­ dinstvo mišljenja. estetikom i nekoliko drugih manje ili više precizno skalupljenih discipli­ na. 26 Osvrnuo bih se sada. time što njih sa­ me poimamo kao iskonske. isto tako. bez onoga što se ikod Kanta i kod kasnog Husserla zove transcendentalna konstitucija. pretpostavlja baš egoitet. Za to se ipak samom pojmu filozofije moramo približiti na jedan pomalo poentirani način reflek­ sije. metafizikom. ali. Zato vi sebi pojam filozofije ne možete jednostavno predočiti. logika upravo za­ hvaljujući tome. već baš na samoj podjeli rada zasnovanih branši ili dis­ ciplina. Moramo pokušati. Onda ćemo doći do toga da uprkos ovom neidentitetu. 2 6 73 . Ona se sastoji od φιλειν Theodor W. ne smijemo.noj i transcendentalnoj logici. s jedne strane. Adorno. Pozabavićemo se pri tom. da dos­ pijemo iznad njih. u suštini. Meta riti der Erk enntnis­ k k theorie. Mi se. njihovog psihološkog po­ rijekla. ne postoji ni ono po sebi logičkih stavova.

zapravo. U ovoj misli identiteta subjektivnog kre74 .i σοφία — dakle od voljeti i mudrost. dakle momenat određenog subjektivnog načina ponašanja mišljenja. već hoće da bude suprotnost onome što sam ja označio kao postvarenu svijest. do onog svijeta apsolutnog. uvi­ jek vladalo sveukupnom filozofijom. traženje kojeg treba da izrazi pojam ljubavi i koje je. sigurno je da se ne misli na znanje pojedinačnih nauka. na koji je. već polazeći od konteksta stvari. Put kojim se svijest uzdiže do ovih ideja. usmjerena filo­ zofija. zatečenom. volimo samo ono što već nemamo u čvrstom i u sigurnom posjedu. mi smo izgubili nepo­ sredan opažaj božanskih praslika i žudimo za njima sve dok ih ponovo ne dostignemo. mi. Sasvim jedno­ stavno. ali to nije ono što je izmaklo. Prema Platonu. filozofija se ne zadovoljava duhovnom adekvatnošću. a najljepše u »Fedru« i u »Simpozionu«. da je sva spoznaja zapra­ vo fundirana u ljubavi. i onog entuzijatskog načina ponašanja. Odmah će se konstituisati ono što je ovdje naznačeno. Platon je prvi doveo u vezu sa stvari filozofije. koja se voli. pri tom. Čak i kod jed­ nog tako asketski trezvenog filozofa kao što je Spi­ noza. jer ovo. uglavnnom. Ovo sjedi­ njavanje transcendentalnog ili apsolutnog sadržaja. Pod mudrošću koja se traži. duhovnim sebe-prilagođavanjem nečem već datom. konačno. zapra­ vo je isti. još i u onoj rečenici Maxa Schelera. a to sad zvuči veoma platonski. meni oduvijek izgleda da je pretpostavka filozofskg miš­ ljenja uopšte. ma kako to bilo uzalud. U takvoj suprotnosti pre­ ma pozitivnim. zahvaćenosti idejama. taj pojam se pojavljuje u formulaciji ο inte­ lektualnoj ljubavi boga ilil. doduše nekom nedo­ staje. u koji smo okovani. i to ne toliko polazeći samo od predmeta. pa i prema duhovnim naukama. koje je konstitutivno za pravo filozofiranje. prije svega. mi se njih još blijedo sjećamo iz naše preegzgistencije. Ovaj momenat je bio prikazan kod Platona u uče­ nju ο entuzijazmu u uvijek novim varijantama. Ovu mi­ sao ljubavi. ali koje nema­ mo. dakle put filozofije i hijerarhija bitka od prividnog svijeta.

Najprije. čemu je ona uglavnom sklona prema oficijelnoj teo­ riji umjetnosti. Time bi se.tanja duha i objektivne stupnjevitosti sadržina bitka kod Platona već stvarno imamo motiv. s jedne strane. koji nije nebi­ tan i za misli. zapravo. onda bismo mogli reći da je filozofija. onaj mimetički momenat. možda on teži za tim da pomoću izraza u jeziku pojma ovdje stvori jednu objektivaciju. onda bih ja 75 . daje osnovnu temu filozofije uopšte. već prije sredstvima pojma nastoji da izra­ zi svoje sopstveno iskustvo. možda. Moram vam malo pobliže izložiti mi­ sao da filozofija svog predmeta nema. malo previše žurno upotrijebio nekoliko šokantnih stavova. naravno. koje ponekad priređu­ jemo. pokušaj da se sredstvima poj­ ma spasi ili ponovo uspostavi onaj momenat izraza. To je povezano sa izražajnim momentom. koji je odista najdublje povezan s ljubavlju. 29. zapravo. a da ο drugom treba ćutati. pojmom želi da izrazi nepojmljivo. Uz ovo tu. treba odabrati pravi trenutak. i u filozofski pojmljivo. ona. razumije se spada i to što filozofija nema neki dovršeni predmet. za šokove. Vjerovatno filozof uopšte i ne traži u uobičajenom smislu istinu kao nešto pred­ metno. koji. 7. na drugoj strani. jer inače ljubav prema filozofskoj istini ipak ne bi bila jedna sopstvena ka­ tegorija kao što. mogli bismo reći. Ako čuvena Wittgensteinova rečenica kaže da treba reći samo ono što se može jasno izreći. u ovom smislu teško može­ mo zamisliti neku ljubav prema geometriji. ona subjekat sasvim drugačije uvodi u igru nego što je to slučaj u objektivnim i objektivirajućim pojedinačnim naukama. Ako samo pođemo od toga da se svijest razdijelila u numeričko ili u izražajnu djelatnost. veoma strogo iz­ dvojio i filozofski pojam istine. Ja sam. već ga traži. recimo. a to je upravo povezano s ovim momentom erosa ili en­ tuzijazma. maj 1962.

ovdje prije ima osjećaj da izraža­ va ono što mu je odista upalo u oči ili ο čemu je odi­ sta stekao iskustvo na svijetu. U ovome je filozofija duboko srodna s onim momentom izraza. onda ova nije primarno u nekom sebe-prilagođavanju stavova ili sudova ili misli nekim jednom datim sadržinama stvari. koji. Ja sam. uglavnom ni­ su baš tako ograničene na njega. možda. ako je to uopšte privilegija. u svakom sluča­ ju ne onako kako se taj pojam upotrebljava pretfilozofski ili vanfilozofski. nego što vjeruje da će u nekom sistemu ili nekoj izreci ili bilo čemu dru­ gom sad u ruke dobiti onu apsolutnu. naprotiv. već 76 . unaprijed sumnjao u svaku takvu formulu. Ja sam sebi sasvim lako mogao zamisliti da čovjek. zapravo. dobro sjećam. pa čak i očajnički na­ por da se kaže ono što se. kod mene se. koju ja još jednom s izvjesnim mirom ponav­ ljam. u svaki takav za­ htjev. ne može kazati. sobom ne nosi već ranije fabrikovane pojmove filozofije. bar donekle. koje je neki čovjek koji reflektira iskusio na samom sebi. pojam filozofije ne poklapa tek tako bez daljnjega s pojmom istine. već isto tako vrije­ de i za mnoge druge. zapravo uop­ šte nije radilo ο tome da pronađem onu tol iko izvi­ kanu istinu. sastoji u tome što je on već rano ili uopšte nekako postao svjestan ovih momenata. ja sam prije tražio mogućnost da iska­ žem ono što mi je na svijetu upadalo u oči. a da se jedina njegova privile­ gija. dakle. Najprije bih malo razjas­ nio ovo i pri tom bih rekurirao na sopstveni razvi­ tak. koji. U mojim izlaganjima ono šokantno j e bila formula­ cija. kad sam započeo da se bavim filozofijom. istinsku bit stvari ili bilo što tome slično. tako reći. Ako filozofija traži neku istinu. ο čemu na svijetu stičem iskustvo kao ο nečem bitnom — bez obzira na to da li ću time pronaći neku formulu za apsolutnu istinu. Ako se. naime. momen­ tom koji smo Horkhkeimer i ja u »Dijalektici pro­ svjetiteljstva« označili kao mimetički momenat. u stanju da ih iskaže. da se. jer vjerujem da takve stvari. neiskvaren pristupa filozofiji.tome upravo suprotstavio pojam filozofije i rekao da je filozofija permanentan. i što je.

to kretanje filo­ zofije se sastoji u tome da se želi izraziti na iskustvu realnosti. da kad čovjek zanijemi u svo­ joj muci. zapravo. reprezentant postvarenog mišlje­ nja. radi ο momentu izraza. pokušaj da se učini obaveznim. Filozofija. prije. ako onotime postaje pogrešno. Ovo ja mogu ozna­ čiti samo ovako nejasno. kako je to prvi put i autentično prika­ zano u Platonovom »Simpozionu«. što se ne gubi u organizovanom poduzeću i ono što se odista vidi. naprotiv. Taj pojam ljubavi karakteriše filozofiju kao nešto što se kreće. čovjek b i skoro rekao da ona želi bol da prevede u medij um pojma. nije uza­ lud upravo Mefisto. Pitanje ili zakon kretanja fi­ lozofije znači da se do ovog pokušaja izražavanja. već. To je. a tako je i sa pojmom filozofije. istovre­ meno u sebi postavlja i zahtjev za objektivnom valjanošću. nije ogledalo koje se drži prema vani. kod Tassoa (Taso) to glasi. Istina nije nešto čvrsto što se drži u ruci i mirno može odnijeti kući. to zahtijevao. dakle. naime pojmova. koji sam vam ovdje naznačio. koji putem svog medijuma. već da umjesto toga radije nastojite da sebi predočite nema li i kod vas nečeg sličnog — nema li potrebe da to kažete. ali bolje je nešto izraziti ne­ jasno i pošteno i adekvatno nego precizno. da se može pronaći ili konstruisati neka formula u kojoj ćemo u rukama imati nešto kao kamen mudrosti. koje odražava bilo kakvu realnost. tamo gdje se zaista radi ο istini. dospijeva preko puke slučajnosti obavije77 . Ona je uvijek i bez izuzetka nešto izvanredno lomno. ono šo inspiriše filozofiju. da se objekti­ vira iskusio ili ovo htjeti-to-reći: mišljenje u emfa­ tičkom smislu. za tlapnju. sigurno od toga uvijek ima nešto. Time ne mislim na amatersko »studiranje« po nekoj slučajnoj i indivi­ dualnoj potrebi. upravo ovo amatersko i nedisciplinirano »studiranje« se uglavnom vezuje za opredmećenu predstavu filozofije. dakle tamo gdje" ono nije već sprav­ ljeno prema zahtjevima bilo kojih disciplina ili svr­ ha. uvijek su i najlomnije.se. Najljepše vas molim da ne zamjerite zbog ove nejasnoće. No one naj­ ozbiljnije stvari. onda mu je bog dao da kaže šta ga muči. prije.

ko­ ji sam ovdje upotrijebio. taj pojam prvotnog iskustva. prevede ono što je u pojmovnoj opremi navodno dato u jednom tak­ vom prvotnom iskustvu. isto tako. Ja. Time je nabačen jedan prob­ lem. Primije­ tili ste da sam i ja. Ovom pojmu filozofije se skoro automatski suprotstavlja prigovor subjektiviteta. ne bi uopšte bilo iskustva. dostigao je veliki dignitet u moderni.sti ο onome što čovjeka baš tako pokreće. Wilhelm Weischedel (Vilhelm Vajšedel) uopšte vjeruje da je mjera ili sup­ stancija pojma filozofije. subjektivizma. kad sam govorio ο filozofskoj 78 . kao i Husserlov pojam originerno dajućeg opažaja. Nema iskustva u kojem ne bi bilo ne­ čeg iskustvom stečenog. koje bi filozofija htjela da privede govoru. Ljuštenje tog jezgra. naslućivaće u tome više refleks. Put one filozofije koja nije puko poduzeće i ko­ jom se čovjek ne bavi samo zato da bi zaradio hljeb mogli bismo nazvati objektiviranjem onog prvotnog iskustva. naime. premda to sigurno nije manje evidentno. postavljeno s pojmom ljubavi. Svakome će auto­ matski pasti na pamet da je iskustvo koje sričemo posredovano onim ko stiče iskustvo. Bez onoga nešto. taj će već i zbog ovog automatizma postati nepovjerljiv. u jedinstvu njezinog pojma. zahvatanje jedne postvarene svijesti nego što će mu uopšte prišivati previše supstancijalnosti. koje prevazilazi slučajnost obavijesti. mogli bismo ozna­ čiti kao zakon kretanja. Bergsonov pojam intuicije. sadržano je neš­ to objektivno. u onome što on naziva praiskustvom. bez supstrata. Onaj ko je kao ja milion puta čuo takav prigovor. svodi se na pokušaj da se u sferu objektivnosti. koje je. a na to ljudi obično manje misle. Međutim. u samom iskustvu. trebalo bi pokušati da se na to odgovori. na koje se ono poziva. posredo­ vano i onim što se stiče iskustvom. koja kao korelat stoji naspram prvotnog iskustva. kao ono unutarnje napredovanj filozofije. zapravo. Ipak. a pogotovo Heideggerov pojam bitka. Prije svega. no isto tako je svako iskustvo. ne bih htio poreći da postoji tako nešto kao što su takva primarna iskustva.

htio bih čak reći. koja je. sastoji u stvari. prethodno fabricirani svijet. kao dijete tvrdokorno ostajemo pri ono­ me što smo vidjeli. skoro bih rekao. dakle. i to ne samo genetski. što sebi pridržavamo jedan momenai naivnosti. uopšte filozofija. ja vjerujem da se. ako nam ništa ne upada u oči. već da. već da je ono. kojim izmi­ čemo tom prividu. Istina. kao što sam ih. nešto u sebi posredovano. naravno. Tako to ne ostaje pri ovom prvotnom iskustvu . takođe. onda je unaprijed suvišan svaki uvid koji se uopšte može nazvati filozofskim: Pa ipak. pa se njihov pravac. Možemo to. na drugoj strani. na jedan paradoksalan način. što nam ga pripravlja ovaj otvrdli. ako mi na stvari uopšte ne vi­ dimo ništa prvotno. izraziti 79 . Time se veo­ ma odlučujuće mijenjaju ta takozvana prvotna is­ kustva. i dalje domišljao.οηο se nekako samo uvr­ štava u mnogo kompleksnije sklopove. Ja se. samo Što sam vas ja. da mi od svijeta ne prihvatamo jednostavno ono što on kazuje. bez ovog momenta ne ide. Ono se isto tako ma­ lo može misliti bez momenta subjekta kao i bez ovom suprotnog momenta. On sam je samo je­ dan momenat filozofskog kretanja naprijed. u na­ predovanju misli. Tako je. zbog ogrom­ ne većine postvarenog svijeta. koji se jedan u drugi ukr­ štaju. na neki način. u izvjesnom smislu. mogao bih skoro reći. držim ovog pojma prvotnog iskustva. sredstvo. Ja mislim da sam se svojih početnih filozof­ skih iskustava držao sve do svog sadašnjeg mišlje­ nja. isto tako neću da apsolutizujem ovaj pojam iskustva onoga što hoćemo da kažemo. napredak ove spoznaje onda pokazuje ono što sam ja nazvao biti-posredovan prvotnog iskustva. ipak zahtjev za nenaivnošću spram pojava. uveo ovaj problem. u to­ me što smo uopšte sposobni za takva iskustva.potrebi. kako mi to u filozofiji kaže­ mo. Ali ja. odmah podsjetio na to da ovo prvotno iskustvo nije nešto prvo i nije nešto po­ sljednje. okrenuo za sto osamdeset stepeni. a vjeru­ jem da je to bitno za određenje pojma filozofije. pri tom. najprije. na drugoj strani i za­ htjev za naivnošću u tom smislu da mi ne dopušta­ mo da nas prave glupim.

filozofija. a to je momenat koji nju konstitutivno razlikuje od zna­ nosti. kojem se uvijek tako često atestira trezve­ nost. premda ona sama treba da bude samo je­ dan prolaz duha na njegovom imanentnom putu ka apsolutnom. u izvjesnom smislu. jest. ovaj unutarnji afinitet filozofije prema umjetnosti. I to iako ta realnost misli zahtijeva da bude apsolutna realnost. mogli ovako reći: Ako u umjetnosti 80 . možda. sam dođe do važenja. iako se kod Hegela sama umjetnost relativira u jedan stupanj. dakle. stoga. filo­ zofija nepojmovno zastupa uvijek i samo putem poj­ ma. ako ima pra­ vo na to ime. ono što nije sređivačko. uvijek je. Filozofi­ ja je. zaista nešto kao afinitet prema umjetnosti. što nije tak­ vo da uvodi red. ne možemo nikako poreći da potpuna imanencija njegovog sistema. U ovom sebetrošenju na ovom para­ doksu. dakle činjenica da ovaj sis­ tem. već hoće da sam bude jedna u sebi potpuno obrazovana realnost. koja je i kod jednog velikog spekulativnog filozofa. Čak i kod mislioca kakav je Hegel. Ali ako to tako kažemo. Nasuprot umjetnosti. dakle do razvijene filozofske teo­ rije. zapravo. u samom mišljenju zastupa ono što nije pojam. jednak naporu pojma da za­ stupa onaj nepojmovni momenat i da mu omogući da. Utoliko je. preko skupnosti. tako pogreš­ no prikazuju šta je zapravo filozofija. poj­ movi kao racionalizam i iracionalizam i cijeli spor oko racionalizma. zapravo. onda odmah moramo povući granicu. na tom pokušaju da ono što ovdje izgleda kao nerješiva protivurječnost tako razloži da ono ipak postane nešto moguće. put koji ona premjerava. ili. naime put od prvotnog iskustva do nje­ gove objektivacije. ona putem mišljenja zastupa ono što se ne može misliti. utoliko uvijek jedna vrsta racionalnog revizornog procesa protiv racionalnosti i. zapravo. uopšte ži­ vot filozofije. premda contra coeur. uopšte i ne želi da odslika realnost ili da liči na realnost. zastupa. dakle.i tako da filozofija kao izraz u smislu koji sam ma­ lo prije uveo. kod Schellinga (Šeling) upravo bila izjednačena s organonom filozofije. dakle sama realnost. Epigramatski bismo.

već je dijalektičko postavljanje odista sadržano u postavci filozofije. U tome već imamo da u samoj filozofiji. da jezikom pogodi ono što se jezikom ne kazuje. u onom što ona sa­ ma želi. koji se dalje odvija. a ovo protivurječje je u njezinom impulsu. u svakom slučaju po svojoj tedenciji. koje se može dobiti pored ostalih stanovišta. filozofija. obratno. Sada ćete vidjeti da dijalektika. odpočetka i nužno imamo ono što. bila njezina zla kob. jeste istina. prema valjanoj racionalnoj. vjerovatno. zapravo. kako sam ja to pokušao. čija sopstvena intencija je istina. odista. u filozofiji izraz. naime da pojmom pogodi nepojmovno. a da ona i ne pomišlja kako sad u nekim njezinim pojedinač­ nim stavovima ili u bilo kojem obličju ima nepo­ srednost ove istine kao nešto već dovršeno. iako ovdje treba da otpadnu definicije. Vjerovatno su neki od vas raz­ mišljali ο ovome i upitali se zašto ja. čija sama intencija. Ona. shvatimo kao ovo treće ili drugo u poređenju sa znanošću i u poređenju s umjetnošću. zapravo. dok je filozofija područje izraza. filozofiju definisao kao kretanje duha. u svakom slučaju onakva kakvu je imamo pred očima. ako filozofiju. premda je i ona jedna pojava istine. zna­ či izraz dijalektika. Upravo ovo razgraničenje je propustila da izvede velika nje­ mačka spekulativna filozofija sve do Nietzschea i to je. konstitutivni odnos prema zna­ nju. dakle. Tako bih ja. ima jedan suštinski. za­ stupam dijalektiku. Drugi sastavni dio filološki glasi σοφία. razvija. za­ pravo. stringentnoj.istina ili objektivno ili apsolutno u potpunosti posta­ je izraz. onda. nije neko filozofsko stanovište. ono što se ne kazuje. postoji onaj momenat protivurječja koji napreduje. a time njezinu mogućnost prelaza ka istini. postaje istina. Time u postavci filozofije. istina nikad ne može biti kao intencija. u umjetnosti. Ja sam je odmah razgra­ ničio sa umjetnošću i istakao pojmovni medijum. nasuprot tome. mudrost. poj­ movno organizovanoj spoznaji. u onome što ona kao kretanje želi. prelazi u proizvoljnost ili u privilegiju. ako neće da ostane pri ovom paradoksu da kazuje. ako se jednostavno 81 . zapravo.

uvrstio u apsolutno važeće. kako to u nekim formulacijama uči Heidegger. i da onda. takođe. ima veoma mnogo znanstveno važnih pitanja. Mnogo onoga što je u prirodnim naukama za njega bezuslovno važilo. već je ona refleksija ovog znanja. prema ovoj zamišljenoj zna­ nosti. To upravo ne spada u svijet iskustva i 82 . kad neko.presiječe ovaj odnos prema znanosti i prema zna­ nju. čiji izrazit primjer u povijesti filo­ zofije uopšte predstavlja Kantova kritika ontološ­ kog dokazivanja postojanja boga. koja njega dovodi u ve­ zu s onim drugim. može tra­ žiti jednu vrstu opravdanja. dakle. utoliko ona uvijek i kriti­ ka znanja. To će reći da filozofija danas za sebe ne može jednostav­ no tvrditi da je znanost. imalo pone­ što od opsjenarstva. Najranije filozofije su. jer. prevladavajuća tendencija. jedna znanost među drugima. filozofija sama nije jednostavno znanje. a time i filozofske spoznaje — među sintetičke sudove a priori — pokazalo se. Ja mislim da preziranje uma i znanosti. a ovo kažem uz sav respekt prema velikom Kantu. Ali ipak. premda je ona bogata znastvenim pitanjima i premda u obla­ sti filozofije. Ovaj odnos prema znanosti sada je. bile kako pokušaji kodifikacije znanja i znanstve­ nog objašnjenja. što apsolutno treba poštovati. onom impulsu koji prevazilazi određeno pojedinačno zna­ nje. u filozofiji prekinut. što je on. onda pokušaj da se njezino važenje naknadno izvede ima odista nečeg prividnog. važeće. me­ đutim. ona je to postala upravo danas. kako se to de­ šava u početku Kantove »Kritike čistog uma«. pa je. u međuvremenu. Dokazujemo ono u što smo unaprijed sigurni. u koju se unaprijed nije sumnjalo. na drugoj strani. kao nešto što je bez autoriteta ap­ solutnog. na svoj način nanosi štetu filozofiji isto kao i. odista. takođe. samu znanost pretpostavi kao nešto nesumnjivo. filozofija nije prosto. tako i reprezentanti onog drugog momenta. tendencija da se filozofija kao stručna oblast prilagodi drugima u postvarenoj svijesti. zahvalju­ jući upravo onom transcendirajućem impulsu. To je zato. kako je to bio slučaj još kod Kanta.

time je. samoreflek­ sija mislećeg subjekta. tehnikom uopšte. niti je ona neka najviša nauka. neobjedinjivo sa zahtje­ vom za apsolutnošću tradicionalne filozofije. koji prijeti da se pojavi prilikom ove eksplikacije pojma filozofije. a kojoj. ο dokazivosti obi­ ju sfera. Ona je. vi­ še. svrhama podjele rada i. to je devetnaesti vijek. ο kojem sam ja najprije govo­ rio. na koncu. Pokušaću baš na ovom mjestu da. ona. upravo ono što postoji u refleksiji nauke. kao filozofi. niti je ona. s kojom ona neizostavno mora biti u naj­ užem doticaju. U najordiniranije banalnosti jedne defe­ tističke filozofske svijesti spada ono što se danas po ulicama viče: Vjera u nauku. Ovu argumentaciju. radi ο imanentnom sklopu evidencije. to znanstveno ponašanje kao pol suprotan onom nepo­ srednom iskustvu. i samo je nešto u sebi posredovano. u stvari. kako je prije sve­ ga u svojim analizama to veoma oštroumno izložio Henri Bergson. svaki put u njima samima. dakle. miš83 . kako su to htjeli da nam prikažu u devetnaestom vijeku. nije. u kojima se sažima znanost. reći da danas i sam ukupan znanstveni način ponašanja spada u tematiku filozofije. i samo kritika znanosti. neki najviši sis­ tem stavova. isto onako problematična kao i svako drugo vjerovanje. već se. ne smije potpuno da se prepusti. spriječim jedan nesporazum. dakle. jer tu se uopšte ne radi ο tome da li subjektivna svijest nešto smatra istinitim. nauku možemo baciti u staro gvožđe. nešto treće. konačno. već je ona uvijek i refleksija znanosti. u jednom izvjesnom smislu. koja. u najmanju ruku. naime. puka osnovna nau­ ka. pod formalnom kategorijom smatranja-istinom-jedne-stvari na isti nivo stavlja vjeru u jednu dogmu i vjeru u nauku smatram iz osnova lažnom. tako da znanost uopšte ne predstavlja ono neposredno ili posljednje. koliko god to budem umio. zato mi. Međutim. Upra­ vo zato filozofija nije samo refleksija. posredova­ no. posredovano svrhama ovladavanja prirodom. pa svježi i ra­ dosni možemo misliti mimo nje. nju smo danas izgubili i ona je. ipak. Mo­ žemo.

Između scijentističkog momenta i mimetičkog ili iskusujućeg momenta u filozofiji vlada sprega. Ova disciplina traži žrtvu i vrši pritisak. obratno. Nemojte. ako jednostavno ostane pri ovom 84 . ne samo zato da se zastupa ne­ ko mišljenje već i da bi se vidjelo da li je ono tačno. kad se u njemu učvrsti. koji sebe istovremeno smije ili mora da razu­ mije kao uvod u akademski studij. Možda vam u jednom takvom uvodu u filozo­ fiju. dakle. sposobno da izmakne svojoj sopstvenoj slučajnosti. zahvaljujući tome. ne iskusivši ono trenje s naukom. onom momentu gledanja za nečim da li je i zbi­ lja takvo. ima beskrajnu prednost da bude medijum na kojem se toliko troši ono isku­ stvo ο kojem sam vam govorio i koje je polazište filozofije. dakle. da je ono. s tim u vezi. neop­ hodna je disciplina. dozvoliti da vas nevoljkost prema pojedinim naukama i žrtvi koja se traži od svih nas zavede na to da samu zna­ nost u jednom apstraktnom relativizmu potcjenite kao neki puki proizvoljni način ponašanja duha. pošto istine uopšte nema. da sebi ne možemo prigovoriti tako nešto kao puko mnjenje. Ako filozofija ostane izolovana. a to ima nečeg ljekovitog. isto kao druge načine ponašanja duha. na sebe ne uzima onu vrstu discipline koju imamo u nauci kao prigo­ voru pukom mnjenju. mogu dati jedan savjet: Razočarenje u pojedinačne nauke ne dolazi samo zbog njihovog danas veoma problematičnog stanja upravo na području duhovnih nauka. Neistinita filozofija postaje baš u onom trenutku kad izgubi ovu spregu i kad postane definitivna prema jednom ili prema drugom takozvanom principu. time što ćete reći. od pogrešnog razumijevanja filozofije kao svjetonazo­ ra. Time sam već filozofiju razgraničio od onoga što mi se na njoj čini najsumnjivijim. treba samo da se prepustimo onom što nam najbolje odgovara. Nau­ čno mišljenje. mišljenje koje jed­ nostavno samu znanost proglašava modelom filo­ zofije i zbog toga više uopšte nije sposobno za isku­ stvo.ljenje koje se izmiče upravo onom momentu eviden­ cije. isto je toliko daleko od filo­ zofskog mišljenja kao i. koje.

8. juni 1962. Međutim. tako reći. Oni onda. Ljudi koji na univerzitetu slušaju ο filozofiji. da oni budu shvaćeni u njihovoj međusobnoj za­ visnosti. Onda oni ne­ kog od ovih ljudi imaju. čime oni sebe same opijaju i koje tim. može imati ovaj odnos prema cjelini ako se ona razumi­ jeva kao izolovana i neposredovana. re­ cimo. može dobiti samo tako da oba ova momenta budu posredovana jedan drugim. sebe orijentišu na jednog filozofa s prononsiranim pogledom na svijet.momentu izraza koji je. naime samo putem subjektivnog akta. nezavisno od svoga znanstvenog obrazovanja. naime postvaren. kao hobi. što se pompeznijim i obuhvatnijim prikazuju. onda. kao što su. Spinoza ili Schopenhauer ili Nietzsche. vjerovatno. t 5. recimo. obično. sebi onda odabiraju ne­ kog takozvanog velikog filozofa. onda će se izroditi u svoju suprotnost. učinili nešto za zadovoljenje onoga što oni nazivaju svjetonazomom potrebom. Mogli bismo gotovo reći da su znanost i svjetonazor iščašeni dije­ lovi onoga što znači filozofija i što se ne može. manje ili više neobavezno imaju neki pogled na svijet. svjetonazor je filozofiji isto ono­ liko stran kao i postvareno mišljenje. koja je u naučnom radu odvojena i razdije­ ljena. obično i sam upravo već falsifikovan. To su one sasvim slučajne i neoba­ vezne skice filozofskih svjetonazora koje izrađuju pojedinci. ja sam pesimist ili čak. Ja sam spinozist. To se. potpuno je zapa­ la u privatnost. upravo misao koja vjeruje da cjelinu. ja sam za 85 . imaju ma­ nje veze s istinom. da bi. sad može imati neposredno kao nekom čaro­ lijom. sabrati na osnovu ovih međusobno razdvoje­ nih elemenata ili se ne može jedno na drugo naslo­ niti. oni se onda izjašnjava­ ju za njega i pristupaju udruženju poštovalaca Spinoze li Schopenhauera ili Nietzschea.

86 . u izvje­ snom i veoma krhkom smislu zauzima za ono što 27 Isto. treba prevazići sva tak­ va ubjeđenja koja su odabrana samo zato što nam odgovaraju i da ubjeđenja treba postaviti u pravil­ ne odnose. koji je Hegelovo učenje ο neapsolutnoj valjanosti stava protivurječnosti označio kao tlapnju. maltene. Nisu uzalud baš najozbiljniji i najodgo­ vorniji filozofi uvijek dizali glas protiv onoga što se obično asocira uz pojam pogleda na svijet. može vam. Da se ovdje ne ra­ di samo ο nekoj vrsti opšteg upozorenja. tako. onda se zadatak filozofskog obrazovanja mora sastojati u tome da se samim filozofskim radom oslobodimo ove predstave ο mogućnosti izbora po­ gleda na svijet u skladu s onim što nam najbolje odgovara. recimo. dakle. 2 7 Eingriffe. Istina. najoštrije invektive protiv filozofije stanovišta naći ćete kako kod Hegela. ja sam se u suštini bavio kritikom pojma mnjenja. već prethodno pobrinulo. prepustiti se prevari čula. biti jasno ako se prisjetite moje formu­ lacije da se filozofija potrebom za izrazom. naime protiv pojma stanovišta. zahvaljujući čemu je onda čovjek oslobođen svih briga jer ih se može pridržavati. Da­ nas je obličje pukog mnjenja ο nekom nebitnom di­ jelu upravo to da čovjek sebi predstavlja kako u ovoj kulturi. U ruganju i netrpeljivosti prema pojmu filozofskog stanovišta slagali su se čak i međusobno najheterogeniji filozofi. Meinung Wahn Gesellschaft. kod Platona mnjenje znači još nešto sasvim drugo. Frankfurt 1963. Ako filozofiju shvaćamo ozbilj­ no. u: Neun k ritische Modelle. u neku ruku. »Mnjenje Ludilo Društvo« . u kojoj se za sve. znači.čovjeka-gospodara. koji filozofiji oduzima njezin zahtjev za isti­ nom. ja bih postavio da je zadatak filozofije lik­ vidacija mnjenja. i kod Husserla. koji se. koje je već kod Platona kritikovano kao prevara. u šta je već uključen i pojam neobaveznosti. da. ima i prethodno isfabrikovanih pogle­ da na svijet. u kojoj je sve prethodno isfabrikovano. vjerovatno. naime. U jednom radu. Sa ovog as­ pekta. mogu pokupiti s re­ gala.

a da prije nije dobila tako nešto kao valjanu i konačnu formulu ili zaključnu jednoznačnost. u jednom određenom smislu.čovjeku prvotno na svijetu upada u oči. koji ima­ mo u pojmu φιλειν — dakle ljubavi prema filozo­ fiji. zapravo. da jedna započinje pitanjima koja u nekoj drugoj nisu bila razriješena. po svom sopstvenom pojmu. Ova protivurječnost. sebi potražiti ono što se nekom čini da mu najbolje odgovara. S pravom biste mi mogli prebaciti: na jednoj strani ja sam rekao da filozofija i filozofiranje treba da se odvoje upravo od ovog iskustva. Filozofirati. naprotiv. prema dopadanju. medijum filo­ zofije. već da upravo ovo treba prevazići samostalnim i originalnim miš­ ljenjem. znači polaziti od takvih iskustava. da ona daje odgovore kojih nema u nekoj drugoj ili da — a to je. napetost u kojoj se odvija filozofsko mišljenje. kruto stvarovito. a sada dopuštam sebi da se rugam filozofu koji se okreće protiv toga. ni u kom slučaju nisu onako lijepo odvojeno poredani kao na nekom jelovniku. reći ono što nekome specifično pada u oči. tako nešto ona vjerovatno i ne mo­ že dobiti. Utoliko je gledište koje sam vam upravo razložio. još bolje. upravo je­ dan proces. ako na nju mislite. da filo­ zofija nekom treba više ili manje da odgovara kao konfekcijsko odijelo. Različite filozofije.ona je. stvarno postoji. oblast ili. prema lagod­ nosti. postoji jedna smisaona veza ili veza zasnivanja takve vrste. konzistentno u onom trenu u kojem ste ozbiljno svjesni dinamičkog momenta. Samo. istovremeno. ipak. Filozofiji. sigurno nije pošlo za rukom da uspostavi konsenzus. dakle. ali pri tom ipak ne. prototip kretanja filozofske povijesti od jedne 87 . oni takozvani pogledi na svijet između kojih naivni vjeruju da mogu birati. izme­ đu njih. u svom razvitku prevazišla taj pojam svje­ tonazora ili stanovišta. to je ta protivurječnost. recimo. da je u jednom veoma širokom smislu jedna filozofija odgovor na drugu. doduše. da obrazuje jedinstvo slično. zapravo. dakle. cijelom području prirodnih i tehničkih zna­ nosti. Ona je. a ne nešto fiksirano. Uprkos tome . uop­ šte.

kako se to veoma često dešava kod tak­ vih odozgo konstruisanih materijalnih razmatranja. da ih. Njemačko-francusko izdanje u: Leibniz. tom III. zapravo. prije sve­ ga da ona. Tako je. koja mu je. Nouveaux essais sur V entenđement humain (1. u »Kritici čistog uma«. s jedne. s druge strane. Ovom ekskurzu ο pojmu filozofije kao jedinstvu filozofija ja bih dodao jednu opasku ο jednom od istaknutih misli­ laca kasnog devetnaestog i početka dvadesetog vi­ jeka.filozofije do druge — jedna filozofija u jednom ve­ oma principijelnom smislu postaje kritika druge. i kritike. više ne gubi. naročito u oblasti srednjevjekovne filozofije. prikaže i same kao dijalektičko jedin­ stvo. koje je doslovno i kritika. tako je bilo kod Leibniza prema Lockeu (Lok) u »Nouveaux essais« . ne u »Filozofiji svjetske povijesti«. konačno. tako je. izdanje 1716). naime ovaj pojam jedinstva filozofije. zato. da vam navedem samo najpoznatije prim­ jere. Wilhelm Dilthey (Vilhelm Diltaj) je. jednostavno izjed­ načio sa samim pojmom filozofije: Ako bismo ra­ zumjeli kako se odvija ovo kretanje od jednog oblič28 Gottfried Wilhelm Lebniz. bila strana. 2 8 88 . dakle. Ali do ove strukture jedinstva filozofije on je došao u smislu jednog napredujućeg kritičkog sklopa. 1 i 2. koji se. Darmstadt 1959—61. svoje materijale previše podržava sopstvenim kate­ gorijama i da ona. učinio veličanstven i do danas neprevaziđen pokušaj da upravo ovo je­ dinstvo filozofije prikaže kao jedinstvo veza mo­ tivacija i motiva. na neki način. Njemačko izdanje: Neue Abhandlungen über den menschlichen Verstand. kao povijesti njezinih problema ili kao povijesti duha. ili. Velika je Leibnizova zasluga bila što je odista prvi spoznao ovu strukturnu vezu filo­ zofija. Werke. tako je bilo kod Marxa u odnosu na Hegelovu dijalektiku. bilo kod Aristotela u odnosu na Platona. Protiv nekih detalja ove Hegelove povijesti filozofije može se mnogo toga prigovoriti. u detaljima na svim mogu­ ćim mjestima nije tačna. a Hegel je u svojoj »Povijesti filozofije«. onako kako vi u svakodnevnom smislu te riječi shvaćate pojam kri­ tike.

u ono čudovišno povje­ renje u obrazovanje. u svakom slučaju. da bi se imala filozofija. inaugurisao Dilthey i kako ga je on. Refleksija na samo ovo jedinstvo. ne pogađa ono što ja mi­ slim. lišava sebe odlučujućih filozofskih pitanja. isto­ vremeno. takođe vezivao za potpuni filozofski re­ lativizam i skepticizam. ako samo zna­ mo kako je sve postalo. Ova predstava. ako smijem tako da se izrazim. a da pri tom. koje smatra da. koja se onda ne kreće ka sklopovima istine ili ka sklopovima pogrešnosti filozofije. i ovdje struktura nije baš tako jednostavna. rekuriramo na cjelinu sklopa problema. znači ipak veliki pad. u po­ ređenju s Hegelovom koncepcijom. drugi misle da je dovoljno sagledati kako je to išlo od jedne do druge. već. Ovaj povijesni momenat. U vjerovanju da sad imamo pregled svih njih. naime. Nasuprot tome — i time dodirujem opet tačku na kojoj se filozofija razli- 89 . takođe. odozgo ide preko njih. kako bi rekao Hegel. filozofske svijesti — ono što se. ipak. To je iluzija. Pod ovim aspektom se vještina.ja duha do drugog i ako bismo time dobili slobodu da sve možemo razumjeti i u nas uklopiti. ne uzalud. Nije dovoljno naivno se priključiti nekoj pojedinač­ noj filozofiji i vjerovati da smo pronašli kamen mu­ drosti. mora. Inače će. A ova se ne mogu razriješiti pukom histo­ rijskom refleksijom ο tome kako je jedno mišljenje nastalo od drugog. koji kod Diltheya igra ta­ ko veliku ulogu. ako hoćemo da naučimo filozofirati — sastoji u tome da se držimo sasvim konkretnih pojedinačnih postavljanja pitanja. ona. zapravo. bio veoma energično suprotstavlja­ nje pojmu povijesti duha. onda bis­ mo udovoljili pojmu filozofije. ova historijska vrsta nenaivnosti ući u najcrnju naivnost. kao i iz­ među ostalog. ona mogu biti razriješena samo ta­ ko da se promišljaju upravo u odnosu na samu stvar. onda znamo nešto i ο sa­ moj stvari. onako kako je taj pojam. mora naučiti. a onaj takozvani fenome­ nološki pokret sigurno je i u ovom smislu. u prvom redu. ali isto tako. on. ne smije ukinuti neposrednost u odnosu filozofske misli prema stva­ ri. ući u filozofsku pro­ blematiku. Dakle.

već su tu uvijek. ne90 . istovremeno. Onda ćemo se odmah upitati. ni čisti um ne znači ono što se pod tim podrazumi­ jeva kad se čuje ta riječ. to znači zbog relevancije pitanja koja se u nji­ ma obrađuju. Ova mogućnost odlučivanja. što više ο njemu razmišljam. može odlučiti. i zbog njih sa­ mih. dakle do razjašnjenja neke samo prihvatajuće. i utoliko oni nisu samo puki prim­ jeri. Najprije mi je izvjesne teškoće pričinjavao sam naslov »Kri­ tika čistog uma«. ako on mora da kritikuje samog sebe. to je um samo po svojoj formalnoj mogućnosti. već je čisti um onaj um koji ne uzima u obzir sav empirijski materijal. a vjerovatno je slično i sa mno­ gima od vas. Time što navodim današnji primjer. istovremeno.kuje od pogleda na svijet — filozofska problemati­ ka se. Primjer za to uzeću iz Kantove »Kritike čistog uma«. već znači odluku ο tome šta je čisti um u stanju. po nagovoru jednog mnogo stari­ jeg prijatelja. zapravo je medijum u kojem treba razu­ mijevati filozofiju. Ovdje bih još jednom ponovio da je filozofija jedna krajnje neobična konfiguracija na­ ivnosti i nenaivnosti. ja te prim­ jere odabiram. onda on ipak već zna ono što na sebi treba da kritikuje. jer nisam znao šta pod tim da podrazumijevam. No biće vam još teže kad vam kažem: kritika ovdje nikako ne znači ono što znači kritika. kako se to umom može kritikovati sam um. to jest da ona do nenaivnosti. Pri tom ću ja opet postupiti u skladu sa svo­ jim principom. da ovim primjerima ne ilustrujem samo onu tačku do koje sam upravo stigao u svo­ jim izlaganjima da bih nešto razjasnio. nailazim na jedno pitanje. Sasvim dobro se sjećam kako sam započeo da se bavim filozofijom i kao srednjoškolac u za­ vršnom razredu. No prije toga bih rekao još nešto ο Kantovoj »Kritici čistog uma«. koje se meni samom. u principu. ja. čitao »Kritiku čistog uma«. čini uop­ šte centrom filozofskog razmišljanja: problem tako­ zvanog ontološkog dokaza postojanja boga. koja u principu postoji uprkos opozivosti i pogrešnosti svakog pojedinog filozofskog od­ lučivanja.

ono logičko mišljenje. ο slobodi i besmrtnosti. Ali. koje u sebi samom sadrži 91 . najdalje ćete dospje­ ti ako. kritikuje se zahtjev da se uopšte nešto kaže iz sebe bez iskustva ο ovim krajnjim i zaključ­ nim stvarima. koje ovo iskustvo zahtijeva. za početak. koje donosim ο apsolutnom. po­ kazuje da ja u protivurječnost upadam čim donosim sudove ο ovim najvišim i konačnim. dakle ο bogu. Onda to znači: Do neke tvrdnje dolazimo jednostavno zahvaljujući mišljenju. Kant. jedna protivurječnost. bez obzira na iskustvene momente — onako kako ja sjedam i sebi upravo nešto zamišljam — kritikuje u njegovoj sposobno­ sti da sa zahtjevom na istinu sazna nešto konačno i zaključno ο najvišim predmetima. dolazi upravo samo ako se pouzdaje u neposrednost svojih pojedinačnih iskustava. kritikuje čisti um. izgleda. Pokušaću da skinem prokletstvo sa naslova »Kritika čistog uma«. kakvih ima i kod samog Kanta. i prihvatite mirno taj pojam kritike onako primitivno kao kad kritikujete toga i toga kolegu jer je arogantan. pri tom. svome mišljenju. ili kad ja kritikujem taj i taj pozorišni komad zato što je dosadan. A ova se kritika sada vrši ne tako da um ο sebi sudi kao neka ukupna sposobnost: U ovo­ me je. Nešto se kritikuje. odi­ sta. u predavanje ο filozofskoj terminolo­ giji zacijelo spada i razjašnjenje ovog već dugo poz­ natog termina. ovim najspoljnijim predmetima iz čistog uma. ono što se u »Kritici čistog uma« prema jed­ noj njegovoj negativnoj strani postiže. Prihvatite slobodno i riječ čisti um sasvim naivno. U ovom čvrstom smislu na umu. naime. sam um je mišljenje. Kant. koja se u me­ todi »Kritike čistog uma« razjašnjava na veoma jed­ nostavan i veoma genijalan način. ne brinući se. I sad. vode u protivurječnosti. na čistom umu. svi takvi su­ dovi iz čistog uma.posredne svijesti. ne obazirući se mnogo na komplikovane definicije pojma »čisto«. Dakle. Za divno čudo. sastoji se pro­ sto u tome da se mišljenje. na pukom mišljenju. ovaj naslov prihvatite baš onako kako on doslovno glasi — samo za početak. mnogo za isku­ stvo i za modifikacije. drugim riječima.

međutim. kod kojeg se ponovo vraća ovaj ontološki dokaz ο postojanju boga. kritika jedne velike postojeće filozofije. kao lukavo stečeno ili kao subrepcija. Istorij­ ski to. obrađuje pitanje: Šta um sad može učiniti ako mu je osporena mogućnost da spozna apsolutno. bila sa­ mo veoma aforistički ili fragmentarno. kao čisti um. — Jer Leibniz je svoju filozofiju zaista zasnovao ne u svojim glavnim djelima. iako se upravo Descartes inače suprotstavljao sholastici. naime racionalizma Leibnizove filozofije . kao lažna pretenzija ili. ima i svoje potpuno opravdanje utoliko što je »Kritika čistog uma« u svom negativ­ nom dijelu odista. Time se on ograničava. Onaj takozvani pozitivni dio »Kri­ tike čistog uma«. izvorno. koja sad slijede. zapravo. no koji u knjizi arhi­ tektonski njemu prethodi. želi i što on. bio formulisao Anselmus Canterbury (Anselmo Kenterberijski). na izvjestan način. izlo­ žena u pismima. u svo­ joj kritici u suštini poziva na Descartesa. u suštini. najprije.koju je Wolff (Volf) sistematizovao i pre­ veo na sholastički jezik. prosuđuje ο apsolutnom. zapravo. čiji vrhunac. Bilo bi veoma korisno da se razmisli ο ovoj veoma čudnovatoj strukturi. — Za istraživačka izlaganja ο Kantu. kako to Kant na više mjesta na­ ziva. a Kant se. vjeruje da može da razriješi protivurječnosti. uostalom. ne može da ne želi? To se odbacuje kao neopravdano prisvajanje. Zato sam ovaj čvrsti dio for­ malne logike stavio na početak predavanja. J a sada ne bih govorio ο pojmu ontolo­ gije. zato se pokazuje da um po svom sopstvenom pojmu nije dovoljan za taj posao.zahtjev za neprotivurječnošću. Ontolo­ ški dokaz postojanja boga je. zapravo. koji bi po smislu. jer ovo duhovno kre­ tanje. predstav­ lja baš ta formulacija ontološkog dokaza ο postoja­ nju boga. nego u svojoj korespondenciji. ako mu je osporeno ono što on. da čisto iz sebe. a koja je. već jednostavno ο nervu ovog dokaza i ο kritici 92 . na učenje ο pojmu. u njegovom klasič­ nom obliku. u biti. na učenje ο sudu i na učenje ο zaključku. morao slijediti iza ovog negativnog. mjerodavna je konvencionalna podjela logike na tri discipline.

Iz pojma jednog naj­ višeg i apsolutno savršenog bića ili. obrazovati pojam kentaura kao bića sa ljudskom glavom i konjskim tijelom. jer uz njegov pojam spada i njegova egzistencija. bivaju zamijenjeni istinom nekog suda. Htio bih samo reći da ni ova argumen­ tacija. spada u negativan dio »Kritike čistog uma«. pitanje ο istini se. da jedno takvo biće egzisti­ ra. pa mogu reći: Kentaur je jedinstvo svih onih bića čija je struktura takva. pojam sažimanje rasutih stvari u jedno obilježje. sasvim prosto razlikovanje suda i pojma ili stava i pojma koje sam vam dao. izvanred­ no značajna. mogu. Ovo pitanje definicije. No da li neko takvo biće doista egzistira. ο kojem se može reći da li je istinit ili ne. kao što bi to bio slučaj kad bi se govorilo ο drvenom gvožđu. da se pozitivno potvrdi ili porekne egzistencija boga. nužno bi tre­ balo da slijedi. naime. zapravo. da je. nai­ me egzistencijalnog suda. najprije. molim: vas da pravite razliku između pojma i suda.koju je na njemu izvršio Kant. koje im je zajedničko. nema neke pojedinačne nauke u kojoj postoje apsolutni sudovi ο mogućnosti. Kad sad budem prešao na Kantovu kritiku. uopšte ne mo­ že primijeniti na pojam. da nešto sastava A doista i egzistira. Taj pasus drugog velikog dijela transcen­ dentalnog elementarnog učenja. ens realissimum. takođe. iako pojam u sebi uopšte nije bilo kako problema­ tičan. Nje­ zin osnov je. dok je sud sklop pojmova. ipak. tako što sažimam neka obi­ lježja. J a sebi. pojam i mogućnost i nemogućnost pojma ο nekoj stvari. transcendentalne dijalektike. utoliko Kant polazi od toga da pojam ο egzi­ stenciji onoga za što je on obrazovan najprije još ništa ne kazuje. Međutim. barem za početak Kantove argumentacije. kao što znamo. nije baš prava naučna argumentacija. sko­ ro podjele disciplina ili i jezičke strukture. jer. odista je u osnovi kritike ontološkog dokaza ο postojanju boga. i to u njegov treći glavni dio ο idealu čistog 93- . ona je. na primjer. kako je to na­ zivano u sholastici. to uopšte ne slijedi iz tog pojma. Kantova kritika sad polazi od sta­ va da u tom ontološkom dokazu ο postojanju boga.

« Ako vam ovo zvuči ne­ jasno. a ne od stvari i njihovog postojanja. da trougao mora imati tri ugla. nužno su tu i tri ugla (u njemu). Usljed toga ovdje. jer to je nešto izvanredno odlučeno i utvrđeno: »Prethodni stav nije iskazao da su tri ugla apsolut­ no nužna.uma. Kritik gore. na primjer. možemo reći. zato što su nam stvari date u pojmovima. str. zapravo. Svi prethodno dati primjeri«. a ne daju ih pojmovi. čiji je sa29 30 Immanuel Kant. već pod uslovom da je tu jedan trokut (da je dat). da ono ima i tri ugla. već ο jednoj evidenciji. Jer. da jedan trokut ima tri ugla. uz pojam boga spada i to da on postoji. »bez izuzetka su uzeti samo od sudova. ili predikata u sudu. »Neuslovljena nužnost nije apsolutna nužnost stvari. četvrti odeljak.« Drugim riječima. kao 94 . 2 9 der reinen Vernunft. ap­ solutna nužnost suda je samo uslovljena nužnost stvari. 30 Ibid. odmah će vam biti sasvim jasno šta se misli­ lo. apsolutno je nužan. U ontološkom dokazu ο postojaju boga se kaže da. to. U nastavku Kantove kritike se pokazuje da je nemoguć pokušaj iz jednog čistog pojma ispresti egzistenciju onoga što pojam kazuje. naime da postoji A ili da postoji bog. treba da proiziđe iz njegovog sopstvenog pojma. jer u samom njezinom pojmu imamo da ona egzistira. »kao da sasvim dobro razumijevamo šta se želi reći pojmom ο njemu. i tako se govorilo ο nekom predmetu koji je potpuno izvan sfere našeg razuma«. naime ο ne­ uslovljenom. ο nečem utvrđenom. sud da: svaki trougao ima tri ugla ne ka­ zuje da nužno mora postojati takva jedna bit s tri ugla. ο tome da se ovdje ne radi ο nekom proizvoljno prihvatljivom ili neprihvatljivom. pod uslovom da tako nešto postoji. kako biste na tome dobili pojam ο stringenciji filozofije. 568. samo stvar suda. koje je on naveo za ovu neuslovljenu nu­ žnost. što je.« 1. »0 nemogućnosti ontološkog dokaza ο postojanju boga«: »Svaki stav geometrije. Ja ovdje mogu iznijeti samo nerv argumen­ tacije. jer je kao obilježje ovog pojma uk­ ljučena njegova egzistencija. On samo kazuje.

»I tako to zbiljsko ne sadrži ništa više osim pukog mogućeg. na poziciju neke stvari. moj pojam ne bi izražavao cijeli predmet. 31 32 33 31 32 3 3 Kao gore. jer egzistencija nije nešto tome slično.« To znači. ne bi bio primjeren njegovom pojmu. osim ostalih predikata. tamo glasi. pošto ovi zna­ če pojam.« I. premda na mojem pojmu ο mogućoj realnoj sadržini neke stvari uopšte ništa ne nedostaje. »Jer predmet kod stvarnosti nije samo u mom pojmu analitički sadržan. da li nešto jeste ili nije stvar je suda. »Stotinu stvarnih talira ni najmanje ne sadrže više nego stotina mogućih. str. savršenost. »Jer. 572 i dalje. na koncu. dakle. a egzistencija. jer pojam i nije uopšte sud. ima još i egzistenciju. ako na išta. zbi­ lja primijeniti Hölderlinöv (Helderlin) pojam svete trezvenosti. dakle. koje mu dodjeljuje teologija. str. ova eg­ zistencija boga ne sadrži nešto dodatno uz ono što je već njegov pojam. onda u slučaju da ovaj "sadrži više od onog. Kao gore. 572. onda još uvijek ostaje pitanje da li ona egzistira ili ne.« Upravo je pogrešno reći da bog. i. tamo i citati. razliku između pojma ta­ lir i stvarnosti talira zapažamo na tome da li ih ima­ mo ili nemamo. ipak nedostaje još nešto na odnosu prema mojem cijelom stanju mišljenja. Na sljedeći poznati Kantov argument može se. a to je ono odlučujuće: »Ako ja sebi zamislim neku bit kao najvišu realnost (bez nedostataka). što se njemu može predicirati.« Sama egzi­ stencija se ne može preuzeti iz njezinog pojma. Ali u mom imov­ nom stanju je više kod stotinu stvarnih talira nego kod tog pukog njegovog pojma (to jest kod njegove mogućnosti). već dolazi uz moj pojam (koji je jedno određenje mojega sta­ nja) sintetički. Jer. i tako da­ lje. ka­ ko Kant kaže. dakle. Ibid. a da ovim bitkom izvan mog pojma sami ovi zamišljeni stotinu talira ni najmanje ne bivaju uvećani. već je ona nešto što se odnosi na odnos ovog pojma prema nečem drugom ili. 95 . a oni predmet i njegovu poziciju na sebi samom.stav u najvećoj mjeri osoben.

kao primjer razvi­ jao Kantovu kritiku ontološkog dokaza postojanja boga. a drugi pojam pogleda na svijet. otpada uopšte svaki kriterijum da li dolazi do iskustva. ja egzistenciju stvari ne bih mogao zamijeniti pukim pojmom stvari. naime. kompleksnošću ovog pojma u odnosu na dva po­ larna pojma. putem pojma.« Onda. Da je govor ο nekom predmetu čula. A ovdje se pokazuje i uzrok teškoće koja ovdje vlada. naprotiv. egzistenciju hoćemo da mislimo samo putem čiste kategorije«. »zahvaljujući istom ipak dobija jedan mogući opažaj više. naše mišljenje«. samo putem čistog uma — otuda Kritika čistog uma — »onda nije ni­ kakvo čudo što ne možemo navesti nikakvo obiljež­ je. I ja sam vam. Pošto smatram da se tu radi. da bih vam na tome pokazao kako suglas­ ne. juni 1962. Jer. kao sadržan u kontekstu sveukupnog iskus­ tva. i to. ο centralnom problemu filozofije uop96 . ovdje. predmet biva miš­ ljen samo kao saglasan s opštim uslovima jedne moguće empirijske spoznaje uopšte. zapravo. 9. recimo.naime da je spoznaja onog objekta moguća i a po­ steriori. što nju ne možemo da razlikujemo od puke mo­ gućnosti. u onom sklopu u kojem pokušavam filozofiju da odvojim od pogleda na svijet. pa pošto se povezivanjem sa sadržinom sve­ ukupnog iskustva ni najmanje ne povećava pojam ο predmetu. najpri­ je. od kojih je jedan pojam znanosti. kako stringentne na svoj način mogu biti filo­ zofske argumentacije. a putem egzis­ tencije. ovdje to možete prevesti: ako egzistenciju hoćete da mislite samo putem čistog mišljenja. koje ono stvar­ no označava ili koje ono ne označava. dakle naše prosuđiva­ nje. bez mogućnosti da se ova vrsta stringencije redukuje. Ako mi. prije sve­ ga. Bavili smo se pojmom filozofije. na neku čisto logičku naučnu stringenciju. 7.

jer. koju ste dobili 97 . apstrakcija. u određenim fazama povijesti prirode za­ ista je bilo svakakvih stvorova. nasuprot tome. kakav j e Kant. pojam koji je u sebi potpuno suglasan i neprotivurječan. imala jedan osjetljiv nedostatak. kako dolikuje. pokušati da ono odlučujuće kratko inter­ pretiram sa nekoliko svojih riječi. je­ ste neobično da poljem trči neki konj s čovječjim gornjim dijelom. prilikom tako stro­ gog oslanjanja na tekst. Kant kaže da je po­ jam misaona tvorevina. konačno. U takozvanom ontološkom dokazu ο postojanju boga radi se ο uče­ nju da uz pojam neke savršene biti spada i njezina egzistencija. a pogotovo tako nešto značajno kao što je njezina egzistencija. sebi. sam po sebi ne bi uopšte mogao sadržavati neku protivurječnost. dakle. ali. a ako se previše udaljimo i ako slobodno govorimo ο tekstu.šte. pojam bi onda u sebi samom bio protivurječan. Kant. nečeg protivurječnog tu nema. ipak mnogo toga nije baš sasvim jasno. prije svega ništa ne kazuje ο realnosti onoga što je ovim pojmom obuhvaćeno. s jedne izvjesne distancije naučili da još bolje razumijete ο čemu se u ovom izvođenju dokaza radi. ovdje »Kritiku čistog uma«. da bih vam dao što je moguće egzaktniju predstavu ο tome kako se u jednom istinski filozofskom tek­ stu obrađuju takvi problemi. dakle. ja ću. onom koji ne poznaje do­ bro neki sklop. ipak. Ako. na primjer. kao što je pojam najsavršenije biti. ona ne egzistira. razumije po sebi. a takav pojam. čovjek je pri tom uvijek između scile i haribde. upr­ kos svemu. Ipak. argumentira da pojam. moglo predicirati da je ona naj savr­ šenija bit. ja sam se veoma strogo držao Kantovog teksta. jer ako bi nekoj najsavršenijoj biti bilo šta nedostajalo. onda ona i ne bi bila više najsavršenija bit. Ja. doduše. Kako biste. onda se ka­ že da ne bi bio ispunjen njezin sopstveni pojam. već bi time što ne egzistira. kao misaona tvorevina. koja se prema jednom tako velikom autoru. usljed toga se njoj ne bi._onda postoji opasnost da se u jedan takav tekst projicira­ ju sopstveni motivi i time povrijedi obaveza. mogu stvo­ riti jedan pojam ο kentauru.

ovaj kritički mo­ tiv prema opredmećenju. najdalje prove­ dena konsekvencija filozofskog pogleda. Ovi. Prema ovom po­ gledu. sa činjenično datim isku­ stvom. Ova Kantova argumentacija je. u izvjesnoj mjeri. preciznije rečeno. može da predicira neku sa­ vršenu bit. Ova misao se prvobit­ no pojavila već u nastavku konsekvencije Aristote­ love kritike Platona. Tek oda se može konstatovati da li on sebe ispunjava ili ne ispunjava. ona ipak uvijek osta­ je jedna tvorevina. Ovaj pojam. već oni vrijede samo. počev od Wilhelma Ookhama. prire­ dila misao. koji je po sebi isto onako efemeran. već se jednostavno morate držati egzi98 . koji je za­ počeo da se kristalizuje u filozofiji kasnog sred­ njeg vijeka. prema hipostaziranju poj­ ma prenijet i na pojam boga. konačno. dah glasa. koju je. njegova konfrontacija s opažajem. u stvari. s faktičkim uopšte. pojmovima kao takvima se ne priznaje nikak­ va realnost. zapravo uopšte ne treba da posjeduje neku samostalnost. rekli bismo. no ona ipak uvijek ostaje pojam. ništa drugo do flatus vocis.od tako i tako zaista postojećih rasutih predmeta. nego su. kako je to bilo formulisano u srednjem vijeku. postupili i prilikom obrazovanja pojma boga. Egzistencija. posto­ janje — a ovdje ne smijete misliti na moderni egzi­ stencijalizam. pre­ ma Kantu. pojmovi treba da budu posredovani ili ispunje­ ni konkretnim. prema Aristo­ telu. isto onako lišen supstancije kao upravo riječ koju samo izgovaramo. za koju se onda tvrdi i da je realna. naime od nominalizma. koju smo tek mi stvorili. naime ideje. Da bi se izreklo nešto ο tome da li ovaj pojam ima stvarnost. spram onoga što njima treba da bude obuhvaćeno. kao abrevijature činjeničnih stanja. Iz njegove krajnje kon­ sekvencije kod Kanta je. Već u Aristotelovoj kritici Pla­ tona ovo je bilo ograničeno time što. Za njega su pojmovi bili ne­ što samostalno i po sebi bivstvujuće i nerazorivo i vječno. od kojih ste vi nekakva obilježja zadržali i apstrahujući preradili u ovaj pojam. sad. kao skraćenice. koja su njima obuhvaćena. po­ trebna bi bila. Upravo tako smo. prema ovoj argumentaciji. faktičkim.

mogli bismo nazvati pojmom čistog uma. koje sam vam nekako prokrijumčario kad sam go­ vorio ο različitim granama filozofije i kad sam vam ponešto rekao ο različitim značenjima riječi logika. Govorio sam ο tome da postoji jedna formalna logi­ ka. da­ kle. po svom sopstvenom određenju. S druge strane. koji tu kaže da jedan određeni predmet ili jedna određena bit egzistira — nije. Zahvaćam ovdje retroaktivno na jedno određenje. bogu atestira. među­ tim. određenje. I po­ jam ο bogu. kao svim pojmovima čistog uma. koju pretpostavlja be­ sprijekorno obrazovanje pojmova. Kant bi bio rekao da. nije atribut koji pored drugih atri­ buta pripada pojmu. između ostalog. tome nasuprot. koje se odnosi na nje­ govu stvarnost. kao jedan momenat njegovog savršenstva. dakle logika čistih misaonih određenja. već je egzistencija određenje koje se vezuje za odnos pojmova ili pojma prema uvijek datom materijalu. kojima se mi u našim misaonim određenjima vezujemo za nešto realno. Kant govo­ ri ο transcendentalnoj logici. to jest logika koja se vezuje za mogućnosti. koje. uopšte. a ovom pojmu. prema kojem se u ontološkom dokazu ο postojanju boga. što nije puko mišljenje. egzisten­ cija. zapravo — ako to smijem ponovo da prevedem u ovu pojmovnu dihotomiju — u ontološkom dokazu ο postojanju boga ima nečeg kao što je zamjena formalno-logičkog određenja. koje je razložio Kant. sa svoje strane. postaje moguća takva svijest ο realnom. treba da bude nešto apsolutno onostrano. mogli bismo još bolje reći. postoji i jedna materijalna logika. sa mate­ rijalno-logičkim određenjem onoga što se odnosi na stvarnost onoga što se ovim pojmovima čini. ali da. potrebno je ispunjenje putem opažanja.prema ovome. Ukoliko se ra­ di ο onim uslovima mišljenja pomoću kojih. Zato se jedino iz čistih pojmova ne može ništa zaključiti ο egzistenciji onoga što ovi pojmovi izražavaju. ulazi u pojam. ili se ništa ne može ispredati.stencijalnog suda. kao i kategorijama. sa transcendentalno-logičkim određenjem. prema onome čime se po­ jam ispunjava. pojam boga. nešto što 99 .

Oo što on čini zapravo je nešto mnogo radikalnije. Ova Kantova kritika pojma boga nije toliko kritika racionalne teologije. Ja vas ovdje molim da ovu argumentaciju shvatite veoma preciz­ no. prisiljen da se zapliće u proti­ vurječnosti. što Kant prikazuje kao njegovo iskušenje da daje takve iskaze. već je ona. Sad vam već ukazujem na to — smatram da se ο filozofiji može govoriti samo ako se uvijek upuštamo usred filozofske problematike — da um veoma teško može da izmakne tom iskušenju. u kojima sebe upliće u protivurječnosti. na drugoj 100 .je apsolutno uskraćeno našem empirijskom opaža­ nju. dakle iskaze ο stvarnosti ili nestvarnosti. nikako ne može da zaobiđe ove is­ kaze. kritika čistog uma. Iz toga Kant izvlači konsekvenciju da je bog ideja. ο ovom pojmu moglo reći da mu odgovara nešto kao što je egzistencija ili da s njim korespondira. pa i iskaz koji utvrđuje egzistenciju boga. mora zahtijevati. Tako pojam boga već upravo isključuje ono ispunjenje sebe. tako kao da Kant na osnovu ove kritike poriče egzistenciju boga. u pukom logičkom postupku. u jednom veo­ ma strogom smislu. kak­ vom se ona predstavljala. kako bi se. Dopustite mi napomenu da je upravo to jedan od momenata sa kojima je započeo Hegel tako što je rekao: Ako je um. a. po svo­ joj sopstvenoj ideji mora da napreduje. možemo donositi samo utoliko ukoliko su nam oni dati čulnim opažanjem. s jedne strane. kao i iskaz koji egzistenciju boga poriče. naime kriti­ ka zavođenja uma na to da neprestano prekoračuje svoje granice i da daje iskaze ο stvarnom. Njegova argu­ mentacija glasi: Svaki iskaz. u ko­ jima zapada u takve nerješive teškoće. jer po svom sopstvenom pojmu. zapravo je prekoračenje one granice koja je našem umu postavljena time što mi egzistencijalne sudove. a ne ne­ što ο čijoj egzistenciji ili neegzistenciji se može va­ ljano odlučiti iz čistog uma. recimo. Ovo izvjesno iskušenje je sadržano u samom pojmu uma. No ono se. tako da um. zapravo. to znači iz čistog miš­ ljenja. što se nikako ne može adekvatno dati u našem prolaznom i varljivom čulnom iskustvu. opet. to nije.

Kod Kanta se. upućen protiv ovog pitanja i zato što se on odrekao jedno­ stavnog valjanog odgovora na to. mogućnost spoznaje apsolutnog. treba da se odvoji od onog problematičnog umnih ideja. zapravo. tabu. ne može da razriješi ove pojmove ili ideje. pašće na pamet formulacije. onda to činim zato jer je sam Kant veoma ozbiljno shvatio zabranu. ali sigurnom os­ trvu. ono što zasigurno možemo znati. naime ο samoj egzi­ stenciji boga. što u Njemačkoj mo­ žda zvuči pomalo smiono i neobično. dakle uopšte ne toliko ο tome da se kritikuju predmetni momenti. naime. uvijek radi ο po­ kušaju da se kritikuju ta prekoračivanja granice uma. da je Kant ograničio znanje da bi stvorio prostor za vje­ ru. zapravo. Ova slika vam veoma tačno odražava i unutarnju topografiju Kantovog mišljenja. Utoliko se s velikim pravom može reći.strani. onaj medijum u kojem se um kreće. Ipak. Tako oni pravi naučni sudovi. U jednom veličanstve­ nom poređenju on govori ο malom. poricao mogućnost spoznaje posljednjih stvari. baš onim okeanom zaključaka iz čis­ tog uma. zapravo. Kada ja oklijevam da na ovo pitanje dam neki određeni odgovor. najreal101 . njegovom poslu. kao ona svima poznata. to jest filozof koji je. to je dijalek­ tički um. Mnogi od vas će sada pokazati sasvim opravdani interes da saznaju ne samo šta je Kant mislio ο do­ statnosti ili nedostatnosti našeg uma ο ovom. Onima od vas koji su već nešto čuli ο filozofiji na jednom primitivnom nivou. da je Kant u jednom strogom smislu agnostički filozof. na kojem naša spoznaja može sigurno da se kreće i koje je okruženo nesigurnim i opasno tulećim okeanom. sama ta protivurječnost onaj or­ gan. najprije. već šta je on mislio ο samom predmetu. veoma široko prihva­ ćeno u zapadnim zemljama. a um koji se kreće u medijumu protivurječnosti. onda je. na citiranom mjestu »Kritike čistog uma« postoji jedna veoma nesvakidašnja formulacija: »Ona«. ali što je upra­ vo u vezi s Kantom. kao što su zahtjevi koje um postavlja transcendentalnim sudovima. koje um ovdje utvrđuje. kako se to kod Kanta kaže.

smatram njegov argument u »Kritici prak­ tičnog uma«. u transcendentalno-logičkom smislu čak i ne ukazuje na mogućnost ovog predme­ ta. kažete vi. nepravda i patnja na svijetu su tako 34 Iako se tekst pojavljuje u uobičajenoj zaokruženosli. moralo biti kraće od ostalih. premda taj pojam koji sebi ne protivurječi još nikako ne dokazuje mo­ gućnost predmeta)« . da je sasvim zamislivo da je jedan takav pojam. Neobjedinjivost oba ova zahtijeva dokazuje. zato ne nalazi. doduše. kaže. kao jedino i najsnažnije upo­ rište za to kakav je bio Kantov stav prema egzisten­ ciji boga. i to. čak i ako je pojam jednog apso­ lutno savršenog i egzistentnog ens realissimum u sebi neprotivurječan. može dovesti do takvih protivurječ­ nosti. »ona. izd. (sa čim se ja. ja ne bih ovdje htio.) 3 5 102 . već da je moguće da on stoga i ne može naći ispunjenje. Ovdje Kant ide još malo da­ lje nego u kritici koju sam vam dosad izlagao. ima svu re­ alnost i vi imate prava da jednu takvu bit prihva­ tite. ali da on. inače. naspram kojih je on neodrživ. ako hoćemo umno da ra­ zumijemo ovu Kantovu misao. kako je nazivan bog u srednjevjekovnom jeziku. jer čim pokušam da ispunim ovaj pojam. moramo ovdje dodati. Ja lično. u sebi besprijekorno konstituisan. ovdje nije isključeno ispuštanje u poređenju s pre­ davanjem. recimo. ali. ne nalazi ispunjenje. slažem. rekao bi Kant. onda ono prisiljava na takvu in­ terpolaciju. ens realissimum. (Prim. ne samo po mogućosti. u najmanju ruku. Kantu da imputiram da je on odista učio ovako kako sam vam ja upravo razložio. koje bi. ako navedenom mjestu uopšte hoćemo da damo neki umni smisao. kako činjenica da je neki pojam prema pravilima čiste logike u sebi sa­ mom neprotivurječan. primjena ovog pojma na bilo kakvo moguće ispunjenje putem iskustva ipak. to upravo nu­ žno vodi do protivurječnosti ili nesklada — kao što nužno čulno ispunjenje egzistencije boga protivu­ rječi njegovoj isto tako nužnoj apsolutnoj transcendenciji. naime. da.nija bit. Sad. zasad. U ovoj rečenici on. koja upravo isključuje takvu čulnu iskusivost.

to i ne postoji. uprkos svoj ovoj sili stvar time nije stavljena ad akta. kao da je to zaista u skladu s Kantovom filozofijom. ovo Kantovo izvođenje dokaza u sebi odi­ sta ima jednu veliku silu. ipak jednim putem koji bi vodio mimo ponora spasi egzistenciju boga. a onda na to vodi refleksija da ovo silno ipak nije sasvim prisilno. Reći više. kako se to l ijepo i građanski kaže. koje je on onda poduzeo da. zahvaljujući Kantovom veoma stringentnom izvođenju dokaza. koji je stvo­ ren prema potrebama trona i oltara. da li je zaista pitanje ο ontološkom dokazu postoja­ nja boga. Duh Kantove filozofije je. duh metafizičkog očajanja. Mnogi od vas će možda reći: Ako je klima filozofije to da se nešto dokazuje kao neobično silno i stringentno. ja bih postavio pitanje da li Kantova kritika ontološkog dokaza ο postojanju boga zaista u potpunosti razrješava problem koji nas zaokuplja. konačno. Međutim. oni treba da izvuku iz ovog očajanja. dakle prema potrebama najviših crkvenih vlasti. ako. Uvjeren sam da ćete samo ako shva­ tite i jedno i drugo. opet. jednom za svagda skinuto s dnevnog reda. zapravo. To je već Kant. samo onda moći razumjeti nešto od klime u kojoj se filozofja uopšte odigrava. shvatite da. zapravo su pokušaji spašavanja u jednom veoma emfatičkom smislu. a da.beskrajni da bi misao ο svijetu bez. naime boga. da bi se stvorio pro­ stor za naivnu i nepokolebljivu vjeru. da ćete. bila nešto previše grozno da bi se moglo predstaviti. dakle stvarno podmetnuti da je kod Kanta znanje ograničeno. ο njemu učilo prije prvog svjetskog rata u onoj Libečkoj gimnaziji. samo ako shvatite ovu neobičnu protivurječnost da u filozofiji postoji nešto prisilno. izjednačujuće pravednosti i njezi­ nog garanta. kako se. na jed­ noj strani. recimo. ali da. a pokušaji. dakle. na drugoj strani. ο kojoj nam je ponešto ispričao Thomas-Mann (Tomas Man) u »Budenbrokovnma«. smatram popu­ larizacijom. koja više spada u područje profesorskog Kanta. onda mi s jednim tako ne­ sigurnim zanatom radije ne bismo imali nikakve ve­ ze i radije bismo ostali pri našim pojedinim znano103 .

u koju smo. zahvaljujući napretku naše sopstvene svije­ sti. da li je ovaj pojam. na pojam apso­ lutnog. onda bismo tek mogli postaviti pitanje. ograničenje. baš spoznaje koje se ne mogu crno na bijelo kao posjed mirno nositi kući. Filozofija zaista i sasvim strogo jeste ono obličje svijesti koje to ne­ ma i nema ni na koji način u džepu. jer mi nikako ne možemo da se iskobeljamo iz te aparature pojmova. Pa ako sad priznajemo da je sve ono što jeste. sfera filo­ zofije je takva da se u njoj odigrava tako nešto lomno i zapetljano.stima. čak ni najjednostavnije i najprostije čulno iskustvo. samo onaj ko je u osnovi siguran u to da su ono ο čemu se. I samo onaj ko se upušta u to. baš tako sasvim bez praznina. ako ο njemu iskazujemo bil o šta čvrsto. No u tome je. ο kojem smo motivisani da razmiš* ljamo. ništa nam nije dato. ja bih bio posljednji koji bi zbog toga nekog prekorio. kao upravo ovo napomenuto. spoznaje. upozorio bih vas na to da pojam. Stoga je fikcija praviti se kao da postoji nešto sasvim zbilj­ sko. da li je on zaista samo zato što mu ne koresponr 104 . i nešto kao ograni­ čenje kritike. spram onoga što se njime zamišlja. ako uopšte to određujemo. zatvoreni. Smatrani da je poštenije reći. zapravo radi. Mi nemamo uopšte ništa. Samo da bih vam pokazao onu tačku na kojoj ova Kantova stringencija nije. ipak uvijek ima i jedan momenat samostalnosti. skraćenice za jedinstva obilježja onoga što se njima zamišlja. što sa svoje strane u sebi nema i taj momenat pojma. dakle. upravo onog pogleda ο flatus vocis. Pojmovi upravo nisu samo abrevijature. ako je onda pojam zaista samo takav glasovni znak. ako na njemu imamo išta čvrsto. samo taj uopšte treba da se upušta s filozofijom. istovremeno i uvijek nešto pojmov­ no posredovano. zar on spram njega ipak nema i jedan momenat samostalnosti? I ako sad posve mi­ slimo na onaj najemfatičniji pojam. nego da vam prilazim s afirmativnim pasusom da filozo­ fija kao filozofija to ima u džepu. u izvjesnoj mjeri. koju je nominalizam upućivao poj­ movnom realizmu. što ne bi bilo profiltrirano pojmom. bez sumnje.

Time što je ta ideja apsolutnog već sadržana u tom ovo-je-tako. uopšte baš ništa nije. ali ona je sadržana već u najjednostavnijem sudu. Moglo bi se na ovom mjestu argumentisati da je u svakom pojedinom sudu. ovu konsekvenciju. zapravo. moglo bi se reći. pri­ nuđeno da sebe ograničava u Kantovom smislu? I. A je jednako B. htio to ja ili ne. zapravo. ja sam prisiljen da idem dalje i. uprkos tome ipak neprestano prinuđena da po­ stavlja ovo apsolutno — ono apsolutno koje su u sholastičkom jeziku krstili kao phantasma bene fundatum. Ova se onda može realizovati tek kad ja od ovog suda pođem ka mnoštvu drugih sudova. zaista odstraniti samo razlikovanjem pojma i realnosti? Ne mora li mišljenje da slijedi ovu svoju prinudu. ja. u kojoj egzistira­ mo.dira neko iskustvo nešto tako apsolutno ništavno. nikako se ne može tako radikalno praviti razli­ ka kako je to učinjeno u Kantovoj argumentaciji. prema kojoj se mišljenje kao pojam osjeća pritisnuto. kao što je. Već time što govorim. Između utopije. zapravo. ja. To nije nikakva fraza i nikakva puka apologetika. sa­ držan zahtjev za cijelom istinom. stavljam cijelo ili apsolut­ no. već u osnovi imamo. 105 . ne mogu uopšte misliti. Može se postaviti pitanje: Mogu li ja uopšte nešto misliti ako ne postoji motiv. ako ne mislim ovu mogućnost apsolutnog. koji uopšte izričemo. dakle. dobro zasnovanom slikom fantazije. ko­ ju stavljam već u najjednostavniji stav. na drugoj strani. makar ja to ograničavao. treba spoznajnoteoretski uzeti krajnje ozbilj­ no. ova prisila da se krećemo prema nečem apsolutnom. iako spoznaje protivurječnosti u koje se upetljava kad apsolutno postavlja kao egzistentno. koje se nalazi u svijesti. ja već kazujem da to je­ ste. Može li se. ideju jedne potpune. a time što to stavljam. prisila u svijesti da se to misli? U ovom smislu Kant je to priznao u stavu da je svijest. onda. U mojoj rečenici. jedne apsolutne istine. u umu. čak kritikovao. i zbilje. bez jednog takvog pojma apsolutnog ne mogu baš ništa misliti. a Hegel je to rekao. kao jedne regulativne ideje. utoliko Kantov pojam boga.

fi­ lozofija — to vam kažem da bih vam dao nešto jas­ niju predstavu ο pojrnu filozofije — ipak na koncu nije zadovoljna argumentacijom kao što je Kantova i ako ponovo preuzima jednu takvu problematiku. 106 . I nije se izmijenio samo on. No Hegel je on­ tološki dokaz ο postojanju boga spasao u tom smi­ slu da se ona odnosi na njegov pojam apsolutnog. dok je životni nerv Kantove filozofije bio upravo u tome što ona poriče ta­ kav identitet između onoga što jeste i naše svijesti. onda je ona preuzima kao na višoj razini jedne spi­ rale. koji um apsolutno ne može da probije. tako totalno odvojena. istina sasvim drugačije. apsolutnog duha kao totaliteta ili sistema. doduše. Nije li sve ništa ako bog nije? Ja vam ovdje nabacujem ova pi­ tanja samo da bih vam pokazao kako ta Kantova stringentna argumentacija. koje. On je to. nadam se. tako da je ipak sa­ čuvana ona stringencija ο kojoj sam vam govorio. Oni od vas koji su već malo ušli u ovu opasnu klimu filozofije znaće da je u smislu razmatranja. skoro bih rekao. ne odlučuju apsolutno. naime. da bi sama bila određena kao duh. istovremeno opet izmiče ovoj stringenciji. istovremeno ipak ostavlja otvorenom mogućnost i neophodnost da se ona prevaziđe. ona je postavljena u obliku pitanja. ona to pitanje ne postavlja u onoj istoj naiv­ nosti kao ranije. koja sam vam upravo. od zbilje biva tako apsolutno. veoma zorno predočio. kako je on učio i što je. šta uopšte još znači istina? Šta znači po­ jam istine ako istina. u koju je preuzeta cijela sadržina iskustva. zapravo. dakle. U ovo ponovno pojavljivanje tog problema ušao je cijeli pokret samog duha. na izvje­ stan način. prikazao. Ako. sadržina njegove filozofije. učinio na osnovu apsolutnog identiteta bivstvujućeg i duha. naspram jedne filozofije. Hegel uzeo na sebe da spasi taj ontološki dokaz ο postojanju boga. čiju stringenciju sam vam. čime se sam pojam boga potpuno izmijenio. narav­ no. povijest čovječanstva. moguća istina.konačno. Ta pitanja se. a između njih postavlja nešto kao jedan blok. izvođenje boga iz njegovog pukog pojma je nešto sasvim drugo.

ali odluke koje su donijete ο tim pitanjima postaju u tom novom obliku istih pitanja ponovo konstitu­ tivno važeće i ne mogu se više odbaciti, zaboraviti. Ovaj osobeni odnos je, zapravo, upravo oblik u ko­ jem se razvija filozofska svijest uopšte; u ovom je­ dinstvu prinudnog, a ipak neprinudno otvorenog, no koji su, i jedno i drugo, jedno drugim posredo­ vani, od kojih jedno ne može da bude, a da nije ono drugo, napreduje filozofska misao. Tome, nasuprot, upravo dogmatizam poriče tako nešto kao što je ta stringencija filozofske odlučivosti i na ovom mjestu, kao iz puške opaljen, navaljuje s vjerom. Prava struktura filozofije se određuje time da je, doduše, u svim njezinim pojedinim momentima filozofska argumentacija takva da se može odlučiti, ali da pita­ nja filozofije kao cijeline ipak nisu odlučena, pri tom čak ne moramo mislit i na ogromnu ulogu za­ boravljanja u povijesti filozofije. Filozofija nije niti apsolutno zatvoreni sklop motivacija, kako je to, re­ cimo, sebi predstavljao Hegel, niti je ona nešto haotično. Bio bi, između ostalog, veoma interesantan za­ datak jednom ispitati koji problemi su bili zaborav­ ljeni u povijesti filozofije; vjerovatno bi se iznašlo da zaboravljena nisu ni u kom slučaju bila pitanja koja su riješena, već ona koja su prestala da budu relevantna za neposrednu društvenu praksu ili ona koja su, iz bilo kojih razloga, bila potiskivana i zato nisu dalje praćena. Jedan od najzapaženijih sluča­ jeva zaboravljanja je, sigurno, problematika veze između tijela i duše, unutrašnjosti i spoljašnosti, problematika koja je vladala sveukupnom velikom filozofijom takozvanog racionalizma u sedamnaes­ tom vijeku, počev od Descartesa, i koja je, kao po dužnosti, neprestano obrađivana u svim mogućim filozofijama i još se obrađuje. No ona je, na neki način, izgubila svoj patos; očigledno zato što ono što je u ovom pokretu prosvjetiteljstva bilo odlu­ čujuće, naime, pitanje da li postoji neki neposredni uticaj duhovnog na tjelesnu supstanciju, poslije tri­ jumfa prirodnih nauka i provedenog prosvjećenja. 107

više uopšte nije imalo onu aktuelnost kojom bi ljudi bili poticani da ο tome razmišljaju. Pri tom, zacijelo, smijemo reći da je cijela ova problematika, koja je vladala filozofijom, prije svega kod Descartesa, Spinoze i Leibniza, još i danas otvorena. Stvarnog rje­ šenja, neke stvarne određene teorije ο tome nema. Ja bih samo htio da vam barem ukazem na ovaj ho­ rizont jedne duhovne povijesti zaboravljanja, ο če­ mu je do danas đavolski malo vođeno računa. 19. juni 1962.

10. S druge strane, radi se ο razgraničenju pojma filozofije od onoga što se obično naziva pogledom na svijet, nakon što smo se pozabavili diferencijom i odnosom između filozofije i znanosti. Zadatak filo­ zofije spram pogleda na svijet, s kojima ljudi nastu­ paju u svojoj okolini, vidim ne u tome da ih potvr­ đuje, već u tome da ih likvidira. Sigurno ne u tom smislu da filozofija treba da se bori protiv svakog ogleda na svijet; to bi bilo isto tako neprimjereno ao kad bi se unaprijed zauzela za neki određeni po­ gled na svijet. Ona, naprotiv, putem medijuma kon­ sekventnog mišljenja, argumenta, mora mogućnost te sfere da odvoji od pukog pogleda na svijet. To je, opet, jedan momenat u kojem su međusobno jedin­ stveni značajni filozofi tradicije, čak i oni koji, ina­ če, jedan drugome najžešće oponiraju; formulacije protiv filozofije stanovišta, a to je isto što i puka filozofija pogleda na svijet, naći ćete kako kod spe­ kulativnog Hegela, tako i kod Husserla, koji je tu vjerovao da se upravlja samo prema takozvanim stvarima. Moraću vam barem kratko ocrtati šta s tim u vezi podrazumijevam pod pogledom na svijet. Pogledom na svijet ja nazivam predstave ο biti i ο vezi stvari, svijeta, čovjeka, predstave koje se mjere prema subjektivnoj potrebi za jedinstvom, za objaš­ njenjem, za krajnjim odgovorima i koje, radi zado108

voljenja jedne subjektivne spoznajne potrebe, una­ prijed postavljaju zahtjev za objektivno istinitim. Sfera pogleda na svijet je, drugim riječima, u sistem uzdignuto mnjenje, a uopšte je karakteristično za onog koji tako, svjetonazorno, misli da je on sklon tome, da ο jednom pogledu na svijet govori kao ο »mom pogledu na svijet«. S tim u vezi bi duhovno­ ­povijesno bilo interesantno pitanje kad je uopšte filozofija postala povezana s prisvojnom zamjeni­ com. Koliko ja to mogu da sagledam, Kant nikad i nigdje ne govori ο »mojoj filozofiji«, Fichte, napro­ tiv, to čini; čini to, isto tako, Schopenhauer i, razu­ mije se, Nietzsche. U ovoj jezičkoj nijansi se, ipak, najavljuje onaj prodor pogleda na svijet koji je, uprkos cijelog njegovog zahtjeva za logičkom dedukci­ jom, svom energijom prvi put -izbio kod Fichtea. Ovom potrebom za jednim jedinstvenim pogledom na svijet, koji nam daje sigurnost, koji ne dopušta praznine, koji sve objašnjava u sebi, unaprijed je, dakle, suspendiran zahtjev objektivno istinitog. Tak­ vu potrebu ima svaki čovjek, u svakom slučaju, ako je uopšte duhovni čovjek i ako, istovremeno, tako­ zvanim filozofskim pitanjima prilazi s izvjesnom naivnošću; osnovna greška pogleda na svijet, u najši­ rem smislu svjetonazornog mišljenja je, međutim, u tome što je u njemu ova potreba izjednačena s obe­ ćanjem da stvarno može biti dato jedno takvo jedin­ stveno, zadovoljavajuće, potpuno objašnjenje, koje donosi mir, namjerno ovo izražavam tako nejasno. Vjerovatno ne činimo nepravdu Kantu ako njegovu koncepciju, zato što je ograničio mogućnost spoz­ naje, odmah shvaćamo jednom vrstom protesta filo­ zofije protiv njezinog pretvaranja u svjetonazor. Do­ dao bih na to nešto što se odnosi neposredno na vas: Onaj ko filozofiji pristupa s nekim dovršenim po­ gledom na svijet, trebalo bi najozbiljnije da se po­ trudi da ga se riješi, jer inače će filozofija, kojom se bavite, unaprijed biti zakleta na jednu themu probandum. Odmah ćete pitati da li je ono što prihvatate na filozofiji i sa čime se filozofski sukoblja­ vate, objedinjivo i s ovim gotovo donijetim pogle109

dom na svijet; čim iznađete da to nije slučaj, vi ćete odbaciti filozofiju i time ćete dospjeti u najgoru si­ tuaciju, u koju uopšte može dospjeti onaj ko filozo­ fira — vi se nećete uopšte upuštati u same stvari, u sama pitanja, već ćete vjerovati da ste iznad njih za­ to što niste u njima. Ako filozofiji pristupimo s tom svjetonazornom potrebom, ta subjektivna potreba za jednim dostatnim, u sebi saglasnim, sveobuhvatajućim objašnjenjem postaje prećutno, prije svega, učinjena kriterij umom istine i time filozofija biva odvojena od zahtjeva za njezinom objektivnom isti­ nom. Time ona unaprijed postaje, u izvjesnoj mjeri, neozbiljna, ona, rekao bih, u izvjesnoj mjeri, postaje jednom vrstom biološko-ekonomskog pomoćnog sredstva, koje nam je potrebno da bismo lakše iziš­ li na kraj sa životom. A upravo zahtjev koji filozo­ fiju, pa utoliko baš i pogled na svijet, povezuje s onim što oni žele, upravo je zahtjev za radikalnom i neograničenom istinom. U onom trenutku, kad se prepustite tom svjetonazornom mišljenju ili toj svjetonazornoj potrebi, vi ste već u protivurječju s onim ο čemu se radi u onoj najdubljoj nutrini ove potrebe; vi se već nalazite u protivurječnosti prema samom pojmu istine. Time bi svaka vrsta filozofije postala farsa, naime naknadno traženje dokaza ili zasnovanosti za nešto što je, sa svoje strane, već li­ šeno kretanja misli i kritike. No isto tako malo, po­ red jedne stroge filozofije, kojoj, na neki način, koncendiramo neko neodređeno mjesto u panteonu kul­ ture, možemo za svoju dušu i srce uzgajati neki pri­ vatni nazor na svijet, kao neku vrstu baštice. Pojam istine u sebi nužno ima momenat jedinstva, pa ako taj pojam istine tako razdvojimo da pored objektiv­ no obavezujućeg zahtjeva filozofije preostane još jedan filozofski residuum, koji treba da fungira kao utjeha srcu, onda mi sebi pripisujemo nešto u što, zapravo, ni sami ne vjerujemo. To je, uostalom, crta koja je veoma duboko ukorijenjena u građanskoj svijesti, jer je ona od davnina bila sklona tome da proguta ideologije ili momente, koje, u osnovi, uop­ šte ne shvaća ozbiljno, samo zato što su probitačni 110

za komfor unutarnjeg života, uprkos njihove objek­ tivne, pa čak i uprkos njihove prozrete neistinitosti. Stav da svijet želi da bude prevaren istinit je mnogo doslovnije nego što mi to zamišljamo; u onom smi­ slu, naime, da postojeći svijet, odista, toleriše, pa čak i podstiče prevaru, čak i kad je prozire, radi ovog smirenja, radi ove duševne higijene, koju ona pruža. Nije se uzalud jedna poznata knjiga Feuchterslebena (Fojhtersleben) zvala »O dijetetici duše«. To je najdublje zasnovano u onoj crti građanske svije­ sti da se sasvim gubi u pukoj funkciji, u spoljnjoj reprodukciji života ,da ona, zapravo, uopšte ne uzi­ ma ozbiljno duh, na koji se neprestano poziva i da ga time unaprijed degradira u jednu vrstu duševnog nadjeva; to se, onda, s jedne strane, može srediti onako kako je nekom potrebno prema njegovoj du­ ševnoj potrebi, a s druge strane, toga se može, tako­ đe, isto tako ugodno odreći, ako to nekom odgovara — pozivajući se upravo na to da to i nije bilo odis­ ta objektivno istinito. Možda s ovim u vezi neće biti neinteresantno da podsjetim kako je fašizam, u svo­ joj prvoj, još promišljenoj verziji, u onom italijanskom, Musolinijevom, svoj diktatorski zahtjev za apsolutnošću povezivao s jednim ekstremnim filozof­ skim relativizmom, bilo ničeovske, bilo paretozovske opservacije; i upravo tamo gdje se takozvani svje­ tonazori najavljuju sa zahtjevom za apsolutnom valjanošću, njima se uvijek pridružuje sjena baš ovog proizvoljnog i relativističkog. Ja sam filozofiji kao zadatak označio likvidaciju nazora na svijet i rekao sam vam da je ono najbolje što vam za vaše mišlje­ nje može donijeti bavljenje filozofijom, to da vas navede da se zaista prepustite stvari, a ne ideološkoj potrebi. Meni je, pri tom, međutim, jasno da je to mnogo lakše reći nego učiniti i da bih, kad bih os­ tao na tome, zapao u jednu idealističku frazu. Kad nam je moj učitelj Cornelius, s izvjesnim idealistič­ kim patosom iz devetnaestog vijeka, rekao: ne treba Kant i ne treba Marx, ni Luther ni Fichte niti bilo ko drugi da bude tvoj maestro, već samo tvoj sopstveni um, meni je to zvučalo pomalo komično. Razlog to111

me je, zacijelo, bilo to što je vladala izvjesna diskre­ pancija između tog veoma velikog zahtjeva, koji se nalazi u takvim maksimama, i ponešto ipak siro­ mašne sadržine učenja ο umu, koje je ovom suprot­ stavljano. Ma koliko da sam ja filozofiji pristupio sa svjetonazornim predstavama, a ne bih uopšte htio da se ispričavam što sam kao mladić to činio, ova uvjeravanja da treba da se pouzdam samo u vlastiti um veoma su malo djelovala na mene; ona su me, u svakom slučaju, podsjećala na direktora škole Wulikea iz »Budenbrokovih«, tog dragog boga, ko­ ji je tu uvijek perorirao ο kategoričkom imperativu našeg velikog kenigsberžana Kanta. Mogu, dakle, za­ misliti da ovaj apel na vaš sopstveni um i na vaše sopstveno uviđanje na vas ostavlja slično mali uti­ sak, jer su potrebe, koje upravo duhovnog čovjeka i mladog čovjeka navode na svjetonazor, previše ja­ ke i previše intenzivne da biste ih mogli zbrisati pu­ kim apstraktnim traženjem, da treba raditi druga­ čije; i ovdje vrijedi stav da se samo kovanjem po­ staje kovač. Pri tom ne smijete zaboraviti da ono od­ ređenje nazora na svijet koje sam vam dao na po­ četku, prije svega, zaista opisuje filozofsku potrebu. Kad neki neobrazovani čovjek prilazi filozofiji, neko ko prema filozofiji nema odnos kakav imamo pre­ ma nekom stvarno vi tom znanju, već živi odnos, onda on to čini upravo s onom potrebom za smislom, s onom potrebom za totalitetom, sa svim onim što se pokazuje u nazorima na svijet. Kod mladog čovjeka je iz razvojnojpsiholoških razloga ova potreba po­ sebno jaka, jer on još nije sasvim odviknut od prin­ cipa realiteta, on iz njih još nije sasvim istjeran; a onda dolazi filozofija i kaže — ona ne kaže samo to, ali kaže i to — : Upravo ono što ti zapravo želiš, to ti ja ne mogu dati. Prema očekivanjima, koja su u njezinom sopstvenom pojmu, filozofija ima uvijek i nešto zakazuiuće, a upravo taj momenat zakaziva­ nja čovjeka sili na pridržavnje svjetonazornih moti­ va. Vi morate zajedno reflektirati sve ovo ako želite da upravo ono što sam vam ja izjavljivao ο autono­ miji i samostalnom mišljenju naspram nazora na 112

svijet ne shvatite kao puku declaration of intention, već sa svom ozbiljnošću. Ima tu još nečeg. Poredak današnjeg života ljude tako slabi, ostavlja tako ma­ lo vremena i, rekao bih, tako malo snage za zaista samostalno i autonomno mišljenje, na koje se s ka­ tedre obično toliko pozivamo da taj apel za ovim samostalnim, odlučnim, konsekventnim mišljenjem onda veoma lako zvuči ,kao kad ljekar siromašnoj staroj čistačici odredi da svaki dan jede jaku živinsku supu. Američki ekonom i sociolog Galbraith (Galbrajt) je pisao da to stalno opominjanje na po­ trebu samostalnog i nezavisnog mišljenja, zapravo, ima zadatak samo da nas zavara kako danas toga uopšte više nema i, moramo dodati, kako su uslovi za to izvanredno teški. Ako vi zaista želite da se pri­ bližite ovom problemu autonomije u vašem sopstvenom duševnom domaćinstvu, put ka tome će biti ne da vi sada više ili manje apstraktno prihvatite ovo što sam vam, kao vaš nastavnik, rekao protiv nazo­ ra na svijet, dakle protiv nekritičkog prihvatanja do­ vršenih ideologija i da zaključite kako ja zaista hoću da mislim autonomno. Bojim se da u uslovima, u kojima svi mi, ne izuzimajući pri tom ni mene, živi­ mo, jedno takvo puko ukazivanje samo po sebi, ta­ kođe, ima nečeg ideološkog. Prvi korak koji će vas dovesti do one vrste samostalnosti koju sam ja oz­ načio kao likvidaciju mnjenja ili likvidaciju nazora na svijet, čini mi se da je taj da budete svjesni teš­ koća, koje stoje na putu jednom takvom autonom­ nom i samostalnom mišljenju i tek kad ih sagledate u sebi samima, dakle putem pojma refleksije onoga što ovu samostalnost otežava, ako ne i sprečava, tek onda će vam uopšte biti moguće da prevaziđete tu oblast pukog nazora na svijet. Nije mi promaklo da taj pojam nazora na svi­ jet, kako sam ga upravo upotrijebio, ima jedan la­ gani starinski ton. Ako imamo instinkt za povijesnu mjesnu vrijednost riječi, ako, rekao bih, na riječima vidimo ili čujemo njihove godine, onda ćemo na iz­ razu nazor na svijet osjetiti godinu 1890. ili 1900. ili, u najboljem slučaju, 1910. Pri tom, u najpovolj113

nijem slučaju, čovjeku na pamet pada izraz Jugend­ stil, a u najnepovoljnijem monizam. To su bili na­ zori na svijet, to jest, to su, zapravo, bili pokušaji, kao što je cijeli taj Jugendstil značio jedan pokušaj, da se sa pozicije autonomije fantazmagorički skici­ raju, u izvjesnoj mjeri, zamjenske tvorevine, koje bi mogle preuzeti funkciju i ulogu koju je ranije imala religija — da se skiciraju, tako reći, samostalno na­ pravljene samopostavljene religije, kako se to, bez sumnje, najveličanstvenije izražava u Nietzscheovoj filozofiji, koji je izričito, s grandioznom naivnošću, govorio ο novim tablicama zapovijesti, koje je on htio da ustanovi. I sad, u ovom pojmu svjetonazora, pri čemu moramo tako pomalo misliti i na kremiranje i na sufražetkinje i slične poštovanja dostojne institucije, s ovim pojmom nazora na svijet se danas više niko ne može proslaviti; mogu sebi zamisliti da je neki od vas zato ovo što sam protiv toga rekao takođe, osjećao kao malo zastarjelo, slično tome ka­ ko je veoma zastarjela knjiga, koju je jedan ofici­ jelni profesor univerziteta, Heinrich Rickert (Hajnrih Rikert), napisao protiv onoga što mu se u nje­ govo doba činilo sumnjivim kao konkurentni nazor na svijet, naime protiv filozofije života. Ako vas opo­ minjem zbog svjetonazornog mišljenja ili ako vas ne opominjem, nego ako bih htio da vas pokrenem da na to reflektirate, onda se, sigurno, moramo dr­ žati savremenog, aktuelnog oblika nazora na svijet. Oni stari nazori na svijet, koji danas imaju tu po­ malo starostavnu boju, sebe su manje ili više posta­ vili kao subjektivne, kao da im je porijeklo u slo­ bodi; oni su se deklarisali kao sistem vrijednosti, koji je nabacio ono subjektivno ili kao sklop zasni­ vanja, koje su subjekti skicirali po obrascu prirod­ nih nauka. Ono što u njima danas zvuči tako zastar­ jelo, možda i nije baš samo nešto loše; ako se ovim stvarima rugamo, onda u toj poruzi skoro uvijek ima i pakosti prema nečemu čime, zapravo, nismo sasvim ovladali, prema nečem nedovršenom, prema nečem što je jednom bilo obećano, a što u zbilji nije razriješeno. To je obećanje da se duhovni svijet i, na 114

koncu, i realni, uspostavi upravo iz svijesti. To što se nije uspjelo ovo uspostaviti samo iz svijesti, veo­ ma je duboko povezano s tim što nije uspjelo da se uspostavi svijet u realnosti; ali je pogrešna poruga koja je otuda upravljena prema momentu subjektiv ne slobode. Kad pred vama kritikujem pojam svje­ tonazora, onda vam, istovremeno, kao što sam uči­ nio prilikom kritike znanstvenog elementa filozofije, moram reći da od nazora na svijet ponešto morate i zadržati; ono što tu treba zadržati, to je, na koncu, upravo ono što se na onim zastarjelim nazorima na svijet najprije ismijava, naime elan subjekta, da sam nešto pokušava, ne dopuštajući da mu se bilo šta propisuje. Upravo ovaj elan, upravo ovo učiniti-sam je ono što danas u dirigovanom svijetu, uz premoć odnosa, pod kojima svi mi mislimo, tako lako dobija privid naivnosti. Ukratko, nazor na svijet danas ima oblik, koji se, uglavnom, označava pojmom vezano­ sti. Takozvane vezanosti su ono što je došlo na mje­ sto nazora na svijet. Izraz vezanost ćete danas naći upravo onoliko često koliko rijetko ćete naći izraz nazor na svijet; razlog tome je što se u pojmu veza­ nosti, doduše, predstavlja jedna vrsta objektivnosti, objektivne obaveze, što nije bilo sadržano na isti na­ čin u starom pojmu, pojmu jugendistilovskog nazora na svijet, ali što je, uprkos tome, taj pojam vezanosti heteronoman, to jest, vezanosti su ono što ljudi so­ bom donose kao nešto dovršeno, što se ne može na­ padati i po čemu oni onda, između ostalog, mjere fi­ lozofiju. Današnji oblik pojma vezanosti ja bih naz­ vao mnogo prepredenijim nego što je pojam nazora na svijet, jer on, s jedne strane, taji momenat sub­ jektivnosti, samoskiciranog i time neobaveznog, što se nekad priznavalo, što se, s druge strane, međutim, uprkos tome ponaša kao da je ono apsolutno i po se­ bi važeće, a da se ono za šta se vezujemo, s druge strane, još ne podvrgava umu. Ova vezanost dolazi iz dvostruke potrebe; naime iz potrebe da imamo, kako to kaže Brecht, nešto čega treba da se držimo. To, navodno, nedostaje savremenom svijetu premda je on previše zatvoren i premda on ljudima daje pre115

više normi, kojih treba da se pridržavaju. Istovre­ meno mi više ne vjerujemo da um ima snage da us­ postavi duhovni i realni kosmos, mi, čak, tendiramo tome da um oklevetamo i izbacimo iz kursa u korist jedne objektivnosti, koja treba da bude dispenzirana od navodno razarajućeg i razlažućeg rada uma. Ko neće da se upusti u rad uma, neka diže ruke od filozofije. Ko je previše slab da u svoj ozbiljnosti eksponira ovaj pojam vezanosti refleksije i misli, nad njim mi, kao filozofi, zacijelo nemamo nikakve jurisdikcije, jer »this is a free country«. Ali ljudi ko­ ji misle prema principu »sagradiću zid oko sebe, re­ če bogobojažljiva mamica«, u filozofiji su na pogreš­ nom mjestu; oni će biti samo iritirani ako se upuste s filozofijom i odmah će dospjeti u zatrovanu situ­ aciju time što će filozofsku misao, umjesto da je sa­ mu prihvate i dalje misle, mjeriti upravo mjerom ovih takozvanih vezanosti. Molim vas da me ne shva­ tite pogrešno; ja uopšte ne mislim da je filozofija a priori i po svojoj sadržini neprijateljska i protivna onome što se pojavljuje u tim vezanostima. Ja sam potpuno svjestan toga, što je, uostalom, izrekao i onaj antihrist Nietzsche, da, naime, u cijelom carst­ vu duha nema ničega što samo svoje porijeklo ne bi imalo u teološkoj oblasti i što, na koncu, ne bi na nju upućivalo. Ne treba, dakle, na filozofiji fingirati da bi ona sve stvarala čisto iz sebe. Naprotiv, to upravo spada u one iluzije filozofije koje ona treba da rasprši. Osobina i, u izvjesnom smislu, žalosna je privilegija uma da on može da reflektira i na se­ be samog i, kako sam vam pokazao na Kantu, da on samog sebe može i da ograničava. Nema, dakle, ni­ čeg a priori suprotnog između sadržine vezanosti, a time mislim na religiozne vezanosti, i sadržine filo­ zofije. Tako je, recimo, Hegel izložio da se pojam slobode i pojam čovjeka u emfatičkom smislu uop­ šte ne bi mogli misliti bez velikih religija. A upravo promišljanje ovog identiteta i njegovih konsekvencija, to je baš stvar filozofije; no ono što filozofija ne može da respektuje, to su vezanosti radi vezano­ sti. Međutim, ona mora reflektirati i te vezanosti ra116

dakle. u svakom slučaju. Pri tom bi. onda bih vas molio dn ozbiljno shvatite kako ja u potpunosti mogu ra­ zumjeti na koji ste način dovedeni u ovu poziciju. Vlast. i ako je Kantovo mi­ šljenje danas aktuelno. najnaprednijim i odlučnim mišljenjem. a ako se kritič­ ki obraćam onima od vas koji do filozifije dolaze po­ lazeći od ovog pojma vezanosti. na jednoj strani. mora razmišljati ο njihovom porijeklu i ο njihovoj osnovi i mora sebi kritički predočiti sa­ držine koje se pojavljuju u ovoj vezanosti. Vezanosti jesu u potpunosti nazor na svijet i u onom smislu da ljudi koji se pozivaju na veza­ nosti pri tom kažu: ja kao protestant. istina po sebi. Ja se ovdje ne bih upuštao u analizu društva. dok je. da su moje vezanosti još i nešto objektivno važeće. Samo što pri tom ima i prizvuka da je ovo heteronomno i. istovremeno. koju to ima nad pojedincem. s druge strane. da ono ljudima ne propagira poredak bez kojeg oni misle da ne bi mo­ gli egzistirati — iz razloga. koji bi mogao proisteći iz samog uma. Filo­ zofija. koje je. u stva­ ri. bilo besmisleno kad bi a pri­ ori odbacila ove sadržine i kad bi insistirala na čisto filozofskim pojmovima. Ja ne želim da potcjenjujem moć ove potrebe i ne želim ni na koji način da potcjenjujem ozbiljnost i legitimnost ove potrebe. ako pojam kriticizma danas ima širi smisao nego što ga ima kao mjesto i kao po­ zicija u Kantovoj kritici spoznaje. nije odbacivanje ili negacija sadržine vezanosti. kao što bi to učinili čovjek sa svjetonazorom ili žena sa svjetonazorom staroga kova. ja kao kato­ lik. ali ona jeste samostalno ispitivanje svakog prethod­ nog datog duhovnog sadržaja. čak i kon­ sekventnim. toliko bez neke čvrste strukture zahvaljujući svojim tendencijama niveliranja.di vezanosti. 117 . kao što bi bilo besmisleno kad bi ove kategorije potvrdila kao apsolutne i kad bi ih respektirala unaprijed kao sebi nadređene. koje i same treba anali­ zirati — . ne nužno i ne a prirori. počiva na onoj potrebi. na sasvim sličan način odbacuju pitanje ο objektivno obavezujućem sadr­ žine. ja kao bilo šta i pri tom. za mene vezano. u njemu do danas uvijek propadao poredak. onda je to baš ovdje.

tendiramo to­ me da ono što nam je potrebno. dakle. izražava u tome što su vezanosti sklone da sprečavaju filozofsku misao i da je. prije suprotnost jednom takvom do­ kazu. Sadašnja od­ brana se. ako mi. Time oni onda lako dobijaju ono ot­ rovno. još nije dokaz za egzistenciju neke određene sadržine. Ali. više uopšte ništa ne mo­ žemo da mislimo. želja kao maj­ ka misli. Ona onda postaje ono što se na engleskom na­ ziva wishfull thinking. da tamo. dokle god ne postane praksa. mislimo tako da je iz naše misli pot­ puno istisnuto ono wishful thinking. nekim duhovnim sadr­ žajem kao takva. Ako mi više uopšte ne mislimo iz potrebe. da. zapravo ponavlja­ mo ili odražavamo samo ono što i inače jeste. dakle samo zato. teško da se može odvratiti. ono ograničeno i zlo. dolazimo u nemoguću situaciju. potreba za nekom stvari. pa i potreba za nekom duhovnom sadržinom. zato što onda ono puko bivstvujuće uopšte više nismo u stanju da transcendiramo. pošto ove vezanosti. Nečeg zamišlje­ nog i fatalnog ima i u ovom sklopu — jer i on je di­ jalektički. gdje smatramo da mislimo. U svakom sluča­ ju. kako sam već naznačio. naime. što uopšte ne pripušta sebi misao. za118 . mišljenje. bez daljnjega moglo da harmonira sa naj­ naprednijim spoznajama svoga doba. u visokom srednjem vi­ jeku. ljudi ipak ne spoznaju sasvim kao objektivne i ne vjeruju u njih kao u objektivne. ko­ je se tada kretalo u vezanostima. već je. onda mi. pretpostavimo i kao zbiljski bivstvujuće i kao obavezno. međutim. Svugdje tamo gdje su naše potrebe beskrajno jake mi. ne jašući na ovom pojmu. što vjerujemo. jedan argument protiv toga smatram centralnim. prema jed­ nom starom uvidu preosvjetiteljstva. Zato što onda više uopšte ne do­ spijevamo preko onoga što jeste. dok je. ljudi danas izabiraju veza­ nosti samo zbog dijetetike duše. u doba svetog Tome Akvinskog. kako je to analizirao Niet­ zsche na jednom divnom mjestu u jednom svojem kasnom spisu. da bi ipak mogla biti dobro da se ima­ ju vezanosti. zapravo. recimo. projekcija.prije svega zbog onog momenta »kamenje umjesto hljeba«. od čega filozofija.

a razvijanje ovog vezivanja za obavezu prema istini činj cijelu sadržinu filozofije. 26. naime mudrosti. bilo bi vezivanje za istinu. to se dešava polazeći od one taj­ novite svijesti da bi. i to bi čak bilo sumnjivo. jer je Nietzsche u svojoj refleksiji pojma istine došao upravo do toga da još i u samom ovom pojmu. s druge stra­ ne. mi tu ulazimo i prepuštamo se tome. kao remedijum. i onaj ko sobom ne donosi jedan momenat avanturizma duha ili radoznalosti. ovom na izgled najautonomnijem od svih pojmova. time sam. u razmatranju pojma filozofije. okrenuti jednom momentu. taj će biti ra­ zočaran filozofijom i treba da je se kloni. izvana mjere po jednoj normi. i dalje živi nešto od one sjene stare heterogenije. da ne stoje jedna nas­ pram druge. ove vezanosti. ali nije postulat filozofije. Jedino legitimno vezivanje. Sada ćemo se. naprotiv. autonomno mišljenje. kojim se dosad još nis­ mo bavili. isto­ vremeno. najprije. ali niko nam ne može reći kuda to vodi. s jedne. koje bi mišljenje trebalo da se oslobodi. mogle pri tom da se raspadnu u komade. To bih ja rekao bez patosa. kad bismo joj se ozbiljno pre­ pustili. Problema­ tika ovih vezanosti je danas takva da se one uopšte ne spoznaju kao oblik istine. Oz­ biljnost filozofske misli je. juni 1962. i vezano. ali bih ipak htio da kažem onako kako se meni prikazuje. Veziva­ nje jeste tema filozofije. ili kako biste već depravirajući vi to nazvali. već kao socijalna ili psihološka funkcija. koje. recimo. jedino u tome da ne garantuje potvrde. već između oboje vlada odnos kojim je jednom momentu moguće da kritički razriješi drugi. znači. dvije svjetonazorne pozicije. u tom smislu je filozofija odista đavolski ozbiljna stvar. koje bi filozofija smje­ la da trpi. 11. 119 . kojoj ona ne može da udovolji. imamo samo njih radi. već pokazao da taj spor između vezanosti i uma nije samo spoljnji spor. a onaj ko ne­ ma kuraži za to. Ovaj pojam. kad bismo od toga htjeli da uči­ nimo neku vezu.pravo.

Ovo se može objasniti na jednostavan i do kraja plauzibilan način. ko­ je nastoji. da prodire iza nje. zacijelo je otpor konven­ cijama i klišeima. zapravo ne može prići filozofiji. stvar mladosti. kao otpor etabliranom mnjenju. zapravo. već kod Heraklita. kako to glasi poslije Goethea (Gete). Tradicionalna predstava mudraca kakva nam je prenijeta iz anti­ ke. ukoliko ona doista predstavlja du­ hovno organizovani otpor. formulisao je Haecker (Heker).ima neke veze s onim dubokim znanjem. svojstven joj je neizbježan momenat gerontokratskih predsta­ va. umjesto. da dopusti da ga proguta zahtjev dana. to je interpretacija filo­ zofije. Tiče se odnosa između filozofije i sociolo­ gije. da se ne rezignira. što mu se i ne pitajući ga pre­ dočava. Ovaj odnos nije takav da mi sada filozofiju sumnjičimo za ideologiju i da svaku misao redukujemo na situaciju interesa koji je uslovljava. Za uobičajeno mišljenje je nešto sasvim neuobičajeno. elan mladosti. Od pojma dubine. kao zna­ njem koje se okrenulo od neposrednosti svrha prak­ tičnog života. Misli kao takvoj uvijek treba na početku prilaziti kritič­ ki. u neku ruku smiješno u predstavi mladog svjetskog mudraca. Filozofiju danas možemo definisati upravo kao ponašanje. U meni se pomalo javlja sumnja da stari mudraci sebi pripisuju ono što mnogo bolje prista­ je mladim ljudima. Čovjek koji nikad nije osjetio odvratnost prema onome što svi misle i što svi govore. koje iskiva društvo. Pojam dubine je tačan utoliko što on ukazuje na pokušaj filozofske svijesti. da probije onaj univer­ zalni sklop zaslijepljenosti. ali filozofija. koja ne dopušta da je neko pravi ludom. podrazumijeva isključivo stare ljude. kakvu nalazimo u njezinom začetku. jer nju još nije toliko apsorbovala takozvana realnost. Filozofija je. treba spasiti ono­ liko koliko on suštinski spada u filozofsku svijest. što konstitutivno spada u pojam filozofije. koliko god može. Iza samo120 . prema čemu bi trebalo da budete krajnje kritični. znanjem koje ima vrijeme za osvješćenje. da se ne predaje. da se ne zadržava na fa­ sadi. ipak. što je prilično identično s univerzalnom krivnjom.

razumljivosti mi moramo vidjeti prinudu. kako smo je mi koncipirali. recimo. razvijaju forme uvida koje. odnos subjekat-objekat. Ali u pojmu mudrosti ima još i nečeg što nju razlikuje. time što joj polazi za rukom tako nešto kao objektivno ispunjenje. tako je ona. što implicira subjektivno razvijanje svijesti. Ovaj pojam je oblik one reflektiraj uče svijesti koja sebe ne mjeri samo po objektivnosti. Filozofija je do svijesti uzdignuti otpor klišeima. U pozitivizmu se. momenat inaktiviteta u filozofiji. momentu čiji je model Sokrat. nepravdu i laž. Pod­ sjetimo se pojma vrline kod Paula Valerya (Pol Valeri) i misli Heloize. kao razvoj prema ovom mo­ mentu mudrosti. jer je pojam pravilnog života danas postao proble­ matičan. cen­ tralni je problem filozofije uopšte. da bi uopšte objektivno bile mo­ guće. u stanju da daje upute za pravilan život. Sklop zaslijepljenosti treba rasvi­ jetliti. naprotiv. pa ipak. Opsolenciju pojma filozofije. žele da odstrane subjekat kao dodatak koji smeta. već koja. koji se mora pri121 . U ovom smislu cijelu povijest bismo mogli shvatiti kao povijest subjektivne refleksije. Pojam pravilnog života ne može se odvajati od pojma mudrosti. Ovdje se začinje jed­ na misao. nakon što sam je već bio izrekao. istovremeno. moramo vidjeti kako izolovano posmatrani umni i pravilni načini ponašanja pojedinca time mo­ raju bivati sasvim drugačije prosuđivani. ovo se baš neće potpuno slagati. ona je objektivno razvijanje svi­ jesti. kao što je uopšte sve do ovog časa ta mogućnost ostala neispunjena. da su oni u cjelini društva. napor tog pojma je mogao ljudima da pre­ nese ideju ο pravilnom životu. već nužno pretpostavlja određeni razvi­ tak subjekta. u novijoj filozofiji Schopenhauer. kao što su se trudili da to učine u antici Heraklit. pun gordosti pronašao kod Nietzschea: u pogrešnom nije moguć pravilan život. U današnjem društvu ne postoji mo­ gućnost da se takav život ostvari. Kao što mudrost treba da se te­ melji na iskustvu u sebi suglasnog i smisaonog ži­ vota. Ovaj problem. koju sam ja tek kasnije. od pameti ili uvida. S mudrošću.

ipak mogla smisleno misliti pod pojmom dubine. Međutim. Ova tradicija je započela sa Fichteom. površinski a priori reali122 . divergentno. i protiv njezine sopstvene volje. ne bi li se ova filozofija. premda uticaj ovog filozofa u savremenom mišljenju samo posredno igra neku ulogu. povezan je s tim da je mogućnost pra­ vilnog života postala pogrešna. Ali kad potpuno iš­ čezne taj motiv pravilnog života. pitanje je. refleksija. ako odvojimo pojam cijelog. U kolek­ tivnom narcizmu. iz koje izrasta pozitivizam. Ovu tradiciju. što se može zloupotrijebiti. Njemačka je sama sebi pripisala njemačku dubinu. Taj pojam dubine je nešto tako du­ boko i tamno kao i ono što kazuje. pogotovo. ako danas uopšte hoćemo da steknemo po­ jam ο njoj. jedva da smo i sami prerasli. Njegova dijalektika je centralna za filozo­ fiju. kao površno. on brzo postaje fetiš. ipak se djelovanje njegove filozofije po ovome može očitati kao konstitutivni faktor današnje svijesti. onda je. istovremeno. Dijalektika svoju pozornicu danas ima u napetosti između uvida u sasvim nemoguć prikaz jednog pravilnog života i. svijesti ο tome kako bi moglo biti. Njegov etički patos ide skupa s jednom određenom vrstom privilegisanja filozofskog subjekta i tako obrazuje jednu hijerarhiju dubokog i površnog. gotovo i s filozofijom. u neku ruku važiti kao duboko djelo. pri tom nas nedostatak interesa za argumentaciju drugog lako dovodi u po­ ziciju dogmatizma. a drugo. mogla bi se lišiti pojma dubine. ipak može. Oeuvre Ludwiga Wittgensteina (Ludvig Vitgenštajn). a tu ne izuzimam ni sebe. takvo mišljenje tendira k tome da se kategorije prestiža stave na mjesto samih stva­ ri. Kod nas uvijek postoji tendencija da sopstveno mišljenje razumijevamo kao duboko. misao ο tome kako bi se moglo živjeti. koji je zacijelo zamišljen kao zajedljiva polemika protiv dubine. u suštini. samo anali­ tička filozofija. gdje se može naseliti svašta. pri tom je dubok a priori idealizam. Filozofija je. kojom nas cijepe već i udžbenici.mišljati. Dopustite mi sad da opširno razložim pojam dubine.

bio prethodnik Kanta. koje je izvanredno teško. Na ovom mjestu je početak pojma površinskog prosvjetiteljstva. može se pokazati kako je izvjesna dubina objektivno uspjela da se probije nasuprot prvotne intencije. s jedne stra­ ne. Tradiciji filozofije čini čast što je upravo u svo­ jim najznačajnijim reprezentantima protivurječila ovoj predstavi površinskog prosvjetiteljstva. Na Kantovoj kritici umovanja možemo vidjeti kako du­ boko je taj iracionalni pojam dubine odpočetka bio slijepo odan onom veličanstvenom usponu uma. pripomoglo životu radikalnih teorija. s jedne strane. koje se. upravo. koja njega jednom hipostazira kao preovladavajući princip. Ono je. najoštrije napa­ dao onaj napuhani pojam njemačke dubine kao neo123 . jednakost. koje je u ovoj filozofiji našlo svoj izraz. a onda mu opet nešto na to doda. recimo. To je vezano za realan položaj građanstva. toga imamo čak i kod Hegela. omelo ostvarenje ovih ideala. Uprkos njegovog osnov­ nog stava jednog common sense. Isto. ο jednom mje­ stu u »Kritici čistog uma«. zacijelo. kad govori ο svojoj metodi i ο njezinim teškoćama u društvenom životu osamnaestog vije­ ka . On je. u neku ruku. koje. Kant. Na djelu Johna Lockea. koji treba da zaustavi um. ali je istovremeno. Locke je u svom učenju ο kategorijama. za koga neću ozbiljno reći da je on duboki mislilac kao. što je duboko i što.zam. Ova strukturalna protivurječnost između ideala i njegovog ostvarenja se u filozofiji izrazila kao ona čudnovata ambivalencija spram uma. Iako je njegovo mišljenje sasvim prosvjetiteljsko. da bi se osigurao od kolega Wolffove i Baumgartenove konvenijencije. a iz re­ da idealističkih filozofa samo je Schelling usvojio hajku protiv prosvjetiteljstva. u provođenju njegovog sopstvenog konstituiranja. upravo kod Nietzschea se može veoma dobro sagledati dijalektika filozof­ ske dubine.kaže. da je zamišljeno duboko. za one riječi se ipak kači jedan gest gordosti što je nešto promišljano. mora shvatiti kao huškanje protiv Francuske. kao što su sloboda. bratstvo. nije površinsko. istovremeno. pokazuje nedostatak osjećaja. Kant.

u svakom slučaju. u neku ruku. koje je on. i to površini nekog u bilo kom smislu čulnog života. prije svega otkrio dubinu površine. koja. naime metafizike upravo živog. pesnica u lice intenciji »Zaratustre«. kao i Nietzsche uopšte u svom djelu. ipak hoću da kažem da je on. u osnovi. Nietzsche je na jedan paradoksalan i dubokosmislen način pojam dubine istovremeno podržavao i negirao. Ma koliko da sam inače oprezan. upravo u vremenu nehumanosti. 12. a s druge strane. 35 28. ono dublje u poređenju s onim što ova površina poriče i što njoj na­ suprot. u određenom smislu. kao što pokazuje posveta Voltaireu (Volter) knjige »Menschliches Al­ lzumenschliches«. njegova raz­ vijena metafizika života u cjelini. preobražava u ideologiju. koje se ipak time što se na to poziva. iza koje je. koje se obično pripisuju po­ vršini. principijelno je izmijenjena perspektiva mi­ šljenja. To je. istovremeno »Zaratustru« nazvao najdubljom knjigom što je čovječanstvu ikad poklonjena. okolnost. ukoliko se ono kreće u kategoriji dubine. Uopšte zahvaljujući Nietzscheu. prema mjerilu njegove sopstvene metafizike. 3 4 Kao gore. jer Nietzsche je po­ kazao ili je. str. ja mislim da je taj način egzemplaran za odnos prema ovom pojmu.tesanost. Prijekor prosvjetiteljstvu za nedo­ statak dubine je ideološki. kad se radi ο olakom ocjenjivanju takvog jednog paradoksa. bio potpuno svjestan. juni 1967. prosvijećenost je bitan momenat otpora varvarstvu. bez sumnje. Ja bih vam ovo estetski egzemplicifirao jednom riječju. poziva samo na nešto skriveno. 570. uprkos pre­ ziru što ga je pokazivao prema Voltaiereu i prosvje­ titeljstvu uopšte. 124 . ostaje u najširem smislu obavezna prosvje­ titeljstvu. vjerovao da će poka­ zati da su kategorije.

život koji se čulno manifestira. U poj­ mu prašumskog. za što se pri tom pita. Naprotiv. čovjek zaključuje da se ne zadovoljava onim što se nama daje kao realnost. Naime. zapravo. pozitivno. a ovu teoriju ne treba. gdje mitovi po­ staju jedna vrsta pozadinskog svijeta ili im se pri­ daje neko latentno značenje. i što ovo držanje poima kao primje­ renije. onda. iza ko­ jeg je svijest ili slutnja da je. sve posve drugačije i da čovjek sebi treba da osigura ono što je zbog postvarene konvencionalne biti samo skrive­ no. prvi osje­ tio ovo iskušenje dubine. u samom onom njihovom suštinskom čulnom bitku. upravo ta sadržina. da je ono skriveno i ispod toga bivstvujuće. poenta nje­ gove filozofije je. on je. a to. kako se to čini u literaturi ο Nietzscheu. Izvan­ redno je velika opasnost da se podlegne pojmu du­ bine time što se ne zadovoljavamo površinom i uz to onom što je ispod površine. smisaono. u izvjesnoj mjeri. u poređenju s Wagnerovim.Za »Karmen« je on rekao da je dublja od Wagnerovog »Prstena«. a da pri tom nije potpao pod površnost i neposrednost. onom. ne­ što po sebi bivstvujuće. da je površina. sam neposredni strasni život. već koncep­ cija koja u muzici »Karmen« vidi ponovnu pojavu određenih mitskih načina ponašanja u tome što su ovi načini pogođeni u njihovom suštinskom površin­ skom bitku. kao nešto što to skriveno izražava. koji je Nietzsche skovao na osnovu karikature američkog pojma ο backwoods na du­ bokom srednjem Zapadu. hoću da kažem. U tome je iskazana ne njegova reakcija poslije raskida s Wagnerom. 125 . Time sam već prešao na problematiku koja u filozofiji inherira pojmu dubine. Iz toga. a istovremeno sam ο svom »Zaratustri« kaže ka­ ko je to najdublja knjiga što je ikad napisana. iskušenje da se ne zadovolji fasa­ dom postaje veliko upravo za όνο mišljenje. što je skriveno. dovodi do toga da Nietzsche dubinu izlaže po­ ruzi. jednostavno odba­ citi kao renegatsku. zapravo. već nastoji da zah­ vati unazad iza toga ili dublje. dakle. Čovjek može pasti u iskušenje da ovo skriveno ili ovu bit hipostazira i apologetizira kao sadržinu fasade.

animizma. prije svega. a da pri tom ne akceptiramo olako i onu povijesnu pretpo­ stavku na kojoj počiva ovaj pojam dubine što pret­ postavlja supstancijalnost. što uopšte izmiče iskustvu. postaju nešto drugo a ne ono što kazuju. već je duboko jedino ono što je mišljeno intrasigentno. tako da djelujemo protivna sa­ mom pojmu dubine. jer pozitivistički pervertiramo samu razliku između biti i pojave. na praosnove. pripisujemo tako nešto kao bitak sopstvene biti i što to činimo nečim pozitivnim. a time. koji vjeruje da se u pojedinim stvarima skrivaju duše. spada to da pojmovi ne ostanu ono što su bili. dakle. Do te misli. polazeći od njihove sopstvene konsekventnosti. možemo za­ držati taj pojam dubine. Međutim. dakle.konačno. opet. bez kompromisa. Mogli bismo to možda izraziti i tako da kriterij um filozofske dubine nije rezultat. Ako se ozbiljno bavite filozofijom — a ja bih vas u ovom razmatra­ nju filozofskih termina i pojmova na to potakao — ovdje je najvažnije da. sami opet činimo jed­ nim dijelom površine. sigurno. da se ne zadovoljimo prividom. da se ne damo otpraviti fasadom. metafizičkih. duboko nije ono što se poziva na ne­ što navodno duboko. i njegovu pozitivnost. sasvim prosto rečeno. da se za jednu filozofiju da li je duboka 126 . iz toga izvlači sopstveno pravo. ne bi do­ šlo da nije bilo. na suštinsko i što. dok još uopšte nije utvrđeno da li ono jeste. da se čovjek ne da otpraviti iskustvom i neposrednošću nikad. Upravo bismo mogli reći da mi ovo skriveno i duboko. pri čemu. Mi. time što ga postvarujemo u bitak po sebi. U one stvari koje filozofija dopušta i za koje je važno da budu realizovane. pozitivnih predstava. bez obaziranja. konačno. činimo činjenicom. već da. Ne treba vje­ rovati da je sve urađeno najbolje ako samo ne do­ pustimo da nas u zabludu dovede površina prolaz­ nog. najprije razdvojite oba ova pojma dubine. nečim sa­ mo registrujućim. moguće je. sam bitak skrivenog. što misao samo treba da pronađe. nikako ne ispuštam iz vida da ni ova dva pojma nisu baš tako apsolutno različita. da nije bilo.

time što se. Georg Lukacs (Lukač) je u ono vrijeme. U opštevladajućoj svijesti baš kod nas. Pri tom polazak od onoga odakle mišljenje tek može da dođe. prećutno dubokim smatra ono što postavlja i hvali bilo kakve bitnosti. takođe. entitete u dubini kao bilo šta postojeće ili posljednje. treba da bude ono što to ne čini. jednostavno. dakle nije samo samouranjanje. dubinu označavaju istoč­ njačke religije. sastoji u radu i u naporu pojma. kad je još zaista bio autonoman mislilac. ne tvrdi: ako samo pođem dovoljno duboko. samo ako konsekventno želi da bude misao. jednom upotrijebio izraz poravnanje zahvaljujući dubini. onda. Onda se. jedan stav prema objektivitetu. Dubina nije spašavanje bilo kog tajnog smisla. i ona. naime upravo onaj od­ nos koji insistira. i time joj biva oduzeta baš ona dubi­ na koju ona nužno dobija. za­ pravo. godine. dakle.ili nije ne može unaprijed reći na osnovu toga što kod nje rezultat proviruje kao takozvana teza. sigurno. recimo. polazeći od terminus ad quem. Dubina se. da se ide ka jednom od najopasnijih paralogizama. obustavlja misao. da se dubina uvi­ jek mjeri po rezultatu umjesto da se traži u ovom odnosu između subjekta i objekta. onda. što je pod njim skriveno. Ja ne bih htio da zapadnem u naviku onog feljtonističkog filozofiranja iz doba Simmela (Zimel). čini mi se. da to kažem poznatim Hegelovim izrazom. nasuprot tome. oko 1910. ni­ je samo ono što je u subjektu. datosti. da opet kažem Hege­ lovim riječima. tvrd­ nja. takvo mišljenje koje nema takvih spa­ silačkih namjera koje. od svojeg mogu­ ćeg rezultata. već je dubina. Dubina nije nešto što bi se kao dubina nalazilo u objektu. a površno. biće riješena svaka zago­ netka. jer tako ona biva određe­ na. da je cijela dubina opstojanja ne­ posredno sadržana i u najpovršnijem događanju ne127 . ka jednom od najopasnijih pogrešnih zaključaka. da­ kle. kako. površno. dakle u kretanju mišljenja. od­ nos između svijesti i zbilje. a da pri tom ne hipostazira i ne pretpostavlja niti nešto što postoji u stvari niti ne­ što bivstvujuće u samom subjektu. rezultat unaprijed učini kriterijumom misli.

probije s pitanjem ο prirodi sa­ mih povijesno djelotvornih snaga. Ipak je sasvim moguće. odista.kog lista koji pada ili svakog raspoloženja kad se pije čaj. sa svoje stra­ ne. da su u pletivu povijesti te du­ hovne snage koje zahvataju u povijest. Uzrok tome je to što se pojam dubine. zbog toga veoma lako asocira s duhom i obično se. Ponekad. da su samo sekundarni spram nužnosti društva da sebe održi. ovaj kvalitet dubine — ili visine. a shvatanje koje povijest shva­ ća kao određenu materijalnim odnosima ili konflik­ tom materijalnih proizvodnih snaga u odnosima dru­ štvene proizvodnje potcjenjivaće se kao ravnolinijsko ili površno. očigledno zamjenjuje s naporom koji se duhu pripisuje kao svijest da se spozna realnost. koje se u velikoj mjeri pripisuju onoj gore pomenutoj vrsti žurnalizma. već ako. u kojem je taj navodno du­ blji princip postavljen kao vladajući. uglavnom. slično izvjes­ nim Nietzscheovim formulacijama. zahvaljujući dubini. kad je riječ ο realnosti. koji treba ozbiljno shva­ titi. samo epifenomeni. cijela jedna tra­ dicija takozvane filozofije kreće se baš u ovoj alter­ nativi. na poseban način povezan sa insistencijom duha. u kojem živimo. Pretpostavite samo da se radi ο tumačenju povijesti. vjerujem da ću vam moći pokazati kako ovaj pojam poravnanja. onda će se. pripisuje onom shvatanju koje duh posmatra kao ono što je u realnosti djelotvorno i što je probojno. Dubina refleksije se ne pokazuje. da se izra­ zim veoma oprezno. ta zabluda. ta površnost može da postoji upra­ vo u mnjenju da svijetom. Pri tom se ta atituda. u tome što će dati dobru ocjenu ο onom društvu. koja realitetu pripisuje duh. ako uopšte hoćemo da dođemo do pojma filo­ zofije. recimo. koji je. ne dozvoljavaju­ ći da je vodi neki terminus ad quem. ima jedan veoma strog smisao. na osnovu jedne ogromne tradicije. Upr­ kos tome. shvatanje prema kojem duhovne snage pokreću povijest smatrati dubokim shvatanjem. kao ta ο poravnanju zahvaljujući dubini. vlada 128 . U svakom slučaju. me­ đutim. ja znam da jedna takva formulacija. u ovom pravcu ima po sebi nečeg fatalnog.

Dozvolite mi da još jednom rekuriram na nešto estetsko. Nakon što se njihovo djelo. ako pri tom nećemo da upropastimo napor same svijesti. ipak sadrži beskrajno mno­ go. uglavnom. i da se ona ne može imati tako jevtino. vjeruje. dok taj duh. dakle. bude održan u što je moguće krućim. koja u Njemačkoj ima posebno virulentnu snagu. onda se ova muzika u opštoj svijesti smatra neritmičkom ili manje rit­ mičkom. u stvari. mislili s izvjesnom legerete i neobaveznošću. reci­ mo Montaigne (Montenj). ο autonomiji. Ako se iz­ mjeni sam ritmički oblik. objavi tezu da je svijet dubok. u stvari baš ritmički mnogo više događa. samo parira momen­ tima materijalne proizvodnje i još uopšte nije duh. ako ono dubinu glorifikuje i glasno govori ο dubini. pre­ ma njihovoj sopstvenoj svijesti. pokazalo se da baš njihovo mišljenje. u odnosu mišljenja prema realnosti. makar i razvučenim modusima. najprije nisu nika­ ko zadovoljavali ovim pojmom dubine. koje sebi samom uopšte ne pri­ daje tu atitudu dubine. za kojeg je dokazano da on uopšte ne bi mogao egzistirati bez 129 . pri tom. ka­ ko to glasi kod Nietzschea. vijekovima razvijalo. Mnogi mislioci se. Da biste odista dostigli svijest ο duhovnoj slobodi. da čovjek nije dublji mislilac ako. ako se. još uopšte nije zaista slobodan. međutim. oni su.naš duh. trebalo čak ni da reflektiramo ο razvitku Montaignea u našem vremenu. Pri tom se ne uviđa da ova takozvana dubina uisti­ nu može biti samo kvalitet u sveukupnom. trebalo bi da budete potpuno svjesni ove razlike. ko­ jim se svira od početka. Iz ovih veoma frag­ mentarno natuknutih razmatranja možete vidjeti kako se oprezno mora postupati s tim pojmom du­ bine. jer ovaj kurentni pojam dubine me pod­ sjeća na ono shvatanje muzike koje vjeruje da je muzika posebno ritmička onda ako jedan ritam. upravo time što ono što treba da dad­ ne refleksija kompromitujemo prethodnim uzima­ njem rezultata. Nije. da je jedno mišljenje duboko ako se poziva na dubinu. Dovoljno je već ako vas podsjetim na »Hamleta«. uostalom. Posve slično se.

jer uz to. kao što je pojam mu­ draca ili filozofije. Ali mislioci. dakle. nije bez daljnjega ni kontem­ placija. jer ako reflek­ tirate samo na vašu jednostavnu svijest.Montaignea. da se ta dublja određenja bit­ ka ne dobijaju što se više i što se potpunije čovjek odvaja od svijeta. dakle uranjanje prema subjektivnoj strani. Die Welt als Wille und Vor­ stellung. misao dopušta da je pokreće objekat. koji inače nemaju ništa zajedničko osim da su se mrzili. zapravo. kao Hegel i Schopenhauer. 3 6 3 130 . No sama dubina nije neki stvarnoviti objekat koji treba dostići. da je sebe reflektirao u sebi i da je ušao u sebe. Ni ova predstava nije sasvim bez osnova. da se uopšte došlo do nečega. Postoji u »Svijetu kao volja i predstava« jedna fusnota. Ja ni u kom slučaju ne bih htio da uklonim ovaj motiv subjek­ tivne refleksije niti insistentne refleksije na subje­ kat. dubina se sastoji u od­ nosu filozofije prema njezinom objektu. Ali. tom 2. već da se ova određenja onda sve više i više približavaju tautologiji. naime. pot­ puno se slažu u tome kako svaki pokušaj da se u čistom subjektivitetu ide sve do u beskraj i da se u njemu postane svjestan ovog najdubljeg. završava u jednoj vrsti zablude. suštinski spada da se subjekat postavio u svojoj diferenciji od objekta. koliko' du­ boko. dakle na to što vi. Prema prvom izdanju cje­ lokupnih djela Julius Frauenstädta ponovo obradio i iz­ d a o Arthur Hübscher. onda to zahtijeva jedno razjašnjenje. Kažem. Wiesbaden 1972 . podrazumijevate pod mudracem. s druge strane. možemo uopšte reći da je sve što se kod Hegela grupiše oko kom­ pleksa »nesrećna svijest« i da su sve njegove argu­ mentacije protiv onoga što se vulgo označava misti36 Arthur Schopenhauer. u: Sämtliche Werke. ako vam sada kažem i to da du­ bina. on­ da u pojam mudraca spada da je to čovjek koji posmatra svoj pupak. u kojoj se ο pokušaju da se uđe u sebe samog i da se u sebi samom pro­ nađe ponor bitka ili bilo šta kaže da se tu dospijeva u jednu vrstu praznine. koji se zagleda u sebe i sada u sebi samom nalazi ono apsolutno il bilo šta drugo. Kod Hegela ima­ mo čitav niz analognih formulacija.

ako hoćemo da dođemo dotle da se ova vrsta odnosa ne smatra najdubljim. Pošto u misli onda ne preo­ stane ništa osim puke tautologije. Zato subjekat. Ako pogledate onu ružnu plastiku gospodina Marxa. sve što mu je pridošlo. do njegovog najunutarnjijeg sustava posredo­ van objektom. kao sadržinu. s njegove strane. barem ukratko. toliko asociran s našom predstavom filozofije — barem s našom predstavom filozofije qua mudrost — . to krhkijom ono mora sebe učiniti spram materija koje se. Tako to. možda. to više ono. to jest ako iziđe iz sebe i uđe u drugolikost. prije svega. liši sebe samog. navodno. moraju posmatrati kao nešto subjektu-nesvojstveno. jer spoznaja. po svom sopstvenom smislu. Što je bezobzirnije uranjanje sub­ jekta u sebe. treba da označi mislioca i koja ne djeluje uzalud kao loša imitacija nekog arhaičkog 131 . Ali. na koncu može zadržati još samo svoj sopstveni pojam. obrazuje baš u tome da se dubina subjekta uopšte konstituiše samo ako se on. nema više ni go­ vora ο dubini. teo­ retski razradio. duboka može biti samo onda ako vodi ka jednom nešto. ne bi ukazivalo na spoljnje. No meni se čini da je ovaj kliširani oblik dubine u smi­ slu puke refleksije na čisti subjekat tako sugestivno ukorijenjen i da je u svima nama. što nije već unaprijed ona sama — mače je ona sama jalovo ponavljanje sebe same. kako to glasi kod Hege­ la. Ovo uranjanje. dakle onim što je izvan njega. kako to filozofija ime­ nuje. da je potreban upravo napor pojma i da je potrebna jed­ na vrsta revolta protiv svega onoga što je u nas upumpalo naše obrazovanje. orijentisane baš na ovaj lažni pojam dubine. po logičkoj formi na osnovu pomenutog oblika. on je. ima još malo previše od tvrdnje. stoga bih ja ovo. naprotiv. ono što jeste posredo­ vano subjektom. ako doista u sebe uđe u onom smislu da pokušava da izluči sve spolj­ nje. Jedna od poenti Hegelove filozofije se. da bi bilo uranjanje sub­ jekta u sebe. nema baš ništa što. uvire u potpuno apstraktno. subjekat sam. obratno. sve skupa. koja. isto onako kao što je.kom. mora da izluči ono što subjektu do­ lazi izvana.

mislim — ako mi sa­ mo izuzetno dozvolite jednu znanstveno-sociološku napomenu — da upravo onaj loši i lažni pojam du­ bine. ova apstraktnost. zapravo. izvanredno mnogo veze ima s njegovom averzijom prema malograđan­ skom obliku u tradiciji njemačkog mišljenja. ovo tautološko jemstvo dubine. Doći ćete upravo na onog mislioca koji u sebi samom otkriva bitak. sigurno. I ako se baš Goethe tako uporno i s tako dubokom odvratnošću suprotstavljao ovom pojmu dubine. doduše. osim toga. vašim očima. sigurno. Ako je tačno da se dubina mišljenja dobij a ne u pukoj apstrakt­ noj samorefleksiji. Tako. vjerovatno nisu postali mnogo pametniji. onda to. doveo na nešto ο čemu sam već ponešto natuknuo. zacijelo. izvanredno mnogo zajedničkog ima s malograđanštinom. onda ćete. dobri Hegel — onda predmet mora­ mo uzeti u punom posredovanju i punoj konkreciji. od kojeg se treba veoma energično emancipovati. s jedne sasvim druge strane.kipa . svijest bez svijeta. skoro neposredno vašim čulnim iskustvom. Malo­ građanska svijest. u kojoj nam je on dat. ovaj bitak onda ne govori ništa drugo do ono što je kod Hegela kari­ kirano sa »hm-hm« i što se dan današnji opet ozna­ čava kao bitak — bitak uvijek kaže samo: bitak. već u odnosu na predmet — a to je. to je. u današnje mi­ šljenje spada. No ja. najnoviji trik ovog lažnog pojma dubi­ ne. 37 Postavljen u ulaznoj hali glavne zgrade Univerzi­ teta u Frankfurtu. postali mno­ go lukaviji. biti natjerani na tu tautologiju. Time sam vas. 3 7 132 . to dotično mi­ šljenje baš te svoje nedostatke nečuvenom virtuoznošću uvijek knjiži sebi samom u aktivu. a to je baš društvena konkrecija. kao uranjanje praznog subjekta u sopstvenu prazninu. jer ovdje je raz­ log zašto je neosnovano uobičajeno razdvajanje iz­ među društvenog mišljenja i filozofije. uopšte. ali su. da svugdje tamo gdje se manifestuju osjetljivi i neprevazilazivi nedostaci. vidim u tome što nam se želi utuviti kako je upravo ova praznina. Filozofi tokom vremena. zapravo.

Svi­ jet koji nam nije poznat. sad. na anglosakson­ ske zemlje beskrajno manje učestvovala u svjetskom saobraćaju. kažu: Ama taj je tarana u svakom loncu. On je od svijeta imao izvanredno malo. čak. koji još nije mogao. posebno jak je bio ovaj momenat nedo­ statka svijeta. tako reći. nju bih vam ja. kao dubinu i kao nezavodljivost onim. on reflek­ tira na to. zacijelo. recimo. na ovu svoju sopstvenu situaciju. ako vas upozorim na to da je suprotna pozicija u sebi isto tako neistinita i isto tako sumnjiva kao i ona umjetno izgrađena punoća svijeta. tako površnim životom. dakle malograđanin stari­ jeg stila. doći na lukavu ideju kako je ovo cijelo poduzeće ekstrovertirane masovne kulture. Kad. da. onda on tendira tome da samu ovu situaciju prevrednuje u pozitivnu i da upravo ovaj nedostatak svijeta nekako sebi pripiše u do­ bro. filozofija rado označava i potcjenjuje kao puki površni svijet. prema kojem je filozofija bila orijentisana u jednoj mjeri. čini mi se. ah. čovjek koji ostaje u zemlji i dobro se hrani i koji je zadovoljan ograničenim krugom iskustva. nije mogao da iziđe iz svoje relativno ograničene okoli­ ne. koja je u odnosu. koji se pomalo snalazi u svijetu. u kojoj danas trijumfuje industrija kulture. kao danas. Mogli bismo. Malograđanin je. barem malograđanin predtehničkog doba. s kojim imaju neka posla i koji ide u društvo. Ja sam. a u Nje­ mačkoj. svaki dan leti za Karači. recimo u difamiranju onoga što se kod Heideggera naziva ra133 . koji dovodi u iskušenje. koja se teško može precijeniti. samo odgo­ vor na onaj nedostatak svijeta malograđanštine i da je do nje došlo tako što je univerzalno proširena socijalizacija malograđanstva i njegove svijesti. dakle. dobro zaštićen od sumnje da ovim želim da očitam slovo industriji kulture i svijetu konzuma koji je ona izgradila.Malograđanin. Ova sfera neprijateljstva je iza onih filozofija. A ova je situacija uslovila pojam kulta unutarnjosti i uranjanja otprilike onako kao što su malograđani skloni da ο nekom. iz koje on ne može da iziđe. u neku ruku. u svim zamislivim dijelovima mo­ gao pokazati baš u Heideggerovoj filozofiji.

pokvareni. od ovog nelegitimnog zahvaćanja u slobodu drugog. ove obje stvari upravo sasvim odgovaraju jedna drugoj. skoro bih rekao. Možda ih obje mo­ gu označiti kao nužne oblike lažnog života. Ne bih htio da me ovdje okrivite za simplificiranje. po sebi poseb­ no lijepa ili plemenita strast ako bismo se udubili u nju. dakle. Otuda. krije se. Malograđaninu nedostaje mobilnost. u izvjesnoj mjeri. onda. kao da je neka osobina. zastupao svojom filozofijom uperenom protiv rado­ znalosti. u čiju je dosadnost čvrsto uvjeren samo zato što nikad bilo šta od tog svijeta nije vidio. koje on svojom denuncijacijom shvaća kao radoznalost. Utoliko je. Nešto od ovog njuškanja.doznalost. izrastaju baš iz onog stava srdžbom is­ punjene unutarnjosti. ako 134 . recimo. ta žudnja ili težnja da se upo­ zna ono drugo ne dolazi otvoreno i čisto. i glorifikovanje sopstvenog nedostatka. U njegovom difamiranju onoga što hoće­ mo da vidimo. sasvim slično onom kako neki. Ja smatram da je kino samo naličje tihog sobička. da se pokrene odande gdje je tako i tako. međutim. da iskusimo ono što je dru­ gačije. da imamo. očigledno zato što je radozna­ lost veoma bliska ovom mišljenju. površni i dosadni mondenski svijet. a da je tihi sobičak samo naličje kina. recimo radoznalost. koji je on. sa svoje strane. po njegovom mišljenju. u obliku njuškanja za onim kakve se sve zabranjene stvari rade kod susjeda. zaboravlja da crte. Ona se probija u jednom potis­ nutom i racionalizovanom obliku. nužno sadrži i društveni oblik radoznalosti. samo on. gospodin Heidegger u pravu kad nije odu­ ševljen rađoznalošću. Sama radoznalost je osobina malograđana i veoma je interesantno da upravo malograđansko mišljenje par excellence posebnim intenzitetom ko­ pa po radoznalosti. do izražaja. takozvani. mali čovjek sebi predstavlja. izvukli konsekvenciju da je pravi filozof čovjek koji se dobro uklapa i da će se filozofije više naći u kinu nego u tihom sobičku. ali. dakle. Ako biste iz ovoga. pri tom. za njega je — to su mu utuvili — već grijeh. onda biste se grdno prevarili.

Ova hoće da bude ontologija koja dospijeva do fun­ damenta do dna. Ako. Pošto se kod razmatranja kao što je ovo naše. Ali suština filozofske refleksije znači. da se ne zastaje kod takvih pojmova od kojih se polazi. u nastavku. Po tom meni je sasvim jasno. radi ο tome da vas upozorim na stvari. koncentrisaću se. upravo ova navika da se sad kaže negativno. onda bi to zacijelo bilo da on sebe mjeri i da sebe u sebi samom konstituiše prema predstavi jednog pravil­ nog života. da se ide u osnov stvari — on­ da to. to je baš dio one postvarene svijesti protiv koje filozofija treba da organizuje otpor. ne misli prilikom razjašnjavanja filozofskih pojmova. uglavnom. to ovdje možete naučiti. 3. razumije se. Jedan od. a sad pozitivno. da se takozvano negativno i to takozvano pozitivno ne mogu nekom sondom odvo­ jiti jedno od drugog. i rekao bih da za svoju atraktiv­ nost ova filozofija između ostalog treba da zahvali baš i ovom obećanju koje daje već svojim strateš135 1962. danas u Njemačkoj zacijelo veoma proširenih i skoro prećutno pretpostavljenih pojmova dubine je ova pred­ stava da se ide do osnova stvari. na ono što se može nazvati negativnim aspektima du­ bine. i htio bih toizričito da kažem. predstavi do koje se dolazi u negaciji onih oblika lažnog života kako sam ja pokušao da vam ih predočim u ovoj fenomenologiji dubine. na koje se. kaže se u jednoj potpuno nevinoj i prostoj interpretaciji dubine. uopšte i ne bi moglo doći do ono­ ga što sam ja pokušao da vam pokažem kao legitim­ ni pojam dubine.bi pojam dubine uopšte imao nekog smisla. neke problematične stra­ ne pojma dubine ne bi bile djelotvorne — recimo potreba. dakle. naime da se dospije do dna stvari. kako se to sasvim neposredno i izra­ žava u pojmu takozvane fundamentalne ontologije. u suštini. juli 13. .

stoje drugačije ne­ go što je to u smislu takvog vulgarnog relativizma. Od ovog momenta insistencije mišljenje. nešto na čemu se možemo zadr136 . nastala je predstava da uopšte ne postoji tako nešto kao neka čvrsta istina. na koncu. Zahvaljujući rastućoj dife­ rencijaciji povratnog pitanja na subjekat. na kojem se ne moramo plašiti da ćemo se izgubiti. Ova vrsta relativizma je. ima nečeg legitimnog ta potreba da ne budemo zavisni od površinskih fenomena i efemernih i relativno slučajnih momenata u određi­ vanju istine. kad su. ljudi koji reflektiraju povjerovali da se uopšte gubi pojam istine. godine. naime. Ali ovoj predstavi je doprinio još jedan mislilac. premda kod njega stvari. dolazi na čvrsto tlo. ako samo neće da se preda. zahvaljujući po­ pularnom djelovanju Nietzscheovih srednjih spisa. sigurno. ko­ ji je prije pedeset-šezdeset godina bio tako uticajan kao što je to Georg Simmel (Georg Zimel). Ja vjerujem. koja se odnosi na pojam smisla bit­ ka. Kao re­ akcija na ono relativističko misaono raspoloženje. uopšte ne može odustati. što se tu. apsolutno čvr­ stim. Srodno jednoj argumentaciji. da se onaj momenat u kojem se pojam dubine preokreće i postaje nešto sumnjivo. što se ne može napadati.kim neobično vješto odabranim nazivom. gdje on služi tome da se dobije čvrsto tlo pod nogama. Ova predstava je danas posebno djelotvorna i posebno raširena zato što se u generaciji mislilaca oko 1900. Upravo naspram onog individualno-relativističkog raspoloženja. prije svega. uopšte ne sastoji toliko u konsekvenciji i insistenciji mišljenja spram privida. pokazala se kasnije ova potreba za apsolutno sigurnim. već da je ona jedna projekcija i relativna u odnosu na pojedinačne individue. u filozofiji bio izvanredno proširio pravac takozvanog relativizma. ovdje se iz potrebe izvodi da stvarno mora po­ stojati takvo nekakvo tlo kao nešto čvrsto. bila proširena. diferenci­ jaciji koja je ovo povratno pitanje onda u širokoj mjeri konkretizovala kao povratno pitanje na pojedinačno-ljudske individue. uistinu. generaciji koja je prethodila mojoj i koja je generacija vaših djedova.

vjerovanje da su stari bogovi bili pravi bogovi. može dokazati da je samo to tobožnje prvo. Ono sasvim drugo je Hegel shva­ ćao tako da se u njemu već krije protest protiv ovog prvog kao cjeline ili kao procesa. izraženo kod Klagesa. uz­ rokuje jednu vrstu postvarenja onoga ο čemu se za­ pravo radi. smat­ ram kako misao da se ide na jednu istinu. istina. bilo. koja se buni protiv privida. već uvijek isto tako i nešto što 137 . ο čemu nam se tako lijepo priča. ni u kom slučaju neće biti blo­ kirana ili učinjena nemogućnom misao da se insi­ stira na istini. a ta misao prećutno pret­ vara u motiv vjerovanja u takozvano porijeklo. bilo njihovom sopstvenom krivicom. Ono što genetski i logički dolazi najprije. višu istinu. zbog neke metafi­ zičke sudbine čovjekove — slični motivi se. da su ljudi prvotno imali jednu istinu. ali oblik ove istine onda upravo više nije tlo na kojem sve treba da se nalazi. kako to izražava jezik filozofije. recimo. pojavljuju i kod Heideggera. Mi­ slim da me nećete previše okriviti za neki skeptički pozitivizam ako vas barem upozorim na to da u ovoj predstavi ima veoma mnogo prizvuka nerazriješene mitologije. moralo biti bolje. time. ali vjerujem da je to danas aktuelno na jedan. u Hegelovom smislu. tek treba da se pre­ ko njega sloje. uosta­ lom. sasvim drugi način. kao u mitovi­ ma ο zlatnom dobu. upravo zato treba da može da zahtijeva viši dignitet. Ako ovaj dokaz uspije. on se uvijek opi­ rao mogućnosti — to je bila i glavna razlika između njega i inače veoma srodnog mu Fichtea — da se istina ispreda iz nekog konačno datog prvog. u sebi posredova­ no. koja se ne iscrpljuje u epifenomenima i prividu. da je ono što je najprije bilo. sama istina je proces i utoliko nije samo izvorište. Ja na ovo mogu ovdje samo formal­ no ukazati. Prema Hegelovom gledištu. da im se onda izgubila. kako je to. dakle. doduše.žati. prema vjerovanju u dno. Tu imamo mogućnost preokreta. Ja. time je već filozofska istina usmjerena u smislu onoga što sam ja jednom nazvao sujevjerjem u ono prvo. to znači da ono uvijek već u sebi sadrži momen­ te koji. Filozofija bi morala da.

biva skoro uvijek izri­ can izrazima kao što su tlo. konstelacija između izvorišta i onog što izvire. ili da li je ovo prvo duh ili apsolutna ideja. kako je to da­ nas još uvijek u modi. koje želim da vam terminološki razjasnim. što su se jedni drugima upravo suprotstavljali. proizilazi. morate tražiti tlo. a prije svega pojam izvorišta. temelj. naime ο razmatranju veli­ kih pojmovnih parova filozofije. U ovom mišlje­ nju misao prvog ima krajnje sublimiran ontološki smisao. ne bi smjela da se održe u njihovoj uobičajenoj tradicio­ nalnoj krutosti. zaista. na ko­ jem sve počiva. da bi dobio konkretnost. U dijelu našeg razmatranja. zapazićete da svakom ne­ kom takvom takozvanom prapojmu odgovara nje­ gov protupojam. s jedne. naime smisao bitka. toliko i s nepravom. da upravo u njemačkoj situaciji ovaj pojam tla ili izvorišta igra posebno smiješnu ulogu. sama ova dva pojma. Ako se bavite filozofijom i ako hoćete da dođete do pojma filozofije. do kojih su stizali filozofi uvijek kad su se trudili da navedu neko takvo prvo. Razmatranje ovoga je. Dozvolite mi da sada ja vama nešto kažem. ja bih da vas ohrabrim da filozofiju automatski ne izjednačujete sa ovim tra­ ženjem prvog ili dna i da sebi ne predstavljate da. U jednom drugom smislu odgovara raspoloženju vremena da ovo prvo bude činjenica. izvorište. na koji ćemo ubrzo preći. Mi­ slim. koji treba da bude s one strane razdvojnice između tog pojma. uglavnom redukuje sve što jeste. pri čemu. između ostalog. ali pošto ja u okviru ovih predavanja ne mogu da vas provedem kroz to. u centru filozofije. što treba da ga učini nečim s one strane ovog razdvajanja. ako se bavite filozofijom. da ovdje. ne bi trebalo da se majate time da tražite neki prvi princip. koliko s pravom.izvire. svakako. smatram. Hei138 . ima nečeg za što veoma veliku kri­ vicu snosi Heideggerovo mišljenje. uopšte da prih* vati te jedan takav takozvani bitak. s druge strane. i. naravno. mogli bismo reći. Da je s tim tlom stvar problema­ tična. i iz toga što su se međusobno upravo isključivali pojmovi ili principi. Ona je. na koji se. i pojedinačnog bivstvujućeg.

Tu. povezuje s onim karak­ terima bitka. i preporučio bih da je ovom prilikom prostudiraju svi oni koji se bave fundamentalnom ontolo­ gijom. pošto on te izraze nužno pozajmljuje od sfere manje ili više zaostalih agrarnih i sitnozanatskih odnosa. navodno čisto ontološko u Heideggerovim tekstovima. na­ ime u veličanje uskih i vezanih. dakle u jednu vrstu ideologije krvi i tla. koje će vam. da su oni nevrijedni. dolazi do jednog obrta. s njegovim provincijaliz­ mom i svim što je s tim povezano. iznio djelo na vidjelo! Taj tekst je sada ponovo odštampan u. doduše. ipak. na neki način. Nachlese zu Heidegger. neprestano uvjerava da ovi izrazi kazuju samo nešto ο strukturama bitka. de­ monstrirati da se ovdje izvanredno snažno potvrđu­ je sumnja kako baš u ovom traganju za apsolutnim izvorištem filozofija zapada u ono naj relativnije. imamo ove: »A filozofski 38 38 Guido Schneeberger. vezanog. ipak prelazi baš u lau­ datio jednostavnog. za koje Hei­ degger najprije uvjerava da nisu zamišljeni u smi­ slu neke hijerarhije. Upravo paralelno s ovom ide i jedna druga tendencija. 139 . Što jače po­ staju te agrarno-zanatske asocijacije. zaključcima veoma bo­ gatoj knjizi Guida Schneebergera (Gvido Šneberger) . koje ne tre­ ba da imaju nikakve implikacije za vrednovanje bilo kojih konkretnih unutardruštvenih fenomena. ako smijem tako reći. vjerovatno.degger. U svom radu »Zašto ostajemo u provinciji?« Heidegger je. viši oblik egzi­ stencije u poređenju s gradom. izvjesne slike ideala jednog domovinskog. inače. sve vi­ še preobraćaju u vrijednosne sudove. da se svi ovi pojmovi. i da je život na selu. provincijalno uskog života. koja je navodno bliža izvorišti­ ma. Bern 1962. Prikazao bih iz tog rada neke formulacije. kako se to vulgarno izražavalo jezikom Maxa Webera. to više se i ovi vrijednosni sudovi socijalne vrste svode na to da je seljačka egzistencija. ali. U ovom radu »Zašto ostajemo u provinciji?« možete vidjeti kako ono. usiljenih unutarljudskih odnosa. recimo. koji. seoskog života. bolje ne­ go što bi to mogla komplikovana argumentacija.

Ona je često i rado ćaskala sa mnom. prema Heideggerovoj filozofiji. oteliti jedna krava. »Ona je često i rado ćaskala sa mnom i raspredala stare seoske priče. najčešće. Ako seoski mladić svoje teške saone vuče uzbrdo i onda ih do­ bro natovarene bukovim trupcima vuče niz opasnu strminu« — zašto ta strmina mora biti baš uvijek opasna? — »usmjerava prema svom dvorištu. onda mi. onda je moj rad iste vrste. ne ο nekom drugom —« nezamjenjive alemansko — švapske priraslosti tlu. slikovitom jeziku. ako seljak u svojoj sobici vješto spravlja bezbroj šindri za svoj krov. koje današnja mladež više ne 140 . Nedav­ no je tamo bila na samrti jedna stara seljanka. Tu je korijen neposredne pripadnosti seljaka. Ja. kad za vri­ jeme pauze u radu večerom sjednem sa seljacima uz peć ili za sto u nekom uglu. da je prošle noći tvor upao u živinarnik. Ta unutarnja pripad­ nost sopstvenog posla Švarcvaldu i njegovim ljudi­ ma dolazi od vijekovima duge« — a da se razumi­ jemo. spada u sferu nesvojstvenosti i onoga »man«.« Sad treba.« A moje bi mišljenje bilo da on upravo teče kao takav nastrani rad nekog čudaka. i smatram da je bolje ako mi to priznamo nego da se zanosimo da je filo­ zof nekakav zanatlija ili prost čovjek iz naroda sa zasukanim rukavima. jer on rukave stvarno ne su­ če. Prema ovome to seljačko sjećanje pokazuje svoju jednostavnu. Ona je u svom snaž­ nom. uop­ šte ne razgovaramo. ako ćas­ ka. sačuvala još mnogo starih riječi i mnoge izreke. Mi ćuteći pušimo svoje lule. da je seljak Eni doživio srčani udar. nju nećemo upućivati u ovaj pakao. Tu i tamo padne poneka riječ. Stanovnik grada smatra da ide u narod ako se upu­ sti u duži razgovor s nekim seljakom. da će se sutra. sigurnu i neprestanu vjernost. pomisliti da ona. to on govori ο sebi. da će se vrijeme uskoro promijeniti.rad ne teče kao nastrani posao nekog čudaka. da je pri kraju posao s drvetom u šumi. po svemu sudeći. »On spada u sred srede rada seljaka. ali pošto je ona stara seljanka. ako pastir« — baš toliko mnogo pastira danas više i ne­ ma — »lagano zamišljena koraka tjera svoju stoku uz kosu.

kao što je pojam tla i izvorišta.« Poslije toga. zacijelo. odande pada i jedna teška sjenka — sjenka kao brdo — na sadržinu sa­ me ontologije. re­ kao bih. Ja dobro znam da ima bezbroj pro­ fesora koji su napisali loše romane i još lošije pje­ sme. iako je to. da ne bude puki znanstvenik. zasigurno. i to da ona ipak baca svjetlo na takozvani nivo ovog summus philosophus. iskazuje na način kao u ovoj prozi.« Dakle. tako reći. i da ima profesora filozofije koji pod pseudo­ nimom pišu domovinske romane. niti da bih ismijavao Heideggera. ne mogu sasvim izbrisati asocijacije na ono što j e 39 39 Ibid. sedamdeset petogodišnjem seljaku. već mislilac u ovom neo­ bično emfatičkom smislu. ako neko već na­ stupa sa zahtjevom da ne bude filozof-stručnjak. Tada dolazim jednom svom starom pri­ jatelju. htio samo da pokažem da se kod pojma. da je mišljenje upravo način ponašanja koji sebi samom otvara bitak. onda on takve obrte ne može praviti.« Ovo vam ne citiram da bih vama i sebi time priredio koji prijatan časak. kad se zaista radi ο toj čuvenoj konkretnosti. kao nedjeljnu tobožnju poeziju ne­ kog profesora. usta drži čvrsto zatvorena. To treba da znači: neumoljivo ne. Ovim lirskim intermecom sam ja va­ ma. stoji: »Takvo sjećanje vrijedi neuporedivo više nego najvještije sročena reportaža nekog svjetskog lista ο mojoj navodnoj filozofiji. ali tamo gdje je zahtjev tako emfatičan i gdje se. 0 pozivu iz Berlina on je čitao u novinama. dakle. ipak! Šta će reći? Siguran pogled svojih bistrih očiju on up­ ravlja na moje. čak prilazimo s izvjesnom nevinošću. onda. 141 . iako je ona. u stvari.razumije i koje su tako izgubljene za živi jezik. najprije. nai­ me jednostavno iz protivurječja prema površnosti. samo ćaskala. stavlja mi svoju vjernoopreznu ruku na rame i jedva prim­ jetno klima glavom. kojem. U takvoj prilici ja se iz grada povlačim u kolibu.« Ovaj tekst se završava o­ vako: »Nedavno sam dobio drugi poziv za Univerzitet u Berlinu. kao puke vikend-poslove. prateći produkt tak­ ve lektire. Slušam šta govore brda i šume i seoska do­ maćinstva.

umjesto da se na njih reflektira i da se veličaju. naime realnom samoodr­ žanju čovječanstva i procesima. ali nije slučaj­ no što se onda kod Johanna Petera Hebela (Johan Peter Hebel) ne veličaju stara seljanka-ćaskalica i blesasti seljak. ništavne figure. i utvrditi. Uistinu je to što ovdje nastupa s tim nečuvenim zahtjevom za supstancijalnošću. ovi oblici više nikako nisu primjereni. prošlost. što su oni. vodi ka jednoj tako jadnoj ideolo­ giji.i socijalno starije i izvorno. Ova disproporcija pohvali jednostavno­ sti odnosa objektivno donosi jedan momenat lažnosti. da ο tome polo­ žimo račun — komika ovih rečenica ima i svoj raz­ log. Možete. sve ove ljude iz svoga mjesta rođenja poslao u reportere. uosta­ lom. koje. J adnost same ove ideologije može se. koji klima glavom. na tim mje­ stima još nisu sagradile svoje velike piste. da proizvodne snage nisu oko­ vane. zacijelo. vjerovatno. ne bih sad zastao kod. ali oni. onako kao što divlje živo­ tinje u Africi žive samo od milosti avionskih kom­ panija. realnoj sup­ stanciji savremenog života. kao. što je ona iz koje sam vam neke dijelove citirao. ko­ j e znaju da udare kvrcu građanskom poretku. u kojima mi svi se­ be održavamo u životu. u neku ruku. ona je u tome što su odnosi prikazani kao supstancijalni i obavezni. upravo pukom slučajnošću. tu i tamo još živi u svijetu u kojem mi sami egzistiramo. doduše. tako on. dakle. Tamo gdje bi ti odnosi odista još postojali u nekakvoj neposrednosti i gdje bi se iz njih reagovalo. po ovom vidjeti da se neistina samih ovih stvari vezuje 142 . Sama komika — a smat­ ram da smo. ima sasvim drugu crtu i drugi smisao. žive samo od samilosti i strpljenja procesa industrijalizacije. u jed­ nom višem smislu ljetnja ferijala — ne samo za sta­ novnike gradova već čak i za ljude koji tako žive i čiji oblik života bi se. ali svakako nama samima. dužni ne gospodinu Hei­ deggeru. Hei­ degger bi. sudeći po svemu. To je jedna unutarnja prolaznost. po svojoj sop­ stvenoj sili teže. već Cinder-Frider i još neke više ili manje sevijske. bez daljnjega mogao zamijeniti drugim obli­ cima života. udar­ nog efekta ovih stavova.

s druge strane. U tekstu. moramo. istovremeno zna­ či i da rekurs na njih kao na istinito i supstancijalno sam ima momenat neistine. ili ο svim ovim kategorijama.upravo za ono što se takvim formulacijama poriče. govor ο izvorištu ili ο prvom bitnom ili ο zanat­ lijskom. i ovdje. No kakav je to viši metafizički dignitet. Povijesni proces. odmah dobija ovu crtu retrospektiv­ nog. naime za povijesni proces. kojim su ovi odnosi objektivno prevaziđeni. bilo lažno kad bismo svijetu u kojem živimo htjeli da kao ideal 143 . prije sve­ ga. indicira kao već prevaziđenu. svaki. kao što bi. zašto li strm put mora biti opasan. u ovom smijehu je bila vaša svijest da se danas uopšte više ne mora raditi plugom. iz­ gleda kako sad ta dubina i supstancijalnost. Bilo bi isto tako kukavno i uskogrudo kad bismo zadovoljstvo zbog Wertheima i Amorbacha htjeli time ukinuti što je Amorbach anahronizam u poređenju sa Čikagom i Menhetnom. kako ja to uvijek činim u takvim raz­ matranjima. pokušati da utvrdimo potrebu ili da utvrdimo istinu koja se u njima krije. već da taj seljak vjerovatno može uzeti motor i da se savremenom tehnikom mogu napraviti i takvi putevi da se na njima ne mora lomiti vrat. svi ste se vi smi­ jali. tim držati-se-ni-zašta. Kad sam pitao. međutim. No najdublja neistina ovih stvari i nije čak u tome što one ove momente uzdižu kao socijalni ide­ al. koja sebe samu. jer ja bih bio posljednji koji će poricati da u savremenom stadij umu industrijalizacije izvjesni malogradski ili seoski odnosi. pa na izgled i najnedužniji. a prema djelu upravljenom. Neka vam jedno bude jasno: Ovakav ka­ kav je svijet danas. upravo tom smionošću. bogzna šta sve ti jadni ljudi ne moraju da rade — šta se sve ne čini za ljubav filozofije — zadobija jedan viši digni­ tet. dobijaju jednu vrstu izmirujućeg sjaja i da se za njih vezuje čežnja za prošlim. Ove Heideggerove formulacije nećemo prevazići samo ako s njima polemišemo. koji se­ be ne može da iskaže drugačije nego što svoje kate­ gorije izvlači iz jedne istorijske situacije. upravo zato što su osuđeni na smrt. time što se tako iskazuje.

samo još ο utjehi. da se nasuprot indusrijskoj civilizaciji postavi kao želja onakav život. kontrapunktiran takav kult jednostavnog. već upravo što više napreduje moć ovladavanja priro­ dom i unutardruštvenih oblika vladavine. više ne radi ο tome kako je to. koji se putem principa laisser-faire građanskog društva na ovaj način nikako ne bi mogla probiti. kao da bi neko ozbiljno to i zahtijevao. recimo. odista. po mogućstvu. 144 . treba uz to zamisliti svijet auto­puteva. pokazuje se sigurno i u tome što jezik takve proze neposredno prelazi u jezik Ludwiga Ganghofera i Maxa Jungnickela (Ludvig Ganghofer. u izvjesnoj mjeri. prostog ži­ vota. ono odi­ sta lažno ovog pitanja izvorišta i govora ο izvorištu je u tome što se kod njih. uistinu. a da ona to jeste. iskopa­ no učenje ο krvi i tlu. onda u nacionalsocijalizmu. Ona je. kao da je suprotstav­ ljena tom poduzeću industrije kulture i da joj je to drugo suprotstavljeno. sama još pravi. već. više ozbiljno i ne vjeruje u mogućnost realizacije ovog takozvanog ideala. što je. mi bismo sociološki rekli da je. bio slučaj kod dobrog sta­ rog Wilhelma Heinricha Riehla (Vilhelm Hajnrih Ril) u devetnaestom vijeku. izvornog. već se. da bismo ovo pravilno shva­ tili. nacionalsocijali­ zam je nečuvenom silinom i brzinom dostigao izvje­ sne procese kapitalističke koncentracije i tehnizacije. međutim. naprotiv.postavimo Amorbach i Wertheim. po svojoj funkciji jedan dio industrije kulture. uistinu. Ali i ja vjerujem da time baš dolazimo do onog najdubljeg. ο kojima se kod Heidegge­ ra radi. ovdje posebno fatalno zato što ona ne ostaje jednostavno u oblasti konzuma kulture srednjeg stupnja. zbilja. Ako pod ovim aspektom mislite na nacional­ socijalizam. S tim u vezi se. to više onda ovom napretku biva. kao komplementarna ideologija. zapravo. u kojima se dovršava ovladavanje prirodom. Ovdje se uopšte i ne radi ο nekom idealu. međutim. A samo komplementarno tome. nig­ dje nije bilo ponovo uspostavljeno tako nešto kao sitnoseoski i malograđanski odnosi. od ko­ jih u osnovi više uopšte i ne možemo da vidimo ona sela i one tupave seljake.

krivotvorenje započinje i u prevrednovanju ove čež­ nje tako. još jednom ponovio. jer istina.Maks Jungnikel). koji se iskazuje u takvim stva­ rima. tiska unazad u nedostižno i nepovratno i drugo. danas zabluda ili ono pogrešno u pitanju ο pr­ vom ili izvornom. veoma boli i za nas danas bi potpuno spoznanje isti­ ne značilo kritički dodirnuti izvjesne pretpostavke naše sopstvene realne egzistencije. Samo. uopšte prije mogla interpretirati Heideggerova filozofija nego polazeći od Braquea (Brak) ili čak od Parmenida. koja se još pokazuje u tom filozofskom kiču. uvijek postoji i jedan momenat isti­ ne. na koji se. polazeći od njega. kao u izvjesnoj mjeri isto vrijedne mo­ gućnosti bitka jedne pored drugih poredao. ne misli. prije nego što se zaista provedu ove refleksije. mislilo. dok j e . polazeći od kojih bi se. No ja bih . jer se. prvo. recimo. naravno. kod ovih navodno supstancijalnih koncepcija radi ο nečemu na što bi se. sam otkrio koliko malo se. Misao da bi čovjek imao stajalište ili čvrsto tlo pod nogama ako bi na jednom određenom mjestu mogao biti sistiran pro­ ces mišljenja ili ako bi mogao prestati. U tome je. zapravo. u osnovi. po mom mišljenju. što se pri tom nabacuje neki ideal. straš­ ljivo razmišljanje ο tome kuda nas to vodi ako dalje razmišljamo. što se. Stoga uporišne oblasti. čini mi se. da u tom protestu protiv tehničke civilizacije. on je. Legitimacija ovakvog postavlja­ nja pitanja sastoji se u tome što se ono upravlja 145 . ne usuđujemo da konsekventno mislimo istinu. postaje supstitut same istine. supstitut za samu istinu. američko-civilizatorsku i rusko-komunističku i ko zna koju još mogućnost. kako kaže jedan stari mit. Kad je Heidegger u jednom mnogo kasni­ jem spisu govorio ο različitim mogućnostima bitka i pri tom. postaje za­ mjena. a diranje u njih je veoma neprijatno.da ne budem baš nepra­ vedan. sa­ svim neriješeno da li je nešto čvrsto ili nešto prvonužno baš i istinito. jer se uistinu radi ο jednoj vrsti kićenja nezaustavivo napredujuće realnosti. uzgred rečeno. zapravo. a ja bih bio posljednji da se rugam toj čežnji. Zato se kaže da je uporište isti­ na.

glasi francuka poslovica. zamjenjuje se jednim nužnim. osim toga. 10. koji struji uz jednu takvu siromašku peć. ako to apsolutno nije ništa do vazduh. plus 9a change. nepomičnim i trajnim. Čovjek onda ima osjećaj. informacijama i tako dalje. a zapravo je to uvijek ista neistina. umjesto da se uzimaju izolovano. čini indeksom za to da ono što vam ja pričam. nasuprot epifenomenima. da bude sam bitak. što doista dolazi od industrije kulture. Ja sam joj se veoma obradovao. dakle. 14. Komika ove ideologije krvi i tla je i u tome da je ono što se ovdje daje i što nastupa s tim emfatič­ kim zahtjevom. da ostanem pri jeziku te ceduljice. plus ca c' est la meme chose. čemu mi spram ovog poduzeća podliježemo. da radije ne bi htio da se bakće s tim. a ne da se konkretna i široka raznolikost fenomena vezuje za nešto uvijek nužno jadno prvo. juli 1962. što nas zbog profita iz dana u dan kljukaju drugim novotarijama. jer ona je znak zbiljske građanske hrabrosti i ona mi se. statičkim. od toga. Ceduljica je potpisa­ na. previše siroma­ šno i previše jadno. Trebalo bi radi istine. Sve se to pravi tako kao da je to istina. pažnju doista obratiti na mjesto feno­ mena u njihovoj konstelaciji. Uko­ liko se pitanje ο tlu protivi ovoj lošoj promjeni. ova zamje­ na se u filozofiji dešava od Platonove filozofije kao velika prevara. ali kako skoro sve legitimne potrebe u savremenom društvu bivaju zloupotreb­ Ijene i pervertirane u svoju suprotnost. Naravno. a da ne bi upravo zračilo tako nešto kao miris siromaha. nepromje­ njivim bitkom stvari po sebi i istinom kao nečim čvrstim. a i protiv onog efemer­ nog.protiv proizvoljnosti pomisli. ne shvaćate čisto 146 . ta je potreba legitimna. Od nekog među vama dobio sam ceduljicu u kojoj me jedan mladi student prekorijeva zbog nači­ na polemike protiv Heideggera. prisila buš­ kanja.

da se izrazim manje aka­ demski. jer. marta u »Alemane­Kampfblatt der National­ sozialistien Oberbadens«. ali radi se o. ide pod kožu. protiv mene argumentisao — a da se. On to mora utoliko više činiti što ovdje postoji veo­ ma uska veza između strukture takozvanih glavnih djela i ove tvorevine. nesumnjivo. pisan s veoma velikim patosom i moje je mišljenje da neko ko nastupa upravo s tim Heideggerovim za­ htjevom da bude mislilac. već se radi ο jednom napisu Martina Heideggera. koliko je meni poznato. ova kategorija ne može akceptirati. čiju autentičnost. možda ipak bolje razjasnim ponešto iz posljednjeg predavanja. nije identifikovao sa egzistencijal­ nom ontologijom ili sa Heideggerom — tako. svaku malu kritiku ili svaku beznačajnu usputnu izjavu nekog filozofa upotrijebim kad se radi ο ar­ gumentaciji protiv takozvanih glavnih djela. u suštini. Naš mladi kolega je. da ni na koji način ne povrijedim lojal­ nost prema njemu. sad. a ne samo stručnjak za filozofiju. dodatku čiji je naslov »Ka novim obala­ ma« (Zu neuen Ufern). go­ dine. U onome što sam citirao ne radi se ο nekoj sekundarnoj literaturi. Ja ni u kom slučaju ne želim u ovim stvarima da budem tako rigorozan da. Nesporazum se odnosi na to da je ovaj napis ponovo štampan u knjizi Guida Schneebergera »Pabirci ο Heideggeru« (Nachlese zu Heidegger). kako bih htio reći. Mislim da tom studentu ne mogu bolje ukazati poštovanje nego da se do u de­ talje pozabavim njegovim prigovorima i da. Ja mislim da se u jednom takvom slučaju i kod Heideggera. i to u kulturnom dodatku ovog lista. Naslov ovog napisa je upravo: »Zašto ostajemo u provinciji?« Pojavio se 1934. Najprije bih htio da ispravim jednu za­ bludu.akademski. niti neko koga bi on inspirisao. već da vam. sada. sjetićete se da je dokumenat. iza toga mora i stajati. nije u pitanje doveo ni on. koja je izišla u Bernu godine 1962. da se tu radi ο jednom beznačajnom sporednom produk­ tu. iz­ 147 . naravno. koji sam vam čitao. Ali ov­ dje je jedna filozofija svoje djelovanje. autentičnoj reprodukciji ori­ ginalnog Heideggerovog teksta. pri tom. da on. 10.

zapravo. od jednog relativno ra­ nog doba. u jednom potcjenjivačkom smislu. a on bi rekao. nazvao metafizikom. datiralo daleko iza Ari­ stotela. Ova filozofija je u tom napisu sasvim konkretno i sasvim neposredno pokazala svo­ ju boju. imamo pravo na to da implikacije ovog modela re­ alnosti istražimo tamo gdje se on pojavljuje. ο kojoj je ovdje riječ. onda smo legitimirani da upitamo. mladom kolegi je. koje bi. promaklo da sam vam ja iscrpno prikazao odnos između ovog ekscen­ tričnog teksta i Heideggerove centralne kategorije izvornosti. kod njega misli pod tim tlom. onda mi. očigledno. za kojim se mora poseg­ nuti unazad. pojam tla s krajnjom upornošću upotrebljava kao protupojam prema jednom mišljenju koje je. iza ovog opredmećenog mišljenja. Pojam izvornosti je kod Heideggera povezan s onim što on uči ο sveukupnom obrazovanju pojmo­ va u filozofiji. Već odavno. kako bih ja rekao. koja je sadržana u zahtjevu fundamental­ ne ontologije. ne treba da bude princip ili sup­ stancija. bitka i bivstvujućeg. meni je nemoguće smatrati bagatelom. postvarenje. koje je onda. već upravo nešto sasvim realno i pošto osim toga. Pošto se u Heideggerovoj doktrini. Takvo izjašnjavanje za ono što ona simpati­ zira. sveukupna Heideggerova metaforika pri tom neprestano pose­ že unazad u agrikulturne odnose. kao u kartezijanskoj tradiciji. da ovaj izvorni bitak. Heidegger u svom kasnijem periodu. zacijelo. onda ogromni dignitet poprima sve ono što se na to odnosi. kad se postavi zah­ tjev. već neka najviša realnost. upravo sa svoje strane bude ne nešto pojmovno.naime. Ja sma148 . Isti­ na filozofije treba da bude samo u tome da moramo posegnuti unazad iza ovog razdvajanja. Uosta­ lom. koje je već. Ali. na nama leži krivica zbog jednog razdvaja­ nja. nešto kao zaboravljanje bitka ili gubitak bitka. na­ vodno. šta se. bez tla. zacijelo. razdvajanja .vlačila upravo iz toga što se pravila kao da kida one granične linije akademskog u koje bi naš kolega htio mene da vrati. Pošto kod njega već ovo tlo ne treba da bude nešto ap­ straktno pojmovno.

može jasno spoznati šta uistinu iza toga stoji. doduše. ovdje je nereflektirano u filozofiju prešla jedna predstava. ali cjelokupnim je­ zikom. sasvim primjetan izvjestan afekat protiv određenih pokretnih grupa. koje na izgled uopšte nisu tako opterećene kao. čije najveće ime je.tram da iza ovog ideala prvog kao tla stoji tako ne­ što kao autohtono. da se. ne izričito. za koje mi se čini da njime svakako treba da se po­ zabavi svaki onaj koji se danas ozbiljno interesuje za filozofiju. Imamo tu. perifer­ nih ispoljavanja. Nietzsche. 149 . otmeniji u poređenju sa new-comer ili u poređenju sa doseljenikom. koji ga je zaposjeo. u izvjesnoj mjeri. u izvjesnom smislu. tako što se jedno izjednača­ va s drugim. čiji je korijen u društvu: Onaj ko je na nekom mjestu bio prvi. treba smatrati iz­ vanredno teškim i pristrasnim. onda takva izvođenja prelaza u neku realnost. koji je napisao djelo protiv Davida Friedricha Straussa (David Fridrih Štraus). filozofija jezika. a prije svega za filozofiju jezika — i Heideggerovo djelo je. ο kojoj se. odista. Minima Moralia. Ovdje sam u skladu s jednom tradi­ cijom. taj je plemenitiji. ponekad. uopšte može govoriti. Adorno. u cjelokupnoj orijentaciji Heideggerove filozofije. smatrao ključem za njegovu filozofiju. Iz takvih ekscentričnih i. Stoga bih ja. više saznati ο pravoj supstanciji nekog mišljenja nego iz oficijel­ nih. ona oficijelna velika filozofija. 40 Mladi kolega mi je zamjerio što sam Heideggera napravio smiješnim poređenjem s Ganghoferom. Pri tom ja slijedim jednu me­ todu. kao uzor ili. kako sam to poku­ šao da ekspliciram u jednom dijelu »Minima Moralia« . a iz oficijelnih ovdje znači iz opreznih najava istog mišljenja. Ο 4 0 Theodor W. možda u izvjesnom smislu. zacijelo. recimo. za ono što je pod tom osobitošću mišljeno. iz ekscentričnih iz­ java. naime. i cijelo djelo Karla Klausa. možemo. Fr nkfurt a 1969. ovaj Heideggerov tekst. u suštini. za koju se ja sada i veoma rado pred vama slo­ bodno izjašnjavam. no u kojima se. oslobađa neka misao. Ako se bitak u ovom smislu izjed­ načava s agrikulturnim.

takozvano. recimo škr­ tost na riječima. ukoliko doseže do Husserla. kakvo imamo tamo. Ο tome smijem re­ ći da sam u različitim prilikama veoma detaljno u svojim predavanjima ulazio u Heideggerovu filozo­ fiju i u takozvane oficijelne tekstove. oporo i u sebe zatvoreno ćutanje i slično. gdje se misli na izvor­ nost. To je u literaturi isponavljano i potpuno mu je odzvonilo. u svom jezičkom obliku i u svom izrazu. ja bih još nešto rekao. što sam ga ja učinio. ako hoćete. nalazi se u ovom prikazu. izvorno opa­ žanje takvih agrarnih odnosa. 41 Drei Stu­ 150 . gdje su se. Metakritik der Erkenntnistheorie. najdetaljnije kritički predstavio u »Metakritici teorije spoznaje« . šupljost i prividnost ovog je­ zika. već i Balzac (Balzak) u svom posljednjem i nedovršenom romanu. Ja sam samo pokušao da vam pri­ kazem neosnovanost. čini tu nazovisadržinu lažnom. istovremeno. ovaj jezik potpuno prožimaju klišei. recimo. već je ono u samom jeziku. u ovoj kritici. Analogija s Ganghoferom nije u nekom zlob­ nom predenju. da sam u Col­ lege de France održao tri predavanja koja se bave isključivo analizom Heideggerovih centralnih poj­ mova. Tekst koji sam vam ja pročitao. ni u najmanjoj mjeri se ne svodi na neko. Dalje mi je mladi kole­ ga prebacio da je spor s Heideggerom trebalo da vodim na centralnim tekstovima. Guy de Maupassant (Gi de Mopasan) ili. prije svega predsta­ va ο seljacima. suština izvođenja dokaza. Nije to u ovoj prozi samo ganghoferovsko. ko­ ji ovdje imamo. i indeks sopstvene neistine. ja sam za određene ar­ gumente doslovno pročitao dokaze i za to ni u kom slučaju nisam iznalazio posebne primjere iz ovog rada.tome moram da kažem: Daleko je od mene namjera da ga napravim smiješnim. Upravo ovo izvedeno. već je to. koje bi se svodilo na to što je tu i ta­ mo riječ ο seljacima. da sam osnovu cjelokupne Heideggerove fi­ lozofije. Frankfurt 1971. zbilja značajni pisci. Kad je već pomenut Ganghofer. kliširano baš na ovom mjestu. 41 Isto. koja je ovdje u osnovi. bavili seljacima. dien zu Hegel.

Ovo utoliko prije što gospodin Heidegger. a ja na­ stojim da se ne vežem za ovaj vulgarni egzistencija­ lizam. na nekom određenom mjestu. moram reći da je pojam kolega. ali. koji tu neprestano vjeruje kako se mišljenje mora konfrontirati i čak zamjenjivati s misliocem. sam upotrijebio. doista.Konačno. mislim da u ovim stva­ rima ne bi trebalo da bude dvojakog prava. U tome da dva filozofa uopšte zaozbiljno treba da budu kolege. u ono vrijeme kad je na mene i na niz drugih ljudi ovdje priređena hajka. S jedne strane. ni na koji na­ čin nije očitovao onu vrstu kolegijalnosti koja se sa­ da traži od mene. situacija je. Ni u kom slučaju nisam ispunjen osjećajem osvete. još možemo ve­ zati za ovaj pojam. Među­ tim. da razmislite da li se danas. već kao živi i odgovorni čov­ jek. nekoga stvari natjeraju da se zaista. Ali. moram reći. ako je njezina egzistencija još uopšte opravdana i ako zai­ sta neće da se pretvori u neko plitko poduzeće. neobična. koje samo zato ide dalje jer postoji. koji mi je napisao ovo iskreno pismo. protiv prigovora da nisam akademski argumentisao. ako onda. ma kako da sam ga i ja povremeno. nečeg tako institucionalnog i uskog i postvarenog da bih upravo apelovao na vas i na mla­ dog kolegu. 151 . u tome već unaprijed. pa se onda otvoreno i ne štedeći sukobi s nekim drugim empirijski postojećim čovjekom. nepodoban u svakom slučaju tamo gdje se radi ο tako ozbiljnim stvarima kao što su ove ο kojima u ovom trenutku govorimo. ipak. kako se to kaže: angažuje. onda se upravo ono što bi u smislu učenja. jer ov­ dje imamo jedan prelaz filozofije u društvenu real­ nost. u neopterećenim prilikama. svoje opravdanje je­ dino i isključvo ima na onom mjestu na kojem raz­ bija predstave akademskog. rekao bih da filozofija danas. recimo. baš trebalo da vrijedi kao egzistencijalno. A kad je rečeno da je prema svom kolegi Heideggeru trebalo drugačije da se ponašam. ako neko zaista ne govori kao ko­ lega ili kao akademik. ulice odjekuju od parola egzistencijalnog. koje sam kritikovao. ima nečeg smiješnog i nečeg pojmu" filozofije tako protivurječnog.

Ako bismo u ovom posebnom slučaju Heideggera htjeli da pođe­ mo tragom izvora te izvornosti. Iz toga ja. kad prvi put ugle152 . i. koju je već Platon smatrao nervom filozofije. dakle. "svakako. rekao bih. izvlačim konsekvenciju — i u tome. poslije svega što se događalo. da to što se prekoračuje ova granica. svakako. već iznad nje. a ne filozofira­ ti. još koju riječ ο pitanju tako­ zvane izvornosti. koja je. koje su. vjerovatno bismo naišli na veoma značajan uticaj arhaične umjetno­ sti.osporava kao prekršaj akademskih pravila. tako da čovjek ne mora pri tom da se stidi pred ubijenima.yiše ničeg bezopasnog i neutralnog. Nedostatak takvog stava sigurno nije posljednji razlog sumraka filozofije u njezinoj širini . može diskutovati. doseže od Fichtea do Nitzschea. Time bih završio s onim što sam htio da odgovorim mladom kolegi na njegov pisamce. da čovjek dalje misli i tamo gdje boli. Dopustite mi još da dodam ovo: poslije onoga što se događalo i ο čemu mladi među vama mogu imati samo blijede predstave. uopšte. zahvaljujući svim mogućim uticajima. to bi mi se. ipak. ako smo protiv ne­ ke duhovne tendencije. vjerovatno još paralizovane i prigušene. recimo. sa mnom složio i Heideg­ ger. da mi nije strana tradicija filozofije. premda iz drugih motiva. pa i ako to njemu samom pričinjava bol. ja u ovoj prilici i tamo gdje se radi ο sasvim ozbiljnim stvarima. tek u našem vremenu postala pristupačna i čijoj snazi se mi. koja. kako se to kazivalo. Ovih se pravila.što ne mogu da prećutim. protiv one mnemosyne. Ne radi se ο tome — opet ću preuzeti jed­ nu Feuerbachovu parolu — da se bude protiv neke teoreme ili neke misli. već da se priključujem upravo onoj tradiciji filozofske gra­ đanske hrabrosti. vjeru­ jem. ο čemu se. trebalo da razumijemo nje­ zin izvor. Rekao bih. ne mogu pridržavati. Ja bih čak pretpostavio da bi se u ovome. kao filozof pona­ šati se kao da ima nečeg što nije opasno. nema . činilo prekršajem protiv one uspomene. I ovdje bismo. uop­ šte vodi do one transcendencije koja jedino dolikuje filozofiji. Nakon toga što su milioni nedužnih ljudi ubijeni.

Uostalom. što nešto od ideala ima i za nas. Estetski je to neposredno jasno. red 2/3. str. u arhaizirajućem mišljenju Heideggerovom. na ovom osjećanju jedno određeno iskustvo nepristrasnosti. 4 2 153 . a među Nietzscheovim zaslugama sigurno nije najmanja ta što je taj izraz uopšte ponovo uveo u svijest. već da treba da pokušamo da vidimo kroz ograde. samo našim duhovnim ponašanjem mi ne možemo jednostavno ukloniti onu moć postvarenja. i arhitekta u umjetnosti. čudno je da u medijumu pojma. da rane misli treba da su istinite. ima nečeg istinitog i pravilnog. stro­ fa 4. 557. Možemo samo upravo onoliko malo da pravimo raz­ liku između iskustva umjetnosti i filozofskog isku­ stva što se iz iskustva umjetnosti ne može napraviti neposredno filozofsko mjerilo. konvencionalizirania. Mišljenje koje nema nešto od one energije koja je veličanstveno bila izra­ žena u Rilkeovim stihovima »Jer nije tu mjesto koje te ne vidi. sigurno. onda tu. Postoji nešto kao sujevjerje. sveg neposrednog ponašanja prema stvarima. da ljudi jednostavno postaju sve pametniji i pametniji. otuđenja i sve ono što se utaknulo upravo između nas i neposrednosti drugih lju42 Rainer Maria Rilke. Arhaischer Torso Apollos. koji bi pod pritiskom one arhaične umjetnosti u Paestumu ili Agrigentu pokušao da sa­ gradi takav hram. ti moraš svoj život izmijeniti« . jedno takvo mišljenje bi. koje je društvo i njegova re­ fleksija u duhu oko nas povuklo. iz: Der neuen Gedichte anderer Teil. drugom prirodom u koju smo zahvaćeni. Me­ đutim. doista. svježine. Ako ideal arhaičnog mišljenja shvatimo u tom smislu da se ne damo zaslijepiti progrušanim. ne možemo othrvati. već bi se od njih beskrajno udaljio upravo zbog pseudosa zahvata unazad. Frankfurt 1955. Pravil­ no je. tom 1. bilo konvencionalno. to isto tako nije jasno.damo neki rani dorski hram. karakteristično tek za naše doba. Možda je to reakcija na nepokolebljivu vjeru u napredak. koji se nalazi u arhaič­ nom mišljenju i u arhaičnoj umjetnosti. patnje i mraka. No pri tom su se oni upravo otuđili od onog izraza razdvajanja. ne bi bio bliži izvorištima. opredmećenim oblikom kulture. u: Sämtliche Werke. zacijelo.

u tome što danas uopšte neće uspjeti rekurs od te razvijene i reflektirane svijesti na izvori­ šta. kao jed­ nom argumentacionom sklopu. pri tom. kako to nazva He­ gel. od proizvoljnosti mislioca. izričito je rečeno u jednom njemu posvećenom spisu — . a ne ο stavu prema objektivitetu. Nepristrasnost onog mišljenja i naiv­ nost su. Da se pri tom radi ο laži. kao teoretičar umjet­ nosti. ο pseudosu. onda. u velikoj mjeri previše nediferencirane. Dru­ gim riječima. time što bi htjela da prosuđuje u pojmovima ο bivstvujućem. 154 . što ga zrače umjetnička djela istog perioda. čini. naime po to­ me što u ovim ranim dokumentima ona sama ima nečeg od onog ranog. od čežnje. kao da se radi čisto ο njezinom sopstvenom obliku. ove teoreme pokazale kao porešne .di i neposrednosti iskustva. onda se to odnosi upravo na to da su se. koji se baš i ne razlikuju toliko od onih jezičkih lomova. istovremeno. Vjerovatno će vas začuditi što to kažem baš ja. živeći u ovom totalno posredovanom svijetu. posvuda misaono dolazi do lomova. pokazuje se. u izvjesnoj mjeri. da su prije svega. previše neotesane. Ono što je lažno na arhaičkom idealu izvoriša — da je Heideggerov ideal arhaični ideal. ne može se ponovo uspostaviti arhaičko mišljenje. što sam vam ih demonstrirao. kao da im se sama misao opire. po svom sopstvenom smislu neuspostavljivo. sada obrađuje tako kao da bi se opet moglo ne­ posredno postaviti polazeći od subjektivnosti. čak nešto što sav svoj patos i svoju snagu zahvaljuje samo svojoj neuspostavivosti. Kad sam go­ vorio ο osnovanosti u napretku filozofije. što bi htjela da prosuđuje ο zbilji. i njegove granice. sebi dopušta jedno takvo estetsko mjerilo. pri tom se ne uviđa da filozofija. filozofija od­ mjerava po jednom estetskom idealu. i sami do najunutarnjijeg ovim svijetom po­ sredovani prema stvarima u nekoj staroj i čistoj ne­ posrednosti. uprkos svemu. Ono što je u tom izvorištu ideala laž­ no sastoji se u tome što se ono. ali ovdje se. ono neprimjereno ovog ideala je zato neistinito što se mi ne možemo ponašati ta­ ko kao da smo. Ali. dakle. od slo­ bode. naprotiv.

vjerovatno više nije ta­ ko aktuelan i stoga se mladima među vama. odlučujuću ulogu igra opravdanje zla. još na jedan oblik poj]ma dubine. tako reći. što. kao površne. Ovo gle­ dište je veoma duboko zasnovano u njemačkoj tradi­ ciji i vjerovatno je povezano s tim. postala ona teodice­ 43 Gottfried Wilhelm Leibniz. za čije je formativne procese izri­ čito centralnu ulogu odigrao jedan pojam. Essais de Theodicee sur la honte de dieu.Osvrnuću se. oblik koji poslije patnji. upravo zato što ona podliježe jednoj takvoj nužnosti. pokušavali da uljepšaju samu patnju. ona je ovaj teološki problem imala isto tako i u odnosu na sebe i time. ako se uopšte kod ovog mislioca mo­ že upotrijebiti izraz glavno djelo. jednostavno tako prihvaćenog pojma dubine. U jednom od Leibnizovih glavnih djela. 4 3 155 . ali on je odlučujući značaj imao baš i u pripremanju nacionalsocijalističke ideologije. razumije se. (1. izvodili. već koji su. što ih je ljudi­ ma donio rat u Njemačkoj. što je predobar i što sve unaprijed predviđa. drugačije ne može da bude. Ham­ burg 1968. naime ο misli ο opravdanoj patnji. vjero­ vatno. kako je uopšte moguće to da je. i pored toga što bog sve zna. ne čini toliko važnim. na svijet došlo zlo. naime u »Teodiceji« . grijeh i patnja. što se pro­ svjetiteljstvo u Njemačkoj povezuje unazad na Leibniza i što je time već veoma rano bilo povezano sa teološkom apologetikom. pojam žrtve. ja ovdje mogu da se ograničim samo na jednoj naznaci. grijeha i patnje u svijetu. la liberte de l'homme et l'originc du mal. poimali u njezinoj nužnosti. izdanje 1710). i koji sve pokušaje da se patnja odstrani u njezinim odstranjivim obli­ cima. osim toga. Pošto je filozofija sebi postavila da u svojim pojmovima sublimirano ponavlja ovu teološku pred­ stavu ο apsolutnosti božanskog principa i da je spa­ šava. konačno. Radi se ο pozadini obič­ no neanaliziranog. difamiraju kao plitke. Njemačko izdanje: Theodizee. Time mislim na sve one napore filozofije koji patnju što vlada svijetom nisu samo objašnjavali. stoji onaj stari teološki problem. Iza toga. koji potiče iz mitosa. uopšte.

zapravo. u kojoj se povijest. totalnost ove patnje. zapravo. dak­ le. zapravo estetski pojam dubine. koju mi ne možemo da izbjegnemo.ja patnje. no u kojoj. 44 Max Scheler. treba da bude ono apsolutno. proširen tekst u: Moralia. međutim. konačno. da je duboko ono što potvrđuje iskustvo negativ­ nog. ta granica. ovaj motiv. 4 4 156 . dobro. tako reći. Vom Sinn des Leides (1. ne sastoji ni u čemu drugom do u uništenju sveg konačnog i. Cijelu este­ tiku tragičnog. sama ipak treba da bude organ istine. koja kod njega. Vrhunac cijelog ovog razvitka je Hegelova filozofija. On. Za pojam dubokog otuda slijedi. Volkeltovoj. i to patnji koje se ne mogu ni ublažiti ni okajati. što na bilo koji način potvrđuje patnju. Otuda je slije­ dilo. s izvjesnim vari­ jantama. Bern i München 1970. u: Krieg und Aufbau). pri tom. tako kao da je nužnošću spozna­ je ove granice. koja se krije u svim tim patnjama. kaže da upravo ne sudjeluju u du­ ljini. urođeni afinitet prema patnji. ipak. dok su plitka sva ona gledišta koja joj se suprotstavljaju. dodu­ še. koji je po­ kušao da iskustvu patnje fenomenološki vindicira je­ dan smisao. već opravdana. određuje. Fischerovoj. pa bilo to samo i tako što žele da se ublaži izdržavanje kazne ili da spriječe ponovno uvođenje smrtne kazne ili da je svugdje ukinu. u totalnosti sve patnje u negativitetu i u konačnosti. Hegelovoj. naziva klanicom. tumači se. S tim je po­ vezano to što se površnim naziva i materijalizam. da se za ljude koji realno ispituju odnos patnje i ko­ ji hoće da izbjegnu nepotrebnu patnju. koji je ostao mjerodavan u njemač­ koj literarnoj tradiciji. a time. doseže još do spisa Maxa Schelera »O smislu patnje« . dakle. u neku ruku. i u: Scheler. izdanje 1916. on ide tako daleko da se t o apsolutno. dakle beskrajnim lancem patnji. Liebe und Erkenntnis. u njezinim različitim varijantama. uzmite koju hoćete. uzgred rečeno. i u duhovnoj klimi kod nas još uvijek slijedi. Pravi motiv što insistirajuće mišljenje ne može da prevaziđe tu ograničenost i konačnost ljudi i time njihov. 1923.

ono što mi sebi moramo da zabra­ nimo pod prisilom poretka. protest protiv optimizma. banalnim i trivijalnim. površnim. pa. sa seksu­ alnim tabuima. već Lukrecijevu poučnu pjesmu — iznaći će­ mo da je čak i tu poprilično skromno što se tiče sre­ će. sreća je površna. čak. Ni genezu ovog načina mišlje­ nja ne mogu opširno obraditi. ne možemo pogle­ dati. dabome. to nas čini po sebi i za sebe lošim. koji sigurno ide uz dubinu. to znači. Jedini mislilac u novije vrijeme. Veoma tužno i neutješno posmatranje u povijesti filozofije je što su u ovom nepri­ jateljstvu prema sreći i time u potvrđivanju patnje bili složni međusobno najrazličitiji filozof. zamjenjuje s patnjom kao normom. kao. njega.koji ljude želi da izvuče iz njihove oskudice. ona je re­ aktivna. isto tako. koliko duboko sebe uvjerava u patnju — postaje neistina. ako pogledamo i takozvane hedoniste. U ovoj šemi mišljenja ima­ mo nešto kao najdublje neprijateljstvo prema sre­ ći.. čak. Razlog neprijateljstvu je civilizatorsko zakazivanje. mjerilo filozofije. punog patnje. pošto dubina treba da se sastoji u tom momentu da upravo zbog onog uvi­ đanja ograničenja filozofija sebe samu treba da iđentifikuje s patnjom. kao starog Epikura — to jest. konačno. ona je. Hoću. dakle. kako je to do u detalje izveo Nietzsche. koje nam je svima nametnuto i koje su ljudi u stanju da podnose samo zahvaljujući tome — upravo zato što baš ne vjeruju u njegovu nužnost i što. To znači. opet je N ietzsche. ni­ kad ne dobiju opet ono što im se za to zakazivanje obećava — što oni samu negaciju sreće uzdižu u me­ tafizičku supstanciju. da kažem. u tom lažnom pojmu dubine se dijagnoza svijeta. povezana s difamiranjem čula i. koji važe u cijeloj našoj civilizaciji i. u suštini. bez sumnje. koji je ove stva­ ri zaista probio i ne sustežući se ο tome rekao istinu. Iz 157 . i upravo je s tim povezan njegov kritički stav i njegov dijalektički stav prema pojmu dubine. barem onoliko koliko je ona suvišna i koliko se može otklo­ niti. pravi uvid da se ne može po želji po­ tezom pera odstraniti patnja iz svijeta i da se nje­ zina egzistencija ne može poricati — vjerovatno je.

Ja sam na početku ove rasprave razložio da je. čijeg prizvuka je bilo već u onom što sam na po­ četku rekao ο dubini. juli 1962. 17. ako hoćete da se oslobodite tih lažnih predstava dubine u filozofiji. da bi bio dubok. ono bolje nije samo beskrajno otežano. i upravo ovim odustajanjem od toga da se za ljude želi bolje. Ono dalje­od­površine. Mi vjerujemo da ćemo to dublje prodrijeti u suštinu stvari što više uronimo u ovaj subjektivitet. pa čak i nemoguće. što je. već kao da se zbog ove pokvarenosti čovjekove prirode. posredovani sadržinom i predmetnim 158 . Čini se kao da zbog pokvarenosti čovjekove prirode. no što je. ipak. od vajkada je povezivano s mišlju da čovjek. Ja mislim. na osnovu uvida u subjektivnu posrednost naših spoznaja i is­ kustava. među veoma važnim uslovima. obratno. nego što su. ako je ikako moguće.misli jedne imitatio spasitelja koji pati. koja je ne­ kad imala sasvim drugi smisao. ova predstava dubine problematična. ja sam takođe. kako se to desilo u repristinaciji ovog mitskog pojma žrtve. najprije. predmetni svijet. Kad govorimo ο dubini. isto tako — a dokaz ovoga je prvi put u velikom stilu proveo bio Hegel — subjektivitet i njegove katego­ rije. onda je. postaje onda manija da se. potrebno po­ bliže razmotriti. u osnovi pojma dubine uopšte. ova pokvarenost biva tek uistinu ratifikovana i produžena do u beskraj. onda se to skoro nužno asocira s pitanjem refleksije na subje­ kat. zapravo. Sada bih s vama porazgovarao ο jednom aspek­ tu. mora da uđe u sopstvenu dušu. natuknuo da je ovaj pojam dubine sumnjiv zato što su subjektom posredovani ne samo pred­ metna spoznaja. proklamira patnja ili trajanje patnje. kao sa­ svim opšte iskustvo. oslobađanje od ovog davanja ta­ kozvanog smisla patnji. ne smije ni željeti. 15.

na ovu srž te razlike između ova dva. od Kan­ ta do Husserla i Heideggera. najoštrije formulacije ćete naći u »Meditations cartesiennes« odnosno u njihovom njemačkom. dubina uvida je iz­ jednačena s psihološkim uvidom. inače toliko srodna. koji se povezuje s pojmom duše. za­ pravo. najprije. već više ili manje. na žalost. reći. i to s onim poseb­ nim akcentom da mi. u ovoj predstavi. mora se. stvar ima i jednu drugu stranu. No. i pri tom osvajamo i veće dubine filozo­ fije. kako sam vam. nasuprot epifenomenima. Namjer­ no sam ga u početku uveo s izvjesnom nejasnoćom i neodređenošću. doprinio pojmu duševnog kao organona dubine. što više prodiremo u dublje slojeve duše kao pukog fenomena. počev od Platona. zapravo. međutim. mislioca. koje se označavaju kao psihologističke i po kojima su. same ove konstrukcije nisu održive. Ja bih. najprije morate jednostavno zadržati u horizontu tradicionalnog fi­ lozofskog pitanja. ovdje ne igra nikakvu ulogu. naknadno publi159 . u svojim kasnim spisima. pojavljuju se. To što. koji je bio bitku sa sofistima. ako kažem da ovaj pojam dubine. svakako. jednostavno i prosto. ja sam pomenuo pojam duše. do u naše doba. Sve te predstave u filozofiji. pojam psihološke dubine kon­ frontiram s filozofskom tradicijom. ne od­ govara ni onome što se pretpostavljalo pod filozof­ skom dubinom.momentima spoznaje. Pri tom nikako ne mogu da se obrvem onome što je upravo Husserl veoma oštroumno. U onom određenom pojmu dubine. dogmatski najavio. htio da. Vjerujem da me nećete osumnjičiti kako ja sada i svoj glas želim da pridru­ žim onima koji su. koje pita za konstituencije. to dublje prodire­ mo u ono nesvjesno. cehovski filozofi upravo neumorno vršljali. onda. kako se to kaže jezikom novije psihologije. za ono noseće i supstancijalno. ako tako smijem reći. denuncirali psihologi­ ju. Uvid u ovu recipročnost je jedna odlučujuća diferencija između Kantovog i Hegelovog sistema. htio bih ovdje barem da upozorim. i to sa sveukup­ nom filozofskom tradicijom. U trenutku kad sam govorio ο ovoj misli uranjanja. Husserl je. Vi se.

on i nije baš mnogo daleko od 45 Edmund Husserl. a i nesvijest. pojedinačnu ljudsku dušu. Gesammelte Werke. Husserl na jednom mjestu kaže da je. koja treba da prodrmaju samorazumljivost našeg pojma svijeta. i on ga vrlo energično obrađuje tamo gdje ima posla s psihološkim subjektom. Jedan od suštinskih dijelova kritike uma. Utoliko. tome prigovorio da. a time i uslov za onaj empi­ rijski subjekat uopšte. sa čijom kon­ stelacijom i deskripcijom se filozofija. počiva kod njega. po svome smislu ne zadovoljava. već dio upravo onog opstojanja. dok »Kritika čistog uma« tek treba da izloži uslove mogućnosti i iskustva. obrađuje kao dio empirijskog svijeta. u stvari. i odi­ sta samo utoliko. određenu. zato što je ona sama. naime. Meditations cartesiennes (1. Smisao filozofije ovo ostaje i onda ako se ne priklonimo dogmatskom podmeta­ nju jedne sfere apsolutnog bitka spram ovog bivstvujućeg svijeta. tom I. Drugim riječima: Ako pokušavamo da uopšte dospijemo do takozvanih konstitucionih pitanja. 4 5 160 . u prostoru i vre­ menu postojeću.kovanom originalu. ukoliko je duševno nešto faktičko. jednostrukost. ako je predmet istraživanja individualizi­ ran u vremenu i prostoru. na argumentu da duši ne pripada jedno takvo prvenstvo. naspram bilo čega drugog svjetovnog. za čulni materijal. ne pripada ni najmanja prednost. kakva je svaka pojedinač­ na ljudska svijest. iz­ danje Paris 1931). Hag 1963. Ovo je motiv koji nalazimo već i kod samog Kanta. njemu. N j e m a č k o izdanje: Cartesianische Me­ ditationen u: Husserliana. i nje­ ga on. zapravo. onda pri tome ne može biti dovoljan puki rekurs na pojedinačnu ljudsku dušu zato što je ona sama — govoreći kantovski — constituum. i duša dio svijeta i da zato povratno pitanje na posredujući subjekat nije identično s povratnim pitanjem na konkretnu. na­ protiv. u »Kartezijanskim meditaciiama« . ne­ djeljivost. jer je i sama jedan dio iskustva i nešto što je i samo time vezano za opažaj. vođenje dokaza protiv racionalističkog shvatanja da se iz čistog pojma duše mo­ že ispredati njezina besmrtnost.

Ovaj pojam čistote je neobično promjenljiv. Ovaj pojam 'čisto' izričito se pojavljuje u naslovu prve od ove dvije kritike. što potiče iz seksualnog morala. ma koliko da se on. i to­ me što je ovim pojmom čistog uma ili čistog subjektiviteta u samoj subjektivnoj oblasti. međutim. ipak. on u stvari. kritika ka­ ko to iz daljnjeg proizilazi. nije kritika praktičnog uma u smislu kako naš um može praktično da izi­ đe na kraj s iskustvom — za ovo pitanje Kant je po­ kazivao samo prezir — već se radi ο tome kako da um kao čist. ako smijem tako reći. što ne dolazi čisto iz našeg sopstvenog pojma. Ove dvi­ je pedstave se neprestano prožimaju. čisto je na subjektu sve ono što se ο njemu misli bez miješanja nečeg empirijskog. vjerovatno bi se ova dvoznačnost filološki veoma minuciozno mogla dokazati u Kantovom djelu. da. u »Kritici praktičnog uma«. a da se ne učini zavisnom od bilo čega bivstvujućeg. koje se samo ne uviđa kao umno. upravo kao iz­ raz čulnost. Čista volja je. to znači um nezavisan od svakog iskusstva. Ja bih i njega uvukao u ovo razmatranje filozofske terminologije i označio bih ga ekvivoknim pojmom. Sud da je Kant dubok on zahvaljuje. kod uranjanja u subjekat on je upotrebljavao jedan pojam za koji je on uveo naziv 'čisto'.pozitivističke teze da se jastvo ne može spasiti. bez miješanja ne­ čeg čulnog. čisto ovdje zna­ či nešto. izgubi svoje druge konotacije. imamo u njemu i cijelo tabuiranje čulnog kao nečeg nečistog. kao sebe činimo zavisnim od nečega. po Kantu. a prije svega predstavu da bis­ mo mi. mogli izgubiti našu slobodu — a toga se Kant najviše plašio. spoznajnohemijsko. mogao bih skoro reći. u svojoj osobitoj meta­ fizici. Upravo zbog ovoga. još 161 . premda se on kod Kanta uvodi u jed­ nom potpuno spoznaj no-teoretskom smislu uz ne­ mogućnost. iz našeg sopstvenog uma. S druge strane. usvoji praksu. da to Kantu nije bilo pre­ više komplikovano. sigurno. izgleda. zapravo. up­ ravo samo ona volja koja je čista u smislu umnog principa. spada i u naslov etike. dakle u naslov »Kritike praktičnog uma«. Na jednoj strani. od te teze opet i udaljava. Jer ova.

jednom proveo, jos jednom ponovio tako nešto kao što je razdvajanje dubokog i površnog. Sada dolazim do pravog razloga zašto danas sa vama hoću da razradim ovaj kompleks. Ono što Kantu preostaje poslije odbacivanja svakog čulnog sadržaja unutarnjosti, dakle, i poslije odbacivanja konkretnih doživljaja subjekta, koji su okarakterisani kao vremenski, dakle ono što je, zapravo, sup­ strat dubine ,οηο na što duboko razmišljanje u smi­ slu ovog spoznajnog propisa, ove spoznajne norme nailazi, to je nešto potpuno apstraktno; ostaje ono poznato »ja mislim«, što treba da prati sve moje predstave. To je, jednostavno, jedinstvo svijesti, koje se sastoji u tome što se sve sadržine svijesti ne­ kog određenog subjekta karakterišu njihovom povezanošću upravo kao sadržine, koje pripadaju to­ me i ni kojem drugom subjektu; osim toga, pošto bez toga jedinstva ne bi trebalo da se može misliti tako nešto kao što je spoznaja, to »ja mislim« sto­ ji apsolutno za to apstraktno jedinstvo uma, koje je u osnovi svake spoznaje. Ovaj pojam je tako ap­ straktan da je iz tog čistog Ja, koje zadržavamo, sko­ ro iščezlo njegovo sopstveno jastvo ili, kako je to rekao Schelling, iščezao je njegov egoitet. Ovo Ja, mogli bismo reći, nema više nikakve veze sa Ja; jer u onom trenutku kad mu dam puni smisao riječi Ja, to jest kad mu dam vezu upravo s onim živim sub­ jektom, kao što je on formalno još okarakterisan, morao bi Kant dići prst i reći stoj! Ako ti sebe ov­ dje uneseš kao neko određeno Ja, onda to Ja već više nije čisto, već je nešto u prostoru i vremenu odre­ đeno; ono onda već ima jednu naročitu sadržinu, jer jedan takav trajući identitet uopšte se ne može pred­ staviti u vremenu i bez jednog sklopa unutarvremenskih doživljaja. Kad sam vam, dakle, rekao da pojam dubine, ako se on sastoji u jednom čistom sebe-povratiti-u-sebe, postaje sasvim prazan i, ko­ načno, sasvim bez sadržaja, onda vam to mogu ne­ posredno pokazati na ovom odlučujućem mjestu fi­ lozofske spekulacije; upravo na mjestu na kojem Kantova filozofija spram sveg bivstvujućeg najizri162

čitije i naj konsekventnije postavlja zahtjev za tak­ vom dubinom, ona samom sobom prisiljena postaje tako prazna — kako je to izrazio Schopenhauer — ako uronimo u naše Ja, da bi smo ga se kontempla­ cijom domogli, dospijevamo i jedan beskrajan po­ nor i ne nalazimo, zapravo, ništa za što bismo se mo­ gli uhvatiti, tako da bi se ova vrsta dubine pojavila kao odraz, ili, ako hoćemo da to izrazimo metafizič­ ki, upravo kao loša beskrajnost, kao pakao. Baš to je, u stvari, i bio jedan od Hegelovih prigovora, na kojima počiva cjelokupna Hegelova argumentacija, da se, naime, traženje dubine sastoji ne u pukom samouranjanju, već u posredovanju unutarnjeg i spoljnjeg. Onom vrstom uranjanja se zaista dolazi do toga da filozofija, s jedne strane, zadržava jedan sasvim apstraktan besadržajan princip, upravo ono jedinstvo mišljenja, a da se, s druge strane, živo Ja pojavljuje kao puka činjenica iskustva, koje skoro baš ništa više ne doprinosi određenju pravih pita­ nja, oko kojih je centrirano filozofsko mišljenje. Ova praznina mi izgleda najjači argument protiv to­ ga da se u traženju dubine odustane od specifičnog, individualizovanog, u prostoru i vremenu bivstvuju­ ćeg, od osobitog. Do prave dubine, čini mi se, doći ćemo ako se ne odlučimo jednostavno za ovaj put uranjanja ili kontemplacije — Kant je utoliko za, u osnovi, teološku tradiciju kontemplacije — i ako ovo filozofsko upravljanje pitanja, sa svoje strane, još jednom reflektiramo. Moramo biti svjesni toga ida se dubina sastoji u odnosu između polova spozna­ je, koje je Kant izdvojio, time što je vjerovao da, na kraju krajeva, jedan ipak treba potcijeniti kao organon apsolutnog, a drugi kao loman i efemeran. No ja se ne mogu uzdržati da uz ovo ne dodam kako raz­ vitak najnovije psihologije, ukoliko, u stvari, ova psi­ hologija teoretski dolazi u obzir — pri tom mislim na Freudovu psihologiju — odaje nešto ovome iz­ vanredno srodno. Iako se Freudova psihologija pot­ puno drži oblasti empirijske ličnosti i iako je ona, kao psihologija nagona, upravo suprotnost učenju ο Kantovom čistom, transcendentalnom subjektu, nai163

ći ćete ovdje na nešto sasvim slično onome na što ste, ako imate povjerenje u moju argumentaciju, naišli u analizi takozvanog transcendentalnog sub­ jekta, dakle onih subjektivnih momenata koji naj­ manje veze imaju s konkretnim subjektom. I Freudova psihologija ima jedan određen pojam dubine; on se zasniva na tome što se rekurira na nesvjesne modifikacije nagona u našem empirijskom dušev­ nom životu, dok su njegove manifestacije prema spolja derivati i, u velikoj mjeri, čak falsifikati na­ gonske realnosti, koja je ispod toga. Iz razloga koji je Freud veoma genijalno i veoma nužno izveo, biva racionalizovano, to jest, potiskivanjem i svim mo­ gućim mehanizmima mi dolazimo do toga da izbje­ gavamo one nesvjesne, izvorne nagonske prožetosti. Psihoanaliza .ukoliko se ona shvatala kao terapeutska disciplina duše, imala je u programu da se vrati na ove nesvjesne motive i da naspram njih sve više emancipira ono što se u jednom psihološki užem smislu naziva Ja, naime, ono svjesno Ja, Ja koje is­ pituje realnost, empirijski potpuno razvijeno Ja. No, pri tom se pokazuje nešto veoma neobično. Sam Freud je već izrekao da je ovo nesvjesno, na koje onda nailazimo, nediferencirano, neplastično, lišeno povijesti i da među pojedinim individuama, zapra­ vo, nije baš tako različito; on je, na koncu, došao do toga da što više skidamo ono nesvjesno s njegove površine, to manje pripada našem individualnom opstojanju, već da mu je bit više filogenetska nego ontogenetska. Od ove teorije, koja je kod Freuda potpuno razvijena, Jungova teorija je, onda, napra­ vila učenje ο takozvanom kol ektivnom nesvjesnom. U poređenju s Freudovom teorijom, ona nije otkril a baš ništa novo i utoliko ne znači onaj trijumf nad Freudom, što ga je Jung reklamirao; ona, međutim, počiva na greški što u ovoj psihologiji uopšte više u vidno polje ne dolazi dijalektički odnos između prin­ cipa individuacije i one psihičke opštosti. Svaki psihoanalitičar će vam uz kuknjavu priz­ nati kako su smrtno monotoni psihogenetski iskazi, čim se dospije u sferu nesvjesnog, jer je tamo odi164

sta arhaično i primitivno. No ako je to zaista tako i ako vlada tako nešto kao što je ta apstraktna jedna­ kost nesvjesnog, ako se, dakle, u osnovi na tom polu konkrecije individualne svijesti ne nalazi uopšte niš­ ta drugo osim amorfnog, nespecifikovanog libida, onda se na tom polu konkrecije pokazuje upravo ona ista apstraktnost određenja subjektiviteta, koja se već ispostavila na suprotnom, transcendentalnom polu — naime, na konstituciji svijesti uopšte. Tako vam i ovdje dubina, u smislu iskopavanja sve više slojeva, i pokušaj da se dođe do prvog, ne daje ništa više na spoznaji, ništa veće i bogatije na uvidu, ukratko, ne daje dublje znanje, već nešto siromaš­ nije. Možete reći: to je jedna vrsta metafizičkog me­ mento mori, to jest, pri tom se pokazuje da se — ka­ ko to Kant kaže — s jastvom ne može baš mnogo proslaviti. Možemo upravo reći da je Freud usvojio ovaj Kantov stav tako što je pokazao da mi, uz svu divotu i svu diferenciranost našeg subjektiviteta, nas same i ustrojstvo na životu održavamo s par srazmjerno jadnih određenja. Time uopšte ne bih htio da osporavam osnovanost one redukcije, ali to na čemu mi, zapravo, imamo život, zacijelo nije ona vrsta punoće čije je zasnivanje i interpretiranje uop­ šte predmet filozofije, ako filozofija treba nešto da interpretira; jer ovo pomalo žučljivo i primitivno, na što onda nailazimo, ima jedan momenat, koji nam kazuje kako svi mi mali, ali on, na koncu, govori ο nama kao ljudima i ο našem konkretnom društvu, a time ο predmetu spoznaje kao predmetu dubine otprilike onoliko koliko bi podaci u oglasu za brak, da je neko čovjek koji voli prirodu, da voli djecu i da je besprijekornog karaktera, govorili ο nekom dotičnom čovjeku, čak i kad bi ovi iskazi, ponekad, bili istiniti. Nije da ja, možda, ne vjerujem kako je ona vrsta redukcije u psihologiji nagonda nešto veo­ ma neophodno i da ne spada kao jedan momenat uz to da se dobije pojam čovjeka. Ali puni pojam čovjeka se, zacijelo, nalazi u onome što se sad deša­ va s ovim uvijek istim, apstraktnim i pomalo jad­ nim. Ja, takođe, smatram da se Proustovi (Prust) 165

romani, koji se, kako nas uče psiholozi, u suštini ba­ ve psihologijom jastva, a ne psihologijom nesvjes­ nog, konačno, ipak više približavaju filozofskom pojmu dubine nego psihološki pojam dubine, u smi­ slu povratnog zahvata u ono od čega je sve postalo. Ono što je na nama kao subjektima dubina, ono či­ me mi, zapravo, postajemo ljudi u emfatičkom smi­ slu, to je upravo ono što se uzdiže iznad onog aps­ traktnog mitskog uvijek jednakog, ono iz njega postajuće, izvedeno, a ne neposredno ono samo. Ni u čemu, vjerovatno, Nietzscheov stav, kako je puko uobraženje da postalo ne može biti istina, nije istinitiji nego upravo ovdje, gdje tek treba tražiti istinu kao supstanciju života i samo sve njegovo, što se da zasnovati, zapravo baš u tom postajanju i u postalom. U vezi s tim, ja bih vas opomenuo da se ču­ vate pojma dubinske psihologije, koji je kod nas na sumnjiv način potisnuo pojam psihoanalize. Ovaj pojam, naime, ne dopušta onda da se spozna bilo šta više što se nalazi barem u izrazu psihoanalize, nai­ me upravo onaj momenat jadnog, do kojeg dolazimo kad se vraćamo na elemente, već on ovaj pojam dubine, koji smatram pogrešnim i dvoznačnim, ne­ posredno izjednačava s filozofskom dubinom. On njega kontaminira svim mogućim pojmovima, koji su nadležni u jednoj sasvim drugoj sferi, i time, a to je upravo smisao ovog odvratnog izraza dubinska psihologija, psihoanalizu lišava oštrine, ljekovitog bola, kojeg, zapravo, imamo u onoj redukciji. On psihoanalizu, koja smisao, u biti, ima kao kritika nadgradnje, ideologije jastva, vraća u nešto što je bez oštrine; moje bi mišljenje, međutim, bilo da je psihoanaliza utoliko dublja ukoliko više odustaje od iluzije ο nekoj metafizičkoj dubini na početku sub­ jekta. Ja vam sada neću, kako sam, zapravo, namjera­ vao, pozitivno razvijati pojam dubine, koji bi se suprotstavljao svemu ovome. Ja bih da vam nave­ dem pojam spekulativne dubine, koji se kristalizuje na svim ovim momentima, što sam vam ih ja odre­ dio, tako što ona ove momente u sebi samoj još jed166

nom reflektira, umjesto da sve dalje kopa u gladi za prvim i da pri tom gubi sve više onoga što, zapravo, hoće da dobije. Prema tom spekulativnom pojmu du­ bine, mi prinudu misli moramo slijediti i protiv či­ njenica ,to znači dalje misliti i tamo gdje se miš­ ljeno ne može neposredno dostići ili ispuniti nekim neranjivo i sigurno datim sadržajem stvari u posto­ jećem. Tako je Kant do konstrukcije jedinstva apercepcije ili izvorne snage uobraženja došao tako što je istraživao uslove bez kojih nije moguće tako neš­ to kao spoznaja; no pri tom je on samim ovim mo­ mentima vindicirao nešto kao postojanje, ne neku empirijsku egzistenciju, jer to bi bilo psihološki. Me­ đutim, u ovom procesu spekulativne dubine, kao konsekvencije misli, imamo, istovremeno, uvijek i nuž­ nost njezine samorefleksije. To znači, kad ja speku­ lativno dođem do jedne takve konstrukcije, kao što je ta Kantova, onda uz to spada, kao jedan mome­ nat, i njezino razrješenje u tom smislu; ja onda mo­ ram priznati da je ona, ako u realnim subjektima njoj baš ništa ne odgovara, pojam za nevolju ili, još bolje, aporetski pojam, kako sam ja nazvao ovu vr­ stu mišljenja. Na kraju, ja bih vam ovo naznačio pomalo dogmatski i, bojim se, ne baš sasvim jasno. Meni se danas, zapravo, čini da je kriterijum dubine u filozofiji to što ona, time što s konsekventnim mišljenjem ide tako daleko, koliko je to samo mo­ guće, pri tom, na koncu, dospijeva do one tačke na kojoj sumnjiv postaje sam pojam apsolutne konsekvencije. Na toj tački ona više apsolutno nije posluš­ na principu identiteta; jer su mišljenje konsekvencije i mišljenje identiteta najdublje zasnovani jedno u drugom, jer mišljenje identiteta znači u jednoj ne­ prekidnoj vezi iz jednog razvijati sve, a upravo ovo razvijanje iz jednog bez prekida nije ništa drugo do logički ideal konsekvencije. Time je metafizički ideal identiteta, dakle redukcije svega što jeste, najviše ve­ zan za sam princip duha. Ako ovo mišljenje konsek­ vencije vodim tako daleko da ga privedem njegovoj nezgrapnosti, tako što ću pojam apsolutno prvog po­ kazati kao nešto apsolutno prazno, onda ću doći dot167

le da ću strukturu istine i strukturu onoga što tre­ ba da ispuni filozofija tražiti uopšte negdje drug­ dje van ove konsekvencije, dakle ne u redukciji na nešto posljednje, već u uzajamnom posredovanju, u prožimanju momenata, u prc-cesu. Dijalektika nije ništa drugo — da vam to ovdje još jednom kažem — do ovaj samokritički okret mišljenja konsekven­ cije, što je bila filozofija, protiv sebe samog i protiv čiste konsekvencije. A mjerilo ove kritike je otpor na koji nailazi mišljenje kad provodi taj čisti prin­ cip identiteta, i, rekao bih, otpor, koji ono osjeća u sebi samom prema ovom automatizovanom ravno­ mjernom toku principa identiteta; jer ovaj princip identiteta upravo nikako nije nešto drugo do apsolut­ ni zahtjev za gospodstvom nad unutarljudskom i vanljudskom prirodom. 17. juli 1962. 16. Predavanja koja su se ticala pojma dubine, sva skupa su, zapravo, ekskurzi ο implikacijama pojma mudrosti, čiju tematiku bih ja još jednom razmo­ trio. Zahtijevam od vas da pokušate sebi samima po­ ložiti račun ο onome šta je implicirano u nekom poj­ mu, šta se njime mislilo. To je veoma plodonosno kao uvježbavanje za filozofiju, ili, u svakom slučaju, za jednu određenu vrstu filozofije. Ako ozbiljno po­ kušamo da spram nekog pojma, rekao bih, budemo sasvim meki, dakle, da ni na koji način ne manipulišemo pojmom, da mu ništa ne namećemo, već da se prepustimo onome što pojam, polazeći od sebe> sadrži, onda ćemo moći doći do jednog otkrića, ko­ je je, vjerujem, veoma karakteristično za razliku fi­ lozofije uopšte od poduzeća pojedinih nauka, na pri­ mjer od pravne nauke. Odnos filozofije prema poj­ movima, u prvom redu se sastoji ne u tome što ona ove pojmove sebi daje i što ih utvrđuje, već što ona neprestano nastoji da iziđe u susret onome što poj168

movi, polazeći od sebe, objektivno kazuju. Ja sad ne bih htio da prejudiciram da li je to apsolutno mogu­ će; jer pokušaj da se prepustimo takvom pojmu uvi­ jek zahtijeva našu sopstvenu aktivnost, našu sopstvenu spontanost i pri tom, čak, daje boju tom poj­ mu. Da bismo samo razumjeli kako treba da se filo­ zofirajući ponašamo prema jezičkim tvorevinama, ovaj pokušaj da se prvo dadne čista deskripcija zna­ čenja veoma je plodonosan, ü svakom slučaju, kao jedan korak. Zato je sasvim svejedno da li sad, kako su to činili i učili izvjesni filozofi, pri tom zastanemo ili da li do rezultata dolazimo tako što upravo preko ovog ponašanja prilazimo pojmovima. Ja ću vam dati jedan model, kako bih vas naveo na to da s os­ talim pojmovima isto učinite i da time, polazeći od sebe, na jedan sasvim jednostavan način postanete svjesni toga kako se treba filozofirajući ponašati prema pojmovima, jer pojam filozofije vam, zapra­ vo, mogu razjasniti samo putem filozofiranja. Vi tre­ ba da se postavite na jednu stvar bez želje da, pola­ zeći od sebe, nešto postavljate ili definišete — to je baš nešto sasvim drugo od onoga za što se obično upotrebljava ta odurna riječ postavljanje. Ako po­ kušate ovo deskriptivno postavljanje, kako se to na­ ziva u jeziku filozofije, naspram pojma mudrosti, upašće vam pri tom u oči da je mudrost, ne uzima­ jući, dakle, u obzir zahtjeve kao što je dubina, uvi­ jek na neki način vezana za pravilan život. To, s jed­ ne strane, znači da smo mi skloni da mudrost pri­ pisujemo ljudima, kojima uopšte ne pridajemo po­ sebne intelektualne sposobnosti, no čije sadržine svi­ jesti su u jednom odnosu prema određenoj predsta­ vi ο pravilnom životu; s druge strane, mi — a­ja go­ vorim ο čisto jezičkim fenomenima — ο mudrosti ne bismo govorili ako se radi, recimo, ο nekoj oštro­ umnosti formalne vrste, ο metodskom mišljenju, u kojem nije sadržan ovaj odnos prema pravilnom ži­ votu ili prema mogućnosti pravilnog života. Arhaič­ ni pojam filozofije je, prosto rečeno, bio pojam zna­ nja, u kojem još uopšte nisu bile razdvojene teoret­ ska i praktična svijest. Ako je pojam mudrosti po169

stao problematičan, onda je to zato što se razbilo ovo jedinstvo između teoretskog razmatranja i od­ nosa prema pravilnom životu, i to što se ono nužno razbilo ne samo, recimo, krivicom filozofa ili bilo kojih drugih subjekata, premda ovi, sigurno, nisu bez krivice, ako su svaki takav moguć odnos sve više gubili iz horizonta. Mudrost bi bila svijest koja nije odvojena od života. Ova svijest bi se, najprije, ne­ posredno odnosila na iskustva života, ona bi akumu­ lirala ova iskustva, izvlačila facit iz njih, ali bi se, ipak, prepustila neposrednosti. Ne moramo se uop­ šte previše duboko upuštati u društvenohistorijska razmatranja, da bismo se uvjerili u to kako se ova neposrednost, ako je ikad i postojala drugačije, već u veoma ranom stadijumu po sebi rasklimala; u grč­ koj povijesti bi se to moglo povezati s obrazovanjem trgovišta ,dakle s gradskim udruženjima za razmje­ nu. Ta, možda u početku zamisliva, neposrednost se, zbog sve obimnijih posredovanja, mijenjala; života, na osnovu čijeg neposrednog iskustva se moglo pos­ tati mudrac, zapravo više nije bilo. U vezi s tim je provedeno razdvajnje onih oblasti koje danas nazi­ vamo specifično filozofskim oblastima od ovog ne­ posrednog iskustva. Time je upravo filozofija, koja takvom mudrošću smatra cjelinu života, prema tom radno djeljivom uređenju života odmah dospjela u izvjesnu protivurječnost, pa je i sama postala jedna radno djeljiva branša, htjela ona to ili ne. Time je ona, moramo zamisliti ovu osobitu situaciju, u sve većoj mjeri ispuštala iz ruku pitanja koja su, kao to pitanje pravilnog života, nekad bila njezina izvorna pitanja i koja su, konačno, dalje vegetirala još samo na margini, recimo kao tematika takozvanih morali­ sta u sedamnaestom vijeku. S druge strane, tek ovim razdvajanjem filozofija je, zapravo, došla do svog sopstvenog pojma, naime do obrazovanja veli­ kih totalnih sklopova, koji omogućavaju da se re­ flektira na cjelinu. Ona se začinje već kod Platona, a onda je potpuno izrazita i odlučena kod Aristotela, za čiju filozofiju ću vam navesti dva momenta. On je obrazovao predstavu ο jednom razdvojenom organo170

nu, dakle učenje ο pravilnom mišljenju, koje treba da je nezavisno od sadržaja koji se ikad misli, a time nezavisno i od one neposrednosti odnosa prema ži­ votu, premda onda to što se misli, konačno, po Ari­ stotelu, kao, uostalom, i prema većini značajnih filo­ zofa, ipak ovaj odnos ponovo nalazi u politici i u eti­ ci. Prema svom sopstenom radu, međutim, filozofi­ ja postaje refleksija na svoj sopstveni materijal, na­ ime na mišljenje, pojmove, zaključke, pogrešne za­ ključke, i na osnovne kategorije i osnovne struktu­ re, koje kao takve bitnosti treba da budu nadređene životu i njegovim zahtjevima. Ovaj okret se u svoj odlučnosti prvi put pokazao'kod Aristotela i, na iz­ vjestan način, on je postao kanonski za ukupnu tra­ diciju filozofije; no on se i sadržajno odražava u Ari­ stotelovom učenju da je najveća vrlina, zapravo, čis­ to mišljenje i da mišljenje u sebi samom nalazi ispu­ njenje. Dianoetičke vrline on je proglasio najvećim vrlinama, a krajnja čovjeku dostižna svrha postoja­ nja trebalo bi da bude filozof. Slično je mišljeno već kod Platona ,samo još u jednoj veoma neobičnoj i, smatram, nasilnoj povezanosti s praksom, tako, nai­ me, što po njemu filozofiji, koja je isto tako već naj­ viši stupanj svijesti ili života, treba neposredno po­ vjeriti uređenje života, kako je to prikazano u po­ znatoj instituciji filozofa-kraljeva u Platonovoj Re­ publici. Ova predstava je, onda, vladala cijelom po­ viješću filozofije. Ako reflektirate na to, šta biste rekli kad bi vas neko u pola noći probudio i upitao: šta je to filozof? Ili kad biste zaboravili sve što ste uopšte u ovom predavanju čuli ο filozofiji, vjerovat­ no biste i vi rekli nešto sasvim slično. Prije svega, nasljeđivana je predstava, koja je onda izrazita po­ stala u stoi, da je filozof onaj koji treba da je što j e moguće više oslobođen afekata, dakle strasti, pasija i neposrednih ineresa. Ovo učenje je, onda, u novije vrijeme, svoju apoteozu doživjelo u Spinozinom sis­ temu, ali prizvuka njegovih imamo, na koncu, još i u Kantovoj etici, koja, pošto njome vlada samo zakon ćudoređa, dakle um, treba da bude radikalno odvo­ jena od, recimo, simpatije ili sažaljenja. Ova pred171

u suštini. uostalom. pri­ govaralo već od onog momenta kad se filozofija. to jest što je upravo od onog ulas­ ka u podjelu rada. od nevolje napravila vrlinu. najviši stupanj koji ono apsolutno može dosti­ ći. Kod Fichtea se to izražava u učenju ο primatu praktičnog uma. Jer nije to tako kao da je filozofija svoj razvitak u neku stručnu znanost ili. u jednu branšu ο pravilnom životu sebi mogla jednostavno da riješi. što je njoj nametano cijelim razvitkom duha i društva. vi bezafektnost i nepristrasno posmatranje više ne­ ćete. kako se ovo pomenuto pojavljuje kao kliše i kao predrasuda. gdje je. uskraćen po­ gled na njezino moguće ozbiljenje. Nepristrasnosti se. na­ stojeći da stvori svoj sopstveni pojam. svojim sopstvenim ob­ jektom. iako to nije izričito rečeno.stava je vladala cijelom poviješću filozofije i. možda. htjela da napravi nešto uzvišenije. ona je sebe samu učinila svojim ozbiljenjem. napad na ono radikalno odvajanje filozofije od svake misli ο njezinom mogućem ozbiljenju. od oznanstvenja onoga što po svom smislu nije željelo da bude znanost. u čijoj kasnoj filozofiji. počev od jednog određenog stadijuma. bez daljnjega. To se veoma snažno pojavljuje kod Hegela. ova misao je njoj do­ 172 . izričito identifikovala s nau­ kom. koji je mehanizam samopostavljanja filozofije i s tim povezanim kulta duha kao naj­ višeg po sebi sam izveo upravo kao reakciju obra­ zovanu od resentimana onih koji su previše slabi za život ili nemaju nikakvog učešća u životu. u »Fenomenologiji« je to još bilo drugačije. sama filozofija. Ćim vam jednom postane jasan ovaj mehanizam. konačno. kao kod Kanta i Fichtea. vezana s tim što je filozofija. Zato što joj je. zapravo sama sfera filozofije se izje­ dnačava s ozbiljenjem apsolutnog. ona je. dakle postaj anje pojma subjektiv­ nim. najsnažnije je prigo­ vorio Nietzsche. prihvatati kao određenje filo­ zofije. kod Kierkegaarda (Kjerkegor) je napad na filozofiju. kako sam ja to bez ustručava­ nja nazvao. što je. sa izvjesnog gledišta. Obje strane ove tematike vladaju cijelom po­ viješću filozofije. imidžom filozofa kao mudraca. još važnije.

od kojeg se. moguć onaj stari pojam filozofije. da nije. da li se zamisliti može barem u starom obliku. Ovaj problem njezinog mogućeg odnosa prema praksi za nju je postao tematski od Kanta. Na ovom mjestu ja se slažem s jednim misliocem. vidjećemo da kod njega tek odnos između teo­ retskog i praktičnog uma daje motiv za obrazova­ nje sistema. Mo­ že se. došao je problem da li je to ona u sta­ nju. Frankfurt 1969. kako se to kaže u amo spadajućem Fichteovom spisu. koji se momentalno bavi 46 46 Theodor W. nekom pravilnom životu više. u kojem se. Pitanje je da li se još može zamisliti pojam pravilnog života. kao uputstva za pravilan ili. kojom se očekivalo da filozofija dadne tako nešto kao uputstva za pra­ vilan život. prije svega. gdje imam osjećaj da vi sve što ja kažem. po izvorištima i po duhov­ noj povijesti veoma razlikujem. i umjetno i nasilno. Ja bih rekao da u ukupnom ustrojstvu opstojanja. Ali kod svega toga se nešto principijelno izmijenilo. filozofija je morala da reflektira na sebe i na svoj sopstveni odnos prema praksi. to znači. Adorno. naime sa Arnoldom Gehlenom (Arnold Gelen). koji je on ponovo uspostavio isto onoli­ ko ingeniozno koliko. bez daljnjega. za srećni život. već na sistem kao cjeli­ nu. crno na bijelo usva­ jate i gdje od vas ne bih htio da tražim izvjesne spe­ kulacije i ekstravagancije tog pojma. zbog sve prozirnijeg objektivnog preplitanja moguć­ nosti. 173 . Na mje­ sto naivne samorazumljivosti. koja je sada ponovo objavljena ja sam se izrazio manje oprezno i uzdržano nego što bih to htio ovdje. Minima Moralia. a i ona je uvijek vjerovala da će sa­ mim teoretskim razmatranjem konačno moći da do­ segne onu tačku na kojoj bi iz teorije moglo usli­ jediti tako nešto kao uputstvo za pravilan život.šla iz tradicije. zapravo.. Ako mislimo ne samo na teoriju spoznaje. U jednoj svojoj knjižici. reći da se neizmjeran Kantov na­ por veoma suštinski sastojao upravo u tome. koji je tradiran filozofiji i kojeg ona mora da se drži ako neće da postane puka igra sa samom sobom. i ne može težiti. ipak bih rekao.

ja. u kojem se mi danas nalazimo. ne vjerujem da se od filozofije može zahtijevati da ono što se iz nje uči ili na njoj iskusi bude u skladu s onim prinudama. treba da imamo ne­ ku šansu da ne postanemo sasvim ništavni. mi uopšte ponašamo u našem sopstvenom radnom životu? Ti ćeš nam gä. apstrakt­ nim i praznim razmatranjima ο nekonsekventnim ontološkim kategorijama. tako reći. kriva je pred vama. ipak v r i j e A o n o .pitanjem koliko uopšte smisaone mogu biti takozva­ ne moralne predstave. na izvjestan način. pod uslovima pod kojima to nije moguće. primum vivere deinde philosophari. ako stvari odista iz­ gledaju tako kako nam ih ti predstavljaš. ni na taj na­ čin da se od mišljenja zahtijeva da ono. daje uputstva ο pravilnom životu. nužnostima. Filozofija ne može bez refleksije na odnos teorije i prakse. ne­ krivnji. Ja bih ovdje još jednom. koja zbog toga dangubi i vas hoće da se otrese. u ukupnom ustrojstvu opstoja­ nja. dakle predstave ο krivnji. isto tako. od čega danas moramo poći i što s velikim žaljenjem moramo prihvatiti. Težak je to i krajnje razgranat kompleks. ljudski ili moralno ja time od vas zah­ tijevam suviše mnogo. autonomiji. ako odista neće da žrtvuje ono posljednje malo što joj je u nasljeđu ostalo od ideala mudrosti. zacijelo. takođe. koje srećemo u sopstvenoj egzistenciji. ali ne mogu drugačije. onda. lažno. a ova krivica. Filozofija. pod drugim aspektom. zgaditi ti­ me što nam prikazuješ kako je sve žigosano nekim objektivnim sklopom zasljepljenja<i. prvo sefnora živjeti. Međutim. ne vjerujem da se od mišljenja može tražiti prolaz. kao oni koji filozofiraju. ako uopšte. ponovio ono što sam vam rekao kad sam govorio ο cijelom kompleksu pitanja takzvanog smisla ili takozvanog pozitiviteta. nije posljednji razlog nezaintere­ sovanosti za filozofiju. U ranijim semestrima su mi baš veoma ozbiljni i odgovorni i nadareni studenti više puta rekli: Ako je istina to što ti nama pričaš. Ja. kako da se. a» 174 . bilo pukim spoznajnoteoretskim uputstvima ili. naime. To spada u one teškoće koje predstavlja odluka da se ozbiljno bavite filozofijom.

s jedne stra­ ne. Mi. samo da bi prevazišla ovu teškoću. na sasvim sličan način boli. a. i da zbog toga ona nema pravo bilo kom čovjeku da nameće bolove. ο našem bo­ ljem uvidu ili kao pitanje prelaza takozvane etike kao učenja ο praksi u učenje ο pravil nom uređenju čovječanstva. zapravo.mi na osnovu refleksija. jer i ja sam svaki dan pri­ siljen da obavljam bezbroj poslova i da donosim od175 . uvijek samo radeći su­ protno našem znanju i poimanju. a sad citiram nešto što mi je doslovno tako rečeno. koje ti nudiš i koje se od­ nose na ukupno ustrojstvo opstojanja naš život mo­ žemo da steknemo. Ko nije u stanju da podnese tu protivurječnost. bila bi već unaprijed toliko priseg­ nuta na njoj heteronomne spoljnje svrhe da bi pro­ mašila svoj pojam. kao što je pitanje ο mogućnosti pravilnog života ili ο odnosu ul oga na koje nas osuđuje društvena realnost. reći: Svejedno kako je. kojim je ona uzrok. i ja bih rekao da filozofija. ova teškoća važi za mene isto ona­ ko kao za svakog od vas. zapravo. koji s moralom tako pozitivno postupa samo zato što uopšte zaozbiljno ne vjeruje da se neko po njemu upravlja. ponu­ dila da vam samo pomirdbeno kaže kako se može pravilno živjeti. treba da postupamo. koja bi se. u filozofiji se reflektiraju sva ova pitanja. treba da imamo filozofsku svijest. baš tako. a filozofija. Ako je Freud jednom ο psihoanalizi rekao da ona boli i da je ona. kao ra­ dini ljudi. nešto kao operaci­ ja. premda jedna dru­ goj upravo protivurječe. Tjeraš nas. Ljudima koji pate zbog ovog raz­ dora ne može se šupljim patosom profesora filozo­ fije. treba da imamo svijest prema kojoj mi. ti ovdje ula­ ziš u carstvo vječnih ideja i zbog toga se ni tebe ni mene ne tiče pitanje kako se to podnosi s tvojim ra­ dom u nekoj reklamnoj agenciji. s druge strane. Naravno. tako je. u ne­ ku vrstu intelektualne šizofrenije. Na ovo nemam ništa drugo da kažem osim: Da. neka diže ruke od fi­ lozofije. ako još uopšte za­ služuje svoj pojam i ako se nije izrodila u čisto glu­ po blebetanje. Ne bih htio da vas ubjeđujem kad se radi ο filozofiji.

ni dolje u Orkusu ne miruje. ali. No. dakle. čak. već što filozo­ fija. na koji smo osuđeni. dovoljna. valjda će se i u sopstvenoj praksi nešto iz­ mijeniti. ne možemo isko­ čiti. kako se to lijepo kaže. za to da ti odnosi postanu prozirni i da u tom lomu ne nastra­ damo. vjerovatno je ta diferencija u sopstvenom držanju na poslu i u sopstvenoj takozvanoj ulozi. nije. koju smo svi mi usvojili u toj paklenoj mašineriji u koju smo svi upregnuti. A lom egzistira između našeg ljudskog odre­ đenja. ljudima nešto oduzimamo. previđaju da će se ta objektivna protivurječnost. počev od stvari. između onoga što nije neki splin ili branšinski poseban zadatak filozofije. pa ipak. u osnovi.luke za koje znam da se. što upravo djeluje protiv one takozvane socijalne Šizofrenije. um­ jesto da im se naivno podvrgavamo. reflektirali mi na to ili ne. mi ćemo. iz ko­ je u svijetu. naprotiv. čini mi se. a to bi se sasvim slagalo i s 176 . zadovoljstvo u radu. ne mogu složiti s pojmom filozofije i teorije. Ako ovim stvarima pogledamo u oči. koju sam naznačio. na prim­ jer. koji više ne smatraju da duša. koja u životu više nije svjesna svoga božanskog prava. da mi. u kojem egzistiramo. odustajemo od misli. što ga ja zastupam. ipak. samo da ne bismo mislili ništa zbog čega bi sopstvena egzistencija pred nama samima postala prekarna. umjesto da sfere dijelimo jedne od drugih ili da čak. koja iz toga proizilazi. ako provodimo pomenute re­ fleksije. ova diferencija postoji. vjerovatno. ni nešto odluču­ juće. da i samo to ima nečeg oslobađajućeg. i lažnog života. Oni koji to kažu. i s ovom nama bezuslovno postavljenom antinomijom. i da. Ja ne bih precjenjivao praksu. mnogo viši oni koji vjeruju u pojam socijalne uloge. tamo gdje se radi ipak ο tome da im se nešto da. izići bolje na kraj nego ako joj se jednostavno prepustimo. sebi nameće kao nevolju svoga zadatka. Nije to mnogo. barem. ja smatram da ako ove stvari reflektiramo. Filo­ zofiji ili i teoriji društva pripisuje se krivica da ži­ vot čine nepodnošljivim i sve težim. u njenoj službi su. ljude baš treba da ubijedi da se lijepo pomire s ovim ne­ dostatkom.

samo da se ne bi — u najdubljem saznanju da je život u kojem živimo lažan — potpalo pod iluziju da je pra­ vilan život već ono što sada i ovdje činimo. nego ako je mi sami shvatimo i time se. 177 . Ostavljam otvorenim da li je ikad bilo takvog života u iskustvu i u kontinuitetu. na izvjestan način. uglavnom. i sam jedan napor da se u pojmu izrazi nemogućnost pravilnog života u lažnom. Ovdje ja pod is­ kustvom podrazumijevam život koji teče kontinui­ rano u sebi i koji se u sebi zatvara koji je sebi sa­ mom neprekinuto prirodan i. prepuštano onima koji su. Ο pojmu iskustva ćemo imati još veoma mnogo da govorimo u vezi s empirizmom. uvijek je odustajala od takvog iščišćavanja. i to je. mnogo jače osjetiti ako je nismo svjesni i ako nas ona onda spopadne kao nešto slijepo. pretpostavlja iskustvo u jednom emfatičkom smi­ slu. a to znači koja je bila svjesna težine opstojanja i slijepe snage opstojanja naspram misli. s kojeg mi ovdje govorimo. skoro mitsko. Filozofija je dozvolila da se na po­ jam pravilnog života stavi neka vrsta tabua. Filozofija koja je bila svje­ sna svoje ozbiljnosti. dakle. koji je započeo s Hegelom i u razvitku Marxovog djela doživio ekstreman izraz. i vjerujem da biste i vi sami sebi dali loš savjet ako bi se na to orijentisali. kao fatum. onaj veliki filozofski motiv kritike apstrakt­ ne utopije. ili ono što neki izolovani subjekat sebi zamišlja kao pravi­ lan život. samo zato tako olako postupali s idealom što — do­ zvolite mi da to subjektino obrnem — najintimnije uopšte nisu željeli da ga ostvare. Pojam mudrosti. kao sudbina. ο kojem smo ranije govorili. smisaon. ba­ rem u refleksiji. barem na izgled. kako bi se to reklo jezikom nje­ mačkog idealizma. Ja se apso­ lutno ne mogu složiti s tezom da se sa više svijesti stvara više patnji. vjerovatno je s gledišta. Uzgred rečeno.onim što nam kaže psihologija. u tim teorijama se pojmu pravil­ nog života ukazuje čast čak i time što misao odu­ staje od toga da pravilni život kao takav iščisti i da ga neposredno predstavi. U ovoj zabrani da se pravilan život nepo­ sredno projektira. uzvisimo iznad nje.

pripušta onog koji oskudijeva u neki sa­ kralni krug. prije svega zahvaljujući tehničkim procesi­ ma. ipak ne baš sasvim takav. koji oko sebe okuplja neku sektu i. a time što sam pokušao da vam sa veoma mnogo aspekata pokažem šta je filozofija. koja bi se mogla po smislu upo178 . 19. kad se govorilo ο iskusnom starom zanatliji i iskusnom starom pode­ šavaču klavira. već bila izvedena fenomenologija jednog pojma.nije li sam ovaj pojam slika želje u jednom vremenu. u čijoj najunutarnijoj ćeliji onda jedva da nešto nalazimo. ako ne i upravo uz svaku ezoteriku. jer u nečem ve­ oma suštinskom ono što sam ja učinio razlikuje se od fenomenologije. kad se. To spada u pojam šarlatanske ezoterike. otprilike u onom smislu u kojem je takvu fenomenologiju provodila fenomeno­ logija onda kad je bila u procvatu. Zapravo. Pojam iskusnog čovjeka danas više nema onu težinu koju je imao. uz pomoć abrakadabre. Nadam se da sam vam postavio makar i fragmentarni model za jednu takvu analizu pojma. htio da vam otvorim mogućnost samog filozofskog po­ našanja. U svakom slučaju. kakva je ona Hedwige Conrad Martius (Konrad-Marcius) i Maxa Schelera. juli 1962. 17. i zato izgleda da se pojam mudrosti danas apsolutno više ne može održati. to je. naime pojma same filozofije. raspao pojam iskustva kao kontinuiteta opstojanja i kad više nema iskustva u ovom emfatičkom smislu. recimo. u stvari. Ovo što sam vam prikazao ovim pojmovima. ja sam. a naročito ona takozvana materijalna fenomenologija. ovaj pojam isku­ stva je u eminentnoj mjeri prošupljen i zbog toga mudrac sada tendira da se izrodi u šarlatana. u gu­ rua u onoga koji se pravi kao da je on neka tajna. barem na ovom pojmu. Ova fenomenologija pojma je opis njegovih raz­ ličitih pojavnih oblika.

Vi ste sigurno čuli za čuvenu Hegelovu formulu ο ukidanju (Aufhebung) i izreku koja se ponavlja do besvijesti. već sam nastojao da se svi ovi momenti pojme kao dinamički. to tako kao da se ovi pojmovi. naime. Podsjećam vas na razmatranja ο pojmu dubine ili ο pojmu is­ kustva i mudrosti. Vi biste zdravim ljudskim ili konjskim razumom na to mogli reći: Ako nam ti sve ove pojmove u filozofiji prikazuješ samo zato da bi pokazao da su to efe­ merni i prolazni pojmovi. naime. jedno­ stavno gube zbog te dinamike. naime jednom ukidanje kao od­ stranjenje ili kao likvidacija. Shvatićemo: to je tako u dijalektici. ostaju čvrsti. kao dinamički u tom smislu što se oni u sebi samima povijesno mijenjaju i što nije mo­ guće filozofiju vezati za jedan od njih. Ali upravo s obzirom na uvod u filozofiju. Nije.rediti s fenomenologijom Schelera ili Husserla. u tome što momente koje sam vam ja isticao na pojmu filozofije ja nisam prikazao kao bezvremenske. ali se pri tom mijenjaju u svom unutarnjem sustavu. ja bih rekao — a uvod u filozofiju ja sebi ne mogu predstaviti drugačije nego kao uvod u dijalektiku — da time što shvaćamo sistematsku mjesnu vrijed179 . kako se to kaže u Frankfurtu. koji iz njega proizilazi zahvaljujući negaciji. na izvjestan na­ čin. po­ stali lomni zbog totaliteta u kojem danas živimo. u kojem su oni nekad konstituisali pojam filozofije uopšte. Ra­ zlika je. Tamo sam vam pokazao da su ovi pojmovi u tradicionalnom obliku. kusali tu čorbu? Zašto smo se mi onda tako dugo petljali s ovim pojmovima? Smatram da ovo pitanje zaista pogađa ono odluču­ juće što sam imao da vam kažem u učenju ο filo­ zofskom pojmu. Ako me moje posmatranje ne vara. nepromenjive konstituencije. zašto smo mi onda. da ukidanje kod Hegela znači dvoje. a drugi put kao oču­ vanje. prilikom razu­ mijevanja Hegela uglavnom i nije tako teško in abstracto uključiti takva razmišljanja. Oni. u dijalektici tako treba da bude. koje sam vam prikazivao. kako to iziskuje jedan uvod u filo­ zofsku terminologiju. koje ono što se negira zadržava u novom kva­ litetu. trajne.

što. ipak je u filozofiji preostalo nešto od ovog momenta ljubavi. uopšte i posto­ ji samo tako što se pojavljuje u ovim različitim fe­ nomenima. po se­ bi bivstvujuća ideja. Ono što sam vam raz­ vijao na pojmu filozofije. Mora­ mo se upitati šta su oni postali i u čemu njihovo jezgro nekako preživljava. J a pri tom uopšte ne govorim ο onom subjektivnom stanju oduševljenja bez kojeg se kod njega — pomislite samo na čuveni obrt »Fedra«. Iako onaj Platonov pojam lju­ bavi kao ljubavi prema ideji više ne možemo nepo­ sredno zadržati. sadržajno pro­ vedemo. da nam. i da vam poka­ žem momente koji su pozitivno ukinuti u namjeri da vam dam još jasniju i konkretniju predstavu ο onome šta ja sebi zamišljam pod filozofijom. uostalom. a radi se ο jezgru koje ne možemo izljuštiti kao nešto invarijantno i zadr­ žati nasuprot njegovim promjenjivim povijesnim oblicima. i Platon mislio u svom pojmu ένθοθσιασμός·. dakle. gdje Sokrata zahvata božanstvo — ne može i bez kojeg. Po­ razgovarajmo. Ovo samo jezgro. to nije učinjeno. u ovim oblicima pojma koji se mijenja­ ju. a voljeti se ne može bez nečega što bi se voljelo. ali istovremeno. kako on više nisu održivi u njihovom starom tra­ dicionalnom obliku. kao što je teza ο ukidanju. Pri tom možete biti svjesni toga kako se prevazilaze pojmo­ vi. sada se dolazi na to šta na tim pojmovima treba zadržati. ali ne postoji kao takvo. Pokušaću sada da vam navedem neke pojmove koje sam ja već kritički analizirao. moglo bi vam na taj način poslužiti kao model za filozofsko ukidanje. shvatamo da na tome sistematski počiva Hegelova filozofija. zbilja bude jasno šta se uki­ da i šta se pri tom odigrava. Pravo filozof­ sko razumijevanje — a vjerujem da bi baš to bilo sasvim u Hegelovom smislu — sastoji se upravo u tome da takve više ili manje formalne stavove ili postulate kao što su oni ο ukidanju. najprije. zapravo. dakle. ο ljubavi kao bitnom mo­ mentu u filozofiji. uopšte 180 .nost jedne takve teze. pretpostavljam. iz veoma jednostavnog razloga što je problematičan postao objekat ove ljubavi. što je.

kako nam je on neposredno dat. nisu podobni za filozofi­ ju. da­ kle kao stvari s kojima se bilo šta može započeti radi ovladavanja prirodom ili radi sličnih svrha. Sada bih da nadopunim ono što sam vam time pokazao ili što se nadam da smo nas dobili. ima na ovom momentu sebeuzdizanja i nečeg ob­ jektivnog. stvari jedno­ stavno uzimaju onako kako one sebe daju. može zamišljati. onako kako se ona danas. Ali ako se već ćuti ο tome da ljudi koji su u stanju svijesti konkretizma. on­ da je taj čovjek tuđ filozofiji. ogra­ ničeno ispravna. dakle bez tak­ vog htijenja koje je iza mišljenja. naime 181 . slijedi istina. Riječju. zapravo. Rekao sam vam već nešto ο staroj predrasudi filozofije prema afektu i pokazao sam vam kako je ova filozofska predrasuda prema afektu. da se čovjek u svom mišljenju uz­ diže iznad neposrednosti. morao bih izabrati jednu formulaciju. kao ono. ako se. kako to psiholozi nazivaju. naime. tako što će se ona podrediti ideji istine. vjerovatno. koja upravo opominje na ovaj platonizam. da ne kažem konkretenizma. neumolji­ vost dodirujem jedan momenat. naime. onda ovaj afekat mora istovremeno u sebi biti tako dijalektičan da ne popustimo želji da postanemo očevi misli. koji mi izgleda je­ dino moguć za oblik ljubavi u filozofiji. uglavnom. dakle. u svakom slučaju. bez afekta. već. i ako se posmatraju samo kao akcioni objekti.nije moguće filozofiranje. Ako bih htio da upotrijebim jače riječi nego što bih to smio poslije onog upravo rečenog ο Platono­ vim idejama. ta želja mora da se liši ove direktne veze i da odstupi. proizilazi iz nedovoljnog na pojavi. pri tom. morao bih reći da se. Ako čovjek ostaje u tom pukom neposrednom. ali će zadržati neumoljivost kojom se. kao šta one sebe daju. na svijetu. nije uopšte mo­ guće sastaviti neku pravu filozofsku misao. To vrijedi u dvojakom smislu. koje još i danas motiviše filozofiju. filozofirati može samo ako se želi apsolutno. samo. da ga želimo znati ostvarenog i da hoćemo da ga spo­ znamo — a želja da ga spoznamo zacijelo je najdub­ lje povezana sa željom da ga ostvarimo. Vjerovatno. Držanje.

Svijet u kojem mi moramo da živimo odista je postao takav. ili od biti ili bitka onako nepokolebljivo kako su to činile tradicionalne filozofije. čovjekomrsca. smatram prvim zahtjevom koji na vas upravlja filozofija. Ali kao i u mnogo drugih stvari. neposredno reflektirati i može se i dalje pratiti. recimo ljubav prema ljudima. osim kao neumoljiva mržnja prema onome što je loše. ovaj sklop zaslijepljenosti. u kojima se neposredno proklamira dobro. što je lažno. i u ovome je Strindberg bio vanredno ispred svijesti svoga vremena. Svjestan sam toga da time postavljam jedan povelik zahtjev vama. ne samo kao pravi umjet­ nik. skeptika i razoritelja. dok onoga koji ne odustaje od one neumoljivosti upravo zbog toga bije glas nečovjeka. ili neka je to i Kantova ideja. pod našim ru­ kama i protiv naše volje.« Ona je bila formulisana prije više od pedeset godi­ na u »Crnim zastavama« i sigurno je u ono doba bila veoma šokantna rečenica. si­ gurno nije indeks samog sebe. ona je sigurno stavljana u raboš čovjekomrscu Strindbergu i. Da naučite da prozirete ovo neobično iskrivljavanje. Mi danas ne možemo polaziti od Platonove ideje. Ali ako vam istovre­ meno kažem da se mora zadržati taj motiv što ga sadrže ovi pojmovi. doduše. onda mogu da vidim samo jed­ nu mogućnost da to opravdam. opravdavana njegovom psihopatologijom. istinito.oblik negativiteta. U vezi s pojmom dubine podsjećam vas na to da dubinu nećemo naći ni u praznoj spekulaciji u 182 . da iskoristite kao jednu od onih grančica koju je ona starica donijela na lomaču Jana Husa. postaju loši. ta­ ko reći. ali drugačije ne mogu. onog amor intellectualis u Spinozinom smislu. to se može neposred­ no opaziti. Postoji jedna Strindbergova rečenica: »Kako bih mogao voljeti dobro ako ne bih mrzio loše. pomenuću samo riječ Aušvic da bih vas podsjetio na to da se jedva više može zamišljati neki drugi oblik duhovne lju­ bavi. veoma mogu­ će. ako s njom ozbiljno računate i ako filozofiju nećete. Sko­ ro najstrašniji oblik našeg doba je da svi oni go­ vorni izrazi. što je grozno u našem svijetu.

vjerovatno. Ako. rekao bih vam to kao kuriozitet. Time činim nešto paradoksalno. isto tako praznom. a mi ćemo se držati datog. što sam ja nastojao da vam ga oz­ načim kao insistenciju ili ne-zadovoljiti-se fasadom. ona će u potpu­ nosti osporavati ovaj pojam biti — uostalom i ne samo. naime. kao nečeg opštepojmovnog. što ste naslijedili od vaših hegelijanskih ili drugih predaka. sekulariziran u metafizički pojam i ukoliko je savremena misao pozitivistička. nebit.nešto apsolutno. a nebit dobri đavo. ono što sam vam rekao ο negativitetu. Navešću ovaj momenat barem kao uput za to kako ćete dospjeti do onog filozofskog. onda će vam se odmah prigovoriti: Ova bit ili nebit. Mi vjerujemo da kao nje­ govi članovi u bilo kojoj stvari moramo. naprotiv. u strpljenje. ako smijem tako da se izra­ zim. primijenimo na po­ jam biti i kažemo da je bit koju treba spoznati. i to na iskustvu ko­ je ste vi. Vjerujem da ovo gle­ dište. i na suprotnom ontološkom krilu u čijem razvitku se pokušalo s rušenjem baš tog pojma biti. Pri tom se promijenio i oblik pitanja ο biti i pojavi. koliko zna183 . kojim nas danas obuh­ vaća poredak svijeta. na jednom mjestu ima rupu. u snagu otpora lošem. koje tu postoji. ja. Pojam biti je potomak teo­ logije. samo metafizička mušica. da se ne damo zadovoljiti ideologijom. sada. ipak podržim na neki način iskustva. ipak. Povijest filozofije u svom sadašnjem stanju uopšte nije sklona ovom pojmu biti. koje za sebe ima toliko mnogo i koje tako beskrajno privlači sve one ljude koji hoće da sklope mir sa svijetom. prešla u snagu re­ zistencije. u jednom ili drugom obliku stekli i koje uvijek moramo steći na primjeru bilo kojeg društvenog tijela. u korist nove neposrednosti pojma bitka. ne samo na pozitivističkom krilu filozofije koje ovu bit smatra izasvijetom i stoga nezgrapnim. pokuša­ vam da samu bit ili nebit. dakle skupom svega privida. uključićemo se u to dato i ostavićemo da bit bude dobar čovjek. ni u. uranjanju u sopstveno Ja. Ona je. ono što mislim kad ka­ žem da govor u ovim pojmovima nije dokolica. to je. zapravo. već. za­ pravo.

koji im se onda uzimaju za zlo. inače. nešto nije jednostavno nestalo i nije jednostav­ no efemerno. pri tom. posve slično onome kako je pojam biti zamišljen kao nešto objektivno. to. nije ništa drugo do da se čovjek prepušta ovom iskustvu i da pokušava time što takve povezanosti zbilja analizira. imaju nekakve defekte. s mala fides. koji plivaju niz struju. ožeže osjećaj da je upregnut u jednu mašineriju. a pojam volje pojedinih subjekata kao da je u ve­ likoj mjeri nešto nezavisno. U takvim situacija­ ma čovjeka. koji odista nemaju nikakve veze sa subjektivnom zlobom. koja je nešto objektivno. dok. toliko vučemo dalje ovaj krajičak. Nešto je sačuvano i od mudro­ sti. ovako uopšteno izrečeno. ambiciju da se bude mudar ili postane mu­ dar. s lošom voljom pojedinaca. Ono što čini filozofsku svijest. Ovo.mo i umijemo. meni se ipak čini da je neko nasljeđe toga u sposobnosti da vidimo kompleksnost. jer su oni teški ili jer. da spoznamo i činimo ono što je pri­ stojno i ispravno. nezavisna od volje pojedi­ naca. dok se onima koji su drugačiji to onemogućava. rekao bih. recimo. u tome je ipak sadržan jedan zahtjev koji danas veoma malo ljudi još može da ispuni. u stvari. Dubina ono što filozofija danas za­ pravo znači to je insistiranje na tome da se ne da­ mo da nas otpremi ovo iskustvo već da se čvrsto držimo za onaj krajičak što nam se daje u ovom iskustvu ο biti ili nebiti svijeta i da ako mi dozvo­ ljavate upotrebu te magijske slike. na izvjestan način. koja svojim sopstvenim funkcionisanjem uvijek i bez izuzetka tendira ka negativitetu i koja je. da vidi do kojeg stepena zapravo nama vlada jedna sasvim objektivna i neka nama suprotstavljena sasvim ap­ straktna sila. no moramo zapaziti kako se zbog bezbroj mehanizama. Ma koliko da je sam taj pojam nama nemoguć i ma kako da je. jer i jedno i drugo ima istovremeno nečeg smi­ ješnog i nečeg lažnog. ne spadne veo Maja. 184 . oni koji se priklanjaju. uvijek prave karijeru. Konfor­ misti. kako reče Schopenhauer. navodno. nemoguće imati. zvuči veoma banal­ no. probija upravo ono loše. navodno iz viših razloga.

Potreban je ogroman na­ por i ogromna snaga rezistencije da se čovjek ovo­ me odupre. jer sile koje gone na to. ne udara po apsolutnosti sopstvenog jastva i sopstvene pozicije. svaki pojedini od nas. Ja vjerujem da je ono što je preostalo od mudrosti upravo taj zahtjev da se to ozbiljno usvoji. da se zaista tako ponašamo. Zbog ovog upravo uni­ verzalnog sklopa krivice. a druge kao neispravne. koje se razlikuje od nas ili nam se su­ protstavlja. koju nam je predodredila nebit. ali da ipak pri tom sačuvamo i onaj mo­ tiv apsolutnog. negativno. u stvari. a prije svega za to da se. Ovaj pojam mudrosti. to znači da ne ostanemo zabetoni­ rani u sivom relativizmu ili u opštoj zlovolji: Ma šta. Isto je to Hegel označio veličanstvenom formulom ο slobodi prema objektu. loše. jedva uopšte da još ima jednostavnog pripisivanja dobrog i zlog. ο tome se. koji sam ja označio kao kompleksnost. ali njega je veoma teško izraziti i isto je tako pove­ zan s onim univerzalnim sklopom krivice. u kojoj smo svi mi zajedno. zapravo. u tolikoj mjeri su određene onim što je Freud nazvao narcizmom i što u prostom govoru možemo ozna­ čiti kao sujetu. pošto je ipak sve u tom sklopu. To da prevaziđemo. te kojima i kao svjesna i kao filozofska bića podliježemo. još jedan elemenat mudrosti. radi u filozofiji. Ja sam vam pomenuo da je pojam 185 . Mogli bi­ smo skoro reći da je ona kategorija koja je istupila iz mudrosti i koja se najčistije od nje sačuvala ka­ tegorija tuge. Svi mi. vjerovatno. živi­ mo u jednom univerzalnom sklopu krivice. skoro prohibi­ tivno za mišljenje. veoma je duboko povezan s onom apstraktnom nebiti. s druge strane. Ostao je. sve je to izmet. ali još manje sivo. koje bi. da je iskušenje da sebe postavimo kao ispravne. kao lažno.naime zahtjev da se ne misli crno i bijelo. bilo samo mje­ šavina jednog i drugog. koje se zacijelo sublimirano nalaze i u duhovnom. dakle pogotovo da se ne misli u onoj sferi posredovanja. a ono drugo. i ja säm sam pogotovo izmet. a prije sve­ ga u njemu više nije moguće sebe samog naivno postavljati kao dobrog i ispravnog i pozitivnog.

kako je to danas slučaj kod bezbroj ljudi. zapravo. utoliko. jednom ovakvo. zahvaljujući mijeni procesa rada. zahvaljujući kojima se produkuje i reprodukuje naš život. zapravo. bila bi svi­ jest u kojoj bi i pojedinac bio svjestan sebe samog u svojoj pogrešivosti i u svojoj ograničenosti. ako ono nije tako snažno.iskustva. Ovamo. To je. U filozofsku svijest zacijelo bitno spada da se suprotstavimo onom poluobrazovanju. što opet i to jastvo nije nezavisno od svjetskih tokova. rekao bih. kao odlučujući subjektivni uslov. koje je. i da mi ove od toga uopšte ne možemo odvojiti. od koje zavisi i najsublimiranije mišljenje. baš ta dezin­ tegracija jastva koja je postala sistem. Svijest danas. jedna vrsta čvrstoće jastva. dozvolite mi da kažem. prije svega. jer čini mi se da je povije­ sni zakon i za razvoj duha da se principijelne kar tegorijalne izmjene načina ponašanja. žive svi mogući slojevi svijesti. ako nema onu vrstu inte­ gracije. već ako je lijepo pametno. zapravo ono isto što sam na početku nazvao sebeuzdizanjem iznad neposrednosti. koje ne bi trebalo da se ženira filozofija. No ja mislim da ovdje ipak ima nečega što se tome mo­ že oduprijeti i što. Veo­ ma je teško propovijedati neko snažno jastvo u svi­ jetu. a da ne dođe do su­ koba i do sinteze tih slojeva. koji jedni drugima protivurječe. primijenjeno na subjekat. baš ta dezini sfera kojima pripadamo. nije baš sasvim u skladu s onim što sam vam ranije izlagao. Sta 186 . takođe preoblikuju u naše duhovne načine ponašanja. što danas svima i svuda prijeti je. koje je. Vjerujem da je to jedan od centralnih fenomena antropologije našeg doba. to je sposobnost samospoznaje. spada pokušaj da se u svojoj sopstvenoj svijesti tako sažmemo ili integrišemo da jedno pored drugog ne nevezano. Je­ dino što možemo suprotstaviti tom gubitku iskustva. a prije svega i univerzalnol poluobrazovanju. a jednom onakvo. Pri tom mi je potpuno jasno da ovo. I jastvo u svom sopstvenom sustavu tendira tome da se formira na liniji najmanjeg otpora. objek­ tivno doživio jednu promjenu. u kojem je jastvu tako mnogo lakše. spada u filozofiju.

niko od nas to ne može. obrazuje čvrstinu jastva. svuda gdje se radi ο prtljagu i slič­ nom. cijeli sistem opet tako jak. u ozbiljnom slučaju. ova vrsta samoosvješćenja.time mislim i što. kao na ono pravo filozofsko —. to jest da se.mislio da ono ima ključni karakter. to. kad čovjeku nedosta­ je samoosvješćenje. Upra­ vo u ovoj negaciji sopstvenog neposrednog interesa. kad se radi ο važnim interesima. ο određenoj vrsti poživotinjenja koje vlada u takvim situacijama. ja bih. da samo. Svi ste vi na stani­ cama prilikom polaska voza. za­ borave sve oko sebe. sebe angažuju u odnosu na to spoljašnje i prema njemu slijede svoje interese. ako samo propustimo jedan voz. pa čak i na tramvaj­ skim stanicama. to je upravo ono na što bih ja htio da vas ohrabrim. ne daj bože. sastoji se ono što ja smatram čvrstoćom jastva. recimo. zahvaljujući kojem njegov način ponašanja ne nalikuje onom. jer. tako velika da mi to uopšte ne možemo da izbjegnemo. Neću reći da se samoosvješćenje sastoji u tome da se u takvim situacijama ponašamo dru­ gačije. opet demonstrirati. vidjeli kako ljudi onda. da li ste profesionalni filozof ili ne. svakako. Pa ipak. da bi još dobili mjesto i jer im je neobično stalo da se uguraju baš u taj brzi voz ili u taj autobus. Posmatrajte samo lica ljudi u takvim trenucima. Podsjetiću vas na jednu situaciju. nije baš tako lako shvatiti. oni se. zapravo. ispoljava ona nebit. vje­ rovatno je. da su pri tom svjesni svoje sopstvene relativ­ nosti. vjerovatno. nad filozofom. ο kojoj sam vam govorio. a ne­ sreća. relativnosti sopstvenih svrha i interesa. a ono što tamo nedostaje. Tu. onda. mogu vam. ne­ ma moći. subjektivno gledajući. spada i otvore187 . iako su sasvim humani i dobro odgojeni ljudi. Nemaju čvrsto Ja. kako se to kaže. uglavnom. sopstvenog subjekta. oni koji nereflektirano teže spoljašnjosti. ne izgube svoj dragocjeni prtljag. mislim. možda opet. ukoliko je on filozof. kad se nekom sasvim drastično prikaže šta to znači. u ovom ponašanju ljudi. momentalno zaista pretvara­ ju u homo homini lupus.sasvim svejedno. razumije se. već oni koji su tako nezavisni od situ­ acije.

Time sam. moramo smatrati pijeskom u motoru. da se vidi kako se pojavljuje. ali i ovdje je. uvijek gubimo hrabrost da se uopšte pouzdamo u ova primarna iskustva. još uopšte nije institucional­ no zahvaćeno. ako dopustimo da zakržlja ta sposob­ nost. skoro bih re­ kao. onda nećemo moći dospjeti do neke stvarne filozofske refleksije. nego da. moglo činiti bezazlenim i do­ voljno jednostavnim. na izgled. njih.da čovjeku nešto sine. nadam se. ali ne u smislu nevine i dječje svijesti. akcenat na tome da nam je takvo. najprije. da bi nam na stvarima ne­ što sinulo. juli 1962. To je zato što mi. moramo. time što smo up­ regnuti u neku univerzalnu funkcionu vezu. Mi. da vidimo ono što se na nekom fenomenu pokazuje. na primjer. plauzibilno i jasno držanje danas prohibitivno otežano. već baš u smislu da se opet onoliko neposredno ponašamo prema stvarima. pomoću kojih se mogu sistematizovati bilo kakva opažanja steče­ na na empiriji. Dakle i to je nešto što je ostalo od iskustva . doveo do kraja kratku konkretizaciju onoga što ja sebi predstavljam kad kažem da momenti tradirane filozofije danas nisu samo negirani. Ja sam. da se ne damo unaprijed obeshrabriti kolektivnim me­ hanizmima. u koje smo upregnuti. prinijeti naivnost. 188 . da se na stvarima uopšte nešto opaža. u početku. uz filozofiju ide naivnost. već i da su zadržani. u stvari. Filozofsko po­ našanje ne može izgubiti hrabrost da stiče iskustva. ali ako nismo za t o sposobni. u izvjesnoj mjeri. u sociološkom seminaru neprestano opažao da je mladim studentima beskrajno teže da steknu ona primarna opažanja i iskustva na koja se onda nastavljaju interpretacije i obrazovanja te­ orija. zapra­ vo. To nije ono posljednje i nije apsolutna istina. da nešto gleda.nost prema iskustvima u tom smislu da imamo oko za implikacije čitave gužve. jer ono što gledamo najprije još uopšte nije dokazano. 24. nauče tehnike. recimo. I ovo Tbi vam se.

iz tog mehanizma nasilja jednog u sebi zaključenog mišljenja. U . njega izbaciti iz sedla. no. koja sam izveo ο značenju riječi φιλοσοφία i aspektima koje ta riječ u sebi sadrži. Upravo tu sam ja naučio da se kod filozofije radi upravo ο tome da se iziđe iz te pakle­ ne mašinerije. dakle. tako reći. kao mladići. ako se čovjek uopšte kretao u okviru nje­ govog zahtjeva za tačno definisanim pojmovima. u kojoj ie. pokazao na barem jednoj takvoj ver­ balnoj definiciji. odista došla u vidno polje — shvaćana kao težnja za krajnjom jasnošću. unaprijed b o utvrđen ishod. a da se time jednim sko­ kom ne napusti to definitorno mišljenje. Još bih nešto dodao ο pojmu filozofije. uslijedila iz tog starostavnog pojma kojeg sam se ja držao. kad se raspravljalo s Corneliusom. Bilpije uvi­ jek tako da su učiteljeve pozicije ostajale u pravu. izi­ ći iz toga kruga. koja. Kod njega su seminari uvijek bili pomalo igra.18. ovim kraj­ nje oštroumnim zastupnikom pozitivistički akcentuiranog neokantijanizma. Ja bih to. istovremeno. Vi biste. odgovara tradiciji ove katedre. već tako da se ovo mišljenje probije iznutra — tako što mu se iznutra prezentiraju svoji sopstveni zahtjevi. zapravo. slu­ čaj i kod vas. kao težnje za jasnoćom. nau­ čili. u poređenju s pojedinim naukama — ova razli­ ka je. ako dobro umijem da čitam vaša lica. naravno. da sam obrađivao ne­ ku modernu verbalnu definiciju filozofije. i to ne toliko zbog nekog posebno autoritativnog vla­ danja profesorovog koliko zbog toga što je bilo veo­ ma teško. bilo je izvanredno teško. 189 . Go­ spodin Horkheimer i ja smo je. Kod ove defini­ cije sam se i ja upravo tako malo dobro osjećao kao što je to. prije nego što pođem dalje. a filozofija je. Odabraću za to jednu definiciju. on­ da. da ne kažem: morali naučiti kod našeg zajed­ ničkog učitelja Corneliusa. mogli reći da su sva ta komplikovana fenomenološka i dijalektička razmatranja. Ona je polazila od pojma znanosti. Ja mislim da to nije tačno. vjerovat­ no ne bi bila moguća cijela moja lijepa dijalektika.

Ja sam. a distinktivnost jasno razlikovanje od ostalih predstava. promijenila filozofska svijest. mogu da razaznam po vašem smiješku. i to. da bi s druge strane bilo dogmatski. a prema njemu spoznaja. I upravo ovo iskustvo me je. na tome naučio dijalektiku uto­ liko što sam zapazio da je ovo mišljenje. već želimo ono nešto. koji mu nije primjeren. samo zbog respekta pred Corneliusovom bra­ dom. kao Hegel. tako reći. A ο onom Šta ne kazuje ništa. dakle. želimo predmet. do190 . Pri tom. at­ ribut jasnoće i atribut jasnosti. dakle određenje načina na koji je meni data moja spoznaja. Ono što pri tom razočarava i što je mene tada naiv­ no uznemiravalo. otkrio dijalektiku u neop­ hodnosti da se suprotstavim jednom mišljenju. Zato se već mora reflektirati ο pojmu jasnoće. od kojeg ste vi sada čuli nekoliko malih proba. jer prije četrdeset go­ dina se sasvim sigurno kod ovih čuvenih definicija ni jedan student ne bi smješkao. ima dva atributa. Ovaj predmet pokušao sam ja da vam okarakterišem. mi ga. na svoju ruku. Zaista uopšte nije lako nešto reći protiv te definicije filozofije kao težnje za krajnjom jasnoćom. želimo ono šta. ni u kom slu­ čaju. a.vrijeme kad mi je Hegel još bio sasvim tuđ. ipak. ne želimo neki određeni stepen jasnoće spoznaje. kao objektivno važeća i obavezna. čija nedostatnost mi je bila evidentna na upravo isti na­ čin kao danas svima vama. proizvoljno. a da nisam bio u stanju to da izra­ zim. ja sam. branim ovu nepristras­ nost i naivnost spram postvarenja obrazovane filo­ zofske svijesti — onda mi od filozofije ne želimo bilo kakvu vrstu sopstvene svijesti. bio bi to svjeto­ nazor kad bih mu sada spol ja suprotstavio bilo koji drugi pojam filozofije. na korist ili šte­ tu. zahtjev za jasnoćom znači providnost predstave u sebi. pokrenulo u ovom pravcu. Koliko se od tog vreme­ na. koji je s velikom energijom u filo­ zofiju uveo Descartes. sasvim nezadovoljavajuće. s jedne strane. Ako filozofiji prilazimo nepristrasno i naivno — a ja sam veoma sklon da. onda. jest što je ovaj atribut najviše jasnoće kao jed­ nog određenja filozofije samo određenje onoga Ka­ ko.

zaista izvan­ redno mnogo naučio. Ovaj momenat objektkiviteta je potpuno eliminisan kod one verbal­ ne definicije. Oz­ biljnost filozofije i ono što karakteriše sve velika filozofije — ne samo Hegelovu. sasvim se može predstaviti jedan stupanj filozofske svijesti — i ja mislim da bi konsekventni logički pozitivizam na to sasvim mo­ gao postaviti zahtjev — u kojoj je stvarno osiguran taj zahtjev jasnoće. jednom Smislio jednu igru. od kojeg sam. u kojoj se tako malo onog nešto po­ javljuje kao istina. koji je u pos­ ljednjoj instanciji pragmatičan. već upravo i kopernikanski obrt Kantov — sastoji se u onom interesovanju za istinom kao objektivitetu. naime Max Scheler. 191 . mjeri se. dakle upravo suprotno onome što je govorio Cornelius. koje bi čovjek htio da iskaže ili koje bi se mogle očeki­ vati. U toku ove igre. providnost svih logičkih. i jednog objektivnog pojma istine. naime diferencije izme­ đu pukog subjektivnog pojma istine. Dozvolite mi još da dodam da je neposredni nasljednik Hansa Ćorneliusa. pri čemu se momenat subjektiviteta pojavljuje kao momenat posredovanja. prema kojem mi vjerujemo da ćemo se moći domoći isti­ ne kao nečeg bilo kako po sebi posredovanog. Zbog toga sam se ja naoštrio protiv ove definici­ je svoga učitelja. »posljed­ nje riječi«. inače. čak i kad bi u potpunosti udovoljavao ovom pojmu krajnje jasno­ će. da bi takav pojam morao izgle­ dati kao apsolutno predfilozofski. on je za sebe samog smislio preokret riječi koje se pripisuju Goetheu »više tame«.duše. ima tako malo sadržine. kako je to slučaj u starom Platonovom pojmu filozofije. to će reći. koju je on igrao s velikom virtuoznošću. dakle. Iza ovog problema nije ništa manje nego problem istine. ali nikako kao ono što sad čini samu filozofsku sadržinu. onda. opažajnih i jezičkih operacija. po mogućnosti ovladavanja unutarnjom i spoljnjom pri­ rodom. ali on nam kao takav nije pozitivno dat. pogrešno smatramo i mislimo kao nešto ob­ jektivno i mi težimo ka ovom objektivitetu. ali koja. ona se sastojala u tome da mi za sebe ili druge izmislimo pogodne posljednje riječi.

denuncirao istovremeno kao mračnjaštvo. ne­ što u svijesti nije odvojivo. ili. ko­ ji. jer je sebe. ipak dobija nešto od same filozofske istine. već je. razviju u njihovom iden­ titetu. ali da se. sastoji u tome da ova svijest nailazi na ono što samo nije svijest. isto se ta­ ko malo može kao kad bismo se kretali samo u ima­ nentno zatvorenim dedukcionim sklopovima filozo­ fije. ako vi oba mo­ menta prihvatite kao filozofiji neophodna. bolje reče­ no: iracionalističkog aspekta. ona bi. koji ima Schelerova filozofija. bez uma u tra­ dicionalnom smislu razumskih operacija. naspram clara et distincta perceptio. koja se obično očekuje od definicija. naravno. a ta čarolija da se oba ova desiderata. nešto tamno. da se on razvija. već da je on pokretljiv.Ja ni po koju cijenu sebe ne bih htio da upišem u pristalice Schelerovog iracionalizma. ona se. koji jedan drugom oštro protivurječe. a da pri tom ne unosimo u njih znanje i odre­ đenje onoga što samo nije um. da su obojica označili jedan mome­ nat na filozofiji. ipak. pomalo cinično. Bez momenta subjektikvne jasnoće. izjašnjavanje za opskurantizam. u tome se manifestuje upravo onaj momenat koji je u Corneliusovoj definiciji filozofije pao pod sto. Mogli bismo re­ ći da se u ova dva zahtjeva odigrao jedan dio nedobrovoljne dijalektike između dva imenovana nosio­ ca iste katedre. hoću da kažem. to. na koncu. dakle. čak i ne bi bila tako loša defini­ cija filozofije. Filozofija se ne sastoji samo u kvalitetu neke sebi samoj providne subjektivne svijesti. naprotiv. lupi­ la dobru zaušnicu. i pokušao sam da vam prikazom onih momenata u kojima je postojao tradicionalni pojam 192 . zaista kako ο krajnjoj jasnoći. koji u trenutku kad ga oni izoluju zacijelo postaje pogrešan. naravno. krije se više nego. da u onom što on želi ili što želi filozofija ima više tame. karakteru neprotivurječnosti. i da se za to pobrine. utoliko sebe samog već opet ukida. ali u ovom vicu. Radilo bi se. tako i ο više tame. Rekao sam vam da se pojam filozofije ne može statički ustaliti na određenim obilježjima ili na od­ ređenim momentima.

koje su strukturalno bile nešto sasvim drugo nego noviji filozofski pravci. premda bi klasični filozofi vjerovatno već snažno čeprkali i objašnjavali. obratno. strukturu filozofskog mišljenja tokom vijekova posmatramo kao više ili manje iden­ tičnu i utoliko. dakle na one poj­ move filozofskih pravaca koje. polazeći od univerzalnohistorijskih predstava. to jest za an­ tičku atomistiku. To. vrijedi i za pojam filozofskih škola u antici. Ako nastavimo s našim pokušajima da razvijamo filozo­ fiju polazeći od njezine terminologije. naša dosadašnja razmatranja na­ vesti na to da nešto kažemo ο filozofskim školama u njihovom međusobnom odnosu i da razvijemo fi­ lozofski pojam ovih škola. onakvu kakva izvorno potiče od Leukipa i koju je. dakle. razumije se. šta je onda postalo od tih momenata. kao što su racionalizam i empirizam. a prije svega pod pritis­ kom neoporecive činjenice da se zapadna filozofija sasvim vidljivo i prinudno izvodi iz platonsko-aristotelovske tradicije. kao što su idealizam i realizam. ipak veoma srodan pojmu idealizma. da ostanemo iza pojma filozo­ fije kao jedne istine koja se razvija. da je to već jedna projekcija modernih predstava. zacijelo. a isto tako. upravo te atomističko-materijalističke predstave su se — pomislite samo na Hobbesa — do u naše doba zadržale u jednoj neobičnoj invarijantnosti. Isto prigovoriti za antički materijalizam. i u antici. nas će. kako bih htio da pret­ postavim.filozofije pokažem kako ovi momenti postaju nedo­ statni i kako više ne dosežu do stvari. sigur­ no. koji su za vas još neposredno živi. hoću da kažem. Suprotnosti i sporova između škola bilo je. koji je na svom vrhuncu u Parmenidu učio identitet bitka i mišljenja. možda s pravom. bilo bi već teže. 193 . sasvim bez našeg htjenja. ograničiti na novije škole. Mi smo. vi još možete neposredno da spoznate. spiritualizam i materijalizam. u su­ štini. onda. Ja ću se pri tom. kao jedne istine koja se povijesno razvija. Demokrit sistematizovao. Vjerovatno se može reći da je eleatizam. još uvijek veoma skloni da.

sigurno — i sigurno s pravom — pomisliti na religiozne pred­ stave. najprije. svoje polemičko. kakvi su karakte­ ristični za zrelu antiku.Ali ovi sukobi i ove suprotnosti između škola u antici nisu bile ništa tako čvrsto. Vi ćete. uopšte još nije postojao ne­ ki takav momenat isključivosti. prema svojim izvornim impulsima neobjedinjivih škola. koja je imala beskrajnu dugu povijest cinika. Ako vas. To. na to šta je postalo od Hegelovog modela u njegovoj kasnijoj filozofiji. u kojima su sakupljeni elementi svih mo­ gućih. koja. od kojih polazi. koji vlada cijelom našom strukturom mišljenja. dakle Akademija. stava ο protivu194 . za početak i za kasniji razvitak antičke filozofije. na iz­ gled. za srazmjerno kratko vrijeme u srednjoj Akademiji samu sebe razvila u jedan potpuno skeptički pravac. Ako. Uobičajeno je. vi ćete vidjeti kako je to čudno bilo s ovim školama u antici. u suštini. podsjetim na istorijsku činjenicu da je Platonova filozofija. uglavnom. vi biste i ovdje mogli dočekati s izvjesnom analogijom iz novije povijesti filozofije. kao malaksala ori­ ginalnost. Jedna škola se mogla okrenuti upravo pro­ tiv sopstvenog izvornog impulsa. moći ćete dobiti sasvim neposredan utisak ο tome kako su u antici stopljene ove. pogledate Ciceronov filo­ zofski oeuvre. svoje negativno po­ rijeklo ima u suprotnosti prema sofističkoj skepsi. objašnjava. Ali ni ostali veliki pravci zrele antike. Naravno. heteronomne stvari. peripatetička škola. tako što biste ukazali. recimo. kako biste dali najprih­ vatljiviji primjer. s jednom vjerovatno veoma ne­ pravednom bahatošću. uzgred rečeno. da se. stoa. recimo. koja je bila nastavak platonizma. ništa tako zgrušano kao u novo doba. ove sinkretističke filozofeme označe kao produkti dekadencije. koja je predstavljala nastavak Aristotela. pa sve do u hrišćansko doba. re­ cimo. i epikurizam — sve ove škole uop­ šte nisu bile na isti način inkompatibilne kao zapad­ ne škole. tako iznad svega karakterističan oblik sinkretizma. Ja bih rekao da je sna­ ga onog principium contradictionis. naime na to da u politeizmu i njegovim oslab­ ljenim i sublimiranim oblicima.

onda to znači da se sva istina. u kojima antika za" nas može biti plo­ donosna. prije nego što je. Ono što je prećutno naivno izloženo za ovu tradiciju. bezsumnje već sadržana u Aristotelovom Organonu. vjerovatno. vezana za refleksiju subjekta na samog sebe. doseže unazad samo do monoteizma. ko­ ja je u najširem smislu moderna zapadna tradicija. temeljna za cijelo naše mišljenje i na koju mi. Ovaj momenat tog ili ovako ili ona­ ko — ne možeš imati i jedno i drugo. dobiti pojam jedne mogućno­ sti mišljenja.rječju. ako se jednom s ovog gledišta pozabavimo antičkom filozofijom. počev od sholastike. kao najvećem logičkom dostignuću antike. ovaj princip identiteta. zapra­ vo. zapravo. kao takav 195 . Činjenica da je bila mo­ guća jedna ogromna tradicija mišljenja s velikom snagom. u njemu nestaje. zapravo. Ova bezostatnost. koja uopšte nije udovoljavala ovom na iz­ gled samorazumljivom desideratu. traži u identitetu s mišlju onoga što jeste. sigurno. Ako je sva istina. Mo­ gli bismo dodati da je pravi razlog tome u onome što se može označiti kao jezgro uopšte idealističkog mišljenja. ali njegov motiv nije tako supstancijalno udaljen od misli neobjedinjivosti. Ova karakteristi­ ka ostaje još pomalo spoljnja i analogistička. Ja bih rekao da među momentima.na izvjestan način. koje nema karakter našeg isključujućeg alternativnog mišljenja. trebalo bi već ma­ lo da nas zbunjuje kad se radi ο usrećujućem karak­ teru ovog alternativnog mišljenja. koja je . prema kojem se sve što jeste bez ostatka iskazuje u mišljenju subjekta. zapravo. sekularizovana jevrejsko-hrišćanska tradicija i da je potpuno strana antičkoj strukturi mišljenja uopšte. to uopšte i nije posljednji. mogli bismo. dakle u pita­ nju povratnom na subjekat. neobično rijet­ ko reflektiramo. koji kaže da od dva međusobno kontradik­ torno suprotstavljena stava samo jedan može biti istinit. naime u intentio obliqua. kako se to. to znači da je to. koji tu vrijedi. malo-pomalo probijalo u zapadnom mišljenju. a da drugi mora biti lažan. ne smiješ mi­ sliti ništa što odstupa od tvoje centralne tačke — to. to je princip identiteta.

možda. Čak i tamo gdje je ono provelo sub­ jektivnu refleksiju. pretpostav­ ljamo i što se grčka filozofija upravo spram različi­ tih istina. ipak preporučujem vašoj pažnji ovu strukturnu diferenciju. koji ovdje i tamo dijeli kategorije jed­ ne od drugih i koji dovodi do toga da čak i iden­ tični pojmovi unutar povijesne konstelacije u kojoj nastupaju imaju sasvim različito značenje. dakle mišljenja neposredno na stvari. zapra­ vo. koji je. ipak. spram različitih mogućnosti držala poma­ lo onako kao. uopšte ne postaju konstituciona pitanja. Zato ja mislim da ovdje svakako treba eksplicitno ne uzimati u obzir antičke škole u obrađivanju terminologije. egzistencija jedne nimfe ometa logičku mogućnost druge. s izvjesnim nedo­ statkom istorijske perspektive prenio na antičku fi­ lozofiju. da ne biste zbog misli ο istorijskom kontinuitetu — mislim. da li. Antičko mišljenje. a zamalo da sam rekao. gdje se. ali gdje one onda. od ko­ jih je jedna lijepo mogla da se nastani u ovom izvo­ ru i na ovom drvetu. možda. kakav mi. neprestano potkradaju takve subjektivne refleksije. bio u znaku prirodne religije. No. ako ho­ ćete. gdje one. Hegela ne možemo razum­ jeti bez Aristotela. doduše. 196 . ova je subjektivna refleksija stajala još uvijek kao neka vrsta dodatka ili. pa zbog toga uopšte nije imao na ovaj način razvijeni pojam sub­ jekta.bio potpuno razvijen i postavljen spoznajnoteoretski idealizam. nije bilo takvo antropocentričko mišljenje da bi sve vezivalo za čov­ jekov identitet. Doka­ zati to sasvim tačno možete. To je u najdubljoj vezi s tim što je grčki svijet. skoro samorazumljivo. ostaju vezane za pitanje ο tome šta jeste. koju sam vam pomenuo. strukturalno dovodi do toga da miš­ ljenje zadobija ovaj dihotomički i isključujući oblik. kao jedna vrsta začina unutar sklopa intentio recta. a druga na drugom. antički svijet. kako mi se čini. kod Aristo­ tela. sam Hegel u »Povijesti filo­ zofije« pomalo nasilno i. spram različitih nimfi. recimo. Aristo­ tela ne možemo razumjeti bez Hegela — zaboravili ovaj ponor. odista. prije svega. a da nad time nije odmah stražarila neka sintetička funkcija.

koje je. da to ovdje odmah ka­ žem. kao takozvzane meta­ fizičke škole. ovi pojmovi dobijaju jedno specifično. preostaje misleća supstan197 . na jednoj strani. posredovano čulima. u idealizmu misao ο ideji kao subjektivnoj predstavi spram realnosti. Pri tom jedno drugom nasuprot stoje po dva određena momenta. uglavnom. biće nešto rečeno i ο pojmu ira­ cionalizam. u Spengleru. u racionalizmu mišlje­ nje u suprotnosti prema empirizmu. spiritualizam i materijalizam. Zajednič­ ko za ova tri para škola je njihova dihotomička struktura. kartezijanski govoreći. a. do re­ alnosti. koji karakterišu te škole. racionalizam i empirizam. u suštini. prilikom traženja nedvojbenog društva. zapravo. uže nego što bi proizilazilo iz njihovog doslovnog prevoda. od svijeta imanencije svije­ sti. kao mo­ mentu nezavisnom od nje. doći baš do onoga što u njemu nije sadržano. kad je već pala natuk­ nica racionalizam. u Bergsonu. do onog drugog. prikazuje u više ili manje antitetički međusobno suprotstavljenim školama. Već sam vam naveo i najvažnije pojmovne parove. iskustvo u jednom pregnantnom smislu. i to. naime kao protest protiv nje. od misleće supstancije. Uglavnom nećemo dospjeti daleko ako za takve termine jednostavno zapitamo šta te riječi znače. U paradigmatskoj goloći to je prikazano u Descartesovim »Meditacijama«.Ja sam rekao da se filozofija novijeg vremena istorijski. jedan pojam postaje problem za drugi. doduše. uvijek problemom po­ staje pojam koji karakteriše jednu takvu školu i ko­ ji. naime idealizam i realizam. U sklopu filozofske upotrebe. i upravo u ovom užem značenju je njihov život. najčešće usko značenje. U svakoj od ovih dihotomija. Filozofski problem kod idealizma je uvijek: kako ću. nai­ me u smislu iskustva. ako pođem od svi­ jeta mojih predstava. gdje. Na kraju da navedem još. u kojem je u centru pojam iskustva. u njoj preovlađuje. po njemu. i tek na početku našeg vijeka svoje matadore našao u Nietzscheu. to će reći. premda sam ovaj pojam istorijski pri­ pada jednom veoma kasnom stupnju i iako je na­ stao tek u tehničkoj civilizaciji.

od kojeg ono bivstvujuće. realnost. recimo. crvenu boju kaputića ili ov­ dje tirkiznoplavu. recimo ο zračenju slika kod Epikura. međutim. no. mo­ rali opažati procese mozga. nje­ zina suprotnost. kako se uopšte može objasniti nešto du­ hovno. a zapažamo. to je — koncepcija dijalektika upravo nije svjetonazorna. već bismo mi. gdje se radi ο tome da se dospije do objekta. u idealističkom poj­ mu subjekta uvijek krije jedan ego. Ja bih da vam pokažem ovu dihotomičku strukturu. ne bismo mogli opaziti. pri čemu joj je bilo potrebno ništa manje nego re­ konstrukcija dokaza ο postojanju boga. jedno Ja. i htio bih da vam pomenem sasvim sličnu situaciju materijalizma. naša duhovna djelatnost ne bi bila ništa drugo do procesi mozga. Ma­ terijalizam se od vajkada — počev od najstarijih teorija. baš ove boje i još ponešto drugo. Sasvim slično je i u Kantovoj filozofiji. što je i samo jedan dio 198 . kad. dakle prostorna. To što u svakoj ovoj postavci problem postaje suprotstavljeni momenat. na zasnivanje realno­ sti predmeta iskustva unutar granica iskustva. kad bi taj metafizički materijalizam važio u svojoj neposrednosti. to jest. da bi uopšte odredila ono njoj suprostavljeno. dakle. upravo realnost. recimo. ukazuje na drugi momenat. umjesto njih. kako je to izrečeno u Kantovoj formuli ο transcendentalnom idealizmu što se. i to upravo principijelno nadređenog. do teoreme ο nadgradnji — bazi novijeg materijalizma — rve s problemom kako je uopšte moguće nešto duhovno. svodi na empirijski realizam. Tako se. Kartezijanska filozofija je učinila ogroman napor.cija. prošire­ na supstancija postaje problem u egzaktnom smislu. da bi uopšte bio moguć. ipak. u ko­ joj jedan momenat postaje momenat drugog. time što ova sebe uzima natrag u sebe. dakle. već na nju bivamo prisiljeni — ukazivanje na to da u ovom dihotomičkom mišljenju uvijek je­ dan momenat. do konstrukcije iskustva. Neprevazilazivost upravo ove teškoće kod dogmatičko-materijalističke postavke prikazao je Cornelius tako što je stringentno pokazao da mi. postaje nešto što se jedva može odrediti i zahvatiti.

juli 1962. A upravo ovo da za ove momente nije samo jedno problem drugog. naj­ jači argument za dijalektičku filozofiju. 199 . već da je jednom neophodno potreban mo­ menat drugog. subjektiviteta. po­ mislite. Ili. ne. nikako ne može biti sasvim oduzeto. 26. posredovanje između momenata — čini mi se da je. ovaj pojam materijalizma bi bio besmislen kad u njemu ne bi bio sadržan momenat refleksije.svijeta. koji spada u strukturu predmeta. na dijalektički materijalizam. zahvaljujući kojem nešto prelazi u svoju suprotnost. obratno. u svakom slučaju. dakle. zapravo. a ovaj mo­ menat refleksije se uopšte ne može predstaviti dru­ gačije do momentom. da bi uopšte mogli biti mišljeni — ovo posredovanje u sebi.

T O M II .

Polazio sam od toga — a to. Medijum. koje reflektira na sebe. vjerovatno. upravo je jezik. da je ona νόηδις­ νοήδεως­ . Metaphysik. Onaj ko je unaprijed spreman da slegne rame­ nima kad se radi ο nečem teoretskom i ko se pridru1 1 Aristoteles. a ako je filozofija mi­ šljenje. dao uvod u ovaj pojam. Inače. 1074b 34. nije najlo­ šije razgraničenje filozofije od pozitivnih znanosti. ipak odnosili na sam pojam filozofije. koje datira unazad do Aristotela. onda će vam biti jasno da njoj u jeziku odista pripada jedna takva emfatička uloga. onda to nužno znači da ono u ovoj samorefleksiji reflektira na svoj medijum. kod kojeg jezik nije neki puki. proizvoljno iz­ mjenjivi sistem znakova.19. koje sam vam pri tom davao u ruke. 203. Ako se prisjetite onog prastarog određenja filozofije. već da jezik predstavlja nešto suštinsko u toj stvari. dakle nužno samoreflek­ sija mišljenja ili. prije svega. u kojem je jezik uopšte postao problemati­ čan. pa i od pozitivnih takozvanih duhovnih nauka — da je ona onaj oblik spoznaje kojem je bitan jezik uopšte. . kao i svaka druga misao. barem. na jezik. Ispalo je da su se sva moja dosadašnja izlaga­ nja i svi materijali. da sadrži jednu takvu samo­ refleksiju. da je ona mišljenje samog mišljenja. uspon ovog tega jezika u filo­ zofiji danas možete vrednovati kao simptomatičan za svijet. u kojem se ozbiljuje filozofska. taka da sam vam.

koja je tu samo zato da bi oni koji se sma­ traju posvećenima ovim jezikom pričali ο nekim stvarima. spolja gledano. Tamo gdje imamo jednu terminologiju. sasvim svejedno ko ih organizuje i koje se stvari tiču. recimo. pogotovo onim provincijskim. Na jednoj strani. taj treba da se okane filozofije. a ja bih rekao. u kojoj sam ja učestvovao. bez sum­ nje postoji i jedan momenat istine. U ovoj predrasudi. 204 . u svim mogućim no­ vinama. kad se samo govori ο nekim takozvanim problemima. Ljudima se on­ da filozofija predstavlja kao u biti terminološka tvorevina. zaista kao da je proizvoljna izmišljotina filozofa. koji poznaju tajnu. u ne­ jasnoj nadi da će tako saznati nešto što im je inače skriveno. već nešto suštinski desiti za njihovo razjašnjenje. a prije svega u sigurno lažnom uvjerenju da će se. no možda bi još bo­ lje bilo kad bi se oni koji se tako ponašaju. koja kao da apso­ lutno ničemu ne služi. a filozofija je i pogotovo razmišljanje ο filozofskoj terminologiji. recimo. Ali. na sasvim odre­ đen način pokazalo i u nacionalsocijalizmu. ti ljudi su s pravom nepovjerljivi. Ovakav stav je danas izvanredno proširen i iz­ gleda da počinje da se širi na sferu izraza. na dru­ goj strani. Nije slučajno što se. go­ mile ljudi dolaze na takozvane razgovore. da su ljudi koji sjede oko zelenog stola neka vrsta gurua. i veoma pogubnom socijalnm predrasudom protiv govora i sposobnosti iz­ ražavanja uopšte — što se. posli­ je rasprave u Manheimu ο sadašnjem položaju fil­ ma. koji se u tome izražava. koje razumiju samo oni u svom krugu i koje se ne tiču drugih ljudi. moglo pro­ čitati: »Dosta s pričom«! Ovaj današnji odnos prema jeziku i jezičkom iz­ razu veoma je ambivalentan. koja. a ovo nepovjerenje se onda povezuje s veoma duboko uko­ rijenjenom.zuje potcjenjivanju teorije kao nečeg beskorisnog. posebno je akutan ovaj afekat prema govoru. ipak. naveli na to da promisle ο ovom svom ponašanju i razmisle ο ovoj ateoretskoj i antiteoretskoj predra­ sudi. ma kako ona bila vulgarna i ma kako da je odvratan antiintelektualizam. na sferu jezika apsolutno.

i filozofija je postala struka. naime obrazovanje čvrstih metoda i racionalnih postupa­ ka. ο kojima da nešto sazna. da. univerzitet njegove filozofije. istovre205 . zapravo. kako na početku ovog predavanja vjerovatno mogu da vam budem najrazumljiviji ni­ je neko stručno mišljenje u tom smislu da se ono podvrgava disciplini podjele rada i već etabliranim takozvanim disciplinama. govoreći malo uopšteno. sa svoje strane postane jedna vrsta branše. kakve one odista jesu. isto i legi­ timno pravo ima svaki čovjek. Metafizičar par excellence je pretpostavljao jednu vrstu discipline pojedinačnih nauka. na koncu. U samoosvješćenje filozofije sigurno spada i to da se ona ne prepusti naivno svojoj strukovitosti. Tako je. koji se neprestano hvali. i ona oblast koja se opire ovoj podjeli. kao što vje­ rovatno znate. filozofija je veoma duboko upletena u po­ vijest pojedinih znanosti i bez discipline specifično-socijentističkog mišljenja nikad se ne bi mogla za­ misliti kao ono što je postala. Ali čak i ako to ne uzmete u obzir. koja je jednog određenog trenutka bro­ jeve izjednačila s idejama i time nastojala da uspo­ stavi nešto kao neko jedinstvo spekulacije i mate­ matike. Upravo je funkcija tog opšteg ostručavanja svijeta. ako pomislite na Aristotela. onaj momenat koji ima tako bi­ tan udio u kristalizaciji pojedinih znanosti. Jer po svom neizraženom zahtjevu filozofija upravo — dozvolite mi da se izrazim onako neoba­ vezno i slobodno. već se radi ο takvim stva­ rima. Ili. podjele ob­ lasti mišljenja u znanostima. a time i svojoj sopstvenoj terminologiji.pozvana da i ovaj momenat istine prihvati u svoju samorefleksiju i da preko toga ne pređe baš tako jednostavno. već hoću da vas navedem na to da se­ bi ove stvari predstavite tako obuhvatno. No ja ipak ne bih htio da vam pri­ čam poluistine. upravo zbog svoje diferencijacije prema drugim branšama. takođe je u suštini i filozofije. već iznad Platonove Akademije sta­ jao natpis da unutra ne treba da uđe niko ko se nije bavio geometrijom. i to ima mnogo veze sa samom njegovom fi­ lozofijom.

meno je i universitas litterarum upravo u onom smi­ slu kako se u doba početka helenizma zamišljao je­ dan takav universitas litterarum. prekinu svaku vezu s pojedinačnim naukama. isto tako uvijek i svuda ne označava baš ista stvar. na pogrešan način obično slučaj u većini pojedinačnonaučnih disciplina. Ovakvo preplitanje između filozofije i pojedinih pozitivnih nauka može se. onda. naime. odba­ cuju. rekao bih. dok su one filozofije. redovno isklizavale u abrakadabru i u iracionalnu frazu. povijesne čvorne tačke misli. šta su to. Filo­ zofski termini su. zbog izvjesnog kritičkog otpora pojedinačnim naukama ili zbog izvjesne distancije prema njima. zapravo. i kao nužno preplitanje tokom cijele povijesti mišljenja. Čini mi se da je u povijesti filozofije ovoj svijesti najbliže 206 . to bi moglo biti u veoma tjesnoj vezi sa suštinom same filozofske terminologije. nji­ me. utvrđeni za neke sadržine stvari i koji se zadržavaju prema kon­ venciji. time što se filozofija na ovaj način zbratimljuje s naučnim duhom. kad. ipak. Ili. više ili manje nepovijesno. gdje se neki termin učvrstio i gdje se on uvijek vraća. da filo­ zofski termini nisu znakovi koji su. već možete biti sigurni da se tu nešto desilo sa čim filozofi nisu potpuno izišli na kraj. dozvolite mi da to preformulišem tako. više ništa ne doprinose. više ili manje proizvoljno. doduše. Zaista bismo mogli reći da se svugdje. Odmah ćemo pri tom naići na suštinsku teškoću. Mora vam odmah biti jasno. odigrava povijest filozofije. ali. ako ste spremni na blagonaklon prilaz filozofskoj terminologiji. da je svaki filozofski termin otvrdli ožiljak nekog neriješenog problema. tačke koje su preostale i na kojima se. isto tako prema konvenciji. filozofski termini. da se filozofski termini ne mogu definisati onako kako je to. pratiti kao jedna sprega. Među­ tim. koje su se usudile da. tako reći. Nabacio bih sasvim jednostavno pitanje. zapravo. a onda. ona nužno prihvata i podi­ jeljenost rada nauka i u samoj sebi se razvija kao radnopodijeljena disciplina i razvila je sebi čvrstu terminologiju.

jednoznačne i neporemetive oznake za jednoznačne i neporemetive stvari. svi skupa nazivi problema (Problem­ titel). Nazivi problema. dok povijesni pro­ ces. Tome bih priključio još jedan zaključak. pritajeni u terminima. kao više ili manje mrtvi ili začahureni. Kad Schelling u svom prvom velikom sistemu. koji su. njezina sdpstvena suprotnost. postav­ lja pitanje kako da dođe do svog drugog. Moja je teza da čvrsti termini izražavaju identitet baštinjenih problema. Ja želim da iz toga izvučem zaključak i da u toku rasprava ο filozofskoj terminologiji. zapravo. uvijek uz svoj problem ima pojam objekta. kako da dođe do svog protupojma. ne znači ništa drugo nego oživjeti probleme koji su. zapravo. vjerovatno. da uz sva­ ki pojam. skovao je. filo­ zofska terminologija. baštinjeni u povijesti filozofije. što veoma začuđuje. 207 . a pojam objekta pojam subjekta. naime Edmund Husserl. u izvjesnoj mjeri. jedinstvo problema. koji te probleme na različite načine razrješava. mogli bismo bolje reći. zapravo. Jedan moderniji filozof. Poslije toga ćete. izraz da su filozofski ter­ mini. koja uopšteno predstavlja problem onoga što je. kao njegov problem. zapravo. pokušam ponovo da oživim ove probleme. Neću smetnuti s uma da oni u sebe uključuju kontinuitet misli. jer to. oz­ načeno kao dijalektika.došao Schelling (Seling). da u filo­ zofiji ne ide bez termina. a nikako za terminologiju. odista. u razvoju poslije Schellinga. koje želim da vam upriličim. naravno samo za svoja istraživanja. zapravo. sistemu transcendentalnog idealizma. spada njegov protupojam i da se kod svakog pojma. ja mislim da u tome imamo i veoma jasno ukazivanje na to šta je. a ne. naime označavanje jedne sadržine stvari. treba tražiti u promjenljivim značenjima. recimo. sasvim jednostavno moći da razumijete zašto ovaj uvod u filozofsku terminologiju istovremeno smatram uvo­ dom u filozofiju. onda mi se čini da je on time izrazio ne samo jedan od osnovnih sadržaja onoga što je onda. kaže da pojam sub­ jekta.

dakle uslove sintetičkih sudova a priori. svojim radom oni su. Ali ni ta mijena nije neposredovana. nerije­ šenih problema. ali da joj je dao neko drugo značenje. podrrivali ovim termi­ nima neko drugo značenje. probleme rješa­ va. uglavnom. filozofija. Ako Kantovu misao dedukcije čistog pojma razuma. uglavnom.Povijest filozofije. u prelazu koji slijedi iz same filozofije. ostajali u terminološkom kontinuitetu. upravo za razliku od povije­ sti drugih stručno-naučnih disciplina nije jedno­ stavno povijest napretka u smislu jednoznačnog rje­ šenja problema. ne treba je shvatiti tako kao da Scheling proizvolj­ no pozajmljuje riječ »transcendentalno« od Kanta. ali time što ih rješava. u početku. te da vam iz toga izvedem i nešto ο osobenoj biti upotrebe filozofskih terminologija. a na njihovo mjesto stavlja druge. i to. toga da kod Kanta. pojam transcendentalnog ne znači ništa drugo do skup svih onih istraživanja koja se a prio­ ri odnose na sintetičke sudove. Primijetićete između ova dva značenja odlu­ čujuću mijenu. na primjer. u kojima se oni opet pojavljuju. znači sistem transcendentalnog idea­ lizma. dok se sama istorijska pomjeranja mjesta problema izražavaju u promjeni značenja koja termini imaju. recimo. ona njih odbacuje i za­ boravlja ih. 6. identično jezgro na baštinje­ nim problemima karakteriše se time što se zadrža­ vaju termini kao termini. Pokušao sam differentia specifica filozofske sti drugih stručno-naučnih disciplina. doduše. uzmemo s onom teži208 . novembar 1962. onda. Značajni filozofi su. u tome se izražavao momenat truda oko onoga što nije riješeno. i na to što kod Schel­ linga. nije jednoterminologije naspram terminologija pojedinačnih nauka da odredim time što su filozofske termino­ logije spomenici problema. Sjetite se. Momenat identiteta. 20.

ako uopšte hoću da spoznam nešto apsolutno važeće. to moram dedu­ kovati skupa i prema njegovoj sadržini. pri tom. a onda to da diferenciram prema mjesnoj vrijed­ nosti filozofija koje su im u osnovi. na njima da označim šta se u njima tradira. naj­ prije. istina. Termin. Spoznaju ja ne mogu proizvoljno razbiti po formi i po sadržim. onda to znači da se. putem iskazivanja. biva zadržan. zapravo. zapravo. pošto je prije jednom rekao da je ovaj formalitet. transcendentalno. Molim vas da vas u ovom trenutku to ne zabrinjava. i cijela sadržina spoznanja njezine puke konkrecije mora moći dedukovati po­ lazeći od jedne vrhunske tačke. vjerovatno neće. isto­ vremeno. po sadržinskim konsekvencijama. kako se ovdje provodila povijest terminologije. uvidjeli. Svakako da to onda znači nešto sasvim drugo nego kod Kanta. a oni posvećeni među vama su to. ne. Time je ona promjena značenja sasvim konsekventna. nešto nemoguće. utoliko što ta fenomenologija vjeruje da predstavlja 209 .nom kako ona zaista želi da bude shvaćena. skup ove dedukci­ je. već. da je prvotna upotreba riječi dovodila do nekih neskladnosti značenja samog termina. Ja sam time htio da vam pokažem. ali se. jednostavno proširujući Kantovu upotrebu rijeci. Takav postupak je doista veoma srodan Husserlovom postupku i po­ stupku fenomenologije. zove se kod Schellinga. gdje su transcenden­ talni principi nešto krajnje formalno. U ovom smislu bi se mogla pisati povijest filozofije u obli­ ku povijesti filozofskih terminologija. prije svega ne sagle­ davaju ulogu Fichtea. proširene na materijal. moći potpuno razumjeti i provjeriti ovo što sam vam upravo rekao. najprije njihova osnovna značenja. na mo­ menat dedukcije iz duha. koja se vezuje za Husserla. Oni među vama kojima nije dobro poznata povijest njemač­ kog idealizma i koji. ko­ ji se odnosi na nešto principijelno. Moja namjera za dalji tok ovog predavanja je da vam ekspliciram različita značenja filozofskih pojmova. bez daljnjega. mijenja kritika onoga što je prvotno miš­ ljeno. naime. svakako intendiranog iska­ zivanja.

Termine možemo razumjeti samo ako razumijemo filozofiju. »Definicija se. navodno.analizu značenja. Leipzig 1931. možda. na koje se termini odnose. u izvjesnoj mje­ ri. Ja bih htio da izvršim analizu zna­ čenja termina. uglavnom. čak i kad su. ne prenaprežući ga. No bila bi zabluda ako biste pomislili da se poznavanjem pojedinih pojmova mogu dovolj­ no razumjeti filozofije. ipak. treće potpuno pre­ rađeno i prošireno izdanje. koja se učaurila u ovom terminu. odnosno u utvr­ đenju njegove upotrebe. kako su to vjerovali da mogu učiniti Husserl i Husserlovi prvi učenici. U djelu ο definiciji VValtera Dubislava imamo jednu definiciju definicije. da. oče­ kujete: Ja to mogu razumjeti samo ako razumijem termine. a da. sastoji u ustanovlje­ nju značenja. pri tom. uglavnom. Kad prilazite nekoj filozofiji. koji bih ja htio da primi­ jenim u nastojanju da uspostavim izvanredno pri­ san odnos između terminologije i filozofije. vi. govorio ο filozofiji i ο pojmu filozofije. obavezna za ono što mi namjeravamo da učini­ mo. naime. definisani. prvo. Die Definition. Ovaj pojam filozofije se pojavWa lter Dubisla v. za razumije­ vanje jedne filozofije neophodno poznavati njezine termine. na modifikacije terminologije u vezi sa stvarima. koja je. Veoma često ćete se zapanjiti kad se po­ jave termini koje ne razumijete i koji vam. koje ima neki znak. 2 Prelazim sada na jedan od srednjoškolskih poj­ mova filozofije. posljednje i plauzibilno opdavdanje za postupak. To je. da po­ služim eksplikaciji različitih značenja termina. kao što je i. vjerovatno. obratno. dakle. 2 210 . već tako da vam ukazem na pomjeranja. pokušam da tako probudim termine da vi u svakom terminu osjetite nešto od samog života misli. To je. uvod u terminologiju mora biti i uvod u filozofiju. Ja sam.« Htio bih. ali ne onako izolovano. 2. u čijem sklopu se oni pojavljuju. tek u toj definiciji osta­ ju nejasni. str. naja­ vio. u kojoj se različiti termini pojavljuju. i osno­ va za zahtjev koji sam ja.

svr­ stani u antitetičke parove. Tako je obadvoma zajedničko da su protiv prihvatanja bilo kakve istine koja potiče samo od auto­ riteta. nikako nije identičan s empirizmom. Navešću vam tri najvaž­ nija antitetička para. »racionali­ zam i empirizam«. ustanovićete da učenje ο refleksivnim kategorijama. sa svoje strane. ira­ cionalizam je sa svoje strane. kao osnivač racionalizma. — Uz empirizam moramo odmah pridodati i pojam iracionalizma. kao os­ nivač empirizma. a najvažniji termini uopšte odnose se na ove glavne filozofske pravce. To su pojmovni parovi »idealizam i realizam«. a formulacije koje su ο tome date velikim dijelom su čak identične. onako kako se oni zajedno po­ javi jaju u školi. premda ove kontaminacije nisu nedvojbene. obično se ovi pojmovi ponekad kon­ taminiraju. upra­ vo zato što se iz empirizma razvio pozitivizam. kao neposredne su­ protnosti racionalizmu. kako se nadam. Ova vrsta dihotomiokog mišlje­ nja nastala je tek na jednoj određenoj istorijskoj vremenskoj tački i. Ja bih se usudio da vam pokažem kako kod oba ova mislioca ima bezbroj rečenica. U vašim knji­ gama ο povijesti filozofije — čak i ako se. De­ scartes. ne može se baš tako jednostavno održati. stoje Descartes i Bacon. ako se uđe u same filozofije. više suprotnost empi­ rizmu. u svakom slu­ čaju. ako 211 . iako taj iracionalizam. pri tom ne poslužite Schvveglerom (Švegler) — vi ćete naći da na početku novije filozofije. ako se radi ο pravcima novije filozofije. recimo onakav kakav nalazimo kod Bergsona. Pri tom treba zapaziti da su ovi filozofski pravci.Ijuje u realnim filozofijama. ako jednom budete ozbiljno čitali Lockea. — Treća disjunkcija je srodna ovim dihotomijama ali se njima ne pokriva: disjunkcija spiritizma i materijalizma. Ili: svi vi znate da se Locke smatrao glavnim predstavnikom empirizma. Ah. a Bacon. za koje ne biste tek tako mogli znati da li potiču od jednog ili od drugog. u realnim filozofskim školama. kao ekstremne suprotnosti. a zna­ te i to da je Kant bio i radikalan kritičar empirizma. svakako oni koji pripadaju jednoj strani. uglavnom.

ako takve filozofije čitamo s jedne veće distancije. racionalizam i spiritualizam na jednoj a realizam. empirizam i materijalizam na dru­ goj strani. 8. kritikovala to kruto suprotstavljanje škola. dva momenta. to znači da jedan od ovih pojmova. dakle. a pogotovo poviješću filozofije. ipak. ako termine hoćemo da razumijemo onako precizno. kao što je i filozofska speku­ lacija na svom vrhuncu. tamo gdje se odista misli i gdje se ne zastupaju puke teze uzajamno međusobno posreduju i da. kao što su. vi ćete nejasno osjetiti da su pri tom pojmovi idealizam. često relevantnije nego takozvane razlike škola ili sporovi koje su pojedine škole me­ đusobno vodile. Vrhunac toga je dostignut u Hegelo­ voj koncepciji povijesti filozofije. racionalizam i empirizam. upozo­ rio da ne precjenjujete ove utvrđene pojmove. od Fichtea do Hegela. kad se već bavite filozofijom. To će se. 212 . koje nalazimo kod Lockea. i čijoj obradi pristupamo. do u detalje odgovara Kanto vom učenju ο kategori­ jama. Treba da vam bude jasno da se ove prividne suprotnosti. uglavnom. naprotiv. novembar 1962. U svakoj od ovih dihotomički uzajamno raz­ graničenih filozofskih škola u okviru određenih epo­ ha. s kojima su se nosili različiti mi­ slioci. koju. onda je. Ja sam već anticipirao da pojmovi ο kojima sam vam ovdje govorio. Uvijek jedan prema drugom imamo. na primjer. kako je to rekao Fichte. nešto kao jedinstvena proble­ mska svijest. kao izvjesno jedinstvo problema. suprotstav­ ljanje onog a priori i onog a posteriori. u osnovi je. Zato bih ja vas. dogoditi tek ako uđemo u realnu argumentaciju. uopšte nećemo stići do filozofija ako ih gledamo pod ovim nazivima problema. obra­ zuju dihotomičke parove. moramo veoma diferencirati.ga tako smijemo nazvati. ovo povijesno je­ dinstvo problema. No to je najgrublja orijentacija. kao jedinstvenog kretanja same ideje. predstavlja alternativu drugog pojma. kako vi to treba ovdje da naučite. vjerovat­ no. bilo bi još bolje i meni draže reći.

to je i razlog za činjenicu koju sam vam ja historijski razjasnio kad sam ukazao na to da se u povijesti suprotnosti ne predstavljaju tako čisto udaljene kao što se one pojavljuju u šemama podjela. po svom sopstvenom smi­ slu. ukazuje na momente drugog. utoliko više imati. dakle. recimo. U karakteristiku pojmovnih parova. u okviru sva­ kog od njih. Ja. koji pripada jednom sasvim drugom pojmovnom poretku. uglavnom. Uvijek se radi ο konkretnoj sadržini neke filozofije. Ako malo zanemarimo onu terminolo­ giju. za ljubav njegovog uče­ nja ο idejama. spada. bavi analizama jastva i analizama funkci­ ja jastva premda ovo tamo naravno ima sasvim dru­ go značenje. premda se i ovaj pojam jastva u detaljima druga­ čije shvaća. ο tome na kojem mjestu je. Sistemat­ ski gledajući. nije dovoljna. koja. takođe se. recimo. ne radi se. na apstraktni viši pojam. pod kojim se ona pojavljuje. uopšte. jedan pojam. Od jedne filozofije ćemo.21. unaprijed stavlja­ mo u aspekat onoga čime se ona smatra. da vam. u okviru uobiča­ jenih filozofskohistorijskih podjela lokalizovana ne­ ka filozofija. hoću da se pozabavim engleskim empiristima. empirizam. smatram da sebi zatvaramo put razumijevanju filozofije ako neku određenu fi­ lozofiju. a ne ο apstraktnoj topologiji. jed­ na prilično odgovarajuća oznaka. i Platona. u biti. zacijelo. u suštini. koje u najširem smislu ozna­ čavamo kao idealističke. koju hoćemo da čitamo. nastoje da iz pojma jastva izvedu. za novije značenje riječi idealizam postoji u prvom razumijevanju. da proizvedu realitet. razviju ili. već i ukazuju jedan na drugog. Vi znate da škole. da. jer. U filozofiji se ne može jednostavno postu­ pati po šemi. 213 . koju treba prethodno naznačiti. što manje je redukujemo na etiketu. oba ova pojma u jednom paru svaki put jedan drugog ne isključuju. naziva idealistom. biće utoliko plodonosnija. dakle. kako su to govorili idealisti na vrhuncu ove faze. No ona.

Tako je u smislu ovog pojma jastva. koje se. a po­ sebno »Kritika čistog uma«. vezana za imena Fichtea. onako kako sje­ dimo ovdje u ovoj sali — odnosno. dakle postkantovska filozofija. jer neobično je teško pred­ staviti šta Mi ili Ja treba da znači sasvim nezavisno od određenih ličnosti. Međutim. hoćemo sebi. zbog ove teškoće.Pomislite ovdje jednostavno na to što vi svi više ili manje znate da je Kant proveo takozvani kopernikanski obrt. Ovaj rekurs. bivstvujući ego. to onda znači da ono što tek treba da bude objašnjeno. Ako pod tim čuvenim »naše«. pa se pokušaj da se odista sve potpuno rastvori u ja214 . onda ćemo misliti na nas kao žive ljude. prije svega. potpuno odvoji od ovih pretpo­ stavljenih jastava. već u onom trenutku kad se iz­ riču — . ili ma kako to nazvali. ovaj pojam transcendentalnog ja ili čisto proizvodnog duha. u ovom trenutku. na izvjestan način uvijek već una­ prijed ukazano na ono što bi pojmom jastva tek trebalo da bude konstituisano. ne mogu više pravilno misliti i u odnosu na koje se gubi distancija. ovo odvajanje njima nikad nije sas­ vim pošlo za rukom. jed­ nu bivstvujuću ličnost. zapravo. koji je apstrahovan od empirijskih subjekata. uvijek istovremeno. biva i pretpostavljeno. u obliku realnih ličnosti. nešto da predstavimo. kao empirijske subjekte. čime su potpuno prožeta ona tri Kantova sistema. na svoju nesreću. na koncu. Ako ovu misao prihvatite oz­ biljno. sasto­ jao se u tome da se. kako ja u ovoj sali. u tom Mi na jednom Ja uvijek pretpostavlja jedan. Schellinga i Hegela. kao nas koji smo se ovdje sakupili. moram da stojim i da vam pomalo zavidim što možete da slušate i da se mirno bavite mislima. već da se priroda upravlja prema zakoni­ ma našeg duha. da je pokušao prikazati kako se u našoj spoznaji mi ne upravljamo prema zakonima prirode. naime realni svijet. koja je. Ogromni napor. a da pri tom ne za­ mišljamo cijelu beskrajno razgranatu problematiku kasnijeg idealizma. najprije naivno. koji je onda uložio njemački idealizam u užem smislu.

koju je on određivao kao nešto objektivno i što po sebi bivstvuje i razvija se. Schelling. u poređenju s Kantovim suženim pojmom jastva. zapravo. a time. reflektira na jedan subjekat. transcendentalnog ja od jastva ko­ ja smo mi. na primjer.stvu. koji ovo kretanje kao takvo rekonstruiše. imamo. ili ako hoćete. kruži cijela njegova filozofi­ ja. ova protivurječnost. kao takve ten­ dencije uopšte mogu pojmiti samo onda ako se. Drugim riječima. čak i Hegel rekao da je istina. na koncu. kakav je vezan za ime Marxa — ja jednostavno s ovim u vezi ne uzi­ mam u obzir onaj takozvani vulgarni ili dogmatički materijalizam — pa ćete odmah naići na teškoću da se tendencije. Phänomenologie des Geistes (1807) ed. da bi mogao da održi svoj krajnje napeti pojam duha koji je. on smatrao og­ romnim napretkom. ali i opsjenarsko u Hegelovoj filozofiji — da upravo od ove tačke. 3 Slične fenomene ćete naći i u jednom sasvim drugom pravcu. u takozvanom materijalizmu. uvijek istovreme­ no i suštinski. u ovom smislu. smatrati neuspjelim. kod Hegela je upravo ova razlika. onda u ovom pojmu subjektiviteta. pri tom. čak ni iz či­ stog duha. dakle fizičkoj reprodukciji života. Hamburg 1952. takođe. subjektivitet. čak i u Hegelovom objektivnom idealizmu. Ta­ ko je. Sje­ tite se dijalektičkog materijalizma. na nešto što se ne može potpuno izvesti. čistog ili. može. uprkos svemu morao da se za­ drži na pojmu jastva ili egoiteta i time je svojim je­ zikom već izrazio da ne može u punoj mjeri uspjeti ovo potpuno odvajanje filozofskog. koju sam vam ovdje naznačio učinjena tematskom. uvijek još uka­ zivanje na jastvo. u krajnjoj instanciji. Samo. kako se tada govorilo. uprkos svemu. prije svega »Fenomenologija duha« . Oko ove protivurječnosti. učini elemenat života u kojem se odigrava filozofska spe­ kulacija. oko koje konsekventni idealizam razbija glavu. koje se ovdje pripisuju materiji. samokreGeorg Wilhelm Friedrich Hegel. on je po­ kušao — i to je ono genijalno. 3 6 215 . Johannes Hoffmeister. Kad je.

izraz — vi ćete ga ponovo naći u tome što se te. što. »pro­ izvodni odnosi« ili »proizvodne snage« kreću. nadređenog pojmovnoj biti. da može da se ne uzme u obzir određeni upotrebni kvalitet. nije samo u konstrukciji pojmova i ne jedino u posmatraču. takozvane. Ti pojmovi. koje je utvrdio Marx. zapravo. To vodi još mnogo dalje. već. one nužno ukazuju unazad na duh. Upravo ovdje treba i tražiti razliku između di­ jalektičkog materijalizma i onog pukog dogmatskog. koji bi kod Marxa tre­ balo da se kreću. i u stvari sa216 . zapravo. ili naturalističkog materijalizma. mišlje­ nju. zahvaljujući kojoj preko glava pojedinačnih subjekata treba da se probije tako ne­ što kao materijalna nužnost. ipak jednu'samomoćnost. zapravo. kategorija razmjene. a koje se neposredno istorijski nastavljalo na Hegelovo samokretanje objektiviteta. upravo su kao pojmovi nužno ne­ što mišljeno. te u kojima. Razmjena ekvivalenata međusobno istih razmjenskih vrijednosti pretpostavlja. razmjene uopšte. pretpostavlja. utoliko momenat pojma. dakle nematerijal­ ni momenat. koji je zasnovan u čul­ noj neposrednosti pojedinih stvari ili predmeta koji se međusobno razmjenjuju. kako je to Marx veoma temeljito dokazao. nešto duhovno. kategorija koju je Marx u vezi sa svojim eko­ nomskim prethodnicima posmatrao upravo kao ap­ solutno objektivnu. U Marxovom sistemu — ako mi u ovom tre­ nutku dopustite taj. kao ljud­ ske snage.tanje takozvanih materijalnih snaga proizvodnje. koji tu treba da se kreću i razvijaju. nešto pojmovno. treba da se odigrava to materijalno kreta­ nje. ne sasvim korektan. u sebi je. Razmjenske vrijednosti. sastoje od snaga ljudi i snaga tehnike. isto tako. nikako ne odgovara pukom naslje­ đu te materije. kao jedan od odlučujućih pojmo­ va. na subjekat i na svijest. ima samo ukoliko postoji pojam. u principu. proizvodne snage. takođe. zapravo. ulazi u ovaj materijalizam jedan momenat koji neće baš tako sasvim da se uklopi u pojam materije kao ne­ čeg. time što se kod Marxa pojmovi. jednu samostalnost pri tom korištenih pojmo­ va.

ako to već sada smijem reći — i koji potiče od pojma διαλέγω. ο duhovnim bitnostima kao nečem apsolutno po sebi postojećem.mog društvenog objektikviteta. Zahvaljujući. Razmislite samo da li su ovo. Međutim. prin­ cipijelno. Naivno vi biste odmah mogli reći da je u idealizmu duh princip kao predstava ili u realizmu stvarnost. koje je nezavisno od materijalnih iskustava ili čisti apsolutni um. koja je potpuno lišena subjekta to bi bilo najobičnije vjerovanje u duhove. sporiti se — u sebi samom se uopšte ne može shvatiti bez subjekta. Kad racionalizmu suprotstavite empirizam i iskustvo. nije potreb­ no upravo ono što on po svom sopstvenom određe­ nju isključuje. razgovarati. nema istu težinu kao u drugom dijelu. U zemljama istočne Evrope su ove im­ plikacije jednostavno prećutane. da je u empirizmu to iskustvo koje nam. da je u raci­ onalizmu princip čisto mišljenje. rekao bih da nema ni jednog takozvanog principa kojemu. od ko­ jeg zavisi mnogo toga za kritiku filozofije < za ra­ i zumijevanje velikih kodificiranih filozofija. a meni se čini da ove stvari imaju takvu misaonu evidenciju da ih se ne možemo odreći. ili duhova. dolazi preko čula. vi time označavate ne neki u sebi jedinstven princip. naučite da filozofirate. uvijek u istoj mjeri principi. 217 . re­ flektira. kao nešto nezavisno od shvaćajuće svijesti. što sam ja ovdje na­ veo. nabaciću istovremeno jedno teško pitanje. onda. da bi uopšte mogao biti"mišljen. da. jer je tamo Marx odavno postao dogma. kao nešto takvom duhu apsolutno suprotstavljeno. u biti. Kad sam ovdje u raspravu uveo pojam princi­ pa. koji se kreće. bez onog koji misli. materijalizam za princip ima materiju. ja bih htio da vi na ovim pojmovima. Nadoći ćete na to da u jednom dijelu ovih pojmovnih parova to. dijalektiku jednostavno slije­ po pripisivati nekoj materiji. Ili ćete reći da je spiritualizam učenje ο supstancijalnosti duha. Pojam dijalektike. koji Marx nastoji da analizira. raspravljati. kad ο njima već govorimo. Ja vjerujem da se smije pretpostaviti kako je Marx bio veoma daleko od ove koncepcije.

dakle. ono mnogo. Na jednoj strani se ovo objedinjavajuće. takve emfatičke nazive za objedinjujući princip. na njemačkom: Die Prinzipien der Philosophie. Principi u strogom smislu su uvijek samo objedinjavajući pojmovi. 4 Renć Descartes. polazeći od nekog vrhovnog jedinstva.koji je u osnovi svih fenomena. Ako pokušamo da odredimo one momente ili one polovine parova koji stoje na jednoj strani. Leipzig 1908. duhu ili takvo nešto. Descartes. pojmovno podesiti. princip iskustva u empirizmu u jednom uporedivom smislu isto tako princip kao što je objedinju­ jući um princip. da bi Konstituisao našu spoznaju i čak sam bitak. ed. misli da zatvo­ reno. 4 218 . jedinstveno sve može izvoditi iz jednog jezgra i jednog nesistematskog mišljenja. slaže sa smislom tom prilikom upotrebijenih pojmova ili sa smislom ono­ ga što se ovim pojmovima želi reći. moramo i ono što je po svojoj sopstvenoj biti upravo suprotno principijelnom. empirista. dakle. produktivitet ili sintetičko jedinstvo u idealizmu. nećete naći kod pro­ tivnika kartezijanizma ili kod. onaj skup iskustva kao takav uopšte nije dat pot­ puno i u njegovoj punoći. identifikuje s ra­ cionalizmom. Upravo filozof. do jed­ nog zajedničkog višeg pojma. koje. empirizam. obično. koji je na početku prave novije filozofije i koji se. Na drugoj stra­ ni dolazi do nevolje. upravo za razliku od toga. koji je nä djelu. imenujete ono raznostruko. Bu­ chenau. rasuto. da­ kle. svoje glavno djelo je nazvao »Principia Philosophiae« . kao da je. realizam. nego vi. Principia Philosophiae (1644). međutim. mi. pošto kao oni koji misle uvijek mo­ žemo govoriti samo u pojmovima. ponovo štampano Hamburg 1955. ratio. ono što dovodi do jednog principa. ovo što se suprotstavlja pojmu mora se. ma­ terijalizam. ipak uvijek izraziti tako kao da je tom samom u osnovi i neki princip. što obrazuje suprotnost jednom tak­ vom principu. takozvanih. Α. dok sa­ mo ne postane pojam. Razlika na koju ja ovdje ukazujem veoma je srodna razlici između sistematskog mišljenja. jer nam ono rasuto.

egzistirajućem. u izvjesnoj mjeri contre coeur.Ovo neobično stanje stvari je bilo beskrajno bo­ gato posljedicama ne samo za povijest filozofije. on­ da. ona se izražava u tome što. u svojim određenjima treba da bude u skladu s onim što ono hoće da izrazi. počiva. već. biti jasne različite vrijednosti principa na obje strane. odista. a. zak­ ljučio da je to upravo zato i u suštini pojmovne vr­ ste. Da bismo razum­ jeli povijest filozofije. igra upravo centralnu ulogu u savremenoj filozofskoj kontroverzi. barem u klasičnom empiriz­ mu. onim poznatim prelazom od osnove ka egzistenciji. ko­ ji u drugom slučaju prinuđava na to da se principi postave i tamo gdje. Rekao sam da je ova prinuda ili ovaj fatalitet izvanredno bogat posljedicama u povijesti filozo­ fije. ο egzistenciji. moramo reflektirati na mehanizam prinude. na drugoj strani. moraju nam. na upravo ovom mehanizmu ili ovoj hipostazi iz nevolje našeg mišljenja. recimo. Ova tendencija je danas posebno jaka zato što cijelo Heideggerovo učenje ο ontološkom biću ontiČkog — da je bit ono­ ga što tu jeste. Ova je nevolja. da bude. a da. što se. zapravo. iskustvo. ali pošto one samog iskustva po svojoj cijeloj sadržini uopšte ni­ su svjesne. u drugom dijelu »Nauke ο logici«. sistematske crte poprimaju i one filozofske tvorevine ili i one misaone tvorevine koje nisu izrasle iz nekog prin­ cipa. na jednoj stra­ ni. ako se ne varam. Propovijeda se. ne želimo baš nikakve principe. iz toga da ja ο bivstvujućem. zapravo. riješilo problema da. Već je Hegel. doduše. onom. prvo. veoma ozbiljna. dakle. To znači da se mišljenje. mogu govoriti samo pojmovima. u logici biti. zapravo. bude u suprotnosti prema tome. u njima se. cijeli niz filozofa se tu poveo za njim. kako bi to moralo biti sudeći po njiho219 . zapravo uvijek radi samo ο principima iskustva. tu da bude — kojim se sa­ mo postojeće pretvara u jednu vrstu biti ili čistog bitka. što se ne gubi u svom pojmu. Locke i Hume ne razlikuju baš tol"ko od Kanta. To ie. razlog što takozvane empirijske fi­ lozofije uopšte nisu tako različite od idealističkih.

bez sumnje. nabacujem samo zato da biste se ma­ lo zapetljali.tako i u tome da se ovim opažanjem one istovremeno i svedu na njihovu umnu mjeru i da se upravo ne apsolutizuju. čak. idealizma i tako dalje. a filozofska sposobnost se sa­ stoji kako u tome da se opaze te diferencije u ovom najmanjem . Ra­ zumije se. najprije. izgle­ dati sasvim male. Reflektirajte sada malo na ono zajedničko. tako reći. Sasvim jednostavno i sasvim gru­ bo. one postaju diferencije najminimalnijeg kvantiteta. Heidegger. čini mi se da je refleksija na ovo pomjeranje. Ja vjerujem da ćete pri tom naučiti da budete malo nepovjerljiviji prema tome da pravite princip od te nevolje filozofije. Na stra­ ni empirizma. čak. a ne paslika bilo kojih prostornih 220 . jer filozofija je. Na ovom mje­ stu filozofi. kao mjero­ davnim principom. na kon­ cu. go­ vori ο nečem još višem. Kad se uputimo u filo­ zofije. onda to baš dokazuje pred­ nost bitka. jer u duhovnoj oblasti. No u ovom predavanju ja vam ovo. oblik duha. a što se samo ne može izvesti iz njezinog principa. ako bistvujuće ne možeš da izraziš drugačije nego kao bitak ili kao njegov pojam. na jednoj i na drugoj strani pojmovnih parova pomenutih filozofija. ima­ te posla s nečim glavnim. srećemo predstave koje se pojavljuju kao niže predstave. Ono čemu je danas vrijeme.vom filozofskom programu. pojma ili principa nad onim rasutim. materijalizma i tako dalje. kao zajedničko upasti u oči da na strani racionalizma. na izgled plauzibilnom. i da samu tu neizvodivost sad. s nečim višim. što je tu u osnovi. argumentu krije se jedan problem. vama će. ali sada u to ne mogu dublje ulaziti. koja je ovdje istaknuta. tamo gdje hoće da opravda prednost ontologije pred ontičkim. onda će nam ove diferencije. s izvjesnim pravom mogu da odvrate: ako ti to antiprincipijelno ne možeš da izraziš drugačije nego kao principijelno. koje nekom spol ja izgledaju kao ogromne razlike blokova. s kojom ovdje imamo posla. izdignete u prin­ cip izvođenja. to je metaforika. jer ovom zahtjevu se ne smijemo prikloniti. Upravo u ovom.

a nešto nižim. onog što navaljuje spolja. zbog toga. u najširem smislu čulnog isku­ stva. ali u tome se. već nam je. koliko ona nas sreće u nama sami­ ma. prema objedinjavanju ili. te da. Još i u pojmu datosti. Ovdje moram. ko­ ja nam se daje. koji nas sreće kao vanljudska priroda. mnogoznačni. i to kako pri­ rodni sklop. u sebi nevezani prirodni sklop. To mnogo. kao dešifrira­ nje. povijesne terminologije. nekim neposrednim izrazom istine. koji bilo odakle treba da nam budu dati i od kojih mi našim mišljenjem nešto činimo — ovu empirističku predstavu ćete naći još kod Kanta — krije se nešto od jedne difuzne. naj­ prije. svoj pečat već udarila i na ovo metaforičko prevođenje. Moramo.odredbi. tako reći. prema sintezama. da mi nešto nismo proizveli. koja nešto naziva višim. 221 . prvo. najprije treba da neposredovano stoji naspram nas. stoje — ovo odmah kažem sasvim dogmatski i sigurno da nešto "u takvoj primitivnoj. rasutosti u prostoru i vremenu. dakle. Ona. istovre­ meno uvijek krije i momenat množine. ovo prevođenje ne smijemo smatrati nekim index veri. mogli bismo logički reći. kao skup našeg. to rasuto je neartikulisani. U tom izrazu dato krije se. a prema ovim filozo­ fijama. nema tako nečeg kao nešto gore ili dolje ili više i niže u doslovnom smislu. Njega. u pojmu takozvanih podataka. jedna suprotnost prema sintezi. pa i slučajnog. pokušati da sebi ove pojmove malo prevedemo. s kojim operiše empirij­ ska filozofija. One kategorije koje se ovdje pojavljuju kao niže i koje imaju nečeg zajed­ ničkog u momentu rasutog. mi pokušavamo da u nju unesemo nekakav red. treba shvatiti jednostavno kao dešifrovanje povijesne upotrebe jezika filozofije. prema momentu identiteta. od nas neovisne prirode. da to ne dolazi iz jedinstva duha. tako i priroda. u poređenju s objedinjujućim principom. formi ne bih potpisao — za prirodu. bačeno na glavu. odmah unaprijed izreći ogradu da je filozofska tradicija. dakle. pa i prije svega.

jest ono raznostruko. s moralistički podignutim kažipr­ stom. treba da čini. ono gornje pri tom stoji za princip. upozorava: ko ne misli tako. kao pravi mjerodavni princip. dakle ovo mno­ go. u svakom slučaju. kojeg treba da se čuvate. koji vlada prirodom. Pokazaću vam jedan veoma karakterističan ci­ tat iz Fichtea. koja je u nekoj kič-filozofiji okarakterisana parolom »gore u idealizam«. koje unaprijed. iz­ jednači s jednom vrstom moralne kvalifikacije. ο kojem je ovdje riječ. S druge strane. što se. kad ova­ ko neposredno stoje jedna naspram druge. i to iz jednog veoma značajnog i in­ struktivnog Fichteovog spisa. a ja ću se usu­ diti da vam to pokažem. »Kak­ 222 . iz prvog od dva nak­ nadno napisana uvoda u »Učenje ο znanosti«.Naspram tog principa identiteta. a to je baš ona nje­ mačka sklonost da se bavljenje tim gornjim ili da se rekurs na više. kao ono što neki pristojan mislilac. identifi­ kacija s onim gornjim ili onim donjim unaprijed akcentuira kao pravilno. određena tenden­ cijom. izjednačava s ljudskim duhom. odmah sebi oduzima ozbiljnost i pravo na svoju sopstvenu istinu. uglavnom. mora da bude zasnovana na nekom sudu. do onog trenutka kad su anglosaksonski oblici svijesti započeli da na jedan tako dubokosežni na­ čin utiču na njemačko mišljenje. niži čovjek. taj je manji. zbog toga što je upravo lišen svojih prirodnih kvaliteta čovjeka. pogotovo što ste tek započeli da se bavite filozofijom. naime. koja mora da počiva. stoji za čovjeka koji je lišen svo­ jih prirodnih kvaliteta i koji je. bila. Već prema tradiciji se. ili je. Obje ove koncepcije. tako nekako kao neko ocjenjujuće držanje. Ovo »gore u idealizam« već postavlja jednu duhovnu odluku. Ci­ jela naša duhovna klima je. Ove opomene se danas ne izriču onako kako je to u doba Thomasa Manna činio direktor gimnazije Wulicke. sadrže jedan izvanredno opasan momenat. no ipak se može toliko reći da mišljenje. već postao apstraktan. ali pod­ zemno ove stvari još i danas žive. taj je loš. zapravo. Neću se ovdje upuštati u problem vrijednosti i vrijednosne slobode.

koje možemo odložiti ili uze­ ti. koje se prilagođava stvarnosti. u: J. opirali su se postvarenoj. Fichte i cijeli pokret njemačkog idealiz­ ma još onda su se opirali nečem što se tek danas sasvim razvilo. dakle. 5 223 . pomalo čudni. već mu se prilagođava. upozorava. 1. Ako čitate one više na praksu usmje­ rene spise. kako to zvuči po­ malo militaristički. 195. zbog luksuza omlitavjeli duh. kao u ovoj formulaciji. vi u ovom Fichteovom citatu. ako nije idealist. ako sad tu suprotnost ovom postvarenom niskom mišlje­ nju. Fichte. približimo stvarima. koju je Fichte ovdje postulirao. bavarska Akademija nau­ ka. onda ćete naći jednu karakteristiku ove postvarene svijesti. onda. čov­ jek se. recimo ο univerzitetima. što su ih napi­ sali idealisti. od toga kakav je on čovjek: jer neki filozofski sistem nije mrtvo pokućstvo. Fichteov stav. onda i nju samu postvarujemo i Johann Gottlieb Fichte. G. Gesamtausgabe. već je on prožet dušom čov­ jekovom. I.vu će filozofiju čovjek odabrati. Oni su se opirali vulgarnom realisti. ed. zavisi. str. kao da je ona dobra i jedino ispravna. postavimo tako da od nje napravimo princip. možete vidjeti kako krajnje kompleksna postaju ta­ kva pitanja čim se. zaista. već jer mislim da takve stvari treba shvatiti ozbiljno — postoji jedna sadržina istine. jer i u ovoj rečenici — a ja to kažem ne zato što u sve­ mu nalazim nešto pravilno. Samo. koja važi i danas a pri tom ćete naći i nešto od motivacije za takve stavove kao što je ovaj. Uvod. kako nam se sviđa. ne može. 5 No. istovremeno. koja svijet uzima onako kakav on jeste. koji se bez otpora zadovoljava na površini puko bivstvujućeg i koji onom što jeste ne pruža nikakav otpor. onda je on pedestran. naime. doći ako je ta problematika već unaprijed odlučena. tromoj svi­ jesti. koji ga usvaja. zbog navike na luksuz i zbog sujete omlitavio i iskrivljen karakter nikad se neće uzdići do idealizma.« Do slobode mišljenja. i do samostalnosti miš­ ljenja. niži i sujetan ili. 4. Versuch einer neuen Dar­ stellung der Wissenschaftslehre (1797/98). Po prirodi mlitav ili zbog duhovnog slugeranjstva.

u koje one jedna s drugom ulaze tokom povijesti. čisti bi­ tak od svih za sve. upravo u vezi s Fichteom. u zemljama u kojima se. uopšte u svim onim zemljama u kojima je prosvjetiteljstvo provođeno. koji je prebacivan suprotnoj strani. tamo je ta tendencija. dalje. Svuda tamo se na mi­ šljenje kakvo je imao ne samo Fichte. jedna funkcija toga da svoju konkreciju. kako je to rekao Hegel. novembar 1962. upravo suprotna tendenciji koja je eksplicirana na primjeru Fichtea. ako se izoluju. ja sam vam rekao da je prilično apstraktan. svoje pravo određenje one d o bijaju tek u stalno promjenljivim konstelacijama. Pri tom vam mora biti jasno da je ova relativna apstraktnost kategorija. potpuno probio građanski princip. pravimo baš onaj kruti i apstraktni princip. već. zapravo. recimo. dakle do puke lažnosti i do neistine. neprestano mora privo­ diti rezonu. kojima ovdje. čiji tipičan primjer danas pred­ stavlja Amerika. operišemo. što on nikako ne može pojmiti. onda bi se moralo ukazati baš na taj suprotstavljeni momenat. princip razmjene. rekao da odvajanje jedne kategorije od druge. na bivstvujuće. pa i Hegel. Time upadamo u onaj isti kruti dogmatizam koji je Fichte s pra­ vom zamjerao vulgarnom realisti. Prema ovoj svijesti izgleda kao da duh 224 . kao momentom ovladavanja prirodom i prirode. 13. zasad. U anglosaksonskim zemljama. da se izrazim paradoksalno. a da ga nisu vezivali feudalni residui. reaguje tako kao da bi se duh ovdje drznuo da nešto pojmi. društveno govoreći. prema ovoj navici mišljenja duh se. 22 Za momenat visokog i niskog. može dovesti do ideologije. koje je tu jedini pravi izvor spoznaje.od nje. Ja sam. Ako se može govoriti ο ideologiji u zapadnim zemljama. i Nietzsche. Sasvim drastič­ no i jasno ja sam to predočio na jednom Fichteovom citatu.

treba da se prilagođava. Čovjeku se tendencio­ zno. koje taj idealistički momenat tako jednostrano uzdiže. tako reći. bio to štap fridrihovskog podoficira i da. na koje fakte se oslanja ovo duhovno držanje. proizvede subjektivitet. kako se tamo prijeko to naziva u psihološkom jeziku. realistički. koje bez sumnje. da sebe za­ mišlja boljim od drugih. po­ staje izraz jednog inflated ego .unaprijed ističe zahtjeve privilegovanog. posredo­ vano svojom visinom. U pozadini toga je da i mišljenje i cijela egzi­ stencija u ovoj kulturnoj svijesti. facts and figures. što ono glorifikuje razumljivost svih stvari za sve u smislu konsekvent­ nog principa prilagođavanja. kao nedostatak intelektu­ alne prilagodljivosti. i što se pri tom previđa momenat posredovanja. koja se ne može odmah razriješiti fakticitetom. što se interpretira. 225 . utoliko. u biti. Mišljenje. da neprestano vitla štapom. i to ne samo beznačajnih. ovaj motiv gornjeg. kao da je pokrenut hibrisom. napada­ li su njemački duh kao imperijalistički upravo kad se radi ο tradiciji njemačkog idealizma. pa bio to štap učiteljev. približava ovom subalternitetu. američkih mislilaca. usmjereno na to da mi treba uvijek da se držimo neposrednog. dakle. a ostali su slijepi za sve one imperijalističkoj biti upravo su­ protne crte. čim se uopšte usudi da dođe na svjetlost dana neka misao. To je banauzija zato što je ovo mišljenje. Ono takozvano ravno pozitivističko mišljenje se. postavlja pitanje gdje je evidencija. Na ovaj način se rađa jedna vrsta tuposti i bezduhovnosti. stvarno može da dođe u opasnost.naduvenog Ja. Dewey (Devi) i Thorstein Vehlen (Torstejn Veblen). sigurnog. da se izra­ zim i njihovim žargonom. postaje onda puka obijest ili. na primjer Santayana (Santajana). idealističkog du­ ha koji sam sebe preobražava. možemo naći baš kod Hegela. motiv da se svijet proizvodi iz sebe. Čitav niz. kao što je to slu­ čaj kod Fichtea. time što se tom takozvanom gornjem i višem suprotstavlja kao jednom prividu.

nikad ne može postati nešto neposredno dato. ali ja vam ga ne mogu razlagati ako ne znate više ο samom poj­ mu idealizma. 226 . što konačno. najprije. jer svi ovi pojedini fakti i sve te strukture svoje znače­ nje dobijaju samo unutar odnosa svih društvenih momenata prema jednom totalitetu. U pozadini. opasnost da se mišljenje preobrazi u dogmatizam. ima­ mo tip birokratije prenesen na mišljenje ili na fi­ lozofiju. ovdje. Sve pojedinačno zavisi od cjeline i u okviru nje ono poprima svoju mjesnu vrijednost. nešto faktičko. da postane kruti banauizam. doduše. može nazvati sljepilom prema momentu posredovanja. jeste društvo u kojem živimo. u proizvoljnost. govorim ο posredova­ nju i slijepilu onog mišljenja prema momentu po­ sredovanja. Onda je to. vi biste sebi već mogli nešto konkretnije predstaviti šta sam mislio time da su oba tipa mišljenja uzajamno upućena jedno na dru­ go. nešto čega vi svi treba da budete svjesni. klasifikuje i svrstava. njemačke riječi su postale terminologija još mnogo prije onog vremena kad je Heidegger stva­ rao svoje neologizme. lijepa njemačka riječ. uopšteno. a sam ovaj to­ talitet. po svojoj biti. na jednoj strani. »Posredovanje« (Vermit­ tlung) je. dakle pukim nepojmovnim opisi­ vanjem pojedinih socijalnih fakata i struktura. Njemu se mi> odista. može da do­ bije takav oblik da misao uopšte odustane od toga da poima još ono što je naspram nje i što je njezin predmet i da se zadovolji time da to registruje. Ja sam ex contrario na tome pokušao da vam pokažem kako mišljenje uopšte prestaje da bude mišljenje u onom trenutku kad se jedan momenat izolovano istakne na račun drugog. mislim na nešto zai­ sta jednostavno. ali htio bih da vas upozorim na to da je ona već filozofski ter­ min.To se. ne možemo približiti pomoću onog što se danas naziva mikrosociologija. Dok vam razjašnja­ vam oba ova ekstrema. Model. a na drugoj strani. zapravo. onda ja. Izraz posredovanje je već kod Hegela dobio sasvim određeno značenje. na kojem ćete sebi ovo najbolje moći razjasniti. dakle. Kad ja.

kao ono Fichteovo. prema jednoj vrsti tajne predestina­ cije svjetskog duha. stavljen pod pojam nužnosti. unaprijed odbačeni. dakle. iz čistog uma. po staroj interpretaciji pričešća. kod kojeg je uspostavljen primat praktič­ nog uma. deduktibiliteta. što se više. Time filozofija sebe postavlja za apsolutnog sudiju. oni koji ne misle idealistički. naime ο momentu onog hibrisa koji ste jasno mogli vidjeti na citatu iz Fichtea. onako kako se to. upravo sam ovaj praktični um. pa uopšte nije slučajno što je kod Gichtea. ako treba da tako kažem raspušte­ nog idealizma. pola­ že najviše na autonomiju. donosi smrt i prokletstvo. sebi. dakle na to da mišljenje ne odgovara nikakvom drugom zakonu. Ovo smatram veoma važnim. No. ako u to ne vjeruješ. a ne vjeruje da je to tijelo Hristovo. možete vidjeti u koliko snažnom smi­ slu se tu radi ο sekularizaciji teoloških motiva. pretvara u heteronomiju. ili kako je to Benjamin izrazio. na koncu. naime u prinudu savjesti. hrišćanski govo­ reći. ti si loš i 227 . Međutim. jedno takvo mišljenje. jer i on sadrži to da su. Međutim. Ovdje. to manje se u samom tom mišljenju. upravo kad j riječ ο stavu njemačke svijesti prema takozvanom idealizmu. osim onom koje je ono dalo samo sebi iz sebe.Ipak bih rekao još nekoliko riječi ο negativnom momentu tog. zapravo. Zbog toga i u svim filozofijama idealističke tradicije pojam slobode ima centralnu ulogu. Kantovog učenja ο slobo­ di. Ako ozbiljno shvatite pasaže ko­ je sam vam citirao. s ovom slobodom kod idealističkog tipa mišljenja de­ šava se nešto čudno. kao »privilegisano mišljenje«.naime. ja bih odmah označio kao uzurpatorsko. dešava onome ko primi pričešće. Ova filozofija apsolutne autonomije i apsolutne slobode se. drugim riječima. u suštini. upravo mi­ šljenje koje pretenduje da može apsolutno i bezu­ slovno da sudi ο vrijednosti ili nevrijednosti ljudi. i ο vrijednosti il i nevrijednosti pojedinih l judi. Ovaj momenat prinude savjesti — moraš vjerovati u to takozvano više. onda to ne znači ništa drugo nego da onaj ko nije idealist. priča ο slo­ bodi. doista. dopušta sloboda.

Tu se baš krije onaj pad unazad u dogma­ tizam. doista tako i bilo. možda. naučiti izvjes­ nom nepovjerenju prema izrazu destruktivno. a opa228 . bitak. jer time se ono nisko. i sama tretira kao da je ona već ono visoko. To visoko. onda smo. koje na izgled poriče. Zbog ovog tipa mišljenja. već. to jest pripadamo eliti. koji utvrđuje vladajuću zavisnost ljudi od nižeg. a to i spada u raspravu ο filozofskoj terminologiiji. međutim. S ovim u vezi možete se. Ja pomišljam na to da je ova u Njemač­ koj veoma duboko ukorijenjena tradicija. i ja mislim da je u povijesti filozofije. koje unaprijed polazi od toga da se sve što tu jeste. i da mu bolje služi nego oni koji se pozivaju na visoka dobra. pu­ ko bivstvujuće. još uvijek jedna veoma osjetljiva brana za to da se uopšte dođe do tako nečeg kao što je duhovna sloboda.! jer iza njihove priče ο visokom se veoma lako krije interes za sopstvenim statusom. po­ staje laž upravo u onom trenutku u kojem se pret­ postavi kao bivstvujuće. tobože i mi sami visoki. podzem­ no. Ako vjerujemo u ono visoko. zapravo. ona nedostatna. za sopstvenim elitarnim karakterom. koji utvrđuje po­ niženje ljudi zbog materijalnih uslova i onoga što je s tim povezano. iskrivljena. vjerniji onom visokom. na njegovu sopstvenu slavu. unaprijed oduzima ono što bi ono kao takvo i kao ono što određuje bivstvujuće uopšte tek trebalo da postigne. navodno. kako se to da­ nas rado kaže. ono što samo jeste. najšire gledajući. kao da je. Moguće je. a Kantovo kritika dogmatizma je upravo bila polazna tačka idealističkog pokreta i jedan njegov suštinski momenat.odbačen čovjek — vrši na duhove izvanredno pogub­ no nasilje. da je materijalista. i još danas bismo tragove baš ovog dogmatizma apsolutnog duha mogli utvrditi u onto­ loškim pravcima filozofije. sum­ njiva realnost u kojoj mi živimo. posta­ jao taj primat duha nad onim što je tu. u krajnjoj li­ niji. Odista se može reći da je u povijesti pada nje­ mačkog idealizma. može svesti na duh i na njegovu takozvanu slo­ bodu. tom se mišljenju. u sve većoj mjeri dogma.

na­ ime tendencija ovog društva. sami treba da budu izvedeni iz principa čistog duha. sve što jeste. a postoji i loša destruktivnost u društvu. Drugim rije­ čima: idealizam u svojoj specifičnoj formi ima ten­ denciju da opravdava baš ono nisko. čulni podaci.snost da se s njim sretnemo danas opet prijeti sa svih strana. na svijest koja stvarnost ili poje­ dine ljude privodi destruktivnim tendencijama ili mogućnostima. Po sebi. Ovo se. deststruk­ tivno. iskvaren. kao da bi one mogle pred­ stavljati nešto apsolutno bivstvujuće. ono što egzi­ stira. lju­ di. kako se to danas kaže jednim sasvim izlizanim izra­ zom. sigurno. kao i njemu suprotan pojam konstruktivnog. jer uvijek se radi ο tome da se to. Ovaj pojam destruktivnog u svojoj opštosti jedva da može značiti nešto drugo do da je taj kritički pojam odmah. na spo­ znajuću svijest. recimo. zbog toga što unaprijed uzi­ ma bilo koje važeće ubjeđjenje i konfrontira ga s umom. ima veze 229 . ujcojem mi živimo. destruktivni karakteri. pogrešno se prenosi sud. toga imamo već i u idealističkoj filo­ zofiji. u jednom veoma lošem smislu. To što upravo pozivanje navisoko uvijek služi svrhama potčinjavanja. postoje. koji bi. vječitih vrijednosti. trebalo da bude donijet ο predmetu koji je ona spoznala. navodno. to zacijelo. i ne­ što što je. konstruktivno ili to. uz to. što između pozivanja na ta­ kozvana visoka dobra i na visoke vrijednosti i repre­ sivnih društvenih i duhovnih tendencija vlada takvo temeljito srodstvo po izboru. Ali ovaj des­ truktivni princip je upravo suprotnost onom što mi uopšteno prekorijevamo kao destruktivno. ui­ stinu. skoro uvijek još dešava u ime apologije navodno visokih dobara duha ili. Postoji. on je isto onoliko malo u pravu ili nije u pravu. dakle. destruktiv­ no pravda pred samim umom. jer u njoj. navodno. da radi na svom sopstvenom uništenju. koji bezrazložno. jer ga on određuje tako kao da je već mome­ nat visokog. jedino iz iracionalnih i njima skrivenih motiva razaraju svaki odnos u ko­ jem su. kao nešto što je on proizveo i time kao nešto po sebi sasvim neodređeno.

odvojiti jedno od drugog. odmah zlobno odbija duh i time udaljava svako kritičko osvješćenje. kako je u materiji nužno pojam i kako je. obratno. u ograničavanju na date fakte koje. zbog svoje apstrakt­ nosti. To vam može pokazati u kojem smislu idealizam ima specifičan odnos prema ideologiji. 230 . imamo i afinitet prema svakoj vrsti gospodstva. tako što ono brani misli da se uzdigne iznad onog što samo jeste i što je priseže na to. oba ova filo­ zofska pola se dodiruju. isto tako. zapravo. kao većina ekstrema. Na ovaj način biće vam ja­ sno da su i sami ovi polariteti. postaju neistiniti i što postaju lažna svijest. moguće je samo kroz ekstreme. zapravo. Suprotstavljeni jedan drugome samo u svojoj apstraktnosti. Ovu ideološku strukturu ćemo naći kako u hipostazi duha. No. Ekstremi ovih misaonih tipova su posredovani sami u sebi. obratno. do posredovanja između ta međusobno suprostavljena para mišljenja ne dolazi se onim čuvenim zlatnim srednjim putem. Ovo posredovanje. dakle princip duha. ο kojima govorimo. koji vlada nad onim što prema njemu difuzno nadire. onako kako sam ja pokušao da vam pokažem.s pojmom ili sa sadržinom samog visokog. ako je uopšte moguće. može postati ideologija. baš u tome što zbog svoje odvojenosti. zapravo. kao da on ne bi bio upućen na ono drugo. koja onda i sama ulazi u tendenciju društveno proiz­ vedenog privida. ako je to uopšte i moguće. a niko nije baš kako treba izolovan od ovih polar­ nih tipova mišljenja ο kojima raspravljamo. Ako se prisjetite onog određenja da je ono što se pojav­ ljuje kao visoko. tako i. za koji je Arnold Schönberg jednom veoma lijepo rekao da je to jedini put koji sasvim sigurno nikad ne vodi u Rim. da se zadovo­ lji onim kakav je svijet sada. onda tu već. njima je potrebno posredovanje. Jer vladavina nad ljudima i vladavina nad prirodom su tokom cijele povijesti na jedan poguban način tako spletene da je izvanredno teško. naime da preobrazi ono što jeste. podložni kritici. princip ovladavanja pri­ rodom. koje sa­ mo duh može provesti. No i nisko.

On je zauzeo jed­ nu središnju poziciju tako što je u svojoj teoriji spo­ znaje pravio razliku između primarnih i sekundar­ nih kvaliteta stvari. Ovi načini mišlje­ nja. Mi filozofski moramo dobiti slobodu prema objektu. koji to kaže. Slabost kompromisnih rješenja je. u tome što u nji­ ma nema takve strogosti i što .u ideji. oblik. posre­ dovanje između međusobno suprotstavljenih mome­ nata traže u nečem. čak. umjesto da tu protivurječnost tematizuju i da je iznesu. jer je i sam sklon tome da ide u ekstreme. ili kako ćete vi to nazvati. u izvjesnoj mjeri. engleski empirist. čija je supstancija da pokaže kako svaki od onih mome­ nata u sebi ukazuje na svoju suprotnost. Ja pokušavam da vam dam jedan pojam strogosti. koji se klatare oko ozbiljnosti protivurječja u samoj stvari. ne smijemo prenagliti. statičkom iz­ među njih na skali lokalizovanog. Ali stvar nije baš tako jedno­ stavna. upravo time i sami dospijevaju nekako nevoljno u protivurječnosti. već bi trebalo tog čov­ jeka. duhovnu slobodu prema onome čime se bavimo. možda je on. on nam to tako priča. pomalo. zacjelo. Time je on. čije velike zasluge za razvitak teorije spoznaje bih ja posljednji ospo­ ravao. ti sekundarni kvaliteti treba da su uslovljeni puko subjektivno. Neki od vas bi mogli reći. težina i tako dalje — pripisuju stvarima po sebi. u idealizmu nužno ono bivstvujuće. u skladu sa 231 . s reductio ad hominem. subjektiviranja i naivnog realizma. to jest da je on nastojao da po­ sreduje između ekstrema. čitao i Andrea Gidea (Andre Žid). Iz povijesti filozofije ću vam dati samo dva primjera za ovo šta ovdje mislim. pustiti da bude dobar ili loš čov­ jek i pokušati da se shvati sadržina same misli.umjesto toga. dozvolite mi da kažem. bio takav mislilac posredovanja u smislu pu­ kog common sense. Možemo reći da je John Locke. dok se primarni — kao dužina. dakle samo mehaniz­ mima našeg subjektivnog opažaj a. dakle s redukcijom bilo koje zaprepašćujuće teoreme na onoga ko je izriče. koji je jednom kao moto jednoj svojoj knjizi stavio: Les extremes me touchent.

kod kojeg je. malčice ide­ alističko. naime. već da ih izvede iz sklopa svijesti. opšti konsenzus. dok mišljenje koje u tako­ zvanim idealnim momentima traži realne. s jedne strane. mišljenje. dodu­ še. Ja vam ovo pričam ne zbog filozofskohistorijskog ekskurza. Takvo mišljenje uopšte pridaje iz­ vanredno veliku važnost zdravom ljudskom razumu. naravno ne da ih shvati kao čulne momente. na jednoj strani jedan momenat naivnog realizma. a u tako­ zvanim realnim idealne. samo zato što je to. iz kategorijalnih formi. koje ono pri­ pisuje stvarima po sebi. Kantova filozofija. malčice realističko. koji kaže da se. na sebe uzima tu protivu­ rječnost i time zaista može da dospije dalje u spo­ znaji. Tačan odgovor na to je. na izvjestan način. na izgled posredujuće. kao kriterij um spoznaje postavlja subjektivni čulni opa­ žaj. Ako ono. naš se svijet iskustva uopšte može ustrojiti tek zajedničkom igrom oblika naše čulnosti i našeg razuma s jednim sasvim nekva232 . a s druge. već samo da vam poka­ žem na koji način jedno takvo. takođe. a to iz razloga koji su kod Lockea odista vezani za njegovu političku filozofiju. pa kaže da mi samo preko subjektivnih kate­ gorija možemo nešto znati ο objektivnoj realnosti. kad. Sve ono što kod Lockea još dolazi pod imenom primarnog kvaliteta.zdravim ljudskim razumom. koje je. tako reći. Moj drugi primjer nam daje niko manji nego sam Kant. od toga izuzme određene kvalitete stvari. kod Kanta se po­ javljuje upravo pod imenom kategorija ili kategorijalnog učinka. otkud mu onda pravo da iznenada načini jedan skok i. Međutim. boje lišća i cvjetova mijenjaju kad se smrači. ali da oblik i težina ovih tvorevina i u mraku ostaju isti kao na svjetlu. a na drugoj strani. dakle onome što vi umni ljudi jednostavno moraju misliti. takvo mišljenje se zapliće u jednu sa­ svim očiglednu protivurječnost. po njemu stvari po sebi nastupaju kao nepoznati uzro­ ci pojava. Kant je pokušao da i takozvane objektivne primarne kvalitete pre­ uzme u subjekat. uopšte. upravo zbog toga dospijeva u procjep.

suo­ čeni s antitetičkim parovima pojmova. dakle što je s one strane onog što su konstituisale naše kategorije. Kant je svoju teoriju jasno i s velikom 233 . um­ jesto da izmišljamo nekakve posredujuee svjetona­ zore između njih. recimo. primjenjuje kategoriju kauzalnosti i time krši svoj sopstveni najviši osnovni stav ο subjektivnom karakteru kategorija. naša svi­ jest. ipak. da se često presijecaju. apstraktnim materijalom. koju smo mi izmi­ slili. onda bi spoznaja postala gigantska tautologija. uvijek ima baš nečeg novog. Kad bi se. time što one stvari po sebi označava kao uzroke pojava. kako sam vam to pokazao. naime.Iifikovanim. međutim. jer je uviđao da u spoznaji. nisam baš bio pravedan prema Kantu kad samo ovu protivurječnost prikazujem kao re-zultat njegovog nasto­ janja da u ovoj stvari posreduje između ekstrema. a Kant se tome opirao. Već sam vam rekao da obje strane onih poj­ movnih parova jedan prema drugom stoje nahero. Na ovo je Kantu već veoma rano prigovoreno: Ako su stvari po sebi i time uzroci pojava sasvim nepoznati. onaj takozvani kri­ tički realizam. Ja. racionalizam i spiritualizam su na istoj strani. nje­ gova teorija spoznaje provela konsekventno. na ono što apsolutno jeste. i moramo unijeti još više svjetla u ove neobične odnose između njih. ako ostaju potpuno nejasni. kod Kanta ova nekonsekventnost ima izvanredno dubok razlog. idealizam. Oni su uvijek divergentni zbog gledišta kojem podliježu. kao. Prema šemi. Možda ćete već na ovo­ me moći dobiti prvu predstavu ο tome zašto. umjesto kroz njih. no ipak i različiti. ali isto tako su srodni. što u njima treba tražiti. kako mi ο njima onda uop­ šte možemo da govorimo i da ο njima znamo? Za­ tim. tako što najednom kategoriju kauzalnosti čini nečim što je lokalizovano u stvarima po sebi. mogućnost da uopšte dođemo do pravilnog mišljenja treba da tražimo u tome što ćemo ući u same ove pojmove i u njima samima potražiti njihovu suprotnost. veoma osnovano mu je prigovoreno da on.

Mate­ rijalizam i empirizam. daću vam drugi primjer. neko kome se zaista ne može poreći da je bio materijalist. M oskva 1909 (na ruskom). Materijalizam i empiriokriticizam. koji prevazilaze grani­ ce mogućnosti iskustva. tom X I V . 1787). Arthur Schopenhauer. napisao je jednu debelu knji­ gu. u kojoj se veoma snažno oborio baš na em­ pirizam u onom obliku kakav je on imao u njegovo vrijeme. Uprkos tome. A 369. Schopenhauer spada pod pojam idealizma. njemačko izdanje: Werke. Cijeli napor transcendentalne dijalekti­ ke svodi se na t o da se umu ospori pravo da iz sebe donosi sudove ο predmetima. utoliko što. kako znamo. tom II.emfazom označio kao transcendentalni idealizam. utoliko je Kantov transcen­ dentalni idealizam nasuprot realizmu vrijednost dao baš empirizmu. Jedan veoma bitan dio. »Kritike čistog uma«. radikalno materijalističko mišljenje se okrenulo protiv empirizma i to s jednom neuporedivom dogmatskom oštrinom. ed. naime Lenjin. možemo reći. Ili. Werke. naime ta takozvana trans­ cendentalna dijalektika. na osnovu našeg privremenog određenja prema gornjem i donjem. Die Welt als Wille und Vor­ stellung (1819). Kritičke napomene ο jednoj reak cionarnoj filozofi­ ji. krajem devetnaestog i početkom dvade­ setog vijeka. 6 2 7 8 J 234 . Vladimir Ilič Lenjin. na početku prve knjige »Svijet kao volja i predstava« stoji rečenica: »Svijet je moja predstava« . Hübscher. Kritik der reinen Vernunft (1781. što bi se moglo smatrati jednom veoma sažetom opštom for4 7 8 Immanuel Kant. U doba kad je takozvano građan­ sko mišljenje u velikoj mjeri usvojilo empirizam i pozitivizam. naime u obliku koji mu je dala škola Macha (Mah) i Avenariusa — čija je teorija nastojala da spoznaju uopšte predstavi kao funkcione jednačine čulnih podataka. 1966. čiji je naslov »Materijalizam i empiriokriticizam« . Julius Frauenstädt und A. cijeli nega­ tivni dio njegovog spoznajnoteoretskog glavnog dje­ la. kao polaznoj tački teorija. pripadaju istoj strani. posvećena je baš kritici ra­ cionalizma. Berlin 1962.

Ber­ keley je bio radikalni senzualistički empirist. tako htjela. ukupni tenor Schopenhauerovog mišljenja upravljen je protiv idealističke filozofije Kantovih nasljednika. već baš pojedinačnoljudski du­ hovi koji imaju one čulne datosti. Pa ipak. sad. postoje samo du­ hovi. to jest. koja je. i to duha baš u obliku individualne pojedinačnoljudske svijesti. koji ovako prelaze jedni u druge. Utoliko ovdje ima­ te jedno jedinstvo spiritualizma i empirizma. izgovarali bismo se na povijest. ali ne spirits. Ja. Uz izvjesnu slobodu izražavanja mogli bi­ smo reći da kod njega. novembar 1962. Mi se. da­ kle učenje ο po sebi bivstvujućem apsolutnom spoljnjem svijetu. 23. već ćemo se mi mo­ rati upitati šta ona znače i šta iz njih treba da nau­ čimo ο suštini pojmova. razumije se. i sve ovo što sam vam ja rekao protiv idealističke sklonosti za preo­ bražavanjem onoga što jeste. eto. nećemo zadovoljiti samo da registrujemo ova kuriozna presijecanja. kod njega otišla tako daleko da. za odobravanjem svijeta u njegovom postojećem obli­ ku. Engleski filozof Berkley (Berkli) je empirist u tom smislu što je rekurs na subjektivno iskustvo. uopšte više ništa ne postoji osim duha. za afirmativnim. na čulno iskustvo subjekta dotjerao do ekstrema. zapravo. uprkos nje­ govoj spoznaj no teoretskoj idealističkoj osnovnoj po­ ziciji. čim se pokaže da u ustanovljenju poj­ movnih parova ima divergencija. Inače bismo odista ostali na površini termino­ logije. a bio je spiritualist. na jednoj. na koncu. 15. sigurno bi akceptirao Schopenhauer. na drugoj strani. opet jedno neobično sjedinjavanje pozicija koje po šemi našeg pojmovnog para nikako ne idu zajedno. ne235 . ali je kritika takozvanih naturalističkih pojmova.mulom za idealizam.

istovremeno. Ja bih vam na jednom primjeru dao ukratko. te povijesne promjene u filozofiji. predstavu ο tome kako ova kompleksnost odnosa pojmovnih parova potiče otuda što se pojmovi jedni na drugima troše. pomalo zbunjujućih termi­ noloških odnosa. Kritik der reinen Vernunft. začudo. 260. Ta istorijska presijecanja i ti neskladi. do kojih dolazi iz­ među pojmova. Aka­ demie—Ausgabe. što nikakve veze ne bi imalo s onim. probudio iz dogmatskog drijemeža. kako se to ka­ že. protiv empiriz­ ma. jednu stvarnovitu prinudu. problemi koji se postavljaju unutar jedne filozofije povijesno se razvijaju tako što do ta­ ko kompleksnih odnosa dolazi kao do onih koji vode do ovih. i same potiču u bitnoj mjeri od stvarnih ili sistemat­ skih pitanja. misli ni na šta drugo nego na racionalizam u onom obliku u kojem se 9 Immanuel Kant. Podsjećam vas ovdje na vama. mislim. zaista ne baš s pravom prebacuju filozofiji. kao da su oni sami nešto bespojmovno. Napro­ tiv. str. sigurno. suštinsko posredovanje između tako­ zvanog historijskog i takozvanog stvarnog aspekta.ću poreći da ovi čudnovati odnosi presijecanja u terminologiji imaju svoje povijesne osnove. sistematskim. Kantova filozofija se. ne mogu se jednostavno prebaciti na povijest. 9 236 . i to iz veoma mnogo razloga i iz mnogo dubljih razloga ne­ go što su oni u koje sada možemo ulaziti. naime protiv racionalizma i. Pod dogmatskim se ovdje. a to je. ali već ovdje možete vidjeti da je u filozofiji neosnovano ono razdvajanje istorijskog i sistematskog. tom IV. dakle s pitanjima ο istini. U odstupanju Kantovog ide­ alizma od racionalizma imamo jednu prinudu. u suštini. borila na dva fronta. a njezin ogroman uticaj se. u naj­ manju ruku. kako se oni često. na prvi pogled. da­ kle najzreliji reprezentant empirizma u osamnaes­ tom vijeku. poznatu Kantovu rečenicu iz »Kritike čis­ tog uma«. ako već ho­ ćemo tako da govorimo. može pri­ pisati upravo tome što su se motivi obje ove među­ sobno zaraćene škole kod Kanta prožimali na jedan veoma unutarnji način. da ga je David Hume (Dejvid Hjum).

L. i termin kao što j e termin dogme u povijesti filozofije može da poprimi promjenljivo značenje. Koristim ovo da bih vam ukazao na to kako i takav pojam. Discours de la Mithode njemačkom: Von der Methode. opet. 1959. zato. kao što je sam pojam dogmatskog. Ako čitate prvog oficijelnog racionalistu u povijesti filozofije. i kad čitate polemiku njemač­ kih idealista u užem smislu protiv oštrog dvojstva unutar Kantovog sistema ili čak i protiv pojma stva­ ri po sebi. ed. Kant. dobij eno. Dogmatski su u svakoj filozofiji oni ostaci koji se suprotstavljaju konsekvenciji njihovog sopstvenog kretanja. ne može. koje od nas zahtijeva da zbog bilo kojih auto­ riteta prihvatimo nešto što baš ne uviđamo sasvim. u izvjesnom smislu je već svojim najneposrednijim nasljednicima. obično. kao nešto njihovo spoljnje kruto. onda se ovaj pojam dogme ili dogmatskom na različitim stupnjevima fi­ lozofije određuje uvijek kao skup onih filozofskih predstava koje se više ne mogu održati naspram dostignute konsekvencije mišljenja u kojem se po­ javljuju.Leibnizovo mišljenje našlo u sistemu Christiana Wolffa. što je prvotno to misa­ ono kretanje. naći veoma jasno izveden na dva odlučujuća mje­ sta. u »Discours de la methode« i u »Meditacijama« . ali što. za momenat. dakle. da. na jednoj strani. Mogli bismo skoro reći da svaka filozofija u sebi ima i jedan momenat dogmatskog. Ako. 10 (1637). to je. koji je pojam dogmatskog prenio na racionaliste. koje vi. ne uzme­ mo u obzir izvorno terminološku značenje dogme. imate osjećaj da ovdje imate posla s kri­ tikom onog tipa koja se usmjerava protiv dogmat10 Rene Descarte. a time u svojoj krutosti postaje movens filozofskog kretanja. recimo Fichteu. na drugoj strani. preuzeto. kao čvrste sadržine vjerovanja. bez kojeg ona. sa svoje strane. dakle na miš­ ljenje. Gäbe. naime Descartesa. začudo. na Hamburg 237 . vezujete za ime ra­ cionalizma. postaje predmet kretanja pojma. i započelo kao kritika dogmatizma. bio dogmatičan. onda ćete napad na dogmatsko mišljenje. ima svoju dinamiku. i sam.

a držao se čvrsto i objektivnosti. su­ protni pol tome bio ovaj dogmatski elemenat. ne pokazujući ništa tačno u detalje. da se filozo­ fija oslobodi svojih dogmatskih elemenata. onako kako ju je. što uopšte jeste. doduše. međutim. što je. Husserl skeptici­ zam i pozitivizam napadao kao. U onoj diferenciji između idealizma i raciona­ lizma. krije se. u suštini. s druge 238 . ali koji je. a upravo to mišljenje nije moglo da izvede. perenirajućeg dog­ matskog momenta zato što bi onda zaista morala čisto izići iz sebe same. u suštini. on je. Me­ đutim. I obratno je. uopšte. dogmat­ sku predstavu. tako reći. dakle da je. što bi. inače. recimo. na izgled. Kant se potpu­ no slaže s racionalizmom. ipak. pri­ nuda da se empiristička kritika prihvati u okret na svijest. Sam ovaj pojam dogmatskog. statuirao Kant. zajedničko i racionalizmu i empi­ rizmu. čak i tako ekstremno antidogmatični njemački idealisti vrlo lako su za pozitivizam odigrali ulogu dogmatičara. onda bi. dakle.skog. u izvjesnom smislu i uvijek uzaludan i neuspješan. Utoliko je i pojam dogmatskog uple­ ten u život filozofije. koji je kritikovao racionalizam. za istinu uop­ šte konstitutivne funkcije zakona uma. sve. koji tu imamo. no. Sljedstveno tome. on je smatrao osnovanim prigovor empirizma da je racionalizam dogmatičan. ne može potpuno oslobo­ diti tog. naime u objektivnom značenju zakona uma. cijelu povijest filozofije mogli smatrati pokušajem koji nepresta­ no napreduje. ako po­ vijest filozofije u cjelini shvatimo kao proces per­ manentne napreduzuće prosvijećenosti ili barem samorefleksije prosvijećenosti. podvrgavao najvišim kategorijama uma i njihovim određenjima. kao svaki drugi pojam. prihvatio okret na subjekat. svoju mjesnu vrijednost dobija samo u okviru filozofskih konstelacija. filozofija se. U ovom smislu bismo. mišljenje odista moralo biti nešto apsolutno i isključivo so­ bom samim određeno. toga radi. istovremeno. kao nešto tako fiksirano i filo­ zofiji tuđe. po sopstvenom pojmu. u svakom mišljenju dobija drugo znače­ nje. U osnovnoj poziciji racionalizma.

na koncu. kako racionalizma. prema materijalu prihvati u refleksiju. reci­ mo. suprotstavlja se gra­ nicama mogućnosti iskustva. dakle bez čvrstog.strane. nužno zapliće u protivurječnosti. više manje. insistirao na tome da se organizacija iskustva uopšte ne može provesti bez uma. umjesto da. podivlja. s druge strane. koji je kod Kanta trebalo da se održi ili. dakle poredak uma. i ratia. 239 . samo što ova objektivnost uma kod njega ne nastupa više nekako naivno kao na­ sljednik teologije i vječne teološke istine. no pri tom kod njega. verziji suprotan je u istoj mjeri i jednom i drugom. u tom trenut­ ku on. kao jednim udarom pretpo­ stavi da su poredak ideja. ali konstitutivan samo za isku­ stvo. kako je to. on je smatrao neophodnim da njihov odnos prema podacima. Pošto sam vam obećao da ću ovaj terminološki uvod dr­ žati istovremeno i kao uvod u filozofiju. momenat spašavanja objektivnosti uma. tako i empirizma. već biva prvi put reflektovana u sebi samoj. prvi put dolazi do potrebe uma da sebe opravdava pred nasrtajima materija iskustva. kategorijalnog. sasvim je legitimno da razorim onu popularnu i vama. subjektivnog sklopa. Kant je. s jedne. Zahvaljujući ovom momentu on je postao kri­ tičar. dodao bih nešto ο pravcu gledanja ukupne Kantove filozofije. Kad već u vezi s ovim pomenuh zahtjev za objektivnošću. S druge strane. i po­ redak tvari ili stvari međusobno identični. naime. Kant je kritičar ra­ cionalizma utoliko što on pokazuje kako se um. u izvjesnoj mjeri. a ide­ alizam u njegovoj. prema datom. kao zakone stvari po sebi smije da hipostazira. ko­ ji je konstitutivan. a tu je sasvim na Leibnizovom tlu. ide u beskrajno. Time je on prevazišao ovu al­ ternativu iskustva. ipak preteže racionalistički momenat. dakle. kad. koji kod Kanta treba da bude spašen. slučaj kod Spinoze. Kantovoj. poznatu predstavu ο Kantu. kako bih egzaktnije trebao reći. Ovu predstavu karakteriše poznati izraz ο kopernikanskom okretu. tako što povjeruje da svoje sopstvene za­ kone. od onog momenta kad se emancipuje od sva­ kog iskustvenog materijala.

mo­ glo bi se reći. Pravi. ukoli­ ko ovi sudovi imaju karakter znanosti. u kojima se raspravlja baš ο onom preplitanju materijala i forme. Imamo.navodno. već svi antički skeptici i sofisti — već objektivitet spoznaje. neko na površan način u nekoj povijesti filozofije orijentiše ο Kantu. Ova pret­ postavka istorijski nije tačna zato što je taj okret na subjekat baš kod radikalnih empirista proveden mnogo radikalnije nego kod njega. Moj kolega Liebrucks (Libruks) je u svom pristupnom predavanju. dakle. pozitivni dio kritike uma. ka­ že: Tu. uostalom. mi­ slim da patos Kantove filozofije i nije to da subjektivitetu dopusti da nastupi kao ono pravo supstancijalno. objektivitet. u svakom slučaju. smisao tog kopernikanskog okreta nije da se. objektivitet spo­ znaje. objektivitet iskustva. recimo. koje vam preporučujem da ga pročitate kad uhvatite malo vremena. da je. gdje ste vjerovali da je objekat.koji je . Pogrešno ćete razumjeti Kanta ako Kanta vidite kao filozofa. tu je subjekat. Njemu je stalo da spasi valjanost sudova koje mi donosimo ο zbilji. objektivnost spoznatog svijeta i da se odbrani analizom subjektivnih uslova naše spoznaje. No to kod Kanta ipak. izveo Kant. u kojem Kant u suštini izgrađuje svoju teorju spoznaje. Preko ovog mjesta se obično prelazi. ο kojoj mi stičemo iskustvo. u uvodu za »Kri­ tiku čistog uma« jedno mjesto na kojem je izričito rečeno da je interes kritike uma objektivan. saznaće da je Kant prvi put analizirao mehanizme uma. a time konstitutivni subjektivitet. zapravo. nije ono odlučujuće. naprotiv. kod kojeg je proveden taj okret ka subjektu. veoma stringentno dokazao da je i dedukcija pojma čistog 240 . nego je u centru Kantove filozofije misao da se spasi sam objektivitet. i ako se. Ja. odista se sastoji od subjek­ tivnih analiza. recimo. U izvjesnom smislu je to potpuno tačno i veoma ve­ liki dio kritike uma. zbilja. ali ga je veoma teško prihvatiti. da filozofiju okrene u subjekat — to su već mnogi učinili. pravac njegovog gledanja subjektivan. što je u racionali­ stičkm i empiričkim školama razrješavano prema jednoj ili prema drugoj strani.

da se pojavi. bio je Sa­ lomon Maimon (Salomon Majmon) . a u svom stavu prema tako­ zvanom materijalu spoznaje baš i na Leibniza. na drugoj strani. kako je to sa svim ovim suprotnostima. Proces subjektiviranja. koji je ponovo prihvatio motive starijeg racio­ nalizma. i problemati­ ka konstitucije stvarnovitosti. 149 i dalje. do­ ista. dakle pokušaje konstrukcije cjelokupne zbi­ lje iz duha. Ne mogu propustiti a da vam ne ukazem n a to kako se u ovoj misli da objektivitet treba tražiti i naći u konstitutivnim uslovima subjektiviteta. već da je. Werke.uma. ed. u pot­ punosti orijentisana na objektivitet i posvuda u iz­ vođenju dokaza baš te dedukcje pojma čistog razu­ ma možemo utvrditi striktni paralitet između jedin­ stva uma. koji je poticao iz matematske tradicije Leibnizove škole. koja preko ovog jedinstva treba. Darmstadt 1970. za­ pravo u Kantovoj filozofiji uvijek koreliraju jedan drugom. i tvari. na jednoj strani. a isto t o ponovo ćete naći kod Schellinga . Versuch über die Transcendentalphilosophie (1790). 11 12 24 t . koji je u ovom smislu velikom ener­ gijom dalje razvijao Kantovu filozofiju. na njega se na­ stavio onaj pokret njemačkog idealizma u užem smi­ slu. zapravo. jedno posredovano drugim. str.. i Kanta uopšte možete pravlno razumjeti samo ako cijelu ovu subjektivnu filozofiju. na jednoj. naime motiv da ovi momenti subjektivnog i objektivnog nisu jedno­ stavno međusobno suprotstavljeni. preštampano Darmstadt 1967. pojmite kao jedan jedini ogromni i s ogromnom energijom provedeni postupak spašavanja objektiviteta. 1. preštampano. dakle onaj do Kantovog sistema koji se naj­ dublje upustio u subjektivne uslove spoznaje. koji se eksplicitno pozivao na Spinozu. I.A. pošto u Kantovoj fi­ lozofiji ovaj proces objektiviranja subjektiviteta ni­ je potpuno konsekventno proveden. zapravo. Friedrich Wilhelm Joseph Schelling. Prvi. Utoliko se zaista s pravom može reći da su filozofi takozvanog njemačkog idealizma onda. Schel­ ling. Vom Ich als Princip der Philosophie (1795).F. No. K. Još11 12 Salomon Maimon. sebi prigrabili Kanta. već nalazi osnovni motiv dijalektike.

sigur­ no nećete imati baš utisak nekog veoma ubjedljivog izvođenja dokaza. imate sami osjećaj dogmat­ skog pristupa u toj knjizi. odbrani objektivi­ tet društva. On je. prije svega. ali i iz ovog mjesta je ipak povi­ jesno i polazeći od jedne vrste logike stvari moguće pojmiti kako je kod Lenjina došlo do tog osobeno dogmatskog. konačno. funkciona jednačina apsolutno za naša osjećanja. Lenjin je insistirao da svijet u kojem mi živimo nije samo skup funkcionih jednačina ili. u njoj se operiše više s tvrdnjama i insistencijom. empiriokriticizam. putem ana­ lize onog posredno i neposredno svijesti datog. koji je u ovom smislu zaista bio i objektiErnst Mach. nego što u njoj ima kritičke argu­ mentacije empirista. Ovi empiristi druge polovine devetnaestog i početka dvadesetog vijeka zastupaju osnovnu tezu da je zadatak filozofije da. 13 Kad ovo čitate ovako izolovano. kao filozofski obrazovani i kao filozofski iskusni. pri čemu prednost uvijek treba davati datim čulnim podacima. htio da od subjektivističkog razvodnjavanja učenja ο objektivnim za­ konima društva. što se probilo u subjektivnoj eko­ nomiji i u psihološkom subjektivizmu. naime na kompleks empirizma i materijalizma. unu­ tarnje gledano. potiče od Hegela. koji je do­ veo do onih komplikovanja naših pojmovnih paro­ va. uvrnut ovaj mehanizam. Die Analyse der Empfindungen und das Verhältnis des Physischen zum Psychischen. uostalom.na jednom primjeru bih vam pokazao kako je. koja je nezavisna od individualne svijesti. Nasuprot to­ me. njegovih zakona i društvenog bitka. posredstvom Marxa. O­ vaj motiv. dakle pra­ vac Macha i Avenariusa. Kad čitate »Materijalizam i empiriokriticizam«. 15 242 . glavno Machovo djelo se zove »Analiza osjećanja« . pa i u dru­ štvenim naukama njegovog doba. ο uobičajenim pogrdama da i ne govorim. već da svijet zaista jeste i da našu svijest putem njega determiniše zbilja. onda vi. Rekao sam vam da je Lenjin napao upravo radikalni empirizam svoga doba. Jena "1911. dođe do konstrukcije realiteta.

koji su ovdje zaista kao na dlanu i koji se nikako ne mogu braniti. Da bi postigao ono što je on sebi ovdje stavio u zadatak. koji u smislu materijalizma to posredo­ vano i izvedeno čini nečim prvim. premda je i on poku­ šavao da ovaj primat svijesti nad bitkom ublaži ti­ me što ono što pri tom treba da ima primat treba da budu same činjenice. vlada primat svijesti nad bitkom. koji postoji u pojmu materijaliz­ ma. vjerovatno. Lenjin je u svojoj teoriji reagovao na ovaj momenat subjektvizma. pro­ svijećenog i kritičkog momenta empirizma. onaj momenat tjelesnog koji je neposredno ve­ zan za životnu nevolju. u okretu na teoriju spoznaje i u kon­ stituciji ukupnog objektivnog svijeta od čulnih da­ tosti. kojem je u izvjesnim momentima empirizam po porijeklu. srodan. samo naizgled. već je otet u empirizmu tako što se u njemu. u izvjesnoj mjeri. da bi se djelotvorno borio protiv reformističkog razvodnja­ vani a Marxove teorije. ipak. antisubjektivističk mislilac. onaj u radikalnom smi­ slu donji svijet.vistički. daje činjenica što je empirizam. ako baš hoćete. zapravo bio od početka sklon da odstrani mo­ menat somatskog. ali što se priznaje tek u okviru svijesti. Najdub­ lje pravo mu na to. a prije svega. Ako prema nekom tekstu želite da se odnosite filozofski. što je od početka bilo pove­ zano baš s onim subjektivizmom — ne mogu vam ovdje u pojednostina izložiti povijest teorije rad­ ničkog pokreta — Lenjin je smatrao da izvorno uče­ nje jednog. metafizičkog materija­ lizma mora da brani od jednog. tako da njime ipak. za glad i žeđ. doduše. barem po formi. i to čulne činjenice. takvo mišljenje moći će­ te razumjeti samo polazeći od njegove intencije. Onaj svijet fizisa. priznaje to donje naspram gornjeg. Ta243 . kao što sam vam to izlo­ žio. rekao bih sko­ ro materijalističku so na materijalizmu. onda nikako neće biti dovoljno ono što se nekom takozvanom fi­ lozofski obrazovanom sasvim lako dešava. a Lenjin se sa­ svim konsekventno i detaljno bavio komentarisanjem Hegelove logike. da na­ padate nedostatke i inkosenkvencije ovog načina do­ kazivanja. na koji smo mi upućeni.

koja se zadovoljava time da u izvjesnom horizontu neod­ ređenosti nekome prenese neke predstave. Istovremeno. koja su tu u osnovi. taj par pojmova se u filozofskom smislu odnosi na teoriju spoznaje. idealist je čovjek kojem u živo­ tu nije važno samo da zarađuje novac. a šta lažno.kozvanu plitkost takvog mišljenja ćete moći pra­ vilno sagledati samo ako rekurirate i na veoma du­ boka iskustva. dok tu problematiku ne sagledate tako da možete sagle­ dati šta je na njima istinito. možete vidjeti kako su malo ja­ sno postavljeni odnosi u filozofskoj terminologiji. Ova razlika se u velikoj mje­ ri poklapa s razlikom između objektivnog značenja jezika. najprije poj­ movni par idealizma i realizma u filozofskom smi­ slu. suprotno tome je u suprotstavlja­ nju racionalizma i empirizma bitno da racionalizam razlikuje objektivitet uma od povratnog pitanja na 244 . I ovdje se morate naviknuti na to da filozofski smisao pojmova razlikujete od svakodnevnog smi­ sla u običnom govoru. koju je zastupao Lenjin. Ovdje. u onom momentu dogmatizma. značenja koje pokušava da bude u skladu sa samom stvari. uostalom. Nešto od toga. što danas mo­ ramo konstatovati kao nešto odista zastrašujuće u ideologiji istočnoevropskih zemalja. koji čini kao da uop­ šte nema tog okreta na subjekat i kojim se nepre­ stano samo kruto ponavlja teza ο primatu bitka nad sviješću. Sada bih pokušao da one pojmovne parove po­ jedinačno s vama dalje proanaliziram. i prema njemu se orijentiše. vidjećete da se ono što na ovom mjestu sublimni Fichte kaže ο idealizmu i realizmu ne razlikuje baš mnogo od te vulgarne predstave. Najprije. Da biste taj pojmovni par sebi tačno predstavili. i ako se još jednom prisjetite Fichteovog citata. dok se reali­ stom naziva neko koji svijet uzima onakav kakav on jeste. imamo i u filozofskom razlikovanju. i komunikativne funkcije jezika. krije se već i potencijal onog dogmatiziranja teorije. takođe. Prema po­ pularnoj predstavi. naj­ bolje će biti ako u početku pokušate da suspendujete ove asocijacije ili da ih ostavite kod kuće.

takođe. penje se od nižeg ka višem i pojmove dijeli prema prirodnom sustavu stvari. Izvjestan okret na subjekat. bilo jednostavno po sebi bivstvujuće. naime. Kod Kanta. jer je uvijek samo subjekat taj koji neku sadržinu stvari može da vidi. Vrlo brzo ćete vidjeti koliko je za ovaj pojam idealizma insuficijentno objašnjenje riječi. namjeran. pa bilo to i ideja. a možda i objektivan iz­ raz toga. kako da dođem do poznavanja ideja. od početka višeznačna u povijesti filozo­ fije. Sam pojam ideje otpočetka ima svoju subjektivnu i objektivnu stranu. postoji kod Platona i pred­ stava ο idejama kao po sebi bivstvujućim najvišim bitnostima. koje pojmove obrazuje primjereno stvarima. ili da li je svijet u suštini konstituisan zahvaljujući subjektu koji spoznaje. U to­ me imaju dvije stvari. da li ga treba odediti kao. koje treba da budu dodijeljene čistoj kontemplaciji unutarnjeg opažaja. gdje ovaj subjektivni i ovaj objektivni momenat u pojmu ideje kod Platona prelaze jedan u drugi. Sama riječ »ideja« je. nezavisnog od subjekta bivstvujućeg. po­ stoji komplikovano i veoma detaljno artikulisano učenje ο tome. sebi predoči.mogućnost poznaje. U riječi ideja imamo osnov ΐδ. Upravo tu. u suštini. Ovdje se pojmovi odnose na to kako da se spozna svijet. time je odmah određeno kao nešto po sebi bivstvujuće. učenje ο obrazovanju pojmova. prvo. izražen je ovdje isto kao što od samog početka imamo i mo­ menat objektiviteta. u suštini. na opažajno predočavanje. i drugo. U Platonovoj filozofiji ćete ovu ambivalenciju naći sasvim jasno izraženu u tome. ovo je. jer ono što ja posmatram i što mi primarno kac osmotreno treba da bude prisutno. vlada ova 245 . da na ovom stupnju svijesti još nije dostig­ nuto posredovanje između objektivnog i subjektiv­ nog momenta ideje. uvidi. kao. vjerovatno. što se odnosi na viđenje. ova višeznačnost ima jedan stvaran razlog i nije dovoljno ako ovdje upiremo samo na takozvane či­ ste pojmove. upravo na ovom mjestu se kod njega nalaze oni čuveni mitovi. što. koji se krije upravo u pojmu viđenja. bilo da je ono u sebi objektivno umno.

zapravo. u cijeloj povijesti novije filozofije preteže subjektiv­ ni momenat pojma ideje. Vjerujem da je dobro ako uz to ka­ žem. da se malo zadržimo na ovom pojmu predstave. 24. od samog početka u sebi imao ovu temati­ ku objedinjenja ili prožimanja subjektivnog i objek­ tivnog momenta spoznaje i da je od samog početka imao tendenciju. kojem pripada i sam Kant. novembar 1962. apso­ lutno jeziku nominalizma. reći. da ovu problematiku spoznaje. to znači. da se ideje postavljaju kao nešto apsolutno bivstvu­ juće. a pojmovima. uzdigne na visinu jedne metafizike. Možda je dobro. riječ »idea«. jer je zabranjvao da se ideje hipostaziraju. počeo posebno snažno da se ističe zahva­ ljujući Kantu. Predsta­ ve su uvijek. da u konsekvenciji nominalizma. Tako i u engleskom. barem po tendenciji. on od neposredne čul­ ne datosti razlikuje ono. da je učio ο subjekivnoj konstituciji objektivnog svijeta. što je termin »idealizam«. u osnovi. one nam nešto daju posredno. U ovoj 246 . dakle. uvi­ jek znači predstava.osobena ambivalencija. priznaje samostalnost spram onoga što je u njima sadržano — . da je pojam idealizma. kako se to onda u empirističkom jezi­ ku izražavalo. koji pojmove u principu smatra skraćenicama njima obuhvaćenih stvari. jer taj termin »predstava« nešto subjektivno uvijek zamišlja na­ spram nečeg predstavljenog. Kant je bio kako kritičar ideje. nominalizma u zapadnoevropskim zemljama — dakle onom na­ zoru. 20. Do ovog pomalo naglog prelaza na Kanta dolazi ni iz kojeg drugog razloga nego zato. što ova čulna neposredna datost naknadno posredno privodi svijesti. uprkos tome. sa svoje strane. Sa ovog aspekta možemo. kao što je. one same nisu ništa neposredno. posredne datosti. a linija vodilja našeg razmatranja su termini. kao subjektivno us­ mjeren mislilac bio idealist.

kojeg bismo mi nazvali spiritualistom. možete zaključiti samo iz kontek­ sta. a ne da se držite toga kako je on definisan. pokazuje upravo u tome što pojedini srodni termini. on. kad je ta borba tematizovana. na primjer. kao ovaj pojam ideje kod Plato­ na. zakon. mo­ rali bismo reći. zavisno od sloja kojem pripadaju. ako bismo to htjeli da izrazimo neblagonaklono. već. od uputstava za lektiru Kanta. kod Kanta može značiti nepoznati uzrok naših pojava. Jedno. Berkeleya. Dijalektka nije ništa dru­ go do jedna takva borba između pojmova. ponekad. za­ pravo. većina termina kod Kanta ima nešto izmjenjivo. Šta je. Spada upravo u umjetnost čitanja Kanta da sebi sasvim precizno položite račun ο tome što dotični termin znači baš u onoj konstelaciji u kojoj se pojavljuje. dakle. međutim. postala dijalektika. na stvari. što je jednom. recimo. jer je to idealizam.posređnosti predstavljenog. ko­ je bih vam ovdje dao. Stvar (Ding). Kod Kanta se pojmovi kao ideja i idealizam stvarno na jedan neobičan na­ čin kolebaju između oba ova značenja. naziva idealistom i pri tom govori ο sanjalačkom idealizmu. Izraz »ideja« je Kant. zbog dvoznačnosti pojmova ili zbog nedostatka duhovne konsekvencije i odlučnosti. kao ter­ mini koji se uzajamno troše. bilo uvedeno u filozofiju. definisan. uop­ šte. No to ne dolazi. sasvim jasno. koji jednostavno 247 . to se. a idealizam može da znači nešto sasvim različito. uvijek ima još nešto öd sjećanja na ono po sebi bivstvujuće duhov­ no. recimo u »Kritici čstog uma«. dobijaju i različito značenje. a. naravno. u doslovnom smi­ slu upotrebljavao u veoma pregnantnom smislu. jest da nikad kad naiđete na neki termin i pogledate u rječnik ili u registar da vidite kako je on tom prilikom. prema kojem naše pojave međusobno imanentno ovise u smislu njiho­ ve konstituisanosti putem subjektiviteta. ne povjerujete da ste jedno­ stavno na čvrstom ili sigurnom tlu. što su oni neprestano međusobno u bor­ bi. onda. kao što. otuda što se kod Kanta pojmovi uza­ jamno troše. odakle je onda kasnije. recimo. imaju nešto prelijevajuće.

sa svoje strane. kao pokušaj spa­ šavanja objektivi teta.recimo. upravo s pojmom empirijskog realizma. u tome. bilo gdje u sferi dubokoumnog apsolutnog. ali da se time ništa ne mijenja na njegovim empirijsko-realističkim ubjeđenjima. kako on to kaže. u kojem mi živimo. veoma je važno da ovo upam­ tite. mišljeno nešto odista veoma tačno. ali da je. i ja mislim. me­ đutim. kao transcendentalni idealizam. za Kantov idealizam već krije tako nešto kao kritika ideja. idealista. transcendentalno zasni­ vamo. u ovom smislu je on jedan od velikih provodilaca sve248 . konstituisani prvotnim formama naše svijesti. želi da bude upravo empirjski realizam. da je Kant u sferi transcendentalnog. što se. ne misli. on je transcendentalni idealist u tom smislu što vjeruje kako su sudovi. u njegovu empirijsku realnost mi smijemo biti uv­ jereni zato što organizacione forme. upravo onaj svijet koji je predmet naših iskustava. ta­ kvu vulgarnost zaista ne bi trebalo da pripišete Kan­ tu. u samom sistemu povezan sa svo­ jim protupojmom. Sam pojam idealizma je. odnose samo na dato. ideje posmatraju nezavisno od toga da li se one ispunjavaju ili se ne ispunjavaju s onim Sto je stečeno iskustvom. Ova dvojakost je smisao one poznate formule ο transcen­ dentalnom idealizmu i empirijskom realizmu. za orijentaciju ο onome šta znači idealizam u pregnantnom smislu. Ja sam već rekao da se u ovom pojmu idealiz­ ma kao konstitucije iskusenog materijala ili kao kon­ stitucije iskusenog svijeta putem formi. nai­ me. naprotiv. kao nešto po sebi bivstvu­ juće. dakle. taj jednom tako konstituisani svijet. koji i sam potiče iz iskustva. zahvaljujući kojima mi. kao svijet već jednom konstituisan. dok njegov sopstven transcendentalni idealizam. Time je. kako bi to mo­ gao pomisliti neko tuđ filozofiji. koje se. koje mi možemo da do­ nesemo kao valjane sudove ο empirijskom svijetu.poriče realnost spoljnjeg svijeta. uvijek moraju da se odnose na neki materijal. onda. U ovom smislu je Kant doista antiplatoničar. Time se .

putem duha. naro­ čito Ernst Cassirer (Ernst Kasirer). trebalo. jer govor ο svijesti. što iskustvo upravo sažima kao nešto jedinstveno. u jednom opštijem smislu. ili ćemo njegovu filozofiju. koji su od subjekta neovisne datosti. već veoma rano zapazili da se. Postavlja se pitanje ho­ ćemo li Leibnza svrstati u racionaliste. pri tom. upravo to je taj momenat po kojem se Kantov transcendentalni idealizam. Ovdje se. on je i sam već nešto. kako su to učinili. marburški neokantovci. što bi se. To zaista znači taj okret. uvijek na sopstvenu svijest onoga koji spoznaje i govori. kao jedan od svojih glavnih pro­ blema sebi doista postavio posredovanje između unutarnjeg i spoljnjeg. moglo pripisati idealizmu. najprije uvijek apelira na moju sopstve­ nu svijest. pa čak i ono čuveno jedinstvo. koje treba da obrazuje um i preko kojeg on postaje ono konstituišuće. nasuprot Kantu. razlikuje od racionalizma. ο oblicima mišljenja. 249 . bio racionalista. da je on.ukupne nominalističke tradicije novijeg prosvjeti­ teljstva. između materijala iskustva i uma. zapada u veliku teškoću. zato što je Leibniz. zapra­ vo. Prema svemu ovome. principijelno poriče mogućnost da bi svi­ jest samo jednostavno održavala svijet. ja bih dodao da je u Leibnizovom sistemu. dakle. kad se ovdje govori ο svijesti ili ο duhu. idealizam bi. shvaćati kao učenje ο konstituciji zbiljskog putem svijesti ili. kao što se predstavlja naivno preuzimanje podataka. kako to istorijski slijedi. najprije. Idealisti su. prije svega. zapravo. zapravo. Samo zbog filozofsko-historijske egzaktnosti. a time što je on pokušao da u kontinuumu beskrajno najmanjih diferencijalnih prelaza konač­ no označi još i samo ono puko_ dato kao diferenci­ jal uma. ο kojem u običnim povijestima filozofije učite. takođe već sadržan ovaj problem idealizma. smislu koji se uzdiže iz­ nad puke individualne svijesti. čak se i ovo jedinstvo. dakle. već prihvatiti kao transcendentalni idealizam i Leibnizovu filozo­ fiju razumijevati kao jednu fazu u kojoj on sam sebe još nije sasvim poimao. koji je on izveo protiv racionalizma.

koji ja vjerujem da vam mogu dati. 14 2 250 . odlučujući oblik na osnovu kojeg uopšte postoji tako nešto kao što je jedinstve­ na svijest. mogli bismo skoro reći. da ga ispunite. neophodno da biste shvatili jedinstvo nekog mišljenja. koja se nalazi u jednom poglavlju »Kri­ tike čistog uma«. morate pokušati da ispunite svaku poj­ movnu raspravu. već pokušati da se zaista evidentira držanje stvari. što se po sebi smatra naročito teškom i spekulativnom. Kod tak­ vog pojma vi jednostavno morate pokušati — opro­ stite vašem nastavniku. zašto je to dobro. U takozvanoj trans­ cendentalnoj dedukciji. ako se ima upra­ vo ovaj ključ. kako je ovdje po­ vezan sistem? Ovo kretanje je. zapravo postaje sasvim jasna. što govorim ovako nesuvi­ slo pedagoški — da sebi zaista nešto predstavite. ali isto tako to. nije i dovoljno. Wissenschaft der Logik. da se filozo­ fija. reprodukciju u snazi uobrazilje. Ja ću vam ovo razjasniti na barem jednoj Kantovoj osnov­ noj misli. Zapravo je osnovno pravilo razumijeva­ nja filozofije uopšte da se ne zadovoljimo samo ti­ me da razumijemo mjesnu vrijednost pojmova u ne­ kom mišljenju. zapra­ vo. G. dakle u izvođenju oblika preko kojih naše mišljenje treba da konstituiše is­ kustvo. Hamburg 1934.ne može nikako drugačije predstaviti nego kao je­ dinstvo lične svijesti u nekom individuumu. Interpretirati filozofiju. 1812/16. zapravo. šta on time hoće da izvede. jedan od rezultata Husserlove kritike spo14 Georg Wilhelm Friedrich Hegel. sastoji u tome da se sebi razjasne sta­ nja stvari. Lasson. na koju je usmjerena dotična rasprava. ed. već vi kod svakog filozof­ skog pojma. pa ma kako se ona razabirala ap­ straktnom i teškom. na što on ovdje cilja. zacijelo. Vjerujem da je upravo podvlačenje ovog momenta. preštampano 1966/67. 2 toma. uvijek znači ne samo sebi razjasniti mjesnu vri­ jednost u deduktivnom ili induktivnom sklopu. navodi Kant jedan od odlučujućih oblika. zacijelo. a pri tom mislim naročito na one te­ ške tekstove Hegelove »Fenomenologije« ili velike »Logike« . ali koja.

tre­ ba da dadne jedan od odlučujućih oblika. sada mogu toga da se sjetim. naime baš na činjenicu sjećanja. osim ove individualne 251 . to nije nikakav logički za­ kon. recimo. u sebi neidentičnog slijeda pojedinih doživljaja. to jest. slijedeći učenje idealizma. Ovdje se od početka nalazi jedna izvanredna teškoća ide­ alizma. ne bi bilo iskustva. ne možemo odreći. tek uopšte hoćete da konstituišete. čega se. to jest. Husserlove fenomenologije. dakle. Usljed toga je idealizam po­ malo u situaciji Miinchhausena. sama je nešto u prostoru i vremenu individuirano. srećom. vertikalni haos. međutim. jer ova individualna svijest. mogli bismo reći. međutim. a to nije. on svo­ je konstitutivne oblike mora da razvije iz individu­ alne svijesti. zapravo pretpostavljate ono što vi. svojega jedinstva svjesna svijest. već samo neorganizovanog. nastojte da to ispunite. sjećanje je. već je to izvedeno od individualne.znaje. Kad se ne bih mogao sjećati prošlog i u skladu s tim očekivati nešto buduće. recimo neka lo­ gički opšta struktura. onda nastojte da sebi izgra­ dite neku predstavu ο tome. Ukoliko mi imamo individualne svi­ jesti. Jasno je. kako je to on­ da kasnije izrazio Husserl. psihološke svijesti. od psiho­ loške svijesti pojedinog čovjeka. koji omo­ gućavaju tako nešto kao jedinstveno iskustvo i koji. Kad pročitate »reprodukcija u sna­ zi uobrazilje« ili kad stalno slušate »mi«. »naše miš­ ljenje«. a ako to ispunite. same jedan dio svijeta. ukoliko je veza­ na za individue. pojedinačne. onda su ove individualne svijesti. naići ćete na nešto relativno veo­ ma jednostavno. Vi. nešto različito od same zubo­ bolje. da je ovaj momenat sjećanja izveden iz modela individu­ alne. to je primjer moga učitelja Corneliusa. Zahvaljujući ovom sjećanju zasnovano je uop­ šte tako nešto kao jedinstvena. koji sebe hoće da izvuče iz močvare vukući se za perčin. Kad me je juče zabolio zub. Prisjećam se nečega što mi se juče desilo. postojao bi — tako reći. konstituišu jedinstveni svijet iskustva. To. odista. time. »naša svijest«. po Kantu. nešto prethodno dato. jer nešto drugo. svaki pojedini od nas ima sjećanje i ima očekivanje.

Ali. ako 252 . neku svijest sviju. dio već konstituisanog. jer ono što se u idealizmu u pregnantnom smi­ slu zove ideja. još. zaista učinili. kao i ono što time treba da bude konstituisano. treba da bude apsolutno. već da ovo prevaziđe i da dođe do nečega kao što je duh. ako uopšte redukujem na subjekat. vi ipak. koji treba da bude nezavisan od pojedinih lju­ di i njihove skupnosti. pokušati da se izdignu iz toga u ono što su onda nazvali stanovištem apsolutnog ili stanovištem apso­ lutnog subjektiviteta. da ovaj subjektivitet pro­ šire na individualnu svijest. i to sa­ mo ostaje opet u osnovi baš tako slučajno i toliko dio svijeta. i nije neposredno evidentno. što tek konstituiše sve uslovljeno. Ako se. Oni su morali. takođe. i to motivisano. zove ideja. u osnovi. što je po svome smislu već u osnovi empiristički ili rea­ listički. u izvjesnom smislu. Kod Hegela se to. bili prinu­ đeni. više da ne polazi samo od individualne svijesti. iz Kantovog spoznajnokritičkog idealizma u jednom tako divljem tempu razvila spekulativna metafizika duha. ipak. Nešto drugo. recimo. samo neki con­ sensus omnium. te koji sam.svijesti meni. ako su uopšte htjeli da se drže tog pojma kon­ stitutivnog subjektiviteta. na koju sam vam ovdje ukazao. bio je prinuđen da pokuša. onda. ne bi bilo ništa drugo do sumativni pojam iz pukog opstojećeg iz individua. Ne bi. ako se ograničim na to. to i nije ništa drugo do onaj princip duha. Zbog toga je ide­ alizam bio natjeran. onda. bilo do­ voljno. osim mo ju sopstvenu svijest. jer to još uvijek. nakon što su u ruke dobili taj princip sub­ jektiviteta. već vi sebi morate predstaviti da su oni zbog teš­ koće. ja sebi uopšte ne mogu pred­ staviti kao model ovog subjektiviteta. podivljali i iz čistog oduševljenja ovim subjektivitetom njega sebi odmah učinili dragim bo­ gom. vi sebi to ne smijete predstaviti tako kao da su kasnij filozofi iznenada. čak. od toga napraviti. Ali ni ovim rješenjem za problematiku cjelokup­ nog idealizma nismo se baš usrećili. i po tome možete vidjeti kako je s termini­ ma. što su oni.

svijesti kak­ vu je imao u pojedinim individuama. i on već na čitavom nizu mjesta uviđa da je ovo Mi. Kant je. već koja. koje je malo popularisalo kritiku uma. uvijek govori »mi«. i samo jedino skup empirijskih subjekata. u sebi samom ima određenja. zaista analizirao oblike svijesti. koja su ne samo apstrahovana od indi­ vidualne svijesti. u »Prologomenama«. prije svega u poglavlju ο pogrešnim zaključ­ cima racionalističke psihologije. U »Kritici čistog uma«. koji ga je. istina. u tome posve slič­ no empiristima. koje ste dobli na svakom pojedinom individuumu. uprkos tome. dodu­ še. Pri tom j e prećutno prihvaćena pretpostavka da je ova svijest u različitim individuama iste vrste i istog logiciteta. Da bi izišlo na kraj s ovim problemom. Kant je najprije.. sa svoje strane. imamo u kasnijem djelu. Dok taj pojam duha nastoji da se izdigne iznad individuacije i indi­ vidualnog bitka. onaj u najširem smislu ide­ alistički pokret mišljenja je poduzeo Sizifov posao. stajali kao apsolutno važeći i izvan cijele konstitucione proble­ matike i koji. očitavaju te konstitutivne oblike. zapravo. 253 . nužno pridržavate čitavu gomilu crta. transcendentalni subjekat. Iz tog se procjepa on onda izvukao pomalo nasilnom kon­ strukcijom jedne »svijesti uopšte«. kakvu. naime. koji mora biti jedan od konstitutvnih oblika duha uopšte. zapravo. na individualitet. koji su. same ove oblike orijentisao na obli­ ke logike. Kod Kanta je tojoš dvoznačno. no u kasnijim argumentaci­ jama. upropastio. na posebnom pojedinač­ nom čovjeku.ovom pojmu duha uopšte možete dati neki shvatljiv smisao. ne baš teoretski sasvim razvijenu. za njegovu filozofiju. kojeste dobili apstrahovano. nije mo­ guće shvatiti tako kao da u njemu uopšte nije sa­ držano bilo šta što ukazuje unazad na određenu po­ jedinačnu svijest. on. na koju je gledao kao onaj koji reflektira. na koncu. da to ne može biti konstitutivni. Pojam sjećanja. po svojoj sopstvenoj biti. uopšte ne mogu biti mišljenja drugačije nego k a o određenja neke individualne svijesti. dakle.

Mišljenje ne mo­ že biti prekinuto tu. doduše. koja mu. ne može proizvoljno biti obustavljeno. učinjen pokušaj da se pojam subjektiviteta odvoji od pukih opstojećih pojedinačnoljudskih subjekata. koji je sa­ svim sličan Humeovom. jer takva jedna zabrana bi protivurječila njego­ voj autonomiji. što ga Hume apsolutno poriče. barem po tendenciji. U misli. i to nužno zato što on sam mora da prevaziđe ovaj iskustveni materijal. rekao bih. ipak mora biti priznata. koja prevazilazi iskustvo. čiji skup je on sam. ono što još nije iskustvo. s druge strane. ο njemu se smisaono može govoriti. odista ispune nekim takozvanim čulnim ma­ terijalom. u stvari mora biti pretpo­ stavljeno. kod njega je već. već je sam Kant uvidio da ovaj spram sadržine iskustva ipak izvanredno osamostaljeni transcendentalni subjekat u sebi samom. polazi od jednog subjekta. takođe. Međutim. kad je ono jednom ušlo u igru. samo ako se oblici. koja konstitui*e iskustvo. uvijek je i nužno akceptirano.Dakle. njegova je misao da upravo ono Ja. nu­ žno zapliće u protivurječnosti. cijela ova konstruk­ cija. naime. gdje više nema materije iskus­ tva. a pošto se kod Humea ne pojavljuje ovaj sub­ jekat koji konstituiše iskustvo upravo Kan tov trans­ cendentalni subjekat predstavlja pokušaj da se pre­ mosti ova praznina.254 . ako treba da može biti konstitutivno za postojeća iskustva. da bi se konstituisalo tako nešto kao isku­ stvo. Kant je kao kritičar i to izrazio tako što se um. Neću vas opterećivati iz­ vanrednom kompleksnošću problema koji proizilaze za upotrebu oblika svijesti iznad mogućnosti isku- . kao konstrukcija konstituitivnih oblika. dok mišljenje. onda je ono obilježje što ih razlikuje baš u tome što Kant. Ako tražite neki prag idealizma prema empirizmu. Ovaj sloj — njega bismo mogli označiti kao pravi kritički sloj Kantove filozofije — ipak ni­ je cjelina. ali što tokom kretanja svo­ ga mišljenja dolazi do toga da kao Ja stavi nešto sas­ vim drugo. ovaj konstitutivni subjekat važi. ipak se odnos na iskustvo koje treba konstituisati. time što prevazilazi svoju iskustvenu upotrebu. ima neku dinamiku.

koje je on isključio kao constitutiva ili kao apso­ lutno jasne važeće spoznaje.stva. apsolutnu istinu. brane i spaša­ vaju u onom najgornjem sloju Kantovog mišljenja. a ono. 255 . pošto je on. opet. rekao: Ja apsolutni bitak. mo­ ramo postulirati da bi uopšte bilo moguće tako ne­ što kao u sebi potpuna i jedinstvena spoznaja. Od ovog dijela Kantovog gledanja da ideje. a ja sam vam ovdje ovaj sklop eksponirao zato što je Kant te duhovne obli­ ke. nisu samo regulativi. za moguću praksu. uka­ zivanja na pravac. Kantov stav prema tome je. a prije svega. ipak. postao je onaj sada popularni pojam idealizma. prije svega. prije svega same kategorije bitka ne mogu is­ predati iz ovih čistih oblika mišljenja. bez ko­ jih ne samo da nije moguće mišljenje. doduše. već bez ko­ jih. već. gledao. Ali. Pojam »idealizam« kod Kanta treba shvatiti u ovom posljednjem smislu. koje mi. koji smo u početku bili isključili i ο kojem sam vam ja obećao da ću kasnije na jednom mjestu doći do toga da vam pokažem kako sam ovaj popularni pojam idealizma. ukazivanja na tendenciju. on je u tim oblicima. zato. što se ideje onda. što se kod Kanta u pregnantnom smislu zove ideja to su regulativni principi našeg uma. dvojak. spasao kao uputstva za moguću spoznaju. što ga je provela njegova filozofija. ukoliko prevazilaze iskustvo. on je. nije moguće nikakvo smisaono dje­ lovanje. ukoliko se oni ne odnose na neki materijal iskustva. sad. a da misao u nekom određenom pravcu ne prevaziđe puki pore­ dak svojih datosti. pojmovi koji su neophodni. egzistencijalne su­ dove. u izvjesnoj mjeri. Kao kritički mislilac. kako kažu filozofi. sloboda i besmrtnost. takođe. prije svega. jer se bez njih ne može zamisliti nešto kao pravilno djelovanje. ali koje moramo zahtijevati ili. dakle. ne smijemo pretpostaviti kao valjane. od ovog okreta prema ideji. kao bog. dakle. on je ovoj upotrebi pripisivao kon­ stitutivno značenje. On ih je označavao kao regulative. na koje se prostire naše mišljenje. uviđao da uopšte ne postoji tako ne­ što kao u sebi jedinstveno iskustvo. a to je opet ono što ga uveliko razlikuje od racionalizma.

što materijalu nešto čini. naime. Svijest. kvalitete. Ovom pojmu funkcije je kasnije. sa svoje strane. ideja beskrajni cilj i za­ datak. ne misle kao dio svijeta. Mi smo se. što je sadr­ žano u spekulativnom dijelu Kantove filozofije. time što smo. koji smo dosad zanemarivali. Ja sam vam već rekao da je u svemu tome jedan prelaz prema duhu kao principu. i to svojim dinamičkim momentom nasuprot statičkom sveg ostalog. onako kako je ona definisana na jednom mjestu »Kritike čistog uma«. Kod Kanta je. navodili principe. kao takav jedan dio opstojećeg kao sve drugo opstojeće. predstavlja ipak i jednu vrstu sekularizacije ili utonulog kultur­ nog dobra gornjeg sloja. moglo bi se reći. s tim se materijalom nešto de­ šava. već je ona nešto dje­ latno. sam pojam oblika. dato. spada to da pri tom mislite na još je­ dan momenat. kao nešto aktivno. ima svoj smisao samo ako vi sebi pri tom na bilo koji način predstavite nešto oblikujuće. onoga. što je Kant izrazio tako što je sve svoje kate­ gorije označio kao funkcije. dakle. ako hoćete egzaktno da shva­ tite smisao onoga što je Kant mislio. kako kod neokantovaca. tako i kod na­ prednih empirista. Um — ili transcendentalno jedinstvo ili ma kako da se to zove — Kant odpočetka shvaća kao djelatnost. koja oblikuje datosti pri tom nije nešto pu­ ko pasivno puko reaktivno. Pojam konstitucije kod Kanta i ono što čini bit idealizma koji se na­ stavlja na njega sami su okarakterisani time što se ovaj duh ili ova svijest. no vi ćete se. kako biste zaista sasvim specifično razumjeli šta treba sebi predstaviti pod idealizmom.dakle takozvani smisao za nešto više. treba da se razlikuju od svega drugog. Ukazao bih vam još na to da je u osnovi ovo256 . u iz­ vjesnoj mjeri. kretali u naivno ontološkom pravcu gledanja. dat obrt u pojam matematske funkcije. zapravo. najprije jedno­ stavno morati držati toga da funkcija. ne treba da bude ništa drugo do djelatnost. duh. kao nešto konstituišuće. ali ja vjeru­ jem da uz pojam idealizma. Mi smo dosad govorili tako kao da imamo posla jednostav­ no s entitetima: svijest. Oni. načine bitka.

uglavnom. Ovom djelatnošću sad treba da se ustanovi tako nešto kao jedinstveno iskustvo. opterećuju. onda je napuštena granica individualne svijesti. Da li ja mislim. opet. jednostav­ no. što vam. ako ona treba da bude duh apsolutno. ali onda je i ona djelatnost odvojena od djelatnosti konačnog pojedinačnoljudskog individuuma. sloboda. već je za njih potreban onaj rad i napor misli koji Kant pripisuje spontaniteta. uglavnom. beskrajna djelatnost. Ona postaje jed­ na.ga jedno određeno stanje stvari. do jednog izvjesnog stepena. Pojam djelatnosti je u vezi s jednom razlikom. Suprotno tome. čak i kad uop­ šte to neću da čujem. upravo neku dje­ latnost i gdje se krije proizvoljnost. koja u 257 . da­ kle proizvoljnom činu. spontanitet je. ne moram čak ni da načuljim svoje uši. to najprije zavisi od toga da li ja hoću da mislim. ko­ je ja činim. što ja nešto vidim ili čak nešto čujem. To je. ove takozvane sinteze toga samo datog. već me time. Ova razlika između respectiviteta i spontaniteta je jednostavno ista razlika kao što se pravi između čulnosti i razuma. sve ono što implicira mišlje­ nje. zavisi od napora koji pri tom ulažem. Ja sam receptivan utoliko što mi se čulno daju nekakvi podaci. u izvjesnoj mjeri. tek sasvim shvatljivi smisao pojma sponta­ niteta i Kantovog pojma funkcije. može biti odmah jasno. dakle najjednostavniju adiciju. koja se u »Kritici čistog uma« pravi između receptiviteta i spontaniteta. uglavnom. Ovaj najjednostavniji pojam mišljenja kao djelatnosti najbolje ćete sebi objasniti ako sebi predočite kako nam. što znači neku vrstu napora. meni upravo nisu date. Ako djelatna svijest treba da bude svijest apso­ lutno. u smi­ slu Kantove filozofije. a to. pri čemu ja. pa makar i ono najjednostavnije. teško pada da mislimo i kako je to naporno ako treba da mislimo kontinuirano. ja ih kao takve ne mogu recipirati. bez potrebe da pri tom sebi već razjašnjavate onu beskrajnu teškoću speku­ lativne metafizike kao nekog apsolutnog proizvo­ đenja. dakle u jednom krajnje pasiv­ nom obliku.

doduše. Time što on sam nešto čini i da to drugo koristi kao materijal. duh. Ovu misao ο duhu. u starijim metafizikama je duh kao nekim ponorom odvojen od onog protežnog ili od materi­ je. konačno. kod samog Descartesa određena jednostavno kao sup­ stancija. 22. novembar 1962. naprotiv. a to je. postaje jedna takva apso­ lutna djelatnost. spekulativnog idealizma uopšte: On duh. U ovom potpunom izobražavanju pojam idealizma dospijeva do jedne diferen­ cijacije. mogli bismo reći. a ne kao neka takva djelatnost. Razmatranja ο pojmu idealizma mi smo posled­ nji put postavili prema pojmu duha. imamo. s kojim on to čini. već nešto samo po­ stojeće. Vi svi znate da je misleća supstancija. Onda. da još jednom preuzmem mi­ sao ο sekularizaciji. vidi da. sadržajno razumjeli prelaz od starije racionalističke filozofije ka pojmu idealizma. kao nečem apsolutno djelat­ nom. polazeći od svog sopstve­ nog kretanja. dakle princip subjektiviteta. biva u sebi dinamiziran. nadam se. ali je ona upravo tuđa starijem racionalizmu. dakle. kod Leibniza i Kant ju je ne­ posredno preuzeo od Leibniza. zbog toga što on sam nije nešto djelatno. Time ste. kako se on ra­ zumijeva kao nešto apsolutno djelatno i što iz sebe produkuje bivstvujuće.sebi nema ničeg ograničavajućeg na njezinom mate­ rijalu. bila ona srž. niti ičeg ograničavajućeg u sebi samoj. tako napreduje. sad. koja će vam pokazati kako se unutar oba­ veznih filozofskih pojmova mogu iskristalizirati ta­ ko izvanredne razlike da ovi pojmovi prelaze skoro 258 . koji polazi od pojedinačnoljudskog iskustva i od djelatnosti pojedinačnoljudske svijesti. 25. sa svoje strane postaje seku­ larizacija tvoračkog božanskog principa. on. da on postaje jedna djelatnost u apsolutnom.

U oblasti filozofije morala Kantovoj etici moralnog shvatanja se suprotstavlja i jedna sadržinski utvrđena teorija. izgrdio Kanta. i to s pravom. To najprije zvuči paradok­ salno. gdje se kod Hegela. Na ovim pažnje vrijednim promjenama. verifikovati ono što sam vam rekao ο biti filozofskog pojma: u svom razvitku on upravo ne ostaje sebi sličan. zahvaljujući svome 259 . produktivni duh. Kanta i Hegela uključujemo u skupni pojam njemačkog idealizma. moramo reći. ali je. kao konsekventnijeg idealista. koje se inače mogu misliti samo kad je riječ ο pojmu ο kojem se govori i onom što mu se spol ja suprotstavlja. poslije ovoga što sam vam rekao. to je moguće zato što kod He­ gela materijal nije nešto spoljnje i slučajno. U teoriji spoznaje Hegel izvanredno konsek­ ventno odbija Kantova razdvajanja forme i sadržine. koji je stajao između njih — unutar ovog okvira filozofije identiteta.u svoju suprotnost. uopšte ne može dovoljno radikalno predstaviti suprotnost između Hegela i Kanta. kako u etici.obratno Kant izgrdio Fichtea. unutar ovog zajedničkog. zreliji Hegel je u nizu pasaža. kao pučkoškolca. rekurira na subjektivne obli­ ke. tako da se. Sasvim slično je . Konačno. u okviru jednog čvrstog pojma mogu se reprodukovati su­ protnosti. dok Kant. A to se odnosi na sva pod­ ručja. iako se Hegel u izvjesnom smislu. dakle redukcije na aktivni. sa­ svim jasno. smatrao odvojenim i ti­ me je u obje oblast konoipirao u suštini formalne teorije. naime u logici pojma. osjećao kao Kantov izvršitelj — već samo time što se vidio kao izvr­ šitelj Fichtea. daleko energičnije nego kod Kanta uvažava ono sadržinski određeno i konkretno. koje je on. do kojih je došlo u pojmu idealizma. Prije svega. konsekventni idealista uopšte ne prizna­ je nešto bivstvujuće izvan duha. nego on. kao i razdvajanje spoznaje konačnog d besko­ načnog. tako i u estetici. kako je to slučaj kod samo po obuhvatno­ sti logičkih pojmova. recimo u posljednjem dijelu velike »Logike«. dakle. nalaze se neizmjerne dife­ rencije. po sadržini. već je on sam i duh. možete. i u oblasti estetike. Još preciznije rečeno.

Kako se onda ovaj veliki mislilac po­ stavio prema onom nužnom kretanju? Kant je. ili i od pukog fenomenološkog postupka. da ne odstupa od svojega. Takvo kretanje u ovom cjelokupnom pojmu ide­ alizma bilo je nužno. došlo je iz jedne stroge nuž­ nosti. naime iz principa duha ili principa pro­ duktivne snage uobrazilje. nije izričito kazano. nemamo ni­ kakvog prava da govorimo ο jednom takvom mate­ rijalu. Kant se tako tvrdokorno suprotstavljao onoj plauzibilnosti. dakle.sopstvenom kretanju. Trebalo bi. iznad motiva naučničke sujete. u čemu je sam postao ve­ lik i čega se dobrim dijelom svoga svjesnog duhov­ nog života čvrsto držao. ovaj materijal.recimo. u smislu naj jedno­ 260 . ka­ žemo da je materijal nešto sasvim neodređeno. onda. govorimo ο ne­ koj granici. koji ga je prevazilazio. već i ο velikom poštenju misli. ponekad prelazi u svoju su­ protnost. S druge strane. nije ništa drugo do mišljenje mišljenja — Schelling je time ponovo preuzeo Aristotelov pojam νόησις­ νοήσεως­ — na što se. Ako . zapravo. ipak. jer je u svom sopstvenom razvitku bio žrtvovao sve. ali utoliko moćnije djeluje kao latentan mo­ tiv. kako to kod Kanta. onom logicitetu razvitka. polazeći od sopstvenog prin­ cipa. razvijati iz ovog principa. to ne smijemo objašnjavati jednostavno kao neku vrstu duhovnopovijesnog kretanja ili raspolo­ ženja doba koje se probijalo. ako. odista. premda ipak svaka stranica njegovih spisa svjedoči ne samo ο izvanrednoj snazi misli. Ako uopšte želite da steknete razumijevanje za ukupan kompleks idealizma. Do tog razvitka od Kan­ tove pozicije do Hegelove pozicije. sa svoje strane. onda. po­ stupka koji terminima pripisuje neki dati smisao. da bismo je uopšte mogli postaviti. međutim. definitornog. za­ pravo. onda nešto na njemu veoma čudno zaslužuje da za­ pazite: Postkantovski idealisti su posebnom stringencijom i silinom dokazivali da sva spoznaja. doduše. ne­ što apsolutno ništavno. što sam vam ocr­ tao u nekoliko poteza. onda zaista ovu granicu već moramo preći. To je ono što obradu filozofske termino­ logije razlikuje od samo utvrđujućeg.

u kojem predikatni pojam dodaje nešto novo pojmu subjekta. zar nije sva spoznaja jedna jedina tautologija? Imaju li. neki smisao? Emfatički pojam spoznaje. gdje. da se unutar filozofije sporovi ne mogu izgladiti onako jezgrovito kako smo mi to navikli. jedan jedi­ ni gigantski analitički sud. Ja sam vam obje ove pozicije postavio jednu pored druge. upravo samo Hegelov idealizam. ima li sam pojam spoznaje onda. pojmovi kao subjekat i objekat. Kant je centri­ rao na pojam sintetičkog suda. ostaviću otvore­ nim da li s pravom ili ne. Hegel. pa čak. Na drugoj strani je Hegelova filozofija. zapravo. koji je postao apsolutan. pra­ vio razliku između pukog analitičkog pojedinačnog suda. Međutim. Time bih vam dao da imate nešto što sam vam u početku naznačio malo više dogmatski. na konou. No ovaj suvereni i sam još sasvim kon­ sekventni odgovor ipak nije baš tako uvjerljiv. sebe može da mjeri. On je. a da se upravo zbog toga što on izvan sebe više ništa nema promašuje ono na što bi on trebalo da ide. u idealizmu koji je po­ stao apsolutan zapravo uopšte više nema nečeg no­ vog. naime. međutim. Os­ taje nam osjećaj da se. ovo i sam sebi prigovorio. tim duhom koji je sasvim dospio do sebe. kao do krajnosti obra­ zovana logika konsekvencije. onda. takođe. može biti go­ vora ο zbiljskoj genuinoj spoznaji. na pojam suda. ova razlika nije ništa manja od one između relativnog i uslovljenog. Kod Kanta pritisak ide u pravcu mo­ gućnosti nečeg novog. eskamotiralo ono po čemu on.stavnijeg ljudskog uma najprije može reći: Ako ov­ dje samo apsolutni duh spoznaje sebe samog. uopšte. da se kontroverze unutar 261 . to znači. Mogli bismo reći da je taj konsekventno obra­ zovani. dakle. nije bio baš glup pa je. razumi­ je se. koji je on u sasvim posebnoj mjeri smatrao ništavnim i ravnodušnim — u tome je otišao još mnogo dalje od Kanta — i povratka misli u sebe samu u smislu Goetheovog stava da je svaka težnja. nečeg što ne ulazi već u poj­ move koji se prevode u sintetički sud. svako nastojanje vječni mir u bogu gospodu.

kad se smrači. nužno mora da zakaže. jer. Nešto od toga odzvanja već u Kantovom učenju ο antinomijama koje želi da izrazi kako mi­ šljenje. — Ono što filozofija treba da radi to je. u okviru idealizma. na primjer u sukobu između Kirkegaarda i Nietzschea. radi ο najozbiljnijim stvarima. a njih bi odista trebalo upotrebljavati samo za realnu praksu.pozitivnih znanosti smatraju konačno odlučivim i izgladivim. da tek tamo postaje interesantna. no pošto se. onda je ovo uopšte naj­ manji rizik. Ovaj proces između Kanta i He­ gela. mi ličimo na onog leptira koji. možda. kad su se. ili nije samo. Paris 1954. U sebi konsekventna kretanja misli mogu u filo­ zofiji izgledati kao puke misaone igre. što se tamo. neprestano gla­ vom udara ο prozorsko staklo i ne nalazi pravi pro­ laz. Jacques Chevalier. ja bih stvarno rekao — kako je to na početku novije filozofije rečeno kod Pascala u poređenju ο opkladi. Kad se ne bih plašio da za filozofiju upotrebljavam tako egzistencijalistički obojene poj­ move. ed. ako povjeruje da kazuje nešto ο apsolutnom. Pensies (1670). da filozofija uopšte tek tamo zapo­ činje. otvoren je do danas i uvi­ jek se nanovo reprodukovao. istina. u stvari. samo pita­ nja koja se opiru jednoznačnom izglađavanju u scijentističkom smislu. Isti taj motiv nalazimo i kod Hegela. ponovo poja­ vili izvjesni Kantovi motivi protiv idealizma. jednostavno odu­ stati od ovog kretanja. gdje može i da pogriješi. zapravo. krivnja na filozofijama ili njiho­ vim nedostacima. već je to povezano s predmetom filozofije. 15 262 . danas bismo rekli. dok je ona svugdje tamo gdje raspo­ laže nečim apsolutno sigurnim i pozitivnim. istina prelomljeni pojmovima unutarnjosti. čija prava oblast su. značilo bi ostati u mraku. baš podražavanje tog kretanja. A za ovaj karakter neizgladivosti nije toli­ ko. odmah ili puko ustanovljavanje činjenica ili puka logička operacija. dozvolite mi da se izrazim sasvim jednostav­ no. još odnosilo na teologiju — da je ovaj rizik uopšte životni ele­ menat filozofije. str. 212 i dalje. jer u njegovoj dijalek­ 1 5 Blaise Pascal. a ako hoćemo iz tog mraka.

naprotiv. zapravo. koja se. Na ovom mjestu se. To je jedna od onih po­ malo jevtinih duhovitosti koje se pojavljuju svuda tamo gdje ono školsko znanje vjeruje da treba vr­ šiti pozajmice duha. No to ima i konsekvenciju. do kojeg je došlo u pojmu idealizma. premda i pomalo dubiozno znanje iz oblasti prirodnih nauka — on je i habilitirao s jednim prirodnonaučnim radom — onda u jednom višem smislu. pokušavalo 263 . Ja sam vam rekao da taj konsekventni ide­ alizam. Svi vi. karakteriše ne samo pojedina pi­ tanja i pojedina misaona kretanja filozofija. koja u svakoj misli cedira slje­ deću. Ja bih išao još dalje od toga. Ono je. da je u njemu. Sada bih htio barem da ukazem na jednu po­ prečnu vezu. jedno čudno dvo­ jako kretanje. nekad ste proči tali onu frazu da je taj veliki idealistički spekulant Hegel bio i veliki realista. a ova je konsekvencija u začetku i u obrazovanju Hegelovog sistema povučena s krajnjom energijom da. No ako se tu ne misli sasvim prosto na to da je Hegel po­ sjedovao veoma široko i duboko znanje u oblasti povijesti prava i isto tako široko. a. uostalom. bilo je. dakle. onaj medijum u kojem uopšte dolazi do tog kretanja misli. Ova osobena struktura da se bude nešto zasnovano. s jedne strane. i u povijesti idealističkog mišljenja.tici svaka pojedina misao. u ovoj frazi ipak ima nečeg. to obično ne uspijeva. zapravo nalazi onaj mome­ nat. odbija da se realizuje. a. a istina je tek u ukupnom kretanju. istovreme­ no. svaki pojedini sud kao nešto konačno. počev od jedne tačke. dakle prema apsolutnosti duha. sve duh. uspostavlja prema onome što nazivamo realiz­ mom. ne trpi ništa izvan duha. vezano baš za ono što smo govorili ο sasvim konsekventno izobraženom idealiz­ mu. u izvjesnoj mjeri. u kojem se utužuje krivica. i neizgladivo. ili. u svakom slučaju . Kretanje prema apsolutnom identitetu. nema ničeg duhovnog kao nečeg izolovanog od bivstvujućeg. naime na prelazu od Fichtea do Schellinga.oni među vama koji se bave duhovnim naukama. zapravo.

str. Predgovor. 78. 256 i dalje. s druge strane. isto­ vremeno.da sve što jeste. filozofiju. onda ćemo. ali s tenorom svoga sopstvenog sistema neobjedinjivi način. zapravo. neka posebna sfera. ne bi bio nešto zbiljsko. U ovome se taj ve­ liki pojam idealizma razlikuje od svoga razvodnjavanja u kasnijem devetnaestom vijeku. recimo. U toku Hegelovog razvoja to se malko pomjerilo time što je kasni He­ gel na jedan. pojam duha kriomice. Najtrivijalnija i najpovršnija. dakle nije. Johannes Hoffmeister. U ovom ide­ alističkom pokretu. na njegovom vrhuncu. duh ne znači objektivni duh u smislu ćudoređa naroda. U kasnom »Sistemu filozofije«. ograničio na one duhovne sfe­ re u užem smislu. ipak. što u ukupnoj idealističkoj filozofiji duh nije. Grundlinien der Philiso* phie des Rechts (1821). rekao bih. izdanje »EnGeorg Wilhelm Friedrich Hegel. religiju. t 16 Odlučujući momenat za ovaj osobiti pojam ide­ alizma je. obratno. kako se danas obično naziva veliko. niti znači umjetnost. naime. više nije trpio ili nije vidio nikakav duh. naknadnim spisima dopunjeno. u Filozofiji povijesti i u Filozofiji prava. ali za naš današnji cilj u svakom slučaju ne loša formula za to je ona koju je Hegel upotrijebio dva puta. označili :ao trancendentalni idealizam. Ham­ burg. recimo. Vorlesungen über die Philosophie der Weltgeschichte I: Die Vernunft in der Geschichte (1822—28). rezignativan. 16 5 264 . veoma brzo dovelo i do toga da se. 1963. u užem smislu. ono što bi se danas okarakterisalo kao skup temati­ ke takozvanih duhovnih nauka. ed. On. nešto realno. Drugim riječima: ako stvarno treba da je moguće svu punoću zbilje izvesti iz du­ ha. već je on zaista skup realnog kretanja onoga što jeste i realnog po­ vijesnog kretanja čovječanstva. koji. da je sve zbiljsko umno. utopi u duhu. sve bivstvujuće. i duh naći u svoj punoći zbilje i ne samo u njoj. više nije baš tako čvr­ sto vjerovao u to da je zbilja zbilja duha. To 'e onaj momenat koji smo. ali i da je sve umno zbiljsko. No ono je.

U tome je ogromna snaga misli. međutim. biva preuzeto u pojam duha kao njegov momenat. prije svega djelo nastalo sredinom njego­ vog razvoja.ciklopedije« . Ako ja u zbilju mogu da uronim zato što mi se unaprijed garantuje. 17 3 6 265 . može da se zasiti svim zbiljskim. dakle. Encyclopädie der philosophischen Wissenschaften im Grundrisse. često moGeorg Wilhelm Friedrich Hegel. Hegelova filozofija. jeste. Ona. kako to izričito kaže Hegel. Kad god mi danas nastojimo da se filozofijom bavimo u onom emfatičkom smislu. ( 1830). Hamburg 1959. 17 U ovakvom uvodnom predavanju dopušteno je da vam se pomalo sumarno dadne jedna orijentaci­ ja u ove filozofske pozicije. U svojoj punoj koncepciji. ima u potpu­ nosti onaj karakter koji sam ja pokušao da vam eksponiram. jer ova tendencija. »Fenomenologija duha«. to jest da je ono pravo i prvotno mogu­ će samo onda ako to samo bivstvujuće shvatamo kao izraz duha. ne treba da bude ništa drugo do tendencija samog svjetskog duha. došlo je neizraženo do ove modifika­ cije. zapravo. dakle. Zato bih. da je ova zbilja duh i da je. time što ova filozofija postaje sadržajna i što se obraća konkretnim predmetima. onda i ovdje imamo tendenciju da se svijet potvrdi. kad smo se bavili Hegelom. Nicolin und 0 . Onda se sve više odustaje od kritičkog zahvata u svijet. samo kratko. a Horkhei­ mer i ja smo. preobraća se ona u realizam. što uopšte jeste. glorifikuje upravo onakav kakav on jeste. kao nešto smisaono. a misao time stiče snažnu produktivnost. upravo. što ne trpi ništa izvan duha. Mogli bismo. veoma paradoksalno reći. legitimise ono apsolutno. što je ona sama. F. Upravo time što sve. konačno. mi krč­ kamo ovaj idealistički motiv dešifrovanja tog bivstvujućeg. koje je ikad bilo na svijetu. Pöggeler. prilagođavamo se vladajućoj tendenciji ovog realiteta. ed. da hoćemo da razumijemo šta. nešto rekao ο momentu neophodne kritike idealiz­ ma kao najveličanstvenije i naj konsekventnije filo­ zofije. time. zahvaljujući ekstre­ mizmu idealističke pozicije. drugim riječima.

' Upravo u svojoj sopstvenoj veličanstvenoj konsekvenciji. koji je depersoniliziran. On je ovaj duh. dobro. jer. zbog toga označio kao volju. kod kasnijih idealista zove duhovna sloboda i '? Up. Na­ vodno je zajamčeno da je samo ovo činjenično duh. kao i kod postkantovskih idealista. 1928. što se. postao je teodiceja. Sumnje u to da je ovaj stvaralački duh onaj dobri princip. 12 266 . koja se obrazovala kod Schopenhauera. da upravo taj sasvim konsek­ ventni idealizam ima čudan afinitet prema pozitivizmu. naime postao je jedna vrsta op­ ravdanja svijeta kakav on jeste. ne treba više da ima ništa zajedničko sa pojedinačnoljudskom subjektivnom sviješću. ako se ovo bivstvujuće akceptira kao nešto pozitivno. u Leibnizovoj skici. pojavljuju sa­ mo pozitivne egzaktne znanosti i što ono. Lehrbuch der Geschichte der Philosophie (1891). ba­ rem glavnoj struji idealističke filozofije.rali ovo primijetiti. u čemu je pogođen kako mome­ nat njegove sljepoće i. idealizam je postao suprotnost onome što se moglo očekivati. 522. Jasne su one postale samo u jednoj protupoziciji. takve sumnje su potpuno strane. dakle prema onom držati-se-činjeničnog. str. dakle. njegove demo­ ni je. na primjer Wilhelm Windelband. tako i zadržan onaj momenat izvornog usta­ novljenja apersonalne djelatnosti. on­ da. kao što sam vam izložio. Wilhelm Windelband (Vilhelm Vindelband) je s pravom u op­ širnim analizama ukazivao na to da je. Ovaj sklop se jasno ocrtava već u prvom širo­ ko zamišljenom modernom pokušaju da se nasilno spoje samo bivstvujuće i pojam filozofije. isto. 8 Kant izgleda da je mnogo bliži pozitivizmu zato što se kod njega. koji. koja se odigrava u apsolutnom. uprkos pot­ puno obratnom akcentuiranju. što je bio duh kod Fichtea. Schopenhauerovo mišljenje u strukturi uopšte bilo slično mišljenju Fichtea. ako hoćete. kojeg je on neprestano grdio i prezirao. apsolutno. kao model spoznaje. na osnovu ove postaVke. treba da je sigurno kako je ovo bivstvujuće upravo kao duh ono pozitivno.

uopšte od­ lučujući spor same filozofije. str. Frankfurt 1964. nije princip apsolutnog duha. sumnjiči. što je kod Kanta još zaista dato. ed. A ova real­ nost. koji. doduše. Idee zu einer Geschichte in weitbürgerlicher Absicht (1794). i sami utopiju uzimaju pod svoje. za utopiju ostaje mnogo više prostora nego kod konsekventnih idealista. on bi ih. odbacio kao ništetno poboljšavanje svijeta iz osamnaestog vijeka ο na izgled višem stanovištu onoga koji je zadovo­ ljan svijetom. On se osjećao u poziciji onoga kojem je pošlo za rukom da realnost. moguć­ nost da bude drugačije nego što historijski to jeste. ima jedan princip. Kant. 195—254. U Kantovoj formulaciji duh je ograničen. doista. što je kod Kanta samo nabačeno. ono dato. tom IX. koji se pojavljuje u ovim fi­ lozofijama. koji ovu konstrukciju nije prihvatao. kao gore. time je na neuporedivo snažniji način izrazio mogućnost promjene. obično. Ova razlika je toliko mnogo razlika koja se tiče cjeline. Upravo zato što spoznaja za njega nije apsolutni identitet. vjerovatno. Kod konsekventnih idealista. ako hoćete. već upravo na ono što se svih nas najdirektnije i najneposrednije tiče. koji konkretizuju i misle utopiju. onakvim kakav je on. da se mijenja i svaki pojedini pojam. Werke tom I X . Zum ewigen Frie­ den (1795/96). kod Kan­ ta za novo. vjerovat­ no. iako je oboma zajednički korijen u umu. ja sam mislio ne samo na one takozvane logičko-metafizičke pozicije. 19 Kad sam vam govorio ο do danas perenirajućoj neizgladivosti upravo onog spora koji se odigrava u okviru idealizma i koji je. ali je time potajice i ukidaju. za ono što bi bilo drugačije. Werke. vjerovatno. naime na odnos prema utopiji. Wilhelm Weischedel. a kod kas­ nijih idealista on je apsolutan. str. premda to.duhovni spontanitet. Oni uče jedinstvo teorije i prakse. pojmi polazeći od principa. 19 267 . 33—50. dakle. on to. i samo po­ staje izvedeno. no provođenje tog jedinImmanuel Kant. uopšte još ne dolazi u polje posmatranja. Kad bi Hegel davao svoje mišlje­ nje ο spisima kao što je »Ideja ο opštoj povijesti u svjetskograđanskoj namjeri« il i ο traktatu »0 vječ­ nom miru« .

a to je imalo velike posljedice. zapravo. pri­ mat subjektiviteta nad onim što bi bilo drugačije. Taj apso­ lutni identitet. onako kako ga danas Heidegger stipulira u svom učenju ο bitku. kao onaj koji sudi. i na Platona. već je statuirano prvenstvo subjektiviteta. idealizam u krajnjem. razumije se. isto. time što sebe razumije­ va kao mišljenje beskrajnog ili kao mišljenje koje je u sebi beskrajno. pa i tu idealističku stranu Kanta označavam kao mišljenje identiteta. ali sasvim sličan način je 20 Parmenides. ide mnogo dalje nego neka puka filozofska škola. to je. premda možda i u kolebljivom smi­ slu. H. tamo ja tvrdim da su mišljenje i bitak. Diels. Sada vam. gdje polazim od identiteta. na primjer. neće više zvučati tako skri­ veno što ja bit idealizma. 2 0 14 268 . To je. tako se to kaže u in­ terpretaciji one sporne Parmenidove izreke. i to što mišljenje konačnog čovjeka. Svugdje tamo gdje ja stav­ ljam identitet.stva Kant je. kao mišljenje identiteta. bitak je uvijek nešto njemu putem mišljenja posredovano. na jedan njemu ne­ svjestan i zato poguban. Ovi ideali­ sti su. i samo ono beskrajno uključili u filozofiju. koji. Ko ovako sudi. Mišljenje identiteta. B3: το γαβ αύτδ νοείνε τίν τε και είναι. taj je. u emfatičkom smislu. ovaj pojam idealizma. koji je prije razvitka modernog odnosa subjekat-objekat u idejama i u najvišim kategorija­ ma apsolutizovao i hipostazirao mišljenje. taj izričiti pojam idealizma. ed. W. zapravo. što sebi pripisuje da samo apolutno može potaviti polazeći isključivo od sebe i da ga iz sebe može izvesti. razdvajanjem kritike čistog i praktič­ nog uma. dakle kao mišljenje koje vjeruje kako sve što jeste može biti izvedeno iz jednog jedinstvenog principa i — ovo smatram odlučujućim — da ovaj jedinstveni princip uvijek. proteže se. Dublin 1969. mora biti subjekat. upravo odbacio kao nemoguće. dakle. u: Die Fragmente der Vorsokratiker. znači zahtijevati pri­ mat subjektiviteta. Kranz. Time što se statuira identi­ tet. uvijek na strani mišljenja. konačno. sigurno.

27. Ovdje se radi ο jednoj toliko centralnoj tački. kao što idealistička filo­ zofija sve što jeste pripisuje jastvu. uvijek subjekat. svoj model ima na duhu i time. Iz vašeg kruga je. na koncu. novembar 1962. Ovo sam ja okarakterisao kao princip mišljenja identiteta i tome priklju­ čio tezu. u potpunosti pri269· . pa sam zamoljen da malo šire razjasnim i obrazložim tezu kako j e identitet u mišljenju identiteta implicate idealizam. učinjen pokušaj da se subjektivni princip. na jedan manje školski i obuhvatniji način odredio kao mišljenje. Nasuprot ovoj tezi. objektivnoj strani. zato nužno mora biti odbijen. Osjećam opravdanost takvog zahtjeva i pokušaću da mu udovoljim. međutim. iako moram reći da time pred vas stavljam nešto više od onoga što bi bilo opravdano u jednom predavanju koje je zamišljeno kao uvod. princip pojma u jednom emfatičkom smislu. pa i onda kad se to jedno razumijeva kao objektivno. u kojem se. mi bismo isto tako. kako sam vam rekao.. mogli zamisliti i neku flozofiju koja sve pri­ pisuje nejastvu. a fi­ lozofija je i inače tako malo neki godišnji odmor da ne mogu zaobići ovaj teški zahtjev postavljen va­ ma.mišljenje identiteta. da je svako mišljenje identiteta idealizam. ono što. u njemu se potajice utvrđuje primat subjekta. naj­ prije. i na pojedinačnoljudskoj svijesti. ovaj objedinjujući mo­ menat. 26. on je jedno. a to je iza one interpela­ cije. ono što jeste rastapa u duh i time u princip. Pojam idealizma ja sam vam na jedan širi. U naturalističkom materijalizmu je. subjektu. ali i sebi. poteklo mišljenje da to nije postalo sasvim evidentno. na primjer. U to­ me imamo da je ovo jedno. po tendenciji. To je princip sinte­ ze. pa njegov zahtjev da je nešto dru­ go od idealizma. uko­ liko se pojam odnosi na cjelinu.

princip identiteta pri tom ne bi bio sam subjekat. to je upravo uvijek već nešto prinudno dobijeno. ali ovo mišljenje identiteta. Ja smatram da je poj­ movni oblik ovladavanja prirodom ona vrsta inte­ gracije čiji vrhunski izraz je da se sve ono što tu jeste svede na jedno. taj identifikujući princip. ne bi bilo subjektivističko. sve bi se objašnjavalo polazeći od principa materije. dakle. ako smijem da se tako izrazim. obrazuju tematiku sveukupne filozofije. istovremeno. Ovladavanje prirodom je princip na kojem se obrazovao pojam subjekta.apravo. neću ga kritikovati zbog njegove sadržine istine. ukoliko ono sebe samo interpretira kao antiidealističko. To bi onda bilo mišljenje identiteta. kao pojmovna refleksija se u jeziku filozofije ogle­ da odnos između principa koji ovladava prirodom i onoga što je nasuprot ovom principu i što bi se moglo nazvati prirodom. momenat jedinstva bi onda bio momenat jedinstva onoga što jeste. vjerovatno. uvijek je na subjektnoj strani. moći ću vam. u izvjesnoj mjeri jezgro iskustva koje "e u osnovi obrazovanja pojmova. ima jedan princip Koji je apso­ lutno suprotan principu subjekta. '. najbolje razjasniti ako podvrgnem kritici ovaj način mišlje­ nja. ako pojam prirode. Međutim. Ono što je naspram njega. koji sve objedinjava i sve što tu jeste izjednačava sa sobom. kao svoje jezgro. na objedinjujuće. U diferenciji i u odnosu između subjekta i objekta. Na početku i formalno ovo zvuči veoma plauzibilno. već samo zbog njegovog zahtjeva da. Svoju tvrdnju da je svako mišljenje identiteta implicitno idealizam i da je idealizam uvijek miš­ ljenje identiteta. on je. da se. naprotiv. to je difuzno nešto mnogo. što terminira u :ategoriji subjekta. onako kako oni. s kojim ono treba da bude jedno. ne- J 270 . mnogostruko. shva­ ćen tako apstraktno. Takvog jedinstva uopšte nema drugačije ne­ go posredovanog subjektivitetom. Ono jedno. svijest pro­ glasi identičnom s određenim fiziološkim procesima u mozgu.piše onome što nije duh. ne bi u sebi zvučao suviše sta­ tično i suviše invarijantno.

ostaje jedno. jer pojam je. organon iden­ titeta zahvaljujući tome što se mi u mišljenju slu­ žimo pojmovima. redukcija na jedno jedinstvo. Naprotiv. kako mi to sasvim jednostavno ka­ žemo. drugačije to izraziti tako da je sam princip identiteta princip mi­ šljenja. sve one objedinjujuće momente. obrazuje na samoodržanju. jedno sopstvo koje mene samog održava. ako baš hoćete. opasno difuzno i mnogo redukuje na nešto jedno. pod kojim treba da se supsumira sve mnogostruko ili da se izvede sve mnogostruko. zapravo. To sopstvo. koji se up271 . u principu. Mogli bismo. kao nešto identično što se održava.što što uopšte nije jasno artikulisano. urezalo je baš ovo sopstvo. oni su. pa i simultano u raz­ ličitim sferama uvijek isto. ne znači ništa drugo do mišlje­ nje u jedinstvu. uopšte. uvijek je rekurs ili re­ dukcija na mišljenje. praslika je svakog identiteta i u bivstvujućem se neće naći neka s tim uporediva praslika. možemo reći da je sam subjekat. ka­ rakter nedovršenosti ili. koje sebe upra­ vo održava spram prirode. Ovaj princip koji se održava spram onog difuznog. ne bih oklijevao da kažem da je svaki prin­ cip. a u riječi principium imamo ovaj osnov nečeg prvog. ima karakter otvorenosti. svaki osnovni stav na koji se može rekurirati. Ο tome ja mogu govoriti samo ako sam ja jedno J a koje sebe samog održava. Mišljenje identiteta. Mišljenje identiteta znači da se ovo nadiruće i. Rekurs na nešto prvo. to je sopstvo. što uključuje sve. nužno princip mi­ šljenja. ako'je ovo sopstvo vre­ menski u različitim stadijima. nadirućeg snagom svog sopstvenog održanja — se se conservare — kako to glasi kod Spinoze — koji spram onoga. ima. dakle. Ono što samo nije subjekat. pojmovi. upravo na ovo sintetičko. ako biste to htjeli da izra­ zite pozitivno. onaj ma kako i latentan princip iden­ titeta. Pošto se identitet. kojima identitet urezujemo onom što mi sami nismo. zapra­ vo. zašto je uopšte veoma teško naći pra­ ve riječi. premda se to sopstvo uopšte ne iscrpljuje u ovim momentima njegovog identiteta sa sobom.

a vi znate da ima mnogo logičara koji. često rečeno da je čisti princip identiteta iden­ tičan s analitičkim sudom A = A. Uz sve induktivne zaključke ide momenat nesigurnosti i otvorenosti. što nam iz vanjštine dolazi. Na tome je posebno jasno da identifikacija ili apsolutni identitet spadaju u subjektnu stranu. osim ako ga utopimo u subjektu tako što ga potpuno i bez ostatka podvrgnemo subjektivnim određenjima.ravo opire redukciji na jedno. uvijek ima mogućnost da ne uđe u svoj pojam. kako je identitet jednako subjekat najjednostavnije biti jasna po to­ me što nikad unaprijed ne možete biti sasvim sigur­ ni u sadržinu iskustva kao onog. Ja vjerujem da će vam moja teza. nasilno podari ovaj zatvoreni karakter. Logički principi dedukcje i indukcije. u tak­ ve logičare spada. a drugi puki aproksimativni postupak. s kojim ima posla. to što kao ono što misli vjeruje da je potpuno svjesno samo sebe kao nečeg identičnog. kao što je. takođe posredovan i sadrži u sebi subjektivitet upravo snagom sinteze kojoj on privodi mno272 . quod nobis contingint. To ne — Ja. može uopšte da se zatvori i zatim snagom poj­ ma da. čim ga postavimo kao totalni princip. istovremeno. pokazuje se da u tre­ nutku kad mišljenje prizna nešto što ono već samo nije ili što nema u sebi. tačno odražavaju ovu razliku. ο kojem sam vam govorio kao ο prigovoru protiv moje tvrdnje. jer čisto mišljenje nije ništa drugo do logički izraz prin­ cipa apsolutnog principa identiteta. Ono što nam do­ lazi time je lišeno ovog jedinstva i ο njemu ne mo­ žemo utvrditi identitet u najstrožem smislu. da upotrijebim Fichteov izraz. takođe. na primjer Popper (Poper). po­ riču mogućnost induktivnog zaključka uopšte. da ono ostaje i bez svoje snage za apsolutnu identifikaciju. da je sasvim izvje­ sno. tom otvorenom. od kojih je jedan obavezan postupak zaključivanja. Isto tako je pojam materije. Samo subjekat. može biti identično. a u svoj pojam može potpuno ući jedino ako samo izričito ili neizričito bude određeno i kao Ja. Samo ono što se nekako bez suviška. zbog toga. bez ostatka utopi u subjek­ tu.

uopšte. Ja sam vam ovo demonstrirao na poz­ natoj razlici između procesa mozga ili procesa oči­ ju. pošto ono isključuje duh. mi pri tom odista ne vidimo ove moždane procese. tamo naći neobično mnogo ο iskustvu. Međutim. monistički. reflektirajuće miš­ ljenje. zbog toga je njezina argu273 . kao što su Locke. kao takav jedan primarni izvor. isto tako malo važnosti pridaje mnogom i mnogostrukom naspram jednog. pa onda Berkley i onaj najkonsekventniji. ali samo iskustvo jedva da ćete naći u ovoj filozofiji. Ovaj čisti. u metafi­ zički monističkom materijalizmu nikako ne može da bude izražena ova diferencija. Ako samo pogledate empirističke filozofe. na koju sam vam već jednom ukazao. sebi samom nesvjesni. mogli bismo reći. upravo ne daje neki takav identitet fizioloških tokova i misa­ onih procesa. postane metafizička teza. nadređenog. recimo. a po tome što u konsekventnom. a to se pokazuje na nasilnosti. kao i Kantova »Kritika čistog uma«. prije svega one zrele i konsekventne. metafizički materijalizam on­ da dolazi do toga da. što ga je bilo u osamnaestom vijeku. s ovim poj­ mom ćemo se odmah detaljno pozabaviti. Onda sve biva podvrgnuto pojmu materije.gostrukost. Uto­ liko je taj metafizički materijalizam. dakle tvrdnja da je svaki bitak materija. sve fenomene svijesti izjednači s procesima mozga. U okviru povijesti filozofije ovaj argument vam posve jednostavno mogu pokazati na filozofskom pravcu. čim materijalizam. Kad vidimo zeleno. i samog osje­ ćaja zelenog. doduše. koji vam je više ili manje poznat pod ime­ nom empirizma. on postaje identičan i po formi. Ova je filozofija baš isto onako apstraktna. nepriznati idealizam i on bi. dok nam iskustvo. nego mi vidimo zeleno. sintetičkog principa. ko­ je ipak nužno mora biti izvor jednog takvog miš­ ljenja. David Hume. koji nam daju osjećanje zelenog. vi ćete. postaje jasno da se i ovdje argumentiše upravo polazeći od jednog apstraktnog. mogao biti priveden sam sebi jedino ako bi se na njemu samom istakao ovaj idealistički momenat.

u suštini. prije svega kod Hegela. Veoma je pažnje vrijedno i veoma paradoksalno da konkretne sadržine iskustva mnogo bolje do izražaja dolaze baš u velikim idealističkim filozofijama. Kant i Hume su se. upravo zato mogu mnogo nepristrasnije da govore ο sadržinama i da nekom ko je.mentacija potpuno komensurabilna argumentaciji »Kritike čistog uma«. neprestano principijelno govore ο iskustvu i^o opravdanosti čulne spoznaje. kod njega se isto onako govori ο principima. ali koje upravo zato što se sadržina nikako ne može čisto svesti na pojam. koje. u neku ruku. To dolazi otuda što se kod Humea. uglavnom uvijek ima samo pojam iskustva. koji je u modi obično izražava ontološkim karakterom ontičkog. to jest mi­ šljenje koje. Idealisti. i samo bit. što nužno rekurira na princip. Ta je filozofija od ove nevolje što. kako bi se to reklo novonjemački. čim poželi da prida važnost iskustvima. međutim. uopšte ne govori ο tome šta je konkretna sadržina iskustva. ovaj na izgled pravac protivan mišljenju identiteta time je. na primjer kod Hegela u prelazu ka egzistenciji. inače. nego u empirističkim filozofijama. I ovaj protupravac. doduše. samo što on ove ka­ tegorije. sa svoje strane i samo pojam. u zatvoru apsolutnog 274 . na jednom crux te filozofije uopšte. isto onako ο kategorijama kao kod Kanta. ima posla s pojmovima. kretali na potpuno istoj ravni i njihove se argumentacije neposredno prepliću. Vi ste ovdje. napravila vrlinu i iz toga izvela da je iskustvo. u izvođenju odustajaiod toga. idealističko mišljenje. on je isto onako teoretičar spoznaje. zato što se izraziti može samo u pojmu iskustva. a do izvjes­ nog stepena i kod Schellinga. ali to se izriče već i u izvjesnim momentima takozvane klasične nje­ mačke filozofije. ko­ ji imaju tezu ο apsolutnom identitetu. a ne sadržinu isku­ stva. a ne sa samim iskustvom. zapravo. To se danas jezikom filozofije. prije svega baš s tim pojmom iskustva. na primjer kategoriju kauzaliteta interpre­ tira drugačije i mnogo manje ih opterećuje nego što je to slučaj kod racionalističkih ili idealističkih mi­ slilaca. nikako ne može identifikovati.

koja je probila ove zatvorske zi­ dine. kao što su: racionalizam sve objašnjava iz uma.duha. U starijim i. u oba ova sistema različito interpretiraju i u obadva dobivaju različitu težinu. ide na obli­ ke iskustva. Kod Kanta su oni mnogo izraženiji nego kod Lockea. povezane jedna s drugom. onakvi kako i Kant želi da ih organizuje i konstituiše. Oba sistema. na drugoj strani. dakle. Ovdje dolazim do jedne sasvim obavezne razlike između pojmovnog para idealizam i realizam. ali. srazmjerno primitivnijim školama racionalizma i empirizma naći ćete dva principa. um i čulno iskustvo. sigurno karakteristični za pojam idealizma. u stvari posla s obli­ cima preko kojih se dolazi do iskustva. Za jedan od ta dva momenta je prvi Fichte na­ šao izraz da momenat duha postavlja sebe samog. te racionalizam i empirizam. među­ sobno suprotstavljena. naime. ipak. jedna drugoj suprot­ stavljene filozofske škole. preko kojeg su ove. ali ona su. a time što ide na subjektivne oblike iskustva. zapravo. zahvaljujući kojima se organizuje naše iskustvo. I Empirizam. tu samo zato da bi ih uklonili da bismo uvidjeli kako ni jedno od ovih određenja uopšte ni­ je moguće kao jednostrano i zaključno određenje. ali su i tamo oni pojmovni momenti jedinstva. demonstriraju pomalo ono što bi. time je duh određen kao proces. zapravo. tako suprotstavlje275 . na jednoj. sasvim slično idealizmu. Ovdje vam se. imaju. a empirizam sve objašnjava iz čula. Oni se do duše. Ovom ekskurzu bih dodao još samo dva momenta koji su. bio zadatak filozofije. pruža mogućnost uvida u onaj unutarnji mehanizam. on upravo zasniva onaj duh koji poriče kao nešto samostalno. Ja sam vam već ukazao na upad­ ljivu sličnost Lockeove teorije i klasifikacije takvih ideas of reflection sa Kanto vim kategori jalnim sis­ temom. Ovdje vam je sasvim jednostavan razlog za to. u stvari. Ovakva primitivna razlikovanja moramo zna­ ti da bismo se uopšte mogli orijentisati. Smatram jednim od zadataka svoga pre­ davanja da vas upozorim kako ne treba da se zado­ voljavate takvim tezama. na izgled.

za koju sam vam rekao da suštinski karakte­ riše idealizam. ovdje se duh interpre­ tira kao ono apsolutno postavljajuće i time kao ap­ solutno. međutim.na kao da su oni prosto ono što je zatečeno. kao ne­ ka posljednja antiteza. Mišljenje i bivstvujuće se ne suprotstavljaju jedno drugom. Misao ο djelatnosti. ono što inače apstraktno stoji jedno naspram drugog. treba tražiti u tome što se mišljenje ne izjed­ načuje nekako naivno s bitkom. zahvaljujući tome što se oboje. odlučujuće da se takve razlike kao ona između duha i materije. dualistič­ kom obliku kod Descartesa. u izvjesnoj mjeri. kao nešto posredovano i nešto postavljeno. to je identifikujuće mišljenje. Za ideal izam je. već upravo ova antiteza. to znači. Nema postavljenja bez postavljajućeg subjekta. sama razumijeva kao nešto proizvedeno. već kao nešto produkovano. a da se u kritiku ne uvuče odnos prema mišljenju. onako kako je ona nastupila u svom klasično apstraktnom. zapravo. Upravo ovaj momenat postavljenosti duha i onoga što je njemu nasuprot. same ne pojav­ ljuju kao nešto apsolutno dato i postojeće. između čulnog materijala i oblika. u čemu se suprotnost. naime njegovo je­ dinstvo kao procesa. U tome još preživljava nešto od starog Aristotelovog i sholastičkog pogleda ο supstancijal nim obl icima. što na izgled jedno s drugim nije identično. S pravom možete upitati šta je ovaj postavljaju­ ći princip? Ovaj postavljajući princip. oba ova prin­ cipa proizvodi iz sebe. Razliku idealizma od one sfere mišljenja u kojoj je domicil racionalizma i empiriz­ ma. i ono što na izgled ne ulazi jedno u drugo. kao da su oni nešto na što filozofija nailazi u svom raz­ matranju. samo biva još jednom u sebi re-276 . uzdiže u metafizički princip. pojavljuje kao da ih je postavio neki jedinstveni princip. ovdje se. to je upravo onaj princip duha koji treba da bude nadređen onoj puko subjektivno pojedinačnoljudskoj svijesti kao i skupu pukog iskustva i koji. izgleda da se u ovom postavljajućem principu jedinstva ipak nalazi neko posljednje jedinstvo. ο funk­ ciji.

Ali upravo je filozofiji svojstveno da takva plauzibilna objaš­ njenja riječi rijetko kad dosežu do onoga što time treba da bude rečeno. Nasuprot tome. već se upu­ ćuje u aksiome i u definicije. Vi odmah možete reći: pa spoznajna teorija. dakle na neko puko učenje ο mi277 . On kako bi to Kant rekao ima jednu dogmatičnu pretpostavku. »discours de la methode«. na osnovu jedne naivne pretpo­ stavke ο totalitetu uma. umna odredivost svijeta. pretpostavl ja odnos između sub­ jekta i objekta i koje zato može da se ograniči na neki puki organon. kako bi on bio u stanju da sebe razvije tako da sve što jeste bez praznina izvire iz njega. da sve slijedi iz jednog principa. ili ο poboljšanju intelekta. barem onih stari­ jih racionalista — Leibniz je tu već prelaz — naći ćete na onim mjestima gdje je kod idealista teorija spoznaje uvijek puke rasprave ο metodi. Ovo što je tu izvedeno.flektirano i time. već teorija spoznaje u pregnantnom smislu znači da se pri tom reflektira na to kako mišljenje subjekta ide na za­ mišljeni objekat. to je upravo ono što temat­ sko postaje u samoj idealističkoj filozofiji. Ovo postajanje tematskim u idealizmu ima dvojako zna­ čenje. postaje predmetom filo­ zofije. kako spoznaja s važenjem ili isti­ nom može nešto da iskaže ο nečem mišljenom. Ako pogledate naslove spisa. zapravo. sam taj odnos objekta i sub­ jekta postaje tematski. recimo. Spinoza. S jedne strane. to je teorija spoznaje. drugim riječima. a sa­ ma ta pretpostavka se dalje ne izvodi. u kojem se. u spoznajnoj teoriji u pregnantnom smislu. refleksija se kod ovih starijih misli­ laca ograničava samo na to da se analizira kako ću najumnije upotrijebiti um. Spoznajna teorija u filozofiji upravo ne znači samo teorija spoznaje. idealizam je spoznajnoteoretski. zapravo. Krajnja suprotnost ovome je. To je nešto sasvim drugo nego puko učenje ο metodu. poslije toga je on stav ο identitetu sasvim jednostavno mogao formulisati tako da je poredak ideja i poredak stvari isto. Zbog to­ ga što se ovdje već dogmatski pretpostavlja identi­ tet subjekta i objekta.

Time ova spoznajna teorija po­ stavlja zahtjev da ne kazuje samo ο valjanosti po­ jedinačnih znanstvenih sudova. time ona barem nešto treba da doprinese određenju mo­ gućnosti. koju nalazimo kod Hegela. Spoznajna teorija. kad. iz onoga što je zapravo životni elemenat filozofije. 21 der 278 . onda bi to moglo da bude povezano upravo s tim što je filozofija u velikoj mje­ ri ispustila iz ruku ovu sferu refleksije na samu sebe. da se uopšte bilo šta iskaže ο krajnjim metafizičkim pitanjima. kad um samog sebe podvrgava kritici. str. reflektira na sebe samog. dakle na odnos svijesti prema predmetu. Ona. što izvan nje ne treba da bude ništa. I. kako je to. Po tendenciji to je tako već kod Kanta. kako se to naziva kod Hegela. dakle. Wissenschaft Logik. Time što sam idealizam okarakterisao kao spoznajnu teoriju. Ovu samorefleksiju naći ćete već u metodi »Kritike čistog uma«. da­ kle. oni su rekli da u onom trenutku kad um sebe samog postavi za sudiju ο tome da li je metafizika moguća. Kad danas spoznajna teo­ rija počinje tako mnogostruko. on već sebe odreGeorg Wilhelm Friedrich Hegel. počinje sebe. da unazad obrazuje u puko znan­ stveno učenje. 21 Spoznajna teorija treba da bude teorija ο onom jedinstvenom i postavljajućem principu. naime. logika. barem negativ­ no. ja ipak još uvijek nisam sa­ svim pravedan prema njemu i zato bih na kraju ovoga što govorim ο pojmu idealizma ipak dodao još jednu formulaciju. već istovremeno ti­ me što sve preuzima u sebe. kao što i osnovno pitanje »Kritike čistog uma« glasi da li je moguća metafizika kao nauka. Spoznajna teorija. kao gore. prije sve­ ga. postaje instancija za mogućnost jedne metafizike. što je ona apsolutni identitet. utoliko. u cijelom idealizmu postaje meta­ fizika. ona zahtijeva da sama bude učenje ο apsolutnom.šljenju kao instrumentu. Ja i ne — Ja.da se ponovo pretvara u metodologiju. ili. Idealisti po­ slije Kanta su ga prevazišli. u kojem se jedno od drugog dijele i opet spajaju subjekat i objekat. slučaj u modernom pozitivizmu . 46.

i to zakone kreta­ nja mišljenja u sebi. Jedan od po­ znatih osnovnih stavova logike je stav protivurječnosti. kako se to kaže. U filozofiji je to sasvim drugačije. novembar 1962. Hegelova dijalektič­ ka logika negira ovaj stav. dok se tokom razmatranja pokazalo da to uopšte nije tako. međutim. onda ja u tome imam ne samo pravila za ispravno mišljenje — takva je logika izgledala racionalistima — već u obliku logi­ ke istovremeno imam i pravla ο apsolutnom. Ova činjenica se. Skoro svako od nas odmah misli da donekle tačno zna šta je logika. dva filozofska termina su se. onda on baš ništa ne može da kaže ο onoj njemu quasi nadređenoj il i spol jnjoj sferi. misli logički ili ne.đuje kao istinsku metafiziku. U pretrilozofskoj svijesti ovaj pojam logike igra prilično jednoznačnu ulogu. Primjedbe. Prvi od ovih termina je sam pojam logike. tretirala kao da se razumijevaju više ili manje od sebe. jer. uvijek povlači da bi se difamirala Hegelova filozo279 . dakle skup subjek­ tiviteta u njegovom obliku koji je očišćen od svake sadržine stvari. čisto razradim. i ovdje ćete prin­ cip identiteta naći u njegovoj najpotpunijoj čistoti. to jest. samo to apsolutno i nije ništa drugo do upravo onaj duh čiji zakoni treba da budu -zakoni logike. i sad se ovdje sasvim konsekventno postavlja zahtjev: ako ja zakone. samo jedan može biti isti­ nit. Tako shvaćenu meta­ fiziku Hegel izjednačava s logikom. i to u jednom smislu koji je veoma tačno određen. koji kazuje da od dva međusobno kontradik­ torno postavljena suda. spa­ daju u svakodnevni jezik. U vezi s Hegelovom formulacijom da je logika jedno s metafizikom. da je ovo i ono suprotno logici. a drugi mora biti pogrešan. onako kako ih imam u kategorijama logike. najprije. Ako on to nije. 27. 29. Logika je skup zakona mišljenja. mi razliku­ jemo da li neko.

Husserl je to proveo posebno energično. naime jedan Austrijanac. izišle kao prvi tom njegovih »Logičkih is­ traživanja« . Tako je u prehegelovsko vrijeme devetnaestog vijeka preovlađivalo ono što bi se. čisto po sebi postojeće duhovne bitnosti stavlja ispred sveg određenog bivstvujućeg. pri čemu je u ovoj objektivnoj interpretaciji lo­ gike. koji su kasnije postali veo­ ma poznati. onda. pomalo sumarno. Moravljanin Edmund Husserl i Englez Bertrand Rassel. nezavisno jedan od drugog. Erster Theil: Prolegomena zur reinen Logik. koje. Halle a. to jest. a. veoma emfatički potrudili da daju jed­ nu upravo suprotnu interpretaciju logike. koji je. na ovu obrnutu inter­ pretaciju logike u smislu nečeg objektivnog.fija.. pa zato mislim da bi svi oni među vama. za razliku od puko psiholoških pravila našeg mišljenja. moglo ozna­ čiti kao psihološka interpretacija logike. trebalo da prostudiraju prvu poznatu Husserlovu knjigu »Prologomene ο čistoj logici«. zapravo. koje interesuje unutarnja filozofska motivacija ovog misaonog po­ kreta. kao nečeg duhovog. Na mijeni vijekova su se. prethodno dati ustrojstvom našeg mehanizma mišljenja. Ja bih vas mogao podsjetiti i na posve različite interpretacije logike u različitim školama. onda. sasvim nezavisno od njegove psihološke konsti­ tucije. i ontologije. treba da bude 22 Edmund Husserl. dva filozofa. Ovaj objektivni okret interpretacije logike. dakle psihološko-antropološkom strukturom mišljenja. koje su. nego objektivno važeće zakone povezanosti mišlje­ nog. Logische Untersuchungen. svodi se.d. Ci­ jeli kasniji razvitak fenomenologije. konačno. 1900 21913. navodno. ipak. tražili oni zakoni za mišljenje koji su. Oni su u logici vidjeli ne psihološke zakone našeg mišljenja. Do Husserla je ova koncepcija došla posredstvom Franza Brentana (Franc Brenta­ no). u logici su se.S. potiče od matematičara Bernharda Bolzana (Bernar Bolcano). kao povezanosti čistih zakona. 2 2 280 . zapravo. već sredinom devetnaestog vijeka razvio teo­ riju stavova po sebi. koja objektivne. preciznije re­ čeno.

pri tom. nazivaju zakoni mišljenja. mišljenje bez mišljenja bi bilo isto tako besmisleno kao kad bismo logičkim stavovima htjeli da pripišemo samo psihološke. to su upravo pravila korektnog i odlučnog mišljenja — uvijek imamo i ukazivanje na to da se stvarno misli. sasvim nezavisno od toga kako mi mislimo i da li. sasvim nezavisno od toga da li i kako mi to sad mslimo. Stav. identični. uopšte. u ka­ snijem razvitku. umi­ jeće čuđenja. koja postoji u samom pojmu logike.nezavisno od onoga koji misli. i zakona prema kojima se nužno upravlja miš­ ljenje ljudi i koji pretpostavljaju i mehanizam miš281 . doista. naime. kako je to učio Platon. zapravo. mislimo — na primjer bilo koji jednostavni aritmetički stav. jer logika. Kad se. komparativne opštosti. i kod Husserla i Rassela. ma kako to izgledalo razumljivo samo po sebi i jasno. prema ko­ jima je neki stav ili sklop stavova korektan ili ne. naj­ prije. kao »dva puta dva je četiri« označava jedan po sebi važeći odnos stvari. Ako je filozofija uopšte. ukazuje na dvoznačnost. Međutim. suprotnost između interpretacija lo­ gike kod mislilaca kao što su John Stuart Mill (Džon Stjuart Mil) ili Sigwart (Zigvart). mogli bismo reći da je ona. dakle ukazivanja na neki misleći subjekat. trošila ono što je učinila stara sholastika. Mišljenje. ne uzi­ majući. onda bi ovo čuđenje trebalo primije­ niti i na nešto na izgled tako po sebi razumljivo kao što je logika. na jednoj. na jednoj strani se pret­ postavljaju objektivna pravila mišljenja. kako je to dokazano. već po­ stoje dvije stvari. U ovoj dvoznačnosti logike između zakona mišljenja. S druge strane međutim u samom ovom pojmu mišljenja — a bez pojma mišljenja u logici. jer zakoni aritmetike i zakoni logi­ ke su. upravo Franz Bren­ tano mobilisao sholastičku tradiciju. i pri tom bi trebalo da uočimo koliko različitog se misli u pojmu logike. a da se ne misli dozvolite mi da to kažem malo oštrije. Logikom se. na drugoj strani. za ontološki okret filozofije vezala neosholastika. kao objektivnih zakona za ispravnost mi­ sli. ne možemo. Ali u tome. u obzir njihov objektivni karakter važenja.

bez obzira na bilo kakvu posebnu sadržinu. dakle nauke ο misli Upravo onaj filozof koji je najupornije branio objektivitet logike spram njezine subjektivne uslov­ ljenosti. pa i svoj autoritet. Pri tom se. Ovu formalnu logiku. ipak. uopšte ne pita na koji se način oni konstituišu. stvarno ukazuje na onu višezna­ čnost u samom pojmu logike. opet. osjetio pri­ siljenim da ovu logiku. pak. okarakterisana time što se. U njoj se obrađuju različite figure deduktivnog zaključka. a da se ništa ne izgubi.ljenja. dakle tako­ zvani stav identiteta ili onaj takozvani stav protivurječnosti. svi njezini stavovi mogu izraziti i u matematskom obliku. U formalnu logiku spadaju. Ovaj izraz ne podsjeća uzalud na Kantovu kritiku uma. razvio ove raz­ ličite pojmove logike. a onda bih pokušao da vam pokažem šta. da je tome dodao jedan drugi sloj. dakle iz konstitutivnih uslova subjektivi­ teta. razvio objektivni pojam logike u smislu matemat­ ske. deduktivne discipline. po tendenciji. A nakon toga. kao i postupak korektnog obrazo­ vanja pojma. čini jedinstvo pojma logike na­ spram ove različite upotrebe. međutim. Utoliko bi se moglo govoriti ο tome da je on u ovom kasnom spisu opozvao ono što je napisao u onom djelu kojem zahvaljuje svoj ogroman uticaj. To što je i ovdje riječ ο formalnoj i trans­ cendentalnoj logici. najpri­ je. najprije. recimo. kasnije. u pr­ vom dijelu svoje formalne i transcendentalne logike. ili. osnovni stavovi. neka deduktivna teorija uopšte. što je Husserl. i to na razlikovanje koje imamo već u »Kritici čistog uma«. Pod formalnom logikom mi razumijevamo pra­ vila mišljenja koja važe samo formalno. možemo dopuniti jednom isto tako for282 . već imamo onu višeznačnost pojma logike kao nauke ο Χόγος-u. već se raspravljaju samo tako kao da se bez njih ne može predstaviti neka u sebi suglasna i povezana teorija. naime baš Edmund Husserl se u svojoj ka­ snijoj fazi potrudio da napiše jednu »Kritiku logič­ kog uma«. Ova takozvana formalna logika je. Ja bih vam. izvede baš iz apriorija mišljenja. on se. što je moguće pregnantnije. u principu.

nadovezuje onaj pojam logike koji je sam Kant suprotstavio formalnoj logici. jer za sva doista logičko-metodska pitanja od­ ređenih nauka ta takozvana formalna logika nam ostaje dužna odgovora. morate. da li se i u kojoj mjeri se u određenim sa­ držajnim. nikako ne mogu biti neposredno dati. kad preko napredujuće apstrak­ cije dospijevamo do izvjesnih opštih najviših stavo­ va. da bi one uopšte bile moguće. u kojoj je. polazeći od ovih najopštijih stavova. po­ novo unazad zaključivati na ono specifično ili ko­ liko nam je onemogućen ovaj povratak od opšteg na posebno. Pri tom će vam upasti u oči pregled sadržaja »Kritike čistog uma« i uočićete da dio »transcendentalna logika« po obimu obuhva­ ta daleko najveći dio cijele te Kantove knjige. Ova283 . koliko nauka može da se zadovolji svojim neposred­ nim podacima. jer svi njezini takozvani fakti već su i posredovani nekim sistemom ili nekim totalitetom. logika bila uzdignuta u metafiziku. na koncu. u smi­ slu takozvanih empirijskih nauka. za divno čudo. nakon što je jednom naučno provedena apstrakcija. na početku. može. Ono što sam vam rekao ο razvitku idealističke filo­ zofije. ali njezina pita­ nja dosad zaista nisu bila principijelno prihvatana unutar naučnog rada.malnom. To je vrlo osjetljiv nedosta­ tak. ako dozvolite da mi prođe ova para­ doksalna formulacija. naukama. uvijek već potrebna neka teorija njiho­ vih sopstvenih predmetnih oblasti? Za takvu mate­ rijalnu logiku ima bezbroj postavki. Može li se jed­ na takva nauka provesti čisto empirijski ili je. istovremeno i materijalnom logikom naime logikom koja se. sad. na primjer. odnosi na pitanje ο korektnim načinima postupaka u okviru određenih pojedinačnih nauka a da se pri tom ne pretpostavi ništa ο njihovoj sadržini. recimo. Na ovo se. Pitanje jedne takve materijalne logike u okviru nauka bilo bi. svakako primijeniti na trascendentalnu logiku. ona. nije neka materijalna ili stvarnovita logika i kod Kanta se zove transcendentalna logika. ali. Drugi problem materijalne logike bi bio. koji kao takvi sami nikako ne mogu postati faktum.

no ovo određenje je. koju je poprimio ovaj pojam. doduše. uklju­ čujući dedukciju kategorija i sistem osnovnih sta­ vova. bio da se transcendentalnom logikom nazivaju sva ona istraživanja koja se odnose na oblike miš­ ljenja. Isto tako. oči­ gledno. koje mišljenje uopšte upotreb­ ljava. da bi dovelo u red materijal iskustva. ukoliko se ovo mišljenje odnosi na predmetno. dakle teorija ο antinomijama i paralogizmima. već ο za­ konitostima koje važe za odnos mišljenja prema ne­ koj. Učiti filozofsku terminologiju i ovdje znači dvojako kretanje: morate prvo egzaktno shvatiti šta jedan takav pojam znači suo loco. za­ ista pomalo usko. prije sve­ ga. izučili izvjesno proširenje i izvjesnu largecu. u koje se um za­ pliće. po svom smislu. znači transcendentalna lo­ gika? Ortodoksan odgovor kantijanaca bi. ali se. da biste onda. zapravo. recimo. Ako sebi sa izvjesne distancije želite da predočite šta transcen­ dentalna logika znači kod Kanta. ne radi ο zakonito­ stima kojima podliježe mišljenje u sebi. polazeći odatle. a ona se ne zadovoljava time da. te transcendentalna dijalektika. putem gramatičke analize rečenica rastrijebi određene oblike mišljenja. da­ kle u filozofiji u kojoj se pojavljuje. ipak. Tako. onda tu spadaju sva ona razmatranja koja se odnose na moje mišljenje. pa makar i samo mogućoj sadržini ili. Šta ovdje. recimo. To bi bila sistematska definicija transcendental­ ne logike kod Kanta. kao što su supstancijalitet ili kauzalitet. u oblast trans­ cendentalne logike spada navođenje sržnih pojmova. osnovnih pojmova.mo spada cjelokupno učenje ο kategorijama. To su pojmovi koji. dakle. nužno odnose na sadržinsko. a zatim i uopšte. u odnosu na iskustvo. sami nemaju nikakve sadržine. 284 . oni ni u kom slučaju nisu puka pravila miš­ ljenja. ukoliko ovi oblici mišljenja a priori uslovljavaju ili određuju sintetičke sudove. tu spada cijeli kompleks razmatranja koji predstavlja pravi centar pozitivne transcenden­ talne filozofije. kako se smije reći jednim s tim ne baš identičnim izrazom. Ovdje se. kao što je učinio Aristotel.

spadaju i razmatranja koja se odnose na kompleks samokriti­ ke logičkog uma. da budu nezavisne od svakog iskustvenog sadržaja. či­ sti oblici mišljenja nezavisno od iskustva nama već daju nešto sadržinsko ο realnosti. inače. dakle. reguliše naš odnos prema stvarnovitim iskazima. takođe. princip je. Može se reći da je osobeno i novo u Kantovom učenju ο kategorijama. naime. Ali. racionalistička je filozofija ona filozofija koja čiste oblike mišljenja upotrebljava tako kao da iz njih mogu da slijede sudovi ο materijalu iskustva nezavisno od tog samog iskustvenog materijala. hoćete da razumijete šta je racionalizam nasuprot idealizmu. koju nam oni daju . a da ova sadržina.pri tom sama ne dolazi iz iskustva. baš onih pojmova putem kojih mi konstituišemo nešto stvarnovito.koji treba da budu u osnovi svih sadržinskih sudo­ va. koja se ovdje brani da. Mi. koje je on najvećim dijelom preuzeo od Aristotela. da­ kle kategorije. To je. Ova pravila ili ove zakono­ mjernosti treba da važe kao apsolutno neophodni konstitutivni oblici naše svijesti i. Sfera. a ovo jedin­ stveno ne može biti ništa drugo nego sam um. onda ovdje ima­ te veoma pregnantno određenje. barem je Kant to razumijevao tako. pokušaj da se sami oblici miš­ ljenja razvijaju iz nečeg jedinstvenog. u ovu transcen­ dentalnu logiku. iz­ vjesne formalne osnovne principe našeg mišljenja ne smijemo upotrebljavati tako kao da nam oni već po sebi daju spoznaje sadržinske vrste. racionalizma. isto285 . utoliko. samokritike. drugim riječima. naprotiv. U tu transcendentalnu logiku. spadaju ona razmatranja koja treba da nam poka­ žu kako se oblici našeg razuma nužno zapliću u protivurječnosti onda kad ih upotrebljavamo preko gra­ nica mogućnosti iskustva. To znači. baš onih kate­ gorija. da se opet orijentišem na Kanta. dakle. Ako. putem kojih se po njegovom gledanju. slijede iz samog umnog principa. što u njegovoj transcendentalnoj logici osnovni lo­ gički oblici. Ne bih htio prećutati da se u ovoj oblasti nalazi jedna teškoća koja duboko zadire i koju Kantova filozofija ne zaobilazi.

nešto što. ipak. dakle osnovni pojmovi našeg mišljenja. kako je to postulirano u stavu »Kritike čistog uma«. ali se. nisu pojmovi. na kraju. Da vam barem samo nešto natuknem: to je poveza­ no s tim što kod Kanta ni prostor ni vrijeme. ukoliko se ono uopšte tiče predmeta. one žele i da važe samo kao konstituencije iskustva i utoliko su zavisne od materijala. nužno i bez mogućnosti da bude eliminisano. imamo nešto sadržinsko. obratno. ali su. od neče­ ga što one same nisu. a po­ nekad prostor i vrijeme naziva i samo oblicima opažaja. pove­ zan s tim što se to razdvajanje oblika i sadržine. čak i u najvišim formalnim opštostima. uopšte tek treba formal­ no da omoguće iskustvo. Transcendentalnologička odre­ đenja.vremeno. a da sama ne budu od nje­ ga zavisna. da­ kle u sistemu najviših sintetičkih sudova a priori. nije mišljenje. u posljednoj instanciji. ili su oni sami još potpuno formalnog karaktera. nužno se moraju odno­ siti na neki materijal iskustva. Ova dvojakost kod samog Kanta nije razriješena. takođe. datira nazad na iskustvo. nesigurno da li su samo ovi osnov­ ni stavovi već sadržinske spoznaje nekog najvišeg stepena opštosti. dodu­ še. dakle primjene na neki materijal. jer prostor i vrijeme tre­ ba da budu čisti oblici opažaj a ili čisti opažaj. oblici. time se oni odnose na nešto što. Taj problem je. doduše. a kod osnovnih stavo­ va. odnose upravo i na nešto što samo ne zahtijeva da već opet bude iskustvo. sasvim je. kao takva određenja. Cisti opažaji bi bili jedna vrsta apriornog isku­ stva. a. dok. uprkos tome. Ovu teškoću terminološ­ ki ponovo nalazimo kod Kanta u tome što on pro­ stor i vrijeme ponekad naziva čistim opažajima. Osnovni stavovi nastaju tako što se kategorije. dakle izvanredno formalna i apstraktna određenja. ali ne na nešto pro­ storno i vremensko. uma i iskustva ipak uopšte ne može provesti tako apso­ lutno čisto. s druge strane. Ovi momenti ostaju recipročno upućeni jedan na drugi. kod Kanta primjenjuju na prostor i na vrijeme uopšte. ne postoji nikakav 286 . koje on razvija u sistemu osnovnih stavova.

Upravo ovaj pojam u filozofiji. najprije. skup zakona mojega miš­ ljenja. nakon što je ona već svoje oblike. U Hegelovom sistemu. formulisala sasvim striktno u odnosu na moguću sadržinu. sebi moramo nešto pred­ staviti. to je. oblikom. to znači. i to. biće dobro ako se ne zadovo­ ljimo takvim topološkim određenjima. da bi bili mogući. kako sad dolazim do toga da neku logiku pripišem i stvari? Hegelova filozofija na to odmah ima spreman odgovor. ako ovi oblici vrijede samo u njihovoj relaciji na is­ kustvo uopšte i ako oni. sa svo­ je strane. odmah kaže: logika. logika se. kad god je to samo moguće. pored Fichteove i Schellingove u pr­ vom redu Hegelovom. Pod tim. ne pozabavi sadržinom. mirno i nešto naivno i čvrsto. umjesto da uvijek mislimo samo na mjesnu vrijed287 . a kritikovala oblike ukoliko oni nemaju sadržinu. učenje ο subjektivnom mi­ šljenju. Drugačije reče­ no. U onom trenutku. ali i u veoma mnogo drugih filozofija. da ispu­ nimo same te filozofske misli s ikojima smo kon­ frontirani. u sebe nužno uključuje refleksiju na odnos između oblika i sadržine naše spoznaje i stoga ne može biti samo neko formalno određenje. naime. kako je to učinio Kant. onda ne uviđamo zašto filozofija za­ staje samo kod analize oblika i zašto se. kao što isku­ stveni materijal samo preko ovih oblika može po­ stati iskustvo. to je jedan od motiva koji su filozofsku misao natjerali da prevaziđe Kanta. zove učenje ο subjektivnom pojmu. Ova teškoća je i jedno od mo­ gućih polazišta za razumijevanje pokreta idealizma. najviše pretpostavlja. kad ona više ne respektuje apsolutno razliku između sadržine i oblika. bio posredovan mišljenjem. na jednoj strani. i to s pravom. Transcendentalna logika. Moramo uvi­ jek nastojati. vlada jedan širi pojam logike. dakle. naravno. isto tako. isto tako pretpostavljaju iskustveni materijal. a na drugoj strani i nešto kao logika stvari. Ako se bavimo spekulativnom filozofi­ jom. zaista. da je i sama takozvana stvar nešto što je proizveo duh i da stoga ona sama sluša ovu logiku. jer prosta ćud.takozvani čisti momenat iskustva koji ne bi. ipak.

S logikom stvari se. Pozitivizam. na koje se misli tim mislima. pogodio je prilikom nekakve nesretne opsade metak i on je za par dana umro. u suštini. jednog od posljednjih kondotijera i već čovjeka sa srazmjerno modernom sviješću. da se ono što se objektivno de­ šava priključuje. pa sve gore do Hegelove metafizičke logike. kao da to ima svoje sopstvene za­ konomjernosti. upotrebljavati kao da u samoj stvari postoji jedna vrsta prinude. misli jedno­ stavno na iskustvo. u najvećoj mjeri metafizički po­ jam logike. ipak uka­ zuje unazad na momenat subjektiviteta. u okviru sistema. počev od jednostavne formalne logike. Onda ćete ovaj. zadovoljavali su se time da dvoznačnosti ili višeznačnosti termina razdvoje. Franza von Sickingena (Franc fon Zikingen). recimo Hegelovog sistema. ako je on u ono doba govorio »Ništa nije bez uzroka«. najprije. ali i mnogi fenomenološki pravci. Utoliko um. 28. U onom prvom approach. decembar 1962. kako treba — gdje se raz­ mjenjuje prema ekvivalentima i gdje se uvijek isto ponovo uspostavlja za isto. um. kako bi se to reklo u En­ gleskoj. kod koje je momenat kauzalnosti sigurno onako bitan kao i kod čistih za­ kona mišljenja. svoju sopstvenu logiku. njegov bi se model ipak. 4. koji vi želite da dobijete prema objektivnom pojmu logike. nikad nećemo uzdići do evi­ dencije. Svim ovim pojmovima je zajedničko jedno. a ovaj um u svim pojmo­ vima logike. tako reći. koji je ovdje u igri. jer inače sadržine stvari. uvijek se mjeri prema modelu individualnog subjektivnog mišljenja. međutim. mogao okarakterisati da je te vrste necesiteta.nost koju imaju misli u okviru njihove ekspozicije. ovi uglavnom u288 . prema kojem se sve na ovom svijetu dešava. onda je on time već htio da označi onu povezanost objektivnih fenomena u jed­ nu vezu nesreće koja se krije u pojmu logike stvari.

ali ovdje ih moramo obra­ diti kao termine filozofije. ljudi sebi zamišljaju veoma mnogo. mogli ustanoviti da je svako­ dnevna upotreba ovih termina u njemačkom jeziku u određenoj mjeri jedna vrsta nadoknade ovih ter­ mina svakodnevnom govoru. koji su. njemačke riječi um (Vernunft) i razum (Ver­ stand) upotrebljavamo i u nefilozofskom ili uopšte u neznanstvenom jeziku. Rekao bih vam nekoliko riječi ο pojmovima uma i razuma. Cini mi se da je s tim u vezi i ona veoma upad­ ljiva. ne shvaćamo kao proizvoljne znakove. na jedan momenat jedinstva u različitom. koju mi u dnevnom govoru pravimo između uma i razuma. u ovom obliku. Taj momenat jedinstva treba tražiti u pojmu uma. Kad bi se neki sa­ stavljač rječnika potrudio da utvrdi koliko je ele­ menata jezika kojim govorimo. To. Mi. a naročito kao termine Kantove filozofije. sa svoje strane.kazuju na jedan identični momenat u neidentičnom. i nije nešto što se tako rijetko dešava. zapravo. uopštena jezičkopovijesna opaska da te razli­ ke. to znači da obojenost koju poprimaju u svakodnevnom govoru. Ni kod riječi reason. uostalom. u krajnjoj instanciji. zahvaljuju opet filozofiji. do izvjesnog stepena. Možda bismo. Ova teza. na osnovu jed­ ne šire analize. ipak ukazuje na nešto jedinstveno u samoj stvari. može biti opravdana samo ti­ me što pojmove. čak. kao filozof­ ski termini kako jedno. oni. ne pravi se raz289 . To znači da to formalno jedinstvo termina. kao takve nema u drugim jezicima. pozajmlje­ no od filozofije. premda tih izraza. »za sebe ili »po sebi i za sebe«. postali dijelovi jednog kanona termina. u sva­ kom slučaju. tako i u sebi različito. Kod svih uobičajenih izraza. koji imaju promenljiva značenja ili čak uporedo različita značenja. u suprotnosti prema nekoj pukoj signifikativnoj navici. najčešće bi rezultat bio odista iz­ nenađujući. zapra­ vo. ni kod riječi raison. kao što su »po sebi«. uopšte nije bilo prije Hegelove filozofije. doduše. a filozofsku pojmovnost. zahvaljujući kojoj su oni. s kojima ovdje imamo posla. ne shvaćamo kao nešto što u samoj stvari uvijek nešto dovodi do izraza.

samo iz nje. odista. legitimišu time da je ovo što tu treba da bu­ de umno. ono što se dešava u smislu umne sposob­ nosti mislećeg čovjeka. koja se kod Kanta prećutno shvaća kao sposobnost da se u nečem mno­ gostrukom zasnuje jedinstvo. ne možemo smatrati slučajnim. zapravo je sam um ili razum. Ovoga treba da se pridrža­ vate veoma energično ako nećete da odmah zapad­ nete u jedan sasvim mutan pojam ο njemačkom ide­ alizmu filozofije uopšte. čijem cjelokupnom pokretu je on u osnovi. označavaju jednu organizovanu djelatnost mišljenja. ali i istoričari filozofije. mora se nastojati na tome da se Kant poj­ ma prosvjetiteljstva držao strogo i bez umanjavanja. mnogi su to pokušali. sasvim jednostavno. I one krajnje konstrukcije uma zbiljskog se.lika između uma i razuma. čiju veoma instruktivnu knjigu »Od Kanta do Hegela« vam preporučujem. kao pojma koji označava punoljetnost pojedinačnoljudskih subjekata. činimo nasilje nad motivom uma. Ja. Ako sasvim odvojimo ovaj mo­ menat. recimo Richard Kro­ ner. Istina. Nasuprot opskurantističkoj njemačkoj tradiciji. Nešto od toga imamo i u osnovi pojma uma. Predočite si samo situaciju idealizma. oni. među idealistima sam Schelling. da razlika između njih potiče iz ove tra­ dicije. To. mome­ nat jedinstva svih onih subjektivnih« sposobnosti ko­ je su u osnovi različitih kritika. Von Tübingen 1921/24.21961. koja se krije iza one grandioz­ ne fraze da je Kant prosvjetiteljstvo dovršio i prevazišao. Prema Kantu. zasad. 290 . Ovaj pojam uma Kant je usvojio od prosvjetiteljstva. osim njegove tendenci­ je da Hegela okarakteriše u suštini kao iracionalistu. 2 töma. i konačno. još ne pravim neku razliku. zasad. on sam je sebe uvijek na­ zivao prosvjetiteljem. mislim njegovu unutarnju situaciju. ako pomislimo na to da je izri­ čito razlikovanje ova dva pojma u njemačkom jezi­ ku sasvim neposredno povezano baš s tradicijom idealizma. zapravo. objektivnu konstelaci23 Richard Kroner. 23 Kant bis Hegel. na koncu. u osnovi pojma duha cijelog njemačkog idealizma.

kao ne­ što što stoji nasuprot subjektivitetu. u čijem smislu naše is­ kustvo treba da se udalji od čulnog. To kod njega još jednom ima dva značenja. obrazuje upravo subjektivnu ko­ relaciju prema razlikama filozofskih pojmova logi­ ke. dakle. To. a time posredovano mišljenjem. Ukoliko se djelatnost uma odnosi na neki materijal. u ovom pregnantnom smislu. i to u obliku da je pri tom i samo zbiljsko trebalo misliti kao nešto subjek­ tivitetom posredovano. u smislu ovog principa. onda je ovo princip uma kao princip mišljenja. već je bez njega. Radilo se ο refleksiji na subjektivitet. da mi ο spoljnjem realitetu znamo upravo nikako dru­ gačije nego u obliku sudova. a" sama snaga prosu­ đivanja je i u »Kritici čistog uma« već određena kao posebna funkcija mišljenja. ja oba pojma zasad još uvijek upotrebljavam nedi­ ferencirano u sebi. dakle. U čemu se. u tom pravcu. on nam da­ je barem ono regulativno. Kant go­ vori ο djelatnosti razuma. Ako površno gle­ date naslove obiju Kantovih glavnih kritika.ju. vi ćete naići na izvanredno bogatu korespondenciju ο razlikama poj­ ma logike. 291 . Kant govori ο razumu. Mogli bismo reći da diferenciranje pojma uma ili razuma. »Kriti­ ka čistog« i »Kritika praktičnog uma«. ide ona tenden­ cija ka univerzalnom posredovanju. razlikuju ovi raz­ ličiti pojmovi uma? Ako pođete tragom ovih razlika. pašče vam u oči da se pojavljuje ista riječ. zapravo. Od pojma uma to on di­ ferencira tamo gdje ova djelatnost više ne treba da bude vezana za neki takav materijal. Um bi. problema iz kojih je on uslijedio. kao posebna vrsta dje­ latnosti mišljenja. Ali kad su. a ne samo. U kognitivnom ili noološkom značenju i tamo gdje se sam um ne odnosi na materijale čula. Ukoliko se radi ο umu. bio sposobnost da se spoznaju ideje. recimo. koji se odnosi na mo­ gućnost da se spozna sadržajno. materijalno. koji mu je došao iz čula i koji on objedinjava i bavi se njegovom sintezom. Kant i postkantovski ideali­ sti vjerovali da ono što jeste treba jedinstveno da se svede na neki subjektivni princip. sad. što sam pokušao da vam razložim.

Ono po čemu se ovi različiti pojmovi uma i razuma međusobno razlikuju. sve se svodi na sta292 . rekao bih. ili mi sami se ponašamo praktično ako djelujemo čisto prema umu i prema njegovim svrhama. Time mi smijemo dopu­ stiti da nam ove svrhe daje samo naš sopstveni prin­ cip. Ako se um. bilo da označavaju principe prema kojima bismo. još snažno vladalo u stari­ jem shvatanju škole Leibniza i Wolffa.Ako se. pozitiv­ na upotreba uma kao slobodnog uma. Ova. Bilo da se oni odnose na neki materijal. um dospijeva u protivurječja. što se u Kantovoj filozofiji često naziva umovanjem i što se podcjenjuje. to je samo stav ovih pojmova prema objektivitetu. naš um se ponaša. ipak. već kao da označavaju same čvrste pozitivne spoznaje. na jedan paradoksalan način kod Kanta okarakterisana zapravo time što mi ne treba da budemo vezani za neki materijal. međutim. spoznaje ovog uma ponašaju tako kao da one iskazuju nešto neposredno ο bivstvujućem. mi trebalo da djelujemo potpuno slobodno. a da ova djelovanja ili kriterij um ovih djelovanja ne zavise od materi­ jala na koji se ona odnose. onda. prema Kantu. postaje ono loše. samo njihov stav prema onome što oni sami nisu. da­ kle. biti samo praktična upotreba. ako kao principe spoznaje propisuju pravila po ko­ jima treba da postupa naša spoznaja u udaljavanju od materijala. postoji još jedan pojam uma. ο kojem ov­ dje referišem samo da bih vam u ruke dao i ovo sredstvo za razumijevanje diferencijacije terminolo­ gije. najunutarnjiji princip samog subjektiviteta. ne dopušta­ jući da nam ove svrhe unaprijed daje nešto što je nešto drugo naspram uma. izgubi u ovim protivurječjima. Vjerovatno ste zapazili da uz sve to. On treba da bdije nad našim djelovanjima. koje je. Praksa je. on sam postaje nešto negativno. može. više nikakvu ulogu ne igra učenje ο subjektivnoj spo­ sobnosti. zapravo. prema Kantu. taj pojam je određen time što um sebi samom svoje objekte daje potpuno slabodno. kao oni koji djeluju. Konačno. ako se one ponašaju tako kao da nisu puka pribježišta spoznaje.

jednostavno. da se korektno iz­ vlače zaključci i da se. zapravo. nije dat nikakav pravni osnov za to da se uspostavi neka vrsta hijerarhije ovih sposobnosti i da se um neposredno. kažemo da je neki čovjek pame­ tan. pri tom. Postoji tip ljudi koji imaju veoma razvijene sposobnosti za postupak zaključivanja. uopšte. suprotna instancija razuma. ili i da iz rukava. u njemačkom jeziku podrazumijevamo pod pojmovima um i razum. obično. Sam um ili razum ili logička sposobnost. moramo označiti kao budalaste. formalno korektno misli. izvlače formalizme. postaje i "neka viša i. Jedan momenat je momenat logičkog oštroumlja. Kad mi govorimo ο razu­ mu ili kad. to ima još ono veoma jasno značenje. Platonov είδος· λογϊστικόν. što sam već natuknuo. mi­ saone figure. u izvjes­ noj mjeri. ta djelatnost. kako različita značenja logike. Time što idealizam koji se nadovezuje na Kanta um označava kao apsolutnu djelatnost duha. mi ih. međutim. to što. Ta tendencija u začetku postoji već kod Kanta. onda. pošto njihovo mišljenje nema ni­ kakve veze sa stvarima. Postoje takozvani sistemi nauka. tako i različita značenja uma u idealizmu ukazuju unazad na jedan momenat jedinstva. U tome već imamo i mogućnost onog neobičnog obrata ideali­ stičke spekulacije u jednu vrstu iracionalizma. bez obzira na predmete — matematički um.vove prema onom drugom uma. Insuficijencija ovog pojma vam se može pokazati na jednom veoma drastičnom antropološkom prim­ jeru. fenomenološki utvrdimo šta mi. Dozvolite da za sekundu odvra­ timo pogled od ovih specifičnih i zapetljanih odnosa unutar ukupnog kompleksa idealističke filozofije i da. dakle razvijene sposobnosti. mislimo na dva momen­ ta. označi naspram sposobnosti razuma. nasuprot djelatnosti duha koja je ograničena materijalima. su u svim ovim predstavama međusobno identični. recimo. kao zmije od papira. uprkos tome. kakvu razliku naš jezik pra­ vi između ovih pojmova. na osnovu kojih 293 . u jed­ nom više smislu. uopšte. kao neka viša sposobnost duha. No. da. Osim toga.

recimo. Ovi formalizmi su. mrtvo i spram stvari spoljnje znanje. jedan čovjek. koji je očigledno uistinu imao simpatija za sujevjerje. a da tu ne pri­ dolazi neka druga mogućnost u upotrebi njihovog mišljenja su ono što ja bez respekta obično ozna­ čavam kao pametna goveda. Ljudi čiji razum je identičan sa ovom samo formalnom sposobnošću korektnog obrazovanja pojmova i zaključaka. i kako biste Vi definisali sujevjerje? Dotičnom gospodinu ja sam objasnio da mene uopšte ne interesuje neka takva definicija. da li neki čovjek svojim ukupnim mišljenjem nastoji da tu cjelinu pojmi u svom umu ili neumu. a ne tako da se u osnov stavi neka zauvijek važeća definicija. a da ova raščlanjavanja nemaju nikakve veze s onim što su Hegel ili već Schelling i Fichte bili na­ zvali unutarnjim životom ovih nauka. a ne. na primjer. u sveukupnom kompleksu spoznaje raz­ lika je u cjelini. recimo. razliku treba praviti polazeći upravo od ove ukupne intencije. Prije svega je široko rasprostra­ njena sklonost da se takvim formalnim refleksijama ο mehanizmu obrazovanja pojmova nastoji. na ovome: Pa kako Vi definišete ovaj ili onaj po­ jam? Time takvi ljudi pokušavaju da nas skrenu od onoga što se tim pojmom mislilo. da li je neko voljan da principijel­ no prihvati nešto što je heteronomno ili čak suprotstavljeno umu kao mjerilo svoga uvida ili. razlika. Meni je. zacijelo. spada i to da biste vi. Pošto razlika između sujevjerja i uma postoji u ovoj strukturi. U čemu je. postavio pitanje: Ako govo­ rite ο umu. onda odista. vjera u neke činjenice koje su vam ponuđene. nedavno. u tome da se daju nekakve verbalne pojedinačne definicije. kao i u zahtje­ vu sujevjerja. Ne baš rijetko srešćete takvu vrstu ljudi. prilikom jednog predavanja ο su­ jevjerju. onda. trebalo da se založite za poricanje ovog sujevjerja u formalne definicije i u puki for- t 294 . U sviest.oji filozofiraju. baš kao ljudi . onda morate i vjerovati u um.su nauke izvanredno oštroumno sistematski raščla­ njene prema njihovim različitim tipovima i oblici­ ma. u osnovi zahtjeva uma je isto tako neka vjera.

malni uvid. ona ne smije da. raz­ likovanja onoga šta je bitno. kao što su mu to njegovi sljed295 . jednostavnije moglo označiti kao odnos prema stvari ο kojoj se misl i. što nema baš nikakve unutarnje veze sa stvari. možda. u izvjesnom smislu. U pedantsku i subalternu svijest. duhovno iskustvo u njegovoj sveukupnosti. a što bi se. U viši uvid nužno spada ono što se je­ zikom psihologije može označiti kao posjedanje ob­ jekta. vi onda bilo šta. u suštini spada da se zbog takozvane čistoće operacija. kao da je zahvaćena ludilom. Nadam se da sam pri tom izbjegao/nesporazum kako sam dao sla­ bu ocjenu logičkoj sposobnosti. moguće je zato što je Kantova filozofija. možete učiniti kriterijumom. kao libidinozno posjedanje objekta. Onda će­ te. a šta nebitno. To bi već bio pokušaj da se na razliku između razuma i uma ukaže tako da je ona bez one opskurantističke nijanse. sa­ mo. a što je na nekoj stvari nebitno. Ne smijemo se ponašati tako kao da će^ani logički oblici i operacije koje su im podređene po sebi već postići ono što se po­ stići može tek odnosom prema stvarima i sadržinama. a razlikuje se samo po njezinoj upotrebi. Jer čim proizvoljno odabe­ rete neku definiciju i zadržite to jednom definisano. već đa odlučite. To je vezano s tim što je sama ta sposobnost kod njega mišljena kao nešto identično. — Uostalom to da se diferen­ cirati može prema upotrebi. relevancije predmeta. lako prihvatljivih sistematika . prenese u ono što se ijnisli. doći do veoma čvrstih. Veoma važan kriterijum je pri tom sposobnost razlikovanja. prije svega. umjesto da se ono pre­ kida takvim logičkiiri operacijama. Umni smisaixrazl ikovanja između razuma i uma treba tražiti u tonie^da se sopstveno iskustvo ο pred­ metima. Jezik kod Kanta nije baš tako konsekventan. koju vi na univerzi tre­ ba ne da naučite. možda. Razumije se da je ova sposobnost potrebna i da se mora školovati.samo ove sistematike neće više imati nikakve veze sa stvari. trči. jasnoće de­ finicija zapostavlja ili zaboravlja sposobnost razli­ kovanja onoga što je na nekoj stvari bitno.

u sebi sasvim neodređen. Ona je ograničena na jednu funkciju unutar jednog već postojećeg set up datog i time biva eliminisano ono više pitanje umnosti u smislu svrhe. dobačen u mrvicama. zapravo jedna vrsta administrativnog mišljenja. još jednom reflektira na razum. tako reći. može djelovati izolovano od subjektne stra­ ne. pomalo i nečeg saibalternog. Takvo mišljenje po­ jedine akte spoznaje više ne mjeri po nečem njima nadređenom. dualistička u tom smislu što na jednoj strani postoji sfera subjekat. kojoj su podložni kako spoznaja. već mišljenje onu djelatnost razuma obavlja kao čestiti činovnik ili namještenik na nekom materijalu koji mu je. a na dru­ goj sfera tvar ili materijal i što se. ono ima neke ve­ ze s njegovom suštinom. tamo gdje se on odno­ si na materijalije. u krajnjoj instanciji. koji. barem za dimen­ ziju kategoriziranja to je tačno. do izvjesnog stepena. Ovo Kantovo razlikovanje. nama do­ lazi spolja i koji je u sebi haotičan. što ih mi obavljamo prema nekom materijalu. Ono subalterno je u tome ^to upotreba razuma. prvo. Međutim. služi samo tome da ih poreda. smislu znači onu djelatnost uma koja se odnosi na funkcije poretka. na upotrebu razu296 . nestrukturiran. po Kantu. ovaj pojam razuma ima nečeg veza­ nog. Često se to povezivalo s tim što Kantova filozofija u sebi ima nešto od ide­ ologije stajropruskog činovništva. uglavnom sve što je subjekat zove se u najširem smislu um. povratno ukazuje na dualističku strukturu ovog sistema filozofije. pravi se razlika između razuma i uma. što je u jed­ nom emfatičkom smislu istinito ili neistinito. Razum u tom ograničenom. Ako to pokušamo da malo prevedemo u naše živo iskustvo.benici stalno prebacivali. Pojam uma se razlikuje po tome što um. Kantovom. recimo po predstavi cjeline spoznaje ili čak onoga što je bitno ili nebitno. a prema tome kako se ova instrumentalna subjektivna sposobnost postavlja prema različitim klasama objekata. To je. na to je uka­ zivano u različitim prilikama. da ih razdvoji i sjedini. tako i predmeti koje treba spoznati.

ma od njega samog i prema tome prosuđuje. naspram puke razumske filozofije. No onda se i izbor predmeta ili od­ ređenja koja se donose ο predmetima uvijek mjeri po ovoj predstavi. No treba obratiti pažnju na to. da cijela filozofija ima jednu tenden297 . kod pitanja naoružanja. na primjer. onda se on ponaša umno. Kad u okviru privrednog ži­ vota pojedini poduzetnici uvode pronalaske. za ukupnost bila uz­ drmana i onda bi se totalitet akata. za cjelinu mogao ispoljavati kao iznad svega sumnjiv. na­ ime u smislu unaprijed date mu. u smislu njegove svrho­ vitosti. u okviru datih relacija. da bismo mogli sami sebe održati. jednostavno razlika između jedne spoznaje. takvo ponašanje nužno dovodi do kriza. da li je on. u kojima mi raz­ mišljamo ο ovom samoodržanju i ο svemu onome što je s tim povezano. uzvišeniji. u smislu svrha koje on sam sebi daje. Vjerovatno ste na ovim primjerima zapazili da u osnovi razlike između ra­ zuma i uma doista ima nečeg umnog i da ona. No pretpostavke samo da. na koncu. sve snažnije razumijevale kao filozofija uma. odlu­ čuje. da bi time povećali produktivnost rada. igraju ulogu i u onim filozofijama koje su se. ukupno društveno gledajući. onda je to ra­ zum. uto­ liko. kad on postupa pravilno u smislu razuma. tako da bi se sad pojedini akti naoruvanja pokazali kao neumni. unutar kojih se on kreće u okviru njemu veš unaprijed date svrhe ekonomskog samoodržanja. da se izrazim u smislu društvenog iskustva. koja prevazilazi ograničenost onog uvijek datog. ko­ ja vrijedi za svakog pojedinca. i funkcija. Iza toga je u osnovi. Razumije se da momenti. koje sam vam ovdje izložio. Onda bi relacija svrsishodnosti.relacije svrha i sred­ stava. Sasvim slično je. od kojin je svaki pojedini sasvim razuman. zbog koje će. cijeli sistem eksplodirati. Ono može biti potrebno svakoj pojedi­ noj zemlji u okviru date konstelacije moći. Ali ova konstelacija može u sebi ima­ ti dinamiku. kako to tvrdi jedna poznata eko­ nomska teorija. ima nečeg nedogmatskog. koja se iscrpljuje u onim funkcijama koje mi kao razumni imamo.

um će se u svojim višim svrhama uklopiti s vjerom. ali to. da običan čovjek ne treba previše da razmišlja. skoro bih rekao. riječ »rezonovati« (räsonieren). zapao u jednu drugu vrstu postvarenja. decembar 1962. nije artikulisano. 6. pro forma. a što se ostalog tiče. Horkheimer i ja smo više puta ukazali na to da je idealizam. najprije. ja bih vas ovdje upozorio na jedno veoma pogubno po­ grešno ponašanje u filozofiji. Ovo klevetanje uma povezano je s tim što je um princip slobode. Ja sam vam već naz­ načio razvitak te razlike između uma i razuma u njemačkom mišljenju. Kod Hegela je ovaj motiv postao najpogubnija protusila protiv konstruktivne prosvjetiteljske sna­ ge njegovog mišljenja. za njega je bolje da po­ šteno radi. ipak. kad je rekao da nije baš dobro ako podanici mnogo rezonuju. Unutar cijelog idealizma je došlo do jedne vrste postvarenja pojmova razum i um. čak. onda. istovremeno. koji je bio skupno kretanje protiv postvarenja mišljenja. ona neprestano ponižava. Kod Hegela. Kao onaj koji filozofira. on nije naučio kako to treba raditi i samo pravi nered. ali se time što ona. doduše. On tu govori otprilike onako kako bi govorio neki visoki činovnik u ministarstvu one još polumerkantilističke države. pa utoliko nešto apsolutno represivno. 298 . ne treba misliti da se time što se reflektira ο jednom takvom pojmu kao što je pojam uma može uzdići iznad ovog pojma i istovremeno ga potcjenjivati. Već kod Kanta se riječ »umovati« često upo­ trebljava s podtekstom. ne mogu da razumiju. jer oni viši um. naime. zapravo. time što je on sposobnost reflektiranja. istovremeno i kleveće.ciju »naime. da um. reflektira na samu sebe. odobravao i čak po njezinoj biti izjednačio s umom. a ovo drugo i dvostruko pogubno postvarenje se sastojalo upravo u tome. koji je njezin sopstveni princip. što on u samom svojem pojmu treba da je odnos između slobode i prinude. i zakon. ali. nalazimo jedan izraz koji ponovo rekurira na vulgarni govor. nalazimo.

/ No već sada bih vam obratio pažnju na to da se jedinstvo različitih značenja identiteta pokazuje baš u ovom takozvanom formalno-logičkom stavu identiteta. onako kako se on obično izražava u takozvanom stavu identiteta. on postavlja zahtjev za mo­ gućnošću da se iz jednog osnovnog stava razvije ci­ jela njegova sadržina. jer terminima identičnost uopšte/ i ne može biti zajamčena. međutim. Pone­ kad se. već pokazao da ovaj stav. dok ga. koji zasniva i realitet. međutim. Neki veliki novum ova koncepcija ne znači zato što se već kod Kanta kategorije. među filozofijama njemačkog ide­ alizma ističe. uopšte nije u moći onoga koji prosuđuje. zapravo. to znači. Ja sam vam. Fichteov ekstremno idealistički sistem. koji je. koje nazivamo njemačkim idealizmom. Idealizam postupa upravo tako da formalnu logiku postavlja. recimo. Schellingova filozofija. drugi uopšte ne priznaju kao stav i umje­ sto njega pravim logičkim osnovnim stavom sma­ traju stav protivurječnosti — u stvari predstavlja jedan desiderat. pomoću kojih treba 299 . a zašto je to tako. kao filozofija identiteta u užem smi­ slu. da je A = A. eo ipso identična. Već smo govorili ο formalno-logičkom identitetu. nego da ovaj poznati logički osnovni stav — koji—je<prema mnogim logikama prvi stav formalne logike. A-= A. Termine s identičnim značenjima treba prvo ustanoviti. jer takav sud. dosad sam već dovoljno razložio. zapravo. kao ovaj osnovni stav oda­ bira baš onaj formalno-logički. takođe. ova značenja nisu. Na ovom primjeru možete vidjeti kako filozofska ter­ minologija malo odgovara pravilima utvrđenih definisanih termina. nije stav u smislu suda. istovremeno. Sada bih vam izložio različita značenja pojma identiteta. dakle forme. u ekstremnom smislu deduktivni sistem. a posebno se jedna od njezinih faza naziva fazom filozofije identiteta. istovre­ meno.29. kao princip. Uobičajeno je da se sve filozofije poslije Kanta. za­ jednički označavaju kao filozofije identiteta.

termini mno­ gostruko prelijevaju. Oni se upotrebljavaju u njiho­ vim različitim značenjima. U idealističkoj filozofiji ovo veoma često izgleda pomalo neprozirno i. u po­ četku. otprilike. ja ću ovo iz­ raziti opreznije nego Hegel. kao da se vjeruje u to kako je uz opšti princip identiteta svako od ovih značenja zaista i tačno. U krajnjoj instanciji to se.da bude konstituisana naša svijest ο predmetnom. I ovdje bi. jer kod jednostavnogvrjonavljanja utvrđivanje iden­ titeta bi bilo nešto sasvim: lišeno sadržine. kao pravilo razložio da se kod svega što se zamišlja odista mora misliti ne­ što određeno. još jednom trebalo jedna od drugih odvojiti različita značenja. pri tom. pod tim sebi malo možemo predstaviti. zasniva na predstavi uma kao identičnog uma. sasvim svejedno na što se primenjuje. da se misao mora moći ispuniti. Isto onda. ali identitet se. onda. pokušaću sada da ovaj zahtjev prenesem na učenje ο je­ dinstvu uma. istovremeno. kao što u umjet­ ničkim muzičkim konstrukcijama — a veza između filozofije idealizma i muzike je veoma prisna — po­ vezivanje dva oblična dijela može da istovremeno ispuni čitav niz različitih funkcija. Na­ kon što sam vam. tako reći. ako hoćemo da budemo sasvim strogi. naravno. koja su u idealizmu po­ malo isprepletena. Prelazim sada na drugi i odlučujući pojam identiteta. može da dovede do raz­ ličitog i da znači različito. jer za nas je od tada prošlo sto pedeset godina stravičnih istorijskih is­ kustava. on se odnosi na identitet svijesti. jer karakter identiteta ovog miš­ ljenja se toliko probija u svim njegovim oblastima i mogućnostima primjene da se. u igri barem jedan momenat neidentičnog. ipak uvijek isti. izvode iz čisto logičkih formi. Upozorio sam vas i na to da je ovaj stav identiteta Hegel kritikovao na jedan veoma dubok način : On je pokazao da se ο nečem identičnom smisaono može govoriti samo tamo gdje je. da­ kle. upotrebljava u tom smislu da je um. a da se ne vezuje za jedno 300 . pa se usljed toga. i ovdje postavlja zahtjev primata logike nad bivstvujućim.

* Riječi: Bewusstsein. kad se mi­ sli na opštost uma.. suočio s problemom intersubjektiviteta. u izvjesnoj mjeri. Kant se. međutim. tokom njegovih razvitaka. Ο identitetu svijesti možemo. čije zajedničko on mora da obrazloži. Vernunft jeziku nemaju plural. Pri tom je.takvo značenje. to jest da su ljudska svijest i njihov um isti kod svih pojedinačnih subjekata za­ hvaljujući baš njihovoj opštoj strukturi. sa­ mo jedan i srazmjerno spoljnji. (Prim. odlučujuće. onako kako se ona ipak može misliti kao pojedinač­ no ljudska. s problemom da uvijek postoji mnoštvo subjekata. govoriti u onom jednostavnom smislu. U tome je Kant filozof imanencije i nje­ gov je stav bio sličan empirizmu. to jest. on je to morao dokazati u samom umu. najpri­ je. da ta predstava naspram sfere onog u užem smislu psi­ hološkog. dogmat­ ski unaprijed dato to Ja.) u njemačkom 301 . čini pojam uma ili razuma ili logike uopšte. prev. kao što su svijest.. ono Ja odnosa. Ukoliko Kantova filozofija poduzima da dokaže ovo identič> no jezgro. ukoliko se on nalazi u pojedinačnoIjudskom subjektu. Već jezik ukazuje na to da svi takvi pojmovi. mnogo i ne mijenja. i na ovom stavu se. koje upravo tako bivstvu­ juće reflektira. ich. naspram sfere ograničenog u svim poje­ dinačnim slučajnim individuama. a to je pri tom. jer ostaje dužan da položi račun ο tome šta li treba* da bude to identič­ no jezgro u osnovnoj strukturi mišljenja ili svijesti kod svih tih beskrajno mnogih subjekata. iz strukture svijesti. on je mogao poći od onog opšteg. Ja ili um uop­ šte ne dopuštaju plural. zacijelo. Mogli bis­ mo gotovo reći da se bez predstave identiteta uopšte ne može predstaviti tako nešto kao svijest ili um. pošto je polazio od jednog najprije nereflektiranog pojma onoga što mu je dato. Polazeći od svoga stava. ona je poduzela da u mnoštvu ličnosti jedinstvo subjekta u neku ruku izvede iz same struk­ ture mišljenja kao numerički identitet.* Ovaj pojam identiteta svijesti je. u kojem su različiti umni subjekti zamišljani kao me­ đusobno identični. međutim. i to.

Β 132. naime identiteta pojedinačnoljudske svijesti. važno je da vam bude jasan ovaj odnos imanentnog. i princip koji sadrži »svijesti« svih ljudi. uostalom. Princip koji u sebi sadrži svijest svakog pojedinca. jer ovo »mora« ne može značiti ni­ šta drugo do da je tako nešto kao što su jedinstvene predstave i time jedan u sebi jedinstveni tok svije­ sti. kao svijesti koja se održava identičnom. Poznata Kantova formulacija »ja mislim«. moguće samo pod uslovom da svaki pojedini subjekat pri tom karakteriše i održava za­ jedno jedan momenat jedinstva.Time su. Time što ovo »ja mi­ slim« može da se odnosi na predstave svakog poje­ dinog čitaoca »Kritike čistog uma«. Kritik der reinen Vernunft. kao da uz sadržinu moje svijesti ide neka refleksija. što »mo­ ra moći da prati sve moje predstave« . intersubjektivnog identiteta raznih ljudi. pojedinačnoljudskog identiteta i komparativnog. pa i ako taj tok treba da bude tok bezbroj razli­ čitih subjekata. implicitno su identični. 302 . što »mora moći da prati sve moje pred­ stave«. u najužu vezu došle ove dvije predstave identiteta svijesti. Da biste razumjeli Kanta i. istovremeno. i identiteta svijesti u svim subjektima. koji rekurira na jedno takvo »ja mislim«. a da. kao i na pred­ stave autora. jer Kantovu formulaciju »moje« treba da može da ispuni svaki čovjek. da biste razumjeli različita značenja pojma identiteta. a u formulacijama »ja mislim« i »sve moje predstave« istovremeno je postavljen i odnos prema određenom pojedinačnoljudskom subjektu. u tom »mo­ ra« već sadrži ukazivanje na ovo identično u mno­ štvu subjekata. To 24 Immanuel Kant. da bi utvr­ dio svoj individualni identitet. upravo ovaj sklop nije postao tematski u »Kritici čistog uma«. dakle. 24 Centralni pojam identiteta naznačen je u onom »ja mislim«. Ove Kantove riječi dovode do nesporazuma zato što izgleda kao da je ta »pratnja« predstava neki accompagnement. već je postavljen momenat kompara­ tivne opštosti.

kao kod psa koji se tri sekunde neizmjerno raduje kad mu gospodar dođe kući i kod koga onda više ništa ne preostaje od ovog uzbuđenja. onda tu nije samo sjećanje. mi ne živimo tako da naši doživljaji izblijede u onom trenutku kad smo ih imali. neki subjekat. Za razliku od toga što se ranije. već i prepoznavanje onoga čega se sjećamo. Neko Ja. To znači. Za mnoge ovdje su izvanredne teškoće zato što odbi­ jaju da na ovom mjestu provedu čvrsti rekurs na pojedinačnoljudsku svijest. oni ostavljaju tragove. Ako sebi dovoljno predočimo ovaj mehanizam. istovremeno. pomalo naturalističkim i neegzaktnim jezikom mogli bismo reći. takođe. Mogli bi­ smo. već ο jednoj mogućnosti. on često ispada manje problematičan nego ako ga posmatramo sa distance. mi. »što mora moći da prati sve moje predstave«. Ako sasvim izbliza posmatramo neki filozofski stav. Inače bi nekog Ja bilo samo ako to Ja reflektira na sebe samo kao Ja. Svaki pojedinačnoljudski subjekat može se sjećati ili može oče­ kivati doživljaje. pretpostavljalo za životinju. ne go­ vori ο tom »ja mislim«. reći. utvrđujemo jedno je­ dinstvo u vremenu. Ova razlika između drugog i trećeg stup303 . rekurs na koji se ovdje misli i koji predstavlja model ovog mišljenja. upravo. Ja mislim da je ovo mjesto »trans­ cendentalne logike« centralno mjesto Kantove filo­ zofije. u svakom slučaju. Nije dovolj­ no da su mi danas u sjećanju prisutni neki doživljaji ili neka iskustva od juče. ο potencijalitetu. a time i sveukupne idealističke filozofije. njih se sjećamo ili slično očeku­ jemo u budućnosti. već ο »ja mislim«. dakle.Kant sasvim sigurno nije mislio. moram moći i identifikovati kao doživljaje koje sam juče imao. u našoj svijesti se ovi doživljaji zadrža­ vaju. Tako Kant. Cije­ lim idealizmom vlada princip egoiteta. identitet ima samo ako postoji mogućnost jedne takve refleksije subjekta na sebe samog. već ih ja. ne može pretpostaviti. barem ne tek onako. a to se. »koje prati sve moje pred­ stave«. ovdje se ne radi ο nekom aktualitetu. koje ima ili koje će imati u raz­ ličitim vremenima.

u svakom slučaju to je Kantovo učenje.nja dedukcije čistog pojma razuma kod Kanta. reprodukcija u ma­ šti. Ono što mi u pregnantnom smislu nazivamo mišljenjem. to je baš ova sposobnost osadašnjenja nečeg nesadašnjeg. u taj pojam dolazi rekognicija. moramo prikazati prema njegovim logičkim ili ob­ jektivnim momentima. Ovdje imamo jednu neobičnu uzajamnost. kad se ovo reprodukovano identifikuje kao ono što je bilo. s druge strane. zvuči misterioz­ no. a. Ono »ja misli«. s druge strane. Možete reći da je time onaj najunutarnjiji princip po sebi nedijalektičke Kantove filozofije i sam dija­ lektički. sadašnjeg i bu­ dućeg. Me­ đutim. što treba da bude pravi prin­ cip identiteta. ova cijela tradicionalna filozo­ fija. ako svijest nije svijest ο identitetu. označava jednostavnu sposobnost osadašnjenja nesadašnjeg. Preko ovog jedinstva. sadašnjost i budućnost — ono što treba da može da prati sve moje predstave. momenata sada doživljenog. uvijek ima posla sa minima. što mnogima među vama. sjećanog i pre­ poznatog. treba tek uopšte da se dođe do jedinstva nekog jastva. pod kojima uopšte treba da može da dođe do učinaka konstitucije ili spoznaje. dakle princip posredovanja suprotstavljenog: S jedne strane. vjerovatno. uz to. i do jedinstva predmeta. nema identiteta bez jastva 304 . s najminimalnijim uslovima. Sjećanje. zahvaljujući kojem moguća postaje jedinstvena sub­ jektivna svijest. nema svijesti jastva bez iden­ titeta. ako ja nisam u stanju da zadržim ove iden­ tične momente. Taj minimum. to je onaj mehanizam koji garantuje jedinstvo doživljavanja i njegove identifikacije za prošlost. koje treba da vlada između ovih temporalnih horizonata ili temporalnih momenata prošlog. sjećanje i prepoznavanje. i nije ništa drugo do jedinstvo. Taj mehanizam. tako da ovim mehanizmom ^biva određeno samo mi­ šljenje. Ta idealistička. dakle baš prema momentima identiteta. u stvari se svodi na ovu razliku između sjeća­ nja i prepoznavanja. onda uopšte nema tako nečeg kao što je jastvo.

ja nju prvo moram osmotriti sa različitih strana. moram. To da identiteta nema bez jastva koje misli. mi orijentišemo u našim terminološkim razmatranji­ ma. a time. recimo. kod njega produkt jedne subjektivne. na koju se. pri­ znavao mehanizme. što predstavlja korelat učenju ο identitetu momenta jedinstva u svijesti jastva. koje predstavlja princip mišljenja. jer se ovaj identitet zasniva tek zahva­ ljujući jedinstvu. dakle mišljenjem obavljene sinte­ ze. zapravo. ta ista kuća. na objektivitet. zahvaljujući kojima naše ideje međusobno stupaju u odnose. da nema mišljenja bez identiteta. sprang mnogostrukosti njezinih pojava. Hume je poricao jastvo uopšte. tvarnoviti bitak. Ako hoću da utvrdim da je neka kuća. U Kantovoj filozofiji. a Kant je tome. da talkvi mehanizmi. analiza transcendentalnog subjekta se. Preko ovog reciprociteta ja­ stva i identiteta se apsolutno ne može preći. dok nisam bio u stanju da dam pravi odgovor na to kako to da su. u osnovi. naime s obzirom na transsubjektivni. uprkos njezinih sasvim različitih izgleda koje ona daje. Jedinstvo tvari ili jedinstvo objekta je kod Kanta jedinstvo njegovih različitih perspektiva. Učenje ο jedinstvu stvari. ο njoj imati različite uti305 . kao i njegovi prethodnici. koju je Kant upravio na empirizam uopšte. izvodi se u dedukciji čistih pojmova razuma. identi­ tet i jastvo isto. Mislim da sam time odgovorio na jedno pitanje koje je po­ teklo iz vašeg kruga. u djelatnosti samog uma. našim umom provedene. To da nema svijesti jastva. a na Humea posebno. Kant je skicirao kao teoriju identiteta u strogom smislu. po Kantu. vrijede samo onda ako su ove ideje uvijek okarakterisane kao naše ideje. Bila su potrebna zaista komplikovana razmatranja. prava je sadržina kritike. ako su one ideje jed­ nog određenog jastva.koje misli. zapravo. pored Hegelove. pri­ govorio da je Hume. a ovo jedinstvo je. međutim. S tim je u ovoj filozofiji veoma usko povezano pitanje ο identitetu predmeta ili ο jedinstvu stvari. sad. poduzima samo u pogledu na objektivnu valjanost spoznaje. cijela analiza jastva.

ja se moram mo­ ći sjetiti tih zapažanja i moram ih moći prepoznati: Moram moći navesti njihove razlike i moram. Identična predmetna svi­ jest preko kauzaliteta prelazi u neidentičnu svijest. tako nešto kao što je jedinstvena svijest ο svakoj pojedinačnoj stvari i. Pravo dostignuće Kantove idea­ lističke teorije spoznaje bilo je. na koncu. Sama ta primjena onog mo­ menta identiteta subjekta na to mnogostruko datog svijeta pojava konstituiše. da bih. to što je ovaj predmetni identitet. Ovaj po­ jam identiteta predmeta mi primarno upotreblja­ vamo u razmatranjima ο genezi naše spoznaje. Jastvo i pred306 . naime pojam. u sebi konzistentan svijet iskustva upravo korelativan pojam pojmu identiteta uma. Tamo gdje bude razočarano jed­ no takvo zakonomjerno odgajano i zasnovano oče­ kivanje. najprijš. zakono­ mjerno mogu očekivati. gdje ne do­ đe do nekog određenog zapažanja. koje se svo. tamo je ono si­ stematsko mjesto. Tako je sa sobom identičan. zacijelo. prema kojem ovo ili ono zapažanje ο toj stvari. dakle. Odatle je izveden još jedan pojam identiteta. tako reći. ο sveukupnom predmetnom svijetu. mi. po­ novo uspostavio jedinstvo. kad govorimo ο identitetu. Osim toga. kona­ čno. kad joj se približim s ove ili s one strane. dok jedinstvo zbilje. koji naivna svijest obično smatra primarnim. ja moram postaviti pitanje zašto se ono nije ostvarilo i moram moći navesti uslove pod ko­ jima ne nastupa očekivano. partikularnog identiteta subjekta i objekta. mislimo na ovaj predmetni identitet. različita zapažanja. dakle na t b da je predmet isku­ stva na nekoj stvari ili ličnosti ili na bilo čemu upra­ vo isto kao ono što smo u nekom drugom vremenu na njima spoznali. Tamo gdje se očekivanje ne ispuni. ο čemu sam vam govorio. osta­ je očuvano.ske. barem tako. zahvaljujući važenju kauzalnog stava . razvila kao funkciju upravo onih momenata jedinstva uma koje sam ja sažeo pod princip identiteta. moglo bi se reći. koje kod Kanta poprima kate­ gorija kauzaliteta. To je kategorija identiteta predmeta. moći izreći jednu formulaciju ili za­ kon.ipak potpuno konstituiše.

kako su složno učili svi kasniji filozofi. on nije čisto prohodan. pošto je kod Kanta ovaj predmetni identitet moguć uvijek samo ako se odnosi na ne­ što dato. Taj momenat jedinstva je ono »ja mislim«. na materijal čula. 307 . ipak teško može govoriti ο nekom takvom partiku­ larnom identitetu. u sebi različitih idealističkih sistema. ne može se reći da su neka stvar i neka svijest ο toj stvari međusobno identični u njihovoj neposrednosti. Najprije će vam upa­ sti u oči da.metni svijet treba da su međusobno identični. na bitak po sebi pred­ metnog svijeta. zapravo. uvijek u osnovi predmetnog. jer svaka predmetna svijest ο jedinstvu je svijest jedin­ stva uma. sam ne bi trebalo da može biti produkt djelatnosti uma. nasuprot onom ogromnom patosu ide­ alističkih sistema. istina. uspostavlja identitet u svim ovim određenjima poj­ ma identiteta. Stoga se. kod realizma neka sličnog patosa i da. da je identi­ tet. One se jedna od druge raz­ likuju. No kako je u tom sistemu. sve fi­ lozofije indiciraju ono što nije subjekat. a to je baš obrazloženje za tezu da je sve­ ukupan idealizam mišljenje identiteta. taj patos sc ne odnosi na ono »realno«. kako to glasi kod Kanta. zapravo. ima iznenađujuće malo realističkih sistema. Njega oni nisu tra­ žili u nekom pojedinačnom identitetu. a njihova se različitost može utvrditi upravo zato što materijal koji je. Tamo gdje je realizam patetičan. što nije različito samo od subjekta. naime na pojam realizma. već na bitak po sebi onog duhovnog. zapravo. Ovim putem oni su došli do velikih. No. U skladu s tim. što ne mo­ že biti redukovano na subjekat. Ali mo­ menat jedinstva uma ostaje momenat koji. Moram sada preći na pojam suprotan idealiz­ mu. kasniji filozofi su poku­ šavali da prošire ovaj identitet. uvijek subjekat.unaprijed naznače­ na korelacija između jedinstva umne svijesti i je­ dinstva predmetnog svijeta. već je različito i u sebi i što se odupire onom principu identiteta. već u identitetu preko posredivosti objekta sa svi­ ješću uopšte. recimo izme­ đu pojedinačnoljudskog subjekta i pojedine stvari.

treba da bude praktičan odgovor realiteta na našu pretpostavku da je realitet po sebi onakakav kakvim ga mi sebi uopšteno predstav­ ljamo. Ne slučajno se kod jed­ nog velikog. dakle.treba da prizna da je onakvog sustava kako smo ga mi anticipirali. kao što u nekom dru-j gom društvu može dovesti do toga da se komformi-i tet mnjenja. kao što su njihov oblik ili njihov volumen. U filozofiji se pod rea­ lizmom. Već iz ovih natuknica moći ćete. doduše. Izmišljen je. pa ipak realističkog filozofa kao što je Locke. koji u demokrat­ skim odnosima sprečava proizvoljno oktroisanje mnjenja od strane pojedinaca. Među važnim pravnim izvorima ove teze je uvijek bio eksperiment. predstavlja teza da je svijet u suštini onakav kako ga mi spoznajemo. istovremeno s tezom ο bitku po sebi takozva­ nih primarnih kvaliteta. u neku ruku . kako mi ο njemu stičemo iskustvo i kako ga opažamo. Slaganje većine ljudi je kod Lockea učinjeno kriterijumom is­ tine uopšte i ono daje potencijal. imaju realitet. vjerovatno. na common sense. dakle slaganje većine ljudi. ko­ načno. da se sve moje predstave redukuju na subjektivne momente. uglavnom. da. Ovo kako-mi-sebi-svij et-zamišlj amo-ili-predstavljamo uvijek već sadrži ukazivanje na konsenzus. Ali ovom realizmu je suprostavljen princip kriticizma. ra­ zumjeti zašto u oblasti kritičkih i spoznajnoteoretskih filozofija ima tako izvanredno malo realizma. neki kritički realizam. u kojima se one iskazuju 308 . takav je­ dan sistem kritičkog realizma imao je Oswald Külpe (Osvald Kulp). u izvjesnoj mjeri. osnovni kvaliteti tvari. nalazi i izvanredno emfatička teorija ο konstitutivnom karakteru konsenzusa. Real izam kao spoznajnoteoretska pozicija je bio sproveden neuporedivo rjeđe i sproveden je mno­ go slabije nego idealizam. na neko javno ili posvuda prošireno mnjenje.kao u Platonovom realizmu u okviru učenja ο zbil ji ideja. postavi na\ mjesto objektiviteta samih stvari. da je on takav po sebi i da takav nije tek kao nešto što smo mi stvorili. Svaki eksperiment. na njemu realitet.

kontinuirano dobijamo sličice. koja je bila postavljena kao metafizič­ ki princip istinski bivstvujućeg. ona je već povrijedila princip realizma. i ja bih sebi mogao predstaviti jedno stanovište spekulacije. kao što je ona tako često i tako nadmoćno kritikovana predstava epikurejaca ο slikama koje emituje materija. naime u horizontu koji pod znak pitanja stavlja cjelokupno spoznajnoteoretsko postavljanje pitanja i sva razmatranja kojima smo 309 . i ne raspolažemo nekim obrazlože­ njem toga zašto mi. zahvaljujući kojima se naša svijest iz­ jednačava s njim. samo opterećeno teš­ koćom da nam ni jedan princip ne može navesti zašto se emituju ove sličice. koji je još ispred srpoznajnoteoretske i filozofske refleksije. No time. tako što u strukturi mišljenja i u strukturi čulnosti traži iska­ znicu prava mišljenog. Mi.i u kojima treba da budu zasnovane. svaka spoznajnoteoretska refleksija već je reflek­ sija na našu predstavu. zapravo. skrene na liniju ukupne novije povijesti filozofije i čim se ponaša kriticistički. Onaj tako­ zvani naivni realizam . Nasuprot tome. tako da naša svi­ jest ο njima ima jednu istinsku i adekvatnu pred­ stavu.to je filozofski ili spoznajnoteoretski nazor. kritički realizam onim kritič­ kim obrtom već priznaje taj princip. Moguć je bio i zasnovan je bio jedan takav realizam preslika samo zahvalju­ jući jednoj materijalističkoj metafizici. kakav je. a to ja kažem iz težnje da vas upravo na ovom mjestu uznemirim. gdje mi se čini prevelikom opasnost od konsenzusa. To je. koji on negira. Utoliko bismo realističku teoriju spoznaje mogli nazvati contradictio in adjecto. Čim neka filozo­ fija. Taj problem se. postavlja tek u jednom pot­ puno drugom horizontu. zamišlje­ no veoma konsekventno i to je izvanredno konsek­ ventno obrazloženje realizma. problem realizma ni u kom slučaju nije razriješen. re­ cimo. isto tako mogla očitovati kao neko metafizičko postavljanje. uopšte. mislimo kako to pret­ postavlja idealizam. uopšte. u najmanju ruku. antički epikurejizam sa svojom tezom da mi od materije. pod kojim bi se teza ο jedinstvu u umu. naravno.

Danas ga nisam zabora­ vio i mogu se samo nadati da se zbog toga neću spetljati. ima i svoju negativnu stranu.' (Prim. očigledno. Čak je i He­ gel. s egoitetom. 11. Nadam se da većina vas nije primijetila da sam prilikom svoja dva posljednja predavanja zaboravio manuskript i da sam se. konač­ ne. realne svijesti. 310 . da. kako je Schelling to nazvao. ipak nije posredovana po\ * Pod manuskriptom Adorno. dolazi. Filozofija nikad više ne­ će moći zaobići zahtjev svijesti da sama bude kod svega onoga što ona misli. Realizam ne mora biti naivni i ne mora biti kritički realizam. decembar 1962. koji je najdalje otišao s objektiviranjem uma i time sa njegovom antitezom ο konačnoj. naime. pojedinačnoljudskoj svijesti. dakle.se dosad bavili. onda ništa više ne preostaje ni od samog pojma uma. a time s individualnom sviješću ili. Ako se pojam duha potpuno liši veze s jednom takvom sviješću. na koncu. mislli na o n o malo unaprijed pripremljenih pribilježaka. 30. i već u empirizmu i u racionalizmu. do kojeg u idealizmu dolazi zbog njegove sopstvene konsekvencije. do potiskivanja individualne. na sveukupnu sferu teo­ rije spoznaje. No model subjektivnog uma neo­ sporno ostaje uz cijelu idealističku spekulaciju. što odlučuje. zbog toga. on može da refleksiju izbaci preko teorije spoznaje i može kritički reflek­ tirati na samu refleksiju.* To ogromno naprezanje i uzvisivanje pojma uma. iz­ davača). od čije analize je pošla ova filo­ zofija kod Kanta. taj emfatički pojam spoznaje ne zaslužuje nikakva spoznaja koja. a. isto tako. na obnovu ko­ jih je on potpuno slobodno držao predavanja. morao upustiti u slobodnu improvizaciju. ipak izričito zadržao ovaj mo­ menat subjektivne svijesti.

koji nje baš tako lako sročiti u po­ jam. Iz te zavisnosti slijedi jedna veoma pažnje vrijedna. uostalom. isto kao devetnaesti vijek od dixhuitieme. Time što se to razlikovanje ne razvija iz samog uma.jedinačnoljudskom sviješću. kod svih ovih idealistič­ kih mislilaca ćete naći jedan modificirajući prin­ cip. Ovisnost od objek­ ta. zahvaljujući kojem tek uopšte dolazi do razli­ kovanja razuma i uma. već samo u pogledu njegove upotrebe. bolje ćete razumjeti tendenciju razvoja cjelokupnog idealističkog pokre­ ta mišljenja. paradoksalna konsekvencija. U odnosu na objekat prećutno se priznaje da do diferencijacije pojma uma u sebi ne dolazi baš čisto iz njega. Ne­ što kao to priznanje objekta ili sfere objekta imamo. na­ ime prirodu. ali koji — najprije namjerno upotrebljavam jedan pomalo nejasan i ozloglašen izraz — potpuno mijenja klimu ovog mišljenja i koji je veoma važan za pravilno razumijevanje jezika kod pojedinih filo­ zofa. kod Hegela i kod Kanta se razlikuje jedno od drugog. Naspram jedinstva uma. a onda su ga Schelling i Hegel proveli protiv Fichtea: naime. Razlikovanje između teoretskog i prak­ tičnog uma se. i objekat u smislu čistog kauzaliteta. time što on tako emfatički razlikuje jedan od drugog objekat slobode. pridolazi je­ dan momenat. Ovdje u idealizmu. premješta u objekte ili u stav prema objektu. kad vam bude jasno njezino značenje. uz pojam uma. već je postavljen onaj pro­ gram koji je u svoj oštrini teoretski prvi put bio formulisan kod Fichtea. do^ vela je do toga da se pojam uma izmijenio i u svo­ joj upotrebi u samoj filozofiji. Ovaj princip zavisi od ob­ jekta i usljed toga od specifične upotrebe uma u odnosu na ono što je nešto drugo nego on sam. Značenje uma ili duha. no tako bi se ta razlika svela 311 . u kojoj se svaki put reguliše upotreba uma. već kod Kanta. da se u okviru imanencije samog duha do važenja dovede sfera objektiviteta — kod Schellinga se to još zvalo priroda — isto kao i kategorijalna sfera. u osnovi. koje se uvijek održava. naime djelovanje. opet. jedna.

To novo što. on je. pri­ je svega zbog toga što pojam individuuma kao inkomensurabilnog individuuma. počev od kraja devedesetih godina i u zrelom Hegelovom djelu. opet. kao recimo.oarno na pojam stila mišljenja. i da se ona ostvaruje samo preko njezinih različitih povijesnih stupnjeva. nastupa u idealističkom pojmu uma. u Engleskoj. jednostavno. sada u pojmu duha. Premda Hegel tako snažno pridaje vrijednost opštem naspram slu­ čajnosti pojedinačnog čovjeka. jednostavno nije egzistirao. a ne u njezinoj apstraktnoj opštosti. gdje Hegel provodi neki antiindividualistički obrt. to. Takav pojam — to ćete. Tamo. indivi­ dualitetu pridavao izvanrednu težinu. to znači nešto sasvim drugo nego kad se ovo Ja pojavi kod Kanta. Kad. ja mogu opisati kao duhovno iskustvo. Među Hegelovim slušaocima bili su neki. barem u smi­ slu istorijske individuacije ili određenog individual­ nog stupnja ili faze u poređenju s opštim višim poj­ mom . današnjim čitaocima Hegelovih tekstova. recimo. Laurence Sterne (Lorens Stern) ili u Njemačkoj Lichtenberg (Lihtenberg). u osam­ naestom vijeku. barem teoretski. treba razumjeti kao reakciju protiv one romantike kao protesta protiv precijenjenosti tog inkomensurabiliteta individual­ nog. recimo. prije. sigurno. ako ste makar površno čitali Kanta — ne bi kod njega imao mjesta. u neku ru­ ku čvor. kod kojih upravo ta nerazrješivost. To i nije baš tako paradoksal­ no kako se čini nama. nego da je ovdje u osnovi još onaj čisto u svo­ joj opštosti shvaćeni Kantov pojam uma. osjetiti.Već kod Kanta svijest nije htjela da prihvati 312 . morate pri tom imati na umu da upravo u Hegelovoj filozofiji istina treba da bude cjelina. No to još ni­ je prešlo u filozofiju. Hein­ rich Heine. koje je pokretala izvanredno jaka želja da se ponesu upravo sa individualnim i individualite­ tom u ovoj filozofiji. duhovnih reprezentanata ovog principa. individualiteta spram pojma obrazuje sup­ stanciju onoga što su on htjeli da izraze. i to cjelina kao proces. Biće da on nije imao organ za to. ipak. Bilo je. Fichte kaže Ja. onakav kakav u devet­ naestom vijeku igra tako odlučujuću ulogu.

to jest. skrenuo pažnju na to da u svakom slučaju već u onom. sređeno. do ono staro Aristotelovo νσηδις· νοήδεως·. tako spoznaja svojim pred­ metima pali jednu vrstu svjetla. Za to je bio veoma motivisan njoj suprotstavljeni pokret. ukoliko su oni prošli kroz specifično duhovno iskustvo pojedinog čovjeka. Duh je svjestan sebe samog i. time sve što smo iskusili postaje posredovano duhom u tom smislu da ono počinje da govori. a »kritika je imala previše me­ ta za napad. On ih je na to naveo u onom trenu kad je Hegel zaklopio oči. Još Leibniz je učio ο toj spoznaji iz duhovno osvjetljene unutarnjosti predmeta. to jest. snofilozofski primijenjen. kod He­ gela to konsekventno znači da ova spoznaja pred­ mete određuje kao stvari po sebi. sve od­ bacuju i ni za šta više neće da znaju. pojmu uma doveo je ljude do usijanja. To je taj noyi pojam duha u pregnantnom smislu. da spoznaja nije ništa drugo do svijest duha ο sebi samom. a idealizam koji je slijedio opet ju je prihvatio. mišljenje mi­ sli. kad im umre učitelj. svijet ili realitet bivaju. Time što je kroz njih prošao duh. ipak. duh je skupni pojam svijeta ili skupni pojam reali­ teta. poslije Hegela 313 . upravo ovaj momenat na \ . Kant ju je odbacio. osvijetljeni iznutra. a time što to čini ona osvjetljava i sebe samu. dakle kao što učenici. do mišljenja sebe samog putem duha. uprkos Kantu. samosvijest u jednom izvanredno preg­ nantnom smislu. Ja ne bih htio da sentimentalno oplakujem tu duhovnopovijesnu sudbinu idealizma: tada je postojala jedna takva li­ jepa filozofija i poslije toga više nije bilo jedne tako lijepe filozofije. ono nešto ka­ zuje. pojedinačnoljudskom iskustvu. supsumirano. dakle. Osnovna postavka ove filozofije je. u izvjesnoj mje­ ri. istovremeno. a sve što to ne ispunjava samo je mrtva svijest. Ali bih vam. umjesto da bude samo klasifikovano. a ne kao puke fe­ nomene. umno je baš u smislu ove razvijene filo­ zofije još samo ono što pali jedno takvo svjetlo. Prema ovom značenju se razvija po­ jam uma.više ništa što se ne iskazuje u njezinom sopstvenom specifičnom. Povije-.

neku rezignaciju i u oblikovanju zbiljskog. ova sposobnost ili. i od napora da bude. zapravo. da se sam realitet oblikuje kroz praksu. motiviše da se svijet pojmi kao uman. odstupi. to znači kroz političko ustrojstvo svijeta polazeći od uma. ali reflektirane u tom smislu da su one same tre­ bale da se dokažu kao momenti. da. aketsko određenje. Ovaj momenat se raz­ vio sve do otvorene. u jed­ nom velikograđanskom smislu. a to ne znači ništa drugo do da su same te sadržine. koja se. da iz­ nutra prožme ono što zna. odustajanju od zahtjeva duha. kad životni osjećaj i društvena svijest ljudi posumnja u to da će sam svijet urediti kao uman. a. na koje se odnosi ovaj emfatički pojam uma — ili da je ovaj emfatički smisao logike kao logike stvari — u sebi samom posredovan subjektivitetom. i u doslovnom smislu bestidne heteronomije na obje strane.objavljenom. ove sposobnosti i nisu ništa drugo do sposobnost da se zasnuje jedin­ stvo u mnogostrukosti. dakle. naići ćemo na. umjesto da to samo shva­ ća i da sebe ponovo nalazi u tom shvaćenom. prirodno pretpostavlja još patos ili impuls. istovremeno. prisutna kod onoga što treba da se pojmi. zavisno od njezine skromnije ili slobodnije^upotrebe. 314 . u onom trenutku. imamo pasivnost i. i to u skladu sa zakonima. u »Feno­ menologiji duha«. Psiholozi bi to nazvali slabošću jastva. u tom istom trenutku ona odustaje i od tog napora poimanja iznutra. još jednom. zapravo. Prvi preobražaj pojma uma u idealizmu je bio značio da su se sadržine svijesti preuzimale u um. U onom trenutku kad ovaj emfatički pojam prakse. naziva um ili razum. imamo napuštanje napora. isto tako. koje je i samo izvanredno formalne prirode. a mogli bismo skoro reći. koji na odlučujućem mjestu Hegelovog pokušaja. na­ ime. rekuriramo na Kanta i ako se zapitamo kakvo zna­ čenje kod njega ima ova subjektivna sposobnost. Jer ta misao da um počiva u tome da sebe samog ponovo pronalazi u realitetu kao nečem du­ hovnom. Pri tom je veoma bitan odnos prema mogućoj praksi. Ako sada.

kod Kanta. onaj jedinstveni paralitet koji u cjeloj »Kri­ tici čistog uma« vlada između zahtjeva za objektivitetom i subjektivnog povratnog odnosa. naime. sa svo­ je strane. koje se. a time se razjašnjava i zašto se Kantove kategorije. cilj Kantove analize spoznaje. da se u različito. moći ra­ zumjeti jedan veoma duboki aspekat »Kritike čistog uma«. Kategorije. ove istovjetnosti se. Na srazmjerno jednostavnom Kantovom nivou to znači zadržati isto u različitom i time da različito bude dovedeno pod isto ili da se isto određuje na različitom. zasni­ vaju identitet. nije ništa drugo nego to jedinstvo u mnogostrukosti pojava. Pod ovim gledištem ćete. dakle. spoznaja. to jest. Katego­ rije koje Kant izvodi tek iz sposobnosti subjekta da prosuđuje. recimo. već sama spoznaja u skladu sa zakonima znači samo da se nesio mnogo­ struko dovodi pod jedno. jednog takvog sa sobom identičnog. unese tako nešto kao red. što je zakon mnogostruko­ sti. prema opštosti i nužnosti. vjerovatno. to je spoznaja prema zakonima. a ono što se zove objekat. ukoliko je identično. Uspostavljanje 315 . zapravo. svode na jedan momenat jedinstva ili na identitet. reći.Ova formulacija — jedinstvo u mnogostrukosti u skladu sa zakonima — ako uzmete strogo. u osnovi su skup uslova za jednu takvu istovjetnost ili za takvo jedinstvo. tom numeričkom odnosu jednog i mnogostrukog ne do­ daje. Kantovo učenje ο kategorijama ili Kantovo učenje ο subjek­ tivitetu treba da zasnuje objektivitet. koje se u početku predstavlja kao nešto haotično i sasvim nekvalifikovano. Izvor ovog identiteta. može svesti na ovaj momenat jedinstva ili istovjetnosti ili identiteta. Jedin­ stvena spoznaja kao zadatak ima mogućnost jedne takve istosti. a u smislu »Kritike čistog uma« objektivitet znači objektivno važeća spoznaja. Mogli bismo. ne može nigdje drugdje tražiti do u samom subjektivnom mišljenju. sa svoje strane. da se navedu pravila za povratak iden­ tičnog u različitom. još nešto novo. dakle. uspostavljanje identiteta je telos. kako se ono pokazuje zah­ valjujući umu ili zahvaljujući duhu. to.

da biste ovaj stav pravilno shvatili. najprije. pa se zato ovdje. bit uma. Sada. objekat problem idealizma. dakle od ove objektne sfere. odista. 316 . možda. jed­ no logičko. Mogli bismo reći. Ja. Nakon što sam vam izložio tu vezu pojma identiteta uopšte sa spekulativnim principom filo­ zofije. Polazeći od tog mišljenja. možete mnogo bolje razumjeti da je cijelo priređivanje uma. i cijeli princip identiteta. ono je pokušaj da se obraz­ loži ili opravda egzistencija stvari u smislu jednog povratnog pitanja na subjektivno jedinstvo. uvijek kako samo mišljenje. tako i objektivdtet mišljenja označava kao jedno pravilno. Kad sam vam na početku ovih razmatranja ο ukupnom kom­ pleksu idealističke terminologije rekao da je. propisuje interesovanje idealiz­ ma. jedinstvo cjeline svijeta. isto onako kao što se pojam uma u svojoj upotrebi razlaže u različite slojeve. Znam da u filozofiji ima malo tako zbunjujućih pojmova kao što je baš taj pojam identi­ teta. što sam pokušao da vam obrazložim. smatram da se i pojam identiteta razlaže u različita značenja. ο kojoj imamo neku svijest. zapravo svoj smisao poprimio upravo od tog problema da dokaže — skoro bismo rekli. mora pomalo pe­ dantno napraviti red i malo drugačije postupati ne­ go dosad. vjerovatno. u izvjesnoj mjeri. ο ko­ jem smo govorili. koju. da spasi ili da potvrdi tako nešto kao što je jedinstvo objektne sfere. Podsjećam vas. zvu­ čalo pomalo neobično. koja.ovog identiteta objekta. prema kojem se organizuje idealističko mišljenje. kao subjektivni čin. na ono što sam vam rekao ο dvoznačnosti uma ili mišljenja. onda je to u vašim ušima. je­ dinstvo iskustva. uspostavljanje tog jedinstva stvari. To je utoliko neophodnije što se. to je orijentaciona tačka cijele analize. konačno. zapravo. međutim. dakle princip istovjetnosti. sada treba da naučite da taj pojam identiteta razlikujete u sebi. objek­ tivna bit subjektivnog uma. Time je identitet bit. mogli bismo reći da je identitet. sasvim slično tome kao što je problem empirizma pitanje jedinstva ka­ tegorija. zapra­ vo. jedno u sebi zasnovano mišljenje.

činilo krajnje čudnim. jer taj izrek da je nešto identično s nečim drugim. Navešću vam sada četiri bit­ na pojma identiteta i vjerujem da će vam to pomoći upravo kod lektire tih takozvanih teških filozofskih pisaca. kojim se je još moglo sporazumijevati i onda kad pojmovi nisu bili tako određeno utvrđeni. kod kojih ćete neprestano nailaziti na ovaj termin. ali ni Schellinga. Tako mi govorimo ο identitetu nekog čovjeka. Tako ja. upravo zahvaljujući tvrdnji da sam identičan sa so­ bom.ne bih tu sad ništa uljepšavao. ovim pojmovima kao što je identitet po sebi. za sebe. Kad vam ovdje dajem uvod u filozofsku terminologiju. ako samo sebi sasvim valjano i čestito iz konteksta razjasnite ο kojem pojmu je riječ. taj nam je postupak tako malo moguća kao i postupak pukog razdvajanja značenja. više ne egzi­ stira i koji smo mi. dopušta. da se očekuje kako su dva neka­ ko različita momenta međusobno identična. a od toga nikako ne izuzi­ mam Hegela. u doba one velike idealističke spekulacije. onda je. za koje taj šatrovački. a i na njegov antipod. Sasvim sigurno i jednostavno. kako se to kaže u bajkama. filozofskog šatrovačkog. naime na neidentitet. No to se može objasniti samo time što je tada postojala jedna vrsta kolektivnog jezika. Za nas danas. Reći ο nekom čov­ jeku da je identičan sa sobom. dakle Kantove tekstove. ponekad tako ga­ đalo da se čovjeku. dok mi j e svijest još bila neobrazovana. zapravo. nomenologiju. zahvaljujući školovanju kroz fe-. unaprijed u neku ruku sebe činim od sebe 317 . dakle zahvaljujući školovanju za obavezu prema tačnim pojmovima prevazišli. Ja se još jasno sjećam da sam se kao dijete uvijek pomalo spoticao kod ove misi identi­ teta nekog čovjeka i ne bi me nimalo čudilo ako se kod ove riječi slično dešava s onima među vama koji još nisu korumpirani filozofijom. na sreću i nesreću. a onda i tekstove ove velike idealističke spekulacije. meni se. moja namjera da vas osposobim za to da razumijete teške tekstove filozofije. rekli bismo. ra­ zumije se. okre­ tao burburet u glavi. identitet je prin­ cip da je nešto isto.

2. Ja bih ovdje dodao. ako hoćete^infantilno iskustvo. ako ja. S identitetom je pomalo onako kao s principom otiska prstiju. u identitetu uvijek imamo pomalo onoga da se na njega stavi prst. gdje se obrađuje kategorija identiteta i gdje Hegel krajnje stringentno dokazuje da sam pojam identiteta u naj­ jednostavnijoj predikaciji uopšte i ima neki smisao. da se odredi naspram mnogostrukosti. omogućava' da na unutarnji život kategorije identiteta sijevne blic. 25 318 . vjerovatno. to. šok da čovjek baš i nije on sam. identitetom nekog čovjeka se. pono­ vo javlja na onoj visini filozofije u veličanstvenom mjestu iz drugog toma Hegelove »Logike«. da se ovo što sam vam ovdje upravo izložio kao neko ve­ oma prosto i. stvarno njegovo ime ili on.različitim. tom 2. str. tako i na jedinstvo stvari spram mnogostrukosti njezinih pojava. kao gore. odmah. 295—297. formuliše kao stav identiteta. Wissenschaft der Logik. Zato u samom pojmu identiteta imamo to da on svoj smisao uopšte ima samo ako se vezuje za ne­ što neidentično.> U filozofiji. koje dotični daje. Ovaj pojam identiteta će vam najjasniji biti u kriminološkoj sferi. postoji formalno-logički identitet. gospodin Adorno stoji ovdje i zbilja je gospodin Adorno i nije sebi potajice stvorio nekakvog dvoj­ nika. Zato se i dešava nešto čudGeorg Wilhelm Friedrich Hegel. Identitet dotičnog još nije potpuno utvrđen. A = A. ali pogrešno. očekujem da je subjekat nešto drugo od onoga što je on sam. iz nekih više ili manje opravdanih razloga radije da­ je neko lažno ime. Ovu formulaciju je onda Fichte u »Nauci ο znanosti« uzdigao u osnovni prin­ cip transcendentalne logike. Nasuprot onome što mi slutimo u onom šoku. koji se često. Suočenog s ovim pojmom identiteta čov­ jeka najprije pogađa kao neki šok dvojstva. i ona. najprije. to znači: još nije sigurno da li je ime. zauzima jedno mjesto. kad izgovorim pojam subjekta. ne smatra ništa drugo nego da je čovjek zbilja on. koje daleko nadmašuje njezino for­ malno-logičko značenje. Izraz »utvrditi« odnosi se kako na zločinca. prije sve­ ga.

ο zahtjevu. kako mora da vam izgleda prema dosad rečenom. i to. realiteta. zacijelo. ono što se mislilo sa A može se ispotaje zamijeniti. s pravom je rečeno da se ovdje ne radi ο ne­ kom takozvanom osnovnom principu logike. s izvjesnom opštom oba­ veznošću smije tvrditi. Ja ovo kažem da bih objasnio one filozofske in319 . kao posljednjoj pravnoj iskaz­ nici spoznaje. kao ο nekoj vrsti osnovnog stava samog bitka. Onda moramo kritikovati onaj obrat na subjekat. 31.no s ovim formalno-logičkim identitetom. onda na jedan smislen način možemo htjeti da zasnujemo realizam samo putem jedne iz­ vedene kritike upravo onoga što se. u filozofiji važi kao obrazloženje spoznaje i zbilje i koji je tako izbrušen da je jedva više moguće filozofski postupak uopšte odvojiti od postupka ovog povratnog zah­ vata. decembar 1962. 13. zapravo. uglavnom. na osnovu kojeg taj pojam nije tako dogmatičan. A pošto zbog toga uopšte nemamo garanciju iden­ titeta. a i da vam prikazem neka razmišljanja ο njegovom smislu. naziva spoznajnom teorijom. onda pod tim terminom A moram i u njegovoj daljnjoj upotrebi misliti isto što i kad sam vam ga uveo. nego ο po­ stulatu. ο jezičkokritičkom zahtjevu: Ako uvedem jedan termin A. gdje se uopšte os­ posobljavate samo za računanje slovima. Ako se kritika spo­ znaje. jer zahtjev A = A. nije u području moći onog koji spoznaje. Ovaj zahtjev je svima vama poznat iz algebre. pod pret­ postavkom da znate numerička značenja odabranih slova. da­ kle. a time i svih predmeta spoznaje. sastoji u rekursu na konsti­ tutivni subjektivitet. tako. koje nema nikakve moći nad mo­ gućim sadržinama. i zbog toga je on jedno čisto misaono pravilo. koji. Danas bih htio da vam barem nekoliko riječi ka­ žem ο metodu realizma. Kod takozvanog stava identiteta se radi ο jed­ nom takvom zahtjevu. kako se.

Idem još dalje: Ja smatram da se može doTheodor W. već imamo onaj suvišak svijeta iznad pukog subjekta ili čistog omišljenjaj koji je do­ voljan da nemogućim učini predstavu apsolutne i čiste postave u svijesti. u neku ruku. obratno. Umjesto da ovo dokazujem u svim mogućim spoznaj no teoretskim slojevima. Ovaj re­ ciprocitet mišljenja i mišljenog može se. na koji se rekurira. 24 Subjekat spoznaje. premda se to u ovoj knjizi ne kazuje tako jednostavno. ja ću se ograničiti na to da vas podsjetim na određeno razmišljanje ο terminu »identitet«. dakle na čistu funkciju mišljenja.tenciie koje slijedim u onome što i sam dajem u Štampu. možda. zapravo. M 320 . daje isto pravo kao subjekti­ vitetu. nužno sadržano jedno nešto. Adorno. umjesto da se pokušava dovođenje bilo kakve realističke ili materijalističke predstave u sklad s tim izbrušenim metodama spoznajne kritike. U tome. Navešću vam tri motiva ili tri razmišljanja. isto tako pretpostavlja predstave koje to prati i koje mogu sadržavati predikate samo ο nekom ma­ terijalu. svesti na onu najopštiju formu da je već i u čistoj logičkoj misli. Apsolutno ne postoji pojam subjekta. kritički reflek­ tira. i koji sada realitetu. što se ne može redukovati na čisti subjektivitet. Studien über Husserl und die phänomenolo­ gischen Antinomien. koji bi se držao tako čisto da on na nekom mjestu ne ukazuje i na taj takozvani constitutum. Tamo se čitava postavka teorije spoznaje. s druge strane. kao što on. koja bi u ovom pravcu kritičke samorefleksije spoznajne kritike mo­ gla odigrati svoju ulogu. pretpostavlja i constituens. »što mora moći da prati sve moje predsta­ ve«. u subjektivitetu. u cije­ lom idealizmu je i sam uvijek posredovan onim što on treba da konstituiše. kao što bi. koji sam nije čisto Ja. time što se u njoj nešto misli. pojam predstave bio bespredmetan bez jednog tak­ vog Ja. tako knjiga »0 metakritici teorije spozna­ je« započinje upravo s onim mjestom koje sam i ovdje dosegao. Zur Metakritik der Erken­ ntnistheorie. Frankfurt 1972. Ono čisto »ja mislim«. qua obrt prema subjektu.

recimo. ali kao pojam spoznaje. sasvim utopimo u funk­ ciju subjektiviteta. onda se spoznaja pretvara u ništa drugo do u jednu običnu tautologiju.kazati tako nešto kao suvišak objekta. Sada ću vam ukazati na jeda drugi momenat ko­ ji realizam spašava samokritikom teorije spoznaje — a ne. 321 . u samom pojmu mišljenja. da vas umirim jednom svojom publika­ cijom. Ako mi. putem teorije spoznaje. Onda zbiljska spoznaja ne bi bila ništa drugo do puko znanje ο sebi samom. onda time protivurječimo onom zahtjevu koji mi sami postavljamo time što spozna­ jemo. Ako ne pret­ postavimo jedno nešto. čim se u svom nedijalektičkom obliku konfrontira sa zahtjevima subjektivne redukcije. to drugo. a što seostalog tiče. da­ kle s teorijom spoznaje. kao što i realizam vodi u protivurječja. misao činjenja. doduše. protusmislena je. na koju sad. naime u principu subjek­ tiviteta. Misao α nekom činjenju. Pokazaću vam samo u ko2 7 Isto. skiciran napolje. to bi značilo njezi­ nu potpunu ništavnost i time bi protivurječilo sa­ mom pojmu spoznaje. uvijek i nužno je sadržan pojam činjenja.. mišljenja bez onog ko misli. konačno. koji treba da se održi naspram svake pojedinačne i konkretno provedene spoznaje". kao teza metafi­ zike ima neki smisao u apsolutnom idealizmu. projiciran na­ polje. To. sad. nećete dugo čekati. nekako. koje se ne odnosi na nekog ko ne­ što čini. Drei Studien zu Hegel. neosporno ponovo izranja upravo onaj momenat realiteta za koji se tvrdi da je on tek njegova konsekvencija i tek. 27 Konačno. onako kako su ga formulisali Kant i. Ovo bismo mogli nazvati antinomijama kon­ sekventnog idealizma. nužno. recimo. na­ stavljajući se na njega. preko ko­ jeg ne može da pređe nikakav idealizam i preko ko­ jeg ne može da pređe čak ni zasnivanje čiste logike. na koje je usmjerena spoznaja. njemački idealisti. Tako u naj unutar nj ij em principu samog idealizma. formalne logike. što je spram subjekta ili spoznaje nešto drugo. gdje se ona odnosi na totalitet. Ali i ovdje se mora zadovoljiti samo s ovom napomenom. Frankfurt 1963.

a da pri tom ne moramo tražiti neki nužno u sebi lomni kompromis s idealizmom ili da ne moramo zapasti u dogmati­ zam. i to ne tek za onog koji formuliše. recimo. nadoknadim ono što sam tamo pro­ pustio. u puko predkritičko utvrđivanje realno­ sti realiteta. 28 Ovaj pojam identiteta je. već da je sama ta ideja dijalektička. Po svom sopstvenom smislu ona postulira kako mišlje­ nje ili pojam. uprkos svome partikularitetu i nezaobilazan model sva­ ke uopštene predstave ο subjektu. pokušati da se razmišlja. jedinstvo.jem sloju treba. zahvaljujući čemu će moći biti lokalizovani pojam realizma i ono što ide s realizmom. to jest da bude previše blizu nekoj stvari. Pod nazivom reprodukcija u snazi uobrazi­ lje i reprodukcija u pojmu momenata sjećanja i pre­ poznavanja ja sam govorio ο tome kako se one po­ javljuju u »Kritici čistog uma« u dedukciji pojma Čistog razuma i rekao sam da se identitet stvara samo ako jastvo sebe samo održi kao jedinstvo u ovim momentima i ako se odredi u jedinstvo. kao opšte nužan. Minima Moralia. nije ideja nekog realizma koji preslikava. 105 i dalje. koliko je to u mojoj moći. da još jednom upotrijebim ovaj izraz. Reflexionen aus dem bescäd­ igten Leben. nešto neidentično. Kad sam naknadno razmišljao ο onome što sam vam rekao ο principu identiteta u smislu jedinstva svije­ sti. str. opasno da bude u misli. U pravilima za pisce koja se zovu »Iza ogledala« i koja se nalaze u »Minima Moralia« ja sam jed­ nom rekao da je za pisca. postalo mi je jasno da sam i ja počinio baš onaj grijeh koji sam sam okarakterisao. Stoga smatram svojom obavezom prema vama da sad. u kojem mi obično goIsto. to je jedinstvo lične svijesti u onom sasvim jednostavnom i neproblematičnom smislu. ω 322 . Frankfurt 1951. Vama je već jasno da ideja realizma koja se promalja u ovoj argumentaciji. ako se uopšte i javlja drugačije. kako bi nešto izrekao ili eksplicitno mislio neki argumentacioni niz ili neko misaono kretanje. dakle. nego već i za onog koji misli. nešto nepojmovno. tako i nešto mišljeno u mišljenju ili pojmu.

Ono »ja mislim«. Ovdje odista postoji jedna granica zastupivosti. To možemo izraziti i tako da sadržina svijesti svake takve individualne svijesti ne može biti sup­ stituirana sadržinama svijesti nekog drugo. To da su doživljaji moji doživljaji. kao što nam je svima ona ja­ sna na određenim metafizičkim činjenicama. mogu svijest ο tome usvojiti kao neku posrednu svijest. okarakterisane kvalitetom. recimo kao što je nezastupivost smrti. koje prema Kan­ tu »mora moći da prati sve moje predstave«. može se. da su one činjenice moje svijesti. vjerovatno. zahvaljujući kojem se stvara tako nešto kao što je identitet i koje je. doduše. moja. momenat ne­ zamjenjivosti ili nezastupivosti sadržina svijesti jed­ nog sadržinama drugog zamišljena je u pojmu jastva.vorimo ο jastvu. Pojam egoiteta se. da je sva sadržina moje svijesti ili svijesti svakog od vas kao empiričke ličnosti. takođe po­ čiva na ovom momentu identiteta. to spada u raznoli­ kost. ali se ove nečije glavobolje ja ne mogu sjetiti na neki fenomenološki bilo koji uporediv način kao što se mogu sjećati svo­ je sopstvene glavobolje. to da bi moglo biti govora ο jednom takvom »meni«. samo princip identiteta. kao što. Naime. a ne činjenice svije­ sti nekog drugog. odnosno vaša sadržina svi­ jesti. Bilo bi isto tako besmisleno govoriti ο nekom Ja koje se ne određuje kao jedinstvo takvih doživ323 . obratno. Ovaj momenat. označiti još jednostavnije i još dra­ stičnije nego što sam ja to učinio i na jedan način na koji će vam. sa svoje strane. ne može dalje pratiti unazad nego do ove tačke. može se najelementarnije i najjednostavnije opisati tako da su sve činjenice moje svijesti. to je­ dinstvo svijesti. čime se Heidegger toliko razmeće. da oni pripadaju meni. vjerovatno. ο kojem je ovdje bilo riječi. Ja. dakle. biti očit osnovni sloj onoga što je rečeno ο tom konstitutivnom pojmu subjekta idealizma i filozofije uopšte. kad s nekim od vas razgovaram ο to­ me da ga je juče boljela glava. odista. sasvim nezavisno od toga da li ja na to reflektiram ili ne. da se postulira neka taoka odnosa ili već kako ho­ ćete da nazovete to jedinstvo.

to jastvo kao dio svi­ jeta postulira ono formalno duhovno jedinstvo. obratno. ono se sastoji u tome da ta dva međusobno suprotstavljena momenta ne ukazuju. gdje. implicira nešto realno. na jedno Ne — Ja. To bismo mogli nazvati principom dijalektike naspram nekog miš­ ljenja. koje je jedno drugo spram čistog jedinstva. Upravo u toj radikalizovanoj analizi samog poj­ ma subjekta nailazimo na njegov korelat. dakle sjeća-^ nje i prepoznavanje. Doživljaji su nešto faktičko i postojeće. ima neki smisao samo ukoliko se vezu­ je za nešto što je drugo spram njegovog principa. s druge strane. dakle na ono što on po svom smislu traži. ne­ ma ovog posredovanja u sebi. uopšte. Tu imamo jedno unu­ tarnje posredovanje. već ono Kantovo »Ja mislim. ispred rada mišljenja koji se sastoji u sebe-sjećanju i u prepoznavanju. recimo. dualistički ili disjunktivno. koje razlikuje samo izvana. što mora da prati sve moje predsta­ ve«. ne bi bilo nijednog takvog doživljaja a da oni nisu doživljali upravo onog Ja kojem pripadaju. No ovo drugo pri tom nije nešto drugo kao nešto što nastupa izvana. to zna­ či da već transcendentalni subjekat. uzajamno jedan na drugi. Govorio sam vam ο onim stupnjevima sinteze: reprodukcija. već umjesto toga po­ stoje samo spoljnja određenja posredovanja. sa svoje strane. Mogli bi­ smo skoro reći da postoji jedna vrsta pasivne sinte324 . već pojam subjekta u sebi. Jastvo kao dio svijeta biva postulirano kao što. Upravo ovo razlikovanje u emfatičkom smislu pojmovni par »idealizam-realizam« od pojmovnog para »empirizam-racionalizam«. već da analiza svakog od njih u sebi upućuje na ono njima suprotstavljeno kao na implikat smisla. ne može mi­ sliti bez momenta jedinstva. Međutim. ovo drugo se. Sa­ da smo za ovu relaciju u ličnoj svijesti dobili jedno sasvim suštinsko određenje. koji su baš moji doživljaji. u principu. dakle ono najformalnije određenje egoiteta. kao što. na njegov implikat. jedinstvo predstavlja još jednu drugu vrstu sinteze. Isto tako. Ono ide još ispred djelatnosti mišljenja.ljaja.

Nešto ana­ logno se održava u životu svijesti. kao što se ne­ ka melodija ne sastoji samo od samo sume njezinih tonova. onako. razumije se. već predstavlja jedan u sebi jedinstveni kom­ pleks pojedinih momenata. zapravo. zahva­ ljujući pojmovima. već egzistira jedna neposredna veza. nezavisan od sinteze mišljenja. da. onda ćemo kao prvi momenat ovog jedinstva u mnogostrukosti još prije svake provedene sinteze naći jedinstvo. Ovo bi doista odgovaralo upravo onome što sam ja obrađivao kad se u onom Kantovom poglavlju. dakle ο istovre^ menim datostima. veoma teški pojam aprehenzije u opažanju. Time mislim da je ono što upada u moju svijest jedna veza obličnih kvaliteta. na to smje­ ra onaj Kantov. u ovom »moje« već imamo nešto kao odnos prema ne­ kom empirijskom subjektu. u kojem su u oblikovno neposrednoj vezi svi moji doživljaji ili sve moje predstave zahva­ ljujući tome što su oni upravo moji. uvijek igrala ogromnu ulogu u kritici spoznaje. Ja sam vas pod­ sjetio na Kantov pojam aprehenzije. Ako je tačno Kantovo učenje ο spoznaji kao sin­ tezi. Subjekat koji pripada ovom »moje« predstavlja se kao oblični kvalitet i 325 . prije nego što dođe do posrednih funkcija reprodukcije i rekognicije. koje su. sabiranja. pre­ ma kojem do jedne vrste sinteze treba da dođe već u neposrednosti. Kant pri tom manje misli na ono strukturirano jedinstvo onoga što u toku moje svijesti slijedi jedno za dru­ gim. već strukturirane u njihovoj neposrednosti. ako ga ja inače pravilno shvaćam. inače. recimo. jedna neposredna relacija. a ne kao do­ življaji nekog drugog. da su okarakterisani kao moji doživljaji. oni imaju za­ jednički kvalitet. ne bi radilo više ο jedinstvu simultanih kompleksa. prije svih onih po­ srednih relacija kao što su sjećanje i prepoznavanje. kao datosti moje svije­ sti. Za opis ovog stanja stvari neophodan je izraz prisvojna zamjenica »moje« i ona je.ze i mogli bismo povjerovati da. koji slijede jedan iza dru­ gog — u psihologiji se to naziva sukcesivnim kom­ pleksom — i sastoji se od relacija koje ove tonove obrazuju baš kao tonove neke melodije.

da li ove računske mašine imaju i tako nešto kao jedinstvo lične svi­ jesti. slično baš kao i mi ljudi obdareni mišljenjem i kao živi subjekti. zacijelo. nije ni­ kako slučajno što u vezi s ovim dijalektičkim preo­ bražajem ekstremno redukovanog subjekti vi teta u objektivitet srećemo prisvojne izraze. što sam vam ih na početku dao. ne bi adekvatno moglo odgovoriti polazeći samo od gledišta kognitivnih elemenata. u ovoj najunutarnjijoj ćeliji teorije spoznaje analiza mora daTse^ služi jezikom kojim se apsolutno ne može odvojiti predstava svojine. po­ vratno utiču na filozofiju. One su. jasno i jednostavno protivurječi našem iskustvu i našem primarnom načinu reagovanja. predupređuju otpore. to. a na koje se. izraziću se oprezno. one su u stanju da proiz­ vode učinke koji su. u stanju da. ako su u stanju da daju upravo ove učinke koje sam vam ja naveo kao differentia specifica jed­ ne takve lične svijesti. to znači. One. Pitanje se odnosi na takozvzanu kiberneti­ ku. po smislu onoga što ona kazuje dospjeti iznad ove oblasti. koji se postavljaju prepoznavanju i sje­ ćanju. pa bih vam ο njoj rekao samo ne­ što u smislu spoznajnokritičke mogućnosti. Predstaviti kod njih egoitet. Vi ćete bili skloni tome da odmah kažete: Ne. u vezi s kojom ja ne raspolažem nikakvim struč­ nim autoritetom. ako se smije tako reći. čak. takvog 326 . Pitanje. u sebi mogu da prevaziđu takve otpore. najprije. vjerovatno. u najmanju ruku analogni učincima sjećanja i prepoznavanja. glasi. Samo zahvaljujući tom »moje« vi ćete. pogodne da deponuju informacije. prostorno-vremenski organizovani slijed takvih do­ življaja. Na ovom mjestu bih dao odgovor na jedno pita­ nje koje sam dobio od vas. izaziva nelagodnost i potiče na meditaciju. kad sam govorio ο karakteristici samo­ svijesti. u čisto spoznaj no-kritičkoj oblasti subjektivno ima­ nentno upravljanje analize. dakle. To. dakle. Račun­ ske mašine su izvršile ogroman uticaj i počinju na jedan poseban način da.yd svih drugih mogućih subjekata uvijek se razli­ kuje i po tome što je empirijski subjekat. One su. I odista. sad.

kod ovih mašina na takav način nema. onog momenta. model kongitivne lične svijesti. recimo.koje bismo mogli imati ο na­ šoj duši. čija je obaveza samorefleksija. pokazuje da to u tom slučaju nije mo­ guće. To. ne zavodi li nas pr> tom jedna iluzija. prije svega. za­ htijeva još radikalnije razmatranje. i najjedno­ stavnije razmatranje onoga što ja nazivam svojim doživljajima. te sadržine lične svijesti takođe bile supstitutivne. objašnjenja za virtuelnu i potencijalnu mogućnost razlikovanja one transcendentalne svije­ sti od takozvanog mišljenja mašina.egoiteia kod njih nema. možda krajnje pa­ radoksalnog. morate sebi predočiti nešto što ja dosad još nisam izrekao. uprkos onome što sam vam malo prije rekao. ja bih mogao prihvatiti da moje sadržine svi­ jesti putem komunikacije postanu sadržine svijesti nekog drugog čovjeka. barem po mogućnosti. Od Descartesa pa naovamo ideal spoznaje je kauzalno-mehanička spoznaja. kako je ono. ali kao takozvani ljudi od nauke. dakle mo­ del onog jedinstva funkcija svijesti. sad. mi bismo. ne navodi li nas. No. svakako trebalo da se upitamo. jer znamo da se ne može sve odjed­ nom reći. ap­ strakcija je u poređenju sa živom sviješću. što karakteriše sve doživljaje neke individualne svi­ jesti. u prvom izda­ nju Kantove dedukcije pojma čistog razuma. nai­ me. koju mi imamo. Pri tom vi. da dogmatski postavljamo razliku prema tim mašinama. Tako bi. dakle onog »moje«. mislim da bi se sve sadržižne svijesti neke mašine jednog takvog standardizovanog tipa dale zamijeni­ ti sadržinama jedne druge mašine i da se time ništa suštinski ne bi promijenilo. prema 327 . Time dolazimo do jednog. u principu. međutim. dok zaista. konstituiše zakone. koji sam vam označio kao jedinstvo obličnih kvaliteta. Ako se ja ne varam. i to u tolikoj mjeri da taj čuveni egoitet postane krajnje tanak i apstraktan princip. ona. naše uro­ đeno sujevjerje u dostojanstvo čovjeka ili čak i neke animističke predstave . Ja smatram da se i sine ira et studio ne smije pretjerivati s homologijama i analogijama. Ja čak. predstavljeno.

kuj ima treba da se prave i mehanizmi. kad ove stvari počinju da zapadaju u izvjes­ nu konfuziju. maši­ nama sličnim predstavama — podsjećam vas samo na poznato poređenje ο satovima — morali bismo reći da je ono što još preostaje kao subjekat. pa predstavite sebi kako taj kartezijanski ideal spo­ znaje kauzalnomehaničke i matematičke znanosti preformira i subjekat. da je upravo to ono čime se bavi filozofija svi­ jesti. takođe. Studien zur Geschichte der Philosophie der Ma­ nufakturperiode. obratno. u mislima jedan eksperimenat. da bi bio sposoban za učinak onih čisto kognitivnih funk­ cija. Utoliko te kibernetske mašine manje do­ kazuju jedinstvo čovjeka s mašinom nego što. Pošto je. kao uslov nji­ hove mogućnosti. što je u modernoj teoriji spoznaje uopšte uvijek ο subjektu bilo govora. pokazuje 29 Franz Borkenau. Vom feudalen zum bürgerlichen Weltbild. ovaj logičko kognitivni subjekat ne pretpostavlja i egzistenciju takvih mašina. konačno. transcenden­ talni subjekat oduvijek bio koncipiran kao mašina. takođe predstavljaju jedan logič­ ko kognitivni subjekat. sad. zapravo. objektivno provode radikalnu kritiku teorije spoznaje i antropološkog ideala teorije spoznaje koji je u osnovi cijele teorije spoznaje. Onda bi se ispostavilo da je. pronađene-mašine koje je izvanredno teško razlikovati baš od ovog subjekta. Napravite. Međutim. ipak i danas. preštampano Darmstadt 1971. u mehaničkim. U ovom suvišku. n e m ničeg protumislenog što su. ostaje j^dna suštinska razlika. još kao logički. samu res cogitans. upućujem vas na Borkenaua . mašina ideal scijentističkog i spoznajnoteoretskog subjekta. tako reći. kartezijanska filozofija bila filozofija doba manufakture. što zaista jasno i očito proizilazi iz istorije. I odista nije nikako slučajno što je kod Kanta ne­ prestano bilo govora ο mehanizmu naše spoznaje. M 328 . ka­ ko bi bila adekvatna onome što treba da postigne. koju bih ja htio da naglasim. Paris 1934. ima u odnosu na mašinu. te ova biva skicirana i smislu mehaničkog ideala spoznaje. Nije slučajno. mogli bismo reći. mašine. Ove mašine. dok. što ga ovdje sam subjekat.

kako u racionalističkoj. svakako. rekurira na nešto realno. suprotstavljaju antitetički. u suštini. u suštini. međutim.se. kojem od ovih momenata pri­ pada veća izvjesnost. Poslije ovih razmišljanja ο idealizmu i ο rea­ lizmu biće vam lakše da sebi razjasnite razliku iz­ među racionalizma i empirizma nego da smo se dr­ žali istorijskog redoslijeda i da smo. u suštini. kao doživljaji u prostoru i vremenu. 18. kojima se bavi empirizam. Tu jedan prema drugom imamo dva principa. Pri tom se. ne vide da su oba ova 329 . jer kod jednog veoma značaj­ nog racionalističkog mislioca. u principu. jer i te takozva­ ne datosti svijesti. ko­ jima je sve više i više bila podvrgavna svijest u svojoj povijesti. koji su srodni s principima ide­ alizma i realizma utoliko što je princip racionaliz­ ma. najprije. dok se pojam činjenice. a ne čiste mogućnosti. veća količina jemstva. U centru ide­ alističke filozofije. onda. obra­ đivali ovaj pojmovni par. facta u empirizmu približava pojmu realiteta. posredovanje je oba međusobno suprotstavljena momenta tog pojma i njegove drugosti ili bivstvujućeg. decembar 1962. baš to posredovanje se veoma silovito postavlja kao pro­ blem. kod Leibniza. da budu fakti. Razlika iz­ među ove dvije škole zasniva se na njihovim pozi­ cijama prema pitanju. onog faits. dok se u raciona­ lizmu i u empirizmu posredovanje provodi samo rudimentarno. upravo onaj suvišak ili ona netopivost ži­ vog subjekta u odnosu na kategorije postvarenja. ipak. Momenti mišljenja i iskustva se jedni drugima. no pri tom obje škole. kakav ima­ mo u realizmu običnog govornog smisla. upravo taj ratio. 32. nisu čist bitak. mišljenje. misleća supstancija. da ovu ka­ rakteristiku tih škola odmah uzmete s više nego jednim gramom soli. Preporučio bih. isto što i konstitutivni subjektivitet idealizma. tako i u empirističkoj filozofiji. treba.

Uslijed toga je povijest mišljenja.momenta u sebi tako posredovana. Ako konsekventno razmatranje i pri­ morava na to da se momenti tjelesnog i duhovnog bitka ne ostave u takvoj razdvojenosti . a na drugoj. da bi ih odredilo u njihovom jedinstvu. jer te predstave su polazile od toga da duhovne bitnosti neposredno mogu da uti-/ ču na tijelo. I u njima je postojao pojam posredovanja. školi racionaliz­ ma i školi empirizma. duha zamiš­ ljani su kao apsolutno nezavisni jedan od drugog. znači posredovanje u smislu svakodnevnog govora. naime na pro­ blem upravo tog posredovanja. sve svodi na pitanje: kako ovo dvoje dolazi zajedno. ali ovdje time nije mišljeno ukazivanje na to kako jedan princip u sebi postulira drugi. čiji mislioci su pokušali da kritički iziđu na kraj s vjerovanjem u vještice i srodnim predstavama šesnaestog i se­ damnaestog vijeka. Ako želimo seoi da objasnimo onu ogromnu insistenciju. kojom su ove filozofije upravo razdvajale te dvije supstancije. da jedan nužno u sebi samom ukazuje na drugi. Sasvim prosto rečeno. u suštini. da on u sebi sadrži svoje drugo kao uslov svoje sopstvene mogućnosti. upućena baš na problem ko­ jem one nisu prišle polazeći iznutra.onda je. mišljenjii. U racionalizmu se pretpostavljaju dvije supstan­ cije. dakle. konačno. principi mišljenja. isto tak(j> potrebno i njihovo razdvajanje — a za ovo razdvajanje treba. više. misleće. otprilike kao posre­ dovanje između dvoje suprotstavljenih. Posredovanje ovdje. res extensa. Neprestano se. posredovanje između tijela i duše je osnov­ na tema ovih filozofija. upravo zato što su principi. somatičkog bitka. res cogitans. koje je polarizovano prema ovim dvjema školama. isto­ vremeno. 330 . dobro je da sebi predočimo kakav je pri tom bio njihov interes. na jednoj strani činjenice i. i protežna. između svi­ jeta prostornog i svijeta duhovnog. da zahvali­ mo upravo školama racionalizma i empirizma. da je moguće čaranje. na koji način uopšte misliti tako nešto kao što je međusobni uticaj tijela i duše? Neposredno realno značajno ovo pitanje je bilo već za cjelokupni pokret prosvjetiteljstva.

Ova teza je neobjedinjiva s posmatranjima fiziologije i brzo je podvrgnuta kritici. Tako preostaje Leibnizov poku­ šaj rješenja. Kod Descartesa se pojavilo jedno. kako je to u idealizmu. upravo obratno. tako i empirizmu — da zasnuje objektivitet. koja je nazvana bog ili priroda. koje svaki put pretpostav­ lja neki poseban zahvat božanstva.Odatle se cjelokupna tematika kasnijih filozofija ra­ zvija. na mjesto ovog krutog dualizma postavlja 331 . Rekurs na sferu res cogitans. kao jedinu mo­ gućnost. samo što se pri tom ovaj objektivitet ne pojavljuje kao jedna Funkcija subjektiviteta. divlje i mitološko rješenje. Pitanje je bilo kako ove supstancije dolaze za­ jedno. istovremeno. s druge strane. već subjektivitet. koji označava drugi stupanj ovog racionalističkog mišljenja. u izvjes­ noj mjeri. s jedne strane. uz pomoć infinitezimalnog računa. s pravom. rješenje tako­ zvanog influxus physicus-a. treba da dokaže sa­ mostalnost druge supstancije. da se misli jedno takvo posredovanje izme­ đu tih supstsancija. treba. dakle na subjektitivitet. Bio je to pomalo pa­ radoksalan zadatak: ono. posreduje drugo. Spinoza. što. i ukazivano u povijesti ide­ alizma. Ona treba da ima bezbroj atributa. Zahvaljujući nji­ hovom jedinstvu. upravo mišljenje i protežnost. a nama su poznata samo dva. prema Humeu. zapravo. u pojmu prirode treba da bude garantovan njihov konačni identitet ili njihova me­ đusobna povezanost. Od toga Spinoza skida kajmak za tezu da su poredak ideja i poredak stvari među­ sobno identični. ona je trebalo da obezbijedi ovu komunikaciju. prema Kantu. da dokaže da je to što ono posreduje nešto neposredno. u kojem se. da­ kle načina pojavljivanja. kod Descartesa je bio lokalizovan na epifizu. treba — i u tome je rationalisticka postavka veoma srodna kako idealizmu. Ovaj fizički uticaj na neko određeno mjesto mozga. Na ovu teškoću j e onda uvijek. Neću se upuštati u ono takozvano okasionalističko rješenje. riješio je taj problem tako što je umjesto te dvije međusobno radikalno različite supstancije uzeo samo jednu.

u kojem apstraktno uvi­ jek znači nešto izolovano. Ali se uvijek ostaje pri posredovanju između suprotstavljenog. koja su­ protnosti određuje kao u sebi posredovane tim nji­ ma suprotstavljenim. na koncu. u smislu nepromjenlji­ vih umnih istina. što još nije prošlo kroz pojam. Kad sam malo prije određivao one dvije pozicije racionalizma. nastupaju bez obzira na cjelinu. što se vraća na Hegela i čije poznavanje će vam izvanredno olakšati čitanje Hegela. pogrešno razumio značenje te Hegelove rečenice kojeg je on ipak. vjerovatno pod jezičkom reminiscencijom na izvorno zna­ čenje riječi concretum. tako da se. ne dolazi do refleksije. Jedno je otkinuto od drugoga. To su najvažnije skice racionalizma. pomalo nesretnoj.naravno. ukoliko oni. Ja vas molim da pod tim da je istina konkretna. ja sam se. cijelo. Apstraktnim su kod He­ gela uvijek nazivani pojedini momenti. Konkretno je kod njega ovo cijeio.jedan kontinuum. više cijenio nego što ga je poznavao. treba da budu etablirane osnovne strukture u odnosu tijela i duše. I ovom prilikom vam skrećem pažnju na onu specijalnu upotrebu riječi »apstraktno« u jeziku fi­ lozofije. u kojoj se pojav^ ljuju. ljubavi prema filozofiji. mrtva ma­ terija ili ono nesvjesno pokazuje kao puka granična vrijednost misleće supstancije. takođe. u svojoj. tako da oba principa. pri tom se . materije i mišlje­ nja. kako je to slučaj u poznatom Leibnizovom pojmu monade. ostaju apstraktna. nije cjelina. služio Hegelovim jezikom. odista. već misli da je ovo cijelo sadržano u njima samima kao njihov neophodan momenat. Konkretnim se u običnom jeziku naziva ono neposredno. to je ono što je sraslo. a zamišljeno i apstraktno se naziva pojmovnim. potpuno je. kao nešto individuirano. Pri tom se ta misleća Supstancija već predstavlja kao neki centar sna­ ge i već. koji je rečenicu »istina je konkretna« objesio iznad svog pisaćeg stola i koji je nju htio da shvaća u jednom pozitivističkom smislu kao proto­ kolarni stav. Brecht. koja se jedan drugom suprotstavljaju. koje se sve slažu u tome da iz čistog mišljenja. međutim. sebi ne predstavlja332 .

Die Philosophie der Neuzeit bis zum Ende des 18. Voltairea. trebalo navesti jednu čudnovatu činjenicu kao karakteristiku pisa­ nja povijesti filozofije u Njemačkoj. na njemačkom: Ueber den menschlichen Verstand. izdao i uvod napisao P. pa i cijela empiristička filozofija. bila je. Max Frischeisen-Köhler und Willy Moog. 31 333- . Stuttgart 1961. ipak. nego da se stvari misle ne u njihovoj neposredovanoj izolovanosti. London 1948. na njemačkom: Zwei Abhandlungen über die Regierung. Grtmdriss der Geschichte der Philosophie. Ima razloga što sam se dosad. Cambridge 1960. i u američkoj verziji svodi na »Dvije rasprave ο vladavini« (Two­ Treatises of Government) od Lockea. konačno. ed. tu mnogo više zato da obrazloži njegovu političku filozofiju. koji su u sebi od početka imali jedan pragmatički. u suštini. ed. stvarnosti. u onom od Überwega-Heinzea (Iberveg-Hajnce) . 2 toma. Nešto slično ćete na"ći kod Lockea. Dok se cjelo­ kupno anglosaksonsko i francusko mišljenje ο demokratiji. Walter Euchner. Jahrhunderts. R. preštampano Hamburg 1968. koji mi u Njemačkoj imamo. Sasvim jasno formulisano to ćete naći na izvorištu cijelog empirizma. ed. nego što bi imala ikakvo samo­ svojno pravo. zapravo. Možda bi ovdje. Essay Concerning Human Understanding (1690). Laslett. »Esejima ο ljudskom razumu« od Lockea ' posvećeno je oko 30 3 30 Friedrich Ueberweg. Two Treatises of Government (1690).te ništa konkretističko. Rousseaua. gdje se uvećanje znanja putem ek­ sperimenta i iskustva od početka posmatra s gledi­ šta povećanja tehničkih sposobnosti i vještina čo­ vječanstva. 2 toma. određenosti. Wilburn. već u njihovoj. Berlin 1962. to jest njego­ vu političku praksu. tom 3. mnogo bitnija racionalističkim tekstovima nego empiričkim. želja da se dadne jedna zadovoljavajuća ukupna duhovna koncepcija. Filozofija u emfatičkom smislu. Frankfurt 1967. naime. koncentrisao na racionalizam i mnogo manje govorio oempirizmu. John Locke. i to kako kod Montesquieua (Monteskje). u najprošire­ nijem i najrespektovanijem enciklopedijskom prika­ zu filozofije. tako. kod kojeg je pojam konsenzusa u suštini. kod Francisa Bacona. Basel. jedan prakticistički momenat.

naravno. teorija spoznaje. prigovarano da je kratkog daha. jer izolovana — ja bih. tu nema fasade. veliki napreci i praktično zna­ čenje. a ne u onoj vrsti samostalnosti. Ovo ja pričam zato što se francu­ sko prosvjetiteljstvo uopšte pravilno razumjeti mo­ že samo ako na filozofiju ovdje od početka gledamo u njezinoj funkcionalnoj vezi s političkom praksom. On je metod i metafizika. sasvim jedno­ stavno. ona svim racionalističkim misliocima treba da bude nešto lažno. on je uvijek i metafizika. na primjer 164a. koja se. Ova minorizacija čulne spoznaje u racionaliz­ mu ima. s pravom. ali nije metafizika fundirana na kritici spoznaje. rekao apstraktna — čulna spoznaja. ide na um i oslanja se na um. koja je preostala 32 voj argumentaciji je. a ne na sadržine uma koje potiču iz isku­ stva. dakle pojedinačni utisak koji mi imamo. druge o- Platon. u suštini. a ovim dvjema »Raspravama«. prije svega nesumnjiva izvjesnost matematič­ kih stavova postaju jemstvo za apsolutnu valjanost svake spoznaje. zamišlja kao organon bivstvujućeg. samo nešto oko pola stranice. Njegov model istine je. Fasadu neke kuće. Osim toga. Međutim. jerr i korektura jedne takve zablude sa svoje strane. ssmatratistrane. uvijek matematika. u Platonovoj tradiciji. ja mogu cijelom dokle god ne kuće i ne vidim da Εućomviše ničeg osimodem iza No. oni su . jedno opravdanje. sad. Tu su. u izvjesnoj mjeri. Spram čulne spo­ znaje preovladava kao neka vrsta predrasude pod­ cjenjivanja. još kako može da vara. koju je filozofija imala u velikim racionalističkim tekstovima. metod. oni. pri tom. U taikvim propor­ cijama se već krije nešto kao neznanstveno prikazi­ vanje povijesti. Racionalizam. moguća je opet samo putem napredujućeg čulnog iskustva. osnovnom tekstu moderne političke filozofije uopSte. kako smo to ustanovili za idealističke filozofije. u kojoj se od »Theaitetosa« čulna izvjesnost denuncira kao lažna i sum­ njiva. a ne. time je on. Theaitetos. 334 . u suštini.dvadeset stranica.more mathematico takvi da se mogu demonstrirati i izvoditi. i sam platonski 32 osli je bombardovanja.

ne smatram tako odlučujućim. Osnovni problem ovih filozofija je kako 335 . koje ja. uprkos to­ me.kriterijum nepromjenjivosti i vječne jednakosti uvi­ da. minoriziranje realne egzistencije . znamo. to je veoma teško pitanje. mogli bismo nastaviti. Da li je dignitet takvih stavova. Ono do kraja paradoksalno uzdizanje ove konstelacije u racionalizmu. kod najdubljeg od svih racionalističkih mislilaca je . cijeli niz znanstvenih stavova. Pojam supstancije je kod Descartesa.prije svega jednu određenu vrstu minorizacije sreće. međutim. dakle samo za čiste umne uvide. kantovski govoreći. ni u kom slučaju ne vrijedi samo za takozvane verities de raison. jedinstvo i nepomir­ ljiva suprotnost . kako bi stvorio prostor za vjeru. dakle. recimo. jer ja. Dokle god je naše čulo vida organizovano ovako kako je organizovano. koji jednostav­ no potiču iz iskustvene spoznaje. uopšte krate­ rijumom bezvremenske i vječne vrijednosti stavova ne smatram najvišim kriterijumom njihove istine. koje ćemo naći i kod Kanta u onom poznatom stavu da je on ograničio znanje. U ovom momentu potiskivanja čulne spoznaje ima­ mo. s jedne. čemu nije potrebna nikakva druga stvar za njegovu egzistenciju. koji je u osnovi cijelog racionalizma. ta­ kođe. istog stepena važnosti kao Kantovi sintetički sudovi a priori iz sistema osnovnih stavova. no koji. mora biti apsolutno neophod­ no. i jednu vrstu askestsko metafizičkog patosa. s druge strane. da je na­ rančasto u nizu sličnosti između crvenog i žutog. mora biti čisto iz sebe i što. odista. važenje za sve buduće iskustvo. takozvanih. mogu zahtijevati aprioritet. To što se ide protiv čula i protiv slučajnog. ima veze i s matematskim. postoji. svoju istinitost će zadržati stav.istovremeno. Ono ne bi trebalo da može biti drugačije nego što jeste. ma­ terijalnih apriorija. Karakte­ ristično za sve racionalističke mislioce je da se kod njih momenti prosvjetiteljstva povezuju s određe­ nim tradicionalističkim držanjem prema teologiji. definisan kao ono quod nulla re indiget ad existendum. što.na njega se kod Blaisea Pascala (Blez Paskal) gleda dijalektički. i u teologiji.

Ova postavka se. a He­ gel kaže. Ovdje to glasi slijepi. kakvo je ovo mišljenje bilo. To se. Mišljenje koje ne može biti prikazano druga­ čije nego kao djelatnost. malo-pomalo. ono što više nije upleteno ni u kakve kreditne odnose. da se izrazim onako gra­ đanski. osim toga. bez obzira na^mjegov čisto spoznajnoteoretski značaj. opažaii bez pojmova slijepi. dakle princhyjastva i čulne podatke. uopšte ništa drugo ne ostaje da važi kao izvor prava spoznaje osim neposrednih da­ tosti moje svijesti. Kod empirizma je mjerodavan kriterijum čul­ ne izvjesnosti i. Ar­ gument glasi. oba principa su opet neposredovana. zapravo. kriterijum neposredne datosti onoga u što mi apsolutno ne možemo sum­ njati. Takvi opažaji ne go­ vore. polazeći od sebe. Time što ono tom datom prilazi izvana. Ali kako bismo ο njima mogli go­ voriti a da. uopšte nismo prisutni i zbog toga to ostav336 . oni su nešto puko registrovano. Kant je obje mogućnosti kri­ tički reflektirao u stavu koji je. to bi bio čist profit. kad oduzmemo troškove priznavanja mišlje­ nja. kao što je onaj kod Bacona. iz svoje sopstvene konsekvencije onda sve dalje ra­ zvija i u smislu napreduzuće subjektivizacije. kao neophodan uslov ne postuliramo ovu samu svijest. kod koje. ostaje bespojmovno. u jednu predstavu. Iz njih ništa ne slijedi i. prema osnov­ nom empiričkom stavu tu nešto dodaje. to znači. obratno. obično. u neku ruku. Preostaje ono po čemu se apsolutno više ne može kopkati. kad od mi­ šljenja opet oduzmemo ono što je činjeničnom dodato. usljed toga. iz njih se ne može izvoditi ni nekakva filozofija. značajan i za povi­ jest filozofije: pojmovi bez opažaja su prazni. dok su. U ovom sve jačem povratnom vezivanju za subjekat. kod kojeg mi. uz konsekven­ tni rekurs na čula. sasvim su istovjetne razvojne tendencije empirizma i racionalizma.od ovih čistih umnih istina doći do nečeg zbilj­ skog. međutim. preko Lockea do Berkleya i Humea. izražava u tom obliku da se naivno realistički empirizam. svako mišljenje bez čula je upravo pu­ ko misaono ispredanje. Ono što nam preostaje. razvijao u konsekventni empirizam.

koji označava vrhunac. evidencija ni­ je samo u tome. Konrad Blumenstock. Ovu srodnost jednostavno ne možete shvatiti dovoljno ozbiljno ako nećete da zastanete kod kliširane površine filozofsko-jpovijesne obrade ove dvije škole. na kojem se učvršćivala cijela racionalistička filozofija. latinsko-njemački. 1—83. Tim oobjema školama. neprestano se prepliću. da. fragmentarnom metodološkom Spinozinom glavnom spisu. zbog toga. To je suprotno prihvatanju puke vjerovane sadržine svi­ jesti. jasna i razgovjetna.lja nezadovoljenom potrebu same spoznaje. oboje su rezidualne teorije istine i. kao vladanjem nad samim sobom. koja treba da bude clare et distincte. pukog autoriteta. Oboje su orijentisani na znanstveni model eviden­ cije. Međutim. ovladava­ nja samim sobom. jer ta srod­ nost se svodi na to da je objema u istoj mjeri u osnovi ovladavanje prirodom i. Descartes je postulirao jednu spoznaju. recimo Humeova predstava. nego već na samom početku ove filozofije. Ako jed­ nom u vezi s ovim pogledate ekskurz ο Justinu u Benedictus de Spinoz a . zapravo. Darmstadt 1967. svoj momenat jedinstva nalaze upravo u pojmu ovladavanja priro­ dom. samo naši utisci obra­ zuju supstanciju spoznaje. Suprotnost između racionalizma i empirizma ni izdaleka nije tako radikalna kao što se to zamišlja. koje su prethodile idealizmu. U tome je sadržan taj kriterijum evidencije isto kao i u spisu »De intellectus« . tom II.koje žele da se izraze u obje ove velike filozofske tendencije. 33 Iskustvene sadržine . 3 3 337 . što se jedva može zamišljati drugačije nego kao nešto oduzeto od čulnih spoznaja. na koncu. vidjeti. potiče od videre. Werke. gdje je neposredna evidencija postavljena kao ono najviše. i koji se svodi na onu vrstu prihvatanja bez ičeg dodatog. Ovo ne razrješava sasvim taj paradoks i u smislu na­ šeg razmatranja kazuje da taj pojam evidencije. za­ jedničko je da ističu kriterij um evidencije. ed. str. Tractatus de Intellectus Emendatione (postum 1677). Kod empirista se pojavljuje kriterijum neposredne čulne izvjesnosti.

a šta iz djelatnosti mišljenja. Amsterdam 1947. jedno uvijek ima nešto od boje onog drugog i uzajamno se motivišu. a time. preštampano Frankfurt 1969. Marquisa de Sadea i iz Kantove filozo­ fije morala. One su. Dialektik der Aufklärung. Svi se slažu u ovom jednom momentu da mi mora­ mo sami sebe kontrolisati. Sarajevo 1974. bez daljnjega. Sadržajnost u isku­ stvo je pokušao da unese baš arhineprijatelj empi­ rizma. kako to imamo u građanskoj svijesti. najpotpunije i najveličanstvenije formulisao objedinjenje motiva. tako da. onda ćete. na koncu. s obzi­ rom na te zahtjeve ο ovladavanju prirodom i ovla­ davanju sobom naći jedne pored drugih formulaci­ je Bacona. najdublje i potpuno konstitutivno je povezan s primatom samoodržanja. nećete biti u stanju da navedete koje je čiji citat. Kad bi neko ikad ozbiljno htio pokušati da raščlani šta u nekoj živoj svijesti dolazi iz iskustva. Dijalektika prosvjetiteljstva. naime idealizam. sasvim jednostavno apstrahovane od ži­ vog učinka spoznaje i utoliko pogrešne. Logos. Ovdje sad zaista apelujem na vas da vašu samorefleksiju upravite na nešto što će vam. mišljenja. takođe. a nikad odista prema njegovoj sadržini. Mi smo to izbjegli samo zahvaljujući tome što smo to iskustvo i u empirizmu obrađivali uvijek samo kao principa prema njegovim najopštijim kategorijama. taj bi samo zapao u veoma velike teškoće. ko­ je sebe samo održava autonomnim. Theodor W. 34 Obje škole su apstraktne još u jednom smislu. »Veselin Masleša«. da moramo vladati so­ bom. čak i od Nietzschea. koje je isticao Kant. biti očigledno: u istini su isprepleteni mišljenje i is­ kustvo. u suštini se sastoji u pokušaju da se ispravi baš ta pogrešnost. Tako je i Spinoza izričito formulisao princip da sve stvari žele sebe same da odr­ že. Ovaj momenat ovladavanja prirodom i vlada­ nja samim sobom. Adorno. naše izdanje: Max Horkheimer—Theodor Adorno. Pa i ono kretanje svijesti. i to uopšte tek počev od Max Horkheimer. osim što im nedostaje unutarnje posredovanje. vjerovatno. M 338 .»Dijalektici prosvjetiteljstva« .

Schellinga. Mogli bismo reći da se Hegelova filozo­ fija može shvatiti kao obuhvatan pokušaj da se u šake dobije puno duhovno iskustvo, a ne samo nje­ gov skelet, bilo da se ovaj prikazuje u mehanizmima čulnog shvatanja ili u mehanizmima mišljenja. Ni ona takozvana najčistija misao ne sadrži iskustvo, kako je to dokazao Kant na jednom divnom mjestu »Kritike čistog uma«. Ni stavovi čiste matematike, kao uslov svoje mogućnosti ne pretpostavljaju vri­ jeme koje prođe da bismo proveli njihovu sintezu. Iskustva bez mišljenja nema, inače bi ono zastalo na pukom diskontinuitetu pojedinih momenata. On­ da bi potpuno otpao onaj momenat jedinstva, putem kojeg nam se iskustvo kao takvo uopšte tek konstituiše. Mogli bismo, dakle, reći da su u ovom smislu racionalizam i empirizam stilizatije. U principu ja ne uobičavam da u filozofiji upo­ trebljavam pojam stila i izvanredno sam kritičan prema onom manhajmskom pojmu stilova mišljenja. Stil je estetska kategorija, a u filozofiji se ne radi ο tome šta se namjerava navesti za misaonu tvore­ vinu, već ο nastojanjima da se sebi položi račun ο samoj istini. Pa ipak sad ne mogu a da ne navedem ovaj momenat stilizacije, kao odista karakterističan za cve velike filozofije. Zacijelo ne bi bilo zgoreg da se preciznije razmisli ο tome da je do obrazova­ nja racionalizma i empirizma u filozofske stilove, u egzaktnom smislu jednog izostavljanja, duhovnopo­ vijesno došlo upravo s onom posljednjom epohom, u kojoj je uopšte došlo do tako nečeg kao što su veliki jedinstveni stilovi. I jedan i drugi ukazuju na nešto što treba da bude neprevazilazivo, racionali­ zam na stringenciju, apsolutnu uvjerljivost, na pri­ nudno njegovih spoznaja, a empirizam na datost, koja, u stvari, u sebe uključuje nerazorivost onoga što jeste. U idealu nečeg posljednjeg, u jednom ili drugom smislu, oni su međusobno identični; utoliko su oni ekstremi koji se dodiruju. Pa ipak protivurječnost između njih je bila tolika da se ona reprodukuje još i unutar najmodernijeg oblika empiriz­ ma, u logičkom pozitivizmu, utoliko što ovaj prijeti 339

da se opet, čak i u spoljnjoj organizaciji, raspadne na logističko-racionalno i na empirijsko krilo. Ako neko hoće da kritikuje ove dvije mogućnosti i njiho­ ve kriterijume, on će morati kritikovati onaj model koji je oboma u osnovi, naime rezidualnu teoriju istine, redukciju filozofije na nešto posljednje. Oba pravca se zasnivaju na jednom pogrešnom pojmu istine u uvjerenju da onaj uvarak, ono što preostaje, treba da smatraju za sadržinu filozofije. Slijediti ozbiljno ovo dalje, to bi, međutim, prekoračivalo granice onoga što sam ja sebi postavio kao zadatak u ovom predavanju. 20. decembar 1962.

33.
Danas ćemo preći na obradu trećeg para poj­ mova, koji smo utvrdili iz suprotnosti onog gore i dolje, duhovnog i prirodolikog, ili prirodi sličnog principa. Sasvim uopšteno, empirizam i racionali­ zam, idealizam i realizam, kao spoznajnoteoretski par pojmova, okarakterisani su kao ono ο čemu se spoznajnoteoretski osnovi pojmovi reflektiraju u se­ bi, u kojem, dakle, teorija spoznaje ili logika posta­ je metafizika; nasuprot tome, pojmovni par mate­ rijalizam i spiritualizam je metafizički u tom smislu što se traže osnovna određenja, praprincipi, koji prethode svojoj spoznajnoteoretskoj refleksiji. Slič­ no kao što u empirizmu, i racionalizmu imate pret- / hodnost povratnog odnosa na subjekat ili barem p o / vratni odnos na akt spoznaje, na um, tako je u spirltualizmu i materijalizmu prethodno pitanje ο prin­ cipu po sebi, tako da se ovaj pojmovni par može nazvati metafizičkim. Ovo određenje, kao sva takva određenja, ima nešto nametnuto, i, razumije se, ne izražava zaista samu stvar; ti različiti parovi poj­ mova se presijecaju. Tako, da vam odmah na po­ četku navedem ono najparadoksalnije ovih moguć­ nosti, postoje ekstremno spiritualističke filozofije, koje su istovremeno empirističke. To je slučaj u 340

filozofiji biskupa Berkleya, koji vam je svima poznat iz teorije spoznaje kao najvažniji vezni beočug izme­ đu Lockea i Humeovog ekstremnog senzualizma, no koji je, kao već veoma radikalan empirist po ten­ denciji istovremeno bio i ekstremni spiritualist u tom smislu što kod njega sam duh postaje činjenica ili pradatost, od koje se onda mora polaziti — ako baš hoćemo da to izrazimo onako paradoksalno, ka­ ko to jeste. Uopšte, izgleda da je za poziciju spiritualizma na jedan pažnje vrijedan način svojstveno da ona opredmećuje duh ili duhovni princip nasuprot onom funkcionalnom, djelatnom, proizvodnom, spo­ ntanom određenju duha, koje smo upoznali u našim razmatranjima ο pojmu idealizma. Ne kaže se uza­ lud, ponekad, za spiritualizam da je on ona filozo­ fija, koja kao istinski zbiljske označava duhove, na­ ime individualne pojedinačne duhove, kakvi se po­ javljuju u subjektivnoj redukciji empirizma; no oni se ovdje pri tom lišavaju baš onog čulnog elementa. Engleska riječ »spiritualism«, uostalom, ne znači samo spiritualizam ili možda uopšte, u suštini, ne znači spiritualizam onako kako mi taj izraz upotreb­ ljavamo u filozofskoj terminologiji, već više spiritizam kao opredmećenje duha u nešto postojeće, u fakticitet drugog stupnja, na koji se nužno sve po­ vratno odnosi. Pošto sam rekao da se u pojmovnom paru ma­ terijalizam i spiritualizam obrađuje dualizam, kojim š e m i , u principu, bavimo, u smislu metafizičkog dualizma, dužan sam vam barem jedno kratko ob­ jašnjenje izraza metafizika; jer, konačno, kao čestiti ljudi, što mi jesmo, mi ne smijemo zaboraviti oba­ vezu da, pored praćenja čisto unutarfilozofske pro­ blematike dajemo izvjestan pregled najvažnijih ter­ mina. Ja sad ovdje ne bih htio da improvizujem neki pandan poznatom Heideggerovom radu »Šta je metafizika?« ili da vam razvijam pojam metafizi­ ke; ali i ovdje bih htio opet da pokušam da se malo
35

35 Martin Heidegger, Frankfurt «1965.

Was ist Metaphysik?

(1929),

341

nadovežem na one teškoće koje sam ja lično imao kad sam započeo da se bavim filozofijom. Meni je upravo teško da nešto zamislim pod pojmom meta­ fizika i, polazeći od toga, htio bih da vam pomog­ nem barem utoliko da možete razumjeti šta ja mi­ slim kad govorim ο metafizičkom karakteru pojmov­ nog para spiritualizam i materijalizam, te da vam, uopšte, povezem neku predstavu s riječju metafi­ zika. Vjerujem da je za onoga ko se naivno bavi filo­ zofijom upravo ovaj pojam posebno težak. Ta teškoća je, uostalom, upravo tako bila izra­ žena u povijesti znanosti zahvaljujući neprijatelj­ stvu, koje su oni founding fathers sociologije, nai­ me Auguste Comte (Ogist Kont), pa već i njegov uči­ telj Saint-Simon (Sen-Simon) osjećali prema pojmu metafizike. Još se jasno sjećam toga da sam ovu teškoću osjećao kad sam kao mladić počeo da čitam Nietzschea, kod kojeg se stalno nešto vrti oko te metafizike. Pokušaću da pogodim baš onaj sloj, u kojem postoji rezistencija prema upotrebi ovog poj­ ma i da, istovremeno, rekuriram na lična, sasvim elementarna duhovna iskustva. Metafizika, s jedne strane, očigledno nije religija, ona ne govori, recimo, ο personalnom božanskom biću ili uopšte ο nečem apsolutno bivstvujućem transcendentnom. No, s dru­ ge strane, ona nije ni znanost, već je nešto što je Nietzsche okarakterisao posluživši se parodijom američkog izraza »bakwood«, onaj iz pozadinskih šu­ ma, kao ono svijeta u pozadini. Ovaj način mišlje­ nja iza svijeta slika sebi jedan drugi skriveni svijet ili ga konstruiše, rekao bi Nietzsche. Nešto m a n j e / neprijateljski ili razdraženo govoreći, mogli bismo reći da je metafizika ipak skup mišljenja, koje se ne zadovoljava iskustvom datog, činjeničnog, za koje, naprotiv, razlikovanje pojave i biti nosi jedan odlu­ čujući akcenat. Kod nje sve zavisi od ove razlike; ali kako ovdje nema, kao u religiji, neko čvrsto po­ stavljenje, apsolutne božanske biti, odmah se u cije­ loj metafizici postavlja problem odnosa ovog izačulnog, ovog bitnog prema svijetu pojava. To je, za­ pravo, problem posredovanja, ali posredovanja u 342

jednom drugom smislu nego što smo mi upotreblja­ vali ovaj izraz: Kako dolaze zajedno ta skrivena bit i pojava, koja se manifestuje, ali je sumnjiva? Ovaj problem je, konačno, na svoju najradikalniju formu­ lu sveden u poznatom stavu iz drugog toma Hegelove »Logike«, da bit mora da se pojavi. Od toga bi se, vjerovatno, sada mogla napraviti jedna ne baš tako loša definicija metafizike, kad bismo baš htjeli da definišemo metafiziku, pa bismo mogli reći da je ona mišljenje koje uči da bit mora da se pojavi i koja se bavi time kako se ona pojavljuje. Izričito tematski se to pojavljuje u Aristotelovoj filozofiji, od koje i potiče izraz metafizike. Ovaj problem, uprkos nje­ zine stroge podjele između biti i pojave imamo, za­ pravo, i iza Platonove filozofije, koja, baš zato što tako kruto dijeli jedno od drugog bit i pojavu, sebe vidi natjeranu na, dijelom veoma vještačke, kon­ strukcije ο tome kako da se povezu ideje i svijet ču­ la. Ovo je teškoća s kojom se pojam metafizike mu­ či od samog početka i jedna od glavnih teškoća filo­ zofije uopšte. Predočićemo si, za trenutak, ovu te­ škoću, koju filozofija predstavlja za naivnu svijest. Skupu činjenica, s kojima imamo posla u znanosti­ ma, metafizika suprotstavlja nešto principijelno dru­ go, ali ne tvrdeći za to drugo da ono jeste, kao što to običavaju da čine teolozi ο svojim božanstvima. Jer uz božanstva uz to, u jednom sasvim drugom smislu nego što se može, to recimo, tvrditi za poj­ move, ide i to da ona jesu. Otuda je nastala predsta­ va ο metafizici kao nekakvoj ničijoj zemlji ili kuli u oblacima, dakle, kao zemlji u kojoj je sve ne­ bulozno. Ovom mišljenju nije dovoljno ono što jeste; ali onome što je više nego da samo jeste, ono samo ne pripisuje da jeste. Otuda je nastala ona prastara sumnja u cijelu metafiziku, koju ćete naći već u onim velikim teološko-tradicionalističkim Aristofanovim komedijama uperenim protiv Sokratove filozo­ fije kao metafizičke filozofije. Pojam kule u oblaci­ ma, kao pojam carstva utopije i oblaka, kao nečeg bivstvujućeg, a istovremeno nebivstvujućeg, dvije su 343

lavne kategorije koje se pojavljuju u Aristofanovim omedijama. Mislim da je jedan od odlučujućih pri­ stupa filozofiji — i mogu vam to sada zaista samo formalno naznačiti, a da i sam ne mogu to ovdje razjasniti — to da se shvati kako je motivisano ovo prevazilaženje oblasti činjeničnog, a da se ono, zah­ valjujući čemu se prevazilazi, samo opet ne učini pozitivno bivstvujućim. Pojam fakta, datosti, sve­ jedno šta je to, sam je takav da ne zadovoljava. Mi tražimo nešto što se samo na istovjetan način ne može svesti na faktičko, ali što se ipak ne može pro­ naći bez nečeg faktičkog. Istorijski je za to nepo­ sredan povod bila mijena svih mogućih pojava pri­ rode; pomislite samo, recimo, na agregatna stanja vode, koja su nešto različito, a iza kojih se ipak tražilo nešto identično, što treba da ih objasni kao neko jedinstvo, a da samo to nije neki neposredni fakat, tako da se, dakle, tražio princip, koji treba da bude iza leda, vode i pare. Ako sebi zamislite da je ovo kretanje mišljenja, koje je u filozofiji naj­ češće bilo isto što i tendencija za objedinjenjem i redom nečeg inače rasutog mnogostrukog, bilo po­ svuda rašireno, onda ste dobili jednu stranu tog du­ hovnog pokreta metafizike. Ovamo, međutim, spada i jedno suprotno kre­ tanje, koje bismo, možda, mogli nazvati pokretom jedne permanentne sekularizacije. Svi mogući teo­ loški, a prije svega mitološki pojmovi i takve pred­ stave — prava teologija je prije svega postmetafizička faza svijesti — bivaju razvodnjeni u principu, kao što su Platonove ideje, za koje se, s pravom, ne-, prestano govorilo da su izbledjela božanstva antičke mitologije. / No u principu se radi ο tome da se razumije ona prinudnost koja je u samom iskustvu: prevazići či­ njenično. Gledajući s te strane, možete vidjeti kako je pojam metafizike usko povezan sa svim onim što smo obrađivali pod pojmom posredovanja kad smo govorili ο spoznajnoteoretskim terminima i njihovoj problematici. Kao što su pojmovi subjekat i objekat izmiješano u sebi samima posredovani tako da je­ 344

dan pojam zahtijeva drugi, da se postulira, ako sa­ mo u sebi samom treba da dadnu neki smisao, tako je, zapravo, kod svih onih pojmova koji su u osno­ vi metafizike. Mogli bismo reći da ti spoznajnoteoretski pojmovi, na koje se naše mišljenje osjeća pri­ siljenim, postaju predmet metafizike u onom trenut­ ku kad se oni osamostale, kad prestanu da budu mke refleksije našeg mišljenja i kad budu postavjeni tako kao da su oni sami principi po sebi. Vjerovatno ćete me pitati zašto ja toliko komplikujem da bih vam razjasnio pojam metafizike. Pod metafizikom se, uglavnom, razumijevaju pita­ nja ο bogu, slobodi, ο besmrtnosti duše, pitanje ο istinski bivstvujućem, pa i pitanje ο biti osnova ili ono pitanje koje se stalno ponavlja »Zašto uopšte nešto jeste, a zašto nije jednostavno ništa?« koje se, kao što znate, u sličnom obliku nalazi već kod Schopenhauera. »Kritika čistog uma«, to znate, kao jed­ no od svojih početnih pitanja postavlja pitanje, »Ka­ ko je moguća metafizika kao nauka?« To što vam pojam metafizike nisam razjasnio tako da sam vam navodio modele metafizičkih pitanja i metafiziku od­ ređivao kao njihov skup, to ima svog razloga; ova pitanja ili teze koje su iza njih nisu nužno u samoj metafizici. Tako se, na primjer, jednim od osnovnih pita­ nja metafizike uvijek smatralo pitanje ο istinskom bitku kao vječnom, sebi istorodnom, trajnom. U onoj tradicionalnoj verziji ovo pitanje se smatra, za­ pravo, karakterističnim za metafiziku. Uprkos tome, u Hegelovoj filozofiji, koja nam ovdje kao istorijska međa uvijek daje izvjesno mjerilo, takođe se, do­ duše, nalazi ovaj elemenat, ali, u najmanju ruku, i suprotan elemenat — predstava da samo to vječno nije ništa drugo do promjena. Ovu predstavu, inače, nalazimo već na početku zapadne metafizike, u Heraklitovoj filozofiji, koja je na pitanje ο vječnom, ne­ promjenljivom bitku ili biti stvari dala odgovor uka­ zivanjem na njegovu promjenljivost. Hegel je ovu tezu prihvatio i u »Povijesti filozofije« izjavio da u

f

345

Heraklitovim fragmentima koji su stigli do nas ne­ ma nijednog koji on ne bi preuzeo. Vidite, ako hoćemo da se tako čvrsto orijentišemo na ono šta znače metafizička pitanja ili šta zna­ či metafizika, nećemo baš daleko stići. To me je na­ velo na to da preduzmem jedno, na izgled malo komplikovanije, određenje pojma metafizike. Za ve­ oma mnoga metafizička pitanja karakteristično je da su se povijesno tako kompromitovala da se uopšte više ne mogu neposredno postaviti; međutim, žaoka kojom nas ova pitanja pogađaju još je tu. Me­ tafizika se, u suštini, ne sastoji od čvrstih dogmat­ skih odgovora, već baš od pitanja. U tome se izraža­ va njezina veza sa filozofijom, za razliku od teolo­ gije, ο čemu sam vam govorio. To ima jednu veoma važnu konsekvenciju. Metafizika ne može biti neko pozitivno učenje ο bilo kakvim sadržinama bitka, koje se tu najvljuju kao metafizičke; ona se sastoji upravo u pitanjima koja se odnose na takve bitno­ sti, ali u tome nije ništa prejudicirano da su ta pita­ nja zbiljska. Poentirano rečeno: negativna metafizi­ ka je isto tako metafizika kao i pozitivna. Samo zato ima nekog smisla ono što sam vam razlagao ο metafizičkom karakteru pojma materija­ lizma, nasuprot pojmovima empirizam i realizam. Tu se radi ο jednom, uglavnom negativnom, metafizič­ kom pojmu; to znači, on emfatički poriče onaj po­ zadinski svijet. Otuda vi sebi ne možete samo ter­ minološki polagati račun ο strukturi pojmova, kao što su materijalizam i spiriatualizam. Ta postavka ima, ipak, i jedno neposredno filozofsko značenje. Ako vam, polazeći od takvog razumijevanja termino­ loških odnosa bude jasno da se metafizika odnosi na pitanja ο principima ili bitnostima, a da, osim toga ne pretpostavljate unaprijed same ove princi? pe, mislim da će vas to učiniti malo tvrđim prema navici mišljenja, koja je danas veoma proširena i uticajna. Mnogi ljudi vjeruju da, ako samo čuju ka­ ko je i materijalizam neka metafizika, da je onda, tako reći, sve u redu, onda sve znamo; jer ako je i materijalizam neka metafizika, onda je, zahvalju346

jući tome, materijalističko mišljenje i postavljanje pitanja već kao pozadinskosvjetski ili nadsvjetski ili apsolutni ili transcendentalni princip u izvjesnoj mjeri spašeno. To je jedan način gledanja kakav ve­ oma veliku ulogu igra u kontraverzama između mog starog prijatelja Tillicha (Tilih) i mene, koji od svo­ jih mladih dana ima izvjesnu tendenciju da tako­ zvanu genitivnu teologiju, zapravo, zato što je ona negativna teologija, neposredno izjednači sa samom teologijom. Horkheimer je ovaj pogrešan zaključak veoma pregnantno formulisao: Ako je bog odsutan, onda on ipak mora postojati; jer kad ga ne bi bilo, on ne bi mogao biti odsutan. U vezi s karakterizacijom metafizike dodao bih još samo da i ovdje vrijedi ono-što sam vam već ne­ koliko puta rekao obrađujući naše termine, da se, naime, ona pravilno razumjeti može samo u njezinoj povijesnoj mjesnoj vrijednosti. Metafizika je, upra­ vo, na jednoj strani spram teologije, ali prema njoj nema neku apsolutnu granicu; najveća teološka mi­ saona građevina hrišćanske tradicije, ona Tome Akvinskog, na jedan skoro savršen način je teološke poučke hrišćanstva pokrila s Aristotelovom metafi­ zikom. S druge strane, metafizika stoji spram scijentifizma, recimo spram Wittgensteinove (Vitgenštajn) pozicije, da svijest, u osnovi, posla ima samo s onim što je slučaj. To bi moglo dovesti do još jedne de­ finicije: Metafizika je oblik svijesti u kojem se po­ kušava spoznati ono što je više nego slučaj ili što nije samo slučaj, a ipak mora biti mišljeno, jer nas na to prisiljava ono što je, kako se to kaže, slučaj. Ako u današnjoj situaciji pojmom metafizike više ne možemo da baratamo onako kako se to čini u Nietzscheovim polemikama, koje, uostalom, baš ne prave neku finu diferencijaciju između teologije i metafizike, onda je razlog tome ipak i u potpuno izmijenjenom duhovnom stanju. Nasuprot heteronomiji, nasuprot onom što je otuđeno od našeg sopstvenog živog mišljenja, dakle nasuprot kako teolo­ giji, tako i nauci ο činjenicama, metafizika, opet ću se izraziti oprezno, realizuje onaj momenat slobod-

347

ne, nevođene, nereglementirane misli. Zato je se tre­ ba držati. Ona, moglo bi se reći, otjelovljava onaj momenat koji se u jeziku filozofije uopšteno zove momenat spekulacije i u kojem mi motivirano prevazilazimo ono što je slučaj, jer to od nas zahtijeva ono sa čim smo konfrontirani. Sada bih vam, malo unaprijed, jednostavno re­ kao šta se razumijeva pod materijalizmom i spiritualizmom. I jedno i drugo treba da budu znanje ο ono­ me što je s one strane nekog pukog subjektivnog privida. U ovim po sebi bfvstvujućim, apsolutnim principima ne treba, kao, recimo, u racionalizmu i empirizmu, ono odlučujuće da bude odnos prema čovjeku — njihovi principi ratio i empirija se, u su­ štini, odnose na ljudske izvore spoznaje. Materijali­ zam i spiritualizam su povijesno nešto stariji nego modeli koji rekuriraju na refleksiju ljudskih sposob­ nosti spoznaje ili na oblike spoznaje. Njihovi prin­ cipi kao takvi treba da budu po sebi, i zato sam vam ja rekao da su materijalizam i spiritualizam u sušti­ ni metafizičke, pa makar i negativno metafizičke ka­ tegorije. Pri tom je u povijesti pod nazivom materi­ jalizam bilo toliko toga neistorodnog, da ću vam ja, najprije, navesti ono učenje koje kaže da je mate­ rija ono istinski bivstvujuće i da bi se iz njega mo­ glo izvoditi ili ispredati sve što bi se nazvalo duhovnm. Obratno, spiritualizam je filozofija ili način mišljenja koji to istinski bivstvujuće posmatra kao duh, i to tako što ovaj duh on sebi još uopšte ne sublimira, već ga predstavlja u neku ruku stvarnovito, kao jednu vrstu fakticiteta. To se, uglavnom, svodi na individualni duh, onako kako sam vam to razložio kod Berkleya. U povijesti filozofije ogromnu prevagu ima ma­ terijalizam uprkos optužbama kojima je neprestano bio izložen. Materijalista bi trebalo da bude čovjek koji se, kao prvi čuveni materijalist, Demokrit, nerestano smije — Demokrita su nazivali filozofom oji se smije — ili koji se interesuje samo za iće i piće, kao odista krajnje skromni Epikur. Protiv ovih ukorijenjenih difamiranja ustajali su, počev od

E

348

H. u svakom slučaju onih iz atomistike. tom IV. Marxov dijalektički materijalizam. dok su Marx i Lenjin. Geschichte der Materia­ lismus (1866). su­ protno od njega. fizikalna atomistika. Friedrich Albert Lange. značajni istoričari filozofije. međutim. ma­ terijalizam se odnosi na društvenu oblast uopšte. prije svega. Die Philosophie der Griechen in ihrer geschichtlichen Entwicklung. A. Langea . Materija. Prirodnih kategorija. Je­ dan veoma radikalan materijalista. i koja je. na izvjestan način. kao Thomas Hobbes. recimo. Ona je u doba kad sam ja bio mlad. odpočetka sobom donosi ogromne teškoće za koncepciju filozofija. za čiju knjigu ο »Povijesti materijalizma« ste. 1. na drugoj strani. vjero­ vatno. na koji se odnosi ljudski rad. u suštini. Shmidt. koju je uveo Demokrit odnosno njegov pret­ hodnik Leukip. ed. kao što je ob34 37 Eduard Zeller. priroda se kod Marxa uopšte po­ javljuje samo kao momenat čovjekov ili kao mate­ rijalni momenat. hegelijanskog istoričara grčke filozofije Eduarda Zellera (Eduard Celer) . svi čuli. a. Götter. ali i F. postala i model modernog teoretsko-fizikalnog mišljenja. tako da je još teže doći do njegove zbiljske srži. no. Navešću. premda su mnoga poje­ dinačna istraživanja prevaziđena. U materijalizam spada toli­ ko divergentnog kao što je. razvijali jednu teoriju revolucije i zastupali radikalan i kritički ateizam.Hegela. važila kao najbolji uvod u filozofiju i sigurno još i danas kao takva nije loša. više nego svi ostali pojmovi koje smo dosad obrađivali daje pro­ stora krajnje raznorodnom. koji duh opredmećuje kao nešto funkcionalno. 2 toma Leipzig 1926. ali i nešto tako drugačije. apologet religije. Leipzig 1880. naročito tom III. uz: Naturerkenntnis vs. Razlika između ovog i onog pukog materijalno sta­ tičkog materijalizma je ogromna. 381 i dalje. vjerovatno. znači što i materijal (Stoff. pod tim se može razumjeti osnovni materijal. 36 3 3 7 349 . kao takav. tu nema. postao je u svojoj društvenopolitičkoj doktrini zastupnik ekstremnog autoriteta apsolutizma i. Pojam materijalizma. Spiritualizam u egzaktnom smislu. najprije. pramaterijal.

čak ako i mislimo na cijeli kom­ pleks onoga što u najobuhvatnijem smislu jeste ma­ terijalizam. Ako ho350 . koji je tamo bio unutarsubjektivno konstituisani. a taj objektivitet. Ja sam. nakon toga što sam vam dao ono što se naziva verbalna definicija. Međutim. ako želimo da obuh­ vatimo sve ono specifično što pripada svim pojmo­ vima materijalizma. preobražen je u mate­ rijalni. sa svim divljim poprečnim vezama i bez­ obzirnim polemikama između različitih pozicija ko­ je se nazivaju materijalističkim. I upravo na ovom mjestu sigurno postoji veoma uska veza između idealizma i marksovog materijalizma. istovremeno. predstavlja vezu između Hegelovog objek­ tivnog idealizma i marksovog materijalizma. Tako mi u našoj duhovnonaučnoj tradiciji učimo da Marxa. Ona podsjeća na filoziološke kvalitete čula. 34. ο čemu uči idealizam. Vjerovatno je to u jednom dubljem smislu ipak ono što povezuje različite materijalističke škole. polazeći od dijalektike idealizma. naime društve­ ni objektivitet.iektivitet stvari. 8. u izvjes­ noj mjeri. januar 1963. nasuprot pu­ koj slučajnosti subjekta. koji. neprestano je isticao Hegel. koje ne možemo da ne uzmemo u obzir. no time nismo pravedni prema onome što ja smatram materijalističkom aromom. a onda je kod Marxa ovaj momenat objektikviteta dospio u sam centar. kod njega je on. ali ne samo zato što nisam mogao naći bolju riječ. razumijemo kao preobražaj na jednom određenom mjestu. pomenuo izraz 'aroma'. dakle onom specifičnom bojom koju ima pojam materijalizma. bio povezan s kritikom Hegelovog ili idealističkog pojma duha. Podsjećam samo na ono što je Marx pisao protiv vulgarnog materija­ lizma ili na ono što je pisao protiv takozvanog antro­ pološkog materijalizma Feuerbacha. Upravo ovaj objektivitet naspram slučajnosti pukog subjekta.

nevjerica da se idejom društvenog svijeta opovrgava svijet koji nije pravedan i scijentističko nepovjerenje. što ne treba da bude puka igra misli. na koncu.ćete sebi da predočite šta je to što povezuje sve ove materijalističke pravce. želi čovjeka namagarčiti. koji. Jasno izraženo ćete ovo naći kod Epikura. da filozofija tu želi da mudruje i da je u službi nekih interesa. U materijalizmu su uvijek postojala dva kreta­ nja: socijalna. tangibilno. tako i protiv ideje. kao pukih pro­ jekcija. Jedan akcenat materijalizma imamo na znanstvenoj savjesti. ali i u raznim modernim ver­ zijama materijalizma. kao nečeg samo izmišljenog. za sve idealističke filozofije. potvrđujuće crte karakteristične. dakle. na onome što treba da bude naučno intangibilno. treba da porekne svoju sopstvenu izraslost iz prirode. što se notira na pojmu duha. Tim vazdušastim tvorevinama ljudi — mo­ ram podsjetiti na pojam materije — on bi htio da suprotstavi nešto solidno. kao princip koji ovla­ dava prirodom. u materi"alizmu sadržana ta dvoznačnost između jednog. sasvim svejedno kako se ovi pojmovi pojedinačno utvrđuju u filo­ zofijama. Od početka je. živi duboko vjerovanje da se pozivanjem na visoko i vječno i plemenito i neprolazno. socijalno-metafizičkog i jed351 t . ka:o bi to trebalo reći. dakle. a gledišta njihove korisnosti za održanje jedne jake. onda je — molim vas da me izvinite. pragmatizira ih. Ova strana materijalizma. čvrste i uređene države. koju bismo mogli označiti kao njegovu pozitivističku stranu. pošto ona već unapri­ jed odbacuje pitanje ο istinitosti religioznih sadr­ žina. povezana je u toj polemici s protestom protiv prevare. sasvim su­ protno od pojma empirizma ili od pojma realizma. Polemička cr­ ta u materijalizmu se upravlja kako protiv predsta­ ve bogova. koja se principijelno razlikuje od one afirmativne. U materijalizmu. posmatra ih. koje ide na barikade protiv ideja. jer ona vrsta apologije re­ ligioznih predstava kakvu nalazimo kod Hobbesa gora je nego bilo koji napad. ako malo previše sporo i malo mučno prilazim toj stvari — to izvjesna crta polemičkog.

up­ ravo time što se odustaje od toga da se tome na je­ dan ideološki i apstraktni način suprotstavi neki protulik takozvanog pozitivnog. No htio bih da budem pravedan i prema ovom momentu materija­ lizma kad se on cereka ili pokazuje zube. čak i ovaj cinički momenat u materilazimu nije baš nekom provalijom odvojen od onog kritičkog ili. kakav je zaista ovaj svijet. uostalom. ako hoćete. Pogledajte slike Kollwitzove (Kolvic) i 352 . već je sma­ trao prema njegovom vlastitom samorazumijevanju da je on sam saglasan s tim pozitivnim naukama. savjetujem vam. treba shvatiti kao princip koji ovladava prirodom. One dosežu do jedne vrste cerećeg slaganja s ovom izraslošću iz prirode. tako što ga privodi njegovoj sopstvenoj izraslosti iz prirode i. principijelno. pošto se i obličje nauke. na koncu. tu ima različitih mogućnosti. šta ste vi? ništa do mrtva glava. sa svoje strane. može ono da za­ stupa i utopijsku poziciju. spram prirodnih nauka i takozvanih pozi­ tivnih nauka on taj korak nije povukao.nog pozitivističko-scijentifičnog principa. Za materijalističko držanje. prozire i anali­ zira kao nešto što nosi obilježje upravo onog društva koje je on napadao. Materijalizam. gdje se jedan određen pojam naučnosti povezuje s napadom na društvo. smeće. a da kod njega. ima tendenciju de­ maskiranja. naime. dobro čuvati da pojednostavljujemo ove stva­ ri i da ih dijelimo na crne i na bijele ovce. Moramo se. To lice iskrivljenih crta prezentira. porijeklo duha. U svakom slučaju. dakle: Sve je to zapravo. i u tom prividnom pot­ vrđivanju i slaganju. pa i njegovih krajnjih sublimacija traži u nevolji života. Ako je tačno ono što smo u toku naših razmatranja rekli ο pojmu duha. kao što je poznato. Navešću vam jedan primjer iz oblasti socijalne umjetnosti. otu­ da nije u potpunosti izvučena konsekvencija. pa do strasnog pro­ testa. pri tom. onda bismo mogli reći da materijalizam duhu pre­ zentira račun. možemo naći još i kod Marxa. zapravo. utopijskog momenta materijalizma. koji je i protiv ovog nečasnog. držanja. kako bi to moglo da izgleda. Tu dvoznačnost. da duh.

Tu. onda imate osjećaj kao da se on slaže s onim poniženjem ljudi koje pri­ kazuje i s efektom te životne nevolje. na neki način. spram toga. ne gleda preko toga. u izvjesnim prilika­ ma. kad se ο njima ozbiljno razmisli. na koncu. koji meni uopšte nisu simpa­ tični i nisu baš posebno bliski. naime . ko355 . što se tu pojavljuje. nema za nas izlaza ako smo rođeni u stražnjem dvorištu. kao da se on s time ne samo na izvjestan način identifikuje. nego što se izjed­ načuje s ovom nevoljom života koju prikazuje. ideja u velikoj mjeri puka iluzija. kao neslobodni. već samo da vam obratim pažnju na jedan pro­ blem. umjetnosti Käthe Kollwitz (Kete Kol vic). po svojoj nastrojenosti tako mnogo pleme­ nitoj. A ipak. To mo­ že biti dublji protest nego u onome što do izraza dolazi u. već kao da mu to nisko. Pri tom se ne možemo zadovo­ ljiti time da analiziramo ono što se izražava u mate­ rijalizmu. No mi ne možemo stati na tome da ove motive tako jednostavno prihvatimo. Ma koliko da sam ja uvjeren u to da sva­ ka filozofija nešto izražava i da ima neku iskustvenu sadržinu. Ba­ rem bih ja ovdje razmotrio i ovu mogućnost. kao da su oni svjetonazorni motivi. zapravo. Svakom slikom se. Ovim ja uopšte ne želim da postavljam neke apsolutne teze. Kad gledate Zilleove (Cile) crteže. predstavlja i nekakvo zadovoljstvo. u stvari. zavisni od ne­ volje života i da je. Rekao sam vam da je materijalizam ono pona­ šanje koje svakoj najavi duha suprotstavlja njegovu izaslost iz prirode i koje se. njegov protest je upravo u tome što on sam. misli na stanje u kojem više ne mora biti te bijede. ipak je ovaj momenat izraza iskustava.jasno vam je da ona gorko optužuje jad koji pred­ stavlja. svodi na to da i životnu nevolju uopšte prikazuje kao ono što odlučuje. da smo mi. koji se meni postavlja upravo zato što sam dugo bio sklon tome da ove stvari prikazujem mo­ žda jednostavnije i prostije nego što se one same prikazuju.imamo priznanje da. dakle tome da nema slobode u svijetu u kojem živimo. Jedan od bitnih filozofskih mostova za to je sklonost svakog materijalizma prema determiniz­ mu.

Svoj osnov ovaj momenat dogmatizma ima u samoj materijalističkoj postavci. materijalizam postupa u pravcu koji je u terminologiji srednjovjekovne filozofije oz­ načavan sa intentio recta. Materijalizam ne rekurira tek na subjekat. Dignitet jedne filozofije se. kad je Aristotel kritikovao Demokrita zbog nekih dogmatskih obrta. predkritičnu tradiciju filozofije. Pri tom se on nastavlja na onu stariju. u periodima pada materijalizma. iz protesta protiv onog iluzornog momenta na duhu. može da se pretvori u gro­ zno barbarstvo. a ne. zahvaljujući svojem postavljanju. geaštva. Time što je duh unaprijed nešto sekundarno. Traganje za jednom takvom motivacijom materija­ lizma nije izlišno zato što upravo materijalizam ima tendenciju prema dogmatizmu. To onda. materijalizam je uvijek i u svim njegovim verzijama imao i jedan momenat zaostajanja. tako reći. u čemu treba da se iskažu nalazi. primarno. zapravo. bilo. mogli bismo reći. već pita za. za­ cijelo. zavisno od prilika. tendenciju koja se od onih pradavnih vremena. kad se on izrođava u ideologiju. On nije baš tako fin. pomoću kojeg se konstituišu spo­ znaja. Premda sam materijalizam. odlučuje u tome koliko široko se ova dva momenta međusobno prožimaju. to jest koliko je potreba za stringencijom. za motivisanim sudom zasićena iskustvima. Prema onoj filozofiji koja je chic. jednom činili praočevi. koja je materije neposredno izjednačavala s metafizičkim principima. istinske materije. mi ipak moramo pokušati da njegov po354 . Drugi momenat ilozofije je. pa ma kako to.a su u osnovi. koji možemo posmatrati da­ nas u onome što se u istočnoevropskim zemljama uči kao DIAMAT (dijalektički materijalizam). na­ stavlja do dogmatizma. od početka sumnja u onaj primat duha ili subjekta. samo jedna strana. kao što su to. prema rafiniranoj filozofiji. kao u svim aprobiranim naučnim pravcima. neposred­ no vezuje za samu zbilju i iskazuje neposredno nešto ο njoj. a kroz spoznaju i zbilja. nekako. momenat njezine stvarne motivacije. na hilozoističku tradi­ ciju. već se on.

isto 355 . u poređenju s veoma problematičnom apstrakcijom u finoj. ipak. Dozvolite mi da to. uopšteno. niti su či­ sti utisak. Podsjećam vas na to da smo pojmove empirizma i racionalizma mi spoznali kao stilizacije. ja bih vam ukazao na jednu teškoću suprotstavljenih filozofja. zadobija daleko veću tačnost nego što to izgleda. i u njezinom povratnom zah­ vatu u subjekat radi obrazloženja filozofije. ove datosti nisu niti čiste misli. U cijeloj našoj filo­ zofskoj tradiciji. kritička filozofija. u smi­ slu konsekventnog pozitivizma. Da biste znali do čega kod ovih pomalo zapetljanih razmatranja hoću da dođem. zaista nisu primjereni onome na što nailazimo prilikom analize svijesti. diferenciranoj. kako to želi racionalizam.jam istražimo u odnosu na subjektivno iskustvo. upravo suprotno njima. ima veoma problematičnih momenata. Utoliko materijali­ zam. a na drugoj strani u misli. Pored sve sirovosti i po­ red svih sumnji. mi se već nalazimo pod jednim pritiskom da se više ne može u potpunosti respektovati ono što nalazimo u živom subjektu. da oni. materijali­ zam odbacuje kao stvar malog čovjeka. Kad ja već rekuriram na subjekat i kad sagledavam sadržine svijesti subjekta. čim se upustimo u taj alternativni utisak ili u kognitivnu datost. koji se odista drži onoga što tu jeste ili se događa. koji nije ni­ šta naučio tokom svog obrazovanja. a postavka mate­ rijalizma. filozofsko pravo materijalizma je u tome što on. ni­ zom neprestano ponavljanih prigovora. Time ja ovdje ne mislim da su oba ova pola međusobno posredovana. izrazim žargonom starije teorije spoznaje. dakle. Pri tom i u nje­ zinom intentio obliqua. nije toliko neposrediv na subjektu. Ona chice filozofija. ona diferencirana. onda. kritičkoj filo­ zofiji podsjeća na to da ona svoje kategorije. čija problematika mi je odi­ sta jasna. koje mu se spoznajnoteoretski mo­ gu prebaciti. kako to umišlja oficijelna povijest filozofije — ali kako u svojoj glupoj samorazumljivosti ο sebi samima mi­ sle i mnogi materijalistički pravci. recimo u nje­ govom klasičnom obliku kod Descartesa.

nešto nas uvijek ne samo podsjeća na ti­ jelo već nas neposredno uvjerava u tijelo i ne može se predstaviti bez tjelesnih reakcija. ima jedan materijalni momenat. prema teoriji spoznaje. Ta materia se pretvara u neku supstanciju. time što se nikad ne može predstaviti bez momenta zadovoljstva ili bola. Sva njegova iskustva i ona najspiritualnija. jasno. koje. znamo. Na utisku će se utajiti sve ono što se određuje prema kvalitetima zadovoljstva i neza­ dovoljstva ili možda je pravilnije reći. Zahvaljujući tome što te kategorije onda opet izgrađuju svijet. što se postavlja kroz misli. ako iskustvo zaista tačno opišemo. momenat koji se ne odnosi na spo­ znaju.kao i svoje datosti. stiče iskustva u suštini i tijelo. jedan neintencionalni momenat. Ovo duhovno. tradiciji kritičke filozofije hoćemo unaprijed da damo rekurs na subjekat. koji provodi kognitivne akte. zapravo između redaka ispada da je sam čovjek. kao. prema kvali­ tetima zadovoljstva i bola. dakle. recimo. od kojih tek. bez tjelesnog. koje doživljava. da­ kle u ono što se postavlja zahvaljujući posredova­ njima subjekta. Ukoliko. tijelu bliskog u smislu principa zadovoljstva i nezadovolj­ stva. kao biće koje se sjeća. to se nikako ne može osloboditi svoje veze sa živim tijelom i stoga u sebi samom ima izvjesni karakter materijalnosti. osjećanje boje. jedan nekognitivni momenat. U onim subjektivnim momentima. treba da se formira realitet. nose u sebi ovaj karakter tjelesnog. no. krije se ne­ posredno ukazivanje na živo tijelo svakog pojedinog čovjeka. putem ne­ kog pojma apstrakcije ili putem nekog procesa ka­ tegorizacije. ne mora biti u skladu s objektivnom bojom. on­ da od ove filozofije moramo zahtijevati barem da bude konsekventno pravedna prema svojim sopstvenim zahtjevima. U našoj sopstvenoj sadržini iskustva. u poređenju s punoćom onoga 356 . Hemijski čisto uopšte ne postoje klase takozva­ ne spoznajne teorije. ona su puke duhov­ ne datosti. Sva ofi­ cijelna filozofija materiju obično tretira kao konstitutum. unaprijed već na neki način po­ država. samo u sebi.

zahtijeva da ove momente ne uzimamo u obzir. nije slobodno to dato. međutim. na primjer i materiju svakog pojedinca kao tijela. memento protiv toga. fenomenologije duha. opet. Ima nečeg proizvoljnog u postavci te filozofije kad se kaže: Ja se. inače. da i ova apstrakcija ima svoj smisao: ukoliko spoznaje­ mo. one su apstrakcije. pukom spoznaj noteoretskom tvorevinom. Ka­ tegorije kao što su utisak ili misao. iznenađu­ juće zapuštenoj. zapravo. Materijalizam je. opet apstrakcijom. Sigurno je. čega ja treba da se držim. u izvjesnoj mjeri. koje su kao za­ dovoljstvo ili nezadovoljstvo indiferentne. bez kojeg. uopšte ne može dospjeti do onih momenata koji su takvi momenti zadovoljstva i nezadovoljstva. kojem mi nužno podliježemo. jer se u ovom ogledalu pojavljuju upravo baš ono što ona zaboravlja. u filozofiji. No time ona tu materiju. držim samo ovih već prethodno filtri­ ranih. sasvim svejedno koje boje. upravo. ti momenti zadovoljstva i nezadovoljstva su u onom što spoznajemo uvijek kao nešto što smeta. i pri tom zanemarujem ovaj momenat. To se dešava jednostavno zato što je pravac gledanja teo­ rije spoznaje od početka usmjeren na to da apstrahuje od ovih momenata. hegelijan­ ski govoreći. Teo­ rija spoznaje se zadovoljava time da taj momenat materije. ako se držim datog. čini nečim pukim kognitivnim. stičemo iskustvo ili u poređenju s ovom jednom specifičnom dimenzijom tjelesne ve­ zanosti. kognitivnih ili epistemoloških kategorija.ο čemu mi. Proces objektiviranja spoznaje. zapravo nikako ne odgovara onome što ona za sebe zahtijeva. uopšte. predočava njezinu iskrivljenu sliku u ogledalu. tako da sva teorija spoznaje. a prije svega prema dimenziji nezadovoljstva. zapravo. 357 . dimenziji zadovoljstvo-nezadovoljstvo. kao konstitutum izvodi iz njegovih takozva­ nih datosti. u stvari. oni su ipak tu. To je znak za to da teorija spoznaje. naime punoj interpretaciji sadržine svijesti. no kao osnovne činjenice onoga što nazivamo subjektivnim iskustvom. On ima veoma du­ bok odnos prema onoj. ipak. A upravo na ovom mjestu upada materijali­ zam i spoznaji.

unaprijed. a pod hedonizmom razumijemo one filozofije koje. Aristip je jednostavno objavio da se radi ο nepo­ srednom zadovoljavanju čulne želje sada. Materijalizam. U tome se pokazuje ne samo onaj ideološki karakter. ovdje. koji je u tolikoj mjeri poprimila filozofija. 38 5 . odlučuju za nekakve kompromise. beatitudo — . od­ mah bez odgađanja. dopušta da zakržlja ono što je bitno u isku­ stvu i što nju nosi. dakle. To je struktura cije­ le antičke filozofije. ni zakazivanja. pa konačno. ponekad i bla­ ženstvo. kako to i u iskustvu svakog čovjeka. Nasuprot tome. misleći da se u socijalnom svijetu neposredno organsko zadovolj­ stvo ponekad upliće u velike teškoće. Ηδονή znači radost ili zadovolj­ stvo. treba tražiti upravo na onom mjestu na kojem se nalazi ovaj momenat organskog zadovoljstva. ni straha. tako i njegove suprotnosti. Većina materijalističkih filozofija je. Onu aro­ mu materijalizma. prije svega za odgađanje ne­ posrednog zadovoljstva. ima­ la simpatije za zadovoljstvo u različitim nijansama.Georg Simmel je izrekao onu lijepu i duboko iro­ ničnu rečenicu da je iznenađujuće kako malo se u povijesti filozofije zamjećuju patnje čovječanstva. Nasuprot tome govorimo ο eudaimonizmu — ειδαιμοωνία znači sreća. zapra­ vo. na drugoj strani. koji. materijalizam je odlučujuće vezan za tu dimenziju kako organskog zadovoljstva. Tu se pokazuje i to da je filozofija zauzela jedan kognitivni ili noološki stav. radi trajnog stanja sreće. gdje se ljudi. za­ pravo. U najdiferenciranijim i najmoć­ nijim građevinama učenja dijalektičkog materijaliz­ ma razvijana je koncepcija svijeta. u kojem. dakle. neposredno zadovoljstvo posmatraju kao najveće dobro summum bonum. i smrti. svijest redukuje na samo spoznajuću svijest i da time. s gledišta ovog već po sebi materijalnog organskog zadovoljstva. Koristim priliku da vam na brzinu kažem Šta se naziva hedonizmom. pravi rez kroz cijeli svijet. u osnovi. a njegov pojam materije je njegov objektivni korelat. više ne može biti gladi. tako reći. na jednoj. na njemu dolazi do izražaja. ο kojoj sam vam govorio.

da­ kle. odvrat­ nom i nečemu što spada u prirodu. nečem čemu smo do danas svi izloženi. drugim riječima. to je ona polemika. Onda se. Zbog refleksije. još nekako uklopi u sklop dru­ štva. već je i Sigmund Freud primijetio da ovo. ostaje leš. uglavnom ne dobij amo sreću. Moram još jednom izričito reći da je odnos prema živom tijelu u materijalizmu. spirituelna. suprotstavlja. ili dolazi ona pomalo priglupa reče­ nica. dovodi do praznog obećanja da mi za za­ dovoljstvo koje odgađamo. Ako možete da pratite 0V0 što vam. tubitka kao duha. ko­ ji iz duha otpada na smrt. Metafizika smrti je danas izvanredno često na dnevnom redu. onda ipak pomalo naslućujete nešto ο iskustvenoj sadr­ žini materijalizma. prema ovom 359 . i ovdje dolazi do nekakvih kom­ promisa ili odgrađanja. ono što materijalizam kao takav bit­ no suprotstavlja onom poretku koji vrši pritisak na prirodu. ono potisnuto se još jače izražava na nezadovoljstvu nego na zadovolj­ stvu. koju bi time trebalo da dobijemo. sigurno pomalo nedostatno i nespretno saopštavam. u suštini odnos prema smrti. i to prema smrti kao nečem niskom. Taj momenat. I tamo gdje se izričito ne pominje pojam unutarnjosti. materijalizam višestruko isprepleten s hedoniz­ mom. ο kojem sam vam dosad govorio. do izvjesnog stepena. recimo. ako je moguće. njegov principijelno scijentistički momenat mu se. uglavnom. te da se ona. to su sve od­ ređenja gubitka. Njezina neumitnost se ogleda baš u onim bezbrojnim institucijama civilizacije da se građenjem krematorijuma. u poređenju sa spoznajnoteoretskim motivom. prisutnom zadovoljstvu. onda se uopšte ne pojavljuje. nekakvih šumskih grobalja i sličnim institucijama potisne smrt.Uostalom. Pojam bitka ka smrti (Sein zum Tode). Međutim. Dok je. na kojoj počiva naučni duh. dakle ovaj momenat leša. kakav se pojavljuje kod Heideggera. kao nečeg sebi providnog. jer pri tom se u svakom slučaju ne radi ο neposrednom. ο kojem sam vam upravo govorio.ona je ipak unutarnja. dakle. kad umremo. kao svojstvo onoga što je već prethodno odlučeno.

na početku.veoma dubokom uvidu prelazi preko faktuma. onda se to sastoji u tome što se bavi ovim. bez obzira za koji se. Ovo može­ te doslovno shvatiti: metafizika. Materijalizam je. nesublimiranu svijest ο 360 . jednostavno rekao da odnos između materijalizma i metafizike nije tako jedno­ stavan kako bi to moglo da slijedi iz uobičajene samorazumljivosti i uobičajene antitetike. ο truljenju. ono na što materijalizam hoće da nas pod­ sjeti. koje student medicine stiče u anatomiji kad mora da reže leševe. nasuprot tome. dakle. koja bi bila nešto drugo do samo tvrdnja ο bilo čemu višem. Mislim da je sadržina filozofije upravo ta razlika između apstraktnog uopštenog Heideggerovog stava: »Kad umremo. Ali s one stra­ ne apstrakcionog reza. dakle. Znam da među vama ima nekoliko studenata medicine. u tome dogmatičan. pozivajući se na smrt. Ako je on neki korektiv. suštinski uz to spadaju iskustva ο lešu. kao Ijekari vi u anatomiji imate baš nešto od ovog materijalizma i ta iskustva možete steći. na njih se zaboravlja. morala bi se nastaviti na ono što stoji iza ovog benastog pi­ tanja: šta je to? Da li je to sve? Jesmo li i mi takvi? Ovim iskustvom bi metafizika morala odgovoriti. svjetonazor opredije­ lite. ostaje leš« i iskustva. Zajed­ ničko svakom materijalizmu je. zapravo. takozvani. Mi smo neposredno suočeni s tom našom ništavnošću. znamo? Jesmo li to i mi sami? Ova vrsta iskustva — a ono ne dolazi u nekoj egzistencijalnoj analitici smrti — to je. što ga čini teorija spoznaje. ο životinji sličnom. Ja sam. jer. ako neće da ostane puko nagvaždanje. Sje­ ćam se jednog sopstvenog iskustva iz djetinjstva kad sam vidio kako prolaze strvoderska kola. metafiziku podsjeća i na iskustvo. U materijalizam. na kojima je bilo nekoliko mrtvih pasa i kad sam se iznenada upitao: šta je to? šta mi. za­ pravo. Materijalizam bi bio filozofija koja u sebe preuzima onu neokrnjenu. da se u svoj svojoj težini preuzima u svijest ono što je na smrti potisnuto.

sta v 7. upravo izmakao filozofiji. Zadatak filozofije. ο tome se mora ćutati. ne može uhvatiti. sa jedne druge pozicije. koji. svojom suštinom na stvarima smatra ono što se izmiče nje­ govom sopstvenom pojmu. Fra nkfurt 1960. Pokušao sam da vam zaokružim jednu specifič­ nu sadržinu iskustva materijalizma. Tractatus logico-philosophicus (1921). da u modernoj umjetnosti. Cije­ lo nastojaije filozofije. vjerovatno. januar 1963. i to nikako ne samo onih nje­ zinih materijalističkih pravaca već baš i nastojanje velikih spekulativnih sistema. kakva je meni pred očima. Schriften I. zabranjuje slikanje nade i. baš u toj zabrani slika­ nja nade vidi posljednje pribježište nade. Čuli ste ili ste neposredno ο tome stekli iskustvo. 10. rekao bih i to. zapra­ vo. Odista je uopšte skoro najraširenije iskušenje filozofije. je sasvim suprotan od onoga što je postulirano u po­ znatoj Wittgensteinovoj izreci. prema sloju materije. vi­ dite perspektivu do koje je meni stalo u ovom odre­ đenju materijalizma. tako je on onda. ipak. baš na to da se uhvati ono što se. povezano s tim što materijali­ zam svojim odnosom prema intencije lišenom slo­ ju iskustva ili zbilje. zapravo. a koje u savremenom mišljenju mo­ žemo utvrditi na svakom koraku. ali koji će vam pomoći da. filozofija koja. vjerovatno. 38 361 . on­ da je to.smrti. mogli bismo reći. usmjereno je. ka38 Ludwig Wittgenstein. 83. strogo uzev. str.« Izvukao bih još jedan za­ ključak. ne spada baš ovamo. Ako sam se pri tom izražavao nevjesto i više služio analogijama nego što i sam to želim. pojam čija bi sadržina bila da se u njemu taj fenomen ne utapa. kojem nije izbje­ gao ni Hegel. da se vjeruje ka­ ko je neki fenomen filozofski uhvaćen upravo time što se postavi neki pojam ο njemu. kojom se završava njegov »Traktat«: »O čemu se ne može govoriti. 35.

odbojno. da objek­ tivira ono što inače propada kroz sito civilizacije. koje izgleda da se princi­ pijelno izmiču umjetnosti. na koncu. onda ta umjetnost. ma kako to izgledalo čudno baš kod umjetnosti. postaje toliko radikalna da se.ko se to kaže. Ona pokušava. uopšte desilo u ovoj sferi. Ova opse­ sija onim što izaziva gađenje takođe je i. na način koji beskrajno prevazilazi svako 362 . što je više svijet postao podruštvljeni svijet. Ona. Rimbaudova pjesma. Dok sami umjetnici već izvjes­ no vrijeme ne dozvoljavaju da budu odvraćeni od toga. Zahvaljujući piscu kao što je Beckett. od Becketa. koje ćete naći u »Loved one« od Evelyn Waugt (Evelin Vo). mogli bismo reći. Ako je tačno to da je umjetnost uopšte advokat. iskipio preko ivice i po­ čeo je da biva emfatičan. kako je to nazvao Stephan George u svom predgovoru za prevod »Fleurs du mal«. u poređenju s njom. u svojim sopstvenim inervacijama ipak očigledno popuštaju jednom jakom pritis­ ku. doista je prototip onoga što se u međuvremenu. veliku ulogu igra ružno. dakle. govornik onog potisnu­ tog prirode. što je više svijet postao onakav kakav se prikazuje u onim priglupim civilizacionim kultovima mrtvih. mi u refleksijama opreznog razuma. na jedan sasvim sličan način. poka­ zuje i jednu tačku koja je u nekoj vrsti saglasnosti s materijalizmom. neprestano nailazimo na najave negodovanja zbog ovih fenomena. dok oni. Ovaj razvitak je sa Rimbaudom (Rembo). koju bije glas da je idealitet. to je ova tendencija izrazitija. naime pokušaj umjetnosti da otvrdne. da privede govoru. da zadrži. Sto je ovo sito gušće. premda je sjena toga bilo već u izvjesnim motivima kod Baudelairea (Bodler). u neku ruku očeliči svoj sopstveni zakon oblika na otporu materija. koja se odnosi na leš u anato­ miji. skoro sve ostalo čini ne­ podnošljivim. koji se tu naziva prosvijećenim ukusom. onog. u centar obrade. što je civilizacija osakatila. pa bi umjetnost zato i trebalo da mu suprot­ stavi neki ideal. dakle. ono Sto izaziva gađenje. To do­ pire sve do onih koji tvrde kako je svijet dovoljno ružan.

gadnom. koji na onom svijetu kažnja­ vaju ili. prodire ona metafi­ zička i ona materijalistička intencija u tom smislu da je tijelo u tom poniženom. tom 8. izvanredno sažeta. ta metafizička intencija i upravo intencija prema onome što sam vam okarakterisao kao pravi materi­ jalistički momenat. jednog od dva velika materijalistič­ ka filozofa antike. Pjesma »Protiv zavođenja«. Gedichte I. odista. U ovoj pjesmi čujete za strah. bila je in­ tencija da se suzbije strah pred bogovima. 3 9 363 . osim toga. Frankfurt 1967. demonski utiču čak i na ovozemaljsku sudbinu ljudi. Među motivima koji su inspirisali ma­ terijalizam. Jedan od motiva koji su Epikura. str. završava sti­ hovima: Ne dajte se zavesti Na kuluk i iscrpljenje! Čega vas još može biti strah? Umirete kao i ostale životinje A poslije toga ne dolazi ništa. sigurno. kao u grčkim tragedijama. Za Demokrita se kaže da je umro u dubokoj starosti vedar i bez straha. Gesammelte Wer­ ke. upravo u tome što se veze prirode i ljudskih stvari prika­ zuju tako da u njima jedva da još i ima mjesta za takve zahvate bogova i demona. 39 To je. bolnom. nije najmanji da se umiri strah od osvetničkih bogova. Ja mislim da zasluBertolt Brecht.srednje civilizatorsko mjerilo. Gegen Vrführung. privela materijalizmu. Htio bih. reći da se Brecht ovdje mno­ go više bavi materijalizmom nego u izvjesnim kas­ nijim opjevavanjima oficijelnog dijalektičkog mate­ rijalizma u onom obliku u kojem je on ο njemu čuo. prelaze jedna u drugu. a u svojoj goloti­ nji i nenakićenosti i u svojoj neideološkoj biti čista i lijepa najava baš onoga što sam pokušao da vam razložim mojim kruženjem oko pojma materijaliz­ ma. pa opet dolazite na jedan temeljni sloj materijalizma. koju je napisao Brecht još prije nego što je postao ideološki fiksiran. 260. specifično ma­ terijalističko je ovo umirivanje. čak. uostalom.

Htio bih još jednom da u odnos pre­ ma egzistencijalnoj sadržini iskustva materijalizma stavim ono što se u materijalizmu naziva materijom u emfatičkom smislu. samo božanstva ili bitnosti ili bilo čega što je dru­ gačije nego svijet empirijskog iskustva. strah se. zapravo. s raz­ logom. vi ćete baš 364 . Tako je. bilo pod pritiskom vladajućih nazora. Ako pročitate »Mudrost Solomonovu«. Pri tom se. U povijesti čovječanstva se.zuje da se istakne cijela ova materijalistička ten­ dencija zato što je ona kao iskustvo. Straha. Ono što vam time kazujem. očigledno vezano je za smrt. zapravo. većini ljudi danas veoma teško pristupačna. i nada da ovladamo životom više u tome da je mi poričemo i preobražavamo u nešto više. bilo da je to realno. ono čega se nada ili čežnja za smislom danas grčevito drži. Govorio sam ο veoma neobičnim i. kod ljudi ima i danas. u neku ruku. označava da smo mi ljudi i sami materija. možda. dakle. a to je. nego od bogova — čudan prelaz. tendira k tome da uči ο uskrsnuću mesa. pro­ lazno. to uopšte ne po­ stavlja uvijek tako. u svim takozvanim barbarskim vremenima čovječanstva bilo je. pretpostavlja kao samora­ zumljivo da. međutim. Nakon što je kod ljudi odstranjen strah od demona. uopšte. sa­ mo zahvaljujući oficijelnoj Platanovoj i Aristotelovoj metafizici zagrnutim odnosima između materijaliz­ ma i one teologije koja u velikim religijama. taj pojam. ali više straha od toga da nema ničega. u osnovi. ako uopšte ima nekog boga ili. koncentrisao na vakuum koji dolazi na njihovo mje­ sto. zapravo. ne bih baš rekao između spiritualizma i materijalizma. onda je to već nešto kao neko jemstvo za smisao i za nadu. ono u jednom pregnantnom smi­ slu ovozemaljsko kod nas samih nešto više nego što mi sebi kao duhu priznajemo. ona demarkaciona linija. da nema bogova. materijalno. doduše. zapravo. da je. zahvaljujući sve većoj prosvijećenosti. a što je u materijalizmu samo našlo svoj ekstremni izraz. već iz­ među idealističkih nazora u najširem smislu i mate­ rijalističkih nazora uopšte. to suprotno.

vlada svaki oblik neo­ graničenog fizičkog ispunjenja. kao prije svega u predstavi ο ra­ stu proizvodnih snaga. što je tako suštinski i u osnovi materijalizma. i sasvim drugačiji oblici materijalizma. inače i zbog etosa rada. kakav je sadržan u misli ο osl obađanju proizvodnih snaga. Ovo neprijateljstvo prema etosu rada. koje je nasl ijedio. razumije se. Preko toga što se u materijalizmu uvijek ukr­ štaju ovi momenti. ja isticao. tendenciozno ocrta­ nu predstavu materijalizma. koje su naročito oštro objelodanjene u nekim iz­ nenađujućim formulacijama ο erotskim stvarima u »Komi'. re­ cimo. svakako. kao da na ovom mjestu Marx nije bio dovolj­ no konsekventan i da je napola bio još obuhvaćen 36S . i to bez ikakvog neposrednog vezivanja za nadu. već skicirao jednu veoma određenu. Svakako. implicira misao da nema nedostatka i da nema nevolje. i što je. u biti. velikim religijama nije stran ni uprava ovaj motiv materijalizma. on je baš na ovom mjestu uvijek najbezobzirnije napadao Lassallea (Lasal). S druge strane. dakle. na primjer. jeste filozofija Thomasa Hobbesa. No. uko­ liko je on ideologija proletarijata. sresti formulaciju ο tjelesnoj. duhovnopovijesno se ne može preći. represivni materijalizam. materijalnoj biti čov­ jekovoj. Marx je u tome bio začuđujuće ambivalentan. Postoje. on i sam ima izvjesne asketske cr­ te. izgleda. Najkonsekventniji prim­ jer jednog takvog represivnog materijalizma. razumije se. Time sam vam. Predstava ο materijalnosti čovjekovoj može biti i tako represivno materijalistička da se on zbog svo­ je ništavnosti ponižava na čisti objekat ovladavanja. dakle u bezobzirnom ovlada­ vanju prirodom. postoji. veoma teško objedinjivo sa onim momentima materijaliz­ ma koje sam. jedna asketska strana po­ stoji i u marksizmu. s druge strane. što je. on je bio neprijatelj etosa rada.nističkom manifestu«. S jedne strane. koji vlast i nepravdu obrazlaže čovjekovom materijalnošću i ništavnošću. veoma snaž­ no osjetio Heinrich Heine. on isto tako u građanski egal itarnim crtama. međutim.tu. da. da smo mi prah.

da na svijetu niko više ne treba da gladuje. dakle onog utopijskog momenta neogra­ ničenog ispunjenja. određeni momenat represije. pretpostavlja. tako reći.ideologijom kreposnih jakobinaca. uvijek pripisuju zakazivanja. zapravo. uopšte. nikako ne mogu. dakle misao ο ispunjenju odstranjenja nevolje. oslobođenje proizvodnih snaga. poti­ skivanja. da se izvuče iz ove zastrašujuće upetljanosti: Ono što drugo misli i što treba da vodi u dru­ go. protiv kojeg se ono okreće. Time što materijalističke fi­ lozofije. materijalistički filozofi budu u pozadini. Ipak bih još rekao da vjerujem kako se povijest čovječanstva. da bi se ostvarilo. Konkretan pojam materijalizma ću vam dati na­ kon što. nekako. zapravo. one i u svo­ jim duhovnim manifestacijama. a ti­ me baš i ono ovladavanje prirodom. ali vjerujem. Koncepcija stanja bez zaka­ zivanja. može misliti samo ako se ljudima. a ne odmah da kažemo: Biće učinjeno. Ja sebi. konkurisati velikim samoprikazima 366 . Ta misao da ne treba da bude osku­ dice. ne dajem pravo da na to odgovorim. zaista. Ovo se. koji sam vam ovdje barem naznačio — prvo da razmislimo. u velikoj mjeri zahvaljujući ogromnoj sna­ zi velike filozofske tradicije. samo u sebi razvija princip. koji uz ovladavanje spoljnjom prirodom ipak treba da nauče da ovladaju i svojom unutarnjošću. odlučuje na tome da li će joj uspjeti. uopšte. po svom sopstvenom smislu. ako danas. koje je najdub­ lje sraslo s onim antimaterijalnim principom. da bismo morali jednom najozbiljnije razmisliti ο ovom problemu. u prvom redu nisu duh. odstranje­ nje nevolje. da bi uopšte bila moguća. upravo ogra­ ničenje. Na ovome možete vidjeti da dijalektika nije nešto što je u glavama nekolicine zabludjelih ljudi. ozbiljno mislimo na to kako da se izvučemo iz te nevolje. a pravda zahtijeva da se uz to ka­ že da i tu nečega ima. i sa­ ma pretpostavlja onaj rast proizvodnih snaga. U ovoj ambivalenciji unutar materijalizma imamo čak i jedan mo­ menat prisile. uopšte. askezu. time je ono stalno u opasnosti da zapadne nazad u mit.

znaju da je među prvim duhovnim manifestacijama Hitlerovog rajha Diogenes Leartius. Platon se više puta očešao ο Demokrita. istina. u drugom to­ mu knjige »život. čovjeka neduha. dakle. što je onda vladalo poviješću. ali da su ga pitagorejci Amiklas i Kleinijas odvratili od toga kao od beskorisnog posla. vjerovatno. Leipzig 1921. koja je nešto kao ključna karakteristika sudbine cijelog materijalističkog mišljenja do Hitlerovih dana.« A Činjenica je: Platon se sjeća skoro svih starijih filo­ zofa. Ja bih dodao da moder­ na istraživanja Platona baš tako bez daljnjega ne potvrđuju to Diogenesovo gledište. Diogenes Laertius. tom II. htio da upo­ trijebi fizičku silu. Kod Diogenesa Laertiusa. upravo protiv čovjeka materije. preveo i objašnjenja napisao Otto Apelt. a uz to još i čovjek. i to baš s onim starijima. prema njegovom shvatanju. kojeg bi pohvaliti morao i Timon«. koje je. pomalo naivno i koje se ne može porediti sa razra­ đenim modernim filološkim metodama. to kao da je neki simbol za onu duboku srodnost između idealizma i nasilja. 153. čak ni tamo gdje bi mu ponešto morao prigovoriti. koji je i politički znao da se nađe na strani jačeg.duha. 4 0 41 367 . naravno. Utoliko mi se važnijim čini da se pozabavim sa nekoliko materijalističkih mislilaca. to je izgleda tačno. smatra Diogenes Laertius. kao gore. kao što ih prikazuju idealistički sistemi od Pla­ tona do Hegela. 40 41 Mnogi od vas. s Demokritom. što je bio svjestan toga da bi imao posla s najboljim od svih filozofa. Interesantno je da je taj čovjek duha. Leben und Meinungen berühmter Philosophen. ne pominjući mu ime. najprije. 2 toma. Prema mno­ gobrojnim teorijama. mišljenja i izreke čuvenih filozo­ fa« nalazi se sljedeće mjesto: »Aristoksen kao istorijsku znamenitost priča kako je Platon namjeravao da spali sve Demokritove spise do kojih bi uopšte mogao doći. »zato. jer su te knjige već široko prodrle u publiku. No prvo bih vam ispričao jednu neobičnu anegdotu. očigledno. str. ali Demokrita ne pominje. koliko je to meni u ovom trenutku poznato.

da. ako ćemo vjerovati Diogenesu. ne može pravo izraziti. zato što nije duhovni. ili onaj pozitivistički momenat. stvar je odavno već previše dobro poznata. za kojeg kažu da je malo toga razumijevao od nauke. onda. koji. za­ pravo. To bi značilo da se prevlada. s kojima je razgovarao. duh sam uopšte ne mo­ že adekvatno da označi. koji je bio veoma bogat čovjek. dakle. pusti čovjeka neka ga zaborave. primijetio je da je u tom 368 . reći da ovo potiče iz onog paradoksalnog truda da se. naime. može bez daljnjega predsta­ viti kako je Demokrit učestvovao na nekom moder­ nom kongresu prirodnjaka i diskutovao s prirodo­ slovcima. Demokritova atomistika je. Već vidim kako bi se i danas mogle odigravati analogne raspra­ ve.bilo veliko spaljivanje knjiga. Epikur. A. u materijaliz­ mu filozofija ima posla s jednim principom. Ova prva velika skica jednog u sebi suglasnog objašnje­ nja prirode do danas se još čita tako da se. bio u stanju da otkupi taj oeuvre Demokritov. baš pojmov­ no fiksira ono što se. u osnovi. očigledno. Langea. koji se. samo posto­ jeće prepiše Demokritovog oeuvrea i da ga na taj način izbriše iz tradicije. Upravo zahvaljujući ovom pokušaju pojmovnog fiksiranja nepojmovnog. već iz pragmatičnih razloga. u Demokritov materijali­ zam je odmah na početku ušao onaj znanstveni. koji je bio neokantovac u doba vulgarnog materijalizma i koji je mate­ rijalizmu suprotstavio jedan izvjesni common-sense-humanitet. Može se. vjerovatno. uprkos svim diferencijacijama. što je bio ubijeđen u to da u rafiniranoj Atini to ne bi bio baš najinte­ ligentniji način da se slomi vrat protivniku. ipak. Nekakvi drugarčići. Platon je bio pošte­ đen toga da priredi nešto slično. onaj paradoks ο kojem sam vam govorio. Uz to još znamo da je taj antimaterijalista Pla­ ton. on od toga. nije odustao zato. izmiče pojmu. ako smijem preuzeti jednu formulaciju F. objasnili su mu: to već sada nema nikakve svrhe. Drugi veliki antički materijalist. Ali i to je intere­ santno. bila pokušaj da se fiksira bit materije. naravno. nepresta­ no povezivao s materijalizmom.

Prvi i najpoznatiji Demokritov osnovni stav je: Od ničega ne postaje ništa. ne može biti uništeno. Prema ovom stavu. za čija iskustva se u ve­ likoj mjeri vezuje filozofija. svaka pro­ mjena uopšte sastoji se samo u vezivanju i razdva­ janju dijelova. dakle. u osnovi. naći ćete. koji je. 369 . Sada bih vam iznio neke Demokritove glavne teze i s tim bih povezao neke refleksije ο pojmu ma­ terijalizma. povezano s tim što se priroda. ipak. Glavna razli­ ka između njega i Demokrita bila je izražena u po­ kušaju da se uspostavi materijalizam samo u smislu iskustva. ipak sva­ kako ne može posmatrati kao povijest onako nepo­ sredno kao društveni svijet. kod Demokrita ne­ ma nekog čistog. fizikalno izlučenog diferenciranog pojma energije. premda. Ovo zvuči paradoksalno. ina­ če. istina. Uprkos tome.scijentizmu bilo nečeg što u osnovi nije baš bilo komensurabilno iskustvu materijalizma. kao što znate. dakle. alije . što se mijenjala postavka filozofije koja nije prirodnonau­ čna. vjerovatno. Ljutnju protiv retorike. To je. uopšte nisu baš mnogo različiti. zapravo. Dobijalo se. uvijek sve više. jer prirodne nauke ima­ ju neizmjerno dugu povijest. na jedan čudan na­ čin. kategorijalni sistemi odnosa. kod Kanta ili Hegela u poređenju s Platonom ili Aristotelom. u novije vrijeme. otprilike od Demokritove teorije atoma pa sve do moderne nuklearne fizike. sve diferencira­ nij ih i sve novijih rezultata. ipak. kao i sli­ čne teze. postao problema­ tičan. što jeste. a ništa. i ima ne malo istoričara folozofije koji bi u ovom stavu htjeli da vide čak i tako nešto kao što je ideja ο konstan­ tnosti energije. još veoma otporan stav. nije ništa drugo do onaj stav ο održanju materije. koja je supstrat ovog mišljenja. izgleda kao da je lišeno povijesti. struktura mišljenja. skrenuo pažnju na to da prirodnonaučno mišljenje. što danas nalazite kod logičkih pozitivista. recimo. potpuno sakupljene već i u Demokritovim fragmentima. a ne u smislu izobraženog naučnog siste­ ma. U vezi s ovim bih vam. ali nema govora ο tome da se postavka toliko izmijenila kao. Ovaj stav.

dok se i kod Marxa taj pojam bitka. vjerovatno. postoji neobičan afinitet konsekvent­ nog materijalizma prema njegovoj ekstremnoj su­ protnosti. onda uopšte. kao u onom poznatom stavu da svijest zavisi od bitka. da zbog toga imaju tendenciju da se međusobno preklope. kakav je svojstven specifičnim filozofijama. naime. spada u sliku povijesti filozofije da pojedine teoreme. tek jednim drugim. uko­ liko treba da zasnuju neko apsolutno jedinstvo. dolazi zato što filozofske teoreme. a da pri tom uopšte još nije moguća neka artikulacija ova 370 . u svom ekstremnom ontologizmu su Eleati upravo tu istu nepromjenljivost pripisali svome pojmu bitka. kao što je to Demokrit učinio s pojmom materije. izjednačava s motivom materije. Potvrdu toga ćete. baš u idealističkoj teoriji spoznaje. hiletičkim momentom. zapravo. da ne može biti uništeno ništa što jeste. u svakom slučaju kao nešto ne-materijalno.Ako u Kantovom sistemu osnovnih stavova iščitavamo analogije iskustava. na osnovu toga. održao jedan osnovni stav prvotnog mate­ rijalizma. najopštije apstraktne pojmovnosti sa materijalnim. U vezi s eleatizmom mi smo danas više skloni tome da ovaj pojam bitka shvatimo kao nešto du­ hovno. kao ideju. onda ćete kao prvu analogiju iskustva ponovo naći upravo ovaj Demokritov princip. u sebi uvijek tako neodređeni. sistematski oblik. najčešće. na koji su mislili materijalisti. oni postaju materijal apsolutno. Ovdje se. pojedine filozofeme postaju izvanredno nezavisne od filozofija u kojima se prvi put pojavljuju. tako apstraktni. Moderni pojam bitka je samo zato postao tako sna­ žno djelotvoran što dopušta izjednačenje upravo tog momenta posredovanja ili refleksije. uopšte. nego kao bit. a ako budu nazvani materija­ lom. inače. Možda bi se na ovo moglo nado­ vezati razmišljanje da su takvi najviši principi. naći i u tome što upravo u ovom učenju. da pređu jedan u drugi. u prvom redu nastoje da kodifikuju iskustva ο svijetu i. nalaze svoj stro­ gi. kao što to. sekundarnim procesom argumentativne refleksije. Do toga.

Tamo. istovremeno. koji su. da se shvati smrt. 36. Možemo reći da se svugdje tamo gdje je misao materije — paradoksalna je to formulacija. skl op. u osnovi supstancijalnim čini ono partikularno. refl eksija. ali se. uvijek primarno zainteresovan. od kojih se oni sastoje i na koje se ra­ spadaju. koja treba da se sastoji od njih. To zbog toga Što se istinski bivstvujućim smatraju dijelovi u odnosu na cjelinu.dva momenta. pridržavajući se sebi namenutog opreza kad 371 . veoma snažno po­ lazi od pojedinačnog prema cjelini. u suštini. Ovdje tačnije nego ranije možete vidjeti kako je materijalizam po svojim impulsima u protivurječnosti i prema moder­ nim ontološkim nastojanjima. Materijalizam se tome opire. Ako su ljudi. u osno­ vi. takođe. onda se njihova cijelost ili totalitet njihove egzistencije prikazuje kao puki privid. ipak. jer je momenat jdinstva. krajnje nasilan način. zaista u suštini materija i ako se. Heidegger je pokušao da na smrti. da on. ali se drugačije ne može reći— gdje je misao materije u centru neke filozofske koncepcije. Jer. Iz tog prvog Demokritovog osnovnog stava ja bih još istakao samo to da on ima nečeg izvanrednominimalističkog. dakle. za koje je materijalizam. uvijek postoji jedna tendencija da se tome nasuprot. na jedan. onda su. kako sam vam razložio kad smo govorili ο ideal izmu. U nastavku ću obraditi glavne osnovne stavove Demokritove filozofije i pridodaću im neke interpre­ tacije. 15. januar 1963. apsolutno upojedinačeno. uvijek duh. dijelovi. ipak. utvrdi pojam cije­ losti tubitka uopšte. i u sebi razlikuju. jedino što se njima može predicirati. uvijek upućeni jedan na drugi. materija. kako ja mislim. doduše. zapravo. uvijek raspadaju u svojoj smrtnosti. posmatra kao puka ideologija. u kojem ti dijel ovi tek čine cjeli­ nu. za njega je jedino zbiljsko u osnovi. na koju se raspadamo.

dvoje: prvo. treba da bude carstvo slobode. u intentio recta. Ovdje možete sasvim konkretno vid­ jeti šta to znači. čovjekova sloboda. vjerovatno. No. dakle. ukoliko je to njegovo domaće carstvo. nužnost ne treba da bude neka ka­ tegorija posredovana sviješću ili čak utiscima čula. vlada strogi determinizam. već ona. od Leukipa. na primjer i kod Hobbsa. ukoliko.ipak probija mome­ nat subjektiviteta. u neku ruku protiv njegove volje . nastaje najprije iz nečega kao što je prigovor osamostaljenju duha. da su one stvorene s obzirom na ljudsku prirodu ili uopšte u smislu nekakvog finalnog kauzaliteta. ali oblast duha. isključuje se svaki pojam teleologije. Pri tom on nužnost razumijeva u potpunosti onako kako sam već rekao u uvodu razmatranja ο materijalizmu.bog nekog razloga i uz zakonomjernu nužnost. Taj determinizam. u smislu neke namjere koja im je u osnovi. tako da na ovoj riječi mo­ žete vidjeti kako se. Pomislite samo za trenutak na Kanta. u njemu ljudi dje­ luju i u svom djelovanju ostvaruju svoje predstave. U cijelom sklopu Demokritovog sistema ne pravi se neka radikalna razlika između duše i mate­ rije. One se neće od­ nositi na mjesto ovih teorema u povijesti prirodnih nauka. dakle. koji imamo kod veoma mnogo filozofa materijalizma. rekli bismo danas.znači um. već da se sve dešava /. Pri tom je najunu372 . treba da je svojstvena samoj materiji. a to je možda još važnije za svu buduću povijest. Isključuje se predstava da je samim tvarima svojstvena neka svr­ ha. Drugi osnovni princip kod Demokrita je da se ništa ne dešava slučajno. U ovom je jedna duboka proble­ matika cjelokupnog materijalizma. Ja vjerujem da ovaj radikalni determinizam. Poriče se. i. datira od Demokritovog neposrednog prethodnika. tako da određenja materije važe i za dušu. uprkos tom intentio recta. kod Heraklita λόγος.se radi ο prirodnonaučnim stvarima. Kod njega je vlast kauzaliteta ograničena na oblast prirode. ja hoću da se koncentrišem na specifično fi­ lozofske aspekte i na aspekte tih prirodnofilozofskih momenata. jednostavno. Kod njega.

naime oblik koji uvijek polazi samo od naših navika mišljenja. Ja bih vam. da nas zavedu na kuluk i iscrplje­ nje. u izvjesnom smislu. uopšte to da se u svijetu univerzalne ispreple­ tenosti vezama krivnje. To je taj momenat jedinstva u okviru ovog dualizma kod Kanta. zapravo. no nikako uvijek. ili pripadnosti prirodi proteže na čovjeka. Ova negacija slobode u materijalističkim filozo­ fijama zacijelo često. prije svega. onda. zapravo. ima sasvim posebno značenje. sloboda izražava samo putem radi­ kalnog i neumitnog prikaza neslobode koja uvijek vlada. važi uni­ verzalno i apsolutno. Preporu­ čljivo je da se dobro razmisli da li se radi ο nekon­ sekvencijama mišljenja. Nasuprot tome. Ako se_kaže da na svijetu u kojem živimo nema slobode. Na protivurječnostima se u samoj stvari obje­ lodanjuje ono na što se to mišljenje odnosi. nas hoće da prevare. oprav­ dan zahtjev za njihovim suglasjem. da se kritikuje filozofija. zatvoreni sklopovi tvrdnji. na sam duh.već su te protivurječnosti upravo njegova istina.tarniji princip slobode onaj isti um. kod Demokrita. uopšte. na osnovu kojeg kauzalitet sebe samog i konstituiše kao kategoriju. Najunutarnjiji impuls iza ovog momenta je. mogli bi­ smo skoro reći. ali vrlo često se jedno mišljenje ne pobija putem njegovih protivurječnosti . kritiku zasniva na takozvanim protivurječnostima. onda se implicitno kaže da ta­ mo gdje hoće da nas ubijede kako u ovom svijetu već postoji sloboda. kod materijalista i upra­ vo. ο pukim misaonim protivu­ 373 . koje nastupaju kao samostalni. vlada ideologija. kad se radi ο mi­ saonim tvorevinama. Najugodniji i najnaivniji oblik. što se ne iscrpljuje u logicitetu. na subjekat. U raspravama ο kasnijim oblicima materijaliz­ ma neprestano srećemo ukazivanje na neku navod­ nu protivurječnost. Tu imamo jednostavan zaklju­ čak. to izgleda tako da ono što kod Kanta važi samo za prirodu. da se predstava prirodolikosti. savjetovao da ne prihvatate olako taj prijekor ο protivurječnostima u filozofijama. jedno. a kauzalitet i veza krivnje su u cijeloj grčkoj filozofiji. Naravno da je.

dovođenje upravo jednog stanja. dakle dogmatizuju i ponižavaju u oznake.rječnostima ili. koji je on. U ovom predavanju se mi Marxom možemo baviti samo pod sasvim uskim aspektom pojma ma­ terijalizma. da li se u ovim protivurječnostima pokazuje neprimjerenost jedne takve teoreme reali­ tetu ili čak protivurječnost unutar strukture same stvari. Kao u cijeloj debati ο mark­ sizmu. pa i čovjeka. ideja Marxovog materijalizma je uklanjanje materijalizma. koje na jednoj strani uče ο determinizmu. Jedno od suštinskih krivih tumačenja materijalizma vjeruje da je za to što se ovdje uči preponderancija materije ili čak ma­ terijalnih uslova života. Posebno je u raspravi ο Marxu mnogo buke ο definicijama između takozva­ nih mehanističkih i antimehanističkih ili spontanih crta u njegvoj filozofiji. s druge stra­ ne. u ovoj protivurječnosti materija­ lizma se izražava ona zbiljska protivurječnost da je svijet. određivao odista dijalektički: telos. neprestano govore ο spontanim akcijama. a pogotovo društveni svijet u kojem živimo. U antici j e to imalo oblik pita­ nja ο takozvanom najvišem dobru. ova preponderancija nešto što se zahtijeva. a na drugoj nabacuju ideje ο pravilnom životu. zapravo. ove momente međusobno zaraćene političke grupe odmah uzapćuju. da je ona. Ova si­ tuacija bi mogla do izvjesnog stepena da razjasni svojstvenu strukturu većine materijalističkih teore­ ma. Ja bih rekao. da one sve. međutim. u sebi zatvoreni determinacioni sklop. u kojem će se salomiti slijepa prinu­ da materijalnih uslova nad ljudima. i to ο determinizmu prirode. želi. čak i ο revolucijama i slično. preuzimaju u ovu totalnu determinaciju i time poriču mogućnost slobode. ono pozi­ tivno. to jest. i u kojem bi tek istinski smisaono bilo pitanje ο slobodi. čime ćemo se još 374 . a da. ali da je mo­ gućnost čovjeka dostojnog života zapravo povezana s tim da se istupi iz tog sklopa. Mnogim materijalističkim filozofijama se ne­ prestano prebacuje protivurječnost.

obrazovano učenje ο meteksis. zah­ valjujući školama i sukobljavanjima tih škola u okvi­ ru novije filozofije. dakle u ekstremno suprotnoj po­ ziciji prema Demokritu. možda. Ako bismo ovo kod njega htjeli da od­ bacimo kao arhaizam. odista ne bi moglo predstaviti. smijem podsjetiti na to da smo se mi uopšte. samo ideja. kad bi ono bilo apsolutno ništavno. Već sam vam re­ kao da jedinstvo pojma prirode kod njega i jedin­ stvo eleatskog pojma bitka uopšte nisu tako radikal­ no udaljeni jedan od drugog. Vi znate da čak i kod Parmenida. a spram iskustava koja bi protivurječila sebi samima bilo je. mnogo otvorenije nego u kasnijem mišljenju Zapada. u smi­ slu stava ο isključenom trećem cijeli svjet organizuje i ustroji prema logici — nema čak ni kod Ari­ stotela. privid. koji je priznavao samo jedan bitak. na izvjestan način. To je zato što mišljenje još nije bilo tako metodično spram iskustava. s jedne strane samo ono bitno. a sve ostale nazivao δόξα ipak postoji jedna vrsta filo­ zofije prirode ο pojedinačnom bivstvujućem. čija veza je s eleatičkom osnovnom tezom kontroverzna još i danas. kao τόμηοϋ. U ovom pojmu privida. koji se podvrgava kritici. Treći Demokritov osnovni stav glasi da uopšte ništa ne egzistira osim atoma i praznog prostora. trebalo bi podsjetiti na to da čak i kod Platona. previše navikli na to da antičku filozofiju gledamo u smislu disjunkcija. U vezi s tim vas. U cijeloj antičkoj strukturi mišljenja nema onoliko ove težnje da se u smislu diskurzivne logike. a da se pro­ storni svijet označava kao apsolutno nebivstvujući. treba da ima realitet. De­ mokritov materijalizam se dodiruje ne samo s Pla­ tonom već isto tako i s eleatima. da navedem samo jedno. 375 . dakle učenje da ovo u prostoru i vremenu individuirano učestvuje u samim idejama. uprkos tome kod njega je. to jest. kod kojeg je ovo u centru.detaljno pozabaviti kad budemo govorili ο Epikurovoj filozofiji. δόξα. premda ona uopšte nije tako striktno dvovrijednosno organizovana u smislu nekog ili-ili. sve drugo je puko mnjenje. To se.

proglasio efemernim. razumi­ je se. zapravo. opet. učinio zapravo kanonskim struktu­ rama spoznaje. naime. U njima se. Najkasniji iz­ raz ove intencije u povijesti materijalizma predstav­ lja debela Lenjinova knjiga ο »Empiriokriticizmu«. prosuđuje kao puki epifenomen i kao. potpuno slaže s radikalnim platonizmom i eleatizmom. karakteristično da je on to razlikovanje između biti i pojave. Ovaj motiv strogo provedenog razlikova­ nja između biti i pojave pronaći ćete i u cijeloj po­ vijesti materijalizma. ali i empirizam. To onda ima i svoje sasvim eko­ nomske osnove u kasnijim materijalističkim teori­ jama. koji subjektivne da­ tosti. A pozicija da se poriče ka­ ko se svijet može objasniti polazeći od osjećanja i subjektivnih datosti. radi ο tome da se prodre s objektivi tetom ekonomskih procesa naspram nji­ hovog pukog subjektivnog obrazlaganja u potreba­ 376 . Up­ ravo je za materijalistički nazor s tim teškim akcen­ tom. mnogo eks­ tremniji nego što ćemo ga ponovo naći u helensko doba kod Epikura. nasuprot tome. nepravim. dok se. po­ riču i ukidaju. razlikovanje između bit­ nog i zapravo postojećeg ili bitka i puke δόξα Demokritu potpuno zajedničko s njegovim eleatičkim pro­ tivnicima. takođe je nešto što je svojstveno cijelom materijalizmu. u kojem se ogleda ovaj objektivitet. što ih je. znači. da ne egzistira ništa osim atoma i praznog prostora. a ne polazeći od objektivnih struktura koje su mu u osnovi. koja uči ο zbilji ideje. U tome se njegov objektivizam. kod kojeg se bit kapitalističkog društva traži u objektivi tetu procesa razmjene. Onaj osnovni stav. ekstremni okret protiv teologije. zapravo. u kojoj se jednom vrstom dogmatičkog ponavljanja uči ο objektivnoj zbilji svijeta naspram redukcije na subjektivne datosti.Vidite da je. uglavnom. veoma tanak i providan privid. osjećanja smatra istinski bivstvujućim. koji on stavlja na ono subjektu-ne-svojstveno na spoznaji. recimo kod Marxa. On pogađa i metafiziku. što ga pozitivisti. dakle. Prob­ lem osjećanja Demokrt je razriješio tako što sve čul­ ne kvalitete pripisuje sferi privida. sva sub­ jektivna svijest ovog društva.

zbog toga i zato što ima po­ stranog kretanja. Sličan motiv ćete naći u uče­ nju ο eonima njegovog protivnika Herakl ita. kao što je porijeklo svijeta. uostalom. ovo je baš i podvrgnuto kritici. a to je ogro­ man napredak prosvjetiteljskog momenta u mišlje­ nju. I ove međusob­ no neprijateljske škole se presijecaju u mnogim mo­ mentima. trebalo bi da veliki atomi udaraju ο male i. trebalo bi. Sam po­ jam stvaranja svijeta. koja po svojoj naučno-teoretskoj strukturi spada sasvim na stranu empirizma. detaljizira da ima beskrajno mnogo atoma. tog. po kojem to beskraj­ no sitno. i sam ovdje. jer ovaj mnogo kasniji helenistički mislilac nije mogao da održi takvu predstavu ο kvalitativnoj raz­ ličitosti oblika. posljednjeg kvalita­ tivnog ostatka Demokritove atomistike. on kaže da se obrazuje i opet iščezava bezbroj svjetova koji su zasnovani na ovom neprestano ponavljanom principu. čija ideja je koncipirana već u pravcu na proces kvantifikacije u smislu prirodnih nauka. obuhvaća oblašću prirodnih objašnjenja nasup­ rot svakom transcendentalnom stvaralačkom aktu. ipak treba da zadrži takve različitosti oblika.igra odlučujuću ulo­ gu. kako je to. upravo ta razlika između strukture atoma kod Epikura i Demokrita . koja se nastavila na Demokrita. bilo neobično teško da prihvati. u jednoj tako beskrajnoj udaljenosti. Demokrit je na ovom mjestu veoma konsekven­ tan. porijeklo svijeta ili pojam stvaranja svijeta se. Među diferencijama Demokritovog i Epikurovog sistema. tako reći.ma ljudi. kako je to prije svega izobraženo u teoriji ograničene koristi. veoma detaljno pri377 . koji su različiti po svom obliku. Demokritove kosmogonija. shvaća kao takav vrtlog. dalje. naučne kosmologije u pokušaju da se potpuno od­ voji od mitologije. Ovdje imate tako nešto kao začetak scijentističke. koje su obrađene u Marxovoj disertaciji. u potražnji. Demokrit. U povijesti znanosti. Pošto sve što je teško pada. Te­ ško je predstaviti ovo učenje. što je mišljenju. a isto tako i u epikureizmu i u stoicizmu. da nastaju stalni vrtlozi. dakle.

no ona spada u ono malo teorema čije je pori­ jeklo još u skoro arhaičnim vremenima. a ipak se ο njima još i danas ozbiljno raspravlja. filozofi su rijetko ovo učenje izvodili tako da su izvlačene konsekvencije u odnosu na pojam čovjeka. uprkos uvjeravanji­ ma u tom pravcu iz »Kritike čistog uma«. Taj specifični problem cijele antičke filozofije sasto­ jao se u tome da se navede neki jedinstveni princip 378 . to je ipak već mnogo teže.kojoj se govori ο beskrajnoj moralnoj snazi čovjekovoj. počev od Hegelovog raz­ matranja te povijesti u »Povijesti filozofije«. kakav je. u prin­ cipu. U toj predstavi ο bezbroj svjetova nasuprot svakom geocentrizmu imate i najodlučniji okret protiv antropocentrizma. recimo. ali u misli na bezbroj galaksija. vjerovatno ovdje kvantitet prelazi u kvalitet: Mi se. U spuštanju zemlje i našeg kosmičkog sistema u neki skoro nezamjetan poseban slučaj imamo bes­ krajno relativiranje objektivnog. u. da se neprestano obrazuje bezbroj novih svje­ tova i da oni neprestano propadaju. u modernoj prirodnoj nauci je. čak i ako su. izvanredno kontroverzna. sasvim lijepo možemo potvr­ diti kao moralne ličnosti spram pobješnjelog mora. čak i u trenutku kad bijesni more. Ova teorija.kazivala povijest filozofije. Slično svim filozofima antike i Demokrit se suo­ čio s problemom kako dolazi do različitosti stvari. Zacijelo je razlog to­ me u samoj stvari. a osim toga. Predstava ο suverenom i vladajućem čovjeku postala je malo tanka. kosmičkog znača­ ja svakog individuuma. Očigledno je onaj tabu da se u jednom takvom spuštanju napada naša sopstvena relevancija tako jak. To što se ο njoj naučnici još uvijek veoma ozbiljno spore. to mislili. Istina. za­ cijelo je jedan jak dokaz za osobeno jedinstvo spe­ cifično prirodnonaučnog mišljenja nasuprot diferen­ cijacijama u specifično metafizičkom mišljenju. doduše. kad smo u sigur­ noj luci ili na nasipu. utjelovljen kod Platona u učenju ο idejolikosti duše ili njezinoj sli­ čnosti s idejom prema »Fedonu«. koje se tu pojavljuju i opet nestaju. da su i sami filozofi ri­ jetko izričito govorili ο tome.

ako je njoj uspjelo da sebe utisne u nekakve principe višestrukosti.Iz činjenice da on kaže kako nema razlike u unutarnjem sustavu atoma. koja se suprot­ stavlja mitologiji. Ovdje 379 . koja je uvijek apstrakcija i stoga ima nečeg nasilnog spram one punoće i kvalitativne različitosti onoga ο čemu mi stičemo iskustvo. To. recimo. unutarnjeg. Svijest. to nisam u stanju da prosudim . dakle. treba shvaćati samo izvana. u svojoj građi. u svakom slučaju. ove koncepcije ne bi kod njega moglo biti jednostavno zato što ona uopšte nije ula­ zila u tadašnji horizont. obliku. kaže da atomi nisu imali. jesu različiti po veličini. moramo skoro reći. zapravo. ali da su kvalitativno. doduše. Da li kod njega već postoji pred­ stava ο atomskim jezgrima ili nešto slično. No ovo je mišljeno po­ malo anahronistički. On. i nema. nego samo mehanička. Mogli bismo skoro reći da je ovim stavom u metafizičko-programskom obliku formulisan me­ todski zakon naših cjelokupnih prirodnih nauka. a ne iznutra i da. onda jadna svijest i jadno je­ dinstvo odmah imaju sebi nasuprot jednu teškoću. znači. Kako ona sad. vlada cijelom antičkom filozofijom. najprije se suprotstavlja kao sa­ mostalna svijest. broju i poretku. ne poznaje objedinjavanje i uop­ šte nikakvo takvo jedinstvo. Tu je sad ona tačka kad Demokrit kaže da ato­ mi. ovo je već svijest ο je­ dinstvu onog neograničeno višestrukog. Ova predstava. principijelno. da dospije nazad do kvalitativ­ nih diferencija unutar onoga ο čemu mi uopšte sti­ čemo iskustvo? Ovaj problem povratnog kretanja od mučno konstruisanog principa do čulno spoznatog svijeta. u svojoj unutarnjoj strukturi oni me­ đusobno identični. Tako je upravo taj radikalni materijalizam dao program prirodnonaučnog mišljenja uopšte. unutarnja stanja. imala je ogromne posljedice za sveukupnu povijest znanosti. da bit stvari. mogli bismo zaključiti da je barem postavljeno tako nešto kao unutarnji sustav atoma.iz kojeg se sve objašnjava i kojim se moglo reagovati na beskrajnu mnogostrukost mitologije prirode. dakle formalno. međutim. koja. za­ pravo. poslije ove provedene sinteze.

vas podsjećam na to da se cjelokupni razvitak novi­ jih prirodnih nauka proveo u kritici Aristotelovog. u poređenju sa stvarima po sebi. ali da se. spoznajnoteoret­ je sav bitak nešto što je pokrenuto iznutra. Demokritovom učenju ο duši se možemo smijati zbog relativne sirovosti formulacije: Duše su poseb­ no fini. a onda i srednjovjekovnog nazora ο objektivitetu u zbilji oblika. Filo­ zofija Leibniza i Wolffa zastupala je jedan teleološki princip ο imanentnim oblicima koji pripadaju unutarnjosti stvari i u tome imate. koji su imanentni samim stvarima. koje su postulirane kod Kanta. u poglavlju ο amfiboliji svoje »Kritike čistog uma«. dozvolite mi da se izrazim moderno. Ovom metaforikom. Među­ tim. odr­ ži kontinuum između nje i materijalnog svijeta. formulaciju baš onoga što je već rečeno kod Demokrita. što je bilo kritikova­ iio već kod Demokrita. hilozoističko-prirodnonaučne spekulacije. jer mitologija to zacijelo više nije. Ovaj momenat se veoma ne­ obično slaže sa subjektivnom scijentifičkom konsti­ tucijom predmeta spoznaje. dakle od svrhe kojoj one treba da posluže u ovoj filozofiji. polazeći od ovih obli­ ka. No nije shvaćeno da su to iskazi ο takozvanim unutarnjim stanjima materije. U 380 . uvijek su nešto spoljašnje. koje smo mi preko naše svijesti konstituisali od čulnog materijala. Jednostavno se posmatralo izvana i registrovalo se i formulisani su njezini zakoni kao funkcionalne jednačine za odnose između ovih posmatranja mate­ rije. koliko god je to mo­ guće. polazeći od njihovog terminus ad quem. Kant uči da mi nećemo ništa da znamo ο unutarnjosti stvari i u tome imate. To još snažno podsjeća na arhaične. ali i takve teoreme vi morate shvaćati veoma nedemokratski. Do svojih ogromnih rezultata prirodna nauka je došla tek u onom trenutku­ kad se više nije pokušavalo da se materija pojmi iznutra. uvijek su nešto puko iz-vana. spoznajnoteoret­ ski do krajnosti izoštrenu i elegantnu. glatki i okrugli atomi. pokušalo se i samu dušu tako odrediti da se ona. ipak. slični vatri. stvari koje smo mi quasi napravili. shvati u njezinom materijalnom karakteru.

već subjekta. Mi bez imalo ustručavanja mora­ mo u materijalizmu otkriti ovaj problem subjektiv­ nog posredovanja i moramo sebi ο tome položiti ra­ čun. uprkos na­ padima na njegov materijalizam.ovoj tendenciji se Demokrit. ovo principijelno antisubjektivističko i antropocentrizmu ekstremno suprotstavijeno mišljenje ima strogi sistemski karakter. na prirodu uopšte kao onog što potiskuje vladajući duh. 381 .premda u sistematsko-scijentifičkoj oblasti. Odnos Demokritovog materijalizma prema pri­ rodi morali bismo okarakterisati u dvojakom smi­ slu. da ga njegova veoma blaga pri­ roda nije sačuvala od toga da bilo koje određeno mišljenje tako surovo napada kako je to inače. pojav­ ljuje kao mehanički proces. istovremeno čini i jedan korak ka daljnjem. veoma povećana. izjednačava sa životom. međutim. on. U svom prisjećanju na čovjekovu prirodolikost. filozofski. subjektivizma. Radi se ο tome da ne bi trebalo da bude metafizičkog skoka između života i materije. Život se . kao Demokritov meha­ nički princip. ne razlikuje baš tako mnogo od Leibnizove monadološke koncepcije. Zbog toga je Demokrit. r Ipak. istorijski ipak postao na neki način ličnost koja se respektuje. recimo Drieschove (Driš) vr­ ste. pokretljivost ovih glat­ kih i okruglih atoma je slična vatri. jer se duh njegovom materijalističkom scijentifičkom kritikom približava prirodi. ne dajte mi da kažem.principijelno. ova teza je sada opet postala izvanredno aktuelna u prirodnoj nauci. pokretljivost se. a ova. uobičajeno u povijesti filozofije. U ovom karakteru striktnog objedinjava­ nja ipak imamo. time što on . moderno bismo to rekli da se mogu dati fizikalistički ili materijalni modeli za takozvane vitalne procese. prije svega intelektualnom ovladavanju prirodom. koji bi bio Demokritov arhitneprijatelj. na prirodi obavlja nešto kao mimezis. Ta izvanredna zaokruženost Demokritovog materijalizma uvijek je iza­ zivala divljenje. I ova crta je u kasnijoj povijesti ostala duboko u materijalizmu. premda dolazi sa su­ protne strane. na žalost. Nakon što se nije mo­ gao održati vitalizam.

samorefleksije čovjekove na njegovu pri­ rodolikost i jednog veoma daleko dotjeranog pro­ grama ovladavanja prirodom. vjerovatno. naime ο Hobbesu. I ovo obrazuje jedno neobično jedinstvo. Posebnu pažnju posvećujem pojmu materijalizma.Kod Marxa ćete naći to prisjećanje na čovjekovu prirodolikost i na njegove povijesne procese i uče­ nje ο bezgraničnom rastu proizvodnih snaga i orga­ nizaciji sveukupnog čovječanstva. Bavljenje Epikurom ću iskoristiti kao priliku da vam još jednom saopštim jednu misao važnu za razumijevanje filozofija uopšte: motivi i razmišlja382 . Da bih vam uvod u filozofsku terminologiju povezao s uvođenjem u filozofiju. Vjerovatno se taj ma­ terijalistički osnovni motiv ispunjenja prirode i ne može sasvim osloboditi. ο materijalističkom mišljenju još nekoliko modela. zato što je on. uglavnom. naziva Marxovim sistemom. onda bih nastavio s nekoliko napo­ mena ο jednom tipu modernog materijalizma. svakako sasvim kratko. neću u ovom predavanju. naprotiv. i ne može sasvim odvojiti od onog njemu suprotnog motiva ovladavanja priro­ dom i njezinog potiskivanja. već vam istovremeno dajem modele gdje se ti pojmovi istorijski pojavljuju. Rekao bih. a na koncu bih. dakle. s pravom ili ne. kao filozofski pojam pomalo neomiljen i zapostavljen. januar 1963. najprije. Ja ću. a pogotovo kad smo se već skoro približili njegovom kraju. no. obradio specifični materijalistički momenat kod Marxa. razumije se. Daću vam. izmiču pojmu sistema. kao neku vrstu ra­ cionalno vođene industrije. ako to smijem tako da izrazim. zapravo. ja vam pojmove uvijek objašnjavam tako što vam ne samo razvijam njih same. pokušati da kod Marxa markiram upravo one mo­ mente koji se. 17. nešto ο Epikuru. biti u stanju da razložim ono što se. 37.

S pravom je ukazivano na to. godine došao u Atinu kao mnogi grčki filozofi porijeklom s jednog ostrva. a prethodno je pročitao Fichtea. Rođen je 342—341. ne nedo­ staje glasova kako je kod njega. godine. skoro je još važniji onaj suprotan proces. Ako ovu misao povijesnofilozofski radikalizirate. svako ko čita Schopenhauera. možda. mo­ gu biti zajednički za više mislilaca ili više filozofskih tipova. uistinu znače suprotno. kad. koji je preuzeo veoma mnogo Demokritovih oficijelnih poučaka. Pa ipak. on je.u kojem se oni pojavljuju. Jakob 383 . što se kod Fictea zove subjekat. oko 306. naime. Iz no­ vijeg doba ui. Zato i sve kategorije koje odatle potiču imaju potpuno različito značenje. i tamo je umro 270. Bio bi zaista uz­ budljiv zadatak povijesti filozofije da pođe tragom ovog ne-identiteta identičnog u različitim filozofija­ ma i ja mislim da ću vam ο tome nešto više moći reći na primjeru Epikura. a naročito je ha to ukazivao Win­ delband. Prije svega ono spoljnje: Epikur je mislilac iz doba početka helenizma. upravo u njegovom stavu prema smrti. primijetiće da čak isti pojmovi. da po čistoj sadržini stvari Schopenhauerova filozofija volje nije naročito udaljena od filozo­ fije djelotvornog čina. I on je poznat po tome što je umro posebno mirno i promišljeno.nja. tokom vremena preobražavaju. uprkos velikim fizičkim bolovima. najdrastičniji primjer za to bio Schopenhauerov odnos prema Fichteu. recimo onaj princip koji sebe postavlja apsolutnim. a kod Schopenhauera volja. ipak. pri čemu. dakle iz perioda Aleksan­ dra Velikog. to bila izvjesna poza. godine prije Hrista u Samosu. kako se to uglavnom kaže. onda iz nje slijedi da je problematično tokom različitih perioda konstatovati neprekinutu strukturu jednog određenog filozofskog pravca kao što je materijalizam. oni mogu dobiti posve drugačiju mjesnu vrijednost. ali prema povijesnofilozofskom mjestu mi­ šljenja . striktno identični motivi dobijaju potpuno različita značenja. Motivi se ne samo. po svojoj striktnoj sadržini i po strukturi.

42 43 Jacob Burckhardt. za koja mi se čini da idu predaleko. jer mi. kad se pojedinačnoljudski subjekat. onako kako je to odgovaralo upravo smislu Epikurove škole. 4 tom Stuttgart. veoma poznatoj Lukrecijevoj poučnoj pjesmi »De rerum natura« . Titus Lucretius Carus. potpuno razvijeno epikurejsko učenje imamo tek iz kasnog republikanskog doba Rima u. Među moguć­ nostima svijeta da se obračuna s onima koji mu nisu po volji zaborav je otmenija mogućnost od otkuplji­ vanja knjiga i njihovog spaljivanja. Leipzig 1898—1920. 4 2 4 5 384 . zbog ljupkosti svoga prikaza. za­ pravo. ali vjerujem da ne činimo na­ silje nad Burckhardtom ako ga tumačimo tako da se individualitet. U čisto individualističkim periodima. razviti može samo u perio­ dima u kojima je on i politički aktivan. u kojima može da se ospolji. zaista dovoljni za to da se donese jedan ta­ kav sud. Berlin. postaje sam sebi svrha i time nužno zakržljava. Epikura naziva posljednjom atinskom individualnošću svjetskog ranga i na to nastavlja sa izvjesnim povjesnofilozofskim razmatranjima. zapravo.Burckhardt. Od samog Epikura nisu nam sačuvani nikakvi veći spisi i uopšte je cijela baština epikurejizma pri­ lično problematična i puna praznina. Mojem laičkom filološkom razumu se čini. individuum. naprotiv. dakle. veoma iznenađuje da se upravo u epikurejskoj školi ate­ stira neka posebna krutost. De rerum natura / Welt aus Atomen. ako. Ja se ne usuđujem da odlučim da li su ti fragmenti. onako kako su oni do nas došli u djelima grčkih pisaca. Uz ovu baštinu s puno praznina. u svojoj »Povijesti grčke kulture« . povlači u se­ be. time što kulti­ vira samo sebe samog. Njihova konsekvencija tu nije izreče­ na takvim riječima. Griechische Kulturgeschichte. u grčkoj doksografiji. uvod napisao i preveo Karl Büchner. nema mnogo novog. Zürich 1956. već ako se dokazuje i izražava u društvenoj stvarnosti. tekst oblikovao. nije okrenut samo sam sebi. Neprestano se tvrdi da u Epikurovim originalnim poučcima. latinsko-njemački. dakle. u poređenju sa stoom. ο čemu smo već govorili.

naime u Sofosu. i. U svakom slučaju. i hetere . koja se tako mnogostruko dodiruje sa stoom.nastali kao preoblikovanje antičke tradici­ je putem asketskih principa hrišćanstva. koji je. a time i novije mišljenje bilo pod sugestijom pobjed­ nika u antičkoj filozofiji. veo­ ma veliki utisak. mož­ da. Epikurova te­ orija je u svojoj izgrađenosti bila nesklona radikal­ noj slici hedonizma. U svakom slučaju. policijski dokazano da se u antici uglavnom samo sa heterama moglo razgova­ rati iole pametno. koju je Nietzsche. kako to u svoj nedužnosti dodaje Zeller prije­ teći kažiprstom. pa ipak. ona je napadana kao hedonistička. neobičnim da se govori ο krutom dokazu istinitosti učenja nekog mislioca. Očigledno nije vođeno računa ο tome koliko duboko ovi motivi zadiru u samu antičku filozofiju. odomaćen u ranijoj povijesti grčke filozofije. što u pojmu nije baš čisto. tako reći. recimo kod Aristipa. čija nam djela nisu ostala u njihovom autentičnom obliku. veoma jednostrano. Epikurejsko nasljedstvo je. s Epikurom se u helenizmu veoma mjerodavno ocrtao jedan tip. uprkos njezinim tako umjerenim konsekvencijama i etici.u najmanju ruku. pitanje ο porijeklu ideje asketizma. Koliko su napadi na materijalizam. opet. pod sugestijom Pla­ tonove i Aristotelove tradicije. a on je za jedino življenje vrijedno označavao ono zadovoljstvo koje se može postići odmah sada i ovdje. bilo bi. ta­ ko reći. naime. pripisao hrišćanstvu. 385 . i vjerovatno je tu korijen one navodne ili stvarne krutosti. Ni Epikur nije izbjegao onaj standardni prigovor svim materijalistima da je puritanac. bio bi zadatak dostojan filozofske istoriografije da se ispi­ ta do kojeg stepena je u ovom sklopu hrišćansko. Mudracem je nazivan filozof koji je načinom svoga života i zbog nerazjedinjivosti svoga specifič­ nog individualnog držanja ostavljao. pa čak. da je asketa.kao da te hetere nisu bile žene i kao da nije. imitiralo ovu nerazjedinjivost individualnog uči­ telja. No među omiljenim prijekorima upućenim njemu imamo i to da je on u svoj krug na rasprave primao i žene. zacijelo. sa svim njihovim današnjim vulgarizacijama . zapravo.

zapravo. moderno bismo rekli. već je imao. koja se podnosi s pojmom zadovoljstva u Epikurovom mišljenju. zapravo. On vjeruje da za ono što je bitno za čovjeka. bitni. na onu drugu peradigmatsku figuru grčke baštine. koji je bio protivnik pojedinačnih pozitiv­ nih nauka i protiv sistematskog izgrađivanja mišljeja. poricao s gledišta eudemonije. povezano je s jednom osobitom dijalektikom. one ko­ je su stajale samostalno. prije. naprotiv. jedna vrsta sublimacije ili potiskivanja. već predstavlja jedan tip moralista. on je pozitivne nauke. na Sokrata. on nije bio skeptik. U takvoj spoznaji. prema Epikura. već je ona kod njega od početka koncipira­ na u misli da se stvori osnovica za onu predstavu ο 386 . u spoznajnoteoretskoj oblasti. ipak. postojala ova averzija prema scijentističkom mišljenju. slično bio napadan kao što su etički i metafizički na­ padu izloženi hedonizam i materijalizam. ovaj zahtjev se pojavljuje i kod Epikura. bilo da je ono sistematsko-deduktivno ili potpuno induk­ tivno . ali on nosi jedan drugi akcenat. rekao bih. zapra­ vo. istinski bitak. ne prema spoznaji. koji su njima. Kod Epikura je to povezano s izvjesnom skep­ som. zato što je ona najviša mogućnost. izvjesna skepsa je kod njega postojala prema du­ hu. onda. Kod Epikura je. već. u svakom slučaju. To što je ovaj isti mislilac. Epikur. kakve otjelovljene u novije vrijeme prvi put nalazimo u Montaigneu. ne treba da se i ostvari ono najviše. odista objektivistički pojam spozna­ je. ima barem i tu stranu da ljude od­ vraća i da im oduzima interese. duhovnu razmjenu u razgovoru cijenio na način koji nije baš tako daleko od Aristovelove dijanoetične vrline. Ova crta filozofskoistorijski ukazuje. Pitanje ο pravilnom životu je za njih bitnije od zah­ tjeva da se putem duha može spoznati skup bivstvu­ jućeg ili ono šta je.Epikura obrađujem poslije Demokrita zbog nje­ gove antinaučne crte.i to ga je uvrstilo u jedan pravac koji je u filozofiji. Doduše. baš nije tako odlučujući duh. a počev od Pierrea Baylea (Ρjer Bejl) i kod Francuza sedamnaestog i osamnaestog vijeka. koji je ovo učio. Duh.

sekundarno. naravno. reći. Taj jači akcenat. koja. dakle. Drugačije rečeno. danas bismo. povratno pitanje na subjekat. da se materijalistički princip prožima jednim senzualističkim principom. Momenat čulnog opažaja on je isticao mnogo snažnije nego Demokrit. ima svoju konsekvenciju i za filozofsku konsekvenciju. nai­ me. zacijelo. kao nasljednik ranoantičke prirodnofilozofske spekulacije. s kojom je. čulni opažaj i čulno zadovoljstvo imaju jednu mnogo snažniju mjesnu vrijednost nego u potpuno objektivno usmje­ renoj prirodnoj nauci. pove­ zuje mnogo zajedničkih pozitivnih sadržina učenja. mogli označiti kao ono antipedantsko. a to je helenistički i kasnoantički. u izvjesnoj mjeri. zapravo. koji u ovom pogle­ du. I ova razlika. već kod Epikura postoji. on je kod njega jedini i istinski izvor spo­ znaje. vjerovatno. donijelo i prijekor da je dija­ lektika. misli mnogo scijentifičkije. kod njega za­ nemarena u poređenju s dijalektičkim umješnostima stoičara. rekli da je on mi­ slio previše esejistički. mo­ žda. ova kardinalna razlika od Demokrita. razlog je to­ me što kod Epikura pojedine kategorije izgledaju tako sasvim drugačije. u Epikurovoj filozofiji je veoma jaka jedna subjektivistička crta. znači. On je. morali bismo. inače. to se ponavlja. u antici je to izraz za logiku. u poređenju s kojim duh treba da je nešto sasvim izvedeno.pravilnom životu koju on ima. kod Humea. potpunosti. zahvaljujući kartezijanskom »Discours de la methode«. Dakle. jer njegov pojam ideja. koji pada na subjekat. dakle sve ono što je. pojmovno posredovano znanje biva shvaćano upravo kao blijeda naknadna 387 . bio jedan od malog broja filo­ zofa koji su. To mu je. na onog koji spoznaje. koju bismo u filozofiji. nesamostalno. da. mi to nazivamo intentio obliqua. Kod njega se to prvi put po­ vezuje s jednom crtom. onda. svakako u jednom rudimentarnom obliku. To ovu filozofiju još više razlikuje od Demokritove. modernom naučnom duhu postalo druga pri­ roda.' u kojoj se objektivirao Demokritov materijalizam. prezirali pedante­ riju savršenosti. dakle. Na vr­ huncu senzualizma.

istina.Demokritov pristalica. ma kako motivisane teorije zastale u neraz­ riješenim protivurječnostima i jer bi se inače izmi­ cale objedinjavanju. a na drugoj.slika neposrednih. Upravo ova aporetska teorija Epikurovog mate­ rijalizma je kasnije imala izvanredan uticaj. već da su oni nešto tjelesno i nešto zbiljsko. matematski modeli. kao . senzualnih. koje nas aficiraju ili su čak identične sa sa­ mim našim osjećanjima. što kod Demokrita. mi bismo danas rekli. teorija ο slikama. da atomi nisu. Kao takvi preslici realiteta. koju je principijelno predstavio Demokrit. a ipak naš čulni opažaj prihvatiti kao izvor sveg iskustva? Njegovo rješenje za to je relativno rani model za ono što ja označavam kao aporetske pojmove i za što iz kasni­ je povijesti filozofije. uopšte nije bilo rečeno. Epikur se. kao nečeg po sebi bivstvujućeg. jer taj pro­ blem onda još nije bio akutan. istovremeno treba da budu posljednje izvorište pra­ ve spoznaje. emituje sićušne slike. naša osjećanja ili naše čulno registrovanje datosti. Nešto od te klime naći ćete već i kod Epikura. veoma poguban uticaj. postoje reljefniji primjeri nego što je ova Epikurova teo­ rema. sve do Kanta i Hegela. Ni takvi se pojmovi ne obrazuju zato što nji­ ma neposredno odgovaraju neke stvarne sadržine i što se svode pod te pojmove ili njima imenuju. Pro­ blem je: kako to spojiti? Kako je moguće istovre­ meno učiti ovo po sebi bivstvujuće prirode. drži objektivnog ustrojstva prirode. čulnih datosti. Ovdje možete jasno vidjeti kako se u njemu bore dvije različite misaone struje: na jednoj strani. mi­ sao ο objektivitetu fizičke prirode. teo­ rija slika. Ti aporetski pojmovi su uvijek apo388 . misao ο subjektiv­ nom čulnom iskustvu kao izvoru sve spoznaje. No u tome je i jedan problem. prije svega objek­ tivnog bitka atoma. jer bi inače njihove. jer. koja bi time bila nešto od nas nezavisno. na drugoj strani. matematske tačke. već se teoretičari vide navedeni na njih. To je naime. On je izrčto učio. Kod njega ova teorija ne kazuje čak ni­ šta više i ništa manje nego da ona materija.

nespojiv s poricanjem me­ tafizike putem materijalizma. intencionalno. koji protivurječi njezinoj sopstvenoj kauzalno-mehaničkoj determiniranosti. kako. pošto se u njemu sasvim i potpuno odustaje od predstave sli­ ka. misli sadržine stvari. ali. Ona još i da­ nas živi u obliku teorije odraza DIAMAT-a. tamo gdje se jed­ na rupa zatvori. Ako materijalističku di­ jalektiku učimo kao neku vrstu metafizičkog. ne uzi­ majući uopšte u obzir to što duhovno. Epikur je. da bi povezao svoje dvije teoreme. Time se njoj ipak pripisuje jedan princip. dakle kao kauzalno-mehaničku materiju u smislu Demokritovog učenja. dakle bez momenta da neka stvar zahvaljujući njezinoj svijesti ο sebi 389 . zapravo. materija. odigrala svoju veliku ulogu. doduše.retski ne samo zato što oni dolaze iz neke aporije. sudi ο njima. koja u sebi vodi do bez­ broj teškoća. koju on razu­ mijeva kao potpuno bez duše i bez duha. vezano za ovo Epikurovo pitanje dolazi do jed­ ne nove teškoće. recimo. da uopšte emituje takve slike. već oni opet pripremaju nove aporije. Napomenuću ovdje nešto do čega. koje bi emitovala materija. sa svoje strane. U DIAMAT-u je to posebno neusklađeno. Mislim da je zaista jedna od velikih Husserlovih zasluga što je to dokazao. od oculos možete naći demon­ strirano to da je pojmovni par »materijalizam-spi-ritualizam«. sad. metafizički. prije svega marksističkog materi­ jalizma. Ovdje. a da i ne govorimo ο tome kako se u po­ smatranju ne može naći neki korelat ovog procesa. Od­ mah. ide na sadržine stvari. Ta teorija preslika je onda u povijesti. bez momenta refleksije. apso­ lutnog principa. ne­ ćemo doći u vezi s Marxom. "a ne spoznajnoteoretski par. To je jedna vrsta kreditnog sistema mišljenja. tako reći. nije isto što oni i nije slikovito. sigurno. prema kojoj ta teorija treba da bude slika zbilje. Preostaje jedna sa­ svim sirova pretpostavka. nije njima slično. koji je. bio prisiljen na jedan metafizički postav. dolazi do jedne veoma velike teš­ koće: dijalektika je jedno sebe-kretanje-u-suprotnostima. otvori se umjesto nje druga.

u društvenom realitetu je sadržan subjektivni mome­ nat refleksije. U obliku ovog procesa apstrakcije. međutim. na ekvivalentni oblik. kad se ona iskrivila u svjetonazor. On sve svodi na proces raz­ mjene ili čak na oblik apstrakcije. Čim do toga ipak dođe. čak i u onom objektivnom. u jedan isto­ vremeno proizvoljni fundamentalni princip i u prin­ cip koji cilja na totalitet. koji. dru­ gačije rečeno. ako ho­ ćete. kantovski go­ voreći. materijalnom zakonu razmjene. Sumnjiv ovaj postupak postaje baš u onom trenutku kad se on uzdigne u pozitivni sistem. već je na mjesto nje položen filozofski temelj za onaj prelaz u državnu religiju što s grozom možemo posmatrati u padu dijalektičke teorije. nije svjetonazor i. Ona. vlada realitetom. Zahvaljujući ovom implicitnom momentu refleksije u procesu razmjene. ne možemo iz dijalektike izuzeti momenat subjektiviteta ili refleksije. po Marxu. u njemu se čini pokušaj da se pojmi sistematsko je­ dinstvo građanskog. koji ona gu­ bi čim se kao metafizički princip hipostazira u apsolutnost. da se različito dovodi na jedan zajednički imenitelj. ukoliko se može govo­ riti ο sistemu. Marx je. zapravo se ona uopšte ne može zamisliti.samoj postaje svoja sopstvena drugačijost. Kod Marxa je to drugačije zato što je njegov materijalizam eko­ nomski materijalizam. kapitalističkog društva i da mu 390 . kako je to slučaj s DIAMAT-om. pretpostav­ ka dijalektike ima jedan dobar smisao. inače. utoliko preuzeo Epikurovo na­ sljedstvo što i on decidirano odbija učešće u spoznajnoteoretskim razmatranjima. zacijelo. jer se u razmjeni ono kvalitativno različito dovodi na jedan zajednički imenitelj. Marxov sistem je. odista bio samo negativni sistem. već se. kreće unutar već konstituisanog. što imamo u sa­ mom tom procesu razmjene. ne ni kao negativna metafizička teorija. to znači. kako se to zove kod Marxa. Ali pošto se stvar u svojoj dugačijosti reflektirati može samo u nekoj svijesti. spada u perverzije koje su vršene s Marxovom teorijom. cijela njegova te­ orija uopšte ne nastupa kao metafizika.

ima veoma mnogo zajedničkog s njim. kod njega su mišljeni radikalno nominalistički. Ovaj motiv. nego samo opet pre­ ko čula. Povijest spoznajne te­ orije je. zbog najunutarnjijeg oblika ugovora ö razmje­ ni. najprije.se. U helenističkoj kasnoj an­ tici se to opšte jedinstvo. ipak najdublje isprepletena s antispoznajnoteoretskim učenjem materijalizma. recimo u ovoj sali. kao i u platonizmu ili kod Ari­ stotela ili eleata. koje u sebe obuhvata ono pojedinačno ikad zapaženo. puko mnjenje. Pojmovi. za­ ista. opšta slika ikad zapaženog. taj po­ jam je karakterističan i za stou. kod njih nema nikakve samostalnosti. ja sam vam to pomenuo već kad sam govorio ο Davidu Humeu. koje se. Ako imam bilo kakve pogrešne vizuelne predstave. ispraviti ih mogu samo ako se prošetam po sali. iz čis­ tog uma putem čistog mišljenja. koji je. isticanje prava da samo dadne tako nešto kao neki sistem bitka. uprkos njezinoj suprotnoj moralnofilozofskoj ukupnoj koncepciji. Pojmovi u epikurizmu su ono što je sačuvano u pamćenju. Posve slično je u isto­ vremenoj stoi. zahva­ liti zbog uvida da se prevara čula. postoji δοξα. Kasna antika za to ima jedan drugi ter­ min nego što je klasični termin ideje ili είδος­ έίδολον. Epikurov je motiv. Kod Epikura. razlikuju otprilike kao crno i bijelo. s druge strane. koja. može korigovati ne. klin klinom izbija. predstavlja i postavlja. a ne ono duhovno po sebi bivstvujuće. tako reći. da se. kakvim razmjenjivačko društvo sebe. zove προλεΨΰς­. ako dobijem druge utiske i ove onda sintetišem i uporedim s prvotnim utiscima. uostalom. s Epikurovim materijalizmom. dakle. To označava nešto posvuda zadržano posebno. što ga je stvorio Platon. to su dvije stvari. kako su to nazi­ vale velika filozofska tradicija platonizma ili već i tradicija eleata. recimo. Epikuru kao senzualisti treba. znači. kako se to danas čini na Istoku. S ovim stavom od nečega što polaže pravo na harmoniju tražiti sistematsku iskaznicu i. postavi pitanje da li je ono odista to potpuno jedinstvo. pre391 . prećutno primijenjen u Kantovoj filozofiji.

ono što se unosi našom refleksijom. Epikur se veoma detaljno bavio fizikom. za njega više nije to čulno višestruko. putem kritike svrhovitih misli treba da se radikalno isključi svaka veza s bogovima. koji se izvana miješaju i da bi se isključilo ono besmisleno trans­ cendentalnih sila koje tu navaljuju. koji sam u početku ista­ kao kao karakteristiku Epikurove filozofije. a bez duha se. neposredno dato nikad nije prividno. On se još odlučnije nego Demokrit okreće protiv misli ο teleologiji. no od početka i onim prakticističkim pravcem. a tu se on potpuno slaže s Demokritom. u principu. Svijet se kod njega sastoji od tijela i od praz­ nine. tako reći. zbiljski i nisu čisto matematič­ ka određenja. Prema ovoj filozofiji. pogrešno ili nedostatno mišljenje. što su u jed­ nom strogom smislu svi atomi međusobno jednaki. protiv unošenja svrha u prirodne stvari. bavimo samo da bis­ mo pomirili predstavu ο bogovima. čisto prirodni. lažna svijest i zabluda je. samo ono što podrža­ vaju čula. naravno.vara. istinito je. Njime se. kod njega se zove υπερβολή. kao ono što to lažno unosi u svijest. koji su tu u stvarima na bilo koji način vršili svoj sablasni posao. samo je to značenje potpuno suprotno onom. koje sebe samo vodi ad absurdum. koji nije prirodnonaučni. Raz­ log privida je refleksija. Uzrok svim pojavama je kod njega. U ovoj teoremi do izražaja dolazi napredovanje pro­ cesa kvantificiranja povijesti prirodnih nauka. Refleksija. Atomi su. uprkos Epikurovom duhu. u poređenju sa spoljnim oblikom atoma. pogrešno mišljenje. kako je to izričito rečeno. ona slu­ ži demitologizaciji time što mitove kritikuje kao pu­ ko mnjenje. 32 9 . međutim. Diferencija spram Demokrita se sa­ stoji u tome što on pojam atoma objedinjava i. Kao lažni elemenat. januar 1963. Na našim opažanjima datog. može. 22. naime. u smislu Epikurovog rudimentiranog učenja ο spo­ znaji. koja dovodi do δόξα.

po svemu sudeći. 415. nap. koje«. Paleontologija nam za to daje mnoštvo primjera. premda ne nužno svugdje. nalazimo i kod Epikura. Njegove kosmološke i astronomske spekulacije su dijelom vrlo sumnjive. To. no koje. moguće. ali vode neposredno začet­ ku ovih teorema. Ipak. ovima 44 Eduard Zeller. U cijeloj povijesti materijalizma su se održali izvjesni motivi. a na sličan način. on je. Iz ovoga i na osnovu poređenja između ove teze i. 1. ako se ne prihvata ni neka creatio ex nihilo niti neki vječno sebi isti i nepromjenljivi bitak. onda pojam razvitka dobija jedan snažan akcenat. koje nalazimo već na jednom rela­ tivno ranom stupnju ovog mišljenja. upravo zbog krokodilima sličnih uslova života. nego. up. u svojoj teoriji razvitka on ima već formulacija. postala slična živa bića. koje prema biološkom redu nastanka uopšte nisu ili su s našim krokodilima srodne samo onoliko koliko sve životinje međusobno. »sigurno nisu mogle pasti s neba. »Iz snažne mlade zemlje izbile su ne samo biljke. postala su živa bića na drugim svjetovima«. materijalizam je u centar stavljao po­ jam razvitka. prije manje nego što izgledaju. mjesec i zvijezde u stvari ne veće. i to iz očigledno antiteoloških razlo­ ga. recimo one praistorijske. krokodilima sli­ čne životinje. što odista iznenađuje. 44 393 . na primjer. već je ona porodila i životinje. recimo. kaže Lukrecije. to znači da su pod relativno sličnim ili istim uslovima. kao gore. Dokaz za ovo imamo opet kod Lukrecija. učio da su sunce. sad. U istim sklopovima moderna biologija govori ο zakonu konvergencije. Ptolomejeve. tako i u svom marksističko-dijalektičkom obliku. 41. na naj razlici tij im kosmičkim mjestima. Adorno ovdje citira Zellerov tekst. tom III. Kako u svom monističkom.38. već možete zaključiti koliko je Epikuru bila strana nauka ο prirodi. koji se odnosi na Lukrecijevu knjigu II i na Diogenesa Laertiusa. koje. u najrazličitija vremena i. neću reći da su darvinističke ili lamarkističke. str.

inače. priznaje. »Među ovima«. posve različiti. ipak postoji u takvim razmišljanjima. koja su odista u nečemu mogla biti slična onim bi­ ćima. Iznosim vam ove detalje da bih vam na tome demonstrirao onu oso­ bitu prinudu. ipak. 394 . razmno­ žavaju i brane od opasnosti«. pri čemu je on. kako je to pretpostavljao već Empedokle. koja po stvari. da Epikur nije bio ateista. Pomaknuti su još dalje nego u kasnijem deizmu. nije nikad moglo biti. oni su odista samo tako nešto kao nezainteresovani posmatrači. koji je uzet iz djela Diogenesa Laertiusa. iz kojih se zamišlja da su ona sastavljena. isto i slijedeći citat. jer su uslovi života bića. međutim. »Tako čudnih stvorenja kao što su kentauri ili himere. već ih. dozvolite mi da to kažem opreznije. svakakvih neobično sastavljenih ili zakržljalih oblika. s izuzetkom jednoga prikaza Epikura. među ovim živim bići­ ma. uprkos tome. kod Zellera su ovi dokazi zajedno. barem njegovo eksplicitno učenje ne poriče bogove. premda su bogovi. »bilo je u početku.« Ovi citati su iz Lukrecija. u njima je već veoma energično povučena granica prema mitskim bićima iz basni. Ovdje.a toga ipak za trenutak morate biti svjesni. ili. na osnovu totalno zatvorenog kauzalnog sklopa prirode religirani u apsolutnu transcendentnost. me­ đutim . u tako ranom stadijumu materijalizma . Ali održali su se samo oni kojima je njihova priroda omogućila da se hrane.već imate rudimentarno teoriju ο »survival of the fittest«. Na ovom mjestu vidite koliko se ta rana ma­ terijalistička spekulacija približava onome što se u devetnaestom vijeku zamišljalo pod opštim i poma­ lo vulgarnim pojmom materijalizma. ibid. a nikako samo oficijelna božanstva grčke narodne religije. Začuđuje.veoma sliče. prihvatao beskrajno više. Neke konsekvencije možete dobiti iz arhaičnih nala­ za kostiju bilo kojih neobično oblikovanih dinosa­ urusa.. 45 A sad spekulacije ο bizarnim oblicima koji su prethodili oblicima što nastanjuju sadašnji svijet. 4 5 Zeller.

poslije smrti Aleksandra Velikog. mo­ žda. da zbriše sve što nije objedinjivo sa čistom konsekvencijom misli. Političke razloge. to više se onda prepuštalo privatnoj sferi u užem smislu. dakle. Odatle se može izvući jedan sa­ svim plauzibilan argumenat. tako da je on otišao u emigraciju i u emigraciji umro. Ovo se sasvim dobro slaže s opštom tendencijom privatiziranja egzisten­ cije u helenizmu. dakle u trećem vijeku prije naše ere. ukoliko to nije uticalo direktno na državu. tu ipak treba isklju­ čiti. Čak se i u Kantovom kategoričkom imperativu jednim krajnje komplikovanim i posrednim putem. tako nešto još kako zaprijetilo namuče­ nom Aristotelu. za kojeg je tako važan pojam uži­ vanja. radi ο nekoj vrsti mimikrije ili čak ο nečem sličnom onom isto tako pozitivnom stavu Hobbesa prema religiji. dakle prvo Alrksandrove. na koncu. u ovom periodu. koja se njemu čini da je utjelovlje­ na u bogovima i neće iskorjenjivati momenat ljepote i nade i sjaja. Iz jedne vrste kompliciteta sa srećom on će dopustiti da postoji sreća. a onda Rim­ ske Imperije. Supstancijalno jedinstvo između objektiv­ ne religije i sadržina svijesti pojedinaca je. ali da je u četvrtom vijeku. ja mislim da se ova neobična postegzistencija teologije. već definitivno razbijeno i zbog toga je ono za sve mislioce te epohe. mora gutati kao tablete. neće baš odmah imati ten­ denciju da napravi tabula rasu. dakle sferi ubjeđenja. i to čulne sreće.Mnogo je spekulisano ο tome da li se ovdje. što bezuslovnija je bila moć veli­ kih država. Pro­ tiv toga se već rano bilo uvriježilo da u zrelom helenizmu. naime oficjelna državna religija. proizvolj­ nosti pojedinaca. koji se vezuju za bogove. dakle za cijelu kasnogrčku filozofiju i njezine rimske nastavljače. opet 395 . zapravo i pro­ blem. Pored toga. može objasniti time što on i ni­ je bio radikalan u onom smislu koji mi dajemo toj riječi. oči­ gledno više nije bilo u Atini asebijskih procesa. kod jednog radikalno materi­ jalističkog mislioca. koji je učio da se religija. Mislilac. kako je to bio slučaj kod Epkura i njegove škole.

onda se veoma lako mjesto njega hipostazira prosječna vrijednost ubjeđenja. Mora se reći da mu je u svijesti pomalo bila ideja ο prosvijećenom despotizmu. Ta redukcija objektivnog pojma istine na subjektivno mnjenje. ovaj oblik onto396 .zapravo. kako ga je prototipski izrazio Platon.dopušta božanstvo. navodi u ovoj već pomalo neutralizovanoj. mi moramo da prihvatimo njihovu egzistenciju. a djelomično i na suprotan pravac. To ćete. Postoji. u kojoj je materijalizam već na­ pustio svoj zahtjev spram ideje istine. u to se ne ukla­ pa loše to što je nominalista Epikur. premda daleko manje oštro i izričito. upravo zato što je misao ο bogu vezana s mišlju ο nadi ili sreći ili spasu. naći u Hobbesovom obliku materijalizma. baš Kant strogo zabranio. koliko god je to moguće dotjerano do ekstrema. na prosječno preovlađujuće mnjenje mnogih. ona zapravo postaje stvar public opinion. naime. nakon što ga je. da je baš u bogovima ostva­ reno blaženstvo. popustljivoj kasnogrčkoj svijesti Epikura na to da se više ili manje komformistički priključi onom opštevladajućem mnjenju. da opšte prihvatanje bogova govori u prilog egzistenciji bo­ žanstva. već i u istinu. pre­ poručivao monarhiju. sasvim slično Hobbesu. u kojem se religija upravo preporučuje kao sredstvo za održavanje drža­ ve. u svakom slučaju. imamo kod Epikura i drugi motiv. jedno obrazloženje. on je u njoj gledao oblik države u kojem se najugodnije i naj­ manje napadan može proživjeti. djelimično ukazuju na ovaj pra­ vac. N o to je . dakle kao nešto za drugo. Pored ove prosvjetiteljsko-nominalističke ili skeptičke misli. a ne kao nešto po sebi. No već i kod Epikura je uzdrmana misao ο istini religije po sebi. I u ovome postoji izvjesno jedinstvo u povijesti materijalizma. On ne kaže da upravo zbog toga što je u njima ostvarena ideja blaženstva. ako to smi­ jem tako nazvati. koja se mora prihvatiti. samo jedan korak dalje da se to public opinion ( = javno mnjenje) oktroira i uzdigne ne samo u instanciju istine. Ako više nema ob­ jektivnog pojma uma. Argumenti koje sam Epikur navodi za svoju teologiju.

da u ovoj misli ο ostva­ renoj sreći bogova nema nimalo zavisti. što je kasnije uvijek isticao Nietzsche. stanuju. svojstvena negacija ove egzi­ stencije. ali se. u čemu je. ali on u sebi ima jednu svojstvenu melanholiju — melanholiju uprava tog alkionskog neba. koja upravo zato što sebe više ne mo­ že da ubijedi u egzistenciju božanstva.Ioškog dokaza ο postojanju boga njemu je kao arhl­ nominalisti bio sasvim tuđ. prikazuju kao neprolazni i blaženi. mogli bismo reći i ona metafizička sje­ ta. a to je veoma antiplatonski. ο kojima uči Epikur. zapravo. kad bi to ipak bilo«. prika­ zuju kao sasvim tjelesni. istovremeno. premda neku naro­ čitu nematerijalnu. inače su veoma kultivisani bogovi. Ali. barem u začetku po­ stoji onaj Kantov postulat praktičnog uma ο božan­ stvu u tome što se. onu ironiju meta­ fizičke sjete. I ovo vam stavljam na dušu. na žalost samo sekundarnih izvora. patnja i nepravda u svi­ jetu uopšte ne bi mogle podnijeti kad ne bismo ima­ li ideju i ο nečem bivstvujućem. mislim da je jedan od zada397 . ona osobita sjeta. ako me sasvim ne vara moj istorijski senzorijum. naime. Na koncu. ili da li već ima. i naseljeni su u određenim međuregionima neba. on to izričto prihvata. jedu i piju. posebno subliminiranu vrstu hra­ ne i pića. što je potpuno bez toga. ovu egzisten­ ciju oslikava s jednim »o. pojam stanovanja božanstva igra veliku ulogu. kod Epikurove teologije ostaje otvoreno da li je ona zaista izraz čežnje. koji je bio veoma sklon Epikuru. Nama j e ovaj prikaz odmah dobro poznat. Oni imaju i stanište. Oni govore grčki. Bio bi zadatak detaljne interpretacije. da je koncipirana bez uplitanja misli ο bilo kakvom učešću smrtnika u ovoj sreći. koja uvijek ide uz materijalizam kao negaciju me­ tafizike. jer već svako mućenje vremena krnji vječito blaženstvo bogova. da li je iz­ govor. U ovim regionima je nebo uvijek vedro. Bogovi. hoću da ka­ žem. Bogovi se„ prema grčkoj tradiciji. Slaže se s plemenitošću kojom odiše Epikurova i epikurejska filozofija. da se jednom odi­ sta istraži ovo značenje Epikurove teologije.

kod Epikura već možemo naći unaprijed obrazovanu Schopenhauero398 . između zadovolj­ stva i nezadovoljstva postoji jedna funkcionalna veza. već sasvim jasno naći izrečeno kao njezinu osnovicu. Prelazim sad na Epikurovu etiku. Za­ dovoljstvo kao najviše dobro on obrazlaže prirodom. ono naj­ više dobro. Ako hoćete. Epikur kaže da je sama potreba za zadovoljstvom već bolna ili bolu slična. a neiz­ bježno zlo za njega je bol. i to — nešto što je neobično moderno — ranodječjim posmatranjem. na koncu. u neku ruku. Zadovoljstvo je. jer djeca teže za zadovoljstvom i izbjegavaju nezadovoljstvo. navede na to da se upuste u zadatke. Ono što je kod Freuda formulisano kao princip zadovoljstva psihologije. i skiciran s pogledom na etiku. Slično Freudu. koje je uobičajena filozofija. Tako Epikurova etika ne uči više ο jednostavnoj težnji za izbjegavanjem bola. zapravo. moguće samo ako odustanemo od nekog drugog zadovoljstva i zbog toga osjetimo bol. Osim toga. Dakle. summum bonum. To moram uči­ niti samo zato što je Epikurov materijalizam uop­ šte. on ga dijeli sa stoom i. za njega je zadovoljstvo. već su oni nešto veoma komplikovano i uzajamno ukazuju jedno na drugo.tako ovakvog predavanja i to da učenike. Ovo je za njega dokaz da su ova potreba za zadovoljstvom i odbrana od nezadovoljstva ono prvotno. Epikurova etika je hedonistička etika. to ćete u Epikurovoj etici. ako smijem da se izrazim anahronistički moderno. u izvjesnoj mjeri. u suštini. takođe genetički međusobno isprepliću. ο čemu pita cjelokup­ na grčka filozofija. potreba koja se onda ukršta s mnogim mogućim komplikacijama. ukupno dobro kasne antike. ukoliko je uzajamnim ukaziva­ njem tangiran sam sklop kategorija zadovoljstva i bola. zapostavila. takođe. to znači. tako da se bol i zadovoljstvo. on i zadovoljstvo i bol ne shvaća kao nešto jednostavno. Njegovo obrazloženje je. ukazuje unazad na cinizam. koje inače uopšte ne poznajemo. prije svega psihološkim. primarno. no koji će nešto ipak zapam­ titi. kaže Epikur. ali i objektivnim.

vu teoriju . srednje mjere. uglavnom. ova struktura egzistencije. za divno čudo. povezuju s pesimizmom. Ovo stanje. u kojoj quasi kvantum zadovoljstva ne postaje va­ žan u poređenju s kvantumom patnje. svim ovim kategorijama i koji loše govore ο zado­ voljstvu. optimistički filozofi. tragikom. u kojem 399 . ideal svih Grka. zapravo. povje­ rio vašoj budućoj refleksiji. do isto tako nemilih trenutaka zasićenosti — što je on. samo šetnja od jednog ne­ zadovoljstva do drugog. izjednačio s dosadom. Zahvaljujući svojoj diferencijaciji. a da su filo­ zofi koji se bave čistim duhom. recimo. Epikur spo­ znaje dva principa zadovoljstva. postala je obrazloženje Schopenhauerovog pesimizma. otprilike onako kako to imamo u onoj. Neobič­ na je činjenica da se upravo materijalistički filozofi. Kao etički ideal. meni inače malo simpatičnoj. takođe. tako on to sebi predstavlja. jer na sredini je divna skrom­ nost. Naći ćete ga formulisanog u Aristotelovom učenju ο vrlini.koji je formulisao misao da je cijela ljud­ ska egzistencija. zbog jednostatranosti ili suviška zadovoljstva. Uopšteno je to formulisano u kategoriji μεσάτης-. žrtvom. i njega je bilo već u antičkom materijalizmu. koji su se uvijek bavili zadovoljstvom i ovozemalj­ skom srećom. Mörikeovoj (Merike) molitvi: »Ne preplavljuj me radostima i ne preplavljuj me patnjama. Ideal do kojeg on time dospijeva raz­ likuje njegov hedonizam od klasičnog. Ovaj pojam mira čuvstva kod njega ozna­ čava jednu vrstu balansa između zadovoljstva i ne­ zadovoljstva. Dakle. pozitivno zadovolj­ stvo i zadovoljstvo koje se sastoji u izbjegavanju ne­ zadovoljstva. to se pojavljuje u άπαΜα. inače. naime od nezadovoljstva od­ ricanja. gdje je u pojedinim analizama. sigurno ne s pravom. Ova teorema. kod Aristotela.« Ovaj ideal je. ne zapada odmah u nezado­ voljstvo. koje nam sasvim za kratko donosi zadovolj­ stvo. hra­ brost nešto na sredini između kukavičluka i junaštva. gledani kao cjelina i metafizički. Ovu spregu bih. prije svega od Aristipovog hedonizma: mir čuvstva. dakle u stanju apatije.

spram realne prevlasti principa zadovoljstva. odvratiti da je Spinozina filozofija. iznad njegove glave i protivno njegovoj sopstvenoj inten­ ciji. ograničen je princip zadovoljstva. koji nisu baš tako daleko od sred­ nje umjerenosti mudrih. u toj ataraksiji se izričito ruglu izvr­ gavaju stoičari. u stvari. konačno. Konačno. da je obećanje koje je u onom trenutku odustajanju. zadovoljstvo i bol. koje sebe samo održava. i u jednoj tako hedonistički nastrojenoj što bi se to ispunilo u našoj egzistenciji. krajnje nesigurno. tako reći. Pri tom ostaje ono prekarno.treba da smo sasvim nezavisni od bola i da ne zna­ mo više za afekte. što će naplatiti. izražavajući se rrojdovski. umjesto da se sam neposredno prepusti principu zadovoljstva. pola­ zeći od ovog principa jastva. U oblasti etike je najsnažnije mar­ kirana razlika između tih. dakle. on prekoračuje sebe u svojoj konsekvenciji. na­ ziva principom jastva. koji imamo kod jednog u mnogo vidova tako nematerijalističkog mislioca kao Što je Spinoza. jer stoičari su. Pošto zadovoljstvo i bol. probija princip uma koji sam sebe održava. αταραξία je Epikurov ideal srednjeg. sa svoje strane. pretpostavljaju održanje jastva koje je identično sa sobom. kao što je Epikurov materijalizam. kako je to izrekao sam Freud na jednom malo poznatom mjestu. tako nešto kao što su zadovoljstvo i bol. 400 . a mi­ sao uroni u to šta su. Nama se. uostalom. bila mnogo matcrijalističkija nego što nas u to uvjeravaju Schellingova i Goetheova recepcija ove filozofije. škola. Čim se hedonizam upusti u refleksiju. ono što otmemo od minuta. što bi u najvećoj mjeri bilo neobjedinjivo sa potpuno konsekventnim principom zadovoljstva. zapravo. inače u mnogo čemu sli­ čnih. cjelina života. Ali za to on plaća cijenu tako što se princip zadovoljstva žrtvuje onome što se. Mogli biste mi. prihvatali jedno stanje. Podmuklo se. bez jednog takvog principa uma koji sebe održava. dakle. i u jednoj tako hedonistički nastrojenoj filozofiji. Tako je on dospio do toga da statuira etičke ideale. u ko­ jem uopšte ne treba više da postoji tako nešto kao što su afekti.

Ovaj pojam mjere. podređivanja zadovoljstva duhu nalazi se u bližoj koncepciji učenja ο dobrima u Epikurovoj etici. Platona i Aristotela. a summum bonum u Aristotelovoj etici treba da bude dijanoetička vrli­ na. bliske bile još mitske predstave i mitske pri­ jetnje. koji izgleda da je doista malo teško objedinljiv s hedonizmom i materijaliz­ mom. to je upravo prijetnja onog elementarnog. 401 . Ono što neobično povezuje njega i njegove metafizičke antipode. Ono što je mladi Nietzsche u »Rođenju tragedije« rekao ο es­ tetskoj kategoriji apolinskog ( = harmoničnog) u nje­ zinom odnosu prema kultu Dioniza.svoju pretpostavku i svoju mogućnost bi izgubio r! sam pojam zadovoljstva. Najvažnija konsekvenćija onog. to bi mutatis. možemo pravilno razumjeti samo ako znamokako su cijeloj grčkoj filozofiji. ipak. Ova dijalektika se pokazuje već i u samoj Epikurovoj koncepciji. čiji procvat se ogra­ ničava na jedno vrijeme od jedva dvije stotine go­ dina. onog raspojasanog prirode. sasvim slično se u Platonovom »Fedru« kao najviše dobro hvali uvid. u neku ru­ ku kao negativ. podređuje duhu. to je da je najviše dobro uvid. Grčko mišljenje vjeruje da će joj se pokazati doraslim samo ako u sebi sa­ mom provede ono ograničenje što u sebi.. nužno bivamo tje­ rani u ovu dijalektiku. koja se začinju na tezama he­ donizma. nužno iz sebe samih tjeraju u dijalektiku. Kod Epikurovog miljenika Metrodorosa ova ve­ za s Platonom je izrazito provedena. čega mi treba da se čuvamo. njima izrazito suprotstavljena. I ta razmatranja. Mišljenje koje ovladava prirodom ne prodire jednostavno izvana. U Epikurovoj filozofiji to znači ništa manje nego da se kod njega zadovolj­ stvo. već mi u onom trenutku kad uopšte započinjemo da razmišljamo ο zadovolj­ stvu i ο mogućnosti zadovoljstva. Prijetnja koja stoji iza ovog mišljenja/a koju ono nastoji da prevlada. i da se sve ono što zna­ te ο skromnosti i umjerenosti Epikurove etike izvo­ di upravo otuda. sadrži ono daleko sjećanje na zavist bogova. Još Epikurova filozofija se osjećala po svo­ me patosu.

bojim se ne baš nerado. u grčkom mišlje­ nju prosto nema. To. pripisuje mu­ dracu. koji pri tom. velika filozofija. koju poziciju je. i sam prihvatio. Ideja generoziteta je najdublje postavljena u materijalizmu. neprestano učila. u kojoj se ne nalaze tragovi senzualnog. bilo gdje. recimo. to znači. uprkos njegovoj bliskosti s ukupnim grčkim mišlje­ njem. no nešto što nam je izvanredno tuđe ima­ mo baš na ovom mjestu. Afekti. ne opominje ili ne podsjeća na čulni ma­ terijal. kao i helenistički individualizam. Ovo zadovoljstvo koje proističe iz vrline. a pogotovo njemač­ kom mišljenju strana više nego što mi to. da nema ideje. molim vas da to upamtite kao ono odlučujuće materijalističko u ovoj filozofiji. koja je upravo cen­ tralna za njemačku spekulaciju. Epi­ kur. Svoju ulogu takvi afekti igraju kod Schopenhauera ili kod Nietzschea. a i samo učenje ο vrlini. 0 tome bismo jednostavno mogli reći da ideje beskrajnog. upravo nisu ma­ lograđanske vrline. biti dostignu402 . srednju mjeru. srećnim čini ono zadovoljstvo koje proističe iz vrline. još u marksističkoj mi­ sli ο neograničenoj količini dobara. vjerovatno. kao. Otuda i u etici slijedi onaj specifično materijalistički Epikurov elemenat. socijalno govoreći. Kod njega se ne odbacuje čulno uživanje.mutandis moglo da vrijedi i za mesotes. premda ga jedva možemo ja­ sno datirati na izvore: On je. priznajemo. ma kako ona bila sublimna. izvanredno su suprotstavljeni bezafektnosti koju je. obrazlaže se zadovoljstvom. Uprkos ovoj svojstvenoj spiritualizaciji senzualnog. a to je sad opet veoma antiplatonski. I to je jedan od velikih nalaza Epikurove filozofije. na osnovu čega će. da nema ideje koja. afekat sažaljenja ili afekat zahvalnosti. prije svega. Klima grčkog miš­ ljenja je kasnijem zapadnom. uz oslobođenje proizvodnih snaga. inače. kad se suočavamo s tom jedinstvenom tradicijom. vodio ra­ čuna ο tome. po njemu se uopšte ne može zamisliti neko dobro kao apsolutno nečulno. kao najvišu kategoriju. sve gore do Spinoze i Kanta. što je nalazite kod Epikura. od kojeg je postala. karakterišu mudraca. uglavnom.

»živi prikriven« ili »ostani prikriven kao živo biće«. čini mi se. koje.to to da ljudi mogu da žive prema svojim potreba­ ma. koje su hva­ lili epikurejci. oc­ jeni umjetnosti kao nekog. u izvjesnoj mjeri. nisu na umu zasnovane. nakon što je propala misao ο izmjeni državnog bića. a ne prema onome što im oskudno daje maši­ nerija u svrhu njihovog samoodržanja. on je ponekad usvajao i opštegrčku poviku na umjetnost. Iz ovoga je nastao najpoznatiji Epikurov etički osnovni stav λαθε βιώσας·. dobro je živio onaj ko je živio pri­ kriveno. važi kao sredstvo. pomalo racionalističkoj. ali pošto. nije ni neposredno čulno uživanje. već se daje više nego što se dobija. Epikur. No i ovdje on ima neku vrstu generozi­ teta i dopušta joj da. Upravo u ovoj. A kad se. u kojem se u nebo diže upravo princip razmjene. mi bismo danas rekli. on je baš stav­ lja visoko. sred­ stva za uživanje. Pošto ona nije istinska spoznaja. postoji u pojmu materijalizma. zapravo. kao što je Saint-Simon (Sen-Simon). s druge stra­ ne. čini mi se. i. ima one speci­ fično građanske crte koje se daleko preko njega mo­ gu konstatovati u mišljenju helenizma. Sličnu dvo­ značnu toleranciju u odnosu na umjetnost naći ćete onda kod jednog tako pragrađanskog mislioca. da se povuče u privatnu sferu. to­ me nasuprot. I u takvim vrlinama. i kod takozvanih velikih sistematičara uglavnom rangiraju nisko. januar 1963. kod kojih se ne radi ο razmjeni. premda oslabjelog. prema ovom učenju. ide se protiv onog idealističkog rigorozuma. 24. u socijalizmu istakao takozvani egalitarni elemenat. Te vrline. Država se u stanju nemoći individualnog poje­ dinačnog bića odista spoznaje još samo kao behe moth ili kao Levijatan. isto za isto u ime či­ stog i nezainteresovanog uma. Prema umjetnosti se Epikur drži pomalo dvoznačno. sekundarnog zado­ voljstva. kao što je sažaljenje ili zahvalnost. Latinski to je formulisano »bene vixit qui bene latuit«. onda je to izvanredno suprotno ovom aspektu generoziteta. 403 . koji. za čovjeka je najbolje da po mogućnosti ostane neprimijećen.

koji je blizak pogledima u Sovjetskom Savezu. odgovorio mi je da se u Rusiji to dešava samo u višim slojevima. ekonomskom. dok milioni stanovnika ο tome ništa ne znaju. apstraktan u tom smislu što filozofska misao individuum tretira kao da je on ne­ što čisto za sebe bivstvujuće. ono naivno ili infantilno polazište onoga da se u filozofsku normu uzdiže ono što svaki pojedinac jeste. i da je zato to nešto sasvim bezopasno. To.39. kad se upražnjava brain washing i lie detector. U tome je. Jednom sam jed­ nom čovjeku. u kojem se taj individuum nalazi. gdje masovno jedni dru­ ge proglašavaju izdajnicima. koje su sve listom okrenute prema ukupnom društvenom procesu. Ta norma da se živi prikriven. kao što je tokom vijekova Hamlet postao komad za djecu. Smatram da je to slaba utjeha. bez ikakvog odnosa prema društvenom. Odista se ne može predstaviti veći kontrast nego između ovog stava i onog Hegelovog. Izvjesne stvari. da je norma pravilnog života da se postane građanin dobre države. U naše vrijeme. vjerovatno. nije bilo tako lako već ni za rim­ skog građanina iz višeg staleža u doba Carstva. čije je mjesto u filozo­ fiji nekad bilo. i to utjeha koja čak nije u skladu s normom λα&ε βιώσας . tako reći. to izgleda još drugačije. ukazao na potpunu iracionalnost onoga što se tamo dešava s ljudima. radikalni je izraz onoga što je Georg Lucäcs nazvao privatnom eti­ kom. U ovom stavu je Epikur najviše suprotan dru­ gim materijalističkim školama najrazličitijih prava­ ca. Uopšte se dugo ne ispituje da li je ikako u sva­ ko doba moguća ova misao ο prikrivenom životu. na vrhu duhovne hijerar­ hije. pa i psihološkom objektivitetu. Pri tom preostaje ono što se Hegelovim jezikom često naziva ap­ straktni individuum. u izvjesnoj mjeri. malo-pomalo silaze i tokom tisućljeća postaju slične narodnoj mudrosti. Kad u nekoj vojnič­ koj četi ili u školskom razredu — sigurno ćete se - 404 . U Epikurovoj maksimi je potpuno zbrisana svaka misao na to.

nazvao bih to istorijskom hipo405 . pa ćemo razviti tendenciju da u sebi samima. opet istrčavaš«.sjetiti da ste tako nešto zapazili u toku vašeg Ško­ lovanja — neko svom drugu blago prijeteći i opomi­ njući kaže: »čovječe. samo da se ne bi upalo vi oči. koja uop­ šte nije tako različita od one spoljnje. zaista. i ne mislimo ni­ šta što se ne bi slagalo s vladajućim pogledom. zacijelo. koji se instalira baš kao kategorički imperativ i predstav­ lja suprotnost istorijskom imperativu. zapravo' krije krajnja vulgarizacija onog prikrivenog života. da se oni iz izvanjskog nastavljaju u unutar­ njosti. Zaista je čudnovato da su takvi nazori nicali usred materijalističke škole. treba samo da dovoljno dugo budemo izlo­ ženi pritisku da određene stvari ne smijemo misliti ili i samo ispoljavati. u takvim vulgarnim mudrostima. koju s ljut­ njom prihvatamo. mi ne činimo ništa. Isto­ vremeno. zacijelo. možete izvući zaključak da nema filozofske teorije koja bi od sebe u sebi već jasno nosila svoj stav prema praksi. možda. koje praktično. ima tendenciju da se preobrazi u kolektivizam. To ponašanje se orijentiše isključivo na norme koje su postavljene izvana i koje čovjeka ugrožavaju. na koncu. svjedoči da uopšte ne postoji tako ne­ što kao neposredno jedinstvo teorije i prakse. Bit je svake socijalne kontrole. Odgovarajući nazor imamo u pozna­ tom stavu »ne dolazi nepozvan caru svome«. u krajnjoj konsekvenciji. jer najvišom normom ponašanja ovdje. Svakom nazoru je pridodata i moguć­ nost da se u praksi preokrene u svoju suprotnost. na svjetlo dana se već pojavljuju i socijalne konsekvencije. da ne treba upadati u oči. quasi kao nekom jednostavnom škol­ skom primjeru. svih mehanizama cen­ zure. otuda. što u priličnoj mjeri i danas možete zapaziti u filozofiji. a onda se u ovom stavu. nisu baš bez svoga raison d'etre. No u nastavku bih htio da vam nešto razjasnim na ovom stavu. ο čemu sam vam govorio. samo da bismo se prikrili. postaje čista heteronomija. Utoliko onaj apstraktni individualizam. vršimo cenzuru. a to. ne govorimo ništa i.

slobodu odlučivanja i samostalnost ljudi. danas bismo rekli. nešto egzistencijalno. onda ćete lako razumjeti kako dolazi do takvih istorijskih hipostaza. samo da bi se nekako provukao kroz tu egzistenciju. koja je vezana za sasvim specifič­ ne istorijske uslove. a pogotovo s mnogim drugim egzistencijalijama. tretira kao da je ona condition humaine. No prorekao 406 . na primjer.stazom. obrađuje kao da je ona. da čov­ jek treba da se pretvori u puzavca. Ovdje se ta teroristička situacija. koji ljude opterećuju izvanrednom odgo­ vornošću. sada. jer pretpostavljaju autonomiju. mogli ski­ cirati i učenje ο novoj prikrivenosti. ο čemu mnogi filozofi danas rado govore. sigurno. unutar kojeg bi se ljudi odista mogli ponašati kao slobodni i autonomni. Taj stav tu imamo kao da je ta situacija u biti čov­ jekovoj i u ljudskom opstojanju. ne dešava se mnogo drugačije. kao što znamo. a to je jedan veoma sudbonosan dio njezinog naslje­ đa. a da u stvarnosti nije obezbijeđen socijalni akcioni prostor. kategorija straha. S mnogim sadaš­ njim egzistencijalijama. ko­ je su kasnije uvedene u Heideggerovu filozofiju. Sasvim slično je s kategorijom brige. u jednoj filozofiji kao što je Epikurova. sa­ drži u svojoj sopstvenoj konstituciji veoma mnogo momenata. recimo tiranija kao vladajući oblik cijelog helenistčkog doba. Mene je tako i tako čudilo što one kasnoantičke škole već odavno nisu našle mnogo energičnije slijedbenike. egzistenci­ jalijama koje su još uobičajene. nema neke izričito nove stoe. ako. Rekao sam vam da se pre­ ma tradicionalnom pojmu metafizike. filozofija. Pod tim razumijevam da se neko iskustvo ili neka situacija. re­ cimo. Ta­ ko bismo. skoro bih rekao. uvijek bavila samo onim trajnim. prih­ vatio kao ključnu kategoriju egzistencije uopšte. još samo pomislite na to da se filozofija tako često koncentriše na čovjeka koji se. nepromjenlji­ vim i vječitim. i da. kao da je ona neka vrsta samog čovjeko­ vog osnovnog ustrojstva. tako neuporedivo sporije sam mijenja nego odnosi u kojima egzistira. vezujući se za Kierkegaardovu knjigu. koju je Hei­ degger. na mjesto nove zaštićenosti.

i to sam vam rekao. što su oni φύσει. kod Epikura. Ne smijete zaboraviti da je princip zadovoljstva. A antici se pra­ vila razlika između onog što su ljudi po prirodi. nužno tjera preko stadijuma puke privatnosti. Među­ tim. ostaje nepromijenjeno daleko iznad onog minimuma koji je neophodan za održa­ nje civilizacije. koje su. Pojam prikrivenog života ima niz konsekvencija. stvorili ljudi. dakle. koji onemogućava ispunjenje tog principa zadovoljstva. Ali. prije svega u stoi. dijelom ciničko učenje postajalo je sve moćnije u kasnoj antici. ako se konsekventno provede misao ο prikrive­ nom životu. Ovo ranoantičko. ustroj­ stvo ovog svijeta. dijelom sofističko. Epikurova škola se uzdigla do principa opšteg prijateljstva ljudi. i onoga šta su oni po pukom postavljanju. naći veoma ener­ gične i.bih da će se u trenutku kad se ugasi ona aura egzi­ stencijalne filozofije. koje su potpuno antinomičke. Konsekventno individualistički hedonizam. šta su postali zahvaljujući institucijama. zapravo. Princip zadovoljstva se. ako ozbiljno shvatite misao njegovog ispunjenja. ako se već sa­ da pripreme za ovo. a ne posmatrate to kao nešto što se rado poprilično smiješno označava »metodologijskim principom«. kod Epikura izveden iz takozva­ ne ljudske prirode. univerzalnim. koji je uključen u taj princip. φύσει. opet. Onda se nužno ostaje pri zakaziva­ nju upravo onog principa koji je postavljen kao konstitutivni princip ove filozofije. U Epikurovoj filozofiji je već prilično jasno formulisano ono što je Freud nazvao principom zadovoljstva i ovaj princip se u njoj smatra. pojam opštosti. dakle. prilično dosadne reprize kasno­ antičke filozofije. preobražava se u pravu suprotnost onome što je on 407 . učiniti oni među vama koji hoće da naprave karijeru. iz onoga što su ljudi po prirodi. dakle misao principijelnog odustajanja od svakog praktičnog zahvata u-date odnose. primjena ovog principa vodi u nerazrješive protivurječnosti. Dobro će. izvodi iz prirode. vjerovatno. koja čini kao da puko opstojanje ima svoj sopstveni smisao.

T o može iskusiti svako ko je. predstavljamo kao produktivitet ljudi. ta prikrivenost dovodi i do toga da individuum zakržljava. čak i ako ni na koji način ne polazimo od toga da ljude pridobijemo ili da na bilo koji način na njih uti­ čemo. čak i on nije nešto čisto individualno. do razvitka će doći upravo samo ako jastvo dođe do onoga što su Goethe i Hegel. to ne čini dobro ni unutarnjoj produkciji. 4 4 48 0 . ima pravo. nešto što čisto pripada po­ jedinom čovjeku. slučaj­ nost takobitka sopstvene egzistencije. pa ma kako ona bila sublimirana. 46 Ako ovaj momenat potpuno otpadne. dovodi. zapravo. u svakoj teoretskoj djelatnosti postoji jedan momenat prakse. da se upuštamo u prilagođavanje i da se izjednačujemo sa svijetom.mislio . moramo eksponirati ono što jesmo. <čak i kad ne nastojimo na nekom djelovanju. uglavnom. zna mnogo toga da kaže ο tome koliko ta upućenost na samog sebe. Takvoj jednoj grupi se Stendhal (Stendal). onda. rekao bih. U tom produktivitetu još uvijek. na­ protiv. na sebi posmatrao kako često izva­ na dolaze poticaji za koncepcije. kao ja. pri­ kazuju sasvim autonomno i sasvim samostalno. Samo ono. u onoj čuvenoj izreci. dijalektike s nejastvom. gdje je ukinuta mogućnost ispoljavanja. Nema razvitka iastva ako to jastvo sebe samo uzgaja kao neku biljku i njeguje i zaljeva vodom i raduje se već ako proc­ vjeta. do de­ formacija. kao takozvani pro­ duktivni čovjek. obratio kao happy few. označili kao ospoljenje. a i na veoma malu gru­ pu sasvim malo ljudi. gdje je citiran Lord Byron. On postaje privilegija one manjine koja sebi može da priušti život u prikrivenom. recimo. djelovanja. Onaj ko je. koji su se upra­ vo tu potpuno slagali. Mi. time što se od nekog nešto traži ili što se na nešto podstiče. bio u emigraciji. koje se. Istovremeno. Ospoljenje ne znači. Ometeno je čak i ono što sebi. što izdrAdorno se poziva na m o t o za Stendhalov roman Lu­ d e n Leuwen.ako se upravljamo prema onoj normi privat­ ne egzistencije koja sebe zadovoljava u sebi samoj.

a nema pravo ono što svoj integritet čuva samo neupuštanjem u ono što bi. na pamet mi pada opasnost od one istorijske hipostaze. Uprkos tome. istovremeno. taj. Samo mišlje­ nje je ponašanje. zapravo.žava ovu dijalektiku i što u ovoj dijalektici sämo dolazi do svoje istine. Može čak biti vremena u kojima je opasnije misli misliti i reći nego započinjati bilo kakve. Prelaz jastva u nejastvo putem njegovog djelovanja nije samo konsekvencija iz teorije. i sam imanentan uslov teorije. on. Odustajanjem od svakog zahvata u praksu. sasvim svejedno koje couleur. i ne misli. Ono što se naziva punoćom individuuma ili ličnosti i sve ono na što smjeraju ideolozi obrazovanja — one takozvane individualističke teorije su to učinile normom — zapravo je uvijek punoća svijeta ο ko­ jem stičemo iskustvo i obrazuje se samo u iskustvu ovog svijeta. da može biti i situacija u kojima onda upravo i ta duhovna djelatnost. i takvom jednom mišljenju je bitan momenat same prakse. na­ protiv. u takvim fazama može da pripadne onome što je Max Weber označio kao svićuće doba birokratije. Potpuno je bio u pravu Schopenhauer kad je rekao. kako vam se to neprestano priča i kako smo svi mi navikli da lako povjerujemo. naprotiv. 409 . umjesto da izvede ovaj akt ospoljenja. dok vladajuća praksa. kao odricanje od neposrednog praktičnog djelovanja. onda je ono od početka pogrešno mišljenje. Takve stvari imaju toliko svojeg povijes­ nog indeksa ili svoju povijesnu mjesnu vrijednost. ako mišljenje u se­ bi samom nije neka vrsta prakse. pa i na izgled veoma radikalne akcije za promjenu svijeta. Ali čak i kad vam ovo ovako formulišem. zapravo. to znači. tek moglo da omete jedan takav integritet. onda gleda quasi u jedan ponor pra­ znine. in­ dividuum. a onaj koji se u mišljenju istovre­ meno ne ponaša prema realnosti. on ni u kom slučaju neće postati supstancijalan i potpun. uvijek postaje ograničen u sebi samom. on je. ako individuum sasvim čisto ulazi u sebe. postaje oblik istinske prak­ se.

to je kod njega samo jedno prak­ tično uputstvo. kritikovao porodicu u njezinom tadanjem obliku. i na onaj nazor koji je u jozefinskoj Austriji postao skoro državna religija. Kao što sam vam razložio na kategoriji prikrivenosti. to je oblik prijateljstva. filozofijama su potrebne refleksije. ja bih vam malo pobliže okarakterisao jedan tipičan 410 . proširio i uzdi­ gao do pojma prijateljstva prema ljudima. spada u Epikurov povijesni stupanj. Jednu od kosekvencija komformizma. Oblik onog međuljud­ skog. dakle. htio da prevazilazim dobrog Epikura. nisu u smislu radikalnog filozofskog osvješćenja potpuno reflektirane u sebi samima. koji sve to i nije zamišljao tako radikalno. možda. pa. to je njegova preporuka monarhizma. da kategorije. ovaj pojam prijateljstva on je. uvijek istovremeno znači i činiti mu ne­ pravdu. Biti pravedan prema nekom misliocu. koji nije izvlačio sve ove konsekvencije. Epikurove teoreme. jer ono λαθε βιώσας­. To je ovaj oblik jednog duboko utješnog i stoga pesimističkog hedonizma. koje se kod njega pojavljuju. što treba da ublaži vladajuće odnose među ljudima. kako bi došle do svog sopstvenog prava ili. kao i u njegov mislilački karak­ ter. to posebno važi za osamnaesti vijek. postaju pogrešne ako ih učinimo filozofskim teoremama u uobičajenom smislu. on je sam. to se svodi na Epi­ kura. relativno veoma radikalno i obuhvatno. onda. Sve ono što mi danas razumijevamo pod filantropijom. dakle. on je nju uvijek osjećao kao okove individu­ uma i kao silu zakazivanja. recimo. katego­ rije su nam neophodne. ona misao ο nekoj vrsti apriornog prijateljskog odnosa prema ljudima s kojima živimo. Iz novije povijesti materijalizma. međutim. kao i većina pro­ svjetiteljskih. koje sam vam naznačio. do svog sopstvenog neprava. ako ih. on je ostao vjeran jed­ noj mnogo starijoj prosvjetiteljskoj tradiciji grčkog svijeta . Isto tako. Takvim konsekvencijama mi mu činimo pomalo nepravdu. povukao. shvaća­ mo kao stroge osnovne stavove. koji on najviše cijeni. kao Kantov kategorički imperativ.time što je. Nasuprot tome. S druge strane. u svakom slučaju.Ne bih.

u doba Shakespearea. U tome je on prototip za cjelokupno anglosaksonsko mišljenje. a starost u vrijeme predprosvjetiteljstva. kao organizacije koja se tiče realnog zajedničkog života ljudi. to je sasvim u duhu renesanse i u tome je on veoma sličan Macchiavelliu (Makijaveli). skoro svi. dakle. dakle. dok su empiristi i materijalisti anglosak­ sonskog svijeta. tiče se. mislim. bili u jednom posebnom odnosu prema političkoj vlasti. idealističkih filozo­ fa. Borbe za moć. kod Cavendisha (Kavendiš). pada još u renesansu. u suš­ tini.način mišljenja — onda bih. malograđansku egzi­ stenciju. a na kraju bih vam. uglavnom bili ono što bi Hoffmannstahl (Hofmanstal) označio kao velika go­ spoda. Jedna činjenica tu veoma navodi na razmišljanje: idealisti. i cijelu svo­ ju empirijsku egzistenciju on je uvijek provodio u sferi velike društvene i političke"moći. Unutarnji patos. koji je. Mladost mu. od Bacona do Humea. provodio kao upravnik dvora u jednoj ve­ likoj porodici. koji su kasnije dobili titulu Duke of Devonshire. barem naznačio. Svoj je život on. uglavnom. u svakom slučaju. nešto kao kratku tipologiju materijalističkog načina mišljenja. najprije. bio i veliki istoričar. možda. protiv moći crkve. koji svijet stvaraju u mislima i koji se ni­ su mogli zadovoljiti suverenitetom i autonomijom misli spram bivstvujućeg. u kasni barok i u svijet koji je vama. vjerovatno zbog toga. godine i doživio je duboku starost. mogli bismo reći. toga da ojača državnu vlast 411 . možda. poznat kao Leibnizov svijet. zapravo. unutar kojih treba razumijevati Hobbesov materijalizam. obično su bili ljudi koji su vodili skučenu. Thomas Hobbes je rođen 1588. što se filozofije tiče. rekao još nešto ο materijalističkom elementu kod Marxa. u suštini su bile borbe za moć između države. onaj unutarnji impuls cijelog Hobbesovog mišljenja. Značajni anglosaksonski filozofi su. Po tome su se oni veoma razli­ kovali od njemačkih. kod kojih je toliko manja bila po­ treba da mišljenjem probiju realitet ili čak da ga obrazlažu i konstituišu. u suštini. od 92 godine.

Filozofija. Lehre vom Körper. ed. Nemam namjeru da Hobbesov. tako i cijele empirijske baštine. Time velika težina pa­ da na ono uvijek pojedinačno i kritikuje se svaka supstancijalnost pojmova opšteg. dio I. Hobbes je emigrirao u Francusku. M. kad je započeo Dugi parlament u Engleskoj. ed. prikazem slično onome kako sam vam. Takav nominalizam po konsekvencijama daleko prevazilazi sve što je bilo u antici. Vom Bürger. onim obrtom na subjekat. kao gore. koji je u skladu kako en­ gleske tradicije. Gawlick. veoma obiman sis­ tem. Opera Philosophia Omnia. De Corpore (1655). Leipzig 1915. ko47 Thomas Hobbes. Time je već postavljen onaj antispiritualistički pravac nasuprot zahtjevu za vla­ šću nekog čisto duhovnog principa. po­ lazeći od pojedinačno datog. koji su daleko manje poznati nego njegovi državnopolitički spisi. naime. obratno.naspram zahvata crkve. Ovaj pravac je odlučujući za HobIbesovo mišljenje i mi ćemo vidjeti kako je zahva­ ljujući ovom nominalizmu. da povratno zaklju­ čuje ο mogućim uzrocima korektnih zaključaka. prikazao antičke materijalističke sisteme. da djelovanje izvede iz uzroka u smislu strogog determinizma. Elementorum Philosophiae Sectio Prima. Godine 1640. Frischeisen-Köhler. tom I. Sa onom intentio obliqua. recimo. prema Hobbesu ima dvostruk zadatak. VV. 1961. t o m II. Hamburg 1959. a time i takozvani Hobbesov materijalizam. 21966. izložen je prije svega u dva spisa »De nomine« i »De corpore« . poveza­ no je to da kod njega sama filozofija postaje ono što je kod antičkih materijalista bila priroda i spoz­ naja prirode. na njemačkom: Vom Menschen. 1839—45. Elementorum Philosophiae Section Secunda. 4 7 2 412 . na njemačkom (iz­ bor): Grundzüge der Philosophie. Pošto ο filozofiji države tako i tako svi pone­ što znate. kako smo to već upo­ znali kod Demokrita i. De Homine (1658). Njegova takozvana filozofija prirode. ja bih da vam pokažem kako se jedna eks­ tremno autoritativna filozofija države kod Hobbesa povezuje s određenom osnovnom materijalističkom koncepcijom u metafizici ili sa filozofijom prirode. kakav je otjelovljavala teologija. Molesworth. preveo i izdao G.

onda. i uvijek napetosti i divlja neprijateljstva između pozitivne nauke i materijalizma. bila je svojstvena cijeloj toj epohi. atome nije shvaćao kao numeričke modele. bila moja dužnost. Kod Hobbesa se pozitivizam pojavljuje ta­ ko što on korektno zaključivanje apsolutno izjed­ načava s računom. zapravo. Sličan motiv zahvatanja u praksu odlučujuću ulogu igra u Marxovom materijalizmu. on je nepo­ sredno preuzeo onaj momenat prakticizma. samozato da bi se ovladalo svijetom. nije na ovaj način. Ta misao da matematika služi proračunu mogućih djelovanja. To pokazuje već korespondencija i dodaci koji se na nju odnose. na žalost previše malo znam. već proveo ono izjed­ načenje matematike i logike. u devet­ naestom vijeku. 413« . i obratno. od Epikura pa do Lenjina. zapravo. kod kojeg se. Sjetićete se da sam vam rekao kako su uvijek postojale poprečne veze između pozitivizma i mate­ rijalizma. što je sam Descartes zajedno objavio u svojim spisima. da bih vam rekao onoliko koliko bi to. a time i praksi. što ih treba do­ stići. koji. ο kojoj ja. takođe. na veoma značajan način aficiran i sam pojam materi­ jalizma kod Hobbesa. To je misao da je teorija tu. da j e zadatak filozofije prethodno proračunavanje djelo­ vanja u bilo koje praktične svrhe. možda čak ni Demokrit. Od svog učitelja Bacona.bio naklonjen ma­ tematici. radi ο tome da se ona izmijeni. vi ćete u Descartesovom »Discours de la methode« naći formulacije koje bi mogle biti i Hobbesove. kako uopšte cjelokupna kli­ ma sedamnaestog vijeka mnogo više predstavlja jed­ no jedinstvo nego što to nama dopušta predstava ο međusobno sukobl jenim školama. što je. Vidjećete kako su sve ove filozofije. u osnovi. Upravo s obzirom na ovo pitanje. Hobbes spada u ne baš mnogo­ brojne materijaliste koji su izvanredno voljeli mate­ matiku. dovelodo obrazovanja logičkog računa. od starog Demokrita do Marxa. već kao realitete. kao što zna­ mo.. počev od Fregea i Peanoa.ja uvijek polazi od pojedinačnoljudske svijesti. ali. Hobbes je. dakle do takozvane logistike. i Descartesova. međutim.

a ipak materijalizam je. Oni — istina ugodni — prijekori za nekonsekventnost. učenja ο pri414 . već ono što se ne utapa čisto u misli. koji mu se prebacuju. kao napora za shvaćanje stvarnosti uopšte. bile prožete više nego samo jednom trunkom materijalizma. što uopšte jeste. ja bih vam ipak ispunio jedan desiderat. ali on ukazuje na antinomijski karakter mišljenja. pred­ stavlja to što su oni konsekvencijom misli primorani da sve. do­ kle god. Ova proti­ vurječnost je uvijek bila faktor. Premda se ovdje kod mene posebno radi ο jed­ nom određenom tipu materijalizma.a prije svega Spinozina. kao naj­ više opštosti. dokle god je monistički. koji bi kao istinski bivstvujuće odmah mogao prihvatiti samo ono pojedinačno i što se opire pojmu. kaže: sve je materija. kakav očekuje­ mo kod mislioca. Materija­ listički sistemi u osnovi ne bi mogli postojati. naime upravo iz principa materije. jed­ nim elegantnijim mišljenjem to se može odstraniti. metafizike. na kojoj laboriraju skoro svi konsekventni materijalisti. aporetski karakter. uglavnom se odnose na ovaj protivurječan. dokle god želi da sve što jeste razvije iz jednog prin­ cipa. Hobbesov metod je. Stalnu protivurječnost. bio više kartezijanski deduktivan nego što je. januar 1963. koji se prilikom obrade Hobbesove filozofije uglavnom malo pominje. izvode iz jednog određenog principa. koji je ometao ofor­ mljenje jednog takozvanog konsekventnog materija­ lizma. a da materija treba da označava ono što upravo nije princip. prisiljen da bude sistem. a to je opet veoma neobič­ no za jednog tako kosekventnog nominalista. što nije najopštiji oblik mi­ sli. Htio bih da vam malo pomognem u uspostavljanju veze između Hobbesove logike. 29. Istina. sve je tvar. 40. dakle. bio neki tako čisti induktivni metod. zapravo.

nije neki radikalni zaokret od Aristotelovog učenja ο supstan­ ciji i akcidenciji. a razumije se. na drugoj strani. na njemačkom: Leviathan oder Stoff. koji se u tom periodu provodi otvoreno ili skriveno. Ovo mjesto u Hobbesovom pojmu logike ili filozofije nalazi se u četrdeset še­ stom poglavlju »Levijatana« . On u tome. već se taj okret subjektu. naime. on se ponovo po­ javljuje u modernom pozitivizmu. vjerovatno prvi. 507. prije svega. zbog či­ jeg potiskivanja u besadržajan znak se posuvraćuje nominalizam. 48 415 . Ova samostal­ nost bi se. Taj problem je veoma važan i za današnju filozofsku situaciju. tom III. uopšte onda pojmovno mogla sa­ žeti pod pojam bitka. za Descartesovo učenje ο supstancijama. Hobbes je.rodi. tako što bi se sad pojam supstan­ cije jednostavno suprotstavio pojmu subjekta. jer. on je kritikovao što se ono »je« u predikativnom sudu. na što vas s tim u vezi izričito upućujem. Gilson je isto utvrdio. Sedamnaesti vijek. naime. još istovremeno služi tradicio­ nalnim aristotelovsko-sholastičkim teorijama. 490. zadržava čak jedan momenat istine. kritikovao ono što ja svojim jezikom zovem hipostaza kopule. Berlin 1966. pogl. Forma et Potestate Civitatis Ecclesiasticae et Civilis (1651). to još u većoj mjeri vrijedi za Spinozino učenje ο supstancijama. Leviathan Sive de Materia. kako bismo mi danas mogli reći. bez postavljanja isto. htio bih vam skre­ nuti pažnju samo na to da on zadržava tradicionalni pojam supstancije sholastičke filozofije. uzima kao da je ono reprezentant nekog svojstvenog samostalnog spram sadržina stvari koje se posreduju i koje se gramatič­ ki izražavaju kao predikat i subjekat. str. ono est. ed. Naravno. kao gore. dakle. 48 Što se tiče Hobbesove fizike. i Hobbesove antropologije i učenja ο državi. na jednoj. str. ovdje jednostavno otpada onaj momenat koji bih ja nazvao momentom relativne samostalnosti kopule. Ali dalje razjašnjavanje bi spadalo u područje takozvane ontološke problematike. Form und Gewalt eines bürgerlichen und kirchlichen Sta­ ates. U tome on u svoje vrijeme nije bio nikako sam. ali mu daje drugu funkciju. Neuwied. XLVI. Iring Fetscher.

dakle određuje kao puke fantazme. i to kako kod Descartesa. sad. što se supstancija i materija. inače. ko­ ja je terminološki izričito zadržana u filozofiji se­ damnaestog vijeka. Akcidentalno kod njega nije zbiljsko. Tijelo je kod Hobbesa ono što nezavisno od našeg mišljenja ispunjava jedan dio prostora i što se poklapa s prostorom. izjednačuju. S druge strane. dok se. i to prije svega duhovno-čulno. a svakako t 416 . subjektivna osjenčenja po sebi bivstvujućeg tjelesnog. ukoliko ste se bavili poviješću teorije spoznaje. sam pojam subjekta gubi svoj smisao. dakle. koji je poznat svima vama. već je to način na koji mi shvaćamo tijela. on se drži i pojma akcidencije. kao i materijalizam većine modernih materijalističkih filozofija. Neposredni nasljednik. u filozofijama pojam sup­ stancije nikad potpuno ne iscrpljuje u pojmu mate­ rije. da bi bilo tu. dakle bez samostal­ nosti subjektivnog momenta. kako to glasi njegovim jezikom. prelazi u pozitivizam ili u empirizam. proglašava subjektivnim. da bi bilo. a bitak tijela po sebi se misli kao nešto supstancijalno. pukim us­ putnim. čemu. Ovaj pojam akciden­ cije se već izvanredno približava jedinom pojmu. kod njega. otpada onaj stari dualitet prostora i materije. i tu opet veoma jasno možete vidjeti onu potpunu klimatsku razliku između novovremenog i antičkog materijalizma. Pošto on sam prostor i vri­ jeme. Prema tradicionalnoj sholastičkoj definiciji. opet. Materijalistički momenat od njega je. Hobbes je zadržao ovaj tradicionalni pojam supstancije. quod nulla re indiget ad existendum. ako i ja to treba da izrazim ter­ minološki. tako i kod Spinoze. No akcidentalna je kod njega baš subjektivna afekcija. nije potrebno ništa drugo.i bez izvjesnog supstancijaliteta. Zahvaljujući ovom mo­ mentu. Hobbesov materijalizam. čini slučajnim. Sholastičko razlikovanje se postavlja na glavu utoliko što se ono u najširem smislu duhovno. ali on a je vezao za svijet tijela. supstancija treba da bude ono. moderno rečeno. zapravo. kakav smo upoznali kod Demokrita i kod Epikura.

da. ili sve intelektivne funkcije. Bilo bi stvarno neophodno veoma detaljno istraživanje strukture ovog pozitivistički empirističkog. pre­ veo i uvod napisao Karl Gebhardt. na njemačkom: Theologisch-Politischer Traktat. Ta stega deduktivne metode je u sedamnaestom vijeku bila upravo tako jaka da je Hobbes. kod Hobbesa je i pojam materije veoma neobično pomjeren. naime način duhovnog shvatanja ili i duhovna djelatnost. naime na Spinozin sistem. naime tjelesni svijet. bit postaje ono što je tamo pojava. uvijek sa subjektivnim momentima postavlje­ nog. i za ovaj momenat reći da on treba da važi kao ukupnomaterijalistički. Možemo. bio jedan 49 Baruch de Spinoza. 4 9 5 417 . a. pojava postaje ono što je tamo bit. pripada svim materijalističkim teoremama: Odnos između biti i pojave se preokreće u poređenju s platonskom tradicijom. opet. prije svega zato što je onaj antiidealistički momomenat materijalizma. vjerovatno. ono što se od materije ne utapa u pojmu. od­ lučujuće uticao na jedan važan racionalistički sis­ tem. uprkos antiidealističkim ili antiracionalističkim i time po sebi antisistematskim im­ pulsima. više ili manje. Ovaj obrt bi. ono jedinstveno materijalističko u različitim tipovima. Hobbesova misaona tvorevina je izvanredno kom­ pleksna i veoma diferencirana. čiji nedovršeni kasni spis »Politički traktat« je u suštinskom dijelu di­ rektni odgovor na Hobbesa. preštampano 1965. U poređenju s antičkim pojmom materije. a istovremeno ipak radikalno naturalističkog materijalizma. vjerovat­ no. Locke. skovao je ovaj pojam u svom učenju ο sekundarnim kvalitetima. Tractatus Theologico-Politicus (1670). što ih je imala njegova filozofija. On je. s druge stra­ ne. Hamburg 1955. do krajnjih granica izraženo već zahvaljujući eks­ tremnom nominalizmu. koji pred sobom imamo kod Hobbe­ sa. sa svoje strane. dok je Hobbes.i radikalni kritičar Hobbesa. zapravo. prožet patosom velikih deduktivnih sistema se­ damnaestog vijeka. doduše. obratno. bio viši pojam.

a da vam ga nisam razjasnio. pa i u povijestima materijalizma. Materija ne treba da bude ni tijelo ni nešto po­ sebno naspram tijela. kao istinski ili zapravo postojećem.od velikih filozofa toga doba koji su obrazovali si­ steme. koje su uopšte sadržane u ovoj filozofiji. U poznatim povijestima filozofije. to jedva da se i pominje. On je čak i sposobnost zaklju­ čivanja ili sposobnost mišljenja apsolutno izjedna­ čavao s matematskim postupkom. najprije. Tu. jer oni filozofski nepro­ svijećeni lako mogu pomisliti da nominalizam. doduše. Porijeklo nominalističkog pravca jeste. na naziv. Ali interpretacija. te potreba da se obrazuje sistem. upravo. jedan od sistemski konstruktivnih filozofa. ali on se potpuno razvio tek u kasnoj sred418 . jer ratiocinari ov­ dje u osnovi uopšte ne znače samo formalnologički zaključak. koju Hobbes daje predstavi ο materiji kao odvojenoj od pojedinih ti­ jela ili neke posebne vrste tijela. No termini u filozofskoj terminologiji često znače upravo suprotno od onoga što bismo očekivali kad ih tako vidimo. na teze koje potiču iz antičkih speku lacija ο prirodi. Njegovu unutarnju kom­ pleksnost moramo predstaviti kao neko polje sile. što se. Hobbesovo mišlje­ nje je određeno ovom čudnom kompleksijom do krajnjih granica radikalizovanog nominalizma i jed­ ne snage koja obrazuje sisteme. kao i njegovi racionalistički protivnici. Ovo bi nas moglo podsjećati na teze ο materiji ili tvari. koji glavni akcenat stavlja na nomina. Bojim se da sam u ovom preda­ vanju veoma često koristio ovaj pojam. upravo preokreće ovu antičku predstavu. dakle kao uzajamno trošenje snaga. u antici. on je do srži bio zahvaćen značajem matematskog metoda. vjerovatno. do izražaja do­ lazi nominalizam. već mišljenje uopste. sasvim jedno­ stavno naučnopovijesno. Pojam nominalizam daje povo­ da za izvjestan nesporazum. ovu nomina posmatra kao ono odistinski bivstvujuće ili pravo. može objasniti pokušajem da se potvrdi spram ogromne stringen­ cy e kartezijanske skice. Objašnjenje za to je.

mogli bi da nemaju nikakvo sopstveno pravo kad bi nam bilo poznato ili dato sve pojedinačno. kod Hobbesa. u određenim slučajevima. dakle. dakle abrevijature za pojedinač­ no. koje je njima obuhvaćeno.njovjekovnoj sholastičkoj filozofiji kod nasljedni­ ka Dunsa Seotusa. i primijenio na sam pojam materije. pa je time upravo supro­ tan. u osno­ vi. sa svoje strane. Prema t o m nominalizmu. što je njima obuhvaćeno. koje on odbacuje kao puku pomoćnu konstrukciju. koji ću odsad smje­ ti upotrebljavati nešto čistije savjesti. već tjelašca (Korpuskeln). ona se predstavljaju prema modelu nama empirijski datih. zapravo. grubo rečeno. nešto po sebi bivstvujuće i spram onoga što je nji­ ma obuhvaćeno. nikakav sopstveni bitak. pojedine fizičke stvari. jedino zbiljsko. Ovaj nominalizam je on. nisu atomi. imamo takozvani korpuskularni princip. dok zbiljsko. moram vam reći da je on. 419 . istinski bivstvujućeg u sklopu njegovog empirističkog i antispekulativnog pravca. oni bi se. treba da su pojedina tijela. Hobbes je bio ekstremni nominalista. koje su obuh­ vaćene ovim pojmom materije. uglavnom veoma ma­ lih tijela. bio prvi empiristički filozof i koji je energično prihvatio nominalistički okret protiv vladajućeg aristotelizma. moramo ga objasniti da bismo iz­ bjegli terminološku konfuziju. Williama Ockhama. u izvjesnoj mjeri. Suprot­ nost ovom pojmu nominalizma. A ta materija treba da je pu­ ki naziv. to znači da su pojmovi. u tome neposredni sljedbenik Bacona." a ne u ono što nas samo empirijski susreće. prije svega. opštim pojmovima ne pripada nika­ kav supstancijalitet. koji je. dopuštao i pojam atoma. Ovaj realizam zbilju stavlja upravo u pojmove. nešto samostalno i nezavisno. Ti modeli. onome što se obično smatra rea­ lizmom. No da vam u toku ovog kratkog prikaza ne bih previše po­ jednostavljivao Hobbesa. oni sa­ mi su puke nomina. u svakom slučaju do izvjesnog stepena. Ako već upotrebljavamo ovaj sholastički pojam realizma. jeste pojmov­ ni realizam. mogli raspasti. Tijela se ne pojavlju­ ju redukovana u atome. Nasuprot principu atoma.

Pri tom se mo­ rate orijentisati na jedan pojam. ne kao predmeta spoznaje. skoro uvijek. onu univerzalnost koja je vama bliska iz antičke filozofije. one su subjektivno posredovane. nije ništa drugo do uopšteno shvaćeno tijelo. koji je onda u kasnijem sukobu nastu­ pio tako ekstremno suprotstavljen materijalizmu. u izvjes­ nom smislu. koji je teško objedinjiv s onim strogim meta­ fizičkim pojmom materijalizma. koji razvija pojam ο tjelesnom svijetu kao po sebi bivstvujućem. Po tome što je pojam materije kod njega puki naziv. natprirodnoj i prirodnoj. kod Hobbesa. To je važno zato što je Hobbesova politika u najoštrijoj suprotnosti prema. vidite kako je već. Mate­ rija. one osobine tijela koje su opšte i koje se posvuda konstatuju. pojam su materije. ako poreknemo onu transcendenciju. On zastupa učenje ο dvojakim istinama. u svakom sluča­ ju. Ovdje imamo neobičan amalgam materijalističkih motiva sa empirističkim ili pozitivističkim. koji sam ja uveo en passant. kakav je proklamovao Marx. dakle upravo i taj ljudsko-društveni svijet. unutarnjem svijetu okrenutu stra­ nu. suštinski prirodna bit. Hobbesov materijalizam se. uglavnom. Polazeći odavde. ali kao takve one su apstrakcija. sastoji u tome da je sve što uopšte jeste. onda eo ipso određujuće mjesto u materijalističkim skicama zauzimaju stvari koje se odigravaju u ovom svijetu. u kojem ne može biti nekog čis­ tog kvaliteta lišenog praprincipa materije kao što su atomi. u suštini. htio bih da vam objasnim na koji način je Hobbesova antropološka i politička teorija povezana s njegovim materijalizmom. do takozvanog realnog huma­ nizma. a nat420 . ima jednu veoma jaku društvenu. probijen materijalizam empirističkim principom. da uopšte nema neke natprirodne biti. na pojam Hobbesovog naturalizma.ali on u svome mišljenju nije mogao isticati pravo na. mi bismo rekli. humanističkim Epikurovim političkim učenjima materijalizma i njegove doktrine ο prijatelj­ stvu prema čovjeku. Ovim je Hobbes materijalizmu dao pozitivistički obrt. Materijalizam. recimo.

a ne. koja je realnoistorijski služila obrazloženju engleskog apso­ lutizma nasuprot doktrini engleske revolucije — mo­ tiv ekstremnog nominalizma. kao prirodi sličnu. upravo onako kao što je prema Baconovoj teoriji-smisao progresivne spoznaje da se ovlada spoljnjom prirodom. reci­ mo. dakle. homo homini lupus. po­ moću kojih se učvršćuje država. shvaća kao iz prirode izraslu. ljud­ sku prirodu izjednačava sa životinjskim svijetom. a da je opšte ili puki privid ili samo nužno sredstvo sporazumijevanja. baš kao i sve drugo bivstvujuće. a ovu samu. zapravo. drugi motiv za politiku pre­ lazi u krajnje represivnu političku teoriju. pri tom sasvim jednostavno i prosto možete sada misliti ο odnosu opšteg i posebnog. Čini mi se da sada već mirno možete misliti malo opuštenije i da nije po­ trebno da se pri tom uopšte tako kapricirate na tu suprotnost pojma i na činjenicu obuhvaćenu poj­ mom.prirodnu istinu jednostavno prepušta doktrini crk­ ve — i ovo se vraća na tradiciju kasnog srednjeg vijeka. Gledanje na svijet je kod njega sasvim naturalističko. koji iz­ ražava ono humano. treba da su puka prirod­ na bića. kao u svojem poznatom poređenju da je čovjek čov­ jeku vuk. ali kod njega ima veoma ciničan akcenat. imamo osjećaj da on sam uopšte ne shvaća ozbiljno te religiozne ili meta­ fizičke kategorije kao takve. Ne postoji. Tako se ono zbiljsko u ljudskim stvarima kod Hobbesa vidi samo u pojedinačnim ljudskim bićima. ono posebno. ipak. pojam ο čovječanstvu. Tu ideju ο ovladivosti prirodom Hobbes proteže i na unutar­ ljudsku prirodu. kad čitamo Hobbesa. ono što se tako naziva »tim« 421 . zapravo. Druga pretpostavka. Oni treba isključivo da podliježu zakonitosti pri­ rode i da se njima kao takvima može vladati putem umnog predviđanja i planiranja. ljudi. On. u nekom pojmu koji ih prevazilazi i koji ih sve zajedno konstituiše. U onoj ra­ dikalnoj tezi nominalizma postoji to da je zbiljsko. one se kod njega pojav­ ljuju samo pod stanovištem sredstava vladanja. to jest.

ko­ ja sama sebe održavaju. pojam prvotne vezanosti čovjekove za društvo zbog njemu samom svojstvenog kolektivnog nagona ili potrebe za kolektivom. na koncu. koji je zadržava utoliko što im garantuje moguć­ nost samoodržanja. u izvjesnoj mjeri. sakuplja­ ju i kažu: pa. zapravo. ima izvanredno dalekosežnih dodirnih tačaka i između kasnijih savremenika Hobbesa i Spinoze. takođe. oni nisu druževna bića. prema kojoj čovjek. u ovoj oštrini. utjeruje u antropologiju. a do tako ne­ čeg kao što je društvo. oni svoju slobodu. zacijelo prvi put provedeni okret protiv Aristotelove antropologije. On nominalizam. pomislite samo na onaj osnovni stav da je svako bivstvujuće. a to. određeno potrebom da održi samo sebe. Izvjesni momenti Spinozine etike se ne razlikuju baš tako mnogo od ovog shvatanja. Upućeni su jedni na druge samo zbog po­ trebe. koja po Hobbesu baš ničemu ne koristi. zacijelo.čovjekom. hajde da napravimo državu. Ova koncepcija ima veoma veliku konsek­ venciju. ta­ ko. koje kod njega treba da bu­ de konstituisano prema ukupnom modelu prirodnog prava putem državnih ugovora dolazi. samo zbog samoodržanja. tako se oni. prije sve­ ga. Hobbes poriče ovaj pojam zoon politikon. samo zato što bi inače propali. Uopšte ništa drugo ne važi osim čistih. ne bi bilo u interesu pojedinca tih životinja. preko svojega od­ ređenja kao ξώσν πολιτικόν. Pa pošto već drugačije ne ide. kao što se to obično misli. već su. čista pri­ rodna bića. učestvuje u određenju svoga višeg pojma i zamišlja se kao društveno biće. naime njegov energični i. prenose na suvere­ na. 422 . to je u smislu ovog učenja ništa drugo do skraćenica za time obuhvaćenog uvijek pojedinačnog čovjeka. iz prirode izraslih pojedinačnih bića. zapravo. Kao što ima dodirnih tačaka između Descartesa i Bacona. Inače bi se te zle životinje međusobno poklale i istrijebile. dakle. Kod ljudi nema takvog nagona za druženjem. isto onako pojedinačna i usamljena kao životinje.

I zato bi on misli ο sreći ljudi odbijao kao ispraznu i ništavnu spekulaciju.premda Kant. da se odustane od ovog prvotnog bellum omium con­ tra omnes. Najstroža konsekvencija ovo­ ga je ona velika Hegelova koncepcija ο lukavstvu uma. što smo dosad nalazili kod materijalis­ tičkih filozofa. koje se neposredno zasnivaju na objedinjivosti međusobno konkurentnih pojedinačnih interesa individua putem nekog građanskog praprincipa. naime s prethodnim shva­ ćanjem da pojam napretka nije. ali. recimo. U ovom skeletu Hobbesove političke fi­ lozofije vi. naročito do jačanja države. već da on zavisi od nevolje i protivurječnosti. U ovo­ me je on već pravi građanin. pa je time uvijek mo­ gućnost konflikta data tako totalno da je jedina šan­ sa prevazilaženje toga vezivanje ispunjenja same te potrebe za to da se odustane od tog prvobitnog ra­ tovanja svakog pojedinca protiv svakog pojedinca. jer mu je mnogo više stalo do ovladavanja prirodom. Posljednji ostatak tog pogleda prvotno isprepletenog s ideologijom engleskog apso­ lutizma naći ćete. u neku ruku. Hobbes je vaspitavan puritanski i spada u sklop engleskog puritanizma. zavisan od bilo kakvih pozitivnih kvaliteta ljudske prirode. i preko njihove glave. kao što je to učio Aristotel ili kasnije-. do slijeđenja inte­ resa. 423 . začudo. nije htio da se mno­ go bakće Hobbesom. a empirijski ljudi radikalno nazivaju zlim onda je tu neposredno primijenjeno ono Hobbesovo učenje . možete vidjeti prethodnicu onih koncepcija koje inače vrlo malo veze imaju s Hobbesovim materijalizmom. recimo. opet i kod Marxa. koji možemo vid­ jeti kod Hobbesa. Locke. onaj spe­ cifično materijalistički momenat. do mehanizma. odista. tako kod njega uopšte nema motiva hedonizma. Ako se u Kant ovoj filozofiji povijesti kaže da se ideja slobode ili ideja pravilno ustrojenog dru­ štva mogu posredovati samo putem antagonizma in­ teresa. ljudi se kao prirodna bića konstituišu samo zbog gole potrebe. sigurno.Uz ova dva momenta dolazi. dakle učenje da se umno ustrojstvo društva pro­ bija zahvaljujući interesima ljudi. konačno. ne.

kao što je Mandeville (Mendevil). Iz toga je izvučena ona repre­ sivna posljedica. kakvim ih on sebi predstavlja. nema mjesta. pod uticajem hrišćanstva i. na nju se prenosi spiritualistički sud. koji u ljude unosi nešto od zon politikon. Dok Hobbesovo mišljenje materiju pretpostavlja kao istinsko i jedino bivstvujuće. kao sjenka pra­ ti materijalističke koncepcije i pojavljuje se na mje­ stima gdje ga najmanje očekujemo — u materijaliz­ mu novijeg vremena se pojavljuje . Upravo ovaj momenat preziranja čovjeka. u neku ruku odražava poniženje sfere čul­ ne egzistencije. i to des­ truktivnim. 65 e 6 — 66 a 6. pod uticajem platonizma. zapra­ vo. preko hrišćanstva. 424 . onako kako je to prvi put i jednom za sva vremena formulisano u Platonovom »Fedonu«. pojam sreće u tome. prije toga vlada­ jući duh priredio onom materijalnom. Za ovo dobri Hobbes nije imao ni­ malo smisla. koji su i zato na zlu glasu. Mogli bismo reći da se u ovom negativnom ili mračnom materijalizmu. U ovom materijalizmu je. Ako su ljudi već takve beštije. koji ga od­ mah čini nečim samo iz prirode izraslim. potpuno isključio onaj drugi momenat što ga nalazimo u erosu. Phaiđon. a svoj kraj­ nji izraz je našao u filozofskim pogledima Marquiza de Sadea. ako to treba da formulišem tako dijalektič­ ki. 50 Tek u jednoj mnogo kasnijoj fazi.u suštini. poniženje koje je. učinjen je pokušaj da se objedine taj utopiw Platon. dakle. up­ ravo radikalno zbrisana utopija. momenat negacije materije. da je tijelo grobnica duše.go do bilo čega drugog. koji je svojstven Hobbesu — a to. naime kod Marxa. Hobbesov materijalizam u sebi nu­ žno ima. koja je inače bila karakteristična za idealiste: »Vi to ne treba da imate« ili čak »To ne treba da bude«. odista. onda se pitanje njihove sreće ne postavlja već i zato što se ne postavlja ni pitanje njihove dostojnosti da budu srećni. koji je u osnovi kod Hobbesa i koji svoju ulogu igra kod drugih mračnih mislilaca. A i to je sasvim konsekventno uto­ liko što je osnovni pogled na čovjeka.

zapravo. koji nalazite u ranim materijalističkim tekstovima. koji bismo mogli označiti kao odista moralistički spis. Hegel je govorio ο eteru. Nešto od tog Hobbesovog antihedonizma naći ćete čak i kod Marxa. to. koje su u različitim filozo­ fijama potpuno identične. 31. tako i na izvjesnim mjestima »Ko­ munističkog manifesta«. januar 1963. koja je pokvarena usljed praroditeljskog grijeha i zato loša. iako ja ovim prijekorom zaista ne bih htio da opanjkavam Marxa.koja u sebi ne bi imala iskustvo hrišćanstva kao uslov svoje sopstvene mogućnosti. uvijek zastupao jedno puritansko stanovište. pa ma kako ona nastupala antihrišćanski . koji prikazuje nemoć i apsolutnu slabost i prolaz­ nost pojedinačne ljudske prirode. Da li je u Marxovoj teoriji zaista uspjelo ovo objedinjavanje. dakle oslobođenje od neza­ dovoljstva.stički momenat materijalizma. a nema nikakve novovremene misli. kako u svom privatnom životu. njegova se klima potpuno izmijenila u poređenju s materijaliz­ mom kakav je bio antički. koji je upravo u toj erotskoj sferi. ako ih. 425 . ima barem osnov u ovoj tradiciji materijalizma. kako je to u hri­ šćanskom svijetu. To što je u modernom DIAMAT-u apsolutno postavljen etos rada i etos za­ jednice na račun bilo kakvog ispunjenja prava real­ nog pojedinačnoljudskog subjekta. i ovaj antiutopistički. dakle* u izvjesnoj mjeri shvatimo kao puke teze. mislim. u kojem još nije bio pro­ veden onaj sud ο prirodi. Ako izolujemo filozofske motive protiv takve klime. u kojem su ove filozofeme. to je veoma veliko pitanje. jer upravo on je spašavao kao motiv barem negativni hedonizam. promašićemo upravo nje­ zino potpuno drugo značenje. To veoma jasno pokazuje mjesna vrijednost materijalizma kod Hob­ besa. Pošto je moderni materijali­ zam prošao kroz hrišćanstvo. ključnoj za sva ova pitanja.

Der Zwiespalt im Denken Fichtes. vjerovatno. I kod Hegela se kao bitni momenat u životu duha pojavljuje prelaz u praksu. kod njega ima dosta formulacija kao što su »tlapnja mozga« ili »pojmovi koji egzistiraju samo u glavi«. Moj kolega iz Berlina Weischedel (Vajšedel) upravo je ο tome objavio je­ dan mali rad. Cjelokupna Marxovä teorija. a najradikalnije kod Fichtea. za koju bih odmah naglasio da predstavlja samo jednu stranu ovog izvanrednog mislioca. na Slobodnom univerzitetu Berlin. da inter­ pretira polazeći od bilo kojeg principa. sprečava promjenu svijeta. prije svega posebnog. održan 19. Berlin 1962. može se. i to ukoliko filozofija vjeruje da se realitet može izvoditi iz bilo kojh posljednjh opštih principa. A to se od­ nosi ne Samo na osnovnu tezu Marxove teorije. Time što napada ovaj po­ jam filozofije. koji vrijedi pročitati. kod kojeg se sko­ ro može govoriti ο stal nom konfl iktu između teo­ retskog i praktičnog interesa. bilo bi. u Svakom slučaju. kako on to kaže. 51 426 . Govor p o v o d o m 200. shvatiti kao kritika filozofije. Ovoj antifilozofskoj akcentuaciji Marxovoj. pridružuje se mo­ tiv prakse. maja 1962. koja postulira prvenstvo ekonomije. na jednom važnom mjestu »Fenomeno­ logije duha«. ono naime. na kojima se ovo neposredno može sagle­ dati. godišnjice rođenja Johanna Gottlieba Fichtea. Marxov materijalizam obično nazivamo dijalek­ tičkim ili ekonomskim materijalizmom. pa bi se radilo ο tome da se potpuno odbaci to kontemplativno dr­ žanje i da se pređe na praktično. Ovaj antifilozofski momenat Marxa od početka ometa u tome da materijalizam na sličan način postavi kao jednu vrstu ontologije ili kao jed51 Adorno se. s jedne strane. koja svijet nastoji da pojmi ili. procesa života dru­ štva nad oblicima svijesti. Marx je nasljednik nominalističke te­ orije.41. nego istovremeno i na specifični pojam materijalizma. poziva na Wilhelm WeischeT del. Kontemplativno držanje filozofije. Ovaj motiv je iz­ vanredno izražen već u povijesti njemačkog idealiz­ ma. u principu sadržina ideologije.

njemu. pokušavano. sigur­ no. zapravo. U svakom slučaju. jer njegovi spisi protiv Feuerbacha direktno poriču ovu antropološku namjeru. protivurječi. nije neki totalni svjetonazor. ovaj Marxov materijalizam. U Istočnoj Evropi su od Marxa napravili nešto kao materijalistički pogled na svijet. polazeći od njihove sopstvene sadržine istine. što striktno protivurječi njegovim tekstovima. već se on od po52 Alfred Schmidt. jednostavno. da se. Realizovati postavljanje tog problema tako da se. zapravo. Frankfurt 1962. prerađeno. ja se na to ne bih usudio dok se ne izvrši specijalno istraživanje u tom smislu. a u svakom slučaju u veoma širokom obimu. pred sebe uzmu ti tekstovi. dopunjeno i postkriptumom snabdjeveno novo izdanje. zapravo. i izvan­ redno je rijedak stvarni odnos prema ovim teksto­ vima. Mislim da ne bi bio manje uzbudljiv zadatak kad bi se neko ozbiljno prihvatio toga da ustanovi šta je kod samog Marxa. do današ­ njeg dana skoro da uopšte nije postavljano pitanje šta kod Marxa. već sadrži ο tome veoma bitna raz­ jašnjenja. istisne materijalistički momenat. Pokušaj da se prije svega na osnovu Marxovih ranih spisa. me­ đutim. odista. Nedavno publikovani rad našeg saradnika Alfreda Schmidta (Alfred Šmit) ο pojmu prirode kod Marxa. Na Zapadu je. koji vam u vezi s ovim preporučujem. materijalistički motiv i po čemu se on razlikuje od vulgarnomaterijalističkih nazora. Ali s Marxom je kao da je začaran. znači pojam materijalizma. Frankfurter Beiträge zu Soziologie t o m II.au vrstu učenja ο prirodi. bio bi prvi korak. 5 2 427 . Sve to je danas još sasvim skrive­ no. Kod Marxa je to. Der Be&riff der Natur in der Lehre von Karl Marx. vrlo teško utvrditi. prije tridesetak godina otkrivenih »filozofskoekonomskih manuskripata« i »Njemačke ideologije« Marxu imputira tako nešto kao što je antropologija. Frankfurt 1971. kao reakcija na to. Zbog ove pogrešne alternative. bez apologetske namjere prema jednoj ili drugoj strani. očigledno da jed­ va ima ljudi koji ove tekstove mogu i samo uzeti u ruke a da ne posrnu ili nadesno ili nalijevo.

s projektovanim četvrtim tomom. prije sve­ ga. kritika koja mno­ go više predstavlja impuls Marxovog materijalizma nego tvrdnja. koji je onda objav­ ljen iz zaostavštine pod naslovom »Teorije ο višku vrijednosti« i koji predstavlja njegov obračun s nacionalnoekonomskom teorijom. ipak. koje su bile usmjerene na opravdavanje postojećeg dru­ štva. U ovom se baš sastoji kritika totalnog mišlje­ nja zasnovanog na razjašnjenjima. Da se njegova teorija usmjerava na jedan takav izkaz. ali su one ipak daleko udaljenije od njegove koncepcije baze nego oblasti u kojima se neposredno očituju odnosi prema društvenoj moći i klasnim borbama. za koju se on u raspravama tako lako vezuje. uopšte se ne može poreći izvjesni sistematski karakter. rekao da je samo koketirao s Hegelovom di­ jalektikom. pa je na­ pisao jednu veoma problematičnu Dijalektiku pri­ rode. u svom posljednjem periodu.četka ograničava na objašnjenje oblika zajedničkog života ljudi. interpretirao pojave takozvane nadgradnje. Ali upravo ovo sistematsko u glavnim djelima je onaj elemenat koji Marxa najmanje razlikuje od idealističkih sistema. shvaćao u ovom smislu. takođe. a ne obratno. on bi se tome sigurno opirao. u ovom smislu je on shvaćao i s ovim povezane filozofije iz sfere prava i politike. da bitak determiniše svijest. najprije u tome što kod njega nema nekog materijalizma prirode ili neke materijalističke metafizike. dok je sferu um­ jetnosti i filozofije on. u velikoj mjeri. isto kao i Hegel. u onom poznatom diktumu. pokušao da to nekako nadoknadi. njegova sistematika se. Međutim. kod Marxa u izvjesnom smislu postoji je­ dan sistem. Premda je i on sam. Njegovom glavnom djelu. iako je Engels. dakle učenja ο ma­ terijalističkim praprincipima. nacionalnoekonomske teorije svoga doba. zaboravio. doduše. a to nije samo neka spoljna strana Marxovog mišljenja. On to nije. Marx je. konkretno. vezuje za 428 . Razlika njegovog materijalizma od radikalnofilozofskog materijalizma ogleda se. »Kapitalu«. re­ cimo.

svoje mjesto. Mogli biste pitati: Kako. zapravo. Time otpada ona specifična diferencija prema nečem takvom što ne bi bio duh pa u ovom pojmu duha. već je interpretirana u smislu klasnog konflikta. njegovom totalnom ob­ liku. za­ pravo.οηο što povijest tjera naprijed. onda. takođe predstavlja dijalektičko razvijanje realnog životnog procesa društva. ima i razvitak ljudskog roda i ljudskih životnih odnosa. To je. Podsjećam vas na naše razmatranje ο idealiz­ mu u njegovom radikalnom. da se sad izrazim sasvim nezgrap­ no. uzeo za uzor. kao što je konflikt između proiz­ vodnih snaga i proizvodnih odnosa . održi stabilnost građan­ skog društva. u biti. uprkos svemu. U prikazivanju on ju je. dakle. naime. najeksponiranije teze Marxove dijalekti­ ke. Marx dolazi do toga da se ovdje ponaša pot429 . kod Marxa. i stvarno. suštinska razlika između Hegelove i Marxove dijalektike društva. barem formaliter. u kojem je. r Tako ćete. koja se kod Marxa zove dijalektika proizvodnih snaga i proizvodnih od­ nosa. na izgled. već kod Hegela naći neke.Hegelovu. Marx još može objediniti s Hegelom. Državu on ne in­ terpretira kao objektivni oblik iznad tog antagoniz­ ma. Hegelov idealizam u sebi. apsolutno sve duh. u koji. Pri tom mislim na one čuvene paragrafe iz Hegelove »Filozofije prava« ο prelazu u pojam države. da građansko društvo svojom sopstvenom dinamikom prevazilazi samo sebe i da proizvodni odnosi mogu postati okovi za proizvodne snage i da ih one mogu razbiti. koji kod njega još ima funkciju da preko sebe apsorbuje baš onu dinamiku građanskog društva i da. Odlučujući momenti specifično Marxovog učenja. tu možete vidjeti već prethod­ no obrazovanu ovu dijalektiku. onda. već kao izraz interesa vladajuće klase. sasvim bi se mogli objediniti s Hege­ lovim idealizmom. Ako pogledate poglavlje kao što je ono ο gospodstvu i služenju iz »Fenomenologije duha«. Kod Marxa ona nije shvaćena tako kao da bi je država mogla zaustaviti ili pacificirati. Utoliko se. kao mo­ menat objektivi teta. najprije. zapada i sama država.

prije svega s obzirom na raspolaganje proizvodnim aparatom. »proizvodne snage« i »proizvodni odnosi«. biće slučaj kod skoka iz kapitalističkog u socijalističko društvo. prema apstraktnom radnom vremenu. premda to nije neki strogo dijalektič­ ki način govora. naime od pro­ cesa razmjene roba prema ekvivalentima. Nešto slično. i sam kod njega veoma komplikovan. pri tom. u poređenju s materijali­ stičkom postavkom. u sebi antago­ nistički. mogli bismo. da se u svijetu ne događa prema principima. Da bismo uopšte dospjeli do ra­ zumijevanja pojma materijalističke dijalektike. Izraz »proizvodni odnosi« ili »društveni odnosi proizvodnje« obuhvata svaki poredak koji u nekoj epohi vlada. Ovaj pojam produktivnog rada je. dedukuje cjelinu građanskog društva? U tome da se sve dedukuje iz jednog principa.puno u duhu tradicionalne filozofije. po­ stoji jedno protivurječje. reći. a da. polazeći od jednog najunutarnjijeg principa. pri čemu ćemo još ponešto morati reći ο pojmu produk­ tivnog rada. to znači. od430 . jednostavno. skoro. na neki način. predstavlja parodiju na ono što bi sam Marx mogao sebi da zamišlja pod produktivitetom. to se manje one mogu trajno držati u proizvodnim odnosima. Marx je. ako to smijem tako ukratko reći. naime. Tako se iz feudalizma razvila kapitalistička privreda. Proizvodne snage su. koji su u dosadaš­ njoj povijesti uvijek. ali se. ipak. Pod »proizvodnim odnosima« on misli na klasne odnose. Što proizvod­ ne snage postaju jače. kojih se kod Marxa materija­ listička dijalektika čvrsto drži. protivurječni. jer je on preuzet iz pra­ vila igre građanskog društva i. koje je neop­ hodno za proizvodnju svake robe. sve snage koje mogu da daju produktivni rad. na raspolaganje proizvodom rada i viškom vrijednosti rada. već prema realnim odnosima moći. Mislim da sam dužan da vam razjasnim ova dva pojma. ali u obliku nasilnog reza. uprkos tome. kao karakteristici Marxovog sistema. poslužio jednom siste­ matskom građom. oponirao onim filozofima koji svijet pokušavaju da objasne na osnovu nečeg du­ hovnog. vjeruje Marx.

svi pojedinačni spontaniteti sažimaju u jednu neprekinutu cjelinu. koja s tim nema nikakve veze. a. snagom invisible hand. u Hegelovoj filo­ zofiji. s jedne strane. To što on upravo' ne postupa onako kako bi to očekivao zdrav ljudski razum. koji svi podliježu relati431 . koji prema svojem shvatanju. a onda Ricardo — nastupate s tvrdnjom da je svijet liberalizma. a odmah ću vam. mislioca za kojeg sistem ima jedno sasvim novo značenje. to. unaprijed. ipak. koju sam ja ovdje onako usput iznio. znači Smith. reći da čovjeku nije ni­ malo lako pravilno razumijevanje Marxa. teorija. To znači da je. Hegel je recipirao upravo ovu klasičnu englesku ekonomiju. prije svega. s druge strane. a njegovo sopstveno učenje ο društvu potpuno je u skladu s ovim klasičnim modelom liberalizma. Mogli bismo očekivati da je Marx rekao: misliti svijet kao sistem ili i samo društvo misliti kao sistem. shva­ ća sasvim ozbiljno. On. da se može izgraditi neka doktrina ili bilo kakva politička teorija. da se još jednom poslužim Hegelovim izrazom. snagom totaliteta. treba prepustiti filozo­ fima. dijalek­ tička so kod Marxa. svijet slobodne i pravedne razmjene. naprotiv. »to je njima njihov sistem«. može odmah navrat-nanos suprotstaviti nešto drugo. kakav smo. a na drugoj strani. to je. gledano realnoistorijski. koja sve to ukla­ pa tako što hoće da pripremi neku praksu. to je stvar apologeta.lučujuće je da Marxa ovdje pravilno razumijemo. Ta napetost mi se čini da je ono produktivno za filozofiju u Marxovom stavu. čija je korekcija neophodna. U njemu samom postoji napetost između sistematskog teore­ tičara nacionalne ekonomije. na nekim tačkama želi da poboljša kla­ sičnu ekonomiku Srnitha i Ricarda. nema s tim ništa. u njemu se sve pojedinačne djelatnosti. On ne vjeruje da se jednom nastalom i moćnom obliku svijesti. On kaže: vi -— »vi« ovdje. harmoničan svijet. i kod Hegela porijeklo sistematske misli u uvjerenju da se za sebe nesvjesnim nizanjem istorijskih stupnjeva i bezbroj pojedinačnih spontaniteta. imali kao zaključnu teoriju društva u klasič­ noj ekonomiji. ovu misao.

manji °. koju radnik troši. ti trošiš toliko i toliko radne snage. građanskoj klasi. koja je u sebi. izda­ vača). razmjenjuju ekvivalenti. da se.* Odlučujući obrt kod Marxa je što on. ne kaže: To sve nije tačno.viranju. Utoliko je to. koji se suprotstavlja građanskom društvu. On kaže: Da bismo uopšte izmijenili ovaj ogromni aparat.u od radne sna­ ge obračunate u časovima rada /koju radnik troši u proizvodnom aparatu. vladajućoj. ali da na jed­ nom važnom mjestu. Ova razlika predstavlja onaj poznati višak vrijednosti. * Ovdje dalje slijedi o n o što je bilo rečeno prilikom obrade Kantovog mehanizma antagonizama. jer kapitalista kaže: molim lijepo. odgovara slobodno i pravedno društvo? Principu dijalektike on ostaje vjeran i po tome što kaže. koja je smisaona. on je uzima sasvim ozbiljno i pita: Da li je to društvo. odista identično sa svojim poj­ mom? Da li vašem svijetu slobodne i pravedne raz­ mjene zaista. naime tamo gdje se radi ο rad­ noj snazi kao robi. iako ide kako treba. koja je suprotstavljena proletarijatu. ο kojem vi učite. isto­ vremeno i ne ide kako treba. koja je harmonič­ na. koji pripada vlasniku preduzeća i. organizuje jedna cjelina. ja ti dajem onoliko koliko je potrebno da ovu radnu snagu možeš obnoviti. nešto. (Prim. podi­ jeljena kao neki sistem. klasno gledajući. otprilike. Ovaj Hegelov princip je Marx izvanredno uvažavao i prihvatao izvanredno ozbiljno. Troškovi reprodukcije prosj< čne društvene rad­ ne snage. odista. mi želimo da ga po­ krenemo polazeći od njegove sopstvene snage. kao što tvrdite. Tako je već Hegel na jednom mjestu subjektivne logike formulisao da je zadatak dijalektike preuzimanje protivnikove snage u sopstvenu argumentaciju i nje­ zino okretanje protiv njega. da uspostavlja harmoniju. 432 . ono to jeste i ono to nije. međutim. Umjesto da jednostavno odbaci tvrdnju građanskog društva. suprotno nekom primitivnom socijalisti ili primitivnom anar­ histi. S druge strane. dakle. On pokazuje da u ovom društvu sve ide kako treba. sve je kako treba.

To je. a cjelina. a ne njegovu potvrdu ili samoodržanje.polazeći od čisto ekonomskog. do­ lazi do disproporcija između pojedinih sektora i da se zbog njih. doduše. 433 . a u ovom predavanju ο filozofskoj terminologiji imam jedan poseban raz­ log da vam kažem ponešto ο pojmu sistema. Svijet. naime . Ove pojmove. u potpunosti kritičkom teorijom. dija­ lektičko središte. Premda sada. zakon ovog sistema sadcži propast tog sistema. prije svega. manji je od broja časova ra­ da koje radnik daje kapitalisti. u okviru Marxove teorije. bila bi. U cijelom ovom predavanju ja. ali sistem koji je ljudima heteronomno na­ metnut. broj pro­ sječnih sati rada koji se moraju utrošiti da Di se reprodukovao radnik. mo­ rate shvatiti ne kao neke opise individualnih pro­ cesa. Marx nastoji da prikaže kako čovjek. mora razbiti cijeli sistem. S tim u skladu. ο čijoj tačnosti ili netačnosti mi sada nećemo raspravljati. dolazi do toga da se u ovom društvu pojavljuju sve veće ne­ srazmjere. nastojim da vam svijesti privedem razliku između nekog filozofskog pojma i pojma koji se pojavljuje u svakodnevnoj svijesti. U ovom razmatranju ja sam cijelo vrijeme upo­ trebljavao pojam sistema. koja bi bila potpuno tuđa primi­ tivnom materijalističkom nominalizmu. nešto neistinito. a i to je u skladu s Hegelom. ako korak po korak slijedi sistematiku građanskog društva. tako reći. samo. Prema ovoj teoriji. dijalektički centar Marxove teo­ rije. onako kako to želi njegov sopstveni kalkul. kao nešto njima strano. Već ovdje možete vid­ jeti da u Marxovoj postavci imamo jednu vrstu sa­ mostalnosti pojma.zaista jednaka i pravedna razmjena. zapra­ vo već ne bih više smio koristiti jednu takvu fikciju. on je sistem kao privid i nema nikakve veze s njihovom slobodom. na koncu. jeste sistem. pri kraju ovog predavanja. ali i u svijesti pojedinih na­ uka. Marxov sistem mo­ žemo nazvati negativnim ili kritičkim sistemom. već ukupnodruštveno. To je sistem kao ideologija. što kod Hege­ la treba da bude istina. i to baš sada kad obrađujemo materijalizam kako ga shva­ ća Marx.

Za onaj ne-filozofski pojam sistma to ne važi na isti način. Sa filozofijom je. treba da nastane polazeći od ove jed­ ne centralne tačke. nikad neće zahtijevati da važi izvan prav434 . uz to ide da totalitet svake spoznaje i. kao nekog constituensa. a ne da se razumijeva samo kao neki. koji apsolutno poriče premoćni položaj du­ ha. po svojoj suštini nikako ne može biti sistem. Taj pretfilozofski. zajednički oblik logički strukturirane potpunosti. Kao takav radikalni sistem. Otuda. spada u spoznajni duh i ništa ne smije biti van njega. Međutim. tako da filozofski sistem. mogli navesti Kantov sistem. a.ja ć u. jer on. zapravo. ipak. u svakom slu­ čaju. sve što uopšte jeste. Tamo gdje zahtjev za sistematikom postaje filozofski radikalan. totalitet same materije. u bitnim tačkama ograničava misao striktnog nastajanja iz jednog principa. koji ne udovoljava ovom pojmu. zacijelo.ipak. još jednom fingirati da ste vi svi u sta­ nju filozofske nevinosti i da pojam »sistem« prihvatate onako kako vam je poznat iz svakodnevice ili iz pojedinih nauka. želi da bude deduktivni sistem. već proizilaz da materi­ jalizam. Zbog toga sistem kod Marxa ima onaj svojstveni ironički i nestabilan karakter. Ni jedan pravni sistem. Odlučujuću razliku ja bih formulisao jednim izra­ zom iz relativno veoma kasne faze sistematskog mi­ šljenja. doduše. Kao primjer suprotan ovome. Kant je. veoma brzo je na njega skočio či­ tav čopor filozofa. on hoće da bude izveden iz jedne tačke. filo­ zofija je uvijek mišljenje identiteta. naime. morao da plati veoma visoku cijenu. vi biste. znanstveni i svakodnevni pojam siste­ ma označava jednu logički sređenu i potpunu pod­ jelu neke date materije. upravo zbog ove veoma dubokosmislene inkonzistencije. iz filozofije Edmunda Husserla. najprije. Tu kažemo da u našu korespon­ denciju ili u svoj studij moramo unijeti sistem. Za filozofski sistem ne smije postojati ništa što bi bilo izvan njega. sebe samog shvaća kao sistem. bez daljnjega. na primjer. bilo kako u sebi logički potpuno obrazovani i potpuni poredak neke prethodno date materije. zbog ovog dubokosmislenog nesklada.

već na onome što želi da ima. upravo ovu misao totaliteta. Ta bajka na ovom mjestu daje nešto kao praistoriju misli ο sistemu. to više se. S filozofskim sistemom je. ja sam time već odlučio ο onome što uopšte tek treba da bude predmet filo­ zofije . što ne slijedi iz principa. a to bi protivurječilo zah­ tjevu za sistemom. koju treba srediti. zapravo uvijek. stroži hegelijanac i više naklonjen nego ja misli ο sistemu.naime. filozofiju podvrgnem toj normi. Ona tradicija što pritiska. da li postoji jedan takav identitet sub­ jekta i objekta i kakve se mogućnosti pod tim okol­ nostima mogu iznaći da se ipak izrazi ono što ije identično. Ali. Niet­ zsche je otišao čak tako daleko da je. naprotiv. neobjedinjiva već i ta divergencija između materije. ne bi bio zahvaćen momenat materije. prije nego što i počnem da mislim. Utoliko je. a veoma mnogo pravnih sistema nikad neće zahtijevati da važe van izvjesnih osnovnih datosti važećeg pzrava. dijeli ovaj zahtjev za sistemom. Onda. naime na pitanje. već samo time što započinje.ne sfere. u okviru kojeg su oni izvedeni. jedna takva filozofija. zato što je on. ovo što treba srediti. ako ja već unaprijed. misao da preko mnogo brda. me­ đutim. kojeg ja ovdje citi­ ram. ono što nazivamo velikom filozofijom. mogli bismo skoro reći. u ovom centralnom smislu. i principa poretka. zapravo. dakle. Zbog toga sistemi uvijek imaju ponešto od kraljice iz Snjeguljice. dakle. na osnovu 435 . kod sedam patuljaka živi neko ko je ljepši od nje — pa i kad je to samo jedno jadno di­ jete — ona apsolutno ne može da podnese. da ona treba da bu­ de ili sistem ili baš ništa. tako i isporio za sva vremena. odista u misaone greške. da li jedan takav identitet jeste ili nije. u izvjesnoj mjeri. na izvjestan način. A ovdje bih izišao i s jednom sopstvenom tezom: Ovaj zahtjev da filozofija mora da bude si­ stem ima u sebi već odgovor na ono što. upetljava u nelogiku. Gospodin Liebrucks (Libruks). što se ona u svojoj gradnji prikazuje logičnijom i konsekvent­ ni j om. obrazuje problem filozofije. ne­ davno je formulisao da je Hegel misao ο sistemu kako dovršio. Ja bih rekao da.

To ne znači neku proizvoljnost ili slučajnost. kao ono što on jeste i njega u njemu samom doveo do toga da ne udovoljava svom sopstvenom zahtjevu za identitetom. a onda si­ stem pretvara u podjarmljujući i nasilni. No. koju danas nosi zahtjev za sistemom. već kri­ je prelaz ka totalitetu. a u pojmu sistema se. što je. mora da se pozabavi i onom potrebom za totalitetom. mi samom sistemu moramo prići u njegovoj sopstvenoj dijalektici. Nije uzalud Fichteovo mišljenje. osjećaju izvjesnu previše vrednovanu potrebu za sistematikom. No ona. tako malo dato od katego­ rija socijalnih poredaka i orijentacija da oni. kako bismo 436 . čini mi se da je prema filozofiji neprijateljska ona potreba za sekuritetom. pa i kad hoće da bude sistem slobode. u osnovi. Hegelov sistem. zaista slobodna misao je neobjedinjiva sa sistemom. to jest da on subjektu pripsuje neku moć koja mu. on je sistem. izvukao konsekvenciju da je sis­ tem nepošten. sva­ kako. To mi se. N ije uzalud sistem. i to baš onaj posljednji i najveličanstveniji. zapravo. izvedeno iz upravnih kategorija. uzeo sasvim strogo. rekao bih. Ljudima je danas. kod kojeg je pojam slobode na vrhu. a i to je subjektivan privid. ο kojem sam vam govorio. Nasuprot tome. filozofski čini jednim veoma značajnim Marxovim dostignućem. ne pripada. zapravo. Mogućnost sistema je u filo­ zofiji predmet rasprava. samo ova potreba još ni na koji način ne garantu je mogućnost ili čak istinu onoga ka čemu ta potreba ide. upravo kao Marx kod Hedela. po njihovom mišljenju. pri tom. premda se u tome uopšte još ne izražava u potpunosti onaj specifično materijalis­ tički momenat u Marxovom mišljenju. kako je to na­ vedeno u onom lijepom Weischedelovom sastavu. zapravo neobjedinjiv sa slobodom. bilo tako totalitarno mišljenje. To je momenat koji ukida slobodu refleksije. Sa ovog glediš­ ta se Marx i ovdje uvijek držao dijalektičkog zahtje­ va za imanentnom kritikom. a ta po­ treba se ispoljava u prinudi na sistem.principijelne neprimjerenosti totaliteta svijeta obli­ cima naše svijesti.

Marx. naime u pojmu određene ili pozitivne negacije. Postoji kod Marxa jedan specifično materijali­ stički momenat.ovu dijalektiku razbili i u teoretskoj svijesti i kako bismo postali svjesni njezinog sopstvenog prividnog karaktera. Ka­ kva bi trebalo da izgleda filozofija. to vam ovdje ne mo­ gu prikazati. naravno slobodne. malo konkretnije prikazao onaj veoma neobičan od­ nos prema sistemu Marxovog materijalizma. što slobodnom mišljenju rado pripisuju oni ljudi koji i nemaju ni­ šta drugo osim baš to povjerenje u sistematiku. februar 1963. 5. kao mi­ šljenje principijelno upravljenog protiv sistema. Mišljenje koje se oslobađa sistema ne mora za­ to da utone u slučajnost apergua. barem na modelu samog Marxa. već na što je moguće određe­ nijem modelu. zapravo. čvrsto drži ideje ο obaveznosti misli. Ali bih vam. upravo. i da odabirem jedan. I ovdje slijedim svoj postupak da ne dokazujem uopštenim refleksijama. ni povijesno nije samo dalje razvijena i protiv sebe 437 . u tome bih se još jednom nadovezao na Marxa. No ja u svakom slučaju mislim da se u izvedenoj konkretnoj kritici samog sistematskog mišljenja moraju konstituisati momen­ ti mišljenja oslobođenog od prinude sistema. ipak. Više od ovog programatskog vam ο tome sada ne bih rekao. ipak. a na drugoj. a ne one scijentistički kontrolisane. da se Hegelova dijalektika s naglavačkog položaja postavi na noge. tiče skice jednog takvog i ni­ kakvog drugog mišljenja. koja se na jednoj strani rješava sistema. Mogu samo reći da se sve što ja nasto­ jim i činim. 42. koji nije samo puka ilustracija apstraktne misli izvan našeg kon­ kretnog analitičkog konteksta s pojmom materijaliz­ ma. To imamo i u jednom od centralnih pojmova Hegelove dijalek­ tike. suštinski razlikuje od poznatog zahtjeva. koji se.

hoću da kažem. mo­ žda. ne bi opet shvatao kao mo­ menat koji su konstituisali ljudi. on­ da i to kod njega ima jedno filozofsko značenje. vjerovatno . već je on. čak mogli označiti kao naturalistički. ipak. koji je za njega označavao momenat ko­ ji se ne utapa čisto u subjekat. ne postoji Marxova filozofija prirode. uključujući i sve do upotrijebljenih izraze. sa svoje strane. shva­ ćao potpuno isto kao Hegel u poznatom poglavlju iz »Fenomenologije duha«. pored pojma proizvod­ nih odnosa predstavlja. u sebe preuzeo cjelokup­ nu svijest epohe. ako se smije tako reći.same primijenjena Hegelova dijalektika. kao svaki značajan mislilac. isto kao u poznatom izrazu« razmjena materi­ je s prirodom«. skoro. s veoma mnogo razloga. pri čemu pojam »prirode«. i ne samo elemente takozvane klasič­ ne nacionalne ekonomije i pozitivizma. u ljudski rad. jednu od invarijanti Marxovog soi-disant sistema. On. Mislim na Marxov pojam produktiviteta koji . tako reći. Za divno čudo. Taj oblik izvanredno iznenađu­ je i zato. sa­ svim suprotan oblik. Ako. nerazjaš­ njen. on dobija jedan drugi. Mogli bismo. Ovaj mo­ menat se kod Marxa — ovo vam dajem kao dokaz izvanredne kompleksnosti ovih veza kod njega — na krajnje osobit način povezao s pravim hegelijanskim motivima.mnogo više nego sve drugo mo438 . pa ipak. prije svega Fichte i Schelling. da ovaj pojam. koji je njemački idealizam. U njemu ćete naći ne samo ele­ mente nepobijenog francuskog prosvjetiteljstva. očigledno. koji bismo. već i jedan specifično materijalistički elemenat. na kojoj se od­ vija produktivitet. nije htio da ga opet uvuče u mišljenje identiteta. napadao. i sam. Ovaj po­ jam produktiviteta je kod Marxa nužno vezan za prirodu. ostaje. Marx je ovaj pojam produktivi­ teta. Na pojmu produktivnog rada vjero­ vatno najdrastičnije možemo vidjeti Marxov mate­ rijalizam. upravo pred poj­ mom prirode zastao s dijalektičkom refleksijom. pretpostaviti da je Marx. ba­ rem bih ja to pretpostavio.kao produktivna snaga. koje se odnosi na »Gospo­ dara i slugu«. u okviru njegove kritičke ana­ lize građanskog društva.

Karl Marx. i prema njoj se taj proizvod razmjenjuje na tržištu u okviru građanskog društva. da ga upoGeorg Friedrich Wilhelm Hegel. kakva prirodna materija koju je čovek. mjesto iz prvog toma »Kapitala«. »Dakle. Upotrebna vrijednost je ona vrijednost koju neki objekat u svom konkretnom obliku ima za ljude koji ga konzumiraju. knjiga prva. 5. Up. mogli označiti käo sistemu transcendentan pojam vrijed­ nosti. kao ovdje. sastoji od upotrebne vrijednosti i od razmjenske vrijednosti. poprima jedan krajnje iznenađujući obrt.že da posluži za to da potkrijepi moju tezu. Das Kapital. imamo razmjensku vrijednost. 5 3 5 4 439 . 195. svaka roba se. 141—150. kao gore. kad krojač od materijala. prilagodio svojim potrebama. kod proizvoda koji je proizišao iz rada. menjajući joj oblik. »pro­ menu koja se unapred postavlja kao svrha. Dajem vam. po­ što ja to sada ne mogu učiniti. koji bismo. nije bilo tako bitno da je pojam vrijed­ nosti kod Marxa. molio bih vas. ja mogu da ga obučem. promjenu onoga na čemu se radi. Phänomenologie des Geistes. pogl. to znači. 130. koja od­ stupa od svih oficijelnih interpretacija Marxa. str. ša­ sije ovo odijelo. kasnije će­ te vidjeti da ovaj pojam. po njemu. Kultura 1947. naše izdanje: Karl Marks. str. Berlin 1969.« 53 54 U toku naših opširnih razmatranja još nigdje. najprije. a Marxova ekonomija jeste teorija vrijednosti. možda. Ka­ pital. koji ko zna odakle dolazi.« Sad se nastavlja sasvim hegelijanski: »Proces se gasi u proizvodu. čovekova delatnost u procesu rada izaziva pomoću sredstava za rad promenu na predmetu ra­ da. kritičkom ka­ rakteru Marxovog sistema. Na­ suprot njemu. Sada.« dakle. tom I. Marx govori ο njegovoj upotrebnoj vrijdnosti. Ovdje bismo mogli govoriti ο sistemu imanentnom pojmu vrijed­ nosti. Njegov je proizvod upotrebna vrednost. ona se izražava u prosječno utrošenom društvenom radnom vremenu neophodnom za proizvodnju nekog pred­ meta. da ga uporedite s od­ govarajućim mjestom u »Fenomenologiji duha«. tezu ο potpuno antisistematskom. i sam u sebi diferenciran. MEW tom 23.

MEW tom 19. bilo već ab ovo odbačena.postojeće je. Proizvod procesa rada je upotrebna vrijednost. To ima veoma dalekosežne posljedice ja Marxov materi­ jalizam. prirodni materijal koji je promjenom oblika prilago­ đen ljudskim potrebama. 55 isto. filozofski bismo mogli reći. Nešto tako stvarnovito. usput rečeno možete veoma dobro vi­ djeti šta se misli pod pojmom tekućeg ili opredmećenog rada. na kojem se odvija ovaj rad. kao posto­ janje. To je postalo izvanred­ no važno u Marxovoj polemici protiv lasalovaca. ono za mene ima jedno konkretno.trebljavam. recimo.« Ovdje. On se^misli kao nešto što u sebi sa­ drži. To ni u kom slučaju ne mora biti u skladu s cijenom ili njegovom vrijedno­ šću kao objektom razmjene. kao gore. jer time što je Marx nastojao na učešću prirodnog ma­ terijala u društvenom bogatstvu. razvija se. zapravo. Pojam »prirode« je ovdje već sasvim. Kritis des Gothaer Programms. ona vrsta metafizike rada i glorifikacije rada koja je u cijeloj građanskoj filozofiji i nacionalnoj ekono­ miji dovela do onoga što se naziva etos rada. kao jedna funkcija procesa rada. a proizvod je pređa. 5 5 440 . shvaćen u smislu constitutuma. kao nešto čisto subjektivno. naime. ο čijoj samoj konstituciji refleksija ovdje biva bilo preki­ nuta. »On«. koji se u Marxovom materijalizmu nepres­ tano pojavljuje. kao robom. očituje se sada na strani proizvoda kao svojstvo mirovanja. i predmet prirodnih nauka. nego kao nešto već posredovano od sub­ jekta i objekta. Ova refleksija je. tako i sama opet mišljena. naime s ovim prirodnim materijalom. recimo. tako i prirodni materijal. ovaj tekući rad se ne misli. kako rad subjekta. ne­ posredno korisno značenje. koji su prikrivali ovaj prirodni momenat. istovremeno. baš kao i kod Hegela. a predmet je obrađen. protiv pozna­ tog stava da je rad izvor svega bogatstva. »je preo. Što se na strani rad­ nika ispoljavalo kao kretanje. hoće reći radnik. One su vezane za problem hedonizma. 11 do 32. str. Marx je polemisao u svojoj »Kritici gotskog programa« . »On se opred­ metio. »Rad se spojio sa svojim predmetom«.

pod uslovima mehanizacije i automatizacije.Marx nastavlja: »Ako čitav proces posmatramo sa stanovišta njegovog rezultata. Ima u »Kapitalu« pasaža koji ovaj materijalistički motiv razvijaju. Up. i zanatskog ili servisnog rada. do granice apsurdnog. koji bi on oz­ načio kao neproduktivan. slučaj samo s jedne isto. 196. dok onaj koji oblikavanu cijev nosi do kola ili. da onaj radnik koji u toku procesa rada s jednog mjesta na drugo prenosi neki blok koji treba preraditi još izvodi produktkivni rad. danas da­ leko premašuje obim onoga što je po njemu pro­ duktivni rad. smislu. kojim se ona onda odnosi u skladište. jer po svom određenju rad mora da uslijedi na nekom prirodnom materijalu. Već onaj radnik koji neko dobro premješta s jednog mjesta na drugo ne izvodi produktivni rad. u međuvremenu. zadobio veo­ ma veliko značenje u onoj neobičnoj raspodjeli te­ žine između produktivnog rada. u užem. znači samo takav rad koji proizvodi neka ma­ terijalna dobra. Ako. kao gore. i ako tako uranja u pitanja proizvodnog procesa. 56 Ovaj problem je. čiji obim. str. rekao bih. ne samo čekić. jer njegov rad nije više u ovom smislu proizvodnja materijalnih dobara. kako bismo to danas predstavili. rekao bih. time što se kao produktivni radnik označava samo onaj koji u najužem smislu učestvuje u proizvodnoj aparatu­ ri takvih materijalnih dobara. ne razvijajući ov­ dje cijelu njegovu konsekvenciju i njegovo bitno fi­ lozofsko značenje. i sredstvo za rad i predmet rada«. što je kod Hegela. njegovog proizvo­ da. onda se oba. str. »ispoljavaju kao sredstva za proizvodnju. zapravo. dakle. međutim. Otu­ da nastaje veoma čudnovata teorija. filozofija odista tako zasukava rukave. Produktivni rad kod Marxa. kako ona to čini kod Marxa. 130. a sam rad kao produk­ tivni rad« . više ne izvodi produktivni rad. do granice paradoksa. Taj centralni materijalistički momenat ja ovdje mogu samo da navedem. do ka­ miona. već i sirovi materijal. naj­ prije. Das Kapital. dakle na nečem ne-duhovnom. Marxovom. naše izda­ nje. 5 6 441 . kao gore.

u njemu na prvom mjestu mora biti ovo drugo znače­ nje. Po­ što je analiza građanskog društva i njegovog odnosa razmjene konkretni predmet Marxovog sistema. Cijela Marxova analiza modernog društva polazi od analize robnog oblika objekta razmjene. Uopšte je za strukturu Marxovog mišljenja veoma karakteris­ tično da se kod njega nikako ne može napraviti uobi­ čajena razlika između takozvanih kritičkih i siste­ matskih ili originalnih misli. u smislu građanskog društva.izvjesne otmjene distancije. već prije zato da se na prividnosti njegovih glavnih kategorija izloži prividnost građan­ skog sistema. U centru neposrednog materijalističkog pojma produktiviteta je pojam upotrebe i on je orijentisan na stvar. da pojmove shvaća sistemu imanentno i da ih onda konfrontira sa stvar­ nošću. »produktivno« znači nešto sasvim drugo. onda ona. kao upotrebna vrijednost i kao razmjenska vrijednost. a time i cijelog Marxovog materijalizma. kvantitativno. što ga je svijest iskusila zbog Marxa. već ponekad i da ih zaista oprlji. roba se može posmatrati s dva as­ pekta. njima se još niko nije kako treba pozabavio. može ne samo prste da uprlja. Na ovome jasno možete vidjeti da se građansko društvo kao sistem ovdje analizira ne zato da bi se od sopstvenih pojmova izgradilo tako nešto kao neki zatvoreni sistem. sva ova pitanja su u današnjem društvu puna najtežih problema. Taj pojam produk­ tivnog rada. Ipak. kod Marxa se ne zastaje kod upravo navedenog pojma produktiviteta. koja je u skladu s njima. jer on ostaje vjeran svojoj intenciji. na drugoj strani. Ovu drugu stranu pojma produktivi­ teta. pojavljuje se u vezi s pojmom upotrebne vrijednosti i zato sam ga isticao. ja bih vam dokumentovao jednim mjestom iz »Teorija ο vi­ šku vrijednosti«. to i jeste tako. dakle raspravljanjem s postojećom literaturom. koji sam upravo izložio. pri tom. koje analizu kapitalističkog procesa proizvodnje bitno dopunjuju onim što bi se moglo nazvati ogromnom Bibliographie raisonnee. jer je Marx i veliki dio 442 . Prema toj analizi. Međutim. No zbog neurotiziranja. pa i kvalitativno.

. uopšte. una­ prijed potpuno nemoguće adekvatno razumijevanje Marxa. naj­ prije. onda je. koji daje bilo kakav rezultat. koje razvija opšti program siste­ mu imanentnog pojma produktivnog rada nasuprot materijalističkom pojmu vezanom za upotrebnu vri­ jednost. jednostavno svaki rad iz kojeg uop­ šte bilo šta proizilazi. ne. dok bi baš u smislu pravila igre samog građanisto. s pitanjem koji je rad uopšte proizvodan. To je već. Pretpostavka primjerene interpretacije Marxovog materijalizma bi bila samo da se stvari anali­ ziraju onako teško i onako diferencirano kakve su one kod njega. izvanredno težak pisac. 57 Ono što on u ovom pasažu prebacuje građan­ skom shvatanju. koju zato treba objasniti. ili šta je proizvodan rad uopšte. Beograd 1978. Prosveta. Marx je. Frankfurt 1968. koja kapitalis­ tičke oblike proizvodnje smatra za njene apsolutne oblike — otuda za večite prirodne oblike proizvod­ nje — može da pobrka pitanje šta je proizvodan rad s gledišta kapitala. zbog na­ učnog aparata nacionalne ekonomije ili zbog Hegelove filozofije. str. i čisto spolja gledano. već zato što je grozničavost same nje­ gov« misli izvanredno teška. Prvi deo. 5 7 443. tom I. str. Teorije ό višku vrednosti. eo ipso proizvodan rad«. zapravo. tom »Kapita­ la«). zato što se on obraćao proletarijatu. pošto to građansko društvo nema adekvatnog pojma ο sebi samom. Theorien über den Mehrwert (4. jedno mjesto. indeks onog osebujnog preobražaja pojma filozofije i pojma sistema kod Marxa. 368 i dalje. 300.svojih najznačajnijih koncepcija napisao u obliku marginalija ο pročitanom. Dajem vam. »Jedino buržoaska ograničenost. to je što se za građansko shvatanje. pojavljuje kao produktivan rad. kako se to kaže. Up. Ovdje se radi α jednoj veoma suptilnoj i dijalektički ne baš korekt­ noj misli. (Podvučeno u originalu). naše izdanje: Karl Marks. i otuda da smatra za vrlo mudar svoj Odgovor da je svaki rad koji uopšte nešto proizvodi. što ovdje po­ kušavam da privedem vašoj svijesti. Ako neko misli da Marxa može usvojiti kao nekog popularnog pisca.

kaže: vi neprestano govorite ο produktivnom. uopšte samo onaj rad koji sa svoje strane.skog društva pojam produktivnog rada morao biti veoma ograničen. da ona nije neka moja konjuktura. pretvara novac il i ro­ bu u kapital. neizrečena misao. hajde sad da pogledamo šta je doista proizvodni rad prema pravilima igre. koji proizvodi razmjensku vrjednost. drugim recima. Up. 58 gore. proizvodan je samo onaj rad koji održava i uvećava vrednost opredmećenog rada. već da se veoma drastično nalazi u Marxovom tekstu — vidjeti. Poenta je. premda ono uvijek govori ο toliko mnogo ideal a. prije svega. naše izdanje.« a kad on upotrijebi samo »vrijednost« to kod Marxa uvijek znači razmjenska vrijednost. 302. str. kome odgovaraju određeni odnosi u stvarnom procesu proizvodnje. ono što ne proizvodi razmjensku vrijed­ nost. to jest. koja važe u vašem društvu. dok kao delatnost koja stvara vrednost on oplođava kapital ili vrednosti koje je stvorio protivstavlja radniku kao 58 kao str. za koju ću vam odmah pokazati. pa makar proizvodilo ne znam koliko upotreb­ ne vrijednosti. a onda ćemo — to je implicitna. spada u kapitalistički pro­ ces oplođavanja. u tome da je proizvodni rad. jednostavno nije produktivni rad. to baš prema pravili­ ma igre tog društva. pa makar bilo ne znam koliko proiz­ vodno u jednom višem smislu. »Tek ovaj određeni odnos prema radu pretvara novac il i robu u kapital . dakle. i proizvodan je samo onaj rad koji usl ed toga svog odnosa prema sredstvima za proizvodnju. Da li u građanskom društvu nešto može da vrijedi kao proizvodno ili neproizvodno. u smislu vladajućeg kapitalističkog sistema. kao gore. »Proizvodan rad je dakle ta­ kav rad koji za radnika reprodukuje samo unapred određenu vrednost njegove radne snage. Marx. 371. 444 . do kakvog besmisla nužno vodi ovaj vaš si­ stemu imanentni pojam proizvodnog rada. ono ο tome ne mo­ že da odluči nikakvim drugim kriterijumom osim rezultatima na tržištu.

ni s njegovom posebnom korisnošću ili osobenojn upotrebnom vrednošću u kojoj se predstavlja«. tako reći. pisac koji radi za svog izdavača«. proizvodni rad je unu­ tar građanskog društva. ideologizira. prema tome. »Iz prethodnog proizilazi da biti proizvodan rad jeste takva odredba rada«. who did the 'Paradise Lost' for 5 1. zapravo. ponekad u ovim kasnim djelima. on sam. naše izdanje. međutim. Navešću vam. Up. izvodni radnik«. na rad ne gleda prema njegovoj oplodivosti. Marx. str. dakle. smijemo reći. Milton je proizveo 'Pa59 kao str. koji Holivudu daje nekakve jadne spise koji su ideološki i bezvri­ jedni. ali ipak prema koristi od njega: ali ova korist — to je izvan­ redno važno i ukazujem vam na ovo kao na veliku herezu spram oficijelnog marksizma — upravo ne mora biti korisna. možete pogledati iza kulisa i saznati šta se. mislilo ovim ma­ terijalizmom. To znači. sasvim različit od onoga kao šta je on bio definisan u »Kapitalu«. uvijek sistemu imanent­ no. 445 . ima razmjensku vrijednost.« — on. samo onaj rad koji stvara kapital i koji . uistinu. 5 9 gore. on time nije stvorio nikak­ vu razmjensku vrijednost. dakle. Dok se pojam produktiviteta u građanskom dru­ štvu ovdje. »proizvodan je radnik. na jednoj strani. Nasuprot tome. kao gore. A sad dolazi ono iznenađujuće: »Na primer Milton. rad želi da otrgne od ove ideologije.kao takav. rad uzdiže. Dakle. koje je pisao u En­ gleskoj. »Na­ protiv. koja su mi uopšte poznata kod Marxa i nä koje sam upozoren baš ovih dana. Ovdje.kapital«. da bih vam to po­ kazao. piše veoma neobičnim jezikom sastavljenim od njemačkog i engleskog jezika — Milton koji je za pet funti napisao »Izgubljeni raj« »bio je nepro. ili neproizvodna«. . jedno od najneobičnijih mjesta. u stvari je proizvodnost ograničena samo na oplodivost. koji je. on nije bio oplodiv. 372. »koja pre svega nema nikakve veze sa određenom sadržinom rada. dakle reci­ mo pisac scenarija za šund-filmove. »Ista vrsta rada može da bude proizvodna. 303.

ta cjelina. On. 376 i dalje. Ako ste dobro razumjeli one više tonove ovih mjesta. Zbog toga je prava perverzija što se od takozvanog dijalektičkog materijalizma u ime DIAMAT-a načinilo tako nešto kao sistem. a prije svega onaj. sistem apsolutnog ili sistem istine. Ja bih re­ kao da pitanje razumijevanja Marxa uopšte i zapo­ činje na onom mjestu gdje se ponovo pojavljuje ovaj svojstveni prekid. koja ipak daleko prevazilazi pojam puke mate­ rijalne proizvodnje. cijeli sistem koji on razvija. a da Backettova djela to nisu. onda sigurno opažate da je i ovaj materijalizam. koja na svoj sopstveni rizik prodaje svoje pevanje neproizvodan je radnik. Pevačica. Bilo je to djelanje njegove prirode. pri tom se. jer proizvodi kapi­ tal«. na primer. Up. dakle. u stvari. Ali lajpciški književni proleter. jer. da je upravo taj sistem neistina. onda. koja obezbjeđuje. Iz ovih mjesta zaista proizilazi da sve kate­ gorije građanskog društva. svojstveni patos. koji potiče još iz romantike prirode »formulaci­ je da je Milton pjevao kao što pjeva ptica ili. rekao bih. On je kasnije prodao taj proizvod za pet funti sterlinga. (Podvučeno u originalu). str. kako se on izražava. naprotiv. njegova proizvodnja je una­ prijed podređena kapitalu i vrši se samo radi njego­ vog oplođavanja. 306. Marxov materijalizam ima jedan telos. u poređenju sa samim pojmom ma­ terijalizma. naše izdanje. 6 0 446 . koji pod upra­ vom svog knjižara fabrikuje knjige ('na primjer'. 60 kao gore. nije. Ali kad tu istu pevačicu angažuje neki entrepreneur da peva na koncertima da bi zaradio novaca. kao gore. da su djela gospodina Knittela proizvodan rad. recimo. drugim riječi­ ma. da je on ispredao kao što to čini svi­ lena buba kad prede svilu. pi­ še. ona je proizvodan radnik. da je negativni sistem. str. hoće da pokaže da je. pokažuie da iza Marxovog pojma produktiviteta stoji predsta­ va. na koncu. za koje ovdje produktivitet stoji u smislu principa razmjene. negativan.radise Lost' iz istog razloga iz kojeg svilena buba proizvodi svilu. on ovdje podrugljivo 'priručnike ekonomije') proizvodan je radnik.

sigurno. pa i stanje misli. 447 . materijalizam ne može da postavi na isti na­ čin. da se ne može na sličan način govoriti ο stringentnom prelazu jednog materijalističkog sis­ tema. to je. kako je to.koji. Na kraju naših razma­ tranja ο materijalizmu. Građanski svijet. imaju svi jedan zajednički elemenat. s idealizmom. Kantovog. materija­ listički. takođe. uopšte. Schopenhauerovog. To je zbog toga što onaj sistematski zahtjev. budu oslobođeni od razmjenske vrijednosti. ako reprodukcija vrste čovjek i zadovoljavanje potreba ljudi jednom. recimo. to zna­ či. a po svojoj sadr­ žim materijalistički. Iz toga slije­ di da postoji čitav niz tipova materijalističkog miš­ ljenja . Primijetili ste. kojim' je mjesto. zapravo. dakle zahtjev za identitetom mi­ šljenja s mišlju. kao što se može govoriti ο prelazu jednog ide­ ilističkog sistema u drugi. da je materijalizam. povezano je i s tim što materijalizam terminira prema praksi na način sličan onom koji sam vam upravo eksponirao na onom Marxovom dijalektičkom motivu. od motiva profita. veoma važno. biti i kraj materijalizma. s one strane dihotomije materijalizma i idealizma. ako se ο tome μορέίβ smije govoriti. a konačno. konačno. ali ono što njemu po sadržini lebdi pred oči­ ma. po teoriji. to bi bilo jedno stanje svijeta. a Marx je. koja bi ukinula materijalizam. po svojoj ideologiji je idealistički. ispunjenje materijalizma će. uopšte. onda će čovječanstvo prestati da egzistira pod materijalnom prinudom. Hegelovog idealizma. ali koji uopšte nisu na jedan tako strogi na­ čin isprepleteni kao što su isprepleteni različiti ti­ povi. u neki drugi. recimo. ne predstavlja onakvo sistematsko jedinstvo. nipošto nije idealistički. doduše. Fichteovog.koji ga principijelno razlikuje od drugih materijalis­ tičkih filozofija. Rekao bih još nekoliko riječi ο pojmu cjelokup­ nog materijalizma. tako se zaista po Marxu može reći. kakav se postavlja u svakom idea­ lizmu. Sigurno ste zapazili da pojam materijalizam u sebi ne predstavlja onakvu gustinu. Schellingovog. praksa. ο kojima smo dosad govorili: ako materijalni uslovi čovječanstva dođu k sebi. istovreme­ no.

ponekad bi se reklo da to. dakle. osposobljavaju čak i za to da odabere stanja. a pogotovo sve društvene po­ jave. ukupni proces. mogli nazvati vulgar­ nim materijalizmom ili naturalizmom. na žalost. Ovaj dijalektički materijalizam. otpri­ like predstava da se duhovni procesi mogu izjedna­ čiti s procesima u mozgu. nije slučaj. neposredno svode na fizičku materijalnu oskudicu. Kad se ovaj vulgarni materijalizam izražavao u tom obliku da je čovjek ono što jede. ponekad. ratovi ili drugi herojski povijesni periodi.Navešću vam još nekoliko tipova materijalizma. naučno dokaže kao onaj jedinstveni princip iz kojeg treba izvoditi mnogostrukost poja­ va. kako sam vam to pri­ kazao na Marxu. Onda. ponovo preuzela Hegelov motiv unutar­ nje protivurječnosti i pokretljivosti. već i od ideologija. kojima se kljuka i koje ga. po­ stoji scijentifički materijalizam. recimo. koji se. Onda. nego da čovjek ne živi samo od hljeba. kakav imamo u antici i kakav je proizišao iz stare hilozoističke spekulacije ο prirodi. već se njihovi mo­ tivi povezuju. recimo. iz kojeg sam vam usput ipak naveo neke kategorije. nego on. u suštini. svede na prirodno biće čovjek. ovi tipovi se ne pojavljuju čisto. koji nastoji da ma­ teriju. Materijalizam ne mora biti empirijski. Antropološkim materijaliz­ mom bismo mogli nazvati onaj materijalizam koji nastoji da sve pojave. materijal. već up­ ravo nešto što se potpuno razlikuje od procesa u mozgu. dakle. upravo kritika antro­ pološkog materijalizma. tip metafizičkog materijaliz­ ma. time što je nasuprot ovoj statičkoj i povijesti lišenoj redukciji svih fenomena na čovjeka. ova vulgarna predstava je često opovrgavana ukazivanjem na to da kod ne­ kog izraza lica ja ne vidim procese u mozgu. postoji — ο tome još nismo pobliže govo­ rili — ono što bismo. ta­ ko i antropološkog materijalizma. antitezu kako vulgarnog materijalizma. predstavlja. kao što je Treći rajh. Marxova teo­ rija je genetski. u bitnoj mjeri. što odgovara Hegelovom pojmu to448 . ima kategorije kao što su sistem. tako ovo izjednačavanje ispada problematič­ no. kao što su. Najprije.

februar 43. kako je to nazvano. vjerovatno. već kao nešto u sebi samom. odnosno bila j e nemoguća. kao nešto što je posredovano društvom. februara 1963. onaj fundamentum in re: u rasutim pojavama tek mora biti sadržano nešto zajedničko. Na drugoj strani. No materijalizam nije ni reali­ stički. Koristim se prilikom da vas. jedan jedin­ stveni pojam. Posljednji put* sam pokušao da vam razdvojim ona dva. 1963. da* Transkripcija ovog predavanja o d 12. nije nikad postojala. samostalna spram mehanizma obrazovanja pojma. 44. februara. Zamjerano mu je da hipostazira pojam. kako bi se. moguće jeda nije bilo ni magnetofonskog snimka. momenta u Platonovom pojmu ideja. Rekonstrukcija tog teksta iz Adornovih zabilježaka ili iz zapisa nije za­ dovoljavala. 449 . godine. što je. nasljednik klasične njemačke filozofije. izdavača).tali teta. koji je sam Adorno dao na po­ četku predavanja o d 14. upozorim na jednu zamjerku. trudio sam se da vam navedem i razlog za to. tako da j e ovdje dat samo kratak sadržaj. koja se odavno upućuje Platonu. u telosu upravo u ovom motivu uma koji se realizuje kroz povijest. Ovaj empirijski realitet privida treba da ozbiljenjem uma. (Prim. »pojam« u našem uobičajenom smislu stoji kao skup jedinica obi­ lježja. uopšte mogao obrazovati jedan takav pojam. očigledno. Marx je čak bio idealistički nastrojen ili. Jedna od najjednostavnijih posljedica ovoga je. na koncu. najprije. jedan drugom suprostavljena. realitet on ne shvaća neposredno kao ono što on jeste. 7. Ideja je. da u svojoj praksi neki tako­ zvani materijalista može biti ono što bi vulgarni materijalizam sigurno napadao kao idealističko. i sam bude dokinut. s jedne strane.

ali ni u kom slučaju ne provodi onakvo radikalno razdvajanje ideje i misleće svijesti . Objasniću vam ovdje još nekoliko termina. apstrakciono-teoretske interpretacije Platonovog učenja ο idejama. tako i momenat objektiviteta. U daljem razvitku filo­ zofije je. koji je sam nešto postalo. onda. bila kad bismo ove jedinice obilje­ žja posmatrali kao nešto po sebi bivstvujuće. u če450 . Pod hipostazom mi u filo­ zofiji razumijevamo da se neki pojam. Ja sam upotrebljavao izraz »hipostaza« ili »hipostasis«. tretira kao da je nešto po sebi bivstvujuće. ne­ što postavljeno. hi­ postaza bi. da je to veo­ ma komplikovana stvar.isto kao ni svijeta stvari. doduše. ono što se dobija samo apstrakcijom učinio ne­ čim po sebi bivstvujućim. dakle apstrakcije i korektnog obrazovanja pojma. Kad u tome ne bi bilo veoma jasnog priz­ vuka sjećanja na spoljni. međutim. ka­ ko bi se to reklo u doba njemačkog idealizma. danas se veoma često čuje loša ko­ vanica od grčkog i njemačkog jezika »Hypostasierung« ( = hipostaziranje). Momenat istine u onom pri­ govoru njemu počiva natome što se u Platonovom pojmu ideje. mogli bismo. Vjerujem da sam vam u toj stvari pokazao kako je ovaj prigovor tačan i kako on nije tačan. zacijelo. za samostalnost ideje ili same biti Platon ima motive. posebnog. u svakom slučaju. ali njihov odnos odista nije teoretski reflektiran. sam nije učinjen tematskim. da se upravo ovaj odnos može posmatrti kao perenirajuća tema povijesti filozofije uopšte. zahvaljujući njihovoj apstrakciji. kako mu se to obično pripisivalo. pojavljuju kako momenat sub­ jektivnog mišljenja. predmetni svijet. pre­ ma kojoj su ideje zajedničke jedinice obilježja mno­ gog. nešto što je iz nečega proizišlo ili.kle. to bilo slučaj u tolikoj mjeri. pa utoliko pogrešne. reći da je hipostaza jedna vrsta postvarenja. jer na tom terminološkom htio bih da se zadržim što je moguće više. Sjetite se samo za sekund one čisto sub­ jektivne. Ipak bih htio taj pojam toliko da razjasnim da vam bude moguće razlikova­ nje ovog pojma u njegovoj specifičnosti od drugih njemu srodnih pojmova.

nai­ me kao momenat opredmećenja u filozofiji. najprije. s izvjesnom pedanterijom. zapravo. pojam hipoteze. jer se ni od kakve spoznaje. i na­ suprot supoziciji. koja se može odnositi na pojam. da bi jednostavno poslužio onim budućim refleksijama. Pod »supozicijom« razumije­ mo i. onda je to i to slučaj. a da se ovo postavlja­ nje kao takvo ne izvodi dalje u vezanosti u kojoj se nalazimo. Takav je­ dan sud. Možemo reći da upravo onoliko koliko je svaki pojam hipostaza. stavljanje u osnov ničega. tako govori. ne biva stavljan u osnov. u hipotetičkom smislu. »Hipoteza« je. Ali on sam je to posmatrao kao momenat. ne pri­ pisujući mu ono bivstvo po sebi. Kad Nietzsche. koja su njoj samoj. uvijek jedan stav. Pojam od kojeg bih ovdje htio da razgraničim pojam hipostaze. jedan sud. dakle u smislu kako se on. onda govorimo ο supoziciji. već ako zastajemo kpd proizvoljno­ sti jednog takvog postavljanja. ili pojam suponiranja. ali stavljanje u osnov prije svega. recimo. Kad se postavlja neki pojam. već naišli. ali i na stav. I dozvolite mi. potrebna. u neku ruku.mu bi se. a time i njihova relacija prema mislećoj. od čega je ono apstrahovano. na koji ste. U cijelom svom sistemu Hegel je na veoma du­ hovit način nastojao da spase taj momenat gublje­ nja. Bez takvih supozicija se uopšte ne može. ο kojima se više nema šta raspravljati. na­ suprot »hipostazi«. koja se odnosi na pojam. sigurno. ako je to i to slučaj. to je pojam supozicije (Supposition). izgubilo njihovo sopstveno porijeklo. međutim. onda je tu uvijek u igri više nego samo trunčica ironije. recimo. ni od koje pojedinačne i određene spoznaje nikad ne može očekivati da daje baš totalitet određenja. djelatnoj svijesti i prema bivstvujućim momentima. on opet postaje ne-jedno sa samim sobom i time agens daljeg kretanja. a na to upućuje »supponere«. da pomenem i treći po­ jam. pojavljuje u Nietzscheovom izrazu »anti­ zipierend« ( = anticipirajući). koje su i ina­ 451 . na kraju. ona njihova izvučenost iz mnogog.

sada. Vratiću se. na Platonovo učenje ο ideja­ ma. možda. a do ovih ide­ ja ćemo dospjeti upravo putem korektnog obrazo452 . Mislim da bi bilo dobro kad biste pokušali. Tako hipoteza nema ni onaj karak­ ter izričitog i zbog toga lažnog bivstva po sebi. niti ο jednostavnom identitetu rezultata dijalektike s idejom. koncepcija objektivne ili realne dijalektike. sa svoje strane. zaista je najvaž­ nije: Platon. Taj stav se. za pravilno razumijevanje ovog pojma ideje. dakle. molim vas. toga da dijalekti­ ka kod Platona. Platon uči da ο svim ovim stvarima uopšte postoje njihove praslike. on se. osamostaljava se u Marxovom dijalek­ tičkom materijalizmu. Ideja se. da taj pojam već jednom toliko izdiferencirate. najjednostav­ nije bismo to.če bez problematične osnove. do koje dolazi u samim stvarima. koji ima hipostaza. kako to svojim jezikom kaže moderna logika. Ono. po­ što ste se u najgrubljem orijentisali u vezi s pojmom ideje. što se pripisuje supoziciji. niti ima onu ravnodušnost prema sopstvenoj istini u momentu proizvoljnosti pukog početka. njihove ideje. ne može samo neposredno osmotriti. to je svojstvena sprega između ideje ili biv­ stva ideje po sebi i bivstva za sebe ili čak proizvo­ đenja ideja u smislu opštih pojmova korektnim obrazovanjem pojmova. znači isto što metod. Prisjetite se. tek je jedan izvanredno kasni produkt. postavlja pod aspektom da on. ne uči ο nekom neprekidnom ili kontinuiranom prelazu od dijalektike ka ideji. postupak filozofije. kako biste bili sigurni pred primitivnim shvatanjima i onog Platonovog pojma ideje. prvi put pojavio kod Hegela. recimo i u stoi. Taj proces se onda skida s njegove spoznajnoteoretske metafizičke baze i. jer je ona pojam. hipoteza se postavlja s izričitim obećanjem ili izričitim uputom da će ona biti preispitana u onom što slijedi. već una­ prijed. rekli jezikom empirizma. kao uopšte u zreloj i kasnoj antič­ koj filozofiji. uopšte. da će bti ili verifikovana ili falsifikovana. recimo. da­ kle. mo­ ra biti testiran. što imamo kod Platona. u što sam tek počeo da vas uvodim. naprotiv.

Zato Platonovim mitovima prosto ne možete da­ ti dovoljnu težinu. jedan kvalitativni skok — time ja upotrebljavam jedan anahroni. svoj specifičan τόπος­ νοητικός­. obrazuje ili poima. Postoji. Ukoliko su ovdje involvirani mome­ nat mišljenja. u toj metodi onaj momenat u kojem naj izrazi ti je dolazi do izraza neidentičnost ideje s mišljenjem. ovo mjesto nije nijedno dru­ go nego mjesto takozvanih Platonovih mitova. ono šte se na ide­ ji ne gubi u svijesti. ne samo kad se radi ο njihovoj sadržini. kao što. naime opet Hegelov pojam. zapravo. imaju konstitutivno zna­ čenje. svoje mjesto spoznaje ima u Platonovim dijalozima zrelog doba. između oba ova momenta. vjerovatno se sjećate. i kad god Platon govori ο neposrednom osmatranju ovih ideja. inače. ovi mitovi. Ovaj skok svoje mjesto. kod Husserla možemo osmotriti bitno­ sti. pročitao ono mjesto iz Parmenida. apstrakcije. unutarljudsko. poređenja ili ekskurzije u nešto više. recimo. jasno je da oni nisu puki dodaci. jer u njima je na odlučujući način prikaza­ no učenje ο idejama. već prelazi u jedno dru­ go. jer u dijalektiku spada to da se ona ne kreće u nekom kontinuumu. koja je obuhvatna. Ni pojmovi nisu neposredno ideje. već i kad se radi ο njihovoj funkciji u ontološko­spoznajnoteoretskoj osnovnoj 453 . koji. u sklo­ pu Platonovog mišljenja. tako može da osmotri ideje. Ovaj kvalitativni skok je. bili samo nešto unutarsubjektivno. jer bi oni. do kojih povremeno dolazi. ideja ne može bi­ ti nešto što samo neposredno treba osmotriti. on isto tako razbija dijalektiku kao što je i sam jedan momenat dijalektike. da uopšte ne može biti govora ο nekom osmatranju u smislu neposrednog empirijskog sub­ jekta. upravo ono što Platon odbacuje.vanja pojmova. Kao dokaz za ovo ja sam vam. to se dešava na jedan-način koji je tako dis­ tanciran. Po­ slije ovoga što sam ovdje izložio. momenta subjek­ tivnog obrazovanja pojmova i momenta emfatičkog metafizičkog karaktera ideje kao praslike. sad. sinteze. dakle. odista.

mit se uvodi kao momenat dijalektike uto­ liko što on daje odgovor na ono što je u dijalogu prije nje rekao Interlocutor. ko­ je se izriče u ovim mitovima. 246a. dakle. boljem govoru. koji je kao posebna knjiga izišao 1927. ο istom predmetu. Phaidros. govoru koji nadmašuje sofiste. godine. bilo da je to stanje proročice. i predstavlja se kao neko ko je omamljen. zapravo. tako što se prikazuje stanje subjekta koji tu govori — stanje inspiracije.. gdje posebno upečatljivo stoji kod Platona ovaj mit ideja.—246d. ako tako hoćete. bilo nekog ko se na­ lazi na nekom svetom mjestu ili nekog ko je zah­ vaćen svetim ludilom. ali oba puta prevazilaze ovaj sklop: Diotima se uvodi kao sveštenica ili proročica. tu Sokrat uvodi izlaganje svo­ ga mita. ona nije učesnica tog simpozijuma. ko je ira­ cionalan i kao govornik blizak ludilu. moglo bi se reći. 454 . kao jednu vrstu kritike. prvo na govor sofista. tako reći. u trenutku kad. Nije mnogo drugačije u palinodiji »Fedra« . izlaže učenje ο idejama. poređenje ο kolima s dva konja. u sklopu raz­ govora. Jedna od najvećih zasluga mog pokojnog učitelja Karla Reinhardta (Rajnhart) je sigurno što je u spisu ο Platonovim mitovima. kao dijalektički odgovor na dva pret­ hodna govora. poziva na božan­ stva prirode koja vladaju mjestom. u »Fedru« se Sokrat. gdje ona. a sada ga imamo u veoma značajnoj knjizi »Vermächtnis der 61 62 « Platon. Oni su. a onda o. Gastmahl. 201d — 212c. « Platon. pokušaj da se u dijalektičkom kretanju. kao neko. tako reći. u poznatom govoru Diotime u »Gozbi« . na kojem se na­ lazi on s učenicima.strukturi ovog mišljenja. uskače s učenjem ο idejama. ο njezinom govoru se samo referiše. Svuda gdje se pojavljuju ovi mitovi razjašnjava se ona insuficijencija subjekta da shvati po sebi bivstvujuće. koje u nji­ ma terminira. kao momenat iskaže baš ono što se iz­ miče subjektivnom obrazovanju pojmova. ο čemu ga iz­ vještava njegov mladi učenik. Na jed­ nom od ovih mjesta. Ovi mitovi su.

ili da kažem sokratovski. u takvim se mo­ mentima prekida dijalektika. kao gore. Karl Reinhardt. Citirao bih vam nekoliko. ne predamo jednostavno onom putu. on je veoma poučan. čak. Međutim. objektiv­ no. ed. 289 i dalje. (1960) str. 149. u iz­ vjesnoj mjeri. time što se on realizuje. Vermächtnis der Antik e. 6 3 64 455 . zavesti. kojim on polazeći od sebe polazi. pažnje veoma vrijed­ nih. (1927) str. prikazao ovaj osobeni dijalektički izraz Platonovih mitova. Ako se jednom pozabavite Hegelom — znam da su mnogi od vas to već učinili. Gesammel­ te Essays zur Philosophie und Geschichtsshreibung. svjetski duh. nego i zato što ovdje možete vid­ jeti koliko je pojam dijalektike u onom izrazitom smislu. zahtijeva da se. ali sigurno nisu svi. Adorno citira članak Piatons Mythen prema prvom izdanju. barem temporarno.Antike« (Zavještanje antike). mjesta ο tom problemu iz Reinhardtove knjige: »Granica dijalektike se samo izuzetno dostiže u us­ ponu putem same dijalektike. da svi to učinite — onda ćete ppaziti da i kod Hegela ima momenata koji strukturalno na veoma neobičan način sliče upravo onome što se ovdje naziva preobratom u mit. kakvog smo ga naučili od Hegela. georgijskoj školi. ugrađen već i u Platnovoj filozofiji. Ja ovo smat­ ram tako izvanredno važnim ne samo zato što tek odavde zaista možete shvatiti svu dubinu Platono­ vog pojma ideje. Pravilo je da se dija­ lektika preobraća u mit. Karl Becker. jer ov­ dje čisto preko stvarne strukture dolazi do toga da su mitovi kod Platona momenti preobrata same di­ jalektike. 63 64 Neću reći da je ova teorija bila ono najbolje Hegelovo i sasvim sam svjestan njezinih tamnih stra­ na. Bonn 1927. po svojim teoretskim pogledima on je bio skloniji. Najpoznatiji primjer za to je uvod učenja ο dr­ žavi poslije učenja ο društvu u »Filozofiji prava«. po stvari. a ne bi bio loš rezultat ovog predavanja ako bih vas mogao navesti.« Ukazao bih vam još i na to da je Reinhardt sigurno bio daleko od Hegelove filozofije. Göttingen 1960. prenv da se posljednjih godina svoga života veoma distan­ cirao od nje.

a ono »uspjelo je« dostiže se upravo aktom milosti polazeći od mater gloriosa. u biti. Ili jedno drugo mjesto iz Reinhardtovog teksta. i samoj. 290. jer je u cijeloj hrišćanskoj teolo­ giji bio veoma sporan značaj učenja ο milosti. potrebna još neka druga. posredovao Augustin. (1927) str. 5 456 . (1960) str. to nećemo izvesti ni iz jedne pozicije dijalektike. kad ga je. da bi bila. možda. 150. ako smijem tako reći. 65 U parentezi bih rekao samo da to nije puka ana­ logija. od­ nos između ideje i dijalektike je 'racionalan'. iz te platonsko-augustinske mističke tradicije proizašli su teolozi kao što je Luther. a naročito Goetheom. da je njoj. da nedostaje bitak po sebi. svakako ne sasvim bez razloga. upozorim na to da se nešto sasvim analogno nalazi u. on. međutim. među" kao gore. Još samo jedan citat: »Odnos između ideje i mita«. Već u ranim patrističkim vre­ menima ovaj pojam je igrao najveću ulogu. kojem se. a ideji iz nje nedo­ staje bitak. nalazi i kod Hegela. istovremeno. odista. To znači. »je duševni. pa i sam pojam milosti. bave poviješću književnosti. taj zdušni trud neizbježno se kreće ka neuspjehu. koji se poziva na Pla­ tona/ a onda na neoplatonizam. po sebi i samo od sebe ne bi trebalo da može imati. Mističke upravo zato što se ovdje subjektu pripisuje neko znanje ο njemu samom. moći re­ ći da se sličan preobrat dijalektike u mit. koja vodi ka ideji. dakle u umirovljeni ili hipostazirani pojam. naime upravo odnos prema milo­ sti onoga »koji se zdušno uvijek trudi«. da bi došla k sebi.Ali vi ćete. onostrana moć. potreban je još jedan drugi momenat. mora da ne uspije.« Drugim riječima. dija­ lektici. već da ona ima svoje veoma duboke duhovnopovijesne osnove. dakle. neće moći poreći filološka nadležnost: »To. Dozvoliću sebi da one među vama koji se. kaže Reinhardt. metafizičkoj kon­ strukciji »Fausta«. na koncu. što on. kako sam vam to upravo pokazao uz pomoć citata od Reinhardta na Platonu. koji je bio toliko manje poetski nastrojen i toliko reflektirani ji. koji tu pridolazi. 'iracionalni'. a prije svega Pascal.

Upravo zbog ove nerazrješivosti. str. Sami ti mitovi. ipak. uopšte. mogli formulisati: Zadatak je filozofije da. ideju same filozofije. 291 i dalje. nikako ne mogu da se razriješe u onom racionalitetu. po Reinhard tu su sjećanje koje hrani. zacijelo. no Rein­ hardt je. uz to. već ontološkom smislu. veoma tačno naznačio onu nape­ tost. veliko je pi­ tanje kad imamo objektivni pravac gledanja kod Platona i s obzirom na to da se psihologija kod Pla­ tona. da treba ćutati ο onome što se ne može jasno izraziti. Ona poznata definicija filozofije na kraju Wittgensteinovog »Traktata«. Ja mislim da je on to veoma dobro uočio. 457 . koji se obično naziva momentom ενθουσιασμός­. zbog toga samo na izgled razumljiviji. onda. zapravo. koji nužno provodi k njima i bez kojeg oni nisu.« Koliko se ovdje može govoriti ο iracionalitetu. Onda bismo. kojoj je Hegel podvrgao ovaj ljudski razum. koji se u velikim dijalozima uvijek pojavljuju većinom rela­ tivno kasno i kao stupnjevi preobrata cijelog duhov­ nog kretanja. izrazi ono što se može neposredno izraziti ili se uopšte ne može izra­ ziti. pojavljuje samo u nesvojstvenom. bez kojeg se oni nekom uopšte ne mogu objaviti i što je Platon smatrao onim konstitutivnim filozofiranja. 6d koje smo pošli u našim razmatranjima. oni nisu poređenja. da treba govoriti samo ο onome što se može jasno izraziti. uopšte se i može filozofirati samo ako. naime. konačno. već svjesni ove ne­ mogućnosti. izgleda mi da je upravo suprotna filozofiji i čini mi se da spada baš u onu sferu najograničenijeg ljudskog razuma koji je ne manje sumnjiv bio Platonovom ενθουσιασμός­. možda. ipak nastojimo da izrazimo ono što se 66 *" kao gore. još dolazi jedan subjektivni momenat uz mogućnost da se sudjeluje u mitovima. upravo. svojim posredo­ vanjima ili na neki drugi način. Nisu poređenja zato što. koja tu postoji i koja. taj momenat. uopšte čini bit Platonove ideje. Zapravo. u osnovi.tim. svetim oduševljenjem i koji se u speci­ fičnom toku »Simpozijuma« označava kao momenat erosa. nego i samoj do kraja racionalnoj kritici. po tome. u jednom.

međusobno konfrontirana pravca. taj neka diže ruke od ovog prekarnog zanata. čini nečim po sebi bivstvujućim. Doduše. već mjesto njega imamo pojam prolepsis. slično kao kod Leibniza u teoriji onog verite de raison i kod Spinoze u tome da se ideja. doduše. iako veoma dobro zna da to neće učiniti. pa i kad ona tvrdi da će to učiniti. naime preobražaju u ono što se u najširem smislu naziva »nominalizmom«. treba da se uzdignu do sunca. a ne subjektivno proizvedenim. u racionalizmu i u empirizmu. uopšte nije moguća ta emfatička misao. ali i ovaj objektivitet ne smijete precjenji­ vati zato što u racionalističkim filozofijama. recimo. ο kojem sam vam go­ vorio. kako se ona kod Descartesa primjenjuje na ideji. ona se sastoji u iskonskim idejama. u onom što fi­ lozofija želi od onih koji se upuštaju u nju. ipak to bivstvo po sebi ideje. ali je ona ipak odvojena od njega ili 458 . racionali­ zam. već ugrađen u objektivitet filozofije. ili. naravno. u sebi još ima veoma mnogo onog momenta objektiviteta ideje. zapravo. upravo svjestan ove nemogućnosti. A bez ovog momenta u nekoj filozofiji. Sada ću se jednim velikim skokom okrenuti onom preobražaju koji je doživio pojam ideje. u novijoj filozofiji. ko. suprotan onome što se kazuje u poređenju ο kolima i konjima koji. Već u nominalistički raspoloženoj kasnoj antici se više ne pojavljuje taj suviše meta­ fizički i suviše opterećeni pojam ideje. ka­ ko se to obično kaže. Taj je upravo zaista terre ä terre. ako se pojavljuje — zaista je najbolje izraziti se ovako — spada u subjekat. Ovaj preobražaj je u potpunosti proveden u modernoj filozofiji. Skoro bismo mogli ići tako daleko i reći da taj ενθουσιασμός­ nije neko puko subjektivno raspoloženje duše. dakle. dešava u određenju istine. da­ kle. konač­ no. kao što znamo. i to već u oba njezina rana. To se. dakle bez ovog momenta sebeuzdizanja. on je down to earth. Ko pred ovim kapitulira.ne može izraziti. ne započne to nemoguće. već da je on. makar i nereflektirano. Već u tome se provodi onaj okret ka subjektu. on je.

ne postoji riječ.« 67 68 David Hume. »pri čemu ću tu riječ upotrijebiti u jednom smislu koji malo odudara od uobičajenog. osim za filozofske svrhe. treba da uđe u neposrednu evidenciju. naime od preokreta ideje u puku pred­ stavu. Leipzig 1907. Stoga sva shvatanja duha mo­ žemo podijeliti u dvije klase ili vrste. pomalo slobodno. i u većini drugih jezika. izmjena Hamburg 1955. Najviša podjela sadržina naše svijesti. I sad. str. na njemačkom: Eine Untersuchung über den menschlichen Verstand. predstave. i na ideas. po svemu sudeći i zato što. kako je to prikazano u nekoliko pasaža Humeovog djela »Enqury« (Istraživanja) . naša misao je vjerno ogle­ dalo. kao gore. Predstava ovog okreta pojma ideje ću vam. One manje upečatljive i manje žive obično na­ zivamo mislima ili predstavama. niti neka metafizička glava. da bi se utvrdila različitost ovo dvoje. Nije potreban neki fini dar razlikova­ nja. najbolje dati ako pođem od njegovog protupola. Hume kaže: »Ako se prisjećamo naših pro­ šlih osjećaja i sklonosti. Kod empirista je ideja radicalement rezultat apstrakcije. 6 7 68 459 . koje svoj predmet istinito odražava. Raoul Richter. dakle. ed. u smislu ovog dvo­ djela. Za one druge u engleskom. utiscima. Enquiry concerning Human Understan­ ding (postum 1777). na znanje ο onome što nije neposredno prisutno. Nazovimo ih zato. dihotomija. ali boje koje se u njemu pojavljuju blijede su i zamućene u poređenju s onim u što su bila odjevena naša prvot­ na shvatanja. upravo je podjela na impres­ sions. dakle impressions. koje se razli­ kuju po različitim stepenima njihove snage i život­ nosti. na ovo bih samo krat­ ko htio da vas podsjetim kao uvod u ovaj pojam ideje.ona. 18. barem. zacijelo. nije bilo potrebe da se obuhvate nekim opštim izra­ zom ili imenom. kraće i jed­ nostavnije verzije filozofije Davida Humea. koju ona oduvijek ima za spoznajuću svijest. dakle na neposredne čulne datosti svijesti. koja se kod sveukupnog Humea tiče sadržina svijesti.

koju on pokriva. ali nije bilo snimljeno na magnetofon­ sku traku. konfrontirati sa stva­ ri na koju se odnose. kad mi čujemo. što vam stvar predočavam tako da sami nadođete na tačnost ili netačnost ono­ ga što Hume kaže. ο nečem. Na jednom nedavno održanom času. ο nečem mišljenom. Utisci se raz­ likuju od predstava. 40 6 . rekao bih. pipa­ mo. (Prim. 69 « ibid. očigledno. to su neposredne čulne datosti. To je pravi razlog. razumijevam sva naša življa shvatanja. volimo. koje su manje živa shvatanja. i drugo. opire se tome da pod jedan pojam supsumira nešto čija sopstvena bit je baš nešto nepojmovno. svakako. ja sam već upozorio na ovo razlikovanje izme­ đu neposredne i posredne datosti u pojmu ideje. vidimo. nečem čega sam ja svjestan. Svojim veoma fragmentarnim razmatranjem ja sam pokušao da ο Humeovoj teoriji govorim tako što ulazim u sam fenomen. za razliku od posredne svijesti.* To. * Ovo razmatranje j e . koju sam najavio sam rudimentarno. svako filozofsko mišljenje. onako kako sam ja to učinio na ovom relativno vrlo jednostavnom i elementar­ nom slučaju razlike između impression i idea. »Fenomenologija«.To da se oskudijeva na jednom takvom čvrstom terminu vezano je za stvar. pametniji od nas. jezik. Kod jedne takve neposredne svijesti radi se ο pukom postojanju dotičnih doživljaja ili kompleksa ili utisaka.« Im­ pressions. kojih mi postajemo svjesni kad se prisjećamo nekog od ovih gore pomenutih opažaja ili poticaja. Ako je ova konfrontacija nekog pojma sa sadržinom stva­ ri. izdavača). dakle. koji je. treba da vam bude model za jednu drugu spoznajnoteoretsku ka­ tegoriju. onda je. pojmove vezati za stvar. znači. Sasvim kratko bih rekao nešto kao kritiku ovog raz­ likovanja. sofističko. istovremeno. to je pojam fenomenologije. pomišljenom. zapravo. ako hoćete. povezano s pret­ hodnim pasusom. uglavnom. mrzimo. što na ovom mjestu navodi Hume: »Pod oznakom utisak ja. a ne ono pomalo pro­ vidno. želimo ili hoćemo. životni elemenat mišljenja.

već da vodi u izvanredno velike teškoće. jer je on postao konstitutivan za njemački idealizam. na neki način. što se upravljalo protiv Platona. Da se ο Kantovom pojmu ideje kaže barem nekoliko riječi utoliko je opravdanije i u jednom ovakvom uvodnom predavanju. što njegova feno­ menologija. Pri tom sam vam pokazao da čak ni objektivitet Platonovog poj­ ma ideje nipošto nije tako konstantan. 14. skoro bismo mogli reći da se »ideali­ zam« u užem. Sam izraz »idealizam« je i Kant upotrebljavao u vezi s »transcendentalnim ide­ alizmom«. kako to na prvi pogled izgleda. kao pukom subjektivnom pojmu. ideju otrže iz oblasti nečeg puko subjektivno priređenog i. Ja sam vam. najsnažnije demitologizirana verzija pojma ideje — u kojoj je.. ili magična bića. nosi isto ime kao ona. koja upravo to ističe. postkantovskom smislu. obrazac za to je Kantov pokušaj. Nastavio bih s tim i rekao vam nešto ο pokušajima da se pojam ideje shvati na jedan način koji ga. s jedne strane.zaista fenomenologija. prosto izbrisano svako sjećanje na božanstva. barem subjektivno. Hegelova. februar 1963. u pojmu ideje pokušava da spasi Platonovu misaopraslike. tako nepo­ sredan. tako neuporedivo veličanstvenija. dakle. izu­ zima od sumnje hipostaze. najprije. više oslanja na Kantov pojam ideje nego na njegov pojam ide461 . kako je to mislio Husserl. a na drugoj strani. Platonski i nominalistički o > idea. u neku ruku izložio dva ekstrema pojma ideje. a Platonove ideje su navođene kao njihove se­ kularizacije — nipošto nije onako neproblematična. kako se prikazuje zdravom ljudskom razumu. no. nije baš tako slu­ čajno. 45. ο kojoj on. Tako reći. nije htio ništa da zna. i da ona na izgled najprosvjećenija. Na koncu. koji se nastavlja na Kanta i okreće protiv njega.

no misli se isključivo samo na položaj uma ili razuma. a to je od fundamentalnog značaja za razumijevanje filozofskog razvitka koji se vezuje za Kanta.. Prolegomena zu einer jeden k ünf­ tigen Metaphysik . t o m IV. naravno. koje ovdje kao da se me­ đusobno razlikuju. dakle. to jest na kolektivno jedinstvo sveg mogućeg isku­ stva i time prevazilaze svako dato iskustvo«. i moram dodati da čak ni kod Hegela. die als Wissenschaft wird auftreten k ön­ nen. ako govorimo polazeći od akta spoznaje ili subjekta spoznaje. koje. prema oblasti njihovih predmeta. kao što su razumu potreb­ ne kategorije radi iskustva. Oni se odnose »na potpunost. radilo ο dvije različite sposobnosti. prije svega reći da je subjektivno. radi objašnjenja. pod čim ja razumijem neophodne pojmove. ne manjkaju slične formulacije.. (. razum priređen kate­ gorijama. ne može biti dat ni u kakvom iskustvu.). Ima.. u principu. par. najjednostavniji citat iz »Prologomena« . Ovo je važno znati zato . koji ne postoje nikad u bilo kojem samo mogućem iskustvu. Akademie—Ausgabe. ni izme­ đu razuma i uma. recimo. međutim. međutim. najprije. već kod Kanta. Ili još jedna Kantova for­ mulacija: »Onako. dakle. uopšte. kao da bi se. imaju izvjestan ka­ rakter simplificiranja u okviru Kantovog djela.ako mi dopustite ovaj ekskurz u kasniji razvoj.« 70 Moram. Ovi posljednji su isto onako u prirodi uma kao što su prvi u prirodi razuma.alizma. tako i um u sebi sadrži razlog za ideje. »Po­ stoje čisti pojmovi uma (. Daću vam. koji je baš kritikovao takvo raz­ likovanje.. a ne. a um idejama. 40. kod Kanta bezbroj govora koji su bliski takvoj pretpostavci. sposob­ nosti razuma i kategorija. 7 0 462 . jer je skoro najpopular­ niji nesporazum kad se radi ο Hegelu — a imamo Immanuel Kant. str. 328..)« ne može biti »potvrđen ni­ kakvim iskustvom«. niti između kategorije i ideje se ne pravi nekakva apsolutna razlika.) čiji ob­ jektivni realitet (. koji se. misle kao funkcija. čiji predmet. na ustrojstvo tih dviju sposobnosti u sebi. re­ cimo.. te sposobnosti uma i ide­ ja. »transcendentni«. postaju. dakle.

zahvaljujući specijalnom talentu. neka vrsta privil egiranog mišlje­ nja. rektora Univerziteta u Tiibingenu u Hegel ovo doba — nesporazum upravo u vezi sa spekul ativnim ideal izmom. moramo dati kod njega veću težinu nego što je to često kod Hegela slučaj. Ali. za to nisu sposobni. kao da je sfera ideje il i spekul acije. kvalifikovani za to da omogu­ ćavaju idejama da se kreću u njima samima ili da se troše. korektna. čini mi se. na primjer. una­ prijed ne odriče scijentističkih predstava. da­ kle.« Upravo kod Kanta se moramo ponašati veoma mikrološki. nekako. manje nadareni ljudi. Onda je tim. kako bismo rekli. ljudima veoma lako da se jednim lagodnim trikom. ne radi ο tome da se u filozofiji razvijaju bilo kakve specijalne i. možda. Pojedinim for­ mulacijama čak. jer on kaže: »Po­ stoje čisti pojmovi uma koji ne postoje nikad u bilo kojem samo mogućem iskustvu. koji su. dok drugi. a sasvim sigurno ni Hegel. ni kategorije ne mogu biti date u bilo kojem sa463 . tako reći. Upravo odatle oni izvlače jednu denuncijaciju ideje i uma. nikad ne mo­ gu previše izričito da kažem. jedno od Riiml ehna (Riml en). radi se. Ovom bi se stavu moglo suprotstaviti da. kao da postoje određeni ljudi. otporom i određenom vrstom zakletosti. kojim bih htio da vas navedem na studiranje Hegela. moramo. ο tome da se reflektira ο samoj refleksiji. jednostavno. jer ovdje se upravo ne postulira bilo kakva specijalna sposob­ nost ili neka specijalna nadarenost za filozofiju. onako kako neko ima apsolutni sluh. navodno manje nadarenim. kod kojeg se* to. kod Hegel a je ideji priređen pojam speku l acije. Na nešto takvo Kant nije mislio u onom razli­ kovanju. gordo povuku u svoju iskrenost i da kažu da oni za to nisu sposobni. upravo na kraju ovog predavanja. ezoterične sposobnosti. N ema u Hegelovoj filozofiji ni jedne jedine crte koju ne bi mogao povući i neko ko se. Prva formulacija nije sasvim.izvjesna svjedočanstva ο tome. vratimo se Kantu. razumije se. koje ostali smrtnici ne bi imali. tekstove veoma dobro pogledati. to je poveza­ no sa suštinom refleksivne filozofije.

to jest na kolektivno je­ dinstvo sveg mogućeg iskustva. niti se. sa svoje strane. ali takvu potpunost nikad ne smijemo pretpostavljati ili stipulirati kao pozitivno datu putem našeg iskustva. koliko duboko je pojam dijalektike. svaka spoznaja. a ovaj pozitivni mo­ menat u transcendentnoj upotrebi pojma uma je ono što Kant razumijeva kao »ideju«. odnose na potpunost. u smislu Kantove filozofije. da bismo uop­ šte mogli biti pravični prema ovom idealu potpuno­ sti spoznaje — uostalom kartezijanskom idealu. baš da se čvrsto držimo onih mo­ menata koji upućuju na takvu potpunost. Razlika je upravo u tome da li se ovi čisti pojmovi razuma ili čisti pojmovi uma primjenjuju na materijal. puštaju i postavljaju neza­ visno od svakog iskustva i time postavljaju zahtjev za istinom. da je . time obilježena mrljom nesigurnosti i da cjelinu obilje­ žava mrljom nepotpunosti. koji sam upravo naznačio vama i koji možemo okakarakterisati kao negativni rezultat »Kritike čistog uma«. ko­ ji je Kant preuzeo — moramo u našoj svijesti. Iz toga je veoma jednostavna konsekvencija.« Iza toga.πιο mogućem iskustvu. na čulni materijal. koji se ne mogu ispuniti nikakvim mogućim pozitivnim iskustvom i zbog to­ ga se ne mogu. Iz njih se. imamo da je ideal spoznaje kod Kanta ideal siste­ ma.dakle. Ali odlučujuće je kod Kantovog pojma ideje. na osjećanja oblikovana prostorom i vremenom ili se oni. naprotiv. uzi­ ma i njihov pozitivni momenat. naravno. što on ne ostaje kod ovog rezultata. zbog toga se ipak ne odbacuju. ovi pojmovi uma. prethodno obrazovan već u Kantovoj filozofiji. da­ kle. u našem mišljenju. u izvjesnoj mjeri. i ovdje možete vidjeti. »Oni se. osim njihove negacije. koja se može dobiti samo induktivno i ko­ ja može biti prevaziđena drugom spoznajom. Ideje su za nas regulativni pojmovi naše spoznaje. kojem oni u ovom obliku ne mogu da udovolje. one su pojmovi. smatrati konstitutiv­ nim elementima naše spoznaje. koji organizuju napredak na464 . to znači. kao recimo kauzalitet. bacaju u staro gvožđe. dakle. ipak. kao dogmatska metafizika. Mi.

pozivajući se na ove ide­ je. ipak. recimo. u službi jedinstva svi­ jeta kao korelata jednog u sebi jedinstvenog isku­ stva. kako je to. božanska. kao posto­ jeći ne smije biti postavljen sam njihov sadržaj. Ali mi ne bismo imali pravo da sad. 165. već one ovima služe 71 isto. Kritik der Urteilskraft. me­ đutim. Kad se govori ο čuvenim Kantovim idejama. uzvišena. samo zbog ovog jedinstva. da mi dospijevamo do jedne vrste ushićenosti. onda. Pri tom. na primjer. Dajem vam još jedan beleg iz »Kritike rasudnesnage«: »Ideje su zanosne za našu sposobnost teo­ retske spoznaje. ove ideje ipak ne treba da su. koju ovdje Kant ima na umu u pogledu na potpunost. 71 46S . tražim kauzalni neksus između pojedinih fenomena u njegovoj službi. tako reći. funkcioniše cijeli kategorijalni aparat. Ideja. ja uopšte. u stva­ ri ne treba da budu ništa drugo do puke projekcije našeg i samog konačnog subjektiviteta. prema ovim pojmovima. koji važe samo u be­ skrajnom. ali ja ne smijem pozitivno pretpo­ staviti da postoji neki svijet kao neko takvo u sebi skladno komponovano jedinstvo. neposredno konstituišemo empirijski realitet. nije potpuno dato u iskustvu. ta­ kođe. str. Zbog njega. učinila Schellingova filozo­ fija prirode. recimo. veoma lako previđa: to je kosmološka ideja. a da. Pri tom zanosi. ideja svijeta kao njegovog je­ dinstva. vjerujemo da ćemo prema ovim ideja­ ma. one zanose preko granica koje nam je postavilo iskustvo. igra veoma veliku ulogu u »Kritici čistog uma«. onda se. prirodi pozitivno pripisali određenja. u prin­ cipu. jer ono mi. neko­ risne ili nešto bez čega se može. po­ što su na izgled apsolutna. da­ kle ono što ove ideje znače kao pojmovi. zapravo.še spoznaje u tom smislu što ih one zaokružuju u* jedan sistem. ovdje. konstitusati empirijski realitet. uglavnom. znači isto što transcendencija. Vorrede IV. Mi bismo. kao egzistentan. Akademie— Ausgabe tom V. koja.« »Zanosne«. već se kretanje k njemu mora razumjeti kao jedan progressus in indefinitum. ako.

krije jedna od najneobičnijih anticipacija kasnijih centralnih motiva njemačkog idealizma. zahvaljujući kojima se iskustvo organizuje tako da treba da se kreće prema svojem konačnom cilju. kao da bi i mogućnosti svih stvari uopšte morao da zadrži zatvorene u ovoj cjelini. jer teško je sagledati kako baš oni formanti naše spoznaje. transcendentni spram naše konačne spozna­ je. zvuči krajnje paradoksalno. sa svoje strane. koji su. istovremeno. ipak. 466 . pojma konstitutivnog i pojma regulativnog. na prvi pogled. kao konstituencija same spoznaje. treba da posluže tome da se ograniči i osnaži konačnost ove spoznaje u sebi. koje može da spozna.« Mi ćemo.kao regulativni principi. ipak. već služe kao regulativni principi. kao svrhu ideja smatrati samo onu negativnu. što kao regulativ treba da je uključeno u ideje. implicitno pravi jedna 7 2 ibid.naime. stanovište apsolut­ nog. da . nužne. bolje nemojte to zapisivati. pojma. imate i objašnjenje za ona dva. Oni nisu bes­ korisni ili takvi da se bez njih može. ideje upravo treba da odvrate razum od one zanosnosti koja je. ugrađena u onu pozitivnu upotrebu ideja. one služe kao regulativni principi. na­ ime. u Kantovoj filozofiji odlučujuća. bez kojih nije moguće isku­ stvo. Nasuprot konstitutivnih pojmova kategorija. jer to je stvar ο kojoj bi se zaista moglo dobro sporiti — ovdje: se. kao da je on. i zahvaljujući tome. 72 Ako pravilno interpretiram ovo mjesto — ovo vam kažem samo kao jednu svoju spekulativnu divigaciju. To. da su same ideje. Ovdje. Ovdje se. da bi »vodili dijelom pomna na­ stojanja razuma. što on nikad ne može da dostigne. da bi se uopšte provelo ono ograničenje ra­ zuma. tako reći. time što je u stanju da navede a priori uslove mogućnosti svih stvari. i time potpomogli krajnju namjeru sve spoznaje. u neku ruku. No ipak bih nešto rekao ο kuriozi­ tetu prethodnog stava. uglavnom. dijelom da bi njega samog vodili u razmatranju prirode prema jednom princi­ pu potpunosti.

zapravo. fi­ lološki nije baš na čvrstim nogama. inače. jedan veoma jak argument za tezu koju smo . a da pri tom već ne dospijemo izvan nje. Ako nam je jasna bit ideje u njezinoj različitosti od kategorije. identifikuje s onim spekulativnim. vjerovatno. inter­ pretaciju. koja je formulisana. da nam bude jasna bit ideje. svakako. izliječiti od one »zanosne« upotrebe ideje. onda ćemo se. Postoji i jedna jednostavnija verzija. moja interpretacija. koja se jednostavno drži onih najkraćih teza.razlika. Onda bi. No. nego što se to koncedira u smislu uobičajene povijesti filozofije. u »Enciklopediji«. To bi bio. onim u sebi beskrajnim. ali koja. prije svega. u »Kritici čistog uma« uopšte nema. onda. ako. da je Hegel. pozivajući se na ovo stanovište apsolutnog. pomalo riskantnu. sam sebe usmjeravam na stanovište apsolutnog. koje. veoma snažno za­ stupali ja i Horkheimer. mogu. ako samo dalje domišljamo ovu misao. Sa­ mo tako što ja. Pri tom se razum koji razmatra ovdje. u izvjesnoj mjeri. koji je došao k sebi. nemoguće ograničenje samog uma. da me ne bi pekla savjest. pa ipak sam zvuk riječi barem govori meni u prilog. da smo mi već s one strane granice. sada da mislim ono što je meni moguće kao pozitivna spoz­ naja. Kant. 467 . da uopšte ne možemo postaviti neku granicu. međutim. ukoliko sam onaj koji misli. dakle onu konačnu i ograničenu spoznaju u njezinoj ograničenosti. ostavljam vašoj spekulativnoj fantaziji da domisli šta će iz to­ ga proizići. dakle u onom velikom sistemu filozofije. već i kod samog Kan­ ta postojala ona Hegelova misao protiv Kanta. u jednoj mno­ go strožoj mjeri. u njemačkom idealizmu igra veoma veliku ulogu: razlika između razuma koji raz­ matra i razuma koji se razmatra. da je. zabo­ ravite na trenutak moju. Ponavljam. zahvaljujući tome.kao što znate. nema već i onog momenta transcendiranja konačne spoznaje. koju ću vam iznijeti. u ovom zahtjevu. kao motiv. Ali.

i to u vezi s praktičnom filozofi­ jom. 73 Već sam vam govorio ο kosmološkoj ideji svi­ jeta. tako reći. Kritik der Urteilskraft. takođe da vodi u protivurječja. polazeći od sklo­ pa cijele Kantove transcendentalne analize — vjero­ vatno je naj upotrebljivi ja za to da je se možete dr­ žati. vezane za predmet. tako reći. kako biste bili sigurni u Kantov pojam ideje. prema jednom izvjesnom subjektivnom ili objektivnom principu. str. nap. Na jednom mjestu »Kritike praktičnog uma« ima­ mo: »Sloboda je jedina među idejama ο kojoj kao uslovu moralnog zakona znamo mogućnost a pri­ ori. u skladu s nekim princi­ pom. nisu rapsodičke ili slučajne.« Dakle. vjerovatno. riječ. pa bi. koje. par. no to su i predstave takve vr­ ste da ono što one sadrže sämo nikad ne može biti sadržaj spoznaje. 7 3 7 4 468 . s tim u vezi.Kant. kaže: »Ideje u najopštijem znače­ nju su. Kritik der praktischen Vernunft (1787). dakle. Hamburg 1967. Ona teza da je volja slobodna treba. To su predstave koje su. teza ο apsol utnoj determinisanosti treba. to znači. 1. Ovdje ste na jednoj ključnoj tački Kantove filozofije uopšte. ona u višoj mjeri posjeduje pozitivitet nego ostale ideje. i same podložne zako­ nitosti spoznaje i utoliko u izvanredno bliskom srod­ stvu s kategorijama. isto. Ali te čuvene ideje. predstave koje se odnose na jedan predmet. ideja ο slobodi i ideja ο besmrtnosti. svakako samo u okviru prak­ tične filozofije. pozitivno da važi za ćudoredno ponaša­ nje. kako je to Kant tamo razvio. ο kojima je kod Kanta. 57. pred­ govor.« Ova definicija ideje — razumjećete da se ovdje ne radi ο nekoj verbalnoj defini­ ciji. dalje. iako spada u područje čistog teoretskog uma. već ο ekspoziciji jednog pojma. ideja slobode poprima jednu vrstu po­ sebnog mjesta. kao i teza ο apsolutnoj slo­ bodi. reći još nekoliko riječi ο razlikovanju ovih ide­ ja. u antinomiku. već. ipak. Mislim da je važno razjasniti oda74 isto. pa utoliko. bilo dobro i ovdje. nikad ne mogu biti njegova spoznaja. to su tri ideje. ideja ο bogu. 4.

morali bismo reći. ovdje ne radi ο nekoj problematičnoj konstruk ciji razuma. sloboda je pretpostavka za to da ja uopšte mogu da djelujem u skladu sa zakonom morala. već se pravilno može pojmiti sa­ mo unutar totaliteta jedne filozofije. već ο nečemu što se neposredno može sagledati. da je. sloboda ograničena na inteligibilni karakter. a onda i u »Kritici praktičnog uma« govorio ο faktumu. onda to. nai­ me. U svakom slu­ čaju. Ovo morate promišljati zajedno.kle njemu ova neobična teza ο posebnom mjestu slo­ bode. zah­ valjujući kojem ja sebi. činjenici. opet. ako se. datosti zakona morala. dajem empirijski karakter. naspram ideja ο bogu i ο besmrtnosti. navodno. ima konsti­ tutivno značenje. zakona morala uopšte ne može osporiti — ja ga. Ovdje ja referiram Kanta i uzdržavam se od kritike. ako bismo terminologiju čistog preni­ jeli na praktični um. njemu se ja ne mogu izmaći. da­ kle. kao što u oblasti čulnog isku­ stva moram da računam s datošću osjećanja. a ova mogućnost da se djeluje po zakonu morala data je. pošto se prinuda. to ovdje samo napominjem. S ovorn datošću zakona morala ja moram da računam isto ta­ ko. Kant nastavlja: Ako mi je dat zakon morala. naravno. mogu odbiti od sebe. 469 . samo ako sam ja slobodan. a pošto je sam zakon morala tu. upravo. ovom trenutku ja hoću samo da vam izložim pojam ideje. taj kategorički imperativ je jednostavno tu. pretpostavlja i da po­ stoji uslov mogućnosti. Ovdje. kako to kaže Kant. moglo bi se reći. jer u. To da pri tom sam pojam slobode podliježe još jednom vrlo teškom i veoma umjetnom razlikovanju. ali ga ne mogu osporiti — zato ta sloboda unutar prak­ tičnog uma. doduše. Morate poći od toga da je Kant u »Zasnivanju metafizike mo­ rala« (Grundlegung zur Methaphysik der Sitten). Zakon morala. da se postupa po njemu. možete vidjeti kako i definicije pojmova — dakle ono što treba zamišljati pod idejom ili pod slobo­ dom — ne može da se obuhvati izolovano u smislu verbalne definicije.

jeste. pošto. da je savjest. smatra nečim posredovanim. kao ta­ kav. dolazi iz jednog sasvim drugog izvora. rekao bih vam uz to da je ona su­ premacija slobode nad bogom i besmrtnošću. Na­ protiv. dalje. vjerovatno. povezana s povijesnofilozofskim ukupnim procesom subjektiviranja. ipak. cijela konstrukcija te datosti moralnog za­ kona kod Kanta. zapravo. postoji samo jedan um. U Kantovoj filozofiji se. heteronomno. bilo izvan subjekta ili i u samom subjektu. dogmatsko. u stvari. upravo ta psihologija nas je učila da se taj fakticitet. a ne apsolutno bivstvujućim. u biti. psihološki gledaju­ ći. isto onako. u jeziku no­ vije psihologije to se zove nad-Ja. Pošto je um. ona tačka za koju se vezala cijela Kantova filozofija i pošto je. najpri­ je sve što je izvan njegove samom sebi date slobod­ ne zakonomjernosti. to ovdje nije ono najvažnije. mogli bismo reći. koji puko postoje. fakticitet s kojim se mora računati. a samo različiti stavovi tog uma pre­ ma svojem materijalu. Zato je ova filozofija čisto na sebe postavljenog uma. radi ο sub­ jektu. zapravo. dakle i bog. dok je. dakle. kao nečem što sebi samom daje svoje zako­ ne i što je slobodno. u »Kritici praktičnog uma« izričito supsidarno ideji slobode. kao što je sam um posljednja datost. reći da kod Kanta sam taj zakon morala. zapravo. nije ništa drugo ne­ go princip uma. Kao drugo. svi mislite. naime onu empirijsku stranu. treba. No. Ova teza ο datosti zakona morala nema samo onu stranu na koju. odista.Ovome bih priključio još samo dvije opaske. u iz470 . pa i besmrtnost. samo. taj pojam uma u svim »Kritikama« i u svim upotreba­ ma suglasan sa sobom. Da ova teo­ rija ne bi izgledala dogmatskija i kruća nego što to ona. nasuprot tome. Smisao kategoričkog imperativa znači da se dje­ luje u skladu sa zakonomjernošću samog uma. sistematski govoreći. premda njegovu razliku od one da­ tosti savjesti on artikulisano nije izveo. bez obzira na bilo koje ovom umu suprotne momente. mora se. kao takvu datost misliti i taj Kantov zakon morala. što je.

gurnula u pozadinu ove ideje. ali je kod Kanta postao tako emfatičan da dobij a prednost čak i pred starim tradicional­ nim bitnostima metafizičkih ideja. već čak ne mo­ 75 žemo da spoznamo i uvidimo mogućnost. bog . . dakle. jer ona kazuje ne samo da su one bitnosti nesigurne. postvarenja ove vo­ lje. tautologija. kaže da su ideje još udaljenije od objektivnog realiteta nego katego­ rije. međutim. sigurno. ta čista određenja κ ibid. . zapravo. već su samo uslovi nužnog objekta jedne ovim zakonom određene volje. ali ja mislim da se u tom nužnom objektu. ona je. ako umijemo dobro da čitamo Kanta. ο onim idejama ne može­ mo. dakle. da onda odavde slijedi kako je njegova filozofija spram ono­ ga što je on . vrijedi i za slobodu. ο kojem se ovdje radi. Drugim riječima. No i to je veoma kontroverzno.božanstvo i besmrtnost. Misao da je on brže-bolje vjeri prepustio ono što je isključio iz spoznaje kao da je previdjela ovak­ vu formulaciju. dakle. 76 Ja mi­ 471 . onda. dobija. zapravo. okret koji se odvijao od vremena Des­ cartesovog. ali s njom samom nemaju nikak­ ve veze. ibid. naime. suprotno nego u slobodi. sasvim konsekventno. Ideje ο bogu i ο besmrtnosti su. izvanredno duboka melanholija. to jest samo praktične uporebe na­ šeg čistog uma. nisu uslovi moralnog zakona. u stvari je okret pre­ ma subjektu.vjesnoj mjeri. A sad dolazi jedna pažnje vrijedna formulacija. prem­ da ih se Kant ipak nije potpuno odrekao. prepustio vjeri. vječiti identitet sa sa­ mim sobom. rekao bi Kant.navodno. kategorički imperativ vrijedi i bez boga i bez besmrtnosti.« To. Na jednom drugom mjestu Kant. Taj okret.« 76 slim. » . To je. vjerovatno. naime spram boga i besmrtnosti. neću reći samo utvrditi zbilju. 'doprinijela tome da Kanta bije glas agnostičara. krije diferencija. mi. Postoji ovdje jedna neobična formulacija: »Ideje ο bogu i besmrt­ nosti. već i da mi ne možemo spoznati niti uvidjeti čak ni njihovu mogućnost. koji svoje djelovanje nije do kraja razradio.

one su. na bes­ krajno iskustvo. to bi bila njegova sposobnost da djeluje prema određenjima praktičnog uma. Upravo zato što su to ideje. a bog bi bio egzistentna. ko­ j i imaju neku objektivnu sadržinu. Ukazao bih vam sada na jednu neobičnu dvoznačnost Kantovog pojma ideje. Zbog svoje transcendentnosti. ove ideje nisu oblici zahvaljujući ko­ jima se konstituiše spoznaja. isto tako oblici moje spoznaje. Čovjekova sloboda. treba da budu predstave. samo što se ne može biti siguran u istinu ili neistinu ove sadržine. Ideje. koja je veoma usko povezana s problematikom u vezi s kojom smo u to­ ku posljednjih časova obrađivali pojam ideje. Ovu dvojakost. po sebi sva bila udaljena od realiteta. da vam ovdje s jednog drugog aspekta još jednom označim razliku između ideje i kategorije. u kojem više uopšte ne egzistira razlika između forme i sadržine spoznaje. ko­ je ne zahtijevaju od sebe da budu upućene na jedan takav materijal. u oj em ova povezanost s Platonovom idejom doseže do u terminologiju. principi našeg sopstvenog uma. zahvaljujući čemu Kantove ide­ je zaista izvanredno podsjećaju na Platonove ideje. imaju sadržinu. već same imaju nešto sadržajno određeno. koje su. regulativni principi. Razlika je ovdje upravo u to­ me što kategorije mogu da ispune svoj zahtjev za istinom. apsolutna. zbog toga što ove ideje stipuliraju. kako sam vam već obećao na po­ četku. kao i same objekte. besmrtnost bi bila nerazorivost i trajnost individualne duše. koje se odnose na potpuno. Ka­ tegorije su čisti oblici koji sadržaj dobijaju samo zahvaljujući materijalu spoznaje. na 42 7 . naprotiv. doista. one. okazaću vam na još jednom Kantovom stavu. takvog sus­ tava da iskustvo ne može da ih dosegne. postuliraju jedno stanje beskraja. po svom sopstvenom obličju. tubivstvujuća bit. mogli bismo reći.uma i razuma bi. Ideje. prema kojima treba ja da upravim organizaciju svoje spoznaje. suprotno kategorijama. dok ideje taj zahtjev ne bi trebalo da mogu ispuniti preko iskustva. »Ideja sadrži prasliku upotrebe razuma.

nasuprot pojmu kategorije. u smislu infintezimalne koncepcije neokantijanizma marburške provenijencije. bilo naše svijesti. da sama. 473 . pretpostavljamo. treba da bude spašen prvotni objektivitet ideje i time." koji je bio uklonjen kritikom neposrednih i pukih neposredivih postav­ ljanja. po­ novo uspostavlja. Ne bih se sada na tome duže za­ državao. kako se baš zbog ovoga. »koja mora biti nužno ne kao kon­ stitutivni princip za empirijsku upotrebu razuma. Platonovog pojma ideje i nominali­ stičkog pojma. dakle. subjektivno po­ sreduje. kako sam vam već rekao u uvodu. već samo kao regulativni princip u svrhu neprekid­ ne povezanosti naše empirijske upotrebe razuma.« Vidite. dakle provodi samorefleksijom na um. dođe baš do onog objektiviteta ideje. zapravo. te nade da bi se ona. dolazi kod Kanta. ipak. bilo nekog transcendentnog realiteta. uglavnom. upravo onaj praslikoviti karakter ideje u Kantovoj filozofiji što je kritikovao cijeli nominalizam. kroz kritiku uma. februar 1963. dakle. Pri tom se postavilo i pitanje dostižnosti ili nedostižnosti ideje. osadrženja. putem utapanja u princip subjekta. do kojeg pojam ideje. uopšte ono tradicionalno osnovno pi­ tanje metafizike.primjer ideja ο cjelini svijeta«. zapravo. dakle kroz poziciju nominalizma. opet. ja bih vam. mo­ gli bismo reći. 46. već postavljena te­ matika cjelokupne spekulativne filozofije u Kanto­ voj filozofiji: naime. 19. skrenuo pažnju na to da se oba motiva ideje. ipak. jer kod Kanta je taj problem mnogo komplikovaniji nego što mi to. Pokušao sam da vam pokažem kako Kantov po­ jam ideje treba shvatiti kao jednu vrstu sinteze. kao nečeg što je u beskrajnom i što se zbog toga nikad ne može sasvim ispuniti. ma kako pri­ rodnog. Time je. ba­ rem namjere. i to s akcentom da kroz subjektivitet.

zapravo. Bilo bi. što bi. ipak. već i zato što ja ne želim da vam dajem povijest filozofije. meta­ fizičke ideje. ali ću se ja ograničiti na He­ gela. Umjesto da vam dajem opšti prikaz poj­ ma ideje kod Hegela. iznesem nekoliko napomena. koji jeste ide­ ja. najpriličnije ako bismo tu poziciju tako prikazali da Kant. treba da mogu dovesti do realizacije jednog umnog društva. vjerovatno. ali ipak i nešto što se može dostići. U prilog tome govori kako Traktat ο vječnom miru. koncentrisati na to da vam. moralo zna­ čiti da vam dam ekspoziciju cijele Hegelove filozofi­ je. Ja bih htio da vam razjasnim pojedine mogućnosti ispunjenja filozofskih pojmova na što je moguće ekstremnijim idealnotipičnim otjelovljenjima u okviru povijesti mišljenja. da protivurječja.mogla ispuniti. smatra nedostižnim. igra ulogu i kod drugih idealističkih filozofa. uostalom. ne samo zbog nedostatka vremena. Najprije imamo jedno mjesto iz »Propedeuti­ ke«. Upuštam se još jednom u ovo samo zato što je pitanje ostvarivosti ili neostvarivosti ideje. razumije se. jer je on. jedan od aspekata pod kojima se naj­ jasnije razlikuju Kantov i Hegelov pojam ideje. u sva­ kom slučaju. uz po­ jedine Hegelove pasaže. na jedan neobičan način ukrštaju kod Kanta. tako i Kantova Filozofija povijesti. pa ni uz pomoć njezinih pojedinih pojmova. ja ću se. na koncu. kao kondenzat Hegelove logike teži od sa474 . antago­ nizmi ljudskih interesa. dakle spisa koji je Hegel. doduše. sročio da bi. a time i na unutarljudsku oblast. gdje se veoma snaž­ no ispoljava razmišljanje. barem po mogućnosti. smatra ispunjivim. uveo učenike te gimnazije u filo­ zofiju. opet. zaista. a time i do objektivne realizacije slobode. Taj pojam ideje. Uopšte vam ne savjetujem da vi ovaj spis upotrijebite kao uvod u Hegelovu filozofiju. »ideja jedne opšte povijesti u svjetskograđanskoj namjeri«. ali da one ideje koje se odnose na područje moralne prak­ se. što treba imati na umu. dok je radio kao direktor gimnazi­ je u Nürnbergu. koje će te pasaže dovesti u onu vezu u kojoj smo obrađivali pojam ideje uopšte. ipak.

dakle. razumije se. s druge strane. subjektivni oblik identiteta subjekta i objekta.« Kad ovo ovako čujete. odsjek. to znači da je on. realizovana. ideja je. dijelom život. u izvjesnoj mjeri. tako da ovaj objektivitet kod Kanta. objektivitet koji u potpunosti odgovara svo­ jem pojmu. ona je. doslovno i treba da bude potpuno realizovan.me »Logike« i shvatiti se. Stuttgart 1940. dok kod Hegela ovaj identitet subjekta i objekta treba da bude uzet oz­ biljno. U tome. s dru­ ge strane. kako se to kaže. međutim. odjeljak. Ona u sebi obuhvata is­ tinski samoživot. sad. slično Hegelovom. u kojem su objek­ tivitet i subjektivitet međusobno jednaki. već treba da bude ne­ što pomjereno u beskraj. kako se to govorilo za Platonovu ideju. u izvjesnoj mjeri. za­ pravo.odgovara samom istinitom. Sam bog zna kako je u ono doba išlo s ovom »Pro­ pedeutikom«. pobliže određuje kao pojam. objektivizirana. ona je ostvarena. Ideja je. prema tome. ed. doduše. 77 Morate pri tom imati na umu da Kantov pojam ideje. da ona. Herman Glockner. 3. Kantov pojam ideje se sastoji upravo u tome da. sam realitet treba da odgo­ vara ideji. str. jer ona je. 3. tom I I I . zaista. da­ kle. imamo to da ideja nije više sa­ mo predstava. dijelom znanost. kurs. ^Philosophische Pro­ pädeutik. Tako je Kantov pojam ideje. kako je to formulisano u stavu logičkog identiteta-. već identitet bitka i opstojanja apsolutno. str. 1. dio. znači nešto kao identitet subjekta i objekta. spram subjekta više ne stoji kao nešto po sebi Georg Wilhelm Friedrich Hegel. No. i to ne identitet či­ stog mišljenja u sebi samom. sam ovaj objek­ tivitet nije nešto bivstvujuće. egzistira samo u sub­ jektu. Sämtliche Werke. »Ideja je adekvatan pojam u kojem su objektivitet i subjektivitet isto. To se. 84. dijelom spoznaja. 2. tako choris. tu imamo i to da ona više nije. apsolutni identitet. onda. može samo ako smo već odista razumjeli cijelog Hegela. ili postojanje od­ govora pojmu kao takvom. jedva da se Hegelov pojam ideje može drugačije shvatiti nego da je ideja upravo ona cjelina koja kod njega . 188. 7 7 2 475 .

U radu ο lektiri He­ gela. pa se nadam da ću time moći otkloniti jednu bitnu teškoću za razumijevanje He­ gelove filozofije. s druge strane. koja je. Adorno. Zahvaljujući tome što je ona i subjekat i objekat. 78 W. kao što se. upravo zbog toga što ona ovo kretanje duha zahvaljuje sebi. za sve. a istovremeno ga. upravo sam došao do uput­ stava ο tome kako pravilno čitati Hegela i tamo raz­ lazem baš ovu tačku. Ovim se dotičem jedne od glavnih teškoća cjelokupne Hegelove ter­ minologije. kaže. nešto totalno. ono istinito. čiji je karakter tako izvanred­ no ekspanzivan da se on kod Hegela. ona je u biti sama duh ili. sub­ jekat. dakle. oni se odnose na cjelinu. zapravo. koji sada pišem. takođe. skupnost bivstvujućeg pokazuje tek zahvaljujući kretanju kroz pojam. ono što razlikuje. ona postaje apsolutno sve. kao nešto od njega apsolutno odvoje­ no. zbog toga. rekao bih skoro. uopšte ne može smisleno govoriti. ali vam danas. međutim. koji pojam treba da bude u sebi nešto ne-različito i ο kojem se. da­ jem taj pojam ideje. ona je. oni su. mo­ že pojaviti posvuda i u svakom trenutku. ali ipak svoju mjesnu vrijednost imaju samo tamo gdje se pojavljuju — jedna od velikih muka prilikom či­ tanja Hegela je. ne razlažući vam to — zapravo svojstvena ova osobitost. zadržati totalitet svakog pojma. vi ćete postaviti sasvim razumno pitanje. došli do rezultata da je ideja jedinstvo pojma i objektiviteta. znate da je Hegel grmio protv Schellingovog pojma indiferencije. jer je svim Hegelovim pojmovima — sa­ da vam to mogu samo dogmatski reći. Sada to ne mogu principijelno izložiti. specifično. Ideja. rezultat. nju ne treba posmatrati samo kao 78 Theodor kao gore. Drei Studien zu Hegel. S tim u vezi citiraću vam jedno mje­ sto ο ideji iz trećeg odjeljka drugog toma »Logike« Glocknerovog izdanja: »Pošto smo. u biti. u biti. Kad ovo ovako čujete. pa šta je onda u ovom pojmu ideje. kao jednu vrstu modela. dakle. a. ipak. kako Hegel. shvaćati u njegovoj specifičnoj različitosti od drugih pojmova. koji je sve.bivstvujuće. 476 .

7 9 477 . kad se čita Hegel. ne imenuju se uvijek drugi filozofi. Georg Wilhelm Friedrich Hegel. recimo. kod kojeg je ideja. kako bismo mi to mogli pomisliti. Jedno od umijeća. 408 i dalje. Zapazićete da on ne kaže.cilj kojem se treba približiti. str. pored drugih. naime. a istovremeno. koje vam mogu dati u ruke. okarakterisana kao cilj kojem se treba približiti. Drugim riječima. Ono što je ideja. Prvo. to je. znači. jer ovo mjesto je. one su to ako su kritičke. razumije se. a ni jedno tak­ vo pojedinačno i mnogostruko. Prilikom čitanja Hegela je veoma bitno da se bude načisto protiv koga je šta napisano. što u sebi ima ideju i što je izražava«. ipak isto­ vremeno. ova kritika sasvim rijetko kao pred­ met ima određene filozofe. prije svega u Logici. odista. Tu to glasi. poentu protiv Kanta. k a o gore. to zbiljsko nije neposredno jedno s idejom. i doslovno ozna­ čava ideju kao transcendentnu. jest da treba znati kako su njegove analize uvijek sistematske. na jedan veoma suptilan i krhak način. ipak ugrađeno razli­ kovanje svega onoga što taj pojam ideje. Pri tom. no koji sam uvijek ostaje na neki način s one strane. 7 Citirano mjesto je upereno protiv Kanta. da sve zbiljska samo utoliko jeste što je ideja. To je veoma važno pomoćno sredstva za Hegelove kritičke partije. već što ideju ima u sebi i što j e izražava. ostaje na neki način s one strane. u izvjesnoj mjeri. može uputiti u to kako je u ovom pojmu ideje. jer to zbilj­ sko je kao zbiljsko okarakterisano time što je ona pojedinačno i rasuto i mnogostruko. t o m I I .« ' U ovoj formulaciji bih posebna istakao dva momenta. zaista. upravljeno protiv Kanta. kao takvo. naprotiv. No ima u ovoj Hegelovoj formulaciji još nešto. a Kant. i filozofskohistorijske. zbog toga. nešto posredovano. Ona nas. što je upra­ vo ona cjelina. već kao da sve zbiljsko samo utoliko jeste što u sebi ima ideju i što je izražava. ona. Logik. dakle: to bivstvujuće. ne može biti jednostavno ideja. »da sve zbiljsko samo utoliko jeste.

U tome je. u če­ mu bi onda. recimo. ipak. neposredno onakvo kakvo je. na ovu smo diferencijaciju prisiljeni ako neće­ mo. najekstremniju defi­ niciju: »Bitak je dosegao značaj istine. Uosta­ lom. ne treba samo da kongruiraju s idejom. jer je ideja jedinstvo pojma i realiteta. ali. ne bismo mogli reći kako bi jedno takvo pravilno društvo. Ali kad sad čujete kako Hegel nastavlja na ovom teškom mjestu. dakle. Za ra­ zumijevanje Hegela je upravo neophodan takav na­ por koji vam ovdje prikazujem. Ono. glasi ovdje dalje. samo ono što je ideja.« Ovu formulaciju biste mogli suprot­ staviti onome što sam vam upravo rekao. reći da je Hegelova ideja pojam identiteta pojma i stvari. vjerovatno ćete uvidjeti da ima svoje oprav­ danje ova diferencijacija koju ja predlažem.« Mogli bi­ smo. kao što bismo rekli. izdaleka provijavao onaj stari nominalistički motiv ideje. kao taj pojam ovog identiteta pojma i stvari. opet udaljava od identiteta pojma i stvari. kao što su apsolutno i ideja. da dva tako odlučujuća Hegelova ter­ mina. jedna vrsta diferencije. kao predstave. Mogli bi­ smo to izraziti i tako da je ideja subjektivna perspek­ tiva jedinstva ili identiteta subjekta i objekta. ipak. ona se. a da. subjektivni i objektivni svijet. otprilike. ipak. zbog prirodne izraslosti njegovih članova i iz svih mogućih motiva ima u sebi još mnogo šta drugo. možda. ali da se ne udaljimo previše od Hegelove intencije. jednostavno za­ vrše u potpunoj međusobnoj indiferenciji. »Konačne stvari su 48 7 . »Predmet«. Odmah zatim imamo. Mogli bismo reći da je ideja ono ostvareno u bivstvujućem ili da je ideja u bivstvujućem ostvarena. bilo identič­ no sa slobodom ili sa pravičnošću. već su oni sami kongruencija pojma i realiteta. na što upravo toliko polaže Reinhardt. znači. da je u nekom pravilnom društvu ostvarena pravičnost ili sloboda kao njegova ideja. »objektivni i sub­ jektivni svijet uopšte. Sve je. na primjer.zbog ove univerzalne posredovanosti ono i ne može biti izjednačeno s neposrednom zbiljom. ili ona Platonova strana ideje koja nju shvaća kao nešto duševno. možda malo nategnuto.

a ne iz tih takozvanih izvoda. samo izvodi odlomaka koji su unutar te velike sistematske konstrukcije odista kursorno tretirani. s kojom mora da računa Hegel. on bez mnogo problema sam ura­ čunava u zbilju. Ako pođemo od toga da državu. onda se morate udubiti u »Fenomenologiju« i u »Logiku«. u empirijsku zbilju. dakle. ništa zbiljsko nije sama ideja ili obratno: »Pošto su one pretpostavljene kao objekti. hemijski ili nekom spoljnom svrhom. To što zbiljske stvari ne kongruiraju s idejom. Ali sad dolazi ono zaista intere­ santno. naravno. na osnovu »Fenome­ nologije«. a u odnosima objektiviteta mehanički.konačne zato što na sebi samima nemaju u potpu­ nosti realitet svoga pojma. svaki prema njegovoj različitoj sferi. onda bi onim mjestom bilo isključeno ono što se Hegelu nepre­ stano podmeće. što ga je 479 .« Ni u jednoj pojedinačnoj stvari. — »Zato što ideja nije potpuno proradila svoj realitet. već su im za to potrebne druge (stvari). u smislu konstrukcije »Logike« jedna takva teza se ne može održati — a ja smatram da u poređenju sa svim takozvanim materijalnim izvodima Hegelove filozofije. državu. ni u jednom pojedinačnom zbiljskom ne može se utvrditi apso­ lutni identitet. one time pojam imaju kao jedno vanjsko određenje na sebi. naime. koja navode na to. to je spoljna svrsishodnost. za­ ista. što one dostižu prema strani ove konačnosti.« Ovdje bi. neistine. »Logika« zauzima prvo mjesto i da cijelu Hegelovu filozofiju treba interpretirati na osnovu »Logike« i. Uprkos mjestima u Filozofiji prava. Ono najviše. jednostavno izjednačio s apsolutnom idejom. diferencija pojmovne određe­ nosti sveg pojedinačnog i pojma cjeline. zapravo. dok izme­ đu svrha i sredstava takve razlike uopšte više ne bi trebalo da bude. Oni su. ta dife­ rencija bila. a za to nisu dovoljni čak ni tako uzbudljivi Hegelovi tekstovi kao što su »Estetika« i »Filozofija prava«. Prusku dr­ žavu. prema kojoj je ona od­ redila objekte. da je on. to je strana njihove konačnosti. Ako se ozbiljno bavite Hegelom.

da ne može sasvim biti pojam. identična s idejom. Do­ zvolite mi da to izrazim i ovako: Ako Hegel od poj­ ma zbilje izuzima takozvanu trulu egzistenciju i ako se on rugao tome što bi svoje pero kojim piše mo­ rao moći dedukovati iz kategorija logike. onda ćete osjetiti kao legitiman moj pokušaj da specifikujem Hegelov pojam ideje. da je ona. takođe. kako pojam države tako bitno čini njihovu prirodu. jer na drugom mjestu je grmio protiv primjera. Prva bi odlepršala u zabačene regione misli«. Ako pažljivo pogledate ovo mjesto. jer samo objekat je ono neposredno. na tome počiva moguć­ nost da je sama njezina sadržina ograničena. a opirao se da to učini. »Ali ako neki predmet. da su prinu­ đeni da ga. to jest. Država tek onda ne treba da bude ideja ako uopšte nije primjerena svo­ joj ideji.« I ja sam tu dodao. mogli bismo dodati uz ne baš previše smjelu konjunkturu. ne može 480 . ili da ga sebi takvog usvoje ili bi morali propasti«. samo po sebi bivstvujuće jedinstvo. sama ideja. koji je rea­ litet samosvjesnih individua .nepotpuno podvrgla pojmu. ne bi smio upotrijebiti ovo »na primjer«. zapravo. onda je korelat onog suviška zbilje nad pojmom. dok je ona. kažem korelat to­ me da. makar i samo u formi spoljašnje svrsishodnosti. u čiji sopstveni pojam spada. duša. »Ali. na pri­ mjer. a mislim da to nije netaktično: No ideja je uvijek i misao.sasvim ne bi odgova­ rao pojmu. naime na realne ljude koje država više ne sjedinjava u njihovom interesu. ako ne bi uop­ šte bila ideja države. prevedu u realitet. »raspalo bi se na poje­ dinačne individualitete«. vjerovatno on. on je u njima kao tako moćan nagon. onda bi se odvojili njezina duša i nje­ zino tijelo. kad njezin realitet. onda je. isto tako suštinski i njihova razlika. to znači. »ovo«. uostalom. ma kako suštinski bila jedinstvo pojma i rea­ liteta. realitet. s druge strane. država« — interesantno je da on upravo na ovom mjestu »Logike« govori ο državi. ako je samo u izvjes­ noj mjeri njoj primjerena. ali ponekad se uspava i dobri Homer pa se ponekad uspava i dobri Hegel — »ne bi uopšte bila primjerena svojoj ideji.

ovdje je interesantnije to što je rečeno da je država. pa i ona najgora. prema strani sub­ jektivnog pojma. naime zaštitu svoga postojanja prema spolja. To je upravo onaj momenat diferencije koji još imamo u identitetu ideje sa zbiljskim. u drugoj terminologiji. Ovdje se. zai­ sta. Na tome možete shvatiti kako je ova prenapetost odmah pogodna i za apologetiku. kod kojeg se. zahvaljujući izjedna­ čenju s idejom. tom posljednjem odjeku Lutherove zapovijesti da vlast po svaku cijenu treba respektovati. nasuprot apsolutnom. i ono loše što postoji. još uvijek ideja. po logičkoj nužnosti takođe imamo da taj pojam ideje kao po­ jam ne treba da bude neposredno jednak sa zbiljom. da li sad sama ideja ima apso­ lutni identitet ili da li ona ima identitet još prema strani svojega ne-identiteta. radi ο izvanredno komplikovanoj strukturi. koleba. nastavlja Hegel. takođe.« Ovo je formu­ lacija koja bi se. »Ideja«. da nešto zbiljsko. ukoliko još egzistira. a to samo ima veoma duboke dijalektičke razloge. u neku ruku. više ili manje. opet pokazuje prenapeti pojam ideje. zapravo. kojoj on. nema sa­ mo taj opštiji smisao istinskog bitka. jer Hegel se. Neza­ visno od skoro šaljive konsekvencije. kod njega uopšte nije sasvim artikulisano. međutim. još je ideja. ona čiji je realitet najmanje u skladu s pojmom. pravo države gubi tek u onom trenutku kad ona više ne može da ispunjava svoj fundamentalni zadatak. ako u Hegelovoj ideji ne treba da budu crne ili sive sve mačke u poznatoj noći indiferencije. »međutim. naime. »Najlošija drža­ va. biva na neki način opravdano. i to neposred­ no. može biti ideja. skoro mo­ gla pojaviti i kod Hobbesa. taj u doslovnom smislu prenapeti pojam ideje kod Hegela. U ovoj diferencijaciji unutar pojma ideje. tako da sada. da poštovati treba još i lošu državu. na kojoj moramo nastojati uprkos svemu.biti neposredno jedno sa zbiljom. jedinstva poj481 . individue su još poslušne pojmu koji posjeduje moć. Sljedeća rečenica. ipak treba da sliči. što sasvim precizno čini onu specifikaciju Hegelovog pojma ide­ je.

zaista. »transcendere«. što su nam preostale. iz sholastičke. »prevazići« i »udaljiti«. dalje. na­ ravno. ob­ jektivitet totalni pojam. isto kao i pojam »transcendentalno«. a riječi »transcen­ dentan«. recimo. naime da kažem još nekoliko riječi ο pojmovima »imanentan« i »transcendentan« koji veliku ulogu igraju u sklopu učenja ο ideji. Smisao riječi »imanentan«. ma kako da je veliko iskušenje u tom pravcu. imaju tri 482 . no to taj pojam ima u svojoj posebnosti i pojedinačnosti. U onom subjektivitetu je ta određenost ili različitost pojma«. to znači. da upotrijebim.« Ovdje se ne misli samo na jedinstvo pojma i realiteta. nego i određeniji smisao subjektivnog pojma i objektiviteta. koji je zbog svoje određe­ nosti u identitetu povezan sa sobom. »uzdići se iznad nekih granica«. Ovi pojmovi potiču iz srednjevjekovne terminologije. I bez detaljne interpre­ tacije tog posljednjeg mjesta. u izvjesnoj mjeri. Treba dopuniti: već određeniji smisao onog jedin­ stva subjektivnog pojma i objektiviteta. »privid. ipak još jednom odredi u sebi.ma i realiteta. možete ovdje vidjeti kako i Hegel nastoji da ovaj pojam ideje. »immanere« je »ostati u nečem«. ali su u novijoj filozofiji dobili veoma specifičan pečat. već subjekta i objekta. jer bih onda morao interpretirati i pojam pojma. kao subjektivnu reprezentancu subjektivno objektivnog jedinstva: »Nai­ me. različitost pojma od stvari.« — Ja to sada ne mogu interpretirati. — »Jer taj neodređeni izraz realiteta uopšte ne znači ništa dru­ go do određeni bitak. sam pojam kao takav je već identitet sebe i rea­ liteta. Ne bih htio ove posljednje minute. krajnje emfatičan. Oba pojma. koji misli cjelinu. »imanentan« i »transcendentan«. u suštini razumjeti kao subjektivno konstituisano i. »biti zanijet«. koji je kod Hegela. koji je neposredno ukinut i koji se vratio u bitak za sebe ili u negativno jedinstvo«. htio bih sasvim pošteno da nadoknadim još nešto što sam vam ostao dužan. za uopštena raz­ matranja. kako bi ga diferirao od apstraktnog pojma neke cjeline. Isto tako je. Ovo jedin­ stvo subjektivnog pojma i objektiviteta treba.

od transcendentne kri­ tike. u neku ruku. ako se radi ο nekoj sistematskoj tvorevini ili ο nekom objektiv­ nom cjelokupnom sistemu. Pri tom. dokazati da transcendentna kritika materialiter skoro uvijek ima. Prvo. Vjerovatno to možemo najbolje izraziti tako da imanentni pojmovi u logičkom smi­ slu. reakcionaran karakter. njega. rekao bih. ja kao bilo šta. unutar tog sistema. ja kao hrišćanin. nije postavljena nikakva granica. koja moramo međusobno razliko­ vati. Osim toga. do koje dolazi izvana. takođe. imanentno znači. Ovdje je. svejedno. tako što kažemo: ja kao taj i taj. uopšte ne prepušta svome iskustvu i time uopšte ne doseže samu stvar. Pri tom »imanencija« znači »imanencija svi483 . ja kao marksista. s njegovim sopstvenim konsekvencijama. treba da daju kritiku tako što ostaju u okviru datih pret­ postavki neke teoreme ili nekog stava ili. no bez obzira na to. ona ipak nije jalova.različita aspekta. dalo bi se. koja neki predmet odmjerava po njegovim sopstvenim pretpostavkama. dakle. u razmatranjima ili izvodima. važno razlikovati imanentnu kritiku. Mi­ slim da bi način na koji sam vam demonstrirao ovu razliku već mogao biti veoma jak argument za Hegelovo ub jedenje — ubjedenje koje sam ja bez ikak­ ve ograde usvojio — ο prednosti imanentne kritike. karakter unaprijed datog stanovišta. koja se. da ostaju u okviru neke zbilje. konfrontira sa samim sobom. ja u vezi s tim imam da kažem to i to. izvana datog stanovišta. oba pojma imaju neko logičko značenje. ili. da se prosuđuje neka stvar polazeći sa jednog fiksnog. skoro. reći da je transcendentna kritika od samog početka takva kritika koja nekoj stvari prilazi sa čvrstim i apstraktnim predstavama. Druga sfera značenja »imanentnog« i »transcendentnog« je u pravom smislu spoznajnoteoretska sfera. to jest. prije svega. dok je momenat koji unapređuje misao upravo tamo gdje misao samoj sebi prepušta predmet kojim se bavi. ja ću oba pojma obraditi korelativno sa ova tri aspekta. Mogli bismo. zapravo. jer mogućnostima transcendentne kritike.

transcendentno. pa i ako nadilazi svako pojedinačno iskustvo. I samo ako se i naša sopstvena svijest odnosi na neko određeno prostorno-vremensko opstojanje. Ima­ nentni pojam stvari. nema ničeg drugog do sasvim nekvalifikovanog materijala. sa svoje strane konstituisana zahvaljujući subjek­ tivnim faktorima. što je vani i što je. treba da bude apsolutno transcendentna spram svijesti. među­ tim. najčešće . koja treba da je potpuno nezavisna od sposobnosti spoznaje i od subjektivne konstitucije. transcendentno. dok je. obično zove »predmet«. Konačno. na izvjestan način je. Ono što se s ovog drugog aspekta naziva imanent­ nim.treba razumijevati i kod 484 . to je predmet konstituisan za­ hvaljujući oblicima opažanja i kategorijama. što se u ovoj spregi svijesti ne iscrpljuje. postoji povrh oba ova značenja »ima­ nentnog« i »transcendentnog« još i jedno treće. samo ukoliko nam je nešto uopšte dato. kao cijenu za to uopšte ništa ne možemo znati. obratno. može uopšte postojati tako nešto kao imanencija. nai­ me metafizičko značenje. međutim. ono je posredovano. dakle. kod Kanta sama stvar. tako i mišljenja. zapravo. hoću reći. Ona. U vezi s ovim smislom i kritički prema njemu. ponekad čak pomalo zbunjujuće »poja­ va«. Nasuprot tome. Ovu spoznajnoteoretsku razliku između »imanentnog« i »transcendentnog« biće vam najlakše da nađete u »Kritici čistog uma«. zato što ne spada u ovo imanentno svijesti. koji je profiltriran formal­ nim mehanizmima kako opažanja.jesti«. gdje jedan pored drugog imate imanentan pojam stvari i transcendentan pojam stvari. dakle spregu neposrednih i posrednih datosti svijesti u jedan u sebi jedinstven sklop iskustva i kreće se nasuprot prihvatanju entiteta ili nekog bit­ ka. ο kojoj mi. i prije svega u ovom smi­ slu Kant upotrebljava izraze »imanentan« i »trans­ cendentan«. Pojam stvari je u njegovoj terminologiji uglav­ nom pridržan za transcendentan pojam stvari. imamo predstavu transcendentne stvari ili stvari po sebi. Taj imanentni pojam se samo kod Kanta. ove izraze. u ko­ jem. takođe.

onda on to nije. samo u ideji. da postaviti neku granicu uvijek znači isto što i preći je. »Kritika čistog uma« je kritika u veoma ra­ zumljivom i oporom smislu. nasuprot njima relativirane još daleko iznad toga. onda je to imanentan pojam. u Hegelovoj filozofji su imanencija i transcendencija. ο kojem sam vam go­ vorio. Utoliko se može reći da su metafizičke ideje. to je ona Hegelova teza. sa logičko-spoznajnoteoretskim. on je to prenio na cijelu filozofiju i izričito učio da su logika — a kod njega je logika uvijek transcendentalna logika. kao jednoj tački u beskrajnom. kojima se bavi »Kritika čistog . dakle. Prema tome. I ovdje je Hegel iz Kanta izvukao krajnju konsekvenciju. Po­ stoji. da­ kle. kako biste vi to nazvali. ako je u njemu. istina. na ovom mjestu tako nešto kao odlu­ čujuća konvergencija metafizičkog ili antimetafizičkog motiva. već je ovo jedinstvo ona snaga koja uopšte određuje sva­ ku pojedinu spoznaju i koja se djelotvornom poka­ zuje u svakom pojedinačnom.Hegela. ukoliko ona kritikuje mogućnost transcendentne spoznaje uopšte. Upravo s tim je pove­ zana ona Hegelova teza na koju sam vam ukazao kad sam. Ono spoznajnoteoretsko značenje. interpretirao jedno Kantovo mjesto. dakle teo­ rija spoznaje — i metafizika jedno.uma«. data mogućnost da se adekvatno ispu­ ni putem čulnog materijala. istovremeno shvaćene u smislu spoznajnoteoretske kritike. kritika se odnosi na to. Nema nikakve apsolutne granice. To je. koje su kod Kanta u odnosa konačnog ka beskonačnom. pomalo slobodno. Ne postoji. jedna takva konvergencija tog metafizičkog po sebi i onog logičkog spoznajnoteoretskog za nas. kod Hegela vezano 485 . ili ako prevazilazi granice iskustva. nikakve apsolutne suprotnosti imanencije i transcendencije. a isto­ vremeno uvijek transcendentno u metafizičkom smi­ slu. i metafizičko značenje utoliko su međusobno povezani što je spoznajnoteoretski apsolutno transcendentno ono što po svojoj sopstvenoj mogućnosti uopšte više nije iskazivo u sklopu svijesti. ako neki pojam ostaje unutar ili izvan mogućeg iskustva. dakle.

21. da se i cijeli bitak može dedukovati iz čistog pojma. koji je trebalo da bude ekstenzivan i kvantitativan. februar 1963. zapravo. onda. ako ovi konstitutivni oblici spoznaje tre­ ba da budu i oblici bitka. a time opet. najprijr. za ideju identiteta. 486 . na koncu. ipak. Ipak se nadam da se time nisam ogriješio ο duh filozofije. znači ono razlikovanje koje treba da se odnosi na mogućnost apriornih. ja sam htio da iskoristim termi­ nologiju . dakle. transcendentalno. u jednom nešto širem. Vjerujem da ćete svi vi podi­ jeliti moj osjećaj. ova namjera da vam dam uvod u filozofiju ipak je pretegla nad uvodom u filozofsku terminologiju. Mi smo na kraju. Kao opravdanje što sam mogao izložiti samo jedan mali dio svoga programa. bivala postizana pomalo s naporom i želim vam prijatan raspust. po namjeri treba. apsolutno važećih sudova. cijeli postupak je i logički imanentan. već da sam ga baš time slijedio. nešto manje pedant­ nom smislu. onda i na konstitutivne oblike bitka. nemam da kažem ništa drugo osim da je taj pro­ gram bio dvojak. sve ono što se odnosi na konstitutivne oblike spoznaje.za totalitet imanentne sfere. Spram ovih značenja.kako bih vam dao uvod u filozofju. da se ovo predava­ nje prekida fragmentarno. to. koja je. to nije fraza. znači up­ ravo. pone­ kad. transcendentalno znači. Zahvaljujem vam na pažnji. Kako to obično biva.

U skladu s uvodnim karakterom »Filozofske termino­ logije«. čak. nije dolazilo u obzir neko kritičko izdanje. napro­ tiv. koje otežavaju štampanje i razumijevanje za čitaoca. u kontekstu je bilo jasno. na nejasnoće. kako bi se. Osnov teksta su magnetofonski snimci. tako. koja je. koji su brisani na zahtjev samog Adorna. i 1963. a ne može biti isključena ni ne­ potpunost teksta. on uopšte nije namjeravao da objavi. morala pokušati da bude vjerna. nedostajući p o j a m je dopunjen. Zato se morala obra­ titi pažnja na mnoga ponavljanja. p o d istim naslovom. predavanja. mijenja smisao u sklopu cjelokupnog teksta. bile ispuštene pojedine riječi ili su ispušteni dijelovi rečenica. Izlaganja su bila slobodno formulisana. ponekad su. obrada predavanja potpuno u smislu teksta mogla je da odgovara samo potrebi za olakšanim pristupom. naročito na kraju 11. kako jezičkom gestu. Tamo gdje formulacije nisu adekvatno izražavale očiglednu namjeru autora. Adorno je dao da se napravi prepis. Usmeno izlaganje. Obrada j e . već predstavlja i problem za izdavača. predavanja: Tamo je bilo rečeno. naime uopšte »tek ratifikuje i produžava u beskraj«. na kraju 14. tako da se ne može govoriti ο njegovoj autentičnosti u detaljima. kasnije mogao vratiti na neke njegove dijelove. tako i pravom smislu teksta. kao i situacija predavanja. Theodor W. ali i na anakolute. donijeli sa s o b o m teškoće jezičke prirode. godine u Frankfurtu. kao takva. u koju j e Adorno uvijek ulazio improvizatorski i ekstemporirajući. da su udvajanje i dodatak »upra­ vo« stajali za dva koraka misli. pri t o m . a to im ne samo daje utisak velike životnosti. zbog interpolacija. za jed- 487 . ako zatreba. Adorno održao 1962. da se patnja ljudi »odustajanjem o d toga da se želi bolje« o d strane apo­ logeta patnje »upravo perpetuira i produžava do u beskraj«. što. na primjer.NAPOMENA IZDAVAČA (njemačkog izdanja) Pod naslovom »Filozofska terminologija« ovdje obja­ vljujemo predavanja. Predavanja.

uglavnom. kod bibliografskih poda­ taka.nostavnijim u s p o n o m u Adornovo mišljenje. a više u nastoja­ nju da čitaocima olakšaju pronalaženje djela i citata. jula 1973. u zagradi navedena prva izdanja. a nakon toga je navedeno pouzdano kasnije izdanje. ona su tipografski označena i numerisana kao jedinke. Rudolf zur Lipe 488 . istorij ski trenutak. očigledno. Odustali s m o o d obimnog aparata napomena. trenutak kad su misli razvijane. manifestuju datumi na kraju svakog predavanja. činili naročito važnim u pojedinim kontekstima. napomene su date. Da bi se i u spoljnjem izgledu održao njihov nastanak kao predavanja. Iz istog razloga su. koji su se Adornu. Pošto se publikacija pojavljuje kao džepno izdanje i pošto je. kao i samo predavanje. Frankfurt na Majni. manje prema utvrđenim filološkim principima. namijenjena upravo čitaocima koji tek započinju da se bave filozofijom.

kao nešto u o n o m što j e »istkano«. Adornova filozofska teorija nastoji pokazati da se neposredno iskustvo eksplikativno verificira putem ima­ nentne kritike i svojevrsne stringencije. »teo­ rija je oblik prakse«. u k o j o j teorija imperativno postaje sinonim za bespomoćnost. Doduše. »samo što ideologija ο čistoti mišljenja to prikriva«. Zato promašuje svaki način takvog postupanja. Time se ona ne odriče svojih argumenata koji se mogu re­ ferirati. P. njegova filozofija prosuđuje i kritički ana­ lizira i sa stanovišta »logike« ili »logičke konzekvencije«. ne samo m o ć argumenata i argumentativnog mišljenja. Sloterdijk I Valjalo bi tek steći svijest ο Adornovom mišljenju. da se čini o n o što j e protivno njezinoj bitnoj tendenciji.ADORNOVA FILOZOFIJA I KRIZA MODERNE Postmoderno znanje nije samo instrument moći. ma kako on sebe razumijevao i imenovao. zapravo. Ono profinjuje našu senzibilnost za razlike i jača našu sposobnost da podnosimo nesamjerljivo/neizmjerno. ali se ne mogu odvojiti i lokalizirati kao nešto za­ sebno. u vjeri i nastojanju da se ona »referira«. odnosno pojmove. I to ne samo for­ malna nego i sadržajna srodnost. prije s