HRVATSKI BOŽIĆ

Otajstvo Božića oblikovalo je vjerničko doživljavanje blagdana Božića hrvatskih katolika do te mjere da se opravdano govori o hrvatskom Božiću. Božić je naišao na odraz u književnosti, umjetnosti, a osobito spletu običaja i u božićnim pjesmama i melodijama. Posebno su božićni običaji, a napose božićne pjesme, u stanju iz godine u godinu pobuditi vjerničko doživljavanje Božića, u pripravljanju na blagdan i u slavljenju blagdana. Svi ti običaji i pjesme uvjetuju pun odjek Božića u osobnom proživljavanju, ali i u obiteljskom i društvenom životu. Običaji, naime, obnavljaju niz sadržajnih i ljudski vrijednih čina upravljenih očitovanju čovjekoljublja od čestitanja i darivanja do izmirenja zavađenih i novog poleta u obiteljskom življenju. Pjesme pak stvaraju ozračje radosti i svečanosti, a sadržajem su zapravo prepjev božićnog evanđelja i kršćanskih vjerskih istina. Božić je stoljećima odgajao hrvatskog čovjeka, i to ne samo u kršćanskoj vjeri, nego i za temeljne ljudske vrednote. Božićne pjesme odgajaju hrvatsku vjerničku dušu za kršćansku osjećajnost i suosjećanje. Razvijaju te stavove prema Isusu, Sinu Božjemu, rođenom kao dijete, ali i prema svim ljudima koji trpe. Odgajaju na djelotvornu solidarnost sa svom djecom svijeta koja dijele sudbinu maloga Isusa. Hrvatski je vjernik od Božića učio i naučio da nije najveće zlo kad je dijete rođeno na slamici oštroj, ako može računati s ljubavlju roditelja. U božićnim je pjesmama, naime, jasno naznačena središnja kršćanska vjerska istina o rođenju Bogočovjeka, koga one često nazivaju Mladim kraljem, od Djevice Marije. Tu istinu pjesme uokviruju s jedne strane u idiličan svijet pastira, mudraca zvanih kraljevima, anđela, štalice, jaslica i zvijezde vodilje. Ipak te pjesme ne skrivaju krutu životnu stvarnost i neizvjesnost u kojoj su bili novorođeni Isus, Marija i Josip. Pogodilo ih je siromaštvo, odbijanje ljudi i neprijateljska prijetnja samoga kralja Heroda. Upravo tu i takvu stvarnost živjela su pokoljenja koja su stvorila te božićne pjesme i zatim mnoge druge generacije koje su pjesme pjevale. Jedva da su koje druge pjesme Hrvati prihvatili u takvoj mjeri kao božićne. U njima pronalaze izraz vlastite duše, povijesti i sadašnjosti. Istodobno dopuštaju da ih te pjesme odgajaju, oblikuju. Te su pjesme doista pjesme Božjega naroda koji se u njima prepoznaje, s njima poistovjećuje i upravo njima najbolje izražava svoju vjeru, cjelovito kršćansko vjerovanje, svoje kršćansko opredjeljenje, spremnost nastaviti Isusovo djelo među ljudima i danas.

Božić se kao kršćanski blagdan u svakom narodu obilježava na poseban način čineći dio njegove etnografske baštine. U nekim hrvatskim krajevima već na Svete Katarinu (25. studenoga) počinje božićna priprava i traje točno mjesec dana. Advent ili Došašće je vrijeme priprema za dolazak i rođenje Isusa Krista, a sastoji se od četiri tjedna koja neposredno prethode Božiću i koji simboliziraju četiri tisućljeća, koliko je po Bibliji prošlo od stvaranja svijeta do dolaska Kristova. Prema crkvenim regulama, od dana sv. Katarine počinje propisani četiri-tjedni post tj. počinje božićna priprava koja traje točno mjesec dana. Kroz adventsko vrijeme naša se razmišljanja i osjećaji kreću i u prošlost, sa sjećanjem na prvi Kristov dolazak, i u budućnost, s nadom u njegov ponovni povratak. Svako jutro drže se mise Zornice ili Rorate, a vjernici pristupaju ispovijedi i pričesti pa stoga Božić ima značenje obnove i novog htijenja u vjerničkom životu ka samoprosudbi vlastitog života i djelovanja u svjetlu kršćanskog morala. Slaveći mise Zornice narod je stvorio osobite adventske pjesme. Adventska pjesma Poslan bi anđel Gabrijel u stihovima proriče otajstvo Kristovog utjelovljenja i Marijinog bogomaterinstva. Hrvatski puk adventsko vrijeme izričito usmjeruje Božiću nazivajući dane od Svete Katarine, prvo čelo Božića tako da božićni krug pučkih običaja koji započinje s vremenom Adventa, a završava Svijećnicom i danom Sv. Blaža. U novije vrijeme sve prisutniji znak Adventa, koji ukazuje na Božić i poziva na obiteljsku molitvu, je adventski vijenac, koji se plete od zimzelenih grančica, ali tako da nema početka ni kraja što označuje vječnost. U vijenac se umeću četiri svijeće koje označuju četiri razdjelnice u ljudskoj povijesti: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i svršetak. Prve adventske nedjelje pali se prva svijeća i tako redom da do Božića gore sve četiri. Advenski je vijenac danas prihvatila gradska sredina, ali mu prijeti realna opasnost da preraste u puki ukras, da izgubi istinsku simboliku i snagu poziva na božićnu pripravu. Nakon Svete Katarine slijede dani Svete Barbare (4. prosinca), Sveteog Nikole (6. prosinca) i Svete Lucije (13. prosinca) koji u pojedinim krajevima imaju istu ulogu početka kruga božićnih običaja. Likove Svetog Nikole i Svete Lucije često predstavljaju muškarci ili žene i obilaze domove donoseći darove djeci. Na Svetu Luciju običaj je da se noću osoba ogrnuta bijelom plahtom uputi po kućama darivajući djecu suhim smokvama, bademima, orasima i jabukama te plašeći nestašne mališane. Neposlušni pak pod jastukom pronalaze šibu kao opomenu da se poprave. U današnje doba ovu službu preuzeo je Sveti Nikola koji u čizmicu dobre djece stavlja slatkiše, a šibe dijeli njegov pomoćnik Krampus (simbol zlog duha ili vraga). Tradicionalni, stari hrvatski božićni dar bila je i ukrašena jabuka zvana božićnica, a darivali su je mladići djevojkama. Jedan običaj koji se sačuvao do danas jest običaj sijanja božićne pšenice kao simbola obnove života i

HRVATSKI PUČKI OBIČAJI

plodnosti. Na dan Svete Barbare ili Svete Lucije sije se pšenica, simbol života u katolika i pripravlja zelenilo za ukras kuće i stola kod svetkovanja Božića. Sam običaj pretkršćanskog je porijekla, ali danas ima kršćansku simboliku, a svrha mu je blagoslov ljetine. Zanimljivo je da ovog običaja nema u protestantskim zajednicama i velikom dijelu Europe pa je uz Portugal i južnu Italiju, on vezan još samo za hrvatsko podneblje. Do Božića pšenica lijepo naraste u posudi ispunjenoj vodom, te ukrašava božićni stol, dok tijekom božićnog vremena stoji pod borom, uz jaslice ili u kutu sobe. Da bi izgledala lijepo, pšenica se podrezuje i ovije hrvatskom trobojnicom, a u nekim se krajevima posred pšenice stavi jabuka te svijeće. Nakon Božića pšenica se daje pticama jer se ništa iz tog svetog doba ne smije baciti. Prema narodnom vjerovanju, gustoća iznikle pšenice, boja i sočnost njezinih vlati, predskazat će bolju ili lošiju žetvu iduće godine. I dok se običaj sijanja pšenice sačuvao i u gradovima, dotle su i u selima gotovo nestali običaji unošenja badnjaka i rasprostiranje slame pod blagdanskim stolom u predvečerje Božića. Badnjakom se naziva jedan a u nekim krajevima i tri velika panja, koja se unose u kuću na Badnju noć i stavljaju na ognjište. Taj običaj također je pretkršćanskog porijekla, ali je vremenom zadobio kršćanske oznake. Tri panja simbol su Svetog Trojstva, a njihovim se žarom pripaljuju sve svijeće u kući. Panjevima koji tinjaju obično bi se davalo malo od hrane s blagdanskog stola i vina koje se istom pilo. Vjerovalo se da će vatra velikih panjeva donijeti dobro cijelom domu i svim ukućanima. Slama se kao znak Božića održala znatno duže od panjeva. Trenutak unošenja slame u kuću, što je obično činio glavni član domaćinstva, označavao je službeni početak proslave blagdana Božića. Unošenje slame i rasprostiranje po podu događalo se s izričitim naglaskom na događaj Božića, jer su redovito taj čin članovi obitelji pratili pjevanjem božićnih pjesama. Slama bi se rasprostrla po podu pod stolom, manji se dio stavljao na stol i pokrivao stolnjakom, a dio se klasja vezivao u snopove ili pleo u vijence. Nakon večere, svi bi ukućani od stola pošli do slame gdje bi sjedili i pričali do vremena polaska u crkvu, a u pojedinim se krajevima na Badnju noć nije spavalo u krevetu već na donesenoj slami. Slama razasuta po tlu bila je znak Isusova rođenja u štalici, dok je simbolika snopova i vijenaca vezana uz plodnost. Poslije blagdana tu su slamu smatrali blagoslovljenom i jamstvom dobrog uroda u vrtu i polju. U Hrvatskoj se sve do 1850. nije običavalo kititi božićno drvce, iako je takva praksa u njemačkim pokrajinama postoji još od 16.st, a zanimljivo je da su prva božićna stabla bila bjelogorična. Tek učestalim pošumljavanjem u upotrebu ulaze crnogorična drvca. Stablo se nekada kitilo jabukama, narančama, šljivama i kruškama, pozlaćenim orasima i lješnjacima te slasticama od šećera i papira ili staklenim figurama ako ih je tko imao. Uza to, stavljani su papirnati lančići u bojama, zlatne i srebrne niti te lampioni i svjećice koje su se palile u najsvečanijim trenutcima. Iako se u Hrvata običaj kićenja stabla javlja relativno kasno, kićenje doma zelenilom od davnine je uvriježen običaj i dužnost koju su obično obavljala djeca. U primorskim krajevima običaj je bio da djeca kuću ukrase grančicama kadulje, bršljana ili borovim granama, a simbolika kićenja doma zelenilom označava životnu snagu suprotnu zimskom umrtvljenju prirode. Božićno drvce, a negdje zelene grane, su osobito vidljiv božićni simbol. Okićeni borovi stoje danas po gradskim trgovima i pred javnim zgradama. U kućama i u stanovima oni su središte oko kojega se okuplja obitelj i darivaju djeca na Badnjak ili na Božić. Premda se može uočiti pretkršćanska ili nekršćanska pretpovijest tog njihovog unošenja božićnog drva ili zelenila u domove, danas su neizostavan znak slavljenja Božića. U osobit događaj obiteljskog zajedništva spada kićenje borova u kući, a pod bor se redovito stavljaju i jaslice ili koji drugi znak Božića. Jaslice, koje se stavljaju pod božićno drvce izravno ukazuju na događaj koji se proslavlja - noć Isusova rođenja i jasno označuju da se on rodio u štali. Nekada su se jaslice radile od gipsa, gline ili drveta, a nalazile su se samo u crkvama i bilo je pitanje časti napraviti što veće i vjerodostojnije jaslice. U njima su likovi Isusa, Marije i Josipa, pastira, trojice mudraca i njihove pratnje, a zatim vola i magarca te ovaca i deva. Prema nekim zapisima prve jaslice, u prirodnoj veličini napravio je Sveti Franjo još 1223. godine. Na jaslice ukazuje reljef Kristovog rođenja u luneti trogirske katedrale, djelo majstora Radovana. Najstarije danas sačuvane jaslice nalaze se u vrtnoj kapeli franjevaca na otočiću Košljun uz otok Krk. Načinio ih je nepoznati majstor u 17. stoljeću. U kućama se jaslice postavljaju tek od 19. st. U Hrvatskoj je poznato i koledanje uz nošenje jaslica, a početkom ovoga stoljeća jaslice postaju vrlo čest ukras crkvi kroz božićno vrijeme. Danas su jaslice našle mjesto gotovo ispod svakog božićnog drvca, jer su iz crkvi jaslice prešle i u kuće i stanove. Naravno, kućne jaslice su nekad vrlo skromne, bez mnogo likova, sadržajno upravljene samo na događaj u betlehemskoj štalici. Od božićnih ukrasa spomenimo i svijeće koje imaju dvojaku simboliku: one su znak buđenja prirode i znak svjetla koje je Isusovo rođenje donijelo svijetu.

Aktivnim sudjelovanjem po svetoj Pričesti u Kristovoj žrtvi rodbina i prijatelji uče se živjeti u zajedništvu s njihovim pokojnikom. Predvoditelj slavlja škropeći pokojnikovo tijelo i pokadivši ga govori: . Sprovodna sveta misa zadušnica ili requiem slavi se ili u prisutnosti lijesa s pokojnikovim tijelom prije samog ukopa ili neposredno nakon ukopa redovito još isti dan. crkvu i groblje (krematorij). žrtvu Kristove smrti i uskrsnuća. oni koji su im bliski neka ih podupru molitvom te se pobrinu da prime sakramente koji pripremaju za susret s Bogom živim (Ispovijed. a na njega nikako ne spada da drži „pohvalno posmrtno slovo“ u čast pokojnikovu. Svima treba prenijeti nadu u uskrsloga Krista. moleći da pokojnik kao Božje dijete bude očišćeno od svojih grijeha i njihovih posljedica i bude uvedeno k Stolu nebeske gozbe u Kraljevstvu nebeskom. Bolesničko pomazanje i Pričest kao popudbina). Predvoditelj liturgijskog slavlja sprovoda pozvan je navijestiti riječ Božju. Iako su sprovodni obredi različiti prema mjesnim običajima. Uz dužnu tjelesnu i zdravstvenu skrb za umiruće. da u njemu sudjeluje zajednica vjernika te da se njoj navijesti vjera u vječni život. živjet će. kao i obrazac za nekrštenu djecu koju su katolički roditelji namjeravali dati krstiti. Uvijek odzvanjaju Isusove riječi iz Evanđelja po Ivanu: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje. jest iskazivanje časti djeci Božjoj. ako i umre. Naziv sprovod upotrebljava se u slavlju kada se u povorci prati ili sprovodi pokojnikovo tijelo do mjesta ukopa. 4) Oproštaj s pokojnikom. Obred sprovoda je ipak liturgijsko slavlje Crkve. koje ide zatim da izrazi djelotvorno zajedništvo s pokojnikom. Sprovod po obredu Katoličke Crkve pripada svakom njezinom članu koji je u Katoličkoj Crkvi kršten ili je kao već valjano krštena osoba u nekoj nekatoličkoj kršćanskoj zajednici stupio u puno zajedništvo Katoličke Crkve. Postoji posebni obrazac sprovoda za krštenu djecu. Treba uvijek voditi računa da među rodbinom i prijateljima ima i onih koji su ili manje revni vjernici ili uopće nisu ni kršteni. 25a-26). Euharistijskom žrtvom Crkva izražava svoje djelotvorno zajedništvo s pokojnikom prinoseći Ocu. Predvoditelj slavlja naviješta riječ Božju uzetu iz svetopisamskih tekstova Staroga i Novoga zavjeta. Katolička Crkva dopušta autopsiju leševa kao moralno dopušteni čin s razloga zakonske sudske istrage ili znanstvenog istraživanja. Izopćenima i onima koji su svojevoljno napustili katoličko zajedništvo uskraćuje se katolički obred sprovoda. je čin kojim ga crkvena zajednica preporučuje Bogu. 2) Služba riječi. svećenik ili đakon) nakon pozdrava upućuje riječi utjehe rodbini pokojnika i sve poziva na promišljanje o istinskim dometima vjere u uskrsloga Krista. samo ako ta odluka ne dovodi u pitanje vjeru u uskrsnuće tijela. Pokopati mrtve djelo je tjelesnog milosrđa. hramovima Duha Svetoga. a uključuje pokojnikovu kuću. S njime ostaju povezani također u molitvi. protumačiti je i moliti za pokojnika. već prema običaju mjesta održavanja sprovoda. Predvoditelj slavlja (biskup. Vjeruješ li ovo?“ (Iv 11. Katolički sprovod Katolička Crkva uči da kršćanski pogreb ne podjeljuje pokojniku ni sakrament ni blagoslovinu. a naziv ispraćaj za slavlje u krematoriju ili kada se lijes s tijelom prevozi u drugo mjesto ukopa bez povorke. neće umrijeti nikada. Samo slavlje sprovoda u sebi sadrži četiri konstitutivna elementa: 1) Pozdrav okupljene zajednice oko pokojnikova lijesa s tijelom događa se u ozračju vjere u iščekivanju vječnoga života. I tko god živi i vjeruje u mene. oni ipak uvijek izražavaju vazmeni značaj kršćanske smrti.KATOLIČKI POGREB I POGREBNI OBIČAJI Katolička Crkva poziva svoje vjernike da omoguće svojim najbližima proživjeti posljednje trenutke njihova života s dostojanstvom i mirom. čiji su zemni ostaci prisutni u lijesu. u Duhu Svetom. Slavljenje katoličkog ukopa: sprovod ili ispraćaj Red sprovoda kako rimokatoličke tako i grkokatoličke liturgije u nas predlaže tri načina slavlja. Odnos prema pokojnikovu tijelu S tjelesima pokojnika treba postupati s poštovanjem i ljubavlju u vjeri i nadi uskrsnuća. jer on je „prešao“ s onu stranu sakramentalne ekonomije spasenja. 3) Euharistijska žrtva. Crkva također dopušta spaljivanje mrtvih tjelesa (kremiranje).

Vijenac i cvijeće općenito izražavaju ljubav i poštovanje prema pokojniku. … Zato. U nekim hrvatskim krajevima to bdjenje nazivaju čuvanje mrtvaca ili virestovanje. jer pohvalno je moliti uz pokojnika do njegova pogreba. Bdjenje se može održati uz pokojnikovo tijelo u kući ili mrtvačnici. i svjetlost vječna svjetlila mu (joj)! Počivao(la) u miru. okitimo cvijećem i zapalimo svijeću. Može se čitati Sveto pismo i moliti krunica. . Običaji uz sprovod Stari je hrvatski običaj održati bdjenje uz pokojnikov odar. povjeravamo dušu svoga brata (svoje sestre) …. Gospodine. pjevajući pokojniku: „Vječni mu (joj) spomen!“. Uz odar pokojnikova rodbina i prijatelji donose vijence ili cvijeće i pale svijeće (lampaše). Pijetet prema pokojniku izražavamo i time da se podigne nadgrobni spomenik i da redovito održavamo i pohađamo grob. Najmanje što možemo učiniti jest da barem svake godine o svetkovini Svih Svetih i o Spomenu svih vjernih mrtvih (Dušni dan) uredimo grobove dragih pokojnika. Amen. Također se preporuča da se vjernici dogovore sa svojim župnikom radi slavljenja svetih Misa na obljetnice smrti. Gospodine. Uz pokojnikov lijes dolazi svakako i drveni nadgrobni križ. Smisao je dubok. a paljenje svijeća uključuju molitvu za svjetlost vječnu.“ Ovaj oproštaj kod rimokatolika naši grkokatolici nazivaju posljednji cjelov ili oproštajni pozdrav. milostivo poslušaj naše molitve: otvori sluzi svomu (službenici svojoj) rajska vrata. Pokoj vječni + daruj mu (joj). blagi Oče. Obljetnice smrti naših pokojnika Katolička Crkva preporuča svojim članovima da mole za svoje pokojnike. Amen. Sveta Misa može se dati služiti ili za jednoga pokojnika ili za više njih u istome slavlju. u obližnjoj crkvi ili u obiteljskoj kući. a nama koji ostajemo daj da se uzajamno tješimo riječima vjere dok ne pođemo svi u susret Kristu i tako zauvijek budemo s tobom i ovim svojim bratom (s ovom svojom sestrom) … Po Kristu Gospodinu našem. jer na taj način im pomažemo u njihovu čišćenju na putu do gledanja lica Božjega. Po molitvi ostajemo povezani s našim pokojnicima.„U ruke tvoje. kao znak Kristove pobjede nad smrću i svjedočanstvo da je pokojnik kršćanin. Čvrsto se nadamo da će on (ona) i svi koji u Kristu preminu s Kristom uskrsnuti u posljednji dan.

To su zasjedanja svih biskupa uz odobrenje i potvrdu pape. tj. tradiciju prenosi cjelokupna Crkva. Stari zavjet je Židovska Biblija. po nauku. Papa i tu ima ključnu ulogu jer je sigurnost moguća upravo radi njega koji je jedini garant te sigurnosti (usporedi Lk 22:31-32). Današnji nauk Katoličke crkve definiran je na 21 Ekumenskom saboru. Sveto Pismo je Božja riječ koju su napisali ljudi vođeni Duhom Svetim. Katolička crkva sastoji se od 23 autonomne (sui iuris) crkve. Ipak. Sveto pismo nije izvan tradicije nego je dio nje. Zaključci se mogu preispitivati. svatko tko istinski prouči materiju doći će do istog zaključka. liturgijskom jeziku. posebno pravoslavnima. ali. a Novi zavjet je skup spisa o Isusu iapostolima. poput vjere. Prema katoličkom učenju Crkva koju je Krist ustanovio na ovom svijetu u punini postoji samo u Katoličkoj crkvi. Razlika je u obredu. sigurnost da će ona vjerno i nepogrešivo baštiniti što je primila od Isusa. ako ne i najvažniji. Ipak. crkve s istoka koje su nakon velikog raskola priznale papu i obržavaju istočne obrede. u organizaciji okupljenoj oko Petrovog nasljednika pape jer je Isus upravo na njemu izgradio Crkvu (usporedi Mt 16:18-19) i njemu je kao jedinom pastiru povjerio brigu nad cijelim svojim stadom (usporedi Iv 21:15-17). Sastoji se od Starog i Novog zavjeta. Najveća od njih je ona u kojoj je i sam papa. tj. Ta Crkva u ovom svijetu u punini postoji samo u organizaciji zvanoj Katolička crkva. Zbog gore navedenog. Osnovni nauk [uredi] . jer ga je u ranim vremenima kršćanstva upravo ona napisala i definirala. dok je ostalo zajedničko. Latinska crkva ili Crkva zapadnog obreda. Jedno od dobara koje Crkva ima je sigurnost božanskog vodstva. je Sveto pismo. sakramenatai prihvaćanja zajedništva s papom. te je svjesna da se u njoj samoj zbog ljudske nesavršenosti ta dobra često ne očituju kako bi trebalo. Ta baština naziva se tradicija i svako argumentiranje nauka poziva se na nju. tj.Katolička crkva Katolička crkva najveća je kršćanska vjerska zajednica. Osnovna značajka Katoličke crkve je priznavanje rimskog biskupa (pape) kao vrhovnog autoriteta u vođenju Crkve. Preostale 22 su istočne katoličke crkve. zaključci Sabora su nezabludivi. Nauk [uredi] Crkva i određivanje nauka [uredi] Prema nauku Katoličke crkve Crkva je zajednica koju je osnovao Isus kao božansku tvorevinu koju vodi Duh Sveti. Katolička crkva priznaje većinu dobara Kristove Crkve i drugim crkvama. crkvenoj disciplini i običajima. Jedan od najvažnijih djelova tradicije.

Po nauku.Najvažnije istine tako definiranog nauka sažete su još na prvim saborima. ako je izvršen propisani vidljivi oblik. Vjerovanja su strukturno podijeljena na tri dijela. Isus se utjelovio po Duhu Svetomu od Djevice Marije. što povlači propast onih koji nisu u istini i vječno blaženstvo onih koji jesu. jer je ona plod njegovog trajnog vodstva. do alegorija. Po njegovoj smrti i uskrsnuću svi ćemo uskrsnuti i to tijelom i duhom. Treći dan po smrti je uskrsnuo i tako pobijedio smrt kao posljedicu grijeha. Ovo posljednje tumači se na različite načine. i nešto sažetije iznosi praktički isti nauk. to nije tako. nužnosti za valjanost i njihova teologija mijenjali su se kroz stoljeća. Sva dobra koja imamo i sve što radimo kontinuirano dobivamo od Duha Svetoga. Kaže da je sam papa nezabludiv kada na jasno definiran način iznosi nauk u ime . ta Riječ je postala čovjekom Isusom koji je Krist (Pomazanik Božji. Očekuje se njegov drugi dolazak u slavi kada će suditi svima i preobraziti svijet. Josip). Bog. tj. koji mu je sv. Ipak. dakle bez biološkog oca (ali ne i bez zemaljskog oca. sve tri osobe. Nicejskom i Carigradskom. Duh Sveti treća je božanska osoba koja uzdržava ovaj svijet i nadahnjuje svakoga od nas. svako o jednoj božanskoj osobi. jedan je Bog koji se sastoji od tri božanske osobe: Oca. obećan Židovima u Starom zavjetu). Još i prije sabora postojalo je Apostolsko vjerovanje koje po tradiciji seže iz vremena apostola. Katolički nauk iz toga izvlači teološku istinu da je konačno pročišćenje svakoga i svega moguće samo kroz osobu Isusa Krista koji je jedina Istina i da se to neminovno mora dogoditi. je vječan i počelo je svega (filozofski bitak). Bog Sin vječna je božja Riječ po kojoj je sve stvoreno. konkretan opis sakramenata. tako očitujući beskrajnu Božju ljubav prema čovjeku. Nauk da Crkva može označavati stvarno Božje djelovanje u svijetu postoji oduvijek te svi sakramenti svoje utemeljenje imaju u Isusovom djelovanju. Bitan je nauk da spasenje dolazi samo po Isusu Kristu i ni po kome drugome (usporedi Dj 4:12). temeljni nauk poznaje jedinstvo duha i tijela. iz čega proizlaze i katolički sakramenti i liturgija. spašeni su po njemu. On je stoga pravi Bog i pravi čovjek. Ne može se uvoditi novi nauk nego samo definirati ono što u tradiciji već u biti postoji. pa i oni koji ga nisu upoznali. Unatoč dojmu da katolička vjera naučava dualizam duha i tijela. To su vidljivi znaci nevidljivog božjeg djelovanja. Božanske osobe jesu u vječnom odnosu ljubavi. tj. sakrameti zaista djeluju. Sina i Duha Svetoga. od doslovnog dolaska na oblaku popraćenog raznim grozotama. Kasnije donošenje nauka [uredi] Nauk je detaljnije definiran na kasnijim Ekumenskim saborima. Jedna od poznatijih dogmi Katoličke crkve je dogma o Papinoj nezabludivosti definirana na Prvom vatikanskom saboru 1870. ako se spase. Bitan je i nauk o sakramentima. Nakon uskrsnuća Krist je uzašao na nebo. Tjelesnost je ljudima nužna za cjelokupno postojanje i za odnose u ljubavi s drugima. Umro je radi našega grijeha. te se na jasniji ili suvremeniji način to iznijeti. palih u grijeh. Po vjerovanju. zaista se događa nevidljivo Božje djelovanje. iz koje crpimo sav nauk. je objava Isusa Krista koja kroz tradiciju koju vodi Duh Sveti govori i nama danas. Radi spasenja ljudi. U dijelu vjerovanja o Duhu je i vjerovanje u Crkvu o kojemu je već bilo govora. Jedina objava. u Nicejsko-carigradskom vjerovanju. Bog Otac svemogući je stvoritelj.

istočne katoličke crkve su bile odvojene od Katoličke crkve nakon velikog raskola. Partikularne crkve se udružuju u crkvene pokrajine. su osnivači tih institucija i njima upravljaju. papa iskoristio samo jednom kada je 1950. ograničenu jedino crkvenim pravom i papinom vlašću. Latinske crkve. Na čelu Latinske crkve i cijele Katoličke crkve je rimski biskup. Istu vlast imaju i svi biskupi sazvani na ekumenskom saboru. Katolička crkva osniva razna druga udruženja i institucije. Osnovna podjela vjernika je na dva staleža. no biljeg krsta duhovno ostaje i ne može se izbrisati. ali i na privatan način koji je u skladu s katoličkim naukom. redovničkim ustanovama). škola. što je istina koja postoji u tradiciji i Svetom pismu od početka. Tako po svijetu postoji niz katoličkih vrtića. Pored toga. klerike i laike. a svećenici i biskupi u Latinskoj ckrvi moraju živjeti u celibatu. On ima nad Crkvom apsolutnu vlast. raznih domova i td. često se smatraju trećim staležom u Crkvi. ali neke mogu dobiti i laici. Klerici su osobe koje su primile sakrament svetog reda te se dijele na đakone. Postoji niz organizacijskih jedinica koje se ne zovu biskupije. sveučilišta. 22 istočne katoličke crkve i jedne zapadne. Pri upravljanju Crkvom pomažu mu uredi Rimske kurije. Tu mogućnost je nakon 1870. Biskup u svojoj biskupiji ima uglavnom svu vlast. Uglavnom se klericima daju razne službe u Crkvi. Redovnici. Klerici mogu biti isključivo muškarci. Osnovna administrativna podjela svih autonomnih crkava je podjela na biskupije. Katolička crkva ili neke njene organizacijske jedinice. papa. Formalan izlazak iz Crkve je moguć bilo dobrovoljno bilo kaznom izopćenja. uglavnom biskupije. caritasa. definirao dogmu o uznesenju Blažene Djevice Marije na nebo. . Bogoštovlje [uredi] Katolici se klanjaju Bogu i štuju svece prema crkvenim propisima. koji općenito mogu biti i klerici i laici. bolnica. Osim par izuzetaka. ali su u pravu uglavnom izjednačene s njima. Institucije [uredi] Pored osnovne strukture. kod istočnih crkava zvane eparhije. Organizacija [uredi] Hijerarhija [uredi] Podrobniji članak o temi: Hijerarhija Katoličke crkve Katolička crkva sastoji se od 23 autonomne crkve. uglavnom obrazovnog i karitativnog karaktera.Crkve. Sve one se jednim imenom zovu partikularne crkve. pa su se zatim ujedinile. Daljnja podjela je na župe. svećenike i biskupe. vjernici iz oba staleža se mogu priključiti mnogim ustanovama i društvima (npr. Vjernici [uredi] Pripadnikom Crkve postaje se sakramentom krštenja. instituta.

To je uglavnom javno slavljenje Boga cijele Crkve po točno određenim propisima. Obuhvaća sakramente i uobičajeno slavlje uz sakramente (dakle i misu) i još neka važna bogoslužja (npr. to su biskupije. Procjenjuje se da u svijetu ima prbližno 1. subsaharske Afrike. razgovor s Bogom. Rasprostranjenost [uredi] Katoličanstvo je prevladavajuća vjeroispovijed u većini Europe (poglavito južne i srednje). te velikim dijelovima Sjeverne Amerike. što obuhvaća većinu svijeta. Molitva je širok pojam. privatno ponavljanje molitvenih tekstova.2 milijarde katolika. Ona se izražava na različite načine. obuhvaća javna bogoslužja. U tradicionalno katoličkim zemljama i u zemljama stabilne vjerske slobode. razmatranje vjerskih tema. Katolička crkva ima svoje upravne jedinice po cijelom svijetu. Latinskoj Americi i Filipinima. .Komunikacija čovjeka s Bogom naziva se molitva. sprovod i obredi velikog petka). dakle molitva. ali u konačnici i cijeli čovjekov život treba biti odnos s Bogom. ali zbog zabrana kineskih vlasti ne funkcioniraju. Posebna situacija je u Kini gdje su u prošlosti ustanovljene biskupije. Liturgija je nužan dio crkvenog djelovanja. Posebno mjesto u crkvenom bogoslužju ima liturgija. U misijskim zemljama prije uspostave biskupija organiziraju se apostolski vikarijati i prefekture. javno i privatno.

kršćanski ogranak čiji je nauk definiran na dvadeset i jednom ekumenskom koncilu.monofizitizam i nestorijanizam glavna kršćanska konfesija ili vjeroispovijest. Polikarp bio je učenik apostola Ivana i prijatelj sv. Na početku II. sveopći. nalazi se prvi sačuvani spomen. univerzalni). a krste se djeca i odrasli. koja ima hijerarhiju i laike. biskupa Smirne (danas Izmir u Turskoj). što je jedno od četiriju obilježja svake kršćanske Crkve (katolicitet). protestantizam. korištenja riječi "katolički" vezano za Crkvu. Uz pravoslavlje. kanonska (papa. O porijeklu naziva [uredi] Riječ "katolik" dolazi od grčke riječi "καθολικός". vjeroispovijedni sustav Katoličke Crkve. Vjerska zajednica [uredi] Katolicizam je organiziran kao vidljiva Kršćanska Crkva. počeli koristiti i drugi teolozi i pisci. U katolicizmu postoje tri vrste hijerarhije: svećenička (biskup. kulturi. . Ponekad se termin katoličanstvo definira šire. Polikarpa. u pismu sv. đakon). jeziku. Klerici i laici razlikuju se samo vrstom službe u zajednici. vezano je uz sv. namijenjene svakom čovjeku. Uskoro su naziv. sveopći. od grčkog καθολικός. a značenje je univerzalan. iako nisu u zajedništvu s papom. Ignacija Antiohijskog. Članom vjerske zajednice postaje se krštenjem.Katoličanstvo Katoličanstvo ili katolicizam (latinski catholicismus. U nazivu je naznačena univerzalnost kršćanskeevanđeoske poruke. koji koristi tu riječ mnogo puta. narodu. civilizaciji i društvu. Sv. Ignacija Antiohijskog. stoljeća. Drugo rano spominjanje riječi "katolički". da obuhvaća sve Crkve koje imaju određeni nauk ili se deklariraju katoličkima. prezbiter.

od dulije (štovanje). euharistija. Bogoštovne čine obavlja sakramentalna hijerarhija (biskup. a pri njihovu tumačenju u obzir se uzima vjernički osjećaj. nadbiskup. papinoj nezabludivosti (1870. Izvori su katoličkog morala Stari zavjet (Dekalog. a teški se grijeh regulira sakramentom pokore (ispovijed). Moral [uredi] Prema katoličkom učenju narav i nadnarav. Izvor su dogmi Sveto pismo i Predaja. liturgijsko ruho i liturgijski predmeti). umjerenost i jakost) komplementarne. arhitektura. Trojstvo. prezbiter. slikarstvo. koji upravljaju mjesnim crkvama (biskupije). metropolit. adoracija). kipovi. Glavni su dijelovi crkvene godine korizma i advent. sakramenti). Vrhovni je poglavar papa (rimski biskup). Precizno su definirane i po kanonskom pravu obvezne. Sustavno ga proučava moralka. ljudska slobodna volja i božanska milost nadopunjuju se i pretpostavljaju. pravednost. ali se bogoštovnim činima također pridaje velika važnost (liturgija. đakon) u uređenu bogoštovnom prostoru (kapela. nada. ljubav) i naravne ili stožerne krjeposti (razboritost. Božić. kojima upravljaju dekani ili nadžupnici. dekan. koje ne prihvaćaju ostale kršćanske konfesije. a pomažu im kapelani. Bogoštovlje [uredi] U katoličkom kultu razlikuje se klanjanje (latrija. osobna odgovornost). koja je uključena u bogoštovlje. Biskupija se dijeli na dekanate. u zajedništvu s biskupima. Zato su u katoličkoj moralci bogoslovne krjeposti (vjera. kojima upravljaju župnici. marijanski Uznesenje na nebo (Velika Gospa) i Bezgrješno začeće. relikvije). Dok se klanjanje ili latrija iskazuje samo Bogu. Posebna dulija iskazuje se Bogorodici (hiperdulija). kanonik i prebendar). crkva. Uz individualni moral u novije se vrijeme u katolicizmu naglašava i društveni moral. Marijinu uznesenju na nebo(1850. kapelan) i počasna (kardinal. slike. Bogojavljenje. dulija ili štovanje može se iskazivati i stvorenjima (anđeli. Prekršaj morala je grijeh. koji može biti laki i teški.) na još 13 ekumenskih koncila. sveci. Dekanati se dijele na župe. sakramentima. o bezgrješnom začeću. a nedjelja je dan počinka i obveznog prisustvovanja liturgiji (misa). Katolicizam je u drugome kršćanskom tisućljeću dalje raščlanjivao i precizirao svoj dogmatski nauk (učenje o čistilištu. svetački Svi sveti. Glavni su Gospodnji blagdani Uskrs. Duhovi. U katolicizmu se pridaje velika vrijednost sakralnoj umjetnosti (crkvena glazba. bazilika). župnik.ordinarij. Postoje i nunciji. U središtu je katoličkog bogoštovlja klanjanje u duhu i istini (štovanje Boga životom u duhu evanđelja). Dogma [uredi] U katolicizmu su prihvaćene glavne kršćanske dogme (pet glavnih istina) definirane na prvih osam ekumenskih koncila. o odnosu pisane objave i tradicije. a potanje regulira u zajednici kanonsko pravo.). . koji uz pomoć Svete stolice i njezinih tijela upravlja sveopćom Crkvom. Novi zavjet (ljubav prema Bogu i bližnjemu) te naravna etika. Katolička je crkva nadnacionalna i centralizirana. kiparstvo. prelat. teološko tumačenje i u konačnici crkveno učiteljstvo. u skladu s blagdanima koji se slave po gregorijanskom kalendaru kroz crkvenu godinu.

franjevačka iisusovačka duhovnost. Izvori su katoličke teologije svetopisamska objava. u srednjem vijeku pod utjecajem aristotelizma (skolastika). I. Hugo iz Svetog Viktora. Jeronim.Duhovnost [uredi] Pounutrašnjenje osnovnih vjerskih istina i moralnih načela prema katoličkom se vjerovanju događa na više načina. Marko Marulić. Ivan od Križa. U XVIII. a svrha joj je da se u pučkoj subkulturi i mentalitetu na primjeren način proživi kršćanska vjera. a u novom vijeku pod utjecajem novijih filozofskih sustava (fenomenologija. Bonaventura iIvan Duns Skot) anstotelovskim će kategorijama nastojati izreći objavu i produbiti odnos razuma i vjere. U posttridentskom razdoblju (XVI/XVII. Katolička mistika nadahnjivala se novozavjetnim (Ivan Evanđelist i Pavao) i neoplatonističkim izvorima (Pseudodionizije). Liturgijsko-sakramentalna duhovnost namijenjena je svim vjernicima i prvi je i osnovni oblik duhovnosti u katolicizmu. U katolicizmu je posebno naglašen asketsko-mistični put duhovnosti. Teologija [uredi] Prema katoličkom učenju milost pretpostavlja narav. karitativna djelatnost). postovi. U prvom tisućljeću zapadna će Crkva biti obilježena Augustinovom teologijom (odnos naravi i milosti. Ambrozije Milanski. Henrik Suzon. Biel). sv. Albert Veliki. Ivan Gerson. Divković. karmelićanska. Franjo Saleški. st. Terezija iz Lisieuxa) i nabožna (M. To je doba apologetskih i kontroverzističkih disputa (R. U službi je katoličke duhovnosti bogata i raznolika sakralna umjetnost. Mehtilda Magdeburška. Augustin i Grgur Veliki).) dolazi do obnove skolastičke teologije. st. a augustinizam će biti nazočan u katoličkoj teologiji sve do reformacije (XVI. Glavni su katolički mistici i mistični pisci Bernard iz Clairvauxa.) veliki teolozi (Anselmo Canterburyjski. Ignacije Lojolski. Franjo Asiški. U patrističkom razdoblju teološko se nazivlje razvijalo pod utjecajem neoplatonizma (augustinizam). a napredak postiže crkvena historiografija. dominikanska. Uz bogoštovnu funkciju liturgija i primanje sakramenata ima i duhovnu. Meister Eckhart. Terezija Avilska. Potkraj tog .) dolazi do stagnacije skolastičke teologije pod utjecajem nominalizma (William Occam. sv. Ivan Tauler. U visokome srednjem vijeku (XIV-XVI. misijska djelatnost. personalizam). osobito latinskih (Hilarije iz Poitiersa. J. ekleziologija i sakramentologija). u kojoj se traga za skladom između kontemplacije i akcije. stoljeće) i jansenističkog pokreta (XVII. školstvo. osoban doživljaj vjerskih istina. cistercitska. Toma Akvinski. sv. teologija stagnira. G. st. egzistencijalizam. Berulle. Za skolastike (XI-XIII. st. stoljeće). te prosvjetljenje. devetnice. P. Rikard iz Svetog Viktora. osobnoga duhovnog usavršavanja i djelovanja unutar šire zajednice i društva (fizički i intelektualni rad. Tako se kroz povijest razvila benediktinska. a u novije vrijeme duhovnost raznih kongregacija i svjetovnih instituta. van Ruysbroeck. odgoj savjesti u evanđeoskom duhu. Hildegarda. Katarina Sienska. Bellarmin). st. Sustavnim proučavanjem duhovnosti bavi se duhovna teologija. krunica). Pučka pobožnost namijenjena je širim vjerničkim slojevima (hodočašća. križni put. a vjera razum (fides quaerens intellectum) pa je teologija kao sustavno obrazlaganje objave zauzela važno mjesto u katolicizmu. dolazi do obnove teološke misli (John Henry Newman). U katoličkom je redovništvu prevagnuo tip cenobitske zajednice. st. U XIX. Gertruda Velika. koji je stoljećima nalazio svoj izraz u redovništvu.) uglavnom se čuva i prenosi teologija crkvenih otaca. sv. kršćanska predaja i učenje ekumenskih koncila. duhovna (Toma Kempenac. U ranome srednjem vijeku (V-XI. Habdelić) književnost.

kulturno i civilizacijski obilježen. Ivan Skot Eriugena). te velikim dijelovima Sjeverne Amerike. Urs von Balthasar. st. Češka. znatan broj katolika živi u SADu. st. Za skolastike (XI-XIII. Miguel de Unamuno. Karl Rahner. Latinskoj Americi i Filipinima. sačuvavši svoj obred. objave i razumske spoznaje nametnuo se kršćanstvu na samom početku pa je filozofija u povijesti katolicizma našla važno mjesto.1 milijarda vjernika. subsaharske Afrike i rubnim područjima istočne Azije.stoljeća obnavlja se neoskolastička teologija. Katolicizam.) širenjem po germanskim (Engleska. pri čemu mu se nametao problem prilagodbe. egzistencijalizam (Charles Peguy. Pseudodionizije. st. U XX. Premda je katolicizam nadnacionalan. Yves Congar. U XX.) područje zapadne ili latinske Crkve podudara se s granicama Zapadnoga Rimskog Carstva Nakon prodora islama (VII-VIII. Tomizam će se postupno nametnuti kao službena katolička filozofija. E. Ivan Salisburyjski) i Abelard produbljuju logičke i gnoseološke probleme. Duns Skot) dograđuju metafizički skolastički sustav. Njemačka. Kung). Bliski i Srednji Istok). a preporučit će ga i papinski dokumenti potkraj XIX. a i sam njima bio društveno. Obilježavao je zemlje i narode u kojima se ukorijenio. (neotomizam). st. posredovan preko Boetija i Averroesa. Hrvatska. dolazi do procvata katoličke teologije (Jean Danielou.) oko 1. koja unutar moderne slike svijeta nastoji izložiti kršćansku poruku. st. liturgijski jezik i crkvenu disciplinu. Škola iz Chartresa (Bernard iz Chartresa. Nakon reformacije (XVI. koji se nastavlja i u drugom tisućljeću (Bonaventura. st. . Filozofija [uredi] Odnos vjere i razuma. Ta izgubljena područja nadoknađuje (VII-X. Broj katolika je sada (2004.) zapadna Crkva gubi berberske zemlje (današnji Alžir i Tunis) te veći dio Pirenejskog poluotoka.) gubi znatna područja u srednjoj i sjeverozapadnoj Europi. Danska. Katolicizam se u prostoru i vremenu susretao s različitim društvenim poredcima. Pritom je katolicizam slijedio otačku tradiciju pozitivna odnosa prema naravnoj spoznaji i komplementarnost razuma i vjere ("Shvati da bi vjerovao. Kanadi i Australiji. Nikola Kuzanski. st. Skandinavija) i slavenskim zemljama (Poljska. osobito nakon Tridentskog koncila (XVI. U prvom tisućljeću prevladavao je neoplatonistički utjecaj (Augustin. a predstavnici visoke skolastike (Albert Veliki. s Katoličkom se Crkvom sjedinilo 18 istočnokršćanskih crkava (istočna i jugoistočna Europa. Katolička crkve je prevladavajuća (u raznim stupnjevima) vjeroispovijed u većini Europe (poglavito južne i srednje). vjeruj da bi shvatio").) prevladava aristotelovski utjecaj. Toma Akvinski. Slovenija. st. dijelovi crne Afrike i Filipini).). st. Rasprostranjenost [uredi] U antičko doba (IV. Moravska. Pierre Teilhard de Chardin). H. a gubitak nadoknađuje misionarskim djelovanjem u prekomorskim zemljama (Latinska Amerika. veće nego u pravoslavlju i protestantizmu. Henri de Lubac. Gabriel Marcel) i personalizam (Edomond Mounier). Nakon migracija u XIX. Anselmo Canterburyjski naglašava važnost dijalektike u teološkom istraživanju (fides quaerens intellectum) i izlaže ontološki dokaz za postojanje Boga. a franjevačka (skotizam) nominalizam. katolički filozofi slijede i neskolastičke smjerove (Maurice Blondel. Bosna). Schillebeeckx. tj. st. kulturama i civilizacijama. Pritom će dominikanska škola (tomizam) zastupati realizam. do XIX. u tom se smislu može govoriti o katoličkoj kulturi i civilizaciji. Od XV. st. Pico de la Mirandola). i XX.

) Katolička je crkva temeljito redefinirala odnos Crkve i države. prihvatila svjetonazorni pluralizam i slobodu savjesti.Crkva i država [uredi] U katolicizmu je načelno prihvaćen nauk o dvije vlasti. slike. . pornokracija. U svojem razvoju prošla je sve umjetničke stilove i razdoblja europske umjetnosti. a nakon reformacije državna konfesija u katoličkim državama. čime osoba postaje dijete Božje i dobija trajni pečat. krštenjem. Na Drugome vatikanskom koncilu (1962. Nakon Francuske revolucije (1789. renesansa. gotika. crkveni namještaj te mnoge vrste crkvenih i obrednihpredmeta: kipovi.-'65. avignonsko sužanjstvo) ili pokazuju cezaropapističke tendencije (galikanizam. čas pape nastoje biti vrhovni vođe zapadnoga srednjovj. Inocent III. Tko sudjeluje u pobačaju. bilo osuđuju na postupno odumiranje (komunizam). misno ruho. Crkve i države. ali ne smije biti isključena iz društva. kao ranokršćanska umjetnost. Bonifacije VIII. Obuhvaća građevine (crkve. duhovnoj (Crkva) i vremenitoj (država).) katolicizam se susreće s laičkim društvom i građanskom liberalnom državom te s problemom svjetonazornog pluralizma i slobode savjesti. kršćanskog svijeta (Grgur VII. jozefinizam). čime Crkva može dati jasnu poruku da nečija stajališta ili ponašanje ne podržava. pokazujući teokratske tendencije. Prema koncilskom shvaćanju Crkva je odvojena od države. kapele. Taj pečat se ne može izbrisati. knjige itd. liturgijsko posuđe. i osoba jednom krštena zauvijek je kršćanin. Izlazak iz Crkve [uredi] Ulazak u Crkvu je relativno jednostavan. No u povijesti je dolazilo do napetosti između papa i vladara. romanika. Međutim formalni izlazak iz Crkve je moguć ekskomunikacijom (izopćenjem). Naročito se koristi Biblijom i prizorima iz života svetaca kao inspiracijom za likovna uprizorenja kršćanske vjere.). se susreo s totalitarnim državama. automatski je izopćen iz Katoličke Crkve. Razvila se je u prvim stoljećima poslije Krista. čiji je bila zamašnjak krajemantike te u cijelome srednjem vijeku – predromanika. Čas se vladari miješaju u crkvene poslove (borba za investituru. koje ga bilo toleriraju i podređuju (fašizam). U srednjem vijeku katolicizam je službena religija zapadnoga kršćanskog svijeta.. [1] Kršćanska umjetnost (Preusmjereno s Crkvena umjetnost) Kršćanska umjetnost je likovna umjetnost namijenjena kršćanskomu bogoslužju. a u XX.. a kasnije posebno u baroku i klasicizmu. samostane). st.

Ninu (Sveti križ). Između apside i uzdužnih brodova je poprečni brod (transept) i crkva dobiva oblik tzv. U VI. Na Istoku (Sirija) pojavljuju se tornjevi. Njezina ostvarenja su vidljiva uAachenu. Ranokršćanstvo [uredi] Podrobniji članak o temi: ranokršćanska Crkva Crkva je građevina za obavljanje kršćanskih obreda. te galeriju. pojavila se je predromanika..apsidu i ulazni dio (atrij). Sveti Pavao izvan zidina i Sveta Marija Velika u Rimu. Grade se otpočetka spomen-crkve nad grobovima mučenika i na svetim mjestima. Najstariji tip je bazilika. Počele su se graditi u IV. st. Najpoznatije ranokršćanske bazilike su Sveti Ivan na Lateranu. Oviedu. u bizantskoj arhitekturi prevladava tip kružne građevine s kupolom (Sveta Mudrost u Carigradu). Imale su najčešće tri broda odijeljena stupovima. U sebi spaja širok raspon vjerskih i svjetovnih umjetničkih stilova koji su utjecali na razvoj izgleda i konstrukcije crkvenih zgrada od postanka kršćanstva do danas. . San Apollinare in classe u Ravenni i Eufrazijeva bazilika u Poreču. Zadru (Sveti Donat). st. koja spaja antiku i rano kršćanstvo s novonastalim prilikama nakon propasti Rimskog Carstva i stupanja na europsku pozornicu novih..Crkveno graditeljstvo (Preusmjereno s Crkvena arhitektura) Crkveno graditeljstvo ili crkvena arhitektura označava arhitekturu kršćanskih crkava. latinskoga križa. st. po uzoru na rimske. Reimsu. dotad barbarskih naroda. Predromanika [uredi] Eufrazijeva bazilika u Poreču Kao stilsko razdoblje u zapadnoeuropskoj umjetnosti od ranoga srednjeg vijeka do XI.

Wormsu. Beauvaisu. Rabu. zidovi su masivni. Asizu. Povećava se broj brodova i apsida. Canterburyju. u Francuskoj se razvija gotika... Milanu. Zadru. Modeni. nov stil s novim načinom gradnje. Nürnbergu.. Autunu. Trogiru. javljaju se stupovi i lukovi (kontrafori) te veliki prozori s vitrajima. Stjepana u Speyeru najveća je romanička katedrala na svijetu. Bambergu.Romanika [uredi] Podrobniji članak o temi: romanička crkva Katedrala sv. Antwerpenu. i širi se cijelom Europom posredstvom benediktinaca. Firenci. Poitiersu. a glavna su obilježja jednostavnost i logičnost konstrukcije te bogata horizontalna raščlanjenost. Barcel oni. Parizu. Gentu. st. Split u. osebujnim šiljastim lukovima i izduljenim svodovima..Vezélayu. Renesansa [uredi] Podrobniji članak o temi: renesansna crkva . Gotika [uredi] Podrobniji članak o temi: gotička crkva Katedrala u Milanu U XIII.. Chartresu. Sieni. nastupa romanika koja traje do oko 1250. Pisi. Oko godine 1000. Toledu. Lucci. Bruggeu. Arlesu. Lepoglavi. Crkve zadržavaju oblik latinskoga križa. Salisburyju.Trieru. Najznamenitija ostvarenja su u Strasbourgu. Kölnu. Znamenita ostvarenja su u Clunyju.

Michelangelo. Najizrazitiji primjer je bazilika sv. Stil koji slijedi u završnoj fazi baroka naziva se rokoko. dakle naglašeni historicizam. ujedinjuje se arhitektura. Petra u Rimu. Andrea Palladio. kanelirane pilastre itd. koja se oslanja na antičke uzore (polukružne lukove. st. Barok i rokoko [uredi] Podrobniji članak o temi: barokna crkva Benediktinski samostan Melk U XVI. bujnost i nemir u prikazima te naglašena plastičnost. Lucijan Vranjanin.. st. st. Francesco Borromini. st. U Hrvatskoj je najviše prisutan u Dubrovniku. Philibert Delorme. Varaždinu iZagrebu. Balthasar Neumann. razvija se u Italiji renesansa. Primjer su Le .. sa slobodnim i maštovitim oblicima. i poklapa se protureformacijom. Odrednice su bogatstvo dekoracija.Bazilika sv. koji se ogleda u jednostavnosti klasičnih grčkih i rimskih oblika i motiva. Jacopo Sansovino. Charles Lebrun. Petra Potkraj XIV. Tek u XX.). do prve četvrtine XIX.. Glavni arhitekti su Bernini. koji traje do XIII. kiparstvo islikarstvo. Klasicizam. a traje od otprilike sredine XVIII. st. prestaje taj eklekticizam i nastaje modernaarhitektura. Jules Hardouin-Mansart. a najpoznatiji su bili Filippo Brunelleschi.. neogotika i neorenesansa. renesansa prelazi u barok. eklekticizam stilova i moderna [uredi] Podrobniji članci o temama: klasicistička crkva i moderna crkva Poslije klasicizma. Ističe se raskoš i bogatstvo. prevladava vraćanje na staro – neoromanika. Prvi put se javno ističu arhitekti. Alberti. Giacomo da Vignola. Juraj Dalmatinac.. stupove s kapitelima. Jakob Prandtauer.

konkatedrala u Splitu. Bogoslužja obično uključuju početnu inicijaciju. ogoljenost i siromaštvo oblika. sagrađena 1984. Splitsko-makarska nadbiskupija). Kolokvijalno se ovaj izraz koristi za neka osobita bogoslužja. Kovačićeva crkva sv. naziv je za bilo koji čin slavljenja božanstva kojim se obilježava neki važan trenutak u životu čovjeka. stoljeća . sagrađena 1975. Bogoslužje (Preusmjereno s Liturgija) Bogoslužje. kao što je to slučaj s tjednim i blagdanskim sastankom kod nekih Crkava proizašlih iz Reformacije. također i liturgija. Jurja u Đurđevcu. st i početka XXI. Primjer su Katedrala Marije Majke Crkve u Mostaru. Vrši se unutar skupine ljudi.Corbusierova Hodočasnička crkva u Ronchampu. sagrađena 1980. beton. Koriste se novi materijali: čelik. i uvijek je bitno zajedničarski čin.. st. Postmoderna [uredi] Stil druge polovice XX... diskretno evocira neoklasicizam. često sklapanje braka i gotovo uvijek neke obrede vezane uz bolest i smrt. Glavna odlika je postmoderna jednostavnost. Crkveni namještaj Korska klupa iz 16. staklo. pripadnika neke religije. te je kao takav dio gotovo svih svjetskih religija. manje ili više redovito obilježavanje blagdana. župna crkva Presvetoga Srca Isusova i Prečistoga Srca Marijina na Mliništu (župa Vidonje. Blaža u Zagrebu te crkva sv.

Baptisterij ili krstionica – malen bazen za krštenja. Mogu biti od raznih materijala. uglavnom u prednjem dijelu crkve. Pjevalište – mjesto za pjevački zbor. nekad kustodija u zidu. U glavnim i sporednim lađama crkve nalaze se klupe za vjernike te ispovjedaonice. . Katarine u Zagrebu Crkveni namještaj su svi predmeti u unutrašnjosti crkve koji služe za obavljanje bogoslužja. Nekad je za to služila propovjedaonica.. prvo je bilo uz oltar. a u suvremenosti tabernakul u obliku ormarića. u suvremeno vrijeme opet se vraća uz oltar. Spremnica za čuvanje sakramenta. a potom prelazi na kor. a stilski odgovaraju umjetničkom razdoblju u kojem su nastali. a na oltaru stoji stalak za misal – legile. ili pak korske klupe u samostanskoj crkvi. uza zidove sa strane ili u stražnjem dijelu crkve. raskošno i visoko uzdignuto mjesto u prednjem dijelu ili u sredini glavne lađe. uzdignuto mjesto iznad ulaza. Ambon ili štionik – povišeno mjesto u prednjem dijelu crkve za navještaj evanđelja.Propovjedaonica u crkvi sv. U apsidi su supselije – stolice za svećenike ili biskupski tron u prvostolnici. Oltar ili žrtvenik – stol na kojem se služi misa.

Svi su na neki način prihvatili Gregorijanski kalendar ali neki nijesu htjeli da preskaču 14 dana. Ikone se u pravoslavlju slikaju po odeređenim pravilima tako da posmatrač vidi stvari na ikoni iz prespektive sveca koji je na ikoni. Papa Grgur je 1490. 180 stepeni ili PI radijana U hrišćanstvu je postajala dilema oko položaja sveštenika i grupe vjernika u crkvama. Svakako pokazivanje "tri prsta" se odlično uklapa ako ste na tenku u trenutku razaranja nekog bezimenog sela. Ovim postupkom ikone dobijaju neke elemente "nadrealističkog" i "kubističkog" izgleda o čemu Pablo Pikaso uopšte nije ni razmišljao ha ha ha .Razlike između katoličke i pravoslavne-ortodoksne verzije hrišćanstva Slikarstvo. Kalendar Hrišćani su 1500 godina primjenjivali Julijanski kalendar. U katoličanstvu svještenik je okrenut "ka Jerusalimu" a vjernici ka njemu ti jest suprotno od "Jerusalima"... Neznam baš tačno motive ove razlike ali me iskreno i ne interesuje. Katolicizam koristi običnu realnu perspektivu za slikanje ikona. Ovaj kalendar nije baš tačan pravi grešku od jednog dana u 100 godina. Katolička crkva i Grčka pravoslavna . Ova razlika je odličan izgovor da se počne svađa . tuča manjih grupa vjernika a može poslužiti i za rat Način krštenja Kada se krste pravoslavci koriste samo tri prsta a katolici ne. Posle sukoba mnogi ostaju trajno "opruženi". Neki praznik koji ima veze sa "proljećnom ravnodnevnicom" je za 15 vjekova kasnio 14 dana. U pravoslavlju je situacija "zarotirana za 180 stepeni" pa su vjernici okrenuti "ka Jerusalimu" a sveštenik ne mada sam primijetio da se i on ponekad okrene "ka Jerusalimu" ne obraćajući pažnju sto je okrenut leđima vjernicima. Astronom je rekao da treba "preskočiti" 14 dana (naprimjer da 1496 god dan posle 6 novembra bude 20-ti novembar) i uvesti pravilo da "svaka 100-ta godina nije prestupna a svaka 400-ta da jeste prestupna" pa neće biti problema.i neke godine pozvao nekog francuskog astronoma da ispravi ovu grešku. U pravoslavlje je u nekom trenutku uvedena filozofski princip "gledanja iznutra" pa je to imalo uticaj na način slikanja ikona. Ovo okretanje za "opružen ugao" se takođe može upotrebiti za okretanje gomile naroda u suprotnim pravcima i sukob.

Federacija ili Konfederacija Pravoslavne crkve imaju veću autonumiju u odnosu na centralni autoritet a katoličke obrnuto. Takođe sjajan izgovor za osporavanje jednog i drugog pristupa i za dalje sukobe .su pristali da preskoče ovih 14 dana dok ostali nijesu pristali. Ovo je takođe dobar razlog za svađe oko "katoličke" i "pravoslavne" nove godine.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful