You are on page 1of 34

Ante Vranković Domjanićeva 15 Sv.

Ivan Zelina
Poštovani g. Andreis,

Leo Andreis
Predsjednik Hrvatske odvjetničke komore

Koturaška c. 53, Zagreb
Na znanje:

Disciplinski tužitelj HOK-a
obzirom da ste iz mojeg pisma od 5. ožujka o. g. mogli vidjeti da je disciplinski tužitelj Hrvatske odvjetničke komore još 16. studenog 2009. pokrenuo disciplinski postupak protiv Vaše članice Diane Vranković Zoričić, i to temeljem napisa u tisku (vidjeti priloženi Dokument 3), smatrao sam da je potrebno poslati Vam glavne dokaze da su ti novinski napisi tj. moje izjave u njima zaista istinite tj. točne. Da podsjetim, ja sam u Večernjem listu od 5. studenog 2009., u članku „Vranković: Sestra mi je uz pomoć sutkinje uzela sredstva za život“ naveo da Vaša kolegica, a moja 7 godina starija sestra, odvjetnica Diana Vranković Zoričić, pok. majci i ocu nije pružila nužnu pomoć (vidjeti Dokument 1/c-d), te da je meni oduzela sredstva za život (Dokument 1/a-b). Nadajući se još tada u mirno rješenje te moje teške situacije - do kojeg međutim sve do danas nije došlo – u svojoj sam izjavi za Večernji list bio prešutio činjenicu da je Vaša kolegica iz svojeg nepružanja nužne pomoći majci i ocu, te iz njihove prerane smrti, izvukla veliku materijalnu korist. Dokumenti koji dokazuju da je odvjetnica Diana Vranković Zoričić profitirala iz činjenice da roditeljima nije pružila nužnu pomoć Naime, nakon što se na Centru za socijalnu skrb u Sv. Ivanu Zelini odrekla pok. majke Anice, proglasivši je „lošom majkom“, jer da ju je ona „hranila na silu dok je bila mala“ (vidjeti Dokument 1/c i 29/a), a što je bio – kako to može potvrditi susjeda tj. svjedokinja gđa Marica Gagić iz Vatrogasne ul. 8 u Sv. Ivanu Zelini – razlog majčina samoubojstva sljedećega dana, Vaša je kolegica Diana Vranković Zoričić prisvojila cjelokupan iznos njezinih majčinih mirovina, koje je od 1982. do 1991. koristila sama, što nepobitno dokazuju sačuvani odresci majčinih mirovina (Dokument 4-5)! U početku su na tim odrescima pisala imena „Ante i Diana Vranković“, no zapravo je sav novac za sebe uzimala moja 7 godina starija sestra, a Vaša kolegica, najprije učenica Centra za upravu i pravosuđe, a kasnije studentica Pravnog fakulteta Diana Vranković, iako sam u to doba i ja jednako kao i ona bio na školovanju u Osnovnoj školi i u Gimnaziji (Dokument 6-8). Kada sam joj se ja na to požalio, Vaša je kolegica otišla u Mirovinsko te je tamo ishodila da se na odrescima majčinih mirovina ubuduće nalazi jedino njezino ime (Dokument 4-5)! Službenici Mirovinskog se s njom izgleda nisu htjeli prepirati, računajući valjda da sam ja maloljetan, pa da se ne mogu žaliti. Vrijedi vidjeti na što je Vaša kolegica davnih 1980-tih trošila tako prisvojeni novac: najprije, to su 2 bunde u samo 4 godine: 1983. - kratka bunda, i 1987. - duga bunda (Dokument 9). Zatim, tu su putovanja u Lenjingrad, London i Prag, te na natjecanje mladih pravnika u Den Haag 1987., što joj je na Pravnom fakultetu priznato za diplomski. Nadalje, tu je garderoba, šestogodišnji tečaj francuskog jezika (Dokument 10), kojeg ona na kraju ne govori, te znakoviti vrhunac – luksuzna knjiga na otplatu o masaži (Dokument 11). Sve su to stvari koje svojoj kćeri pok. otac kao samohrani roditelj od nevelike prosvjetarske plaće nije mogao priuštiti, pa si ih je prisvajanjem mirovina majke koje se pismeno odrekla, čime je uzrokovala njezinu smrt – Vaša kolegica priuštila sama. Slično kao u majčinom, Vaša kolegica je postupila i u očevom slučaju, ali sada kao profesionalna odvjetnica, odbivši za spas očeva života g. Maturi iz Sv. Ivana Zeline prodati svoj dio u nedovršenoj kući u Vinogradskoj 7 u Zelini, naslijeđen iza majke koje se odrekla. Otac je radi toga oko dvije godine kasnije otišao na hitnu operaciju srca, na kojoj je doživio infarkt, te nedugo potom i umro. Vaša je kolegica, g. Andreis, i iz takvog slijeda događaja izvukla znatnu materijalnu korist, lažno prijavivši svega mjesec dana nakon očeve smrti u ožujku 1996. godine lažno svoje prebivalište u očevu derutnom montažnom stanu u Domjanićevoj 15 u Sv. Ivanu Zelini kako bi izbjegla plaćanje zagrebačkog prireza na prihode od svoje odvjetničke kancelarije (Grad Sv. Ivan Zelina je naime sve do srpnja 2002. godine bio jedini grad u Zagrebačkoj županiji u kojem se prirez uopće nije plaćao), a što joj otac kao čestit čovjek i poštenjačina za života nije odobravao, ali njega sada više nije bilo. Disciplinskom tužitelju Hrvatske odvjetničke komore cijela je ta situacija odlično poznata, jer sam na njegovu adresu dana 16. travnja 2010. (vidjeti Dokument 12) pod nazivom „Prilog B“ poslao detaljno obrazloženje i preko stotinu dokaza za sve svoje navedene tvrdnje (Dokazi 251-364), od kojih glede koristi koju je Vaša kolegica izvukla iz nepružanja nužne pomoći pok. ocu, ovdje ponovo prilažem samo jedan, vjerojatno

najznakovitiji: policu osiguranja iz 2003. (Dokument 13) iz koje se vidi da je Vaša kolegica Diana Vranković Zoričić svoje prebivalište prijavila u očevu derutnom montažnom stanu u Zelini u Domjanićevoj ul. 15 (vidjeti fotografiju toga stana u Dokumentu 14), ali da je „Mjesto osiguranja“ zapravo bio ogromni luksuzni stan u Zagrebu u ulici S. Ljubića Vojvode 22 u kojem je Vaša kolegica tada živjela, te kojeg je osigurala na iznos od oko 40.000 eura (vidjeti Dokument 13)! Zanimljivo je istaći da disciplinski tužitelj Hrvatske odvjetničke komore u svojem rješenju od 10. svibnja 2010., kojim je bez i jedne riječi obrazloženja odbacio moju prijavu Pr-12/2010 (vidjeti Dokument 15), nije negirao da Vaša kolegica, odvjetnica Diana Vranković Zoričić tijekom više od 7 godina (1996.-2004.) na prihode od svoje odvjetničke kancelarije (u kojoj je u tom razdoblju imala 3-5 zaposlenih) nije plaćala zagrebački prirez, već je naveo da oni u tom njezinom teškom kaznenom djelu, za koje zakon danas propisuje 3-10 godina zatvora „nisu našli težu niti lakšu povredu dužnosti i ugleda odvjetništva“ (vidjeti Dokument 15), iz čega proizlazi da disciplinsko tužiteljstvo HOK-a smatra kako hrvatski odvjetnici nisu ni dužni plaćati prirez. To je stvarno sramotno, te ostaje jedino nadati se da Vi g. Andreis ne dijelite takav skandalozan službeni stav Komorinog disciplinskog tužiteljstva. Dokumenti koji dokazuju da mi je Vaša kolegica, odvjetnica Diana Vranković Zoričić svjesno oduzela sredstva za život Što se tiče mojeg navoda u Večernjem listu od 5. studenog 2009. u članku: „Vranković: Sestra mi je uz pomoć sutkinje uzela sredstva za život“ da mi je Vaša kolegica Diana Vranković Zoričić oduzela sredstva za život (vidjeti Dokument 1/a,b), o čemu je bilo riječi i u mojem otvorenom pismu koje sam poslao na Vašu adresu 5. ožujka, iz njezina je odgovora u istom tom članku (Dokument 1/e), vidljivo da ona uopće nije negirala točnost te moje činjenične tvrdnje koja je naslovila cijeli tekst, a iz čega je jasno da ona ne poriče da mi je na u tom članku opisani način, svojim zahtjevom kojem je prvostupanjski sud udovoljio (što je učinjeno suprotno Ustavu RH i međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima), ona oduzela sredstva za život, a čime je Vaša kolegica izravno prekršila čl. 7 (u smislu čl. 6) Kodeksa odvjetničke etike, koji izrijekom nalaže da: „odvjetnik mora služiti kao primjer humanosti, poštovanja ljudskog dostojanstva i progresivnih nastojanja u priznavanju i ostvarivanju temeljnih ljudskih prava i sloboda“. U konkretnom slučaju se dakle radi o kršenju mojeg prava na život, zagarantiranog Općom deklaracijom o ljudskim pravima, čl. 3, i Ustavom RH, čl. 21, a koje pravo se, kako je opće poznato, ostvaruje sredstvima za život. Doista, g. Andreis, ne samo da Vaša kolegica u Večernjem listu od 5. 11. 2009. (Dokument 1),, nije negirala da je vlastitome bratu oduzela sredstva za život, držeći očito takvo svoje radikalno kršenje Kodeksa odvjetničke etike nečim normalnim, za što od disciplinskih tijela Komore neće biti kažnjena, nego je svojom izjavom za Slobodnu Dalmaciju od 12. 12. 2009. javno priznala takvo svoje neetično postupanje, rekavši: „Mislim da je vrijeme da sa 37 godina nađe zaposlenje“ (Dokument 2/a), što je zbilja cinično, obzirom da me nakon smrti majke i oca upravo ona minirala u dovršetku fakulteta, na kojem mi je nakon primitka Rektorove nagrade 1996. bilo obećano mjesto asistenta (vidjeti Dokument 1 i 2), a o čemu sam Vaš disciplinar detaljno izvijestio još 16. travnja 2010. (Prilog A, str. 8-9). Kako je opće poznato da se zaposlenjem stječu sredstva za život (novac), a obzorom da je Vaša kolegica u Slobodnoj Dalmaciji od 12. 12. 2009. o meni izjavila: „Mislim da je vrijeme da sa 37 godina nađe zaposlenje“ (Dokument 2/b) iz sadržaja te njezine izjave jasno proizlazi da se stanje stvari u mojem životu kakvo je bilo otprilike do toga datuma - promijenilo, pa da je nastupilo vrijeme u kojem ona misli da ja trebam naći zaposlenje, kako bih na taj način došao do sredstva za život. Iz toga pak proizlazi kako je Vašoj kolegici jasno da ja sredstva za život nakon njezina u Dokumentu 1 opisanog postupanja više nemam, te da je stoga moja tvrdnja da mi je Vaša kolegica uzela sredstva za život, doista istinita tj. činjenično točna. Da je tome doista tako, razvidno je i iz prekršajne tužbe koju je Vaša kolegica podigla protiv mene, zbog mojeg mirnog prosvjeda ispred suda u Starome Gradu, te ispred njezine kancelarije i sjedišta Hrvatske odvjetničke komore u Zagrebu (vidjeti Dokument 25-26), i zbog mojih izjava koje sam u tim prigodoama dao za medije. U tekstu te tužbe ona se izrijekom pozvala na moje izjave u Večernjem listu od 5. 11. 2009. (Dokument 25/a), kada sam u tekstu „Vranković: Sestra mi je uz pomoć sutkinje uzela sredstva za život“ naglasio da je razlog mojeg mirnog prosvjeda glađu taj što mi je ona oduzela sredstva za život (vidjeti Dokument 1/a-b), no Vaša kolegica nigdje u svojoj tužbi ne navodi tu moju izjavu koja je naslovila cijeli tekst (Dokument 1/a) kao neistinitu, premda je to posve proizvoljno tvrdila za neke druge moje izjave (vidjeti Dokument 25-26), iz tog teksta, pa je na taj način implicite priznala da mi je doista oduzela sredstva za život. G. Andreis, zbog tog neetičnog i neljudskog postupanja Vaše članice, tj. zbog činjenice da mi je ona oduzela sredstva za život, što je na gore navedene načine čak tri puta javno priznala, moj život već više od 2 godine iz dana u dan ovisi milosrđu drugih, što na tragičan način svjedoče i sljedeći dokumenti:

1) Zaključak Grada Sv. Ivan Zelina od 10. 11. 2010. kojim mi se odobrava „novčana pomoć u iznosu od 2.500 kn kao potpora u teškim materijalnim prilikama“ (Dokument 16/a) 2) Presuda Prekršajnog suda u Sv. Ivanu Zelini, od 14. prosinca 2010. (Dokument 17-18), u kojom sam zbog dokazanih teških materijalnih prilika oslobođen plaćanja novčane kazne za svoj prometni prekršaj, kao i plaćanja sudskih troškova „jer bi se plaćanje istih negativno odrazilo na njegovu (=moju) egzistenciju“ (Dokument 18/a). U takvom sam se položaju našao iz razloga što me Vaša kolegica, g. Andreis, - kako smo to već vidjeli - svjesno lišila sredstava za život, pa je sud stoga odlučio da čak i troškovi samog prekršajnog postupka „padaju na teret proračunskih sredstava suda“ (Dokument 17/a) 3) Potvrda o mojem imovnom stanju od 27. 10. 2011. koja dokazuje da sam tijekom 2010. i 2011. godine zaradio svega 7.957,49 kuna (Dokument 19), iz čega je jasno da me Vaša kolegica Diana Vranković Zoričić svojim u Večernjem listu i Slobodnoj Dalmaciji (Dokument 1 i 2) opisanim postupanjem koncem 2009. godine doista lišila prihoda od iznajmljivanja dvaju apartmana u vikendici u Ivan Dolcu od kojih sam ja do 2009. skromno živio tj. da me lišila sredstava za život. Naime, izvadci mojeg žiro-računa kod PBZ, broj 2340009-3100865572 od travnja, svibnja, lipnja, srpnja i kolovoza 2009. (Dokumenti 20-24) - pokazuju da sam u navedenom razdoblju 2009. od svojih gostiju: Mateje Vidmar, Alene Žižkove, Branka Kozamernika, Daniela Maiera, Michala Zapala, Gunthera Findeniga Gaswera i Daniela Maiera primio 18.024 kuna, pa je jasno da sam ja do 2009. godine skromno živio od novaca primljenih za iznajmljivanje 2 apartmana u vikendici u Ivan Dolcu na Hvaru, dok sam zbog opisanog neetičnog postupanja odvjetnice Diane Vranković Zoričić godine 2010. i 2011. postao socijalni slučaj (vidjeti Dokumente 16-19)!

Priloženi dokumenti nepobitno dokazuju da su gradske vlasti u i Sud u Sv. Ivanu Zelini gdje trenutno boravim uvidjeli da je neophodno da se umiješaju u stravičnu situaciju u kojoj sam se našao zbog oduzimanja sredstava za život od strane članice Hrvatske odvjetničke komore Diane Vranković Zoričić, nastojeći time spasiti moj život (premda im to nije bila dužnost), dok Hrvatska odvjetnička komora, g. Andreis, to do sada nije smatrala svojom dužnošću, premda je u danim okolnostima ona imala ustavno, zakonsko, statutarno (Statut HOK-a, čl. 1 i čl. 3, st. 2) kao i etičko pravo i obavezu ograditi se od ovakvog sramotnog destruktivnog postupanja svoje članice i premda je, za razliku od spomenutih gradskih vlasti i Suda, Komora to mogla učiniti bez ikakvih materijalnih troškova. Poštovani g. Andreis, vjerujem da ste iz činjenice da je Vaša kolegica radi mojeg mirnog prosvjeda štrajkom glađu pred sjedištem Komore u Koturaškoj pokrenula tužbu za „nasilje u obitelji“ (vidjeti Dokument 25-26), premda kao odvjetnica sigurno zna da sam se ja u navedenom slučaju služio svojim ljudskim pravom koje mi jamči Ustav RH (vidjeti Dokumente 27 i 28), jasno o kakvoj se osobi radi. Ta njezina tužba, kojom me doslovce bez i jednog priloženog dokaza nastoji krajnje ocrniti kao „nasilnika u obitelji“ zapanjujuće je slična postupku Vaše kolegice odvjetnice kojim je ona pok. majku navela na samoubojstvo, odrekavši je se s obrazloženjem da je naša mama njoj bila „loša majka, jer da ju je hranila na silu dok je bila mala“ (Dokument 29/a), tj. de fakto i nju oklevetavši kao nasilnika u obitelji! Obzirom da je tim javnim prikazivanjem majke kao nasilnika u obitelji, o čemu sam pisao u Zelinskim glasniku još 2002. godine (vidjeti Dokument 29/a), Vaša kolegica pok. majku navela na samoubojstvo, što može posvjedočiti i gđa Marica Gagić, medicinska sestra u mirovini iz Sv. Ivana Zeline, Vatrogasna ul. 8, mislim g. Andreis da je sasvim jasno što identičnom klevetom Vaša kolegica nastoji postići u mojem slučaju, nakon što me, kako smo vidjeli, pred dvije godine javno lišila sredstava za život. Da je tome doista tako, pokazuje i činjenica da ona već više od 15 godina odbija svaki moj pokušaj dogovora, o čemu sam Vašem disciplinaru poslao brojne dokaze još 16. travnja 2010. godine (Prilog B, str. 6), te je u zadnje vrijeme dodatno radikalizirala takvo svoje postupanje, odbijajući uopće primiti moje pismo (vidjeti Dokument 30), nastojeći tako na mene maksimalno povećati pritisak kakvim je pok. majku navela na samoubojstvo, iz kojeg je, kako ste g. Andreis to imali prilike vidjeti na početku ovog dopisa, izvukla veliku materijalnu korist, prisvojivši cjelokupne iznose majčinih mirovina između 1982. i 1991. god. Poštovani g. Andreis, nadam se da Hrvatska odvjetnička komora ne podržava ovakvo neljudsko i šikanozno javno kršenje temeljnih odredaba Zakona o odvjetništvu i Kodeksa odvjetničke etike od strane Vaše članice Diane Vranković Zoričić, kojim ona već dvije godine bagatelizira rad nadležnih tijela Komore, očito smatrajući da za takvo svoje drsko postupanje od njih neće biti kažnjena. Nadam se da će se ta tijela, kao i Komora u cjelini, od takvog krajnje neetičnog postupanja svoje navedene članice – ukoliko ona od istog ne odustane – u najkraćem roku odlučno ograditi, pokazujući time da je „slučaj Zadro“ u kojem je Komora to propustila učiniti, doista samo slučaj, a ne previlo u radu HOK-a. Sa zahvalnošću na razumijevanju i s poštovanjem, U Sv. Ivanu Zelini, 13. ožujka 2012. Ante Vranković

U privitku: Dokumenti 1-30

Dokument 1

Dokument 2

Dokument 3

Dokument 4

Dokument 5

Dokument 6

Dokument 7

Dokument 8

Dokument 9

1983. - kratka bunda

1987. – duga bunda

Dokument 10

Dokument 11

Dokument 12

Dokument 13

Dokument 14

Dokument 15

Dokument 16

Dokument 17

Dokument 18

Dokument 19

Dokument 20

Dokument 21

Dokument 22

Dokument 23

Dokument 24

Dokument 25

Dokument 26

Dokument 27

Dokument 28

Dokument 29

Dokument 30

Povratnice koje potvrđuju primitak ovog dopisa od strane predsjednika i disciplinskog tužitelja Hrvatske odvjetničke komore

Ova disciplinska prijava je tijekom svibnja 2012. dopunjena i dodatnim dokazima, koje sam HOK-u poslao zajedno sa svojim dopisima od 16., 21. i 24. svibnja, a koje je moguće vidjeti na linkovima: 16. svibnja: http://www.scribd.com/doc/93969633/16-5-2012-dopis-Hrvatska-odvjetni%C4%8Dka-komora 21. svibnja: http://www.scribd.com/doc/105102686/Dopis-Hrvatskoj-odvjetni%C4%8Dkoj-komori-od-21-5-2012 24. svibnja: http://www.scribd.com/doc/94670661/Dopis-Hrvatskoj-odvjetni%C4%8Dkoj-komori-24-5-2012