P. 1
Albert Einstein - Moja Teorija

Albert Einstein - Moja Teorija

|Views: 405|Likes:
Published by Senad Zaimović

More info:

Published by: Senad Zaimović on Mar 19, 2012
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

05/30/2014

pdf

text

original

Albert Einstein

MOJA TEORIJA
Prevod i predgovor Damir Mikuličić

Drugo izdanje Orginal Albert Einstein ÜBER DIE SPEZIELLE UND DIE ALLGEMEINE RELATIVITÄTSTHEORIE (1916) 1956

"Zašto sam baš ja stvorio teoriju relativnosti?... Čini mi se da je razlog sljedeći: Normalno odrastao čovjek uopće ne razmišlja o prostoru i vremenu. Po njegovom mišljenju, on je s tim pitanjima raščistio još u djetinstvu. Ja sam se, međutim razvijao tako sporo da su prostor i vrijeme zaokupljali moje misli kad sam bio već odrastao..." Albert Einstein PREDGOVOR Postao je legendom još za života. Kao stoje nekoć astronomiju predstavljala božica Urania s globusom u ruci, tako je i slika Einsteina postala u najširoj javnosti simbolom znanja, znanosti, laiku nerazumljive složenosti suvremene filozofije prirode. Govorilo se da njegovu teoriju razumije svega nekoliko ljudi na svijetu, no to je samo anegdota. Na sreću. Jer kad bi tako doista bilo, ne bi teorija relativnosti bila ono sjeme koje će u prvim desetljećima našega stoljeća potaknuti na daljnji razvoj cjelokupnu filozofiju prirode posustalu zbog nekih nerazjašnjivih proturječnosti klasične njutnovske slike svijeta. Einsteinova tri rada iz godine 1905. i o Broumovom gibanju kojim je dokazao ispravnost atomističke hipoteze, o elektrodinamici tijela ugibanju kojim je postavio osnove specijalne teorije relativnosti, o prirodi svjetlosti u kojoj je predložio fotone kao nosioce Planckovih kvanata zračenja - inicirala su početak niza stvaralačkih znanstvenih pohoda koji će razjasniti mnogo toga i nakon kojih svijet više neće izgledati isto. U povijesti znanosti, i ne samo znanosti, Einstein zauzima po mnogo čemu istaknuto mjesto. On je fenomen ne samo u fizici, njegova pojava na svjetskoj sceni bila je i ostala bez premca i nasljednika. Nikada prije, a ni poslije, nisu jednom učenjaku, čovjeku od znanja a ne političke moći, čistom teoretičaru koji se bavio problemima bez praktički ikakve veze sa svakodnevnim životom, iskazivane tolike počasti, nitko nije toliko slavljen, toliko popularan među milijunima ljudi, kao ovaj tvorac najapstraktnije i od prakse najdalje teorije. Samome Einsteinu nikad nije bilo posve jasno otkud to silno zanimanje ljudi za njegovu teoriju, za proizvode 'mog jedinog laboratorija glave" kako je govorio. To više što je on po prirodi bio skroman čovjek bez imalo želje za osobnom slavom ili materijalnim dobrima. Cijelu graju oko svog imena, "publicity", doživljavao je kao prirodnu katastrofu što mu se sručila na glavu. Fenomen Einsteinove slave izlazi izvan okvira fizike i mogao bi biti predmetom istraživanja za sociologe i psihologe. Bilo je, istina, i ranije slavnih učenjaka i istraživača no oni su bili poznati relativno uskom krugu ljudi i primali su priznanja i titule samo unutar visokog društva znanstvene ili političke elite. Einstein je po mnogo čemu bio nova pojava. Bio je, na izvjestan način, "općenarodni" učenjak svijeta, zapravo je nastupajućem vijeku znanosti utjelovio u svojoj osobnosti samu tu znanost. Postojao je njen simbol, budući daje već iz psihologije opće poznata pojava da ljudi vole primati apstraktne pojmove, političke, znanstvene, bilo kakve, preko nekog posrednika, ličnosti koju time i identificiraju s tim apstraktnim pojmovima. Odnosili su se prema njemu kao prema nekoj filmskoj divi, s tom razlikom što njoj vremenom slava tamni, a Einsteinu je vremenom rasla. Bilo mu je čak ponuđeno da postane predsjednikom jedne države-novoosnovanog-Izraela što je, bez obzira na računicu

cionističkog pokreta da iskoristi ime i autoritet svog slavnog sunarodnjaka, bio potez bezpresedana nad kojim bi zapljeskao i davno pokojni Platon, autor "Države", idealne države kojom upravljaju filozofi, učenjaci i umjetnici Premda je ta predsjednička funkcija bila posve počasna, a ne radna, Einstein je ljubazno odbio ponudu. Bez sumnje, golema je zasluga Einsteina za razvoj znanosti odnosno ljudske misli općenito. Bilo je, dakako, još ljudi u povijesti znanosti. Mnogim istraživačima sudbina nije bila sklona, odnosno nedostajala im je rezonancija s vremenom u kojem su živjeli Fenomen "Einstein" možda se najbolje može shvatiti promatramo li ga kao primjer sretne kapule između čovjeka i njegove epohe; ova interakcija između jedne originalne ličnosti i povijesne potke učinila je od Einsteina izuzetnu bajku primjerenu našem stoljeću eksplozije znanosti. No legenda o Einsteinu ima i drugu stranu medalje. Nedjeljivu. Upravo one iste povijesne okolnosti koje su iz njegova djela stvorile herojstvo uma i znanja učinile su iz njega i heroja drame, drame suvremene znanosti Bio je istjeran iz svoje kule bjelokosne na krutu zbilju najnižih političkih strasti Njemačke između dva rata. Težio je samo čistoj spoznaji, a bio je svjedokom kako se ona preobražava u nuklearnu moć. Bio je uvjereni pacifist, a svoj je znanstveni autoritet morao upotrijebiti u svrhu konstruiranja najstrašnijeg oružja. Bio je samotni mislilac, a promatrao je kako znanost postaje sve više timski rad. Jednom riječju, bio je sudionik i svjedok preobražaja koji je, potaknut njegovim otkrićima, na krnju srušio ideale tvorca . Einstein je težio za spoznajom svijeta radi spoznaje same, nije bio samo fizičar koji istražuje uzroke pojava već i filozof koji teži da nacrta sveobuhvatnu sliku svijeta na temelju iskustveno ustanovljenih uzoraka ponašanja materijalnog svijeta "Najneshvatljivije je na svijetu to da je on shvatljiv", bio je napisao izražavajući svoju vjeru da se iza svekolike zamršenosti i mnogobrojnosti pojava nalaze jednostavna jedinstvena načela kojima se pokorava cijeli univerzum. Specijalna teorija relativnosti, formulirana 1905. godine, počiva na dva načela. Prvo, takozvano "specijalno načelo relativnosti", nije nikakva novost već, naprotiv, dobro poznato iskustvo iz klasične mehanike: svi opći prirodni zakoni koji vrijede u nekom koordinatnom sustavu S moraju također nepromjenjivi vrijediti i u nekom drugom koordinatnom sustavu S' koji se ravnomjerno translatorno giba u odnosu na S. Fizičari na dva broda koji mirno plove jedan u odnosu na drugog dobivaju iste rezultate svojih pokusa. Drugo načelo na kojem je građena specijalna teorija relativnosti jest načelo konstantnosti brzine svjetlosti u vakuumu. Ovo načelo proizlazi iz elektrodinamike, iskustveno je potvrđeno i izriče da svjetlost u vakuumu ima stalnu brzinu širenja koja je posve nezavisna o gibanju izvora svjetlosti Einsteinova je zasluga što je ta dva, empirijski poznata, a logički naizgled nespojiva načela uspio objediniti u specijalnoj teoriji relativnosti. Da bi se ona objedinila bilo je, međutim, nužno mijenjanje kinematike, odnosno zakona koji se u fizici odnose na prostor i vrijeme. I gle, kroz prizmu relativističke kinematike sve se odjednom izmijenilo i dobilo novi smisao. Ako su zadovoljena dva spomenuta načela, tada hod ura i oblik tijela moraju ovisiti o njihovu gibanju! Čak i izjava o istodobnosti dvaju događaja gubi smisao kakvog ima u klasičnoj kinematici. Na temeljima nove relativističke fizike, temeljima jednostavnim i otprije

opća teorija relativnosti . ali naizgled proturječnim u okvirima klasične fizike. kako reče. probijajući ga svojim misaonim okom do onih slojeva do kojih ne dopire fizika svakodnevnice na Zemlji. apstraktna ali logička tvorevina uma . da specijalnu teoriju proširi u opću.poznatim. ispričava se u pismu svom prijatelju Sommerfeldu: "Nemojte se ljutiti što tek sada odgovaram. usred bezumlja prvog svjetskog rata. već su ravnopravni svi sustavi. Neka su čuda postala sada razumljiva. bez obzira na vrstu gibanja! No put do tog poopčenja nije bio ni lagan ni brz. to je razigrana prostorno-vremenska žitka kaša kojoj oblik na pojedinom mjestu određuje tamošnja nakupina materije. U optici (nauci o svjetlosti) polazi se od ideje o posebnom kretanju koje se razlikuje od drugih. no posljednjih sam mjeseci proveo najuzbudljivije. Postavljajući specijalnu teoriju relativnosti Einstein je dakle samo na nov način povezao poznata znanja i time otvorio nove vidike. Najvažnija posljedica specijalne teorije relativnosti odnosila se na tromu masu: stavak o održanju mase stopio se sa stavkom o održanju energije. najnapetije i najuspješnije dane svog života. Godine 1915. mogla se sada dalje nadograđivati fascinantna građevina filozofije prirode. Kasnije. Ona polazi od pretpostavke o nepostojanju povlaštenih kretanja u prirodi i analizira zaključke iz takve pretpostavke. Takav pojam mogao bi biti osnova mehanike. Deset godina je trebalo Einsteinu da ga prevali.koja je prostor-vrijeme i materiju svela na tip geometrije. . kretanju u odnosu na njega moglo bi se pripisati apsolutni smisao. moramo odbaciti pojmove "pravca". dakle u odnosu na nešto. Univerzum nije "ravan" u euklidskom smislu. U studenom 1915. Kada bi nepokretni svjetlosni eter koji zauzima cijeli prostor doista postojao. Pokušaji da se ovo privilegirano kretanje u odnosu na hipotetski eter otkrije ostali su bez uspjeha. postadoše u toj teoriji spojeni u neraskidivo jedinstvo." Dane zbog kojih će netko kasnije napisati: Ako ikada u dalekoj budućnosti neka vrhunska kozmička inteligencija bude unosila u svoj bedeker trunak prašine zvan Zemlja. a materija je u tom svemiru poput nekih čvoruga i neravnina koje iskrivljuju i prostor i vrijeme. najosnovniji pojmovi fizike. vrijeme i materija oblikuju pejsaže svemira. U jednom pismu svom prijatelju Solovinu sam je Einstein ovako obrazložio u nekoliko riječi suštinu teorije relativnosti: "Metoda i sadržaj teorije relativnosti mogu se iznije ti u nekoliko riječi još je u stara vremena bilo poznato da se kretanje smatra samo relativnim. Ovako smiona. proizašla je iz proširenja načela specijalne relativnosti na opće načelo: nisu samo ravnopravni koordinatni sustavi koji se međusobno translatorno gibaju. 'cilj je svakog misaonog djelovanja pretvaranje čuda u nešto razumljivo' Prostor i vrijeme. To je gibanje kroz svjetlosni eter (hipotetsku tvar koja prožima sav prostor) pa je eter simbolizirao pojam apsolutnog mirovanja vezanog za vakuum. Po općoj teoriji relativnosti prostor. kad su tisuće svakodnevno ginule u frontovskom blatu. Unatoč toj činjenici fizika se temeljila na pojmu apsolutnog kretanja. jedan je um na planetu Zemlji dovršavao svoja razmišljanja o najdubljim i dotad još skrovitim odnosima o građi čitavog univerzuma. "ravnine" itd. jer. tom je prostorno-vremenskom jedinstvu Einstein pridodao još i materiju odnosno gravitaciju te tako specijalnu teoriju proširio u opću. Tada smo se vratili na problem kretanja u eteru i teorija relativnosti učinila je to sustavno. masa i energija postadoše jedno. pisat će o njoj samo: Ovdje je živio Einstein. Svijet je poput modelarske gline koju gnječi i mijesi ruka kipara.

Rezultat je opća teorija relativnosti. A i oblik se obale-prostora mijenja pod djelovanjem lađa u prolazu. to nije tako. Specijalna teorija relativnosti nije još.neovisno od prostora . fizičari bi prije ili kasnije uvidjeli put prema objedinjenju specijalnog načela relativnosti i konstantnosti brzine svjetlosti). dovela u položaj u kojem je bila klasična mehanika od Newtona na dalje. to jest ubrzanja.". uvijek je sam sebi jednak i nepomičan. danas bismo ih nazvali "relativističke" stihove: "Vremena samoga nema. uključujući i elektrodinamiku. Einstein je bio svjestan ograničenosti specijalne teorije relativnosti i zato godinama radi na poopčenju teorije kako bi uključivala i dinamiku. dakle.." No dok je kod epikurejaca relativnost vremena bila filozofska paradigma. bez obzira na išta izvanje. ništa nije u fizici ukazivalo na opću teoriju relativnosti. prostor-vrijeme odnosno četverodimenzionalni kontinuum Taj je četverodimenzionalni prostor sada preuzeo ulogu one Newtonove "kutije" u kojoj je smještena materija. u biti. bez obzira na išta izvanje. vremena i materije može nam izgledati čudna budući da u svakodnevnom životu ne nailazimo na uočljive primjere te međuzavisnosti. ali i onda kad nema brodova rijeka teče nepromijenjenim koritom. Kad nema brodova ne teče ni rijeka. a da bi došao do rješenja morao je napustiti euklidsku geometriju odnosno prostor kao praznu kutiju u koju se stavlja materija. nama osjećaj onog što prošlo je našim vijekom."Charles Nordmann. poput beskonačno velike kutije u koju možemo slagati predmete prema pravilima eukliaske geometrije. Apsolutni prostor. "Vidimo" . pravo i matematičko vrijeme teče jednolično samo po prirodi svojoj. već vazda predmeti daju. To je.. onog što u njemu jest. međutim. još Aristotelovo poimanje prostora i vremena protiv kojeg se bio pobunio Epikurpa Lukrecije Kor u djelu "De rerum natura" piše ove. i od gibanja stvari daleko i od blagog mira (knj. 460 do 464). I. jedan od prvih i najboljih popularizatora teorije relativnosti upotrijebio je pri opisu teorije ovu sliku: "Vrijeme je bilo u klasičnoj fizici poput rijeke koja nosi pojave kao što rijeka nosi brodove. U specijalnoj teoriji relativnosti na mjesto nezavisnog prostora i nezavisnog vremena stupa njihovo zajedništvo.i vrijeme koje je dimenzija događanja i koje teče neovisno o događajima. i što će iza toga doći: neka ne veli tko da znade samo vrijeme. Newton je to izrazio u definiciji apsolutnog vremena: "Apsolutno. za koju je bih u fizici sazrelo već vrijeme na prijelomu stoljeća (i da se Einstein nije nikada ni rodio. Sve drugo trebao je domisliti sam. posve izbjegla zamku apsolutnog prostora već je samo čitavu fiziku. Samo jedno dugo i dobro poznato iskustvo. sam po prirodi svojoj. Po Einsteinu. Ono što mi "vidimo" to je prostor koji postoji kao volumen za smještaj predmeta.'' Ovakva međuzavisnost prostora. A i prostor je kao obala te rijeke neovisan o lađama u prolazu. . naime da težinom i tromošću tijela vlada ista konstanta (jednakost teške i trome mase) bilo je sve što je priroda nudila Einsteinu kao putokaz u razmišljanjima. Opća teorija je velebno Einsteinovo djelo za koje se svi slažu daje čisti i isključivi proizvod njegova uma Za razliku od specijalne teorije relativnosti. Einstein ju je uzdigao do fizikalne teorije.

teorija relativnosti je u našem mišljenju o svijetu napravila prevrat ravan kopernikanskoj pobuni protiv mirne Zemlje od prije gotovo pola milenija. Ta metrika nije euklidska. Materija deformira prostor i vrijeme. DM. a koja će. dotad nepoznate. a drugi brzo.U općoj teoriji relativnosti materija i geometrija su jedno. Metrika udaljenost i trajanje te sve fizikalne veličine dalje iz njih izvedene . jedno proizlazi iz drugog. U izvjesnom smislu. Veličine koje opisuju gravitacijsko polje istodobno su i veličine koje određuju metriku prostora. Učinak tromosti. Prošlo je 75 godina od objavljivanja ove knjižice na njemačkom originalu. prema teoriji relativnosti. Fascinantnost Eisteinove teorije leži upravo u toj velikoj pozornici koju sačinjava geometrija prostora. što pak znači samo to da je u prostor-vremenskom kontinuumu važeći neki sustav geometrijskih pravila. bez obzira na moguća kasnija poboljšanja. privida posebnosti odnosa između nas i univerzuma. Na njegovo mjesto stupila je nova spoznaja tanahne isprepletenosti kozmičkog tkiva koju smo tek započeli razotkrivati. od kojih se jedan giba sporo. dveri prema skrovitim međuodnosima u naizgled nepovezanom pletivu sveukupnog postojanja. Unatoč tom vremenskom razmaku Einsteinove riječi nisu ništa izgubile na jasnoći i snazi. . Za svakodnevne i tehničke potrebe oni su još uvijek. premda mi sada. Teorija relativnosti oslobodila nas je i tog možda posljednjeg. znamo da su oni tek približno točan rezultat nastao na osnovi našeg skromnog geocentričkog iskustva. Ta su stanja. geometrijsko ponašanje tijela i hod ura ovise o gravitacijskim poljima. poput riječnog toka kojeg diktira konfiguracija terena. a to nam je otkrio Albert Einstein otvarajući time nove. a to će i ostati. Odbacivši apsolutni prostor i apsolutno vrijeme. osim o materiji ovisna i o gibanju promatrača. No dok je različiti dojam što ga kod putnika u ovoj usporedbi izaziva isti krajolik posve subjektivne naravi. zauvijek ostati jedan od najčvršćih nosača u našoj misaonoj zgradi razumijevanja prirode. Kozmos se tako ponaša. zadovoljavajući metričke uvjete na tom putu. sve se svelo na geometriju. ne razlikuje se od učinka gravitacije. u fizici je različito mjerenje prostora i vremena iz raznih sustava u gibanju. nakon Einsteina. praktički i dovoljno dobri nosači fizike. Opća teorija relativnosti povezala je materiju s prostor-vremenom pa je ujedno i teorija gravitacije. odnosno metrika prostor-vremena.nije neka kruta konfiguracija prostorno-vremenskog kontinuuma već je nekovrsna prostorno-vremenska deformabilna mreža čija oka su relativne veličine ovisne o stanju gibanja promatrača. kao ni teorija koju ovdje on sam tumači. to su prikladni pomoćni okviri koji su nam omogućavali da osmislimo i matematički izrazimo pojave u prirodi. različito zapažaju i doživljavaju krajolik kroz koji putuju. neka metrika koja nam naređuje kako da mjerimo udaljenosti i intervale. Zakrivljenost ovdje nije neki neshvatljivi misterij već samo opisni izraz za stanje geometrijskih odnosa što ih mjeri neki promatrač u promatranom području. Apsolutni prostor i vrijeme u klasičnoj su fizici poput svojevrsnih nekih epicikala i deferenata pomoću kojih opisujemo fizikalne događaje. Zato se zraka svjetlosti i "savija" pri prolazu uz velike mase prateći tako zakrivljenost prostora. svemir nije euklidski prostor u realnom svemiru svjetlosti putuje onim putem kojeg joj odabire geometrija prostora. odnosno o materiji koja ih proizvodi. Bez tih čvrstih i postojanih pribježišta bili bismo izgubljeni u metežu prirodnih zbivanja. slično kao što iz svakodnevnog iskustva znamo da putnici. kao posljedica ubrzanog gibanja. strukturalno svojstvo našeg kozmosa.

već poznato da ovo posljednje pitanje ne samo da nije rješivo pukim metodama geometrije. Autor je uložio najveći mogući trud da glavne zamisli teorije predstavi što jasnije i što jednostavnije. knjižica ipak pretpostavlja kod čitatelja srednjoškolsko (gimnazijsko) obrazovanje i neka vas ne zavara malen broj stranica priličnu dozu strpljenja i snage volje. misliš tvrdeći da su stavci te geometrije istiniti?'' Hajde da se zadržimo malo na tom pitanju. Ovako napisana. Neki je stavak tada točan odnosno "istinit" ukoliko je na taj priznat način izveden. dakle. Ne možemo se zapitati da li je . još kao dječak ili djevojčica sklopio poznanstvo s uznositom zgradom geometrije EUKLIDA i možda se prisjećaš. Geometrija polazi od izvjesnih pojmova kao što su ravnina. Fizikalni sadržaj geometrijskih stavaka Zasigurno si i ti. držim se savjesno preporuke genijalnog Boltzmanna koji reče da eleganciju oblikovanja valja prepustiti kreatorima odjeće i obuće. U interesu jasnoće činilo mi se neizbježnim da se često ponavljam. Svi ostali stavci se zatim pomoću jedne logičke metode. No taj osjećaj gorde sigurnosti možda te odmah napušta kada ti netko uputi pitanje: "Što ti. kojima smo u stanju pridodati više ili manje jasnu predodžbu.Uvod Ova bi knjižica mogla pružiti što je moguće točniji uvid u teoriju relativnosti onim čitateljima koji se za teoriju zanimaju s općeg znanstvenog i filozofskog gledišta. uostalom. Odavno je. u stvari. a također polazi od izvjesnih jednostavnih stavaka (aksioma) što smo ih na osnovi tih predodžbi skloni prihvatiti kao "istinite". Vjerujem da čitatelju nisam smio uskratiti poteškoće koje su u temeljima cijele stvari. dragi čitatelju. Neka ova knjižica donese ponekome radosne trenutke poticajnog razmišljanja. svode na one aksiome. to jest time dokazuju. već da samo po sebi uopće nema ni smisla. pravac. Nasuprot tome. Pitanje. "istinitosti" pojedinih geometrijskih stavaka svodi se na pitanje "istinitosti" aksioma. na ponosno zdanje po čijim su te visokim stepeništima tjerali amotamo savjesni profesori za vrijeme bezbrojnih školskih sati. Einstein PRVI DIO O SPECIJALNOJ TEORIJI RELATIVNOSTI § 1. A. Zbog takve tvoje školske prošlosti ti bi sigurno kaznio svakoga tko bi makar samo izdaleka i najmanjom rečenicom proglasio ovu znanost neistinitom. namjerno sam se maćuhinski ponio prema fizikalnim podlogama teorije. međutim. kojoj smo prisiljeni priznati opravdanost. točka. zato da čitatelja koji u fizici nije "kod kuće" ne snađe sudba putnika koji od silnih stabala ne zamjećuje šumu. a pritom ne vladaju matematičkim znanjem teorijske fizike. više s poštovanjem negoli s ljubavlju.

u nama usađena navika mišljenja da dio puta između dva označena mjesta vidimo na nekom praktički krutom tijelu. Mi ćemo tu istinitost geometrijskih stavaka prvo pretpostaviti. geometrija se pak ne bavi odnosom svojih pojmova prema predmetima iz iskustva već samo logičkom vezom tih pojmova međusobno. Pojam "istinito" nije prikladan za izjavu čiste geometrije budući da mi riječju "istinit" na kraju krajeva običavamo označavati podudaranje s nekim "stvarnim" predmetom. stavcima euklidske geometrije pridodamo jedinstven stavak da dvjema točkama nekog krutog tijela odgovara uvijek ista udaljenost (duljina). u želji da svojoj zgradi podari najveću moguću logičku zatvorenost. Broj . na primjer. zatim se na ovu spojnu crtu nanosi od točke A dužina S potreban broj puta sve dok se ne stigne do točke B. dužina (štapić S) koju upotrebljavamo kao jediničnu mjerku. slijedeći naviku mišljenja. Geometrijskim pojmovima odgovaraju više ili manje točno predmeti u prirodi. u drugom dijelu našeg razmatranja (u općoj teoriji relativnosti). Za to nam je potrebna neka. a zatim. B.istina da kroz dvije točke prolazi samo jedan pravac Možemo samo red da euklidska geometrija barata tvorbama što se nazivaju "pravci". Tri točke nekog krutog tijela A. Lako je objasniti kako to da mi unatoč svemu tome osjećamo ipak privlačnost prema proglašavanju geometrijskih stavaka "istinitima". tada se prema zakonima geometrije može konstruirati ravna spojnica između njih. ograditi od toga. a kojima ona pripisuje svojstvo da su jednoznačno određeni pomoću dvije njihove točke. Ako sada. 1) Time je također pravoj liniji dodijeljen neki prirodni predmet. C leže tada na jednom pravcu ako se uz zadanu točku A i C odabere B tako daje zbroj udaljenosti AB i BC najmanji moguć. bez obzira kakve promjene položaja izvodili s tim tijelom. tada stavci euklidske geometrije postaju stavci o mogućem relativnom razmještaju krutih tijela 1). S tako upotpunjenom geometrijom postupa se zatim kao s nekom granom fizike. Ako su A i B dvije točke nekog krutog tijela. Ponešto netočno možemo reći da pod "istinitošću" nekog geometrijskog stavka u ovom smislu razumijemo njegovu djelotvornost pri geometrijskoj konstrukciji pomoću ravnala i šestara. duboko je. vidjeti da je ova istinitost ograničenog dosega te koliki je on. jednom i uvijek upotrebljavana. Uvjerenje o "istinitosti" geometrijskih stavaka u ovom smislu počiva dakako isključivo na prilično nepotpunom iskustvu. Može li se geometrija. Koordinatni sustav Na temelju napomenutog fizikalnog tumačenja udaljenosti mi smo također u stanju mjerenjem ustanoviti udaljenost dviju točaka nekog krutog tijela. Sada se možemo zapitati o "istinitosti" tako interpretiranih geometrijskih stavaka budući da se možemo zapitati da li se ti stavci obistinjuju za one stvarne predmete koje smo dodijelili geometrijskim pojmovima. Navikli smo zatim smatrati da se tri mjesta nalaze na jednom te istom pravcu ukoliko se s nekog odabranog mjesta promatranja sve tri doglednice iz njih prividno poklope u samo jednu. Ova nepotpuna napomena može nas zasad zadovoljiti u ovom kontekstu. a ovi su pak bez sumnje i sami uzroci nastanka onih pojmova. § 2.

a u vezi je postojanja razlučivih točaka na toj površini. Ovaj se sustav sastoji od tri međusobno okomita kruta ravna zida spojena u jedno kruto tijelo. oblak. dakako. na Potsdamskom trgu". Iz ovog razmatranja proizlazi da će za opisivanje mjesta biti prikladno uspijemo li uvesti mjerne brojeve posve nezavisne od postojanja imenovanih mjesta na krutom tijelu na kojeg se odnosi označavanje mjesta. Ovaj jednostavan način navoda mjesta moguć je samo za mjesta na površini krutog tijela. tada se njegovo mjesto u odnosu na Zemljinu površinu može odrediti tako da se s trga usmjeri okomito jedna motka koja seže do oblaka. a) Kruto tijelo. Svaki prostorni opis mjesta nekog događaja ili predmeta zasniva se na tome da se navede točka nekog krutog tijela (referentnog tijela) s kojom se taj događaj poklapa.z) spuštenih iz mjesta događaja na svaki od tri ravna zida. b) Pri opisu značajke mjesta upotrebljavamo broj (u našem slučaju to je mjericom izmjerena dužina motke) umjesto imenovanja promatrane točke.y. Pogledajmo kako se ljudski duh oslobodio ta dva ograničenja. Promislim li što u stvari znači navod mjesta poput "U Berlinu. "Potsdamski trg u Berlinu" je na njemu jedna označena imenovana točka s kojom se događaj prostorno poklapa3). na koje se odnosi oznaka mjesta. bilo pretpostavljeno da jedinična mjerka ulazi cjelobrojni broj puta u mjerenu dužinu. Mjesto nekog događaja opisuje se navođenjem dužina triju okomica ili koordinata (x. Taj je postupak uobičajen ne samo u znanstvenom opisivanju već i u svakodnevnom životu. Dužina motke izmjerena jediničnom mjericom te spominjanje mjesta podnožja motke dovoljni su podaci za potpuno označavanje mjesta oblaka. U našem slučaju saznat ćemo. Na tome se zasnivaju sva mjerenja dužina2). Ako iznad Potsdamskog trga lebdi.ponavljanja nanošenja je mjerni broj udaljenosti AB. vidim da znači sljedeće. produžujemo na taj način da ono tako upotpunjeno dosegne do predmeta čije mjesto određujemo. također se i dužine koordinata ne određuju . 2) Pritom je. Na ovom primjeru vidimo na koji način pojam mjesta dobiva na svojoj profinjenosti. Zemljina površina je kruto tijelo na kojem navodimo mjesto. na primjer. naime od krutih zidova. Mjerna fizika to postiže primjenom kartezijevog koordinatnog sustava. dužini što bi je morala imati motka da dosegne do oblaka. a da pritom nije izgubio način označavanja mjesta. c) O visini oblaka govori se i onda kad motka koja seže do oblaka uopće ni nije postavljena. a uvođenje tih ne zahtijeva neku načelno novu metodu. na osnovi optičkih snimaka oblaka iz raznih točaka na tlu te iz poznavanja zakona širenja svjetlosti kroz prostor. Ovaj problem rješavamo uvođenjem mjerke s podjelom na podjedinice. jer ovaj je pojam toliko jasan da u pojedinim stvarnim slučajevima jedva da bi mogle nastupiti razlike u mišljenjima da li je prikladan ili ne. Dužine ovih visaka određujemo idući po njima krutom mjerkom po zakonima i metodama što ih propisuje euklidska geometrija. 3) Ovdje nije potrebno daljnje istraživanje što znači "prostorno poklapa". U praksi upotrebljavan koordinatni sustav u većini slučajeva nije napravljen na gore opisan način.

4) Tek će u drugom dijelu ove knjižice. međutim. fizikalni smisao označavanja mjesta moramo uvijek tražiti u skladu s gore provedenim razmatranjima. Ovom zahtjevu udovoljavamo . pri čemu je ta "duljina" fizički predstavljena pomoću dvije oznake na nekom krutom tijelu. a to u našem primjeru može biti vagon ili Zemljino tlo. iskreno priznavši. a drugu čovjek na putu uz prugu. Prije svega. ove grijehe moramo razotkriti prije svega. . O ovoj te o još jednoj ovdje postojećoj poteškoći bit će kasnije iscrpno govora. Potpuni opis gibanja dobije se. Ipak.stojeći i dalje na tlu klasične mehanike . Imamo dakle sljedeću sliku: Pri svakom prostornom opisivanju događaja služimo se nekim krutim tijelom na kojeg se događaji prostorno odnose. što ovdje znači gibanje "u prostoru"? Na osnovi razmatranja iz § 2. Iz ovog je primjera jasno da neka staza gibanja ne postoji za sebe već samo kao staza gibanja u odnosu na neko određeno referentno tijelo. ukoliko ne Želimo da nam se astronomski i fizikalni rezultati rasplinu u nejasnoću4). stavimo umjesto toga" gibanje u odnosu na neko praktički kruto referentno tijelo". ostavimo posve po strani tu mračnu riječ "prostor* pod kojom. Pritom se odričemo ulaženja u problem netočnosti koja nastupa zbog konačnosti brzine širenja svjetlosti. Ako umjesto "referentno tijelo" uvedemo za matematičko opisivanje prikladniji pojam "koordinatni sustav". odgovor je sam po sebi razumljiv. Svatko od te dvojice ustanovljava na kojem se mjestu pripadnog referentnog tijela nalazi kamen upravo u trenutku kad se ura koju drži u ruci oglasi s "tik". Nejasno je što se ovdje podrazumijeva pod riječima "mjesto" i "prostor". Kamen putuje po pravcu u odnosu na koordinatni sustav kruto vezan sa željezničkim vagonom. a po paraboli u odnosu na sustav čvrsto vezan za tlo. tek onda kad navedemo kako tijelo vremenom mijenja svoje mjesto.u našem primjeru na sljedeći način: Zamislimo dvije posve jednako napravljene ure. ne možemo zamisliti ama baš ništa. biti potrebno mijenjanje i profinjenje ovog shvaćanja. kad se bude govorilo o općoj teoriji relativnosti.pomoću krutog mjernog štapa već nekim neizravnim načinom. § 3. možemo sada reći. Ovi se navodi moraju upotpuniti takvom definicijom vremena da se ove vremenske vrijednosti pomoću te definicije mogu smatrati za načelno uočljive veličine (rezultate mjerenja). Stojim na prozoru željezničkog vagona i puštam da mi kamen iz ruke bez zamaha pada na nasip uz prugu. jednu ima u ruci čovjek na prozoru željezničkog vagona. Pitam sada: Leže li "mjesta" kroz koja "u stvarnosti" kamen pada na pravcu ili na paraboli? Zatim. što znači da se za svaku točku putanje mora navesti u koje vrijeme se tijelo tamo nalazi. Zovemo ga "referentno" zato jer se gibanje opisuje "u odnosu na" njega. imat ću na savjesti nekoliko smrtnih grijehova počinjenih protiv svetog duha jasnoće. Ovaj odnos pretpostavlja da za "duljinu" vrijede zakoni euklidske geometrije. Vidim (zanemarim li utjecaj zraka) kako kamen pravocrtno putuje prema tlu. Međutim. Prostor i vrijeme u klasičnoj mehanici Ako bez velikih razmišljanja i detaljnih objašnjenja ovako formuliram zadatak mehanike: "Mehanika opisuje kako tijela vremenom mijenjaju svoje mjesto u prostoru". neki pješak koji stoji uz prugu i promatra ovaj moj postupak zamjećuje da kamen pada prema zemlji po luku parabole.

temeljni zakon Galilej-Newtonove mehanike. iz toga slijedi: Ako je K Galilejev koordinatni sustav. Ovaj temeljni stavak izriče ne samo nešto o gibanju tijela već također i o dopuštenim referentnim tijelima ili koordinatnim sustavima koji se smiju primijeniti prilikom opisivanja u mehanici. tada je neki drugi koordinatni sustav K' također Galilejev ukoliko je u stanju jednolikog translacijskog gibanja u odnosu na K. ali se pritom ne vrti. tada se giba jednoliko i pravocrtno i u odnosu na drugi koordinatni sustav K'. Držimo li se dakle čvrsto tog zakona. glasi: Neko. čije je stanje gibanja takvo da u odnosu na njega vrijedi zakon tromosti. što je u suprotnosti s doslovnim izričajem zakona tromosti. . Neka zrakom leti jedan gavran pravocrtno i jednoliko-promatrano sa željezničkog nasipa. Pođimo u poopćenju još jedan korak dalje pa izrecimo stavak: Ako je K' koordinatni sustav koji se o odnosu na K jednoliko giba bez vrtnje. Galilejev koordinatni sustav Kao što znamo. Razvitkom elektrodinamike i optike postajalo je sve jasnije da klasična mehanika više nije dovoljna osnova za cjelokupno fizikalno opisivanje prirode. od drugih tijela dovoljno udaljeno. Upotrijebimo li sad neki koordinatni sustav koji je čvrsto vezan sa Zemljom. Njegovo gibanje nazivamo i jednoličnom translacijom ("jednoličnom". U odnosu na K' vrijede zakoni Galilej-Newtonove mehanike jednako kao i u odnosu na K. nije se moglo sumnjati u valjanost tog načela relativnosti. Načelo relativnosti (u užem smislu) Da bismo postigli što je moguće veću jasnoću pođimo opet od primjera željezničkog vagona u ravnomjernom gibanju. Ovaj iskaz nazivamo "načelo relativnosti" (u užem smislu). ali je i u tom slučaju let pravocrtan i jednolik. tada se prirodne pojave u odnosu na K' odvijaju prema točno istini općim zakonima kao i u odnosu na K. nazivamo "Galilejev koordinatni sustav". gavran doduše leti nekom drugom brzinom i drugim smjerom. Sve dok smo bili uvjereni da se sva prirodna zbivanja daju predstaviti pomoću klasične mehanike. § 5. a "translacijom" jer u odnosu na željeznički nasip vagon mijenja doduše stalno svoje mjesto. Promatrano iz vagona u gibanju. Zakoni Galilej-Newtonove mehanike imaju pravo na valjanost samo u tim Galilejevim koordinatnim sustavima. Neki koordinatni sustav. koji se u odnosu na K također giba jednoliko i pravocrtno. tada se gibanje smije odnositi samo na one koordinatne sustave u odnosu na koje se zvijezde stajačice ne gibaju po kružnici. poznat pod imenom zakona tromosti. Da se izrazimo apstraktnim jezikom: Giba li se masa m jednoliko i pravocrtno u odnosu na koordinatni sustav K.§ 4. tijelo ustraje u stanju mirovanja ili jednolikog gibanja po pravcu. tada u odnosu na njega opisuje svaka zvijezda stajačica tijekom jednog (astronomskog) dana krug ogromnog polumjera. jer je stalne brzine i smjera. Uzevši u obzir i izlaganja iz prethodnih paragrafa. Time se postavilo i pitanje valjanosti načela relativnosti pa se pokazalo kako nije isključeno da bi odgovor na to pitanje mogao biti i niječan. Zvijezde stajačice sigurno su tijela na koja se taj zakon tromosti može primijeniti s velikim stupnjem točnosti.

No unatoč svoj pažnji nije se nikada mogla zamijetiti takva anizotropija zemaljskih fizikalnih prostora. Kako brzo. Ako. neće za opisivanje prirodnih zbivanja biti jednako vrijedni.Postoje ipak dvije opće poznate činjenice koje odmah govore u prilog valjanosti načela relativnosti. malo vjerojatno da jedno tako općenito načelo. klasična mehanika i ne pruža dovoljno široku osnovu za teorijsko predočavanje svih fizičkih pojava. Jer. tada bi željeznički vagon bio sustav K u odnosu na kojeg bi vrijedili manje jednostavni zakoni negoli u odnosu na K0. Drugi argument. A priori je. Za očekivanje bi bilo stoga. brzinom w. na primjer. a sve preostale sustave K kao "pokretne". Ako bi. mora joj ipak pripasti vrlo značajna količina istinitosti. Našu Zemlju možemo usporediti s vagonom koji se giba po tračnicama oko Sunca brzinom od oko 30 km u sekundi. na primjer. međutim. U stvarnosti. međutim. To je jak dokaz u prilog načela relativnosti. naime. odnosno kojom brzinom W se čovjek u hodu pomiče naprijed u odnosu na željeznički nasip? Čini se da jedini mogući odgovor proizlazi iz sljedećeg razmišljanja: Kad bi čovjek stajao mirno jednu sekundu. zbog tokom godine stalnih promjena smjera vektora brzine kružnog gibanja Zemlje oko Sunca. dakle također i u odnosu na željeznički nasip. Bilo bi. u slučaju nevaljanosti načela relativnosti. u toj sekundi i komad puta w koji je jednak brzini njegova hoda. na koji ćemo se kasnije još vratiti. koje s takvom preciznošću važi na jednom području pojavnog zbivanja. tada Galilejevi koordinatni sustavi K. u smjeru vožnje. naš željeznički nasip bio taj sustav K0. jer ona s divljenja vrijednom točnošću daje činjenično gibanje nebeskih tijela. to jest fizikalna nejednakovrijednost različitih smjerova. Njega bi tada s pravom (zbog njegovih prednosti u opisivanju prirode) obilježili kao "apsolutno mirujućeg". da bi dakle fizikalni sustavi u svojim ponašanjima trebalo da ovise o prostornoj orijentaciji prema Zemlji. § 6. U općim prirodnim zakonima formuliranim u odnosu na K morala bi određenu ulogu igrati brzina i smjer vožnje vagona. željeznički vagon vozi po tračnicama stalnom brzinom v. ne može ona cijele godine biti mirna prema hipotetskom sustavu K0. prođe on hodajući u odnosu na pod vagon. Teorem zbrajanja brzina u klasičnoj mehanici Neka onaj. Tijekom promatrane sekunde on dakle prevaljuje u odnosu na nasip ukupni put . Ukoliko načelo relativnosti (u užem smislu) ne vrijedi. Ova umanjena jednostavnost bi se svodila na to da se vagon ("doista") kreće u odnosu na K0. koji se jedan prema drugom jednoliko gibaju. K' K'' itd. da trenutni smjer gibanja Zemlje uđe u prirodne zakone. on bi se u odnosu na željeznički nasip pomaknuo naprijed za komad puta jednak brzini vagona v. otkazuje pak na drugom području pojavnog zbivanja. Tada bi bilo jedva nešto drugo zamislivo osim da se prirodni zakoni dadu formulirati posebno jednostavno i prirodno samo onda ako bi među svim Galilejevim koordinatnim sustavima kao referentno tijelo bio izabran jedan (K0 ) s određenim stanjem gibanja. je sljedeći. za očekivanje da će ton jedne pištaljke čija je os postavljena paralelno sa smjerom vožnje vagona biti drukčiji negoli u slučaju kad je njena os okomita na taj smjer. Stoga i načelo relativnosti mora svakako važiti s velikom točnošću na području mehanike. Uzduž vagona neka hoda čovjek. već često promatrani.

Pitamo se kolika je brzina širenja svjetlosti u odnosu na vagon. uvalio u najveće moguće misaone poteškoće. mogao je nizozemski astronom De Sitter također pokazati da brzina širenja svjetlosti ne može zavisiti o brzini gibanja tijela koje tu svjetlost emitira. a u vezi s promatranjem dvojnih zvijezda. Ove se poteškoće očituju u sljedećem. No to se u našem razmatranju pokazuje kao nemoguće. koje se svojom prirodnošću i . Po željezničkoj pruzi neka opet vozi naš željeznički vagon brzinom v i to u istom smjeru u kojem se širi svjetlost samo. tada se baš poradi toga čini da zakon o Širenju svjetlosti u odnosu na vagon mora biti drukčiji . Samu pojavu širenja svjetlosti moramo dakako. kao i svaki drugi opći pri rodni zakon. Znamo svakako s velikom točnošću da je ova brzina za sve boje svjetlosti ista. dovesti u vezu s nekim krutim referentnim tijelom (koordinatnim sustavom). Ovaj rezultat kosi se. Kratko rečeno. S obzirom na tu poteškoću proizlazi da je neophodno napustiti ili načelo relativnosti ili jednostavan zakon širenja svjetlosti. sklone savjesnom promišljanju svijeta. jer kad ne bi bilo tako tada se prilikom pomračenja neke zvijezde stajačice (njenim tamnim pratiocem) ne bi registrirao minimum zračenja istodobno za sve boje. glasiti jednako za vagon kao referentno tijelo kao i za prugu kao referentno tijelo. Duž nasipa pošaljemo jednu zraku svjetla čiji "vrh" u odnosu na nasip putuje brzinom c.u suprotnosti s načelom relativnosti. Zakon o širenju svjetlosti u vakuumu morao bi naime prema načelu relativnosti. dakako. koje izražava teorem zbrajanja brzina u klasičnoj mehanici.W=v+w Kasnije ćemo vidjeti da ovo razmišljanje. Umjesto njegove brzine W u odnosu na željeznički nasip stupa ovdje brzina svjetlosti u odnosu na nasip. Prividna nespojivost zakona širenja svjetlosti s načelom relativnosti Jedva da postoji u fizici jednostavniji zakon od onog prema kojem se svjetlost širi u praznom prostoru. međutim.000 km/sek. da se dakle upravo gore napisan zakon u stvarnosti ne obistinjuje. kao i svaku drugu. Zamislimo da smo iznad njega odstranili zrak. jer čovjek u hodu u odnosu na vagon igra ulogu svjetlosne zrake. držimo da se s pravom može vjerovati jednostavnom školskom zakonu o konstantnoj brzini svjetlosti c (u vakuumu)! Tko bi pak uopće mogao pomisliti da je ovaj jednostavan zakon fizičare. § 7. s načelom relativnosti izloženim u § 5. Svako školsko dijete zna ili misli da zna da se svjetlost širi pravocrtno brzinom c = 300. No još neko vrijeme gradit ćemo dalje razlaganje kao da je on točan. Čitatelj koji je pažljivo slijedio dosadašnje izlaganje zasigurno će očekivati da načelo relativnosti. Ako svaka svjetlosna zraka napreduje u odnosu na nasip brzinom c. Lako se vidi da ovdje možemo primijeniti razmatranje iz prethodnog paragrafa. Uzmimo opet da je to naš željeznički nasip. mnogo sporije. w je tražena brzina svjetlosti u odnosu na vagon i za nju dakle vrijedi: w = c-v Brzina napredovanja svjetlosne zrake u odnosu na vagon ispada dakle manja od c. ne može biti održivo. Sličnim razmišljanjem. Pretpostavka da bi ova brzina Širenja zavisila od smjera "u prostoru" sama je po sebi nevjerojatna.

bit će na sljedećim stranicama predstavljena u svojim temeljnim zamislima. Ovdje se usadila teorija relativnosti. Ova teorija. (Prije nego li ovo s uvjerenjem ne priznaš. jedno od drugog daleko udaljena. Treba nam dakle takva definicija istodobnosti da ta definicija daje u ruke metodu po kojoj bi se u izloženom slučaju moglo pokusom ustanoviti jesu li oba udara munje doista uslijedila istodobno ili ne. da se sustavnim pridržavanjem oba ova zakona štoviše dolazi do jedne logički besprijekorne teorije. žrtva sam kao fizičar (uostalom kao i nefizičar!) jedne varke ukoliko vjerujem da izjavi o istodobnosti mogu pridružiti neki smisao. kao neotklonjivu posljedicu. s nekim razmišljanjem bih se svakako morao pomučiti dobijem li zadatak da promatranjem saznam da li su se u ovom konkretnom slučaju oba događaja zbila istodobno ili ne. onda su one doista istodobne. koju za razliku od njenog kasnijeg proširenja nazivamo "specijalna teorija relativnosti". bude podržano. mjesta A i B našeg željezničkog nasipa udarila je munja u tračnice. dragi čitaoče. No ako pak navalim na tebe s molbom da mi točnije pojasniš smisao te izjave. O pojmu vremena u fizici Na dva. Izjavljujem sada tvrdnju da su se oba udara dogodila istodobno. § 8.jednostavnošću preporuča duhu kao gotovo neotklonjivo. ima konstantnost brzine svjetlosti u vakuumu. A. Ako te sada. Nakon nekog vremena doći će do svijesti možda sljedeći odgovor "Značenje izjave je samo po sebi jasno i nije joj potrebno daljnje pojašnjenje. Zamijeti li taj promatrač istodobno obje munje. ali da bi se zakon širenja svjetlosti u vakuumu morao nadomjestiti kompliciranijim zakonom koji se može složiti s načelom relativnosti. dragi čitaoče. . premda se nije mogla naći ni jedna iskustvena činjenica koja bi tom načelu protuslovila. Analizom fizikalnih pojmova prostora i vremena pokazalo se da nespojivost načela relativnosti i zakona o širenju svjetlosti zapravo uopće ne postoji. Razmak AB izmjeri se duž pruge. Neki spretan meteorolog bi oštroumnim razmišljanjem ustanovio da na mjesta A i B munja mora uvijek istodobno udariti. Prijelomna teorijska istraživanja H.) Nakon nekog vremena razmišljanja nudiš sljedeći prijedlog za ustanovljavanja istodobnosti. Isto je i sa svim fizikalnim izjavama u kojima neku ulogu igra pojam "istodobno". zapitam ima li ta izjava nekog smisla odgovorit ćeš mi s uvjerljivo "da". Stoga su teorijski fizičari radije bili skloni oboriti načelo relativnosti. No razvoj teorijske fizike pokazuje da tim putem ne možemo ići. primjećuješ nakon ponešto razmišljanja da odgovor na ovo pitanje nije tako jednostavan kako to na prvi pogled izgleda. Tako dugo dok ovaj zahtjev nije ispunjen. Ovaj pojam postoji za fizičara tek tada kad je dana mogućnost da se u konkretnom slučaju ustanovi da li se pojam obistinjuje ili ne. Lorentza o elektrodinamičkim i optičkim zbivanjima u tijelima u pokretu pokazuju naime da iskustva na tom polju s važnom nužnošću vode do teorije elektromagnetskih pojava koja. a u sredini M te udaljenosti postavi jedan promatrač opskrbljen uređajem koji mu omogućava istodobno optičko praćenje oba mjesta A i B (na primjer dva zrcala pod kutem od 90°). no tada imamo zadatak da ispitamo odgovara li ovaj teorijski rezultat stvarnosti ili ne. ne čitaj dalje." No s ovim odgovorom ne mogu se zadovoljiti iz sljedećeg razloga.

Ljudima koji putuju u tom vlaku bit će od koristi ako vlak smatraju krutim referentnim tijelom (koordinatnim sustavom). međutim. C. širi istom brzinom na putu A-M kao i na putu B-M. budući da ona u stvari uopće ništa ne pretpostavlja o svjetlosti. C željezničke pruge (koordinatnog sustava) tri istovrsne ure tako podešene da su položaji kazaljki istodobno (u gornjem smislu) isti. ukoliko bih znao da se svjetlost. putem koje promatrač u S opaža pojave munje.C. tako dogode na raznim mjestima. Čini se dakle ovdje da se vrtimo u logičkom krugu. B. oni sve događaje . Pretpostavlja se naime da sve ove ure idu "jednako brzo". To da je svjetlosti za prevaljivanje puta A-M potrebno isto toliko vremena koliko za prevaljivanje puta B-M nije u stvarnosti nikakva pretpostavka ili hipoteza o fizičkoj prirodi svjetlosti već tvrdnja koju ja prema slobodnoj procjeni mogu izabrati da bih došao do definicije istodobnosti." Nakon ponešto razmišljanja ti mi. a B istodoban s C (istodoban u smislu gornje definicije). 5) Pretpostavimo dalje. da je ispunjen kriterij istodobnosti i za događaj ni par A . § 9. samo tada moguća ukoliko imamo na raspolaganju sredstva za mjerenje vremena. Relativnost istodobnosti Dosad smo naše razmatranje vezivali uz određeno referentno tijelo. da ako se tri događaja A. Na definiciju istodobnosti postavljen je samo jedan zahtjev. s pravom dobaciš sumnjičav pogled i objasniš mi: "Unatoč tome ostajem kod svoje ranije definicije. međutim. Ova tvrdnja sadrži još jednu fizikalnu hipotezu u čije obistinjenje jedva da se može posumnjati bez iskustvenih proturazloga. Neka sad po pruzi vozi jedan vrlo dugi vlak stalnom brzinom v. Neosporno je da moja definicija to pruža. u smjeru prikazanom na crtežu 1. Time dolazimo i do definicije "vremena" u fizici. Tada pod pojmom "vrijeme" jednog događaja podrazumijevamo vremenski navod (položaj kazaljke) one od tih ura koja je događaju (prostorno) u neposrednoj blizini. Na taj će način svakom događaju biti dodijeljena jedna vremenska vrijednost koja se u načelu može promatrati. tada su isti položaji kazaljki općenito istodobni (u smislu gornje definicije). ona mora biti bezuvjetno ispunjena ukoliko se mora priznati zakon o konstantnosti brzine svjetlosti u vakuumu. da ona u svakom stvarnom slučaju omogući empirijsku odluku o tome da li se istodobnost obistinila ili nije. B.Ja sam s ovim prijedlogom vrlo zadovoljan. Ova pretpostavka je fizikalna hipoteza o zakonu širenja svjetlosti. Točno formulirano: Ako se dvije mirujuće ure nalaze na dva različita mjesta referentnog tijela i tako su podešene da je jedan položaj kazaljke jedne ure istodoban s istim položajem kazaljke druge ure (u gornjem smislu). da ako je A istodoban s B. Zamislimo naime u točkama A. uz "pružni nasip". Provjera ove pretpostavke bila bi. no mislim da stvar ipak još nije posve razjašnjena pa osjećam potrebu za sljedećim prigovorom: "Tvoja definicija bi bila bezuvjetno točna.'' Jasno je da ova definicija može biti upotrijebljena da se dade točan smisao izjavi o istodobnosti ne samo dva događaja već po volji mnogo događaja čija mjesta se mogu nalaziti negdje u odnosu na referentno tijelo5) (ovdje je to željeznički nasip). ukoliko su istih svojstava i građe.

Svako referentno djelo (koordinatni sustav) ima svoje posebno vrijeme. Crtež 1. No ovdje prirodno nastaje sljedeće pitanje: Da li su dva događaja (na pr. . vrijeme potrebno nekom određenom događaju u odnosu na vagon ne smije biti stavljeno sa znakom jednakosti s trajanjem istog događaja u odnosu na pružni nasip kao referentno tijelo. istodobna također i u odnosu na vlak? Odmah ćemo pokazati da odgovor na ovo mora biti niječan. No upravo smo vidjeli da je ovaj navod nespojiv s definicijom istodobnosti. koje se sada više ne može podržavati. Izvodimo dakle važan zaključak: Događaji koji su u odnosu na pružni nasip istodobni. tada nestaje i sukob (naveden u § 7) zakona širenja svjetlosti s načelom relativnosti. on juri (prosuđivano s pružnog nasipa) ususret zraki koja dolazi iz B. znači obje ove zrake srele bi se točno kod njega. Tom sukobu vodi naime razmišljanje u § 6. međutim. a bježi ispred zrake koja ga sustiže iz A. Ova točka M' poklapa se doduše u trenutku udara munja6) s točkom M. ne može se tvrditi da je čovjek svojim hodanjem u odnosu na tračnice prevalio put w u vremenu koje je prosuđivano s pružnog nasipa jednako jednoj sekundi. napustimo li ga. U stvarnosti. Definicija istodobnosti može se dati u odnosu na vlak na točno isti način kao i u odnosu na pružni nasip. Kad kažemo da su udarci munja A i B u odnosu na pružni nasip istodobni. on bi trajno ostao u M i do njega bi u tom slučaju stigle istodobno svjetlosne zrake odaslane s mjesta udara munja A i B. Svaki događaj koji se zbiva duž pruge zbiva se također u nekoj određenoj točki vlaka. Opažači koji koriste željeznički vlak kao referentno tijelo moraju dakle doći do rezultata da se udar munje u B dogodio prije negoli udar munje u A. no i giba se brzinom v vlaka u desno (na crtežu). Fizika je pak prije teorije relativnosti uvijek prešutno pretpostavljala da je značenje vremenskog navoda apsolutno. to jest neovisno o stanju gibanja referentnog tijela. prelazi ovu udaljenost također i u odnosu na pružni nasip u jednoj sekundi. to znači ovo: svjetlosne zrake što su pošle s mjesta udara munja A i B susreću se u središnjoj točki M dijela pruge A-B. vremenski navod ima smisla samo tada ako je navedeno referentno tijelo na kojeg se taj navod odnosi. Tamo zaključismo da čovjek u vagonu. No događajima A i B odgovaraju također i mjesta A i B na vlaku. prema upravo provedenim razmišljanjima. Neka je M' središnja točka odsječka A-B vlaka u vožnji. oba udara munja A i B). koja su istodobna u odnosu na pružni nasip. Ali kako. koji u odnosu na vagon prelazi udaljenost w u jednoj sekundi. 6) Prosuđivano s pružnog nasipa! Kad neki opažač u vlaku u točki M' ne bi imao tu brzinu v. nisu istodobni u odnosu na vlak i obratno (relativnost istodobnosti).promatraju u odnosu na vlak. Opažač će dakle vidjeti ranije zraku što polazi iz B negoli onu što polazi iz A.

Javlja se pred nama mogućnost da zakon širenja svjetlosti u vakuumu izmirimo s načelom relativnosti. 2. postaje nevažeći. počiva uostalom na još jednoj drugoj pretpostavci koja se u svjetlu strožeg razmišljanja pojavljuje samovoljna. Najjednostavnije je sam vlak upotrijebiti kao referentno tijelo (koordinatni sustav). Nazovimo A' i B' obje točke vlaka čiju udaljenost tražimo. U . tada nestaje po teškoća u § 7. Ova pak okolnost daje jedan drugi prigovor protiv prividno tako jasnog razmatranja u § 6. Ove točke A i B pružnog nasipa su saznatljive uz pomoć definicije vremena u § 8. Opažač koji se vozi u vlaku mjeri taj razmak tako da u ravnoj crti prislanja svoj mjerni štap duž podova vagona sve dok od jedne označene točke ne dođe do druge.Razmišljanje u § 6.prosuđivano s pružnog nasipa . tada mjereno s pružnog nasipa također ni ovaj put ne mora biti jednak w. iako je također i prije postavljanja teorije relativnosti stalno (prešutno) bila činjena. Mjereno s pružnog nasipa. § 10. vagona Već znamo da je za mjerenje udaljenosti potrebno neko referentno tijelo u odnosu na kojeg se udaljenost mjeri. O relativnosti pojma prostorne udaljenosti Promatrajmo dva određena mjesta u vlaku7) koji brzinomv vozi duž pružnog nasipa i pitajmo se koliko su međusobno udaljena. da bismo odstranili prividno protuslovlje između obje ove fundamentalne posljedice iskustva? Ovo pitanje vodi na jedno općenito. Drukčije je ako je potrebno tu udaljenost određivati s pruge. Prevaljuje li naime čovjek u vagonu u jednoj vremenskoj jedinici mjereno u vlaku put w. Obje te točke putuju brzinom v duž pružnog nasipa. i 100. § 11. jer dodatni teorem brzina izveden u § 6. Za to nam se nudi sljedeća metoda. Broj koji izriče koliko je puta prislonjen mjerni štap je tada tražena udaljenost. Prostorni razmak između dvije točke nekog krutog tijela neovisan je o stanju gibanja referentnog tijela. Vremenski razmak između dva događaja neovisan je o stanju gibanja referentnog tijela. bila dobivena na osnovi razmatranja koje je klasičnoj mehanici posudilo dvije ničim opravdane hipoteze. 7) Recimo u sredini između 1. može također i dužina vlaka biti drukčija negoli ona mjerena u samom vlaku. Potom se razmak točaka A i B mjeri ponavljanim prislanjanjem mjernog štapa duž pružnog nasipa. Pitamo se prvo za točke A odnosno B pružnog nasipa kod kojih su obje točke A' i B' u jednom određenom vremenu t .projurile. Napuste li se pak sada ove hipoteze. A priori to nipošto ne znači da ovo posljednje mjerenje mora davati isti rezultat kao prvo. Lorentzove transformacije Razmišljanja u posljednja tri paragrafa pokazuju nam da je prividna nespojivost zakona širenja svjetlosti s načelom relativnosti u § 7. Dolazimo do pitanja: Kako da izmijenimo razmišljanje iz § 6. ove hipoteze glase: 1.

jednom skelom od štapova tako produženo da se bilo koji događaj u toku može lokalizirati u odnosu na tu skelu. jedan na drugog okomita. z na koordinatne ravnine. Neki događaj koji se zbio bilo gdje bit će prostorno u odnosu na K fiksiran pomoću tri okomice x. y'.razmatranjima u § 6. Isti događaj se fiksira prostorno-vremenski pomoću odgovarajućih vrijednost x' y' z' t' koje se dakako ne poklapaju s x. y. Prije nego to podrobnije raspravimo. Ovaj se problem za relativno prostorno orijentiranje koordinatnog sustava zadano crtežom 2. U točnoj formulaciji naš problem glasi ovako kako slijedi. Pružnom nasipu odgovara tada jedan koordinatni sustav K. t. na način naveden u § 2. t' jednog događaja u odnosu na K' kad su veličine x. y. Kako su ove veličine shvaćene kao rezultati fizikalnih mjerenja bit će kasnije opširno obrazloženo. bio preuzeo ulogu jednog pravca. z'. Ne moramo se obazirati na to da bi se ove skele u stvarnosti uvijek iznova uništavale zbog neproničnosti krutih tijela. u mislima produžiti kroz cijeli prostor tako da se svaki. a vremenski fiksiran jednom vremenskom vrijednošću t. Jednako tako možemo sebi vlak. posve određenog odgovora. je matematički gledano. U svakoj takvoj skeli zamislimo istaknuta tri. događaj može lokalizirati također i u odnosu na tu drugu skelu. rješava sljedećim jednadžbama: x' = x − vt v2 1− 2 c y'= y z'= z v2 t− 2 x c t'= v2 1− 2 c Ovaj skup jednadžbi naziva se "Lorentzove transformacije". koji putuje brzinom v. zamisliti ovo referentno tijelo postrance položeno prema gore. međutim. t istog događaja zadane u odnosu na K? Odnosi moraju biti tako izabrani da se jamči udovoljenje zakonu širenja svjetlosti u vakuumu u odnosu na K i K' za jednu i tu istu svjetlosnu zraku (i to za svaku). Kako ćemo saznati mjesto i vrijeme jednog događaja u odnosu na vlak ako su nam poznati mjesto i vrijeme tog događaja u odnosu na pružni nasip? Postoji li takav zamisliv odgovor na ovo pitanje da shodno tom odgovoru zakon prostiranja svjetlosti u vakuumu ne proturječi načelu relativnosti? Da se drukčije izrazimo: Da li je zamisliv neki odnos između mjesta i vremena pojedinog događaja u odnosu na oba referentna tijela. tako da svjetlosna zraka ima brzinu širenja c u odnosu na pružni nasip i u odnosu na vlak? Ovo pitanje vodi do potvrdnog. Dosad smo uvijek promatrali događaje koji se odigravaju duž pružnog nasipa koji. zida označena kao "koordinatne ravnine" ("koordinatni sustav"). . do jednog posve određenog zakona pretvorbe za prostorno-vremenske veličine nekog događaja prilikom prijelaza s jednog referentnog tijela na drugo. uključimo se u slijedeće međurazmišljanje. Kolike su vrijednosti x'. Možemo. Učinivši tako nećemo upasti u načelnu pogrešku. z. y. koliko god dalek. a vlaku koordinatni sustav K'. imamo mjesta i vremena u odnosu na vlak te u odnosu na pružni nasip. z.

Crtež 2. . Pošaljimo duž pozitivnog kraka x-osi svjetlosni signal te neka on putuje shodno jednadžbi x=ct dakle brzinom c. Isto je sa svjetlosnom zrakom koja se širi i u nekom po volji drugom smjeru. Vidi se dakle da je brzina širenja jednaka c također i u odnosu na referentno tijelo K'. U stvari. jer su jednadžbe Lorentzovih transformacija izvedene naime s tog stanovišta. Da smo umjesto zakona širenja svjetlosti bili uzeli za osnovu prešutnu pretpostavku stare mehanike o apsolutnom karakteru vremena i dužina. tada bismo umjesto ovih jednadžbi transformacije došli do jednadžbi x ' = x − vt y'= z z'= z t'=t koje se često nazivaju i "Galilejeve transformacije''. Galilejeve transformacije proizlaze iz Lorentzovih jednostavno tako da u ove potonje za brzinu svjetlosti c stavimo beskonačnu vrijednost Na sljedećem primjeru ćemo lijepo vidjeti kako je shodno Lorentzovim transformacijama zakon širenja svjetlosti u vakuumu sačuvan i za referentno tijelo K i za referentno tijelo K'. Shodno jednadžbama Lorentzovih transformacija taj jednostavan odnos između x i t uvjetuje i odnos između x' i t'. x' = (c − v)t 1− v2 c2  v 1 −  t c t'=  v2 1− 2 c iz kojih zatim dijeljenjem dobivamo jednostavno x' = c t' Prema toj jednadžbi vlada se širenje svjetlosti ako ga promatramo u odnosu na K'. Tome se dakako ne treba čuditi. daju nam prva i četvrta jednadžba Lorentzovih transformacija kad u njih umjesto x stavimo ct.

Obje ove točke (početak i kraj) odredit ćemo iz prve jednadžbe Lorentzovih transformacija za vrijeme t = 0: x( početak _ štapa ) v2 = 0 ⋅ 1− 2 c v2 1− 2 c x( kraj _ štapa ) v2 = 1⋅ 1 − 2 c Razmak odnosno udaljenost između tih točaka iznosi dakle No metarski štap se u odnosu na K giba brzinom v. Za oba ova otkucaja daju prva i četvrta jednadžba Lorentzovih transformacija: t =0 t= 1 1− v2 c2 t= 1 v 2 sekundi. i to utoliko kraći što se brže giba.1 dva uzastopna sekundna otkucaja te ure. Sada se pitam: kolika je dužina metarskog štapa u odnosu na sustav K? Da bismo to saznali trebamo samo pitati gdje početak i kraj Štapa leže u odnosu na K u nekom određenom vremenu t sustava K.osi miruje u odnosu na K. z. Jer veličine x. y. Ura uslijed svog gibanja ide sporije negoli u stanju mirovanja. Suprotno tome. Promatrajmo sada jednu uru koja trajno miruje u početnoj točki (x' = 0) od K'. ima dužinu 1 − v2 . a njegov kraj u točki x' = 1. prosuđivano iz K'. . Kad bismo za osnovu imali Galilejeve transformacije tada ne bismo uslijed gibanja dobili skraćivanje štapa. Neka su t' = 0 i t' . One naime postaju besmislene ako se za v izabere vrijednost veća od c. našli bismo da on. dakle nešto 1− 2 c Prosuđivano iz K ura se giba brzinom v. Iz toga zaključujemo da u teoriji relativnosti brzina c ima ulogu granične brzine koju nijedno stvarno tijelo ne bi moglo postići ili prekoračiti. A priori izlazi na vidjelo da iz jednadžbi transformacija moramo saznati nešto o fizikalnom ponašanju mjernih štapova i ura. t nisu ništa drugo već pomoću mjernih štapova i ura dobivani rezultati mjerenja. Ova uloga brzine c kao granične brzine proizlazi uostalom i iz jednadžbi Lorentzovih transformacija. Slijedi dakle da dužina nekog krutog metarskog štapa koji se brzinom v giba u smjeru svoje dužine iznosi v2 1 − 2 metara. ako bismo promatrali metarski štap koji u x.§ 12. c Pokretni kruti štap je dakle kraći nego isti taj štap u stanju mirovanja. prosuđivano iz tog referentnog tijela između dva otkucaja protekne ne točno jedna sekunda već duže vrijeme. I ovdje brzina c ima ulogu nedostižne granične brzine. Pri brzini v=c bilo bi v2 1 − 2 = 0 a za još veće brzine korijen bi imao c imaginarnu vrijednost. to je posve u smislu načela c2 relativnosti koje i čini podlogu našem razmišljanju. Ponašanje štapova i ura u gibanju Postavljamo metarski štap na x'-os tako da je njegov početak u točki x' = 0.

Pitanje je sada koji će od ova dva teorema izdržati kušnju stvarnosti. No kako se s druge strane čitatelju ti učinci čine posve neobični. učinci iz prethodnog paragrafa jedva da će se moći izravno ustanoviti u stvarnosti. bez obzira bila tekućina u odnosu na druga tijela u kretanju ili ne bila. Poznata je dakle brzina svjetlosti u odnosu na tekućinu te brzina tekućine u odnosu na cijev. Pokus obrađuje sljedeće pitanje. u slučaju da ona ranije spomenuta tekućina struji kroz cijev brzinom v? U smislu načela relativnosti mi ćemo pretpostaviti da se u odnosu na tekućinu svjetlost širi uvijek istom brzinom w. a nakon njega su ga ponavljali neki od najboljih eksperimentalnih fizičara. dobiva: W=v + w (A) Ovo razmatranje možemo pak provesti jednako tako dobro uzmemo li za osnovu teoriju relativnosti. tako da je rezultat neprijeporan. Teorem zbrajanja brzina. a koji se može sjajno potvrditi pokusom. O tom nas poučava silno važan pokus što ga je genijalni fizičar Fizeau izveo prije više od pola stoljeća. .§ 13. ja ću sada iz teorije izvući još jedan zaključak koji se iz cijelog dosadašnjeg obrazloženja može lako izvesti. Umjesto čovjeka u hodu uvedimo u razmatranje jednu točku koja se u odnosu na koordinatni sustav K' giba shodno jednadžbi x' = w t' Iz prve i četvrte jednadžbe Galilejevih transformacija može se x' i t' izraziti pomoću x i t pa se tako dobije x = (v + w)t Ova jednadžba ne izražava ništa drugo nego zakon gibanja točke prema sustavu K (čovjeka prema pružnom nasipu). U § 6. čiju brzinu označavamo s W tako da se. a traži se brzina svjetlosti u odnosu na cijev. Umjesto jednadžbe (A) dobije se tada jednadžba: W= v+w vw 1+ 2 c (B) koja prema teoriji relativnosti odgovara teoremu zbrajanja brzina istog smjera. izveli smo teorem zbrajanja za brzine istog smjera. U mirnoj tekućini svjetlost se širi nekom određenom brzinom w. Kako brzo se širi u cijevi R na crtežu smjeru strelice. primjenjujući prvu i četvrtu jednadžbu Lorentzovih transformacija. Isti se može lako dobiti i iz Galilejevih transformacija (§ 11). onako kako to proizlazi iz hipoteza klasične mehanike. Fizeauov pokus Buduću da ure i mjerne štapove možemo in praxi pomicati samo brzinama koje su malene u odnosu na brzinu svjetlosti. U tom se slučaju treba u jednadžbi x' = w t' x' i t' izraziti s x i t. kao § 6.

Jasno je da je ovdje opet pred nama zadatak iz § 6. Cijev igra ulogu pružnog nasipa odnosno koordinatnog sustava K, tekućina ulogu vagona odnosno koordinatnog sustava K' a svjetlost ulogu čovjeka koji hoda po vagonu, odnosno ulogu pokretne točke u ovom paragrafu. Označimo li dakle s W brzinu svjetlosti u odnosu na cijev, tada je ta brzina dana jednadžbom (A) odnosno (B), već prema tome da li stvarnosti odgovaraju Galilejeve transformacije ili Lorentzove transformacije. Pokus se, s vrlo velikom točnošću, odlučio za jednadžbu (B) izvedenu iz teorije relativnosti. Utjecaj brzine strujanja v na širenje svjetlosti je prema posljednjim izvrsnim mjerenjima Zeemana prikazano formulom (B) s točnošću boljom od 1 posto. Potrebno je svakako istaći da je još mnogo prije teorije relativnosti teoriju te pojave bio iznio H. A Lorentz na čisto elektrodinamički način koristeći određene hipoteze o elektrodinamičkoj građi tvari. No ova činjenica ni u kom slučaju ne umanjuje dokaznu snagu pokusa kao experimentum crucis u prilog teoriji relativnosti. Jer MaxwellLorentzova elektrodinamika, na kojoj se zasnivala teorija tumačenja gornjeg pokusa, nipošto nije u suprotnosti s teorijom relativnosti. Ova posljednja je, štoviše, izrasla iz elektrodinamike kao začudno jednostavno sažimanje i poopćenje ranijih međusobno nezavisnih hipoteza na kojima je bila sagrađena elektrodinamika. § 14. Heuristička vrijednost teorije relativnosti Mogli bismo ukratko sažeti dosad izloženi slijed misli. Iskustvo je vodilo prema uvjerenju da, s jedne strane, vrijedi načelo relativnosti, a da bi, s druge strane, brzina svjetlosti u vakuumu morala biti konstanta c. Objedinjavanjem oba ova postulata dobiva se zakon transformacije za prostorne koordinate x, y, z i vrijeme t događaja, koje povezuju prirodno zbivanje; dobiva se ne Galilejeva transformacija već (odstupajući od klasične mehanike) Lorentzova transformacija. U tom slijedu misli važnu ulogu je igrao zakon širenja svjetlosti prihvaćanje kojeg se opravdava našim činjeničnim znanjem. No pošto već imamo u rukama Lorentzovu transformaciju možemo je ujediniti s načelom relativnosti te teoriju sažeti u izjavu: Svaki opći prirodni zakon mora biti takav da prelazi u zakon posve istog smisla ako se umjesto prostorno-vremenskih varijabli x, y, z, t prvobitnog koordinatnog sustava K uvedu nove prostorno-vremenske varijable x', y', z', t' koordinatnog sustava K' pri čemu je matematički odnos crtkanih i necrtkanih veličina određen Lorentzovom transformacijom. Ukratko: Opći prirodni zakoni su kovarijantni u odnosu na Lorentzove transformacije. Ovo je točno određen matematički uvjet što ga teorija relativnosti propisuje nekom prirodnom zakonu; time ona postaje vrijedno heurističko pomagalo u traženju općih prirodnih zakona. Ako bi se našao neki opći prirodni zakon koji ne ispunjava taj uvjet, time bi se opovrgla najmanje jedna od dvije temeljne pretpostavke teorije. Pogledajmo sada što je ovo potonje pokazalo na općim posljedicama teorije.

§ 15. Opće posljedice teorije Iz dosadašnjeg izlaganja se vidi da je (specijalna) teorija relativnosti izrasla iz elektrodinamike i optike. U tim područjima ona nije mnogo izmijenila u teorijskim iskazima, ali je znatno pojednostavnila teorijsku zgradu to jest izvođenje zakona i što je neusporedivo važnije osjetno je smanjila broj međusobno nezavisnih hipoteza na kojima počiva teorija. Ona je dodijelila Maxwell-Lorentzovoj teoriji takav stupanj očitosti da je ova prodirala kod fizičara čak i onda ako eksperiment nije dovoljno uvjerljivo govorio njoj u prilog. Klasičnoj je mehanici bila potrebna samo jedna izmjena pa da se uskladi sa zahtjevom specijalne teorije relativnosti. Ova izmjena tiče se pak uglavnom samo zakona vrlo brzog gibanja, kad brzine materije u odnosu na brzinu svjetlosti nisu male. Takve brzine u stvarnosti postižu samo elektroni i ioni; kod drugih gibanja su odstupanja od zakona klasične mehanike presitna da bi se uopće praktički zamijetila. O gibanjima nebeskih tijela bit će tek govora u općoj teoriji relativnosti. Prema teoriji relativnosti kinetička energija materijalne točke mase m nije više zadana poznatim izrazom m
mc 2 v2 već 2

izrazom

1−

v2 . c2

Vrijednost tog izraza postaje beskonačna kad se brzina v približava brzini svjetlosti c. Brzina mora dakle ostati stalno manja od c, bez obzira koliko veliku energiju upotrijebili za ubrzanje. Razvijemo li taj izraz za kinetičku energiju u red, dobijemo:
mc 2 + m v2 3 v2 + m + ⋅⋅⋅ 2 8 c2

Treći član reda je u odnosu na drugi član, koji se u klasičnoj mehanici jedini uzima u obzir, uvijek malen ako je
v2 2 2 manje od 1, Prvi član mc ne sadrži brzinu, ne uzima se c

dakle u obzir ako je samo riječ o tome kako energija materijalne točke ovisi o brzini. O načelnom značenju tog člana bit će pobliže još govora. Najvažnija posljedica općenite vrste do koje je dovela specijalna teorija relativnosti uče se pojma mase. U predrelativističkoj fizici su od temeljnog značaja dva stavka o održanju, naime stavak o održanju energije i stavak o održanju mase; oba ova temeljna stavka bila su naizgled međusobno posve neovisna. Kroz teoriju relativnosti oba su se ta stavka stopila u jedan. Kako je do toga došlo i kako da shvatimo to stapanje, obrazložit ćemo sada ukratko. Načelo relativnosti traži da stavak o održanju energije ne vrijedi samo u odnosu na jedan koordinatni sustav K već i u odnosu na svaki onaj koordinatni sustav K' koji se prema K giba jednoliko i translatorno (kratko rečeno, u odnosu na svaki "Galilejev" koordinatni sustav). Za prijelaz između dva takva sustava je, protivno klasičnoj mehanici, mjerodavna Lorentzova transformacija. Iz ovih premisa u vezi s osnovnim jednadžbama Maxwellove elektrodinamike može se s važnom nužnošću razmjerno jednostavnim razmatranjima zaključiti: Neko tijelo

koje leti brzinom v i prima energiju E0 u obliku zračenja8), bilježi porast svoje energije za iznos:
E0 1− v2 c2

Tražena energija tijela je dakle tada, s obzirom na ranije naveden izraz za kinetičku energiju, dana sa:
E0  2   m + c2  c   2 v 1− 2 c 8) E0 primljena energija, promatrano iz koordinatnog sustava u gibanju zajedno s tijelom.

Tijelo dakle tada ima istu energiju koliku i neko tijelo u gibanju brzinom v mase
m E0 . Može se također reći: Prima li tijelo energiju E0 , raste njegova troma masa za iznos c2 E0 ; troma masa nekog tijela nije dakle stalna već promjenjiva u skladu s promjenama c2

svoje energije. Troma masa nekog tjelesnog sustava može se jednako tako smatrati i kao mjerom njegove energije. Stavak o očuvanju mase nekog sustava sastaje se sa stavkom o očuvanju energije i vrijedi sve dokle dok sustav niti prima niti odašilje energiju. Napišemo li izraz za energiju u obliku
mc 2 + E0 1− v2 c2

vidimo da oblik mc2, koji nam je već ranije upao u oči, nije ništa drugo već energija koju je tijelo već posjedovalo9) prije nego je primilo energiju E0 .
9) Prosuđivano s koordinatnog sustava koji se zajedno s njim giba.

Izravna usporedba ovog stavka s iskustvom zakazuje u svakodnevnici budući da promjene energije E0 koju možemo davati jednom sustavu nisu dovoljno velike da bi bile zamjetljive u obliku promjene trome mase sustava.
E0 je premalo u usporedbi s masom m c2

koja je već postojala prije promjene energije. Na toj okolnosti se zasniva činjenica da je stavak o održanju mase mogao biti s uspjehom upotrebljavan te samostalno vrijediti. Još jedna posljednja primjedba načelne prirode. Uspjeh Faraday-Maxwellovog tumačenja elektrodimaničkog djelovanja na daljinu putem prijelaznih zbivanja konačne brzine širenja proizveo je kod fizičara takav učinak da se probilo uvjerenje da nema neposrednih trenutnih djelovanja na daljinu tipa Newtonovog zakona gravitacije. Prema teoriji relativnosti, namjesto trenutnog djelovanja na daljinu odnosno djelovanja na daljinu s beskonačnom brzinom širenja, nastupa uvijek djelovanje na daljinu s brzinom svjetlosti. To je u vezi s načelnom ulogom koju brzina c ima u toj teoriji. U drugom dijelu ćemo pokazati na koji je način ovaj rezultat izmijenjen u općoj teoriji relativnosti.

može izdržati iskustvenu provjeru. H.to znači bez korištenja teorije relativnosti . a da joj pritom nije potrebna neka posebna hipoteza o građi i ponašanju elektrona. kao što smo to . A. međusobno rastjerati pod utjecajem svog međudjelovanja ukoliko medu njima ne bi bile djelatne još neke drukčije sile priroda kojih nam je nepoznata10). Pretpostavimo li sada da prilikom gibanja elektrona ostaju nepromijenjeni relativni razmaci električnih masa koje grade elektron (kruta veza u smislu klasične mehanike). Jednako tako stoje stvari. Ova hipoteza. Oni u stvari silno suzuju teorijske mogućnosti da neka druga teorija. Lorentz je prvi.§ 16. Specijalna teorija relativnosti iskristalizirala se iz Maxwell-Lorentzove teorije elektromagnetskih pojava. međutim. osim Maxwell-Lorentzove. Pri teorijskoj obradi tih elektrona moramo se suočiti s poteškoćom da ih elektrodinamika sama po svojoj prirodi ne može obuhvatiti računom. 10) Općoj teoriji relativnosti blisko je shvaćanje da se električne mase jednog elektrona drže zajedno gravitacijskim silama. uveo hipotezu da elektron gibanjem doživljava kontrakciju u smjeru kretanja srazmjernu izrazu v2 1 − 2 .izgleda neobična. Riječ je o godišnjem pomaku prividnog mjesta zvijezda zbog Zemljinog gibanja oko Sunca (aberacija) te o utjecaju radijalne komponente gibanja zvijezda (u odnosu na Zemlju) na boju svjetlosti koja s njih stiže do Zemlje. tada stižemo do zakona gibanja elektrona koji se ne slaže s iskustvom. Specijalna teorija relativnosti i iskustvo Na pitanje koliko teoriju relativnosti podržava iskustvo nema jednostavnog odgovora iz razloga koji je već bio spomenut prilikom temeljnog Fizeauovog pokusa. daje nam zatim onaj zakon gibanja koji je posljednjih godina iskustveno potvrđen velikom točnošću. od kojih se elektroni sastoje. previše su brojni da bi se ovdje mogli podastrijeti. vođen posve formalnim razmišljanjima. Ovdje kao posebno važno spominjem da je teorija relativnosti na posve jednostavan način u poklapanju s iskustvom omogućila proračunati utjecaje koje zbog gibanja Zemlje u odnosu na zvijezde trpi svjetlost što stiže s tih zvijezda. Eksperimentalni dokazi u prilog MaxwellLorentzove teorije. Postoje. ovaj posljednji utjecaj se očituje kao malen pomak spektralnih linija u spektrima zvjezdane svjetlosti u odnosu na spektralni položaj tih istih spektralnih linija iz zemaljskih svjetlosnih izvora (Dopplerov efekt). dvije klase dosad objavljenih eksperimentalnih činjenica koje Maxwell-Lorentzova teorija može prikazati samo ukoliko uvode jednu pomoćnu hipotezu koja sama za sebe . Stoga sve iskustvene činjenice koje podržavaju elektromagnetsku teoriju podržavaju i teoriju relativnosti. Poznato je da se katodne zrake i tako zvane beta zrake što ih emitiraju neke radioaktivne tvari sastoje od negativno nabijenih električnih čestica (elektrona) vrlo malene tromosti i velike brzine. koja se c elektrodinamički ne može ničim opravdati. Istraživanjem otklona ovih zraka pod utjecajem električnih i magnetskih polja može se vrlo detaljno proučiti zakon gibanja tih čestica. Teorija relativnosti nudi isti zakon gibanja. morale bi se negativne električne mase. Budući da se električne mase istog predznaka odbijaju. koji su ujedno dokazi u prilog teorije relativnosti.

Stoga izgleda da je od svih Galilejevih koordinatnih sustava jedan (K) fizikalno istaknut određenim stanjem svog gibanja. Čak i više od toga! Račun kaže da bi to vrijeme T' pri zadanoj brzini v u odnosu na etere bilo drukčije u slučaju kad se tijelo giba u smjeru okomitom prema ravnini zrcala negoli kad se giba paralelno s ravninom zrcala. kojem mi ne možemo pripisati neki smisao. Ovom gibanju K' spram etera ("eterski vjetar" u odnosu na K') pripisivali su se složeni zakoni koji su trebali važiti spram K'. Ako se tijelo sa zrcalima giba spram etera. tada se ustanovljava da ne vrijede za neko referentno tijelo K' koje se jednoliko giba spram K. ali svakako jesu za neki sustav koji miruje spram Sunca. Uzmimo sad da Maxwell-Lorentzove jednadžbe vrijede za neko referentno tijelo K. Zamislimo na jednom krutom tijelu postavljena dva zrcala okrenuta reflektirajućim stranama je dan prema drugom. shvaćanje stvarnog stanja je u teoriji relativnosti neusporedivo više zadovoljavajuće. u slučaju kad cijeli taj sustav zrcala miruje u odnosu na eter. Naslijeđene predrasude o vremenu i prostoru nisu dopuštale da se pojavi sumnja u to da su za prijelaz s jednog referentnog tijela u drugi mjerodavne Galilejeve transformacije. Na veliku zbunjenost fizičara. ne postoji povlašteni koordinatni sustav koji je dao povoda uvođenju eterske ideje. već gibanje spram dotičnog odabranog referentnog tijela. Lorentz i Fiz Gerald su iz te smetenosti izašli s teorijom u kojoj pretpostaviše da gibanje tijela spram etera prouzročuje kontrakciju tijela u smjeru gibanja i to upravo za toliko da se izgubi ona očekivana razlika u vremenu. Već je u § 5. gibaju i spram etera. Prema njoj. Usporedba s izlaganjem u § 12. međutim. a stoga ni eterskog vjetra i eksperimenta u kojem bi se on očitovao. Međutim. stvarno stanje je naime bilo sljedeće. ispao negativan. mjerodavno za ovu kontrakciju nije gibanje samo po sebi. kod Fizeauovog pokusa rezultate kojeg je teorija relativnosti dokazala bez nužnog uvođenja nekih hipoteza o fizikalnoj prirodi tekućine. bez unosa posebnih hipoteza. Kontrakcija tijela u gibanju slijedi ovdje. računski se dobije da je za putovanje svjetlosti potrebno nešto drukčije vrijeme T. . rezultat pokusa je. pokazuje da je takav ishod bio pravilan i sa stanovišta teorije relativnosti.vidjeli u § 13. Prije postavljanja teorije relativnosti fizičarima je teško padalo suočavanje s tim negativnim nalazom. Fizikalno se ovaj rezultat tumači time da K shvatimo kao sustav miran spram nekog hipotetskog svjetlosnog etera. Michelson je za to pronašao eksperimentalnu metodu koja nije mogla zakazati. Shodno tome morao se takav eterski vjetar prihvatiti i u odnosu na Zemlju. a napori fizičara su dugo bili usmjereni na to da ga dokažu. bilo rečeno da svi napori u tom smjeru daju negativan rezultat. ako se prihvati da između koordinata u K i K' postoje odnosi Galilejeve transformacije. Michelson i Morley izveli su pokus interferencije svjetlosti u kojem bi se ova razlika morala posve jasno iskazati. iz oba temeljna načela teorije. Očekivane razlike nije bilo. trebalo bi da su svi koordinatni sustavi K' koji su u pokretu spram K. Druga grupa činjenica na koje ovdje upiremo prstom odnosi se na pitanje da li je prilikom pokusa na Zemlji zamjetljivo gibanje Zemlje kroz svemirski prostor. Nasuprot tome. Jedna svjetlosna zraka treba posve određeno vrijeme T da bi došla od jednog zrcala do drugog pa opet natrag. Koliko god da je sićušna ova izračunata razlika između ta dva vremena. Tako dakle za referenti sustav u kretanju sa Zemljom zrcala u pokusu Michelsona i Morleya nisu skraćena.

Četverodimenzionalni prostor Minkowskog Nematematičara podilazi tiha jeza kad čuje za riječ "četverodimenzionalan". međutim. y1. prirodno četverodimenzionalan u prostorno-vremenskom smislu. x. To mu ga znači da je položaj neke (mirujuće) točke moguće opisati pomoću tri broja (koordinata). Prostor je trodimenzionalni kontinuum. svakom događaju daje se po volji "susjedan" (ostvaren ili tek zamišljen) događaj čije koordinate x1. z1 koje se koordinatama x. "Svijet" u tom smislu je također kontinuum. Ni u tome nije važno otkriće Minkowskog za formalni razvitak teorije relativnosti. Da bismo tom srodstvu dali prilike da se istakne.z. Razlog da nismo navikli shvaćati svijet u smislu četverodimenzionalnog kontinuuma je taj što je vrijeme u predrelativističkoj fizici imalo u odnosu na prostorne koordinate različitu. Tada. naime tri prostorne koordinate x. te da za svaku točku postoji po volji "susjedna" točka čiji položaj se može opisati takvim koordinatnim vrijednostima (koordinatama) x1. Taj svijet sačinjavaju pojedinačni događaji od kojih je svaki opisan pomoću četiri broja. to jest neovisno o položaju i stanju gibanja referentnog sustava To dolazi do izražaja u posljednjoj jednadžbi Galilejevih transformacija (t'=t). Ove četiri koordinate formalno odgovaraju trima prostornim . Teorijom relativnosti ponuđen je četverodimenzionalni način promatranja "svijeta" budući da se shodno toj teoriji vremenu oduzima njegova samostalnost. kao što se to vidi i u četvrtoj jednadžbi Lorentzove transformacije: v x c2 t'= v2 1− 2 c t− Jer. y. Slično je svijet fizikalnih zbivanja. z1. Čisto prostorna udaljenost dvaju događaja u odnosu na K ima za posljedicu vremensku udaljenost istih u odnosu na K'.y. z prvo spomenute točke nalaze po volji blizu. samostalniju ulogu. ništa nije tako obično kao izjava da je naš svijet na kojeg smo navikli četverodimenzionalni prostorno-vremenski kontinuum. vrijeme je u stvari apsolutno. y1.t prvotno promatranog događaja.y. prema toj jednadžbi vremenska razlika t' dva događaja u odnosu na K' uopće ne nestaje čak ni onda kad nestaje vremenska razlika t istih događaja u odnosu na K. a zbog broja koordinata o "trodimenzionalnost". Ono je mnogo više u spoznaji da četverodimenzionalni kontmuum teorije relativnosti u svojim mjerodavnim formalnim osobinama pokazuje jako srodstvo prema trodimenzionalnom kontinuumu euklidskog geometrijskog prostora). Zato smo se naviknuli na to da s vremenom računamo kao s nekim samostalnim kontinuumom. što ga je Minkowski kratko bio nazvao "svijet". prirodni zakoni koji udovoljavaju zahtjevima (specijalne) teorije relativnosti poprimaju matematičke oblike u kojima vremenska koordinata igra posve istu ulogu kao i tri prostome koordinate. y. Zbog ovog posljednjeg svojstva govorimo o "kontinuumu" to jest neprekinutosti. osjećaj ne mnogo različit od onog što ga izazivaju sablasti u kazališnim predstavama.z i jednom vremenskom koordinatom vrijednosti t.§ 17. Shodno klasičnoj fizici. t1 se po volji malo razlikuju od koordinata x. z. Pa ipak. mora se svakako umjesto uobičajene vremenske koordinate t uvesti njoj srazmjerna imaginarna veličina −1ct .

već o njezinoj valjanosti ili netočnosti može odlučiti samo iskustvo. kao što je rečeno. Načelo što smo ga upotrijebili ne izriče samo da bi se za opisivanje svakog događaja moglo jednako tako dobro odabrati bilo vagon bilo pružni nasip kao referentno tijelo (jer je također i to samo po sebi razumljivo). (b) Pružni nasip se giba u odnosu na vagon. to jest princip fizikalne relativnosti svih jednolikih gibanja. Naš princip tvrdi mnogo više: Formuliraju li se opći prirodni zakoni. međutim. činjenica o ovdje uočenom gibanju izraziti na dva načina koja su oba posve ravnopravna. U našem često upotrebljavanom primjeru pružnog nasipa i željezničkog vagona može se. Analizirajmo još jednom točno njegov sadržaj. Specijalno i opće načelo teorije relativnosti Osnovna postavka oko koje su se okretala sva dosadašnja razmatranja bilo je specijalno načelo relativnosti. ja ću ovime završiti prvi dio. DRUGI DIO O OPĆOJ TEORIJI RELATIVNOSTI § 18.koordinatama euklidske geometrije. Pri pukoj konstataciji odnosno opisu gibanja načelno je posve svejedno na kakvo se referentno tijelo gibanje odnosi. Do sada. a u iskazu (b) vagon kao referentno tijelo. No budući da za razumijevanje barem osnovnih misli kako specijalne tako i opće teorije relativnosti nije nužno potreban egzaktniji obuhvat ovog. tako da (a) pružni nasip služi kao referentno tijelo. tada ovi opći zakoni prirode (na primjer zakoni mehanike ili zakon širenja svjetlosti u vakuumu) glase posve jednako u oba slučaja. To je. U iskazu (a) služi pružni nasip. (b) vagon služi kao referentno tijelo. Ova posljednja izjava. na primjer. To također možemo izraziti i ovako: Za fizikalni opis prirodnih događanja ni jedno od referentnih tijela K i K' se ne ističe pred drugim. kakvi su dobiveni iz iskustva. I nematematičarima mora također biti očevidno da je time teorija dobila izvanredno na preglednosti. Oduvijek je bilo jasno da se svako gibanje kao takvo mora smatrati samo za relativno. samo po sebi razumljivo i ne smije se pobrkati s mnogo opsežnijim iskazom kojeg smo nazvali "načelo relativnosti" i koji nam služi kao osnova naših istraživanja. (a) Vagon se giba u odnosu na pružni nasip. ona nije sadržana u pojmovima "gibanje" i "referentno tijelo" ni izvediva iz njih. nismo nipošto tvrdili da su sva referentna tijela K ravnopravna . bila još u povojima. osnove koje će biti izložene u sljedećim poglavljima. za čitatelja nevičnog matematici besumnje teško pristupačnog predmeta. ne mora se a priori nužno ostvariti. za razliku od ranije. Ove oskudne napomene daju čitatelju tek mutnu ideju o važnim zamislima Minkowskog bez kojih bi opća teorija relativnosti.

pada na tlo?" uobičajen odgovor glasi: "Zato jer ga privlači Zemlja. putnici u vagonu ne osjećaju ništa od tog gibanja. Naš je put više bio sljedeći. Pošli smo prvo od pretpostavke da postoji neko referentno tijelo K takvog stanja gibanja da u odnosu na njega vrijedi Galilejev temeljni stavak: Neka materijalna točka. No već jedno jednostavno. S obzirom na K (Galilejevo referentno tijelo) trebalo bi da prirodni zakoni budu što je moguće jednostavniji. pripišemo nejednolikom gibanju neku vrstu apsolutnog fizičkog realiteta. mora svakome duhu koji teži ka poopćenju biti zamamno odvažiti se na korak prema općem načelu relativnosti. Neka se čitalac preseli u mislima u onaj. protivno općem načelu relativnosti. giba se jednoliko po pravcu. a ne i za druga (to jest drukčije vrste gibanja). prepuštena sama sebi i dovoljno udaljena od svih drugih. već često spominjani vagon koji se giba jednoliko. Treba. U svakom slučaju. Promijeni li se. Tako dugo dok se vagon jednoliko giba. odlikuju tim svojstvom i da za formuliranje prirodnih zakona budu posve ravnopravna s K. ovakvo je tumačenje prema specijalnom načelu relativnosti fizikalno posve opravdano. Ubrzavanje. Uostalom. sva ta referentna tijela smatramo Galilejevim referentnim tijelima. kojeg podignemo i zatim ispustimo. međutim. međutim. odmah napomenuti da se ova formulacija mora kasnije nadomjestiti apstraktnijom. a da se pružni nasip giba. i očito posve pouzdano. na primjer kad vagon snažno zakoči. Zbog toga se osjećamo u prvi mah prisiljeni da. gibanje vagona u neko nejednoliko. No u daljnjem izlaganju vidjet ćemo uskoro da je ovaj zaključak neodrživ odnosno da se može pobiti. Detaljnim proučavanjem .što se tiče formulacije prirodnih zakona. Pošto se uvođenje specijalnog načela relativnosti pokazalo opravdanim. su za opisivanje prirode (formuliranje općih prirodnih zakona) jednako vrijedna. pod pojmom "općim načelom relativnosti" želimo podrazumijevati sljedeću tvrdnju: Sva referentna tijela. Gravitacijsko polje Na pitanje: "Zašto kamen. Nasuprot tome. bez obzira u kakvom se stanju gibanja nalaze. Zbog toga putnik i može svojevoljno tumačiti da vagon miruje. jasno je da za vagon u stanju nejednolikog gibanja ne vrijedi Galilejev temeljni stavak. mehaničko ponašanje je drukčije sada negoli u prethodnom slučaju i zato izgleda da je sada isključeno da u odnosu na vagon u nejednolikom gibanju vrijede isti zakoni mehanike koji vrijede za slučaj vagona u mirovanju odnosno jednolikom gibanju. U tom smislu govorimo o specijalnom načelu relativnosti odnosno o specijalnoj teoriji relativnosti. § 19. K K' itd. Valjanost načela relativnosti bila je pretpostavljena samo za ova referentna tijela. Ali osim K trebalo bi da se i sva ona referentna tijela K' koja se u odnosu na K nalaze u stanju Jednolikog pravocrtnog nerotacionog gibanja. odnosno usporavanje vagona očituje se u mehaničkom ponašanju tijela u odnosu na njega. u tom slučaju putnici doživljavaju odgovarajući snažan trzaj prema naprijed." Suvremena fizika formulira ovaj odgovor nešto drukčije i to iz sljedećeg razloga. zbog razloga koji će tek kasnije izaći na vidjelo. razmatranje izgleda kao da nam savjetuje da odustanemo od tog posve bezizglednog pokušaja.

neki magnet komad željeza. Ovaj je zakon krajnje točan. jačina i smjer polja na većoj udaljenosti određeni su tada zakonom koji upravlja prostornim osobinama gravitacijskog polja. a osobito Širenje elektromagnetskih valova. u polju sile teže (u uvjetima vakuuma) posve jednako ako počnu padati istoga trena iz stanja mirovanja odnosno nekom istom početnom brzinom. Ako je sad ubrzavajuća sila sila teža. Zemlja proizvodi u svojoj okolini gravitacijsko polje. Za razliku od električnih i magnetskih polja. Ovo magnetsko polje pak. Učinci gravitacije zamišljaju se na isti način. na primjer. na primjer. O opravdanosti ove. za tijelo karakteristična konstanta. Spomenimo samo da se njezinom pomoći elektromagnetske pojave. Iz ove dvije relacije slijedi: (teška masa) (ubrzanje) = ————— x (jačina gravit. sa svoje strane. i to slabi u skladu s posve određenim zakonom. već prema Faradayu zamišljamo da magnet u prostoru oko sebe stalno stvara nešto fizički realno što nazivamo "magnetsko polje". ne smijemo se tada zadovoljiti predodžbom da taj magnet djeluje izravno na željezo kroz prazan prostor. U našem načinu razmatranja to znači: Zakon koji upravlja osobinama gravitacijskog polja u prostoru mora biti posve određen. gravitacijsko polje ima krajnje neobično svojstvo koje je od temeljne važnosti za ovo što sada slijedi. To si predstavljamo otprilike ovako: Zamišljamo da tijelo (na primjer Zemlja) proizvodi polje u svojoj neposrednoj blizini. Komad olova i komad drva padaju. a može se i drukčije formulirati na osnovi sljedećeg razmatranja. to jest gravitacija. mogu predstaviti teorijski mnogo prikladnije negoli bez nje. Ovo pak polje djeluje na kamen i uzrokuje njegovo padanje. Prema Newtonovom zakonu gibanja je (Sila) = (troma masa) x (ubrzanje) pri čemu je "troma masa" karakteristična konstanta ubrzavanog tijela. Tijela koja se gibaju isključivo pod djelovanjem gravitacijskog polja dobivaju ubrzanje koje ni najmanje ne ovisi o materijalu ni o fizičkom stanju tijela. Privlači li. Djelovanje Zemlje na kamen ostvaruje se neizravno. tada taj zakon ima oblik (Sila) = (teška masa) x (jačina gravitacijskog polja) pri čemu je "teška masa" također neka. polja) (troma masa) Ako sada. kako proizlazi iz iskustva pri zadanom gravitacijskom polju mora . kako bi točno opisivao slabljenje gravitacijskog djelovanja s udaljenošću od djelatnog tijela. Jačina ovog djelovanja slabi kako se sve više udaljujemo od Zemlje.elektromagnetskih pojava došli smo do zaključka da ne postoji neposredno djelovanje na daljinu. same po sebi proizvoljne zamisli ne želimo raspravljati ovom prilikom. djeluje zatim na komad željeza tako da se on nastoji gibati prema magnetu.

također i na njega. u polju koje se vremenom ne mijenja. zajedno s promatračem. Bit će u prvi mah začuđen kako to da ne pada u polju te sile teže. počinje tada gibati jednoliko ubrzano i letjeti prema "gore". baš kao i netko tko stoji u sobi neke kuće na Zemlji. Da li je to doista slučaj i kako je ovo pitanje povezano s općim postulatom relativnosti. Ali kako čovjek u škrinji prosuđuje taj događaj? Ubrzavanje škrinje prenosi se s poda. razložit ćemo u sljedećim poglavljima. ne postoji gravitacija. On se mora uzetima pričvrstiti za pod ukoliko ne želi da i pri najmanjem udaru o pod odlebdi zatim prema stropu sobe. Čovjek u škrinji će dakle . Možemo li se mi smijati tom čovjeku i kazati mu da on u svojim zaključcima griješi? Smatram da ne možemo. želimo li ostati dosljedni. bez obzira s kakvim sve predmetima on izvodio pokus. Dosadašnja mehanika zabilježila je doduše ovaj važan stavak.doći do zaključka da se on zajedno sa škrinjom nalazi u jednom stalnom gravitacijskom polju. predmet će se stoga u ubrzanom relativnom gibanju približavati podu škrinje. Ispusti li neki predmet kojeg je držao u ruci. Škrinja se. Za tog opažača. tada se na predmet više ne prenosi ubrzavanje škrinje. Tada. kao "tromost" ili kao "težina". On staje na noge. možemo ipak smatrati da ona miruje. otkriva kuku nasred stropa te na njoj pričvršćeno napeto uže pa iz toga izvlači zaključak da je škrinja mirno obješena u gravitacijskom polju.ubrzanje uvijek biti isto i neovisno o prirodi i stanju tijela. a pokretne stalno ustraju u jednolikom pravocrtnom gibanju. Njezina brzina će vremenom fantastično porasti . ovisno o okolnostima. unutra neka je opažač opskrbljen aparatima. Kao referentno tijelo zamislimo neku prostranu škrinju veličine sobe. kroz protutlak. tada vrijedi ovaj stavak: Teška masa i troma masa nekog tijela su jednake. § 20. Moguće je tada za taj dio prostora (svijeta) odabrati neko Galilejevo referentno tijelo u odnosu na kojeg mirne točke miruju. U sredini pokrova škrinje neka je s vanjske strane jedna kuka i na njoj privezano uže kojeg počinje vuči stalnom silom neko "biće" (nebitno nam je koje vrste je to "biće"). Jednakost teške i trome mase kao dokaz za opći postulat relativnosti Zamislimo neko prostrano područje praznog svemirskog prostora toliko udaljeno od zvijezda i pozamašnih masa da možemo sa znatnom točnošću imati pred sobom slučaj predviđen u Galilejevom temeljnom stavku. ali ga nije protumačila. Opažač će se zatim uvjeriti daje ovo ubrzanje predmeta prema podu uvijek jednakog iznosa. Prikladnim izborom jedinica može ovaj omjer postati jednak jedinici. već moramo priznati da se njegov način zaključivanja ne kosi ni sa zdravim razumom ni s poznatim zakonima mehanike Premda se Škrinja ubrzano giba u odnosu na prvotno zadan "Galilejev prostor". tada mora omjer između teške i trome mase biti također za sva tijela isti. On dakle mora taj tlak preuzeti na svoje noge. međutim. ako ne želi da se opruzi po podu koliko je dug i širok.potaknut svojim znanjem o gravitacijskom polju kakvo smo prodiskutirali u prethodnom poglavlju . Zadovoljavajuće tumačenje može se postići ako uvidimo sljedeće: Ista osobina tijela očituje se.ukoliko mi sve ovo prosuđujemo iz nekog drugog referentnog sustava kojeg nitko ne vuče uzetom. Imamo dakle valjanu osnovu da načelo relativnosti proširimo na referentna tijela koja se jedna prema drugima ubrzano gibaju i time smo . dakako.

Može on taj događaj protumačiti i ovako: "Moje referentno tijelo (vagon) je i dalje na miru. Kad ovaj prirodni zakon ne bi postojao. da počiva na stavku o jednakosti trome i teške mase." Međutim. neki promatrač koji slobodno lebdi u prostoru ovako će protumačiti stanje stvari: "Uže je prisiljeno da sudjeluje u ubrzanom gibanju škrinje i prenosi to gibanje na predmet privezan na njega. Ono što određuje veličinu napetosti užeta je troma masa tijela" Vidimo iz ovog primjera da je za naše proširenja načela relativnosti nužan stavak o jednakosti teške i trome mase.dobili snažan argument za poopćenje relativističkog postulata. međutim. U odnosu na njega pojavilo se. tako izabrati neko referentno tijelo da. Uže je napeto toliko koliko je potrebno da se upravo prouzroči ubrzanje predmeta. na primjer. kakvo god da je gravitacijsko polje prisutno. što znači isto. za veličinu napetosti užeta mjerodavna je teška masa obješenog tijela. Točno je. možemo tako odabrati neko drugo referentno tijelo da u odnosu na njega gravitacijsko polje ne postoji. Nemoguće je. Moram ipak već ovdje upozoriti čitatelja na nesporazum koji može proizaći iz ovakvog razmišljanja. Spomenimo sada zašto nije uvjerljiv onaj argument protiv općeg načela relativnosti što smo ga iznijeli ranije na kraju § 18. Neka čovjek u škrinju pričvrsti o unutrašnju stranu poklopca-stropa neko uže i na njegovom slobodnom kraju neka objesi jedan predmet. Iz razmatranja ubrzavane škrinje vidi se da jedna opća teorija relativnosti mora dati važan rezultat o zakonu gravitacije. Zbog djelovanja tog polja kreće se pružni nasip zajedno sa Zemljom na taj način da njegova prvobitna. Pitamo se što je uzrok napetosti užeta. Time je ovaj stavak dobio svoje fizikalno tumačenje. nikako ne uspijeva za sva gravitacijska polja već samo za ona posve posebne grade. dosljedno slijedeći opću ideju relativnosti moglo se dobiti zakone koje gravitacija zadovoljava. Na taj način je postigao da uže visi "okomito" u napetom stanju. Moglo bi se misliti da. Čovjek u škrinji će reći: "Obješeni predmet osjeća u gravitacijskom polju silu prema dolje koju napetost užeta drži u ravnoteži. Doista. Ali nitko ga ne prisiljava da iz trzaja zaključi o "stvarnom" ubrzanju (u ovom slučaju usporavanju) vagona. da putnik u željezničkom vagonu koji kod osjeća zbog tog kočenja trzaj prema naprijed te na osnovi toga zaključuje o nejednolikom gibanju (usporavanju) vagona. Moglo bi se sada lako pomisliti da je postojanje nekog gravitacijskog polja uvijek samo prividno. (za vrijeme trajanja kočenja) neko prema naprijed usmjereno vremenski promjenjivo gravitacijsko polje. Za čovjeka u škrinji postoji gravitacijsko polje. To. prosuđujući s njegova stanovišta. Neka se nipošto ne smetne s uma da mogućnost ovakvog načina shvaćanja počiva na temeljnom svojstvu gravitacijskog polja da svim tijelima dodjeljuje isto ubrzanje odnosno. međutim. brzina sve više opada Ovo gravitacijsko polje je također ono koje izaziva trzaj kod putnika" . nestane (u svoj svojoj sveukupnosti) gravitacijsko polje Zemlje. unatrag usmjerena. dakako. tada čovjek u škrinji ne bi mogao tumačiti ponašanje tijela u svojoj okolici uz pomoć uvođenja gravitacijskog polja te ne bi na osnovi iskustva imao opravdanje za pretpostavku da je njegovo referentno tijelo "u mirovanju". premda takvog polja nije bilo u prvotno izabranom koordinatnom sustavu.

što znači jednostavno računanjem. pokazuju da nas opće načelo relativnosti dovodi u položaj da na posve teorijski način izvedemo osobine gravitacijskog polja. na primjer u slučaju kad referentno tijelo jednoliko rotira § 22. Primjećujem da iz jednog kulja para. Možemo tada pomoću čisto teorijskih operacija. te referentna tijela K' u odnosu na koje ti zakoni ne vrijede. Pretpostavimo. ali iz drugog ne. klasična mehanika polazi od sljedećeg stavka: Materijalne točke. Iznenađen sam time. Klasična mehanika i specijalna teorija relativnosti Kao što smo već više puta spomenuli. ali bezuspješno. On se pita: "Kako je moguće da su izvjesna referentna tijela (odnosno njihova stanja gibanja) povlaštena u odnosu na druga referentna tijela (odnosno njihova stanja gibanja)? Koji je razlog za ovu povlaštenost?' Da jasnije pokažem što mislim pod tim pitanjem.11) Ovaj je prigovor vidio već Newton i pokušao ga obezvrijediti. na primjer. a iz drugog ne. a vidim da iz jednog neprestano pari. međutim. ni ispod jednog ni ispod drugog lonca plavičasto nešto. pod prvim loncem nešto plavičasto svijetlo. Ovaj se prigovor može izbjeći samo u jednoj fizici koja je u skladu s općim načelom relativnosti budući da jednadžbe jedne takve teorije vrijede za svako referentno tijelo bez obzira kakvo da bilo njegovo gibanje. No najjasnije ga je spoznao E. poslužit ću se jednom usporedbom. gibaju se jednoliko pravocrtno odnosno ustraju u stanju mirovanja Također smo u više navrata naglašavali da osnovni stavak može biti valjan samo za referentna tijela K koja posjeduju neka odabrana stanja gibanja i koja se nalaze u jednolikom translatornom gibanju jedni prema drugima U odnosu na druga referentna tijela K' stavak ne vrijedi. Shodno tome. Kao i u klasičnoj mehanici tako i u specijalnoj teoriji relativnosti razlikujemo zbog toga referentna tijela K u odnosu na koje su "prirodni zakoni" valjani. ja u klasičnoj mehanici (ili u specijalnoj teoriji relativnosti) uzalud tražim realno nešto na što bih mogao svesti različito ponašanje tijela s obzirom na referentne sustave K i K'. a pod drugim ne. čak i ako nisam nikad vidio ni plinski štednjak ni kuhinjski lonac. Jer. međutim. Mach i upravo zbog njega je zahtijevao da se mehanika mora postaviti na nove temelje. onako kako se odigrava u Galilejevom području u odnosu na Galilejevo referentno tijelo K. da nam je poznat prostorno-vremenski slijed bilo kakvog prirodnog događaja. Oba su napunjena do polovice vodom. dovoljno udaljene od drugih materijalnih točaka. Primijetim li. Neki zaključci iz općeg načela relativnosti Razmatranja u § 20. moje čuđenje prestaje čak i ako nisam nikad ranije vidio plinski štednjak. tada sam začuđen i nezadovoljan tako dugo dok ne primijetim pojavu kojoj mogu pripisati odgovornost za različito ponašanje lonaca. Stojim pred jednim plinskim štednjakom. Na njemu se nalaze.§ 21. dva posve jednaka kuhinjska lonca. sad mogu red da to plavičasto nešto prouzrokuje oslobađanje pare ili da je u najmanju ruku moguće da prouzrokuje. Ne zamijetim li. No s takvim stanjem stvari ne može se zadovoljiti nijedan čovjek čiji je način razmišljanja dosljedno logičan. ustanoviti kako . jedan pokraj drugoga. 11) Prigovor je naročito od važnosti kad je stanje gibanja referentnog tijela takve prirode da ne zahtijeva neko vanjsko djelovanje za svoje održavanje.

Ovaj rezultat je od velike važnosti i to u dva pogleda. U prvom redu. svjetlost se širi pravocrtno brzinom c. S obzirom na Galilejevo referentno tijelo. naš rezultat pokazuje da se. No to. odgovara utjecaju gravitacijskog polja (koje vlada u odnosu na K') na tijelo u gibanju. inače pravog. Poznato je da gravitacijsko polje na taj način utječe na gibanje tijela pa nam ovo razmišljanje ne donosi ništa bitno novog. u stvari. prvi puta je potvrđeno za vrijeme pomrčine Sunca 30. No budući da u odnosu na ovo novo referentno tijelo K' postoji neko gravitacijsko polje. i to pomoću zvjezdanih fotografija dviju ekspedicija što ih je opremilo Kraljevsko društvo pod vodstvom astronoma Eddingtona i Crommelina. to jest samo u slučaju kad su električne mase u savršenom mirovanju jedne prema drugima i prema koordinatnom sustavu. Danas znamo da elektrostatika može točno dati električna polja samo u slučaju koji. ipak za zraku svjetlosti koja prolazi pored Sunca ono mora iznositi 1. općenito uzevši. a koji zakon predstavlja jednu od dviju osnovnih pretpostavki specijalne teorije relativnosti. Savijanje zrake svjetlosti može se. Da li je zbog toga elektrostatika bila srušena Maxwellovim jednadžbama polja elektrodinamike? Nipošto! Elektrostatika je sadržana u . nalazit će se nešto malo odmaknuta od svog. izvodi s obzirom na ubrzano referentno tijelo K' (škrinju) ubrzano i općenito krivocrtno gibanje. naime. položaja što ga ima na nebu kada se Sunce ne nalazi prividno u njenoj blizini već je na nekom drugom kraju neba.12) 12) Postojanje otklona svjetlosti. Iz toga zaključujemo da se. kakvo je zahtijevala teorija.7 lučne sekunde. Premda detaljna istraživanja iznose na vidjelo da je savijanje svjetlosne zrake što ga daje opća teorija relativnosti vrlo neznatno u gravitacijskim poljima kakva nama stoje na raspolaganju. kada analogno razmišljanje primijenimo na svjetlosnu zraku. ovaj se zaključak može provjeriti u stvarnom svijetu. saznajemo prilikom tog razmatranja kako gravitacijsko polje utječe na taj proučavani događaj. Ovo ubrzanje. želim pojasniti pravo stanje stvari pomoću jedne usporedbe. međutim. ostvariti samo ukoliko brzina širenja svjetlosti varira od mjesta do mjesta. Saznajemo tako. Ispitivanje da li taj pomak doista nastupa ili ne. biti srušena specijalna teorija relativnosti. nije slučaj. Moglo bi se sada misliti da će kao posljedica toga. Zvijezda stajaćica u blizini Sunčeva diska. da neko tijelo koje u odnosu na K izvodi jednoliko pravocrtno gibanje (u skladu s Galilejevim stavkom). zraka svjetlosti širi u gravitacijskim poljima krivocrtno. Novi rezultat od temeljne važnosti dobije se. u skladu s općom teorijom relativnosti. Budući da su protivnici teorije relativnosti češće tvrdili da je opća teorija relativnosti srušila specijalnu teoriju relativnosti. nije nikad ostvariv. Treba samo zaključiti da specijalna teorija relativnosti ne može polagati pravo na neograničeno područje važenja. na primjer. strogo uzevši. Drugo. odnosno zakrivljenje. Može se lako pokazati da staza iste zrake svjetlosti u odnosu na ubrzavanu škrinju (referentno tijelo A") više nije pravac. svibnja 1919. a s njom i cjelokupna teorija relativnosti. Prije ustanovljenja elektrodinamike smatrali su se zakoni elektrostatike jednostavno zakonima elektriciteta. zadatak je od najviše važnosti i treba da se nadamo da će ga astronomi uskoro riješiti. promatrano sa Zemlje. To bi se moralo ustanoviti mjerenjem položaja zvijezda prilikom totalne pomrčine Sunca. njeni rezultati važe samo tako dugo dok se ne obaziremo na utjecaj gravitacijskog polja na pojave (na primjer na svjetlost). ne može priznati neograničena važnost već često spominjanog zakona o konstantnosti brzine svjetlosti u vakuumu.ovaj poznati prirodni događaj izgleda iz referentnog tijela K' koje se ubrzano giba u odnosu na K.

§ 23. Poznajemo prostorno-vremenska područja koja se pri prikladnom izboru referentnog tijela ponašaju (približno) "galilejevski". ipak možemo gajiti nadu da se opći zakon gravitacije može izvesti iz takvih gravitacijskih polja posebne vrste.13) Osobine ovog polja ovise. No opće načelo relativnosti pribavlja ključ i za rješenja najprivlačnije zadaće: iznalaženje zakona koje gravitacijsko polje zadovoljava. No opažač koji sjedi na . Opći zakon gravitacijskog polja mora. što znači područja u kojima su odsutna gravitacijska polja. s obzirom na ovo promatrano područje K je tada Galilejevo referentno tijelo te u odnosu na K vrijede rezultati specijalne teorije relativnosti. nema gravitacijskog polja. Krajnje je sada vrijeme da ispunimo tu prazninu. Najljepša je sudbina neke fizikalne teorije ako utre put za stvaranje jedne općenitije teorije u kojoj ona i dalje živi kao granični slučaj.elektrodinamici kao granični slučaj. zakoni ove potonje prelaze izravno u zakone one prve u slučaju da su polja vremenski nepromjenjiva. Dovedemo li sad jedno takvo područje u vezu s nekim referentnim tijelom K' koje se proizvoljno giba. u odnosu na neko referentno tijelo K prikladno odabranog stanja gibanja. Ponašanje ura i mjernih štapova na rotirajućem referentnom tijelu Do sada namjerno nisam govorio o fizikalnom tumačenju prostornih i vremenskih podataka u slučaju opće teorije relativnosti. ali unaprijed napominjem da ova stvar postavlja na čitaočevo strpljenje i moć apstraktnog mišljenja zahtjeve za koje se ne može reći da su neznatni. trebalo je savladati još jednu poteškoću koju ne smijem uskratiti čitatelju budući da ona leži duboko u srži stvari. Potrebno je ponovno produbiti pojmove prostorno-vremenskog kontinuuma. ni u kojem slučaju nije nevažna i oprostiva. Krenimo opet od ranije spominjanih posve specijalnih slučajeva. dakako. osjeća neku silu koja djeluje u radijalnom smjeru prema van. Zamislimo sad da s tim istim promatranim područjem dovedemo u vezu neko drugo referentno tijelo K' koje ravnomjerno rotira u odnosu na K. Da bolje učvrstimo nasu predodžbu. Promotrimo neko prostorno-vremensko područje u kojem. Vidjeli smo na upravo iznesenom primjeru širenja svjetlosti kako nas opći princip relativnosti stavlja u položaj da teorijskim putem izvedemo utjecaj gravitacijskog polja na tok prirodnih zbivanja za koja su već poznati zakoni u slučaju nepostojanja gravitacijskih polja. kako znamo iz specijalne teorije relativnosti. tada u odnosu na K' postoji vremenski i prostorno promjenjivo gravitacijsko polje. prema općoj teoriji relativnosti. Razmotrimo to malo pobliže. zamislimo K' u liku jedne plosnate kružne ploče koja ravnomjerno rotira u svojoj ravnini oko svog središta vrtnje. Ali od jasnog viđenja tog cilja pa do stvarnog postizanja istog. a koju opažač u mirovanju u odnosu na prvotno referentno tijelo K tumači kao učinak inercije (centrifugalna sila). 13) Ovo slijedi poopćenjem razmatranja u paragrafu 20. biti zadovoljen za sva gravitacijska polja koja se mogu dobiti na taj način. Premda se nipošto ne mogu sva gravitacijska polja proizvoditi na ovaj način. Time sam kriv za određenu površnost u razmatranju koja. o tome kakvo smo gibanje za K' odabrali. Ova se nada ostvarila na najljepši mogući način.

. Prema rezultatu iz § 12. znamo da će. Osim toga. tada je štap. morao ustanoviti i neki opažač na ploči kojeg bismo postavili u središtu pokraj mirne ure. budući da za učinke specijalne teorije relativnosti možemo pretpostaviti da vrijede samo u odnosu na K (u odnosu na K' vlada gravitacijsko polje). naime. očito. promatrano iz K. Opažač obavlja na svojoj rotirajućoj ploči pokuse s urama i mjernim štapovima. kao učinak nekog gravitacijskog polja. dužine manje od 1 budući da se tijela u gibanju skraćuju u smjeru gibanja. u tom slučaju. promatrano iz Galilejevog iskustva. dakako točno. Štap ne trpi nikakvo skraćivanje. 15) Prilikom cijelog ovog razmatranja moramo upotrijebiti kao referentno tijelo Galilejev (nerotirajućl) sustav K. Ipak.15) dok bi se na nekoj ploči. već neki veći broj. ovisno o mjestu u kojem je ura (mirna) postavljena. No budući da opažač vjeruje u opću relativnost. On shvaća silu.. mirnoj u odnosu na K. u namjeri da na temelju svojih promatranja dobije točne definicije za značenje vremenskih i prostornih podataka s obzirom na kružnu ploču K'. Položi li on. Pitamo se prvo idu li obje ure jednako brzo.14. na takav zaključak ima puno pravo na osnovi općeg principa relativnosti. a raste srazmjerno udaljenosti od središta kako se pomičemo prema rubu. ne dobiva kao kvocijent poznati broj л 3. barem ne ako štapu pripisujemo dužinu 1 . Mjeri li dakle opažač pomoću svog mjernog štapa prvo opseg ploče. Ovo dokazuje da stavci euklidske geometrije ne mogu točno vrijediti na rotirajućoj ploči. Razumna definicija vremena pomoću ura koje su mirne u odnosu na neko referentno tijelo nije dakle moguća. prostorna raspodjela ovog gravitacijskog polja je takve vrste kakva ne bi bila moguća prema Newtonovoj teoriji gravitacije14). jednu u središte kružne ploče. a time i općenito u nekom gravitacijskom polju. i to tangencijalno na nju. odnosno posve općenito uzevši u svakom gravitacijskom polju. njega to ne smeta. 14) Polje je nula u središtu ploče.ploči može pak svoju ploču smatrati za referentno tijelo "u mirovanju". a drugu na njen rub. svoj mjerni štap ne tangencijalno već u smjeru radijusa. opažač koji se giba s rotirajućom pločom svoj mjerni štap (koji je malen u odnosu na polumjer ploče) na rub ploče. on se s pravom nada da se može postaviti neki opći zakon gravitacije koji točno objašnjava ne samo gibanje zvijezda već također i ovo polje sila što ga on osjeća. Slična se poteškoća javlja kad pokušamo ovdje primijeniti našu raniju definiciju istodobnosti. tako da ure u odnosu na ploču miruju. To isto bi.. što smo objasnili u § 12. prosuđujući iz K. Do kakvih će iskustava on pritom doći? Opažač prvo postavlja dvije jednako građene ure. Na našoj kružnoj ploči. neka će ura dakle ići brže odnosno sporije. Prosuđujući s njega. koja djeluje na njega i na sva tijela što miruju u odnosu na ploču. u što ja ne želim dalje ulaziti. i definicija prostornih koordinata nailazi ovdje na nesavladive poteškoće. sa stanovišta nerotirajućeg referentnog tijela K. moralo prilikom ove mjernoračunske operacije dobiti. međutim. ura u središtu nema nikakvu brzinu. a zatim promjer ploče i podijeli li ova dva mjerna rezultata. dok se ura na rubu nalazi zbog vrtnje ploče u gibanju u odnosu na K. Postavi li. rubna ura ići stalno sporije negoli ura u središtu rotirajuće ploče.

mogu tada svaki vrh svakog kvadrata opisati s obzirom na ishodišnu točku pomoću dva broja. z u odnosu na ploču.drukčije rečeno . Ako je doista sve glatko išlo i završilo. Mogu iz bilo koje točke tog stola stići do bilo koje druge točke tako da (velik) broj puta prelazim na neku "susjednu" točku ili . a koliko zatim "prema gore" moram prevaliti pa da od ishodišne točke stignem do željenog vrha nekog . a tako dugo dok nisu definirane koordinate i vremena događaja. dakako. Trebat će doživjeti mnogo takvih čuda pa da ova konstukcija od kvadrata uspije do kraja. Susretnu li se na jednom uglu već tri kvadrata. Uz ovaj kvadrat pridodajmo sljedeće koji s prvim imaju po jedan štapić zajednički. Izdvojimo U jedan vrh nekog kvadrata kao "ishodišnu točku". a da ne pravim pritom skokove. kad stavimo jednog na drugog. Na kraju je cijela ploča stola pokrivena kvadratima. nemaju nikakvo egzaktno značenje ni prirodni zakoni u kojima se nalaze ove koordinate i vremena. Za postizanje jednakosti dijagonala poslužimo se nekim ispitnim mjernim štapićem. Kad kažemo da su jednake duljine mislimo pod tim da im se. tada kažem da točke stolne ploče čine euklidski kontinuum u odnosu na upotrebljene štapiće koji su služili kao mjera "udaljenosti" (linijski interval). Pravo je čudo ako se ovaj posao može obaviti. y. U stvari. § 24. Ali ja sada više nisam u stanju podešavati taj četverokut u cilju da mu dijagonale budu jednake.u svim položajima i pri svakoj orijentaciji. dakle. Zamislimo sada da imamo na raspolaganju velik broj štapića jednake duljine. tada su također položene time već i dvije stranice za četvrti kvadrat. točno definirati koordinate x. na ove pak nastavimo iduće i tako dalje. Euklidski i neeuklidski kontinuum Ispred mene se prostire površina mramornog stola. to je posebna naklonost mramornog stola i štapića prema mojim pokušajima i ja se tome mogu samo čuditi i biti zahvalan. posve određen i položaj preostale dvije stranice tog kvadrata. Čini se. a da se ne naiđe na najveće poteškoće! Potrebno je samo sjetiti se sljedećeg. a malenih u odnosu na dimenzije stolne ploče. krajevi točno poklapaju. Položimo sad četiri štapića na mramornu ploču jednog do drugog tako da njihovi krajevi tvore četverokut čije dijagonale su jednake (kvadrat).tako da idem od točke do točke. Što se ovdje podrazumijeva pod riječima "susjedna" i "skokovi" mislim da će čitatelj osjetiti s dovoljnom jasnoćom (ako nije baš previše sklon cjepidlačenju). a time je. potreban nam je suptilan zaobilazak da bismo mogli egzaktno primijeniti postulat opće relativnosti. na taj način da svaka stranica kvadrata spada u sastav dva kvadrata. Zbog toga i pojam pravca gubi svoje značenje Mi dakle nismo u stanju. da su time dovedena pod znak pitanja sva naša dosadašnja razmišljanja sagrađena na općoj relativnosti. a svaki vrh u četiri kvadrata. Čitalac će se za taj korak pripremiti uz pomoć sljedećeg izlaganja. Potrebno je samo navesti koliko štapića "udesno". pomoću metode upotrebljene u specijalnoj teoriji relativnosti. Za površinu koja posjeduje gore opisano svojstvo kažemo da je ona kontinuum. same od sebe. Ako su one ipak jednake.

jer kako bismo inače drukčije definirali udaljenost. tada za ovu površinu postoji neka dvodimenzionalna geometrija. Ali naša kvadratna konstrukcija mora pritom bezuvjetno dospjeti u stanje nereda. U odnosu na štapiće površina nije euklidski kontinuum i mi ne možemo odrediti kartezijeve koordinate u površini. U odnosu na naše štapiće . uvidjet ćemo odmah da mora biti slučajeva u kojima taj eksperiment ne uspijeva. Napravimo li u ovom misaonom eksperimentu sljedeću izmjenu. tada bi nam bilo najsvrsishodnije da dvjema točkama na stolu pripišemo udaljenost jedan kad se krajevi nekog od naših štapića mogu poklopiti s te dvije točke. 16) Matematičari su se suočili s našim problemom na sljedeći način. što se tiče osjetljivosti na temperaturu. No kako ima i drugih stvari na koje temperatura stola ne utječe na isti način kao na štapiće (ili uopće ne utječe).definirane kao jedinične dužine . Gauss je pokazao načela u skladu s kojima možemo obrađivati geometrijske odnose u površini te na taj način ukazao na put prema Riemannovoj metodi obrađivanja mnogodimenzionalnih neeuklidskih kontinua. Mramorna ploča stola neka se u sredini grije. Ova dva broja su tada "Descartesove koordinate" tog vrha s obzirom na "Descartesov koordinatni sustav" koji je određen poretkom složenih štapića. ali ne i na rubovima. to nam uspijeva na zadovoljavajući način ustanovljavanjem spretnijeg uvjeta mjerenja odnosno uspoređivanja dužina. moguće je sasvim prirodno održati predodžbu da je ploča stola "euklidski kontinuum". Pretpostavi! ćemo da se štapići "izdužuju" razmjerno porastu temperature. No ako bi se štapići bilo koje vrste (to jest bilo kojeg materijala) ponašali. 16) Čitatelj zapaža da ovdje opisana situacija odgovara onoj koju je sa sobom donio opći postulat relativnosti (§ 23).mramorna ploča sada više nije euklidski kontinuum i mi više nismo u stanju neposredno njihovom pomoći definirati Descartesove koordinate budući da se ranije spomenuta konstrukcija više ne može ostvariti.odabranog kvadrata. Matematičari su dakle već odavno riješili formalne probleme do kojih nas je vodio opći postulat relativnosti . Ako zamislimo konstrukciju učinjenu s krutim štapićima u površini (slično ovome gore s mramornom pločom). bez da je upotrijebio činjenicu da ta površina spada u euklidski kontinuum od tri dimenzije. a da naš postupak ne bude najstrahovitija samovolja? Ali tada se mora napustiti Descartesova koordinatna metoda i nadomjestiti je nekom drugom koja ne pretpostavlja valjanost euklidske geometrije za kruta tijela. jednako tako kao i za površinu ravnine Gauss se prihvatio zadatka obrade ove dvodimenzionalne geometrije iz osnovnih principa. našli bismo da uz ove pristaju drukčiji zakoni od zakona što proizlaze na osnovi euklidske geometrije ravnine. na isti način na različito grijanim stolovima te ako ne bismo imali nikakvo drugo sredstvo za otkrivanje učinka temperature osim geometrijskog ponašanja štapića pri pokusima istovrsnima gore opisanim. pri čemu se još uvijek na svakom mjestu stola mogu dva susjedna štapića poklapati u veličini. a oni vanjskih područja ostaju isti. Ako smo zadali neku površinu (na primjer neki elipsoid) u euklidskom trodimenzionalnom prostoru. budući da se štapići središnjeg područja stolne ploče izdužuju.

du dv +g22dv2. na primjer. prema Gaussu. u=3. pri čemu su du i dv po volji mali brojevi (diferencijali). Dvije susjedne točke P i P' na površini imaju tada koordinate P: u. Tada je prema Gaussu: ds2=g11du2+ 2g12. Pomoću nekog malenog štapića izmjerena udaljenost (linijski interval) od P do P' neka je također vrlo mali broj ds. Crtež 3. Točka P na crtežu ima. dakle također i prema površini stola. ali i samo tada. u=2. a mogu biti također proizvoljno oblikovane. na odgovarajuć način su označene brojevima. Svakoj točki površine ploče pripada tada neka posve određena u-vrijednost Jednako tako zamislimo na površini nacrtan sustav v-krivulja koje zadovoljavaju iste uvjete kao u-krivulje. Gaussove koordinate Ovaj analitičko-geometrijski način obrade problema može se. Nijedna krivulja ne treba sjeći neku drugu. postići na sljedeći način. a taj beskonačno gust sustav pokriva cijelu površinu stola. pri čemu su veličine g11 g12 i g22 veličine koje na posve određen način ovise o u i v . moguće je nacrtati krivulje u i v i doznačiti im brojeve na taj način da imamo pojednostavljen slučaj ds2 = du2+dv2 . v P': u + du.§ 25. Imamo tada sustav u-krivulja. Za slučaj da točke promatrane površine tvore u odnosu na mjerne štapiće neki euklidski kontinuum. Na crtežu su to krivulje u=1. već kroz svaku točku stolne ploče mora prolaziti jedna i samo jedna krivulja. Svakoj točki stolne ploče pripada tada jedna u-vrijednost i jedna v-vrijednost. Gaussove koordinate u=3. Veličine g 1 1 g 1 2 i g 2 2 određuju ponašanje štapića prema u-krivuljama i v-krivuljama. Zamislimo na površini stola nacrtan sustav proizvoljnih krivulja (vidi crtež 3) koje ćemo označiti kao u-krivulje te svaku imenovati jednim brojem. Ova dva broja nazivamo koordinate površine stola (Gaussove koordinate). Između krivulja u = 1 i u = 2 zamislivo je još beskonačno mnogo drugih krivulja kojima odgovaraju realni brojevi između 1 i 2. v=1. v + dv.

ali samo tada ako se zadani kontinuum ponaša u odnosu na definiranu mjeru ("udaljenost") to približnije kao euklidski što je manji dio kontinuuma obuhvaćena promatranjem.. . na primjer. Gaussov koordinatni sustav je logičko poopćenje Descartcsovog koordinatnog sustava. On je primjenjiv također i na neeuklidske kontinue. da ds postaje jednostavno ds2=dx12 + dx22 + dx3 + dx42 U tom slučaju vrijede u četverodimenzionalnom kontinuumu odnosi analogni onima koji vrijede i u našim trodimenzionalnim mjerenjima.Tada su u-krivulje i v-krivulje pravci u smislu euklidske geometrije i okomiti su jedni na druge. kontinua u kojima su definirani mjerni odnosi ("udaljenost? između susjednih točaka). moguće je tada točkama kontinuuma pridružiti koordinate x1 . Neusklađenost kvadratne konstrukcije ranijeg poglavlja izbija na vidjelo tek kad se ta konstrukcija protegne na znatan dio površine stola. No Gauss ova metoda se dade primijeniti također i na neki kontinuum od tri. možemo ga predstaviti na sljedeći način. geometrijsko ponašanje štapića je gotovo takvo kakvo treba da bude u skladu s pravilima euklidske geometrije. imaju vrijednosti koje variraju ovisno o mjestu u kontinuumu. Pridruživanje brojeva točkama provodi se na taj način da je sačuvana jednoznačnost pridruživanja te da se susjednim točkama dodjeljuju brojevi (Gaussove koordinate) koji se međusobno razlikuju za beskonačno male iznose. možemo reći: Gauss je pronašao metodu za matematičku obradu kontinua općenito. Svakoj točki kontinuuma dodjeljuje se toliko brojeva (Gaussovih koordinata) koliko kontinuum ima dimenzija. Vidi se da Gaussove koordinate nisu ništa drugo nego pridruživanje po dva broja točkama promatrane površine na taj način da su prostorno susjednim točkama pridružene brojčane vrijednosti koje se vrlo malo razlikuju. već samo onda ako se dovoljno mala područja promatranog kontinuuma mogu smatrati za euklidske kontinue. Susjednim točkama odgovaraju susjedne koordinatne vrijednosti. mjerenjem ustanovljena. Tada su Gaussove koordinate jednostavno Descartesove (kartezijev sustav koordinata).x3. x1. Svakoj točki kontinuuma dodijele se proizvoljno četiri broja. taj je uvjet ispunjen. kontinuum od Četiri dimenzije.x2. koja se zovu "koordinate". Samo ako je kontinuum neki euklidski. Ako je sad susjednim točkama P i P' dodijeljena neka. Ovdje naveden Gaussov postupak za ds2 ipak nije moguć uvijek. četiri ili više dimenzija. Ako je to.. tada vrijedi formula: ds2=g11dx2 + 2g12dx1dx2 …+g44dx42 pri čemu veličine g11 itd.. U našem primjeru mramornog stola i različitih temperatura na njemu. fizikalno dobro definirana udaljenost ds. x4 tako. Ova razmatranja vrijede prije svega za neki kontinuum od dvije dimenzije. Za neki maleni dio ploče temperatura je naime praktički stalna.x4. Rezimirajući.

Prostorno-vremenski kontinuum specijalne teorije relativnosti kao euklidski kontinuum U skladu sa specijalnom teorijom relativnosti. a one same nisu ništa drugo već izraz univerzalne vrijednosti zakona širenja svjetlosti za sve Galilejeve referentne sustave. z. prema § 26. S obzirom na neki drugi Galilejev sustav neka su odgovarajući diferencijali za oba događaja dx'.kao "euklidski" četverodimenzionalni kontinuum. dz te diferencijalom vremena dt s obzirom na neko Galilejevo referentno tijelo K. koje određuje neki događaj ili . koji se u odnosu na prvog ravnomjerno giba. dz'. što je rezultat koji slijedi iz razmatranja u prethodnom poglavlju.x4 dobijemo također rezultat ds2=dx12 + dx22 + dx3 + dx42 koji je također neovisan o izboru referentnog tijela. Četiri koordinate x. za opisivanje prostorno-vremenskog četvero dimenzionalnog kontinuuma povlašteni su izvjesni koordinatni sustavi koje smo nazvali. t. Za prijelaz iz jednog Galilejevog sustava u drugi. Promatrajmo dva susjedna događaja čiji je međusobni položaj u četverodimenzionalnom kontinuumu zadan diferencijalima prostornih koordinata dx. dy'.x2. Veličinu ds zovemo "udaljenost" koja razdvaja dva događaja.drugim riječima . Prostorno-vremenski kontinuum opće teorije relativnosti nije euklidski kontinuum U prvom dijelu ove knjižice poslužili smo se prostorno-vremenskim koordinatama koje dopuštaju jednostavno i neposredno fizikalno tumačenje te koje se. dy. To možemo ovako izraziti: Veličina ds2 = dx2 + dy2 + dz2 . definirane su za njih na fizikalno jednostavan način. To je bilo . Nadomjestimo li x. dt'.§ 26. dakle. imaginarna varijabla −1 ct kao vremenska varijabla umjesto realne veličine t. ima za sva izabrana (Galilejeva) referentna tijela istu vrijednost.x3.c2dt2.u skladu sa specijalnom teorijom relativnosti .neku točku četverodimenzionalnog kontinuuma. tada možemo shvaćati prostorno-vremenski kontinuum . "Galilejevi koordinatni sustavi". vrijede jednadžbe Lorentzove transformacije koje su osnova za izvođenje zaključaka iz specijalne teorije relativnosti. § 27. dadu shvatiti kao četverodimenzionalne Descartesove koordinate (kartezijev sustav). y. z. −1 ct sa x1. odnosno četverodimenzionalne točke. Tada ove veličine uvijek ispunjavaju sljedeći uvjet: dx2 + dy2 + dz2 -c2dt2 = dx'2 + dy'2+ dz'2 . koja pripada dvjema susjednim točkama četverodimenzionalnog prostorno-vremenskog kontinuuma. Izabere li se. Minkowski je našao da Lorentzove transformacije zadovoljavaju sljedeće jednostavne uvjete. y.c2dt'2 Iz ovog uvjeta slijedi valjanost Lorentzove transformacije.

x3 . To je suština poteškoće s kojom smo se suočili u § 23. opća teorija relativnosti međutim ne može više zadržati. koje predstavljaju promatrane pokretne točke. u skladu s potonjom teorijom.x2 . Ništa drukčije nije ni kod prostornog mjerenja pomoću mjernih štapova. a x4 kao "vremensku" koordinatu. Svakoj točki kontinuuma (događaju) dodijelimo četiri broja x1 .x4 za zajedničke. Četverodimenzionalni prostorno-vremenski kontinuum dovedemo na proizvoljan način u vezu s Gaussovim koordinatama. na primjer. što postaje jasno nakon malo razmišljanja.x2 . Došli smo dapače do rezultata da. u stvari. x2 . imaju neki određen sklop koordinatnih vrijednosti x1 . a koja nas je definicija kod specijalne teorije relativnosti vodila k cilju.x2 .x2 .x4 . Ako bi ta točka postojala samo trenutno. Nađosmo dalje u § 23. pokazuju nam način kako da savladamo tu poteškoću. odlikovati beskonačno velikim brojem takvih sklopova vrijednosti čije se koordinate vrijednosti stalno i neprekidno nižu jedne na druge. Jedine izjave koje se tiču ovih točaka. prostorno-vremenski kontinuum ne može smatrati za euklidski već ovdje imamo općenit slučaj kakvog smo upoznali ranije kod dvodimenzionalnog kontinuuma mramorne ploče s mjesnim razlikama u temperaturi. a koje mogu isticati pravo na fizičku stvarnost su. materijalnoj točki odgovara dakle u četverodimenzionalnom kontinuumu neka (jednodimenzionalna) crta. shodno općem principu relativnosti. Kao što je tamo bilo nemoguće konstruirati iz istih štapića kartezijev koordinatni sustav. Čitatelj će nakon zrelijeg razmišljanja bez sumnje priznati da su takvi susreti zapravo jedini stvarni dokazi prostorno-vremenske zbilje koju susrećemo u fizikalnim izjavama. neku točku koja se proizvoljno giba. sustav koji će biti takve prirode da mjerni štapovi i ure. .x4 ako te koordinate same po sebi ništa ne znače? Nakon pažljivijeg razmišljanja vidi se ipak da je ova zamjerka bez temelja. Možemo također ustanoviti i pripadne vremenske podatke na osnovi promatranja susreta tijela s urama.x3 . Kada smo ranije opisivali gibanje neke materijalne točke u odnosu na referentno tijelo. Čitatelj bi mogao pomisli d da je ovakvo opisivanje svijeta posve neprikladno. x3 . ali proizvoljan način. i § 26. jedan prema drugom fiksno postavljeni.x3 . tako je ovdje nemoguće sagraditi sustav (referentno tijelo) iz krutih tijela i ura. No razmatranja u § 25. Što to znači ako ja nekom događaju pripišem određene koordinate x1 . Pogledajmo. prema § 21. u slučaju postojanja gravitacijskog polja brzina svjetlosti mora uvijek ovisiti o koordinatama. jedan poseban primjer u kojem prisustvo gravitacijskog polja čini nemogućom svaku definiciju koordinata i vremena. Neki takav susret očituje se u našem matematičkom prikazivanju time da obje crte. mnogim pokretnim točkama u našem kontinuumu odgovaraju mnoge takve crte.moguće na osnovi zakona o konstantnosti brzine svjetlosti. Njezino stalno postojanje mora se. S obzirom na rezultate ovih razmatranja dolazimo do uvjerenja da se. Na isti način. tada bi ona bila prostornovremenski opisana pomoću jednog jedinog sklopa vrijednosti x1 . izjave o susretima ovih točaka. dakle. Ovo dodjeljivanje čak i nije takve vrste da bismo x1 . dakle bez trajanja. nismo navodili ništa drugo doli susrete tih točaka s određenim točkama referentnog tijela. no kojeg.x3 morali shvatiti kao "prostorne" koordinate. izravno pokazuju položaj i vrijeme. u vezi s promatranjem susreta kazaljki ure s određenim oznakama brojčanika. (koordinate) koji nemaju nikakvo neposredno fizikalno značenje već služe samo tome da numeriraju točke kontinuuma na određen.

to jest neko kruto tijelo tako odabranog stanja gibanja da u odnosu na njega vrijedi Galilejev stavak o jednolikom pravocrtnom gibanju "izdvojene" materijalne točke.x4 prijeći u jednadžbe istog oblika. No u gravitacijskim poljima nema krutih tijela s euklidskim svojstvima. upotreba krutih referentnih djela u smislu metoda što ih slijedimo kod specijalne teorije relativnosti. U skladu sa specijalnom teorijom relativnosti. bez obzira u kakvom se stanju gibanja nalaze". prostorno-vremenske varijable x'. Određena razmišljanja nameću ideju da se ista ova Galilejeva područja dovedu također u vezu i s ne-Galilejevim referentnim tijelima. a da ne trpi od nedostataka ove potonje metode opisivanja. Opis prostorno-vremenskog kontinuuma pomoću Gaussovih koordinata nadomještava dakle stvarno potpuno opis pomoću nekog referentnog tijela. jer svaka transformacija (a ne samo Lorentzova) odgovara prijelazu nekog Gaussovog koordinatnog sustava u neki drugi.x3 .x3 . S druge pak strane. Kao referentno tijelo služi pritom Galilejevo referentno tijelo. jednadžbe koje izražavaju opće zakone prirode prelaze u jednadžbe istog oblika ako se umjesto prostornovremenskih varijabli x.x2 . pri prostorno-vremenskom opisivanju. Svaka takva izjava izražava se u Gaussovim koordinatama podudaranjem njihovih četiriju koordinata x1 . U odnosu na ova prisutno je tada gravitacijsko polje posebne vrste (§ 20. prema općoj teoriji relativnosti moraju jednadžbe prilikom primjene proizvoljnih supstitucija Gaussovih varijabli x1 . y. fikcija krutih referentnih tijela nije prema tome od koristi u općoj teoriji relativnosti. Na mjesto referentnih tijela treba stupiti Gaussov koordinatni sustav. on nije vezan na euklidski karakter prikazivanog kontinuuma. Temeljnoj ideji općeg načela relativnosti odgovara izjava sljedećeg oblika: "Svi Gaussovi koordinatni sustavi su za formuliranje općih prirodnih zakona jednako vrijedni" Ovo opće načelo relativnosti možemo također izraziti i u drugom obliku u kojem se može još jasnije prepoznati negoli u ovom obliku prirodnog proširenja specijalnog načela relativnosti. tada možemo razvoj što ga je doživjela osnovna ideja opće teorije relativnosti opisati na sljedeći način: Specijalna teorija relativnosti se odnosi na Galilejeva područja. K' itd. § 28. t' nekog novog referentnog tijela K'. Na hod ura također utječu gravitacijska polja na taj način da fizikalna definicija vremena izravno pomoću ura nema nipošto isti stupanj očitosti kao u specijalnoj teoriji relativnosti.x4 .Općenito vrijedi sljedeće: Svaki fizikalni opis raspada se u neki broj izjava od kojih se svaka odnosi na prostorno-vremensku podudarnost dvaju događaja A i B. što znači na takva u kojima ne postoji gravitacijsko polje. Ne želimo li se odreći našeg "staromodnog" trodimenzionalnog nazora. t nekog (Galilejevog) referentnog tijela uvedu. nadomjestimo egzaktnom. su za opisivanje prirodnih pojava (formuliranje općih prirodnih zakona) jednako vrijedna. Tamo upotrijebljen oblik: "Sva referentna tijela K. ne može se zadržati kao ispravan budući da nije općenito moguća. i § 23). . z'.x2 . Točna formulacija općeg načela relativnosti Sada smo u prilici da privremenu formulaciju općeg načela relativnosti iz § 18. koristeći Lorentzovu transformaciju. y'. z.

Rješenje problema gravitacije na temelju općeg načela relativnosti Ako je čitatelj slijedio sva dosadašnja razmišljanja tada mu je bez daljnjih poteškoća utrt put prema razumijevanju metoda koje vode do rješenja problema gravitacije. Ponašanje mjernih štapova i ura u odnosu na K poznato je iz specijalne teorije relativnosti. materijalnih točaka pod djelovanjem gravitacijskog polja G. je u biti jednako valjano kao i neki proizvoljno izabran Gaussov četverodimenzionalni koordinatni sustav. proizvoljno gibaju već također za vrijeme svog gibanja trpe kakve mu drago promjene oblika. istodobno uočena na prostorno susjednim urama. S obzirom na K' postoji dakle neko gravitacijsko polje G (posebne vrste). jasno se osjeća dah svojstven općem načelu relativnosti. međusobno razlikuju za beskonačno malen iznos. Sada dovedimo ovo područje u vezu s proizvoljnim Gaussovim koordinatnim sustavom. Ovaj zakon još nije opći zakon gravitacijskog polja budući da je promatrano gravitacijsko polje G posebne vrste. Slijedeći je korak istražiti prostorno-vremensko ponašanje gravitacijskog polja G koje je transformacijom koordinata izvedeno iz Galilejevog specijalnog slučaja. Ovo nekruto referentno tijelo. ura. Jednostavnim proračunom doznajemo tada ponašanje mjernih štapova i ura te ponašanje materijalne točke u slobodnom kretanju u odnosu na K'. daje određenu zornost je (zapravo neopravdano) formalno očuvanje odvojenog postojanja prostornih koordinata i vremenske koordinate. a isto tako i ponašanje izdvojene" materijalne točke. tako dugo dok se mekušac smatra referentnim tijelom. ona se giba jednoliko i po pravcu. Zamišljamo da je svaka od tih ura pričvršćena u nekoj točki nekrutog referentnog tijela i da sve ispunjavaju samo jedan uvjet. § 29. Pođimo od razmatranja nekog Galilejevog područja. Za pronalaženje općeg zakona polja gravitacije . Svaka točka mekušca obrađuje se kao prostorna točka. a svaka materijalna točka u relativnom mirovanju u odnosu na njega kao mirna točka. bez obzira kakvo god da je odabrano referentno tijelo (mekušac) upotrijebljeno u opisivanju.Zbog tog razloga upotrijebljena su nekruta referentna tijela koja ne samo da se. a to je da se "očitanja". bilo kako nepravilnog. Ono što "mekušcu". Ovo ponašanje se formulira zakonom koji uvijek vrijedi. U opsežnom ograničenju koje je ovime nametnuto prirodnim zakonima. Za definiciju vremena služe ure proizvoljnog zakona hoda. Ovo ponašanje tumačimo kao ponašanje mjernih štapova. Čak i u slučaju ako vladajuće gravitacijsko polje nije izvedivo iz Galilejevog specijalnog slučaja nekom transformacijom koordinata. zakoni moraju biti posve neovisni o izboru mekušca. Opće načelo relativnosti zahtijeva da svi ovi mekušci mogu pri formuliranju općih prirodnih zakona biti upotrijebljeni kao referentna tijela s jednakim uspjehom. kojeg bi s punim pravom mogli nazvati "referentni mekušac". u usporedbi s Gaussovim koordinatnim sustavom. kao cjelina. Potom uvodimo hipotezu da se djelovanje gravitacijskog polja na mjerne štapove. ure i materijalne točke u slobodnom gibanju događa prema istim zakonima. odnosno s nekim "mekušcem" kao referentnim tijelom K'. što znači takvog u kojem u odnosu na Galilejevo referentno tijelo K ne postoji gravitacijsko polje.

doduše. Zaključno. u svojoj ravnini i to u smjeru ophodnog gibanja planeta. međutim. Za planet Merkur. Postavimo li naime jednadžbe opće teorije relativnosti za poseban slučaj kada gravitacijska polja možemo smatrati slabima. tada se pojavljuju odstupanja od Newtonove teorije. neki planet se giba oko Sunca po elipsi koja bi u odnosu na zvijezde stajaćice vječno održavala svoj položaj ako bismo mogli zanemariti vlastito gibanje zvijezda stajaćica te učinak drugih planeta na promatrani planet. za sve druge . Povećamo li točnost računa. Ova se pojava može objasniti pomoću klasične mehanike samo na temelju malo vjerojatnih hipoteza. Za ovaj pomak perihela elipsne staze ustanovljena je vrijednost od 43 lučne sekunde na stoljeće i to s točnošću od svega nekoliko lučnih sekundi. tada će samo njezina troma masa (dakle samo njezina energija) biti odgovorna za učinak uzbude polja c) Gravitacijsko polje i materija zajedno moraju zadovoljiti zakon sačuvanja energije (i impulsa). Ovdje moramo posebno obratiti pažnju na jedno od tih odstupanja. Teorija gravitacije izvedena na ovaj način iz općeg postulata relativnosti odlikuje se ne samo svojom ljepotom. ona je također razjasnila dva načelno različita promatračka rezultata astronomije kod kojih je klasična mehanika zakazala. ona ne samo da odstranjuje nedostatak koji je opterećivao klasičnu mehaniku. Iz opće teorije relativnosti proizlazi da elipsa svakog planeta koji kruži oko Sunca nužno mora rotirati na gore spomenut način. izmišljenih isključivo zbog nje. Postojanost staza ustanovljena je kod svih planeta. zbog malih iznosa ostaju prilikom promatračkih provjera gotovo sva nezamijećena. staza planeta bi u odnosu na zvjezdanu pozadinu trebalo da bude postojana elipsa. i to s odličnom točnošću kakvu je moguće postići sadašnjim preciznim opažanjima. drugi se odnosi na stazu planeta Merkura. naime savijanje zrake svjetlosti u gravitacijskom polju Sunca. Do cilja se može stići bez proizvoljnosti ukoliko uzmemo u obzir sljedeće zahtjeve: a) Traženo poopćenje mora također zadovoljiti opći postulat relativnosti. Postupa se pritom načelno prema metodi koja je već ranije bila obrazložena za mjerne štapove. istina vrlo sporo. Ova potonja teorija se prema tome dobiva bez neke posebne pretpostavke. opće načelo relativnosti dopušta nam da odredimo utjecaj gravitacijskog polja na tok svih onih zbivanja koja se za slučaj odsustva nekog gravitacijskog polja odvijaju u skladu s poznatim zakonima. Ova je rotacija. koja odstupanja. Već smo bili spomenuli jedan od dva rezultata. ako je Newtonova teorija posve točna.potrebno je još poopćenje gore dobivenog zakona. Prema Newtonovoj teoriji. međutim. ure i materijalne točke u slobodnom kretanju. b) Ako je u promatranom području prisutna materija. Zanemarimo li ta dva utjecaja. ona ne samo da tumači iskustveni stavak o jednakosti teške i trome mase. tada kao prvu aproksimaciju dobivamo Newtonovu teoriju. a sve mase se gibaju u koordinatnom sustavu brzinama koje su male u odnosu na brzinu svjetlosti. osim onog Suncu najbližeg. što znači da su već uklopljena u okvire specijalne teorije relativnosti. znamo još od Leverriera da njegova staza korigirana u gore spomenutom smislu nije postojana s obzirom na zvijezde već da se vrti. a iznesen u § 21. dok je Newton morao uvesti hipotezu da je privlačna sila između međusobno djelujućih materijalnih točaka obrnuto razmjerna kvadratu udaljenosti između njih.

grubo uzevši posvuda prosječno ista. na velikim udaljenostima. što je nemoguće. prvi odgovor koji nam se nameće je ovaj: Svemir je prostorno (i vremenski) beskrajan. Ona zahtijeva. tada će neka kugla volumena V obuhvaćati prosječnu masu p0V. Kad razmatramo pitanje kako da zamislimo svijet kao cjelinu. dođe do posljedice da svjetlost emitirana sa zvijezda (a također i pojedine zvijezde zvjezdanog sustava) neprestano odlazi u beskonačnost. Jakost polja na površini bi dakle s rastućim polumjerom R kugle rasla u beskonačnost. izmjena koje nemaju ni iskustvenog ni . Da izbjegne ovu posljedicu. Dakako. štoviše. iz teorije su se do sada mogla izvući još samo dva zaključka kojih je testiranje izvedivo promatranjima: savijanje zrake svjetlosti u gravitacijskom polju Sunca te pomak spektralnih linija svjetlosti koja dolazi do nas s masivnih zvijezda.Prema Newtonovoj teoriji. točno koliko su dala promatranja. Time se postiže da srednja gustoća materije svuda do u beskonačnost može biti konstantna. klasičnu nebesku mehaniku prati još jedna načelna poteškoća o kojoj je. a oslobodili smo se i beskonačno velikog gravitacijskog polja. polazeći od nje. posvuda se nađe neki razrijeđen roj zvijezda stajaćica otprilike iste vrste i iste gustoće. u usporedbi s odgovarajućim linijama u svjetlosti proizvedenoj na isti način na Zemlji (to jest pomoću iste vrste atoma). a da se nikada više ne vrati i opet stupi u međudjelovanje s drugim prirodnim objektima. postaje sve siromašniji materijom. premda na pojedinim mjestima vrlo različita. Ako je. Seeliger je predložio izmjenu Newtonovog zakona i to tako što je pretpostavio da privlačenje dviju masa pri većim udaljenostima opada brže nego po zakonu 1/r2. Rješavamo se tako neprijatne predodžbe o materijalnom svijetu koji mora posjedovati neku vrstu središta. Kozmološke poteškoće Newtonove teorije Osim poteškoća razmatranih u § 21. koliko je meni poznato. gustoća mase p0 konstantna u djelom svemiru. Tako bi neki konačni materijalni svemir bio osuđen da postepeno. Broj silnica koje kroz površinu P ulaze u unutrašnjost kugle srazmjeran je dakle p0V. Ovakvo stanovište nije u skladu s Newtonovom teorijom. Kroz jediničnu površinu kugle ulaze dakle silnice broj kojih je srazmjeran p0V/P odnosno p0R. ali sustavno. prvi opsežno govorio astronom Seeliger. u prosjeku. a to je još i manje kad se. ovo oslobađanje od gore opisanih nevolja sričemo na račun izmjena i kompliciranja Newtonovog zakona. Ova predodžba sama po sebi nije baš zadovoljavajuća. broj "linija sila" koje dolaze iz beskonačnosti i završavaju na nekoj masi m razmjeran je toj masi m. Posvuda postoje zvijezde pa je gustoća materije. Oba ova zaključka teorije su potvrđena. da svijet ima neko vrsno središte u kojem postoji maksimalna gustoća te da ova gustoća opada kako se udaljujemo od središta da bi na kraju.l7) 17) Obrazloženje . RAZMATRANJA O SVIJETU U CJELINI § 30. ali za Merkur mora iznositi 43 lučne sekunde na stoljeće. postala beskonačno prazan prostor.planete osim za Merkur premala da bi se mogla ustanoviti uz sada moguću točnost promatranja. Osim ovog. Zvjezdani svemir bi morao biti neki otok konačne veličine u beskonačnom oceanu prostora. Drugim riječima: Koliko god da se daleko otputuje u svemir.

Razvoj neeuklidske geometrije vodio je naime do saznanja da se može posumnjati u beskonačnost našeg prostora. jednak konstanti koja je neovisna o promjeru kružnice. a ipak nema granica. uzročno je zatvoreno zbivanje. Plošna bića s plošnim alatima. međutim. Ali bićima kugline plohe nije potrebno poduzimati svjetska putovanja pa da bi opazili da ne žive u euklidskom svijetu. Helmholtz). dobit će krivulju koju mi "trodimenzionalci" nazivamo velika kružnica kugle. dakle dobit će neku u sebe zatvorenu liniju određene konačne duljine koja se može izmjeriti nekim mjernim štapom. za bilo koji od ovih zakona bi se našlo jednako tako malo općenitijih načela kao i za Newtonov zakon. a da nismo u stanju navesti razlog zbog čega je jedan od njih u prednosti pred drugima.teorijskog temelja. Mogu li ova bića smatrati geometriju svog svijeta za dvodimenzionalnu euklidsku geometriju i pritom istodobno svoje štapiće shvaćati kao "udaljenost"? Ona to ne mogu. pri čemu pojedini štapići predstavljaju uvijek iste udaljenosti neovisne od svog položaja. ukoliko taj dio nije premalen. mjereno istim mjernim štapovima. U euklidskoj geometriji ravnine je omjer opsega kruga i promjera kruga. Spojnicu slobodnih krajeva ovih crta oni će nazvati "kružnica". Kad ova bića kažu da je njihov svijet "ravan" ta izjava ima smisla. Te su stvari vrlo opširno s nedostižnom razumljivošću objasnili Helmholtz i Poincare. No zamislimo sada neko dvodimenzionalno postojanje. Velika draž koja proizlazi iz udubljivanja u ova razmišljanja nalazi se u saznanju: Svijet ovih biča je konačan. dok ja to mogu ovdje samo ukratko spomenuti. U to se mogu uvjeriti u svakom dijelu svog svijeta. Možemo zamisliti po volji mnogo zakona koji bi služili u iste svrhe. njihov cjelokupni opažaj ni svijet proteže se isključivo po površini kugle. Jednako tako ima taj svijet neku konačnu površinu koja se može uspoređivati s veličinom kvadrata napravljenog od mjernih štapova. a događanje u njihovoj ravnini. § 31. Naša dvodimenzionalna bića bi na svojoj kuglinoj plohi dobila za ovaj omjer vrijednost . ali se kao i naš svijet proteže u beskonačnost Na njemu ima mjesta za beskonačno mnogo istih kvadrata napravljenih od štapića. Zamislimo za početak neko dvodimenzionalno zbivanje. kako bi ih nazvala bića trodimenzionalnog svijeta) jednake duljine. na primjer ona mrežna konstrukcija na stolnoj ploči iz § 24. Jer. Pomoću štapova su ostvarive konstrukcije euklidske geometrije ravnine. pri pokušaju da zamisle pravac. a da se pritom ne dospije u sukob sa zakonima mišljenja ili s iskustvom (Riemann. Plošna bića sa svojim mjernim štapovima i ostalim predmetima točno pristaju u ovu plohu i nemaju načina da je napuste. također i u posve drugom smjeru. što znači da je njihov volumen (zapravo površina) beskonačan. naročito s plošnim mjernim štapovima. sve što oni promatraju na sebi i svojim plošnim stvarima. jer oni sa svojim štapićima mogu izvesti konstrukcije euklidske geometrije ravnine. jer. Mogućnost konačnog. Izvan te ravnine za njih ništa ne postoji. a ipak neograničenog svijeta Spekulacije o građi svemira kreću se. ali ovoga puta ne više na ravnini već na jednoj kuglinoj plohi. neka se slobodno gibaju u nekoj ravnini. Svijet ovih bića je u odnosu na naš prostorni svijet tek dvodimenzionalan. Oni vuku iz jedne točke u svim smjerovima "ravne crte" (lukove kružnica.

On ima neki konačan volumen koji je određen njegovim "radijusom" (2л2R3)Da li je moguće zamisliti sferni prostor? Zamisliti neki prostor ne znači ništa drugo već zamisliti neki sadržaj našeg "prostornog" iskustva. a zatim pri daljnjem porastu vrijednosti polumjera postepeno opada do nule. to je jest euklidski. Postoji i trodimenzionalna analogija ovom dvodimenzionalnom kuglinom svijetu. međutim. ali za zadanu vrijednost r taj je omjer za sve točke kuglinog svijeta isti. a ne na neku drugu zatvorenu plohu. Sve slobodne završne točke ovih dužina leže na nekoj kuglinoj plohi. Ako dakle bića kugline plohe žive na nekom planetu čiji planetni sustav zauzima zanemarivo mali djelić kuglastog svijeta. Sve njegove točke su također ravnopravne. tada više ne mogu ustanoviti da se nalaze na svijetu-kugli. u tom slučaju nemaju nikakvih mogućnosti odrediti žive li u jednom konačnom svijetu ili beskonačnom svijetu. Možda će se čitatelj čuditi da smo naša bića smjestili upravo na kuglu. On . Ravne crte koje se kreću iz ishodišne točke prvo se sve više udaljuju jedne od drugih. ali se zatim kasnije opet približavaju da bi se na kraju našle sve zajedno u "protutočki" ishodišne točke. drugim riječima. a to je trodimenzionalni sferni prostor kojeg je otkrio Riemann. Ukoliko je. Iz ovog razmatranja izravno slijedi da za naša bića iz kugline plohe opseg kružnice prvo raste s polumjerom sve dok ne dosegne "opseg svijeta". čak i ako im za mjerenje stoji na raspolaganju relativno neznatan dio površine njihova svijeta-kugle. no pri daljnjem porastu radijusa kugle r. budući da je komad svijeta koji je pristupačan njihovu iskustvu u oba slučaja praktički ravan. "eliptični prostor".r sin   R π= r   R to jest neku vrijednost koja je manja od л i to tim manja što je veći polumjer kružnice u usporedbi s polumjerom R "svijeta-kugle". kuglin je svijet neka "površina konstantne zakrivljenosti". taj dio premalen. Ako je svijet euklidski bit će P = 4 л r2. a ne na euklidskoj ravnini. na taj su način premjerile cijeli sferni prostor. površina P opet pada prema nuli. Porastom r raste i P od nule pa do nekog maksimuma određenog "svjetskim radijusom" R. Spomenimo da postoji još jedna podvrsta sfernog prostora. ako je posrijedi sferni prostor tada je P uvijek manji od 4 л r2. Konačan je (što znači konačnog volumena). No to ima svoje opravdanje budući da kugla od svih zatvorenih površina jedina posjeduje svojstvo da su sve točke na njoj ravnopravne. Njenu površinu (P) možemo posebno izmjeriti pomoću nekog mjernog kvadrata. Lako se uvjerimo da je trodimenzionalni sferni prostor posve analogan dvodimenzionalnoj kuglinoj plohi. Iz ovog odnosa mogu bića kugli ne plohe odrediti polumjer R svoga svijeta. U tom smislu je sferni prostor zamisliv. Uvažavam da omjer opsega o kružnice prema njenom radijusu r ovisi o r. a nema granica. to jest iskustva što ga možemo imati prilikom gibanja "krutih" tijela. Površina omeđena kružnicom nastavlja rasti sve više i više sve dok na kraju ne postane jednaka ukupnoj površini cijelog "svijeta-kugle". Pretpostavimo da smo iz jedne točke povukli ravne crte ili napeli užeta u svim smjerovima i naznačili na svakome pomoću mjernog štapa istu udaljenost r. budući da se mali dio kugline površine neznatno razlikuje od jednako velikog dijela neke ravnine.

Naše je iskustvo još daleko od toga da bi nam omogućilo odgovor na to pitanje. nigdje značajnije ne odstupa od ravnine. § 32. Iz toga već slijedi da u našem svijetu ne može biti ni govora o posvemašnjoj točnoj valjanosti eukidske geometrije. O geometrijskoj strukturi svijeta možemo nešto saznati samo ako kao osnovu uzmemo poznato stanje materije. Možemo stoga saznati stanje svijeta u cjelini u najgrubljem približenju tako da promatramo materiju kao da je u stanju mirovanja. Opća teorija relativnosti dopušta nam. stvarni će svijet u pojedinostima odstupati od sfernog vladanja. ipak razlikuje od nule. koliko god da je mala. bit će kvazi-sferni. On bi prostorno bio beskonačan. da odgovorimo na njega s priličnom sigurnošću. međutim. Ukoliko pak svijetu pridamo neku srednju vrijednost gustoće materije koja se. međutim. a pritom se oslobađamo i poteškoća spomenutih u § 30. Među njima se sferni (odnosno eliptični) prostor odlikuje po svojoj jednostavnosti budući da su sve točke ravnopravne. Mogli bismo si predstaviti da se naš svijet u geometrijskom pogledu ponaša analogno poput neke mjestimično nepravilno zakrivljene plohe koja. R2 = 2 kρ DODATAK . a takvom shvaćanju idu u prilog računski rezultati koji kažu da čak mase veličine našeg Sunca tek vrlo malo utječu na metriku okolnog prostora. Na temelju ranijeg razmišljanja znamo već da na ponašanje mjernih štapova i ura utječu gravitacijska polja to jest raspodjela materije. Ali nužno će morati biti konačan. nudio bi nam nezadovoljavajuću sliku koju smo zamislili u § 30. Budući da je u stvarnosti materija u detaljima nejednoliko raspodijeljena. No račun daje da bi u jednom kvazi-euklidskom svijetu srednja gustoća materije morala biti jednaka nuli. tada svijet nije kvazi-euklidski. Kao rezultat ovog razmatranja javlja se za astronome i fizičare krajnje zanimljivo pitanje je li svijet u kojem živimo beskonačan ili je konačan u smislu sfernog univerzuma.se može smatrati nekim sfernim prostorom kod kojeg su "protutočke" identične (nerazlučive jedna od druge). Iz ovdje rečenog slijedi da su zamislivi zatvoreni prostori bez granica. Iz iskustva znamo da su kod prikladno odabranog koordinatnog sustava brzine zvijezda male u odnosu na brzinu širenja svjetlosti. Eliptični univerzum se može također donekle smatrati za centralno simetričan sferni svijet. Građa prostora prema općoj teoriji relativnosti Shodno općoj teoriji relativnosti geometrijska svojstva prostora nisu samostalna već su uvjetovana materijom. Takav svijet mogli bismo nazvati kvazi-euklidskim. p srednjanja gustoća materije. Teorija čak nudi jednostavan međuodnos između prostorne raširenosti svijeta i srednje gustoće materije u njemu. možemo je zamisliti poput namreškane površine mora s malim valovima.08*1027. Račun zatim daje da bi svijet pri ravnomjerno raspodijeljenoj materiji morao biti nužno sfernog (odnosno eliptičnog) oblika. Ali samo po sebi je zamislivo da naš svijet malo odstupa od euklidskog.18) 18) "Radijus" R svijeta dobije se naime iz jednadžbe U C-G-S sustavu mjernih jedinici 2/k=1. Jedan takav svijet ne bi mogao dakle biti posvuda ispunjen materijom.

ustanovljeno je da se "početak" ekspanzije dogodio prije oko 1010 godina. uključujući i jednu novu kozmološku teoriju.19) Primijetimo također da teorija ekspandirajućeg prostora. prev. astrofizika daje do znanja da je razvoj pojedinih zvijezda i zvjezdanih sustava zahtijevao vjerojatno znatno duža vremena. kao registracije širenja svemira vodi nas na početak širenja unatrag samo 10 9 godina dok nam. ali tek nakon što se jednadžbama pridoda neki hipotetski član kojeg teorija niti zahtijeva po sebi niti izgleda prirodan s teorijskog stanovišta ("kozmološki član jednadžbi polja"). 19)Premda je ova poteškoća što je spominje Einstein izazvala mnoge spekulacije. zajedno s opažačkim podacima astronomije. a koja je posvuda ista i različita od nule. Pokazalo se da. dok je prvobitna "statička" hipoteza prostora davala za rezultat zatvoren (konačan) prostor. međutim. međutim. naime. sam po sebi malo prirodan. ukoliko se odlučimo na to da ispustimo hipotezu (2). Hubbleovo otkriće može se prema tome smatrati u izvjesnom smislu potvrdom teorije. Veličina ("radijus") prostora neovisna je o vremenu. jedna neobična poteškoća. Postoji neka prosječna gustoća materije u cijelom prostoru. obje ove hipoteze idu jedna s drugom.) II Relativnost i problem prostora . Ustanovljeno je da su mjerenja udaljenosti potrebnih za izračunavanje starosti svemira bila pogrešna najmanje za faktor dva. pokazalo se da je ona neosnovana. Nekoliko godina kasnije pokazao je Hubble u svojini istraživanjima spektra vangalaktičkih maglica da spektralne linije u njima imaju crveni pomak koji pravilno raste s udaljenošću maglice. Tumačenje galaktičkog pomaka linija (u koju teško da se može. Međutim. tvrditi da teorija zahtijeva da se prostor širi. "teoriju stalnog stanja". Izvorne jednadžbe naime dopuštaju jedno rješenje u kojem "svjetski radijus" ovisi o vremenu (ekspandirajući prostor). prema Friedmanovim istraživanjima. prema općoj teoriji relativnosti. 2. prirodnija jedna drukčija hipoteza.kao što zahtijevaju. posumnjati). s čisto teorijskog stanovišta. s teorijskog gledišta. dakle dovoljno ranije u odnosu na starost pojedinih zvijezda (prim. što ga je našao Hubble. On je.I Građa prostora u vezi s općom teorijom relativnosti Od objavljivanja prvog izdanja ove knjižice doživjelo je naše znanje o gradi prostora na makro-skali ("kozmološki problem") značajan razvitak koji se mora spomenuti čak i u ovako popularnom prikazu tog predmeta. prema našem današnjem znanju. Sada još nikako nije poznato kako će se prevladati to neslaganje. može objasniti pomoću Dopplerovog efekta samo kao gibanje zvjezdanih sustava zbog širenja svemira u cjelini . prema Friedmanu. a nakon što je upotrijebljena korigirana vrijednost. ne omogućava donošenje odluke o konačnosti odnosno beskonačnosti prostora (trodimenzionalnog). Moja prvobitna razmišljanja zasnivala su se na dvije hipoteze: 1. budući da mi se tada činilo da bih bez nje upao u beskrajne spekulacije. a da se u jednadžbe gravitacijskog polja ne uvodi kozmološki član. Hipoteza (2) izgledala mi je u ono vrijeme neizbježna. Javlja se. Ovo se. U tom smislu može se. uvidio da je moguće zadržati hipotezu (1). jednadžbe polja gravitacije. već dvadesetih godina ruski je matematičar Friedman otkrio da je.

Kad u kutiji nema ničeg. Filozofi su se tisućama godina suprotstavljali takvoj pretpostavci. Svakako je istina da pojam prostranosti potječe iz našeg iskustva o smještaju (ili dodirivanju) čvrstih tijela. sasvim su neovisne o debljini stijenke kutije. kako se lako dokazuje. premda na zaobilazan način. bez gubitka "prostora"? Prirodnost postupka smanjivanja debljine stijenke kutije sasvim je očita. uz svoje najkritičkije kolege. U nju stavljamo na neki proizvoljan način predmete sve dok kutiju ne napunimo. odnosno kutijom "obuhvaćenim prostorom". To je nešto što se razlikuje kod pojedinih kutija. Sasvim je lako zamisliti zbog čega se .Svojstvo je Newtonove fizike pripisivanje nezavisnog i stvarnog postojanja prostora. pa ipak tolika nestvarna zaboravimo li na trenutak kako je nastala. vremena i materije. Pomisao o prostoru se ipak nameće na osnovi nekih najjednostavnijih iskustava. a sve što preostaje je prostor bez kutije. Ono što je Decartesa dovelo do tog zaista privlačnog opisa sigurno je bio osjećaj da bez doista nekog velikog opravdanja ne smijemo stvarima poput prostora. Newtonov prostor zato moramo smatrati "nepokretnim" ili u najmanju ruku "neubrzanim" kako bismo ubrzanju. No iz toga se ne može zaključiti da pojam prostranosti ne vrijedi u slučaju u kojem se ne pojavljuje. njezin je "prostor" prazan. Stari geometri se bave misaonim objektima (pravcem. I zaista. ali ne prostorom kao takvim. pripisati fizikalnu stvarnost prostoru kao takvom. naravno. 20) Ovaj izraz valja uzeti cum grano salis. Descartes je. na primjer. što se pojavljuje u zakonu o gibanju. točkom. Nedostatak ovog razmišljanja je u prvom redu sljedeći. Psihološki počeci misli o prostoru ili potrebom za njim uopće nisu toliko očiti koliko se to možda čini na osnovi uobičajenih navika mišljenja. zbog toga nema prostora bez tijela. nešto što se prirodno smatra nezavisnim od činjenice da li se u njoj u bilo kojem trenutku nešto nalazi ili ne. vrlo je oštar zahtjev. Isto vrijedi i za vrijeme jer se i ono. barem ne na isti način. kao što je učinjeno tek kasnije u analitičkoj geometriji. jer se u Newtonovom zakonu gibanja pojavljuje misao o ubrzanju. Ne bismo li tu debljinu mogli smanjiti na nulu. Pretpostavimo da smo napravili neku kutiju. sasvim očigledna stvar. osjećao nezadovoljstvo kad je prostoru i njegovom stanju gibanja pripisivao fizičku stvarnost. odnosno nema praznog prostora. No mogućnosti spremanja predmeta u kutiju. Mogućnost stavljanja predmeta u kutiju je svojstvo materijalnog objekta zvanog "kutija". no prostranost je vezana s tijelima. no u njegovo vrijeme nije bilo drugog izbora ako se mehanici htjelo dati jasno značenje. a posebice praznom prostoru. Takvo proširivanje pojmova donekle je opravdano kod objašnjavanja iskustvenih rezultata. Kasnije ćemo ipak vidjeti da opća teorija relativnosti potvrđuje Decartesovu zamisao. razmišljao na sljedeći način: prostor je u biti posve isto što i prostranost. Pretpostavka ograničenosti proširenja samo na tijela prema tome je sama po sebi sasvim neosnovana. kojeg ne možemo "izravno iskusiti"20). Do ovog trenutka naš se pojam prostora dovodi u vezu s kutijom. pripisivati stvarno postojanje. Sam je Newton. dali ikakvo značenje. nešto što je omogućeno njezinim postojanjem. No u ovoj teoriji ubrzanje označava samo "ubrzanje prema prostoru". nalazi u opisu ubrzanja. ravninom).

Iskustvo je vezano uz "sjećanje" i ono se smatra "ranijim" u usporedbi sa "sadašnjim iskustvima". i pretpostaviti gibanje tih prostora jednog prema drugome. Tada smo skloni razmišljanju da s uvijek zatvara isti prostor. 21) Kantov pokušaj da otkloni ovu zapreku niječući objektivnost prostora. prostoru što postoji bez materije. a isti "prostor" kojeg sadrže obje kutije istodobno pripada i jednoj i drugoj. jer izgleda da uvijek možemo zamisliti veću kutiju koja obuhvaća manju. tada je prazni prostor kutije s ujedno i dio praznog prostora S. Na taj se način prostor javlja kao nešto bez granica. ali ne kao ograničen. Neću ovdje govoriti o tome kako se pojmovi trodimenzionalnosti i euklidske prirode prostora povezuju s prilično jednostavnim iskustvima. Tada postaje nužno pridati određeni prostor svakoj od kutija. koji postoji objektivno i nezavisno od predmeta u njemu. Ako se s giba u odnosu na S. pojmovi postaju složeniji. Umjesto toga ću u prvom redu razmotriti sa svih strana ulogu pojma prostora u razvoju fizikalne misli. Način na koji se tijela mogu smjestiti u prostor (to jest kutiju) predmet je zanimanja euklidske geometrije čija nas aksiomatska građa lako zavarava pa zaboravljamo da se odnosi na ostvarljive situacije. No ne smije se misliti kako čak niti na tom jednostavnom stupnju u pojmu prostora ostaje nešto nedorečeno. Svatko je sigurno ponekad posumnjao da li je nešto stvarno doživio ili su ga osjetila zapravo prevarila. to jest do pojma vremena što se odnosi na sređivanje iskustva pojedinaca. a sposobnost ostvarivanja toga dovela je do subjektivnog poimanja vremena. Samo je po sebi vrlo sumnjivo da li je razlikovanje osjetnih iskustava i sjećanja (ili puka predodžba) nešto što je psihološki dano čovjeku. Prije nego postanemo svjesni ove komplikacije prostor nam se čini neograničenim sredstvom ili spremnikom kojim se kreću materijalni predmeti. Ali ova ograničenost nam se čini nevažnom. nešto što još uvijek dopušta pripisivanje nezavisnosti.) Ukazivanje na vakuum živinog barometra svakako je razoružalo i posljednje pristaše Descartesa. no u razvoju znanstvene misli nije igrala značajniju ulogu. teško se može smatrati ozbiljnim. Ali što je s psihološkim podrijetlom pojma vremena? Taj se pojam bez sumnje dovodi u vezu s činjenicom "prisjećanja" kao i razlikovanjem između osjetnih iskustava i sjećanja na njih. pripada predznanstvenoj misli. Pojam prostora.21) (U isto vrijeme to ga nije sprečavalo u prihvaćanju prostora kao osnovnog pojma njegove analitičke geometrije. Ova posljednja misao je zaista logički neizbježna. Sposobnost razlikovanja se najvjerojatnije razvila kao posljedica stvaranja reda u našim mislima.Descartesu nije sviđala zamisao o prostoru nezavisnom od materijalnih predmeta. tada smo dobili prostor koji je ograničen. ali se to ne odnosi na postojanje neograničenog broja prostora u relativnom gibanju jednog prema drugom. . Mogućnosti pohranjivanja u unutrašnjem prostoru kutije su u istom smislu objektivni kao i sama kutija i predmeti koji su unutar nje pohranjeni. Stvorimo li na gore opisani način pojam prostora slijedeći iskustvo o "ispunjavanju" kutije. ali promjenjivi dio prostora S. Ako se neka manja kutija s nalazi u unutrašnjosti neke prazne veće kutije S u relativnom mirovanju. To je misaono načelo sređivanja iskustva i sjećanja. No valja se prisjetiti neograničenog broja prostora što se kreću jedan prema drugom.

fiziolog misao i bol na. koje smo morali upotrijebiti za oblikovanje objektivnog pojma vremena. s obzirom na psihološko podrijetlo pojmova prostornovremenskog događaja (kraće ćemo ih zvati "prostornima". Općenito. igraju s tim u vezi ulogu materijalnih predmeta. kao i misli prirodne znanosti uopće. vremenski redoslijed doživljaja dobiven zvučnim putem može se razlikovati od vremenskog slijeda dobivenog optičkim putem.Što podrazumijevamo pod objektiviziranjem pojma vremena? Razmotrimo jedan primjer. U prethodnim razmatranjima pokušali smo pojmovima prostora. Svi ti "prostorni" pojmovi već pripadaju predznanstvenoj misli. za razliku od pojmova iz psihološkog svijeta). Ako je B kasnije od A. Na isti način i osobe. vremena i događaja dati psihološki odnos prema iskustvu. iz psihologije. svrhe. ali i nesvjesno učinit ćemo upravo to sve dok ne osjetimo sumnju. koji smatra načelno ostvarivom mogućnost shvaćanja svih odnosa isključivom upotrebom "prostornih" pojmova. Upitajmo se kakav je položaj toga prema "događajima" koje smo povezali s iskustvima. a ne samo u vremenu. Živčane procese i to na taj način kako bi se psihički element odstranio iz uzročne veze postojanja pa se tako nigdje ne susreće kao nezavisna karika u lancu uzročnog povezivanja. Kad govorimo o "stvarnom vanjskom svijetu" mislimo u stvari na zbroj svih događaja. a C je kasnije od B. pokušaj iskorištavanja samo "prostornih" pojmova za opisivanje svih odnosa u obliku prirodnih zakona. Tako dolazimo do iskustva "munje" što je u svijest ušlo kao "iskustvo". dodati još nešto značajno. a sad to također opisujemo kao (objektivni) "događaj". "Munja" se više ne tumači kao sasvim osobno iskustvo već i kao iskustvo (ili pak samo kao "potencijalno iskustvo") drugih osoba. Na prvi se pogled čini očito da pretpostavimo vremenski raspored događaja s vremenskim rasporedom iskustava. 22) Na primjer. oruđe misli za povezivanje iskustava kako bismo ih mogli bolje istražiti i opisati. u slučaju potrebe tako pronalazi razumna primjena. U isto vrijeme A također doživljava takvo ponašanje osobe B da to ponašanje osobe B dovodi u vezu s vlastitim doživljavanjem "munje". Osoba A ("ja") opaža "munju". Ovoj skici vrijedi. Fizičar nastoji boje i zvukove svesti na titraje. Na taj način postajemo svjesni vlastite slobode za koju se. Zbog toga ovo stvaranje pojmova već podrazumijeva pojam materijalnog predmeta (na primjer "kutije"). a potječu poput pojmova bola. cilja. Nema sumnje da ovakav stav. Osoba A stvara ideju da ostale osobe također opažaju "munju". Zbog toga mi se čini da stvaranje pojma materijalnog predmeta mora prethoditi našim pojmovima prostora i vremena. Pokušaji shvaćanja empirijskih izvora tih osnovnih pojmova trebao bi pokazati koliko smo u stvari vezani na njih. tako da se vremenski slijed događaja ne može jednostavno poistovjetiti s vremenskim slijedom doživljaja. Svojstvo je fizikalne misli. 22) Da bismo dobili objektivnu sliku svijeta valja dodati još jedan dio: događaj je lokaliziran i u prostoru. radosti. Vidjeli smo da se osjećamo potaknuti da iskustvima damo vremenski redoslijed i to na otprilike sljedeći način. Gledamo li logički. tada je C kasnije od A ("slijed iskustava"). Pojam prostora samo smo povezali s iskustvom koristeći kutije i razmještaj materijalnih predmeta u njima. . to su slobodne tvorevine ljudskog duha. danas podrazumijevamo pod pojmom "materijalizma" (dok je "materija" izgubila svoju ulogu osnovnog pojma).

(Tu je predodžbu pokušao stvoriti da bi došao do zadovoljavajućeg razumijevanja tromosti. koje se prema njima kreću. No kako fizika. a ne pojave koje u tom trenutku ne možemo. S tim u vezi moramo se prisjetiti atomistike i njezinog pojma konačne djeljivosti. Osobito su empirijskog podrijetla trodimenzionalna priroda prostora kao i njegova euklidska svojstva (čitav se može naime ispuniti "kockama"). ne razlučujemo od fizikalnih pojmova. Strukture. Misao o . Kad materiju zamišljamo neprekidnom to je samo u onim slučajevima gdje bi nam diskretna struktura smetala ili je ne možemo opisati. za mogući razmještaj krutih tijela što se dodiruju. vremena i materijalnog predmeta (s vrlo važnim posebnim slučajem "krutog tijela") i zatim ih izmijenila i bolje opisala. U devetnaestom stoljeću jedino je Mach ozbiljno razmišljao o odbacivanju pojma prostora. iskustveni se sadržaj geometrije uspostavlja ili ispituje samo u okviru fizike kao cjeline. Govoreći strogo. Od svih zamislivih referentnih sustava smatralo se da inercjalni imaju prednost zato jer prema njima zakon tromosti zadržava svoju valjanost. Njezino pravo značajno dostignuće bilo je stvaranje euklidske geometrije čiji nas aksiomatski opis ne smije zavarati pri sagledavanju njezinog empirijskog podrijetla (mogućnosti postavljanja ili nizanja krutih tijela). ne postoje točni zakoni. od prostora i vremena s jedne strane te od trajno postojećih materijalnih točaka. U tome je osnovno da se "fizikalna stvarnost". zamišljala sastavljenom. U Newtonovoj mehanici prostor i vrijeme imaju dvojake uloge: U prvom su redu nosioci ili okvir za događaje u rizici prema kojem se događaji opisuju navodom prostornih koordinata i vremena. Sva se tijela pod utjecajem promjene temperature elastično deformiraju i mijenjaju obujam. Druga je uloga prostora i vremena kao "inercijalnog sustava". u načelu. Mach će uvijek ostati u našim sjećanjima. smatrana nezavisnom od subjekta što je zapažaju. D. čiju moguću sukladnost opisujemo euklidskom geometrijom. uglavnom zato jer se činio nezamjenjivim u izrazito zadovoljavajućem sustavu prirodnih znanosti. U načelu. kemijski procesi). misao o oštrim i statički definiranim graničnim površinama krutih tijela.Zbog čega je potrebno spuštati osnovne pojmove prirodoznanstvenog mišljenja s platonističkih olimpijskih visina i pokušavati otkriti njihovo zemaljsko podrijeklo? Odgovor: Da bismo ih oslobodili s njima povezanih tabua te tako postigli veću slobodu prilikom stvaranja misli ili pojma. zbog uvođenja takvog kritičkog razmišljanja. Znanost je od predznanstvene misli preuzela pojmove prostora. barem u slučajevima kad se razmatraju gibanja. prostori subatomskih prostornosti zbog toga se ne mogu uspoređivati. U tom se slučaju mali dijelovi (elementi volumena) materije smatraju jednakim materijalnim točkama. Atomistika nas također navodi da odbacimo. s druge strane. na koncu konca. ili to ne bi imalo smisla. nadoknađujući tu predodžbu o totalitetu trenutačnih razmaka između svih materijalnih točaka. Profinjenost pojma prostora pojačana je otkrićem nepostojanja potpuno krutih tijela. mora koristiti geometriju za uspostavljanje vlastitih pojmova. Hume i E. čak niti u makropodručju.) Polje. barem u načelu. prije svih drugih. Unatoč svemu tome nitko se nije dosjetio odbaciti pojam prostora. povezivati s gibanjem (na primjer temperaturne promjene. materija se zamišlja skupom "materijalnih točaka" čija gibanja sačinjavaju fizikalne pojave.

poprima u svakom svom dijelu osobine materije te tako dolazimo do pojma "etera". budući da je postojalo uvjerenje da se svako polje smatra stanjem kojeg se može opisati na mehanički način. Prevladavanje ovog stajališta posljedica je razvoja koji. koji je do tog vremena smatran praznim. a to je pretpostavljalo prisutnost materije. Napredak pojma polja.z) i vremena (t). Temperatura je ovdje jednostavan primjer pojma polja. Zbog toga je valjalo uvesti polje koje postoji čak i u "praznom prostoru". Uvođenjem pojma polja u elektrodinamiku Maxwell uspijeva predvidjeti postojanje elektromagnetskih valova. Posljedica toga je obuhvaćanje optike. Nakon što je takvo razmišljanje postalo uobičajeno. u načelu. elektrodinamikom. a to je pojava pojma polja i nastojanje da on. vezano za istraživanja Faradaya i Maxwella. Zakon vođenja topline je predstavljen mjesnom relacijom (diferencijalnom jednadžbom) koja obuhvaća sve posebne slučajeve vođenja topline. od pretpostavke povezanosti s mehaničkim nosiocem pa sve do odvojenosti od njega. bez ikakve mase. tamo gdje nije bilo materije nije moglo biti niti polja. zamijeni pojam čestice (materijalne točke). što je provjereno jednakošću njihovih brzina širenja.y.nezavisnom postojanju prostora i vremena drastično se izražava na sljedeći način: Nestane li materija preostat će samo prostor i vrijeme (kao neke vrste pozornice za fizikalne događaje). Na primjer. u skladu s postankom pojma. Jedna od psiholoških posljedica tog velikog uspjeha bila je sve veća nezavisnost pojma polja u odnosu na mehanističke okvire klasične fizike. Čak i prostor. U svakoj točki postoji u bilo koje vrijeme brzina koju kvantitativno opisujemo pomoću tri "komponente" prema osima koordinatnog sustava (vektori). Ovakvo je stanje uzrokom paradoksa jer. kao da nije imao nikakve veze s problemom prostora-vremena. u osnovi jednakih valovima svjetlosti. To je veličina (ili niz veličina) koja je funkcija koordinata i vremena. služe samo za opisivanje stanja te materije. jedan je od psihološki najzanimljivijih događaja u razvoju fizikalne misli. postaje sve jasnije da opisivanje elektromagnetskih procesa jezikom polja mnogo bolje odgovara stanju stvari nego prilikom korištenja pojmova na osnovi materijalnih točaka. Matematički izraženo. U skladu s povijesnim razvojem pojma polja. U drugoj polovici devetnaestog stoljeća. U okvirima klasične fizike pojam polja se pojavio kao pomoćno sredstvo. prilikom proučavanja širenja topline u krutom tijelu njegovo se stanje opisuje temperaturama u svakoj točki za svako određeno vrijeme. Svojstvo je spomenutih polja pojavljivanje unutar neke mase. polje je bilo ograničeno samo na opisivanje stanja u materijalnim tijelima. to znači da temperaturu T predstavljamo izrazom (funkcijom) prostornih koordinata i vremena t (temperaturno polje). Drugi je primjer opis gibanja tekućine. Komponente brzine u točki (komponente polja) su i u ovom slučaju funkcije koordinata (x. u principu. u prvom redu. u slučaju kad se materija smatra neprekidnom. To se činilo još sigurnije. potpuno analogno mehaničkim poljima titranja u elastičnom krutom tijelu. No u prvoj četvrtini devetnaestog stoljeća pokazuje se kako pojave interferencije i ogib svjetlosti najbolje opisujemo smatrajući svjetlost valnim poljem. .

i obratno potječe samo od činjenice što osnovni djelići materije nose električni naboj koji se giba zajedno s njima. Lorentz pokazuje da dobiveni rezultat nije u suprotnosti s teorijom mirujućeg etera. a uz to ih se uporno pokušavalo objasniti kao mehanička. teorija još uvijek sasvim ne zadovoljava i to zbog sljedećih razloga. objasnio je H. Unatoč svih tih prekrasnih uspjeha. uči o jednakosti svih inercijalnih sustava ili inercijalnih "prostora". Prema svemu tome se činilo da je eter utjelovljenje apsolutno nepokretnog prostora. Taj dio teorijske osnove uopće nije zadovoljavao. Klasična mehanika. A. Lorentz pretpostavljajući da eter ne sudjeluje u gibanju materijalnih tijela te da njegovi pojedini dijelovi miruju jedan prema drugom. tri prostorne koordinate i vremenskom koordinatom. "ugrađena" u četverodimenzionalnu neprekinutu mnogostrukost Na osnovama klasične mehanike taj se . Posljedice svih tih činjenica i pokusa. kao u klasičnoj mehanici. valja odbaciti ideju o apsolutnom karakteru istodobnosti. H. Čak i u klasičnoj fizici događaj se opisuje s četiri broja. Teorija etera sa sobom donosi i pitanje: Kako se u mehaničkom pogledu eter ponaša prema materijalnim tijelima? Da li sudjeluje u gibanju tijela. Kakav je položaj specijalne teorije relativnosti prema problemu prostora? U prvom redu valja se čuvati mišljenja da je četverodimenzionalna stvarnost prvi put uvedena u toj teoriji. Što se tiče Michelson-Morleyevog pokusa. za koju se u svakom pogledu može reći da vrijedi čak i za visoki stupanj aproksimacije. U njima su objašnjeni svi elektromagnetski i optički procesi u materijalnim tijelima poznati u to vrijeme i to polazeći od pretpostavke da utjecaj materije na električno polje . Lorentzove transformacije vremenskih i prostornih koordinata slijede pri prijelazu iz jednog inercijalnog sustava u drugi. u prvo se vrijeme elektromagnetska polja opisivalo kao stanje etera. još uvijek postoji uvjerenje da su elektromagnetska polja stanja etera i to je stanje fizike na prijelomu dva stoljeća. podržala jednakost inercijalnih sustava (specijalno načelo relativnosti)? Odgovor na to pitanje je specijalna teorija relativnosti. što je potrebno za formulaciju prirodnih zakona. ti napori nikad nisu urodili plodom. Naravno. No istraživanja su Lorentza odvela još i mnogo dalje. s iznimkom Michelson-Morleyevog pokusa. Nije li postojala izmjena koja bi.No i pored svega toga. Želimo li to dovesti u sklad s jednakošću inercijalnih sustava (specijalno načelo relativnosti). uz to. to jest nepromjenjivost prirodnih zakona prema prelasku iz jednog u drugi inercijalni sustav. Ona iz Maxwell-Lorentzove teorije preuzima pretpostavku o stalnosti brzine svjetlosti u praznom prostoru. Najvažnija stvar u tom zahtjevu je činjenica da ograničava moguće prirodne zakone na određeni način. i to za poznate frekvencije zračenja. pa se znanost postepeno navikava na odbacivanje mehaničkih tumačenja Ipak. prema tome. S tim u vezi valja spomenuti sljedeće važne činjenice: prividni otklon (aberaciju) nepomičnih zvijezda zbog godišnjeg gibanja Zemlje te Dopplerov efekt to jest utjecaj relativnog gibanja nepomičnih zvijezda na frekvenciju svjetlosti što od njih stiže na Zemlju. A. odnosno da li njegovi dijelovi miruju jedan prema drugom? Izmišljeni su mnogi domišljati pokusi za provjeru tih pitanja. Elektromagnetski i optički pokusi pokazali su istu stvar uz prilično veliku točnost No elektromagnetska teorija ukazuje da se jednom inercijalnom sustavu daje prednost i to sustavu nepomičnog etera. ukupnost fizikalnih "događaja" je. Čitav sadržaj specijalne teorije relativnosti izriče se postulatom: Zakoni prirode su invarijantni s obzirom na Lorentzove transformacije.

Zamislimo li nestanak materije i polja preostat će inercijalni prostor. Usmjerimo se sad na one elemente koje je teorija preuzela iz klasične mehanike I ovdje prirodni zakoni vrijede samo kad inercijalni sustav uzimamo kao osnovu za prostorno-vremenski opis. a samo ovaj posljednji dio sadrži istodobne događaje. Kako u toj četverodimenzionalnoj strukturi više ne postoji dio s objektivnim "sada". Inercijalni prostori. Zakoni polja također imaju značenje i vrijednost samo prema inercijalnim sustavima. Četverodimenzionalni kontinuum se više ne može razlučiti na dijelove od kojih svaki sadrži istovremene događaje. pojmovi događanja zaista nisu u potpunosti odbačeni već vrlo složeni. Ta četverodimenzionalna struktura (prostor Minkowskog) se zamišlja kao nosilac materije i polja. o razvoju trodimenzionalnog postojanja. Zbog toga se čini prirodnijim razmišljati o fizikalnoj stvarnosti kao četverodimenzionalnom postojanju umjesto. Načelo tromosti i načelo stalnosti brzine svjetlosti vrijede samo prema nekom inercijalnom sustavu. Zbog toga je bilo potrebno odbaciti i misao o elektromagnetskom polju kao stanju materijalnog nosioca. neizbježan kao Što je to materija u Newtonovoj teoriji. Polje tako postaje važan element fizikalnog opisa. Stvarni cilj ovog razmatranja je ukazivanje do koje su mjere te sumnje odbačene u općoj teoriji relativnosti. postoji prema određenom inercijalnom sustavu. samo su posebni četverodimenzionalni koordinatni sustavi povezani linearnim Lorentzovim transformacijama. ili bolje rečeno. Ukupnost svih događaja. Drugim riječima. ali ne više neovisno o izboru sustava. Tako. To razdvajanje je jednako za sve inercijalne sustave. prostor je još uvijek nezavisan dio u predstavljanju fizikalne stvarnosti. zajedno s pripadajućim vremenima. s fizikalnog gledišta. ali ustaljenih proizvoljnosti.četverodimenzionalni kontinuum objektivno raspada na jednodimenzionalno vrijeme i trodimenzionalni prostor. Istodobnost dva događaja prema jednom referentnom inercijalnom sustavu uključuje istodobnost tih događaja prema svim inercijalnim sustavima: Upravo je to ono što mislimo kad govorimo o apsolutnom vremenu klasične fizike Prema specijalnoj teoriji relativnosti stvari su sasvim različite. Budući da je specijalna teorija relativnosti otkrila fizikalnu jednakost svih inercijalnih sustava. Ovaj kruti četverodimenzionalni prostor specijalne teorije relativnosti je na neki način sličan Lorentzovom krutom trodimenzionalnom eteru. Pojam prostora u općoj teoriji relativnosti. Ova je teorija u prvom redu nastala istraživanjem jednakosti trome i teške mase. "sada" gubi svoje značenje za prostorno prošireni svijet Zbog toga prostor i vrijeme valja smatrati četverodimenzionalnim kontinuumom želimo li izraziti značaj objektivnih relacija bez nepotrebnih. prazan. Započinjemo s inercijalnim sustavom S1 čiji je prostor. Dosad smo našu pažnju poklanjali načinu na koji je specijalna teorija relativnosti promijenila pojmove vremena i prostora. prostor zajedno s pripadajućim vremenom. kao i klasičnoj mehanici. dokazala je i neodrživost hipoteze o mirujućem eteru. Za teoriju vrijedi i sljedeće: Opis fizikalnih stanja pretpostavlja već stvoreni i nezavisno postojeći prostor. koji su istodobni s nekim izabranim događajem. kao dosad. Tako čak niti ova teorija ne otklanja Descartesovu nelagodu o nezavisnom ili čak a priori danom "praznom prostoru". u zamišljenom dijelu prostora . istina.

koji se jednoliko ubrzava Prema tome S2 nije inercijalni sustav. dolazimo do dobrih osnova za pretpostavku da prostor Minkowskog (bez polja) predstavlja poseban slučaj ostvariv u prirodnom zakonu. dva događaja na istim koordinatama (dx1 . a razlike u vremenima urama koje miruju. mjereno jediničnim mjerilom. ne možemo razlikovati od gravitacijskog polja. prelasku S1 u S2 odgovara nelinearna transformacija. Inercijalnom sustavu iz prethodne teorije pripisujemo sljedeće svojstvo: Razlike u koordinatama se mjere nepomičnim "krutim" mjerilima. bez pitanja o tome gdje su mase što proizvode to polje. No vrijedi li to. Tako. dok dx4 predstavlja vremensku udaljenost. odmah smo udovoljili i činjenici o jednakosti trome i teške mase koja je snažno potvrđena iskustvom. U odnosu na S2 svaka će se pokusna masa gibati s ubrzanjem neovisnim o njezinoj fizičkoj ili kemijskoj prirodi. primjerice. koordinate sad izražavaju samo red "bliskosti". Ovaj zahtjev (zajedno s onim o što jednostavnijoj logici zakona) ograničava prirodne zakone mnogo strože od specijalnog načela relativnosti. mjereno odgovarajućom urom. 23) Ovaj neegzaktan način izražavanja će ovdje možda biti dovoljan. inercijalni sustav gubi objektivni značaj. uz pretpostavku da "načelo ekvivalencije" smijemo proširiti na bilo kakva relativna gibanja referentnih sustava. ali ne i njegova metrička svojstva. Upravo takav način razmišljanja omogućuje shvaćanje zbog čega su zakoni čistog gravitacijskog polja izravnije vezani uz misao o općoj teoriji relativnosti nego za zakone polja općenitih vrsta (kad je. Neka uz S1 postoji drugi referentni sustav S2. Uspijemo li na ovim osnovama sagraditi odgovarajuću teoriju. Ovaj niz ideja se osniva na nezavisnom pojmu polja. a zbog toga i dimenzionalni stupanj prostora. dx2 . Prva je pretpostavka nadopunjena drugom. za relativno postavljanje i produžavanje mirujućih mjernih štapova vrijede teoremi o "duljini" iz euklidske geometrije. Tako smo dovedeni do proširivanja transformacija na bilo koje neprekinute transformacije 23) To izražava opće načelo relativnosti: Prirodni zakoni moraju biti kovarijantni prema proizvoljnim neprekinutim transformacijama koordinata. Vladajući uvjeti prema S2 protumačeni su kao gravitacijsko polje. Gledano četverodimenzionalno. dx3 ). dvije susjedne točke trodimenzionalnog "prostornog" presjeka (Pitagorin poučak).nema materije (u običajenom smislu) niti polja (u smislu specijalne teorije relativnosti). Iz rezultata specijalne teorije relativnosti elementarnim zaključivanjem dolazimo do činjenice da ovo izravno fizikalno opisivanje koordinata ne vrijedi za referentne sustave (S2) ubrzane prema inercijalnim sustavima (S1). ali u odnosu na S2 postoji (homogeno) gravitacijsko polje (o čijem podrijetlu ne trebamo brinuti na ovom mjestu). Sljedeći opis je dakle. Postavlja se pitanje: Koje su vrste nelinearnih transformacija dozvoljene. barem u prvoj aproksimaciji. kad u okvir razmatranja uključimo gravitacijsko polje. kako se poopćavaju Lorentzove transformacije? Da bismo odgovorili na to pitanje pomoći će nam sljedeće razmatranje. na primjer. naime da. prisutno elektromagnetsko polje). Prema S2 dakle. ili. postoji stanje koje. sukladan s opaženim činjenicama: S2 je također jednak "inercijalnom sustavu". Sve to jednostavno znači da veličini . zapravo najjednostavniji poseban slučaj. I tako. Prema metričkim svojstvima takav se prostor opisuje činjenicom da dx12 + dx22+ dx32 predstavlja kvadrat prostorne udaljenosti.

već posebna vrsta gik polja. do 44. nema zasebno postojanje. Ipak. jer niti jedan nema poseban značaj – funkcije gik imaju vrijednosti neovisne o koordinatama. Prema općoj teoriji relativnosti. kao što se lako pokazuje pomoću Lorentzovih transformacija. tada još uvijek preostaje metrički prostor u skladu s (1) koji bi također određivao inercijsko ponašanje nekog ispitnog tijela unesenog u prostor. Prostor-vrijeme ne postoji za sebe.dx42 (1) pridajemo objektivni metrički značaj. Matematički rečeno. a što ovisi o koordinatama. Prostor vrste (1). opis "nečega što ispunjava prostor" ne bi imao nikakvog smisla. već u isto vrijeme i topološka i metrička strukturalna svojstva mnogostrukosti. To je sve zbog toga. . proizvoljnim neprekinutim transformacijama koordinata.24) 24) Pretpostavimo li da to što ispunja prostor (na primjer polje) bude odstranjeno.. Prema principu ekvivalencije. jer funkcije gik ne opisuju samo polje. Riemann izveo više od pola stoljeća prije formulacije opće teorije relativnosti ("Riemannov uvjet"). Sad možemo vidjeti koliko opća teorija relativnosti mijenja pojam prostora. Podvrgnemo li ovaj prostor (iz jednadžbe (1)). Ne postoji nešto što bismo nazvali prazan prostor. no on mora biti slabiji ili manje ograničen od Riemannovog uvjeta. (1a) opisuje poopćeni kovarijantni oblik neko gravitacijsko polje posebne vrste kad funkcije gik zadovoljavaju Riemannov uvjet. prostor (prostorvrijeme) postoji nezavisno od materije ili polja. treba pretpostaviti postojanje prostor-vremena ili inercijalnog sustava s nekim metričkim svojstvima. članovi gik nisu proizvoljne funkcije novih koordinata već upravo takve funkcije koje oblik (1a) pretvaraju ponovno u oblik (1) neprekinutim transformacijama četiriju koordinata. nije prostor bez polja.bez obzira na odabrani koordinatni sustav. u smislu općeg načela relativnosti. (1a) koji se zbraja po indeksima i i k za sve kombinacije 11. već samo kao strukturalno svojstvo polja. određene proizvoljno odabranim transformacijama. U skladu s klasičnom mehanikom i specijalnom teorijom relativnosti... Na ovaj je način zakon polja čiste gravitacije praktički potpuno određen. sudimo li sa stajališta opće teorije relativnosti. Članovi gik sad nisu konstante već funkcije koordinata. tada se objektivno značajna veličina ds2 u novom sustavu koordinata opisuje izrazom ds2=gikdxi dxk . ova Činjenica odgovara uvjetu da se ds2 ne mijenja pri Lorentzovim transformacijama. Zamislimo li nestanak gravitacijskog polja. za koje . prostor kao različit od "nečega što ispunjava prostor". Da se to ostvari. I tako. čak niti "topološki prostor".ds2 =dx12 + dx22+ dx32 .12. . Da bismo mogli opisati ono što ispunjava prostor i ovisi o koordinatama. funkcije gik moraju zadovoljavati određene opće kovarijantne jednadžbe uvjeta koje je B. to jest funkcija gik ne ostaje prostor vrste (1) već jednostavno ništa. U suprotnom. Iz toga slijedi da zakon čistog gravitacijskog polja opće vrste mora biti zadovoljen kad je zadovoljen i Riemannov uvjet.. to jest prostor bez polja. rezultat kojeg ovdje nećemo podrobnije obrađivati. čisto gravitacijsko polje opisujemo pomoću gik (kao funkcije koordinata) rješenjem gravitacijskih jednadžbi.

Iz tog posebnog slučaja poopćavanjem se izvodi zakon gravitacije koji je tada praktički bez ikakvih proizvoljnosti. to se posljednjih desetljeća pokušavalo na različite načine. Nakon mnogih pokušaja. barem toliko dugo dok fizikalnu stvarnost promatramo samo kroz materijalna tijela. Današnja generacija fizičara teži negativnom odgovoru na ovo pitanje U skladu sa sadašnjim oblikom kvantne teorije.Descartes prema tome nije bio daleko od istine kad je vjerovao da se prazan prostor mora odbaciti. Pitanje o određenom zakonu polja nije najvažnije u prethodnom općem razmatranju. iz kojeg je izvedeno. Ta je pretpostavka sasvim apsurdna. Izvod zakona polja je posve analogan onome za specijalni slučaj čiste gravitacije. statističkim podacima dobivenim mjerenjem. . Dalji razvitak teorije nije tako jednoznačno određen općim načelom relativnosti. Poopćena teorija gravitacije. jer smo sigurni da prostor Minkowskog "bez polja" s metrikom u skladu s (1) mora zadovoljavati opće zakone polja. ne vjeruje se u mogućnost izravnog opisivanja stanja sistema već samo posredno. 25) Značajka tog poopćenja se može opisati na sljedeći način: Čisto gravitacijsko polje gik ima u skladu s "Minkowski prostorom". U sadašnjem je trenutku najvažnije saznati da li ovako opisana teorija polja uopće vodi nekom cilju. Tek pojam polja kao predstavnika stvarnosti. Svim je pokušajima zajedničko pripisivanje fizikalne stvarnosti polja i štoviše. svojstvo simetrije dano s gik = gik(g12 = g23 . vjerujem da sam našao25) najprirodniji način poopćenja. Teorija čistog gravitacijskog polja na osnovi opće teorije relativnosti posve je ostvariva. itd). Poopćeno polje je iste vrste. uključujući četverodimenzionalni prostor. to je polje poopćeno gravitacijsko polje. no još uvijek nisam mogao ustanoviti je U taj poopćeni zakon u skladu sa činjeničnim stanjem. povezan s općim načelom relativnosti. a zakon polja je poopćeni zakon čistog gravitacijskog polja. Prevladava uvjerenje da eksperimentalno dokazana dvojnost prirode (čestična i valna struktura) može biti ostvarena samo oslabljivanjem pojma stvarnosti. Mislim da ovako dalekosežno teorijsko razmatranje nije opravdano našim sadašnjim stvarnim znanjem te da i dalje treba ustrajati na istraživanju puta prema potpunoj relativističkoj teoriji polja. Pod tim mislim na teoriju koja iscrpno opisuje pomoću polja fizikalnu stvarnost. pokazuje pravu srž Descartesove ideje: ne postoji prostor "bez polja". ali bez ovog svojstva simetrije.

§ 12. § 17. Specijalno i opće načelo relativnosti Gravitacijsko polje Jednakost trome i teške mase kao dokaz za opći postulat relativnosti Neki zaključci iz općeg načela relativnosti Ponašanje ura i mjernih štapova na rotirajućem referentnom tijelu Euklidski i neeuklidski kontinuum Gausove koordinate Prostomo-vremenski kontinuum specijalne teorije relativnosti kao euklidski kontinuum § 27. § 26. § 25. § 19. § 3. § 6. § 4. § 7. § 8. § 14. Prostorno-vremenski kontinuum opće teorije relativnosti nije euklidski kontinuum § 28. § 22.Sadržaj Predgovor Uvod PRVI DIO O specijalnoj teoriji relativnosti § 1. § 24. § 23. § 11. Točna formulacija općeg načela relativnosti § 29. Fizikalni sadržaj geometrijskih stavaka Koordinatni sustav Prostor i vrijeme u klasičnoj mehanici Galilejev koordinatni sustav Načelo relativnosti (u užem smislu) Teorem zbrajanja brzina u klasičnoj mehanici Prividna nespojivost zakona širenja svjetlosti s načelom relativnosti O pojmu vremena u fizici Relativnost istodobnosti O relativnosti pojma prostorne udaljenosti Lorentzove transformacije Ponašanje štapova i ura u gibanju Teorem zbrajanja brzina Fizeauov pokus Heuristička vrijednost teorije relativnosti Opće posljedice teorije Specijalna teorija relativnosti i Iskustvo Četverodimenzionalni prostor Minkowskog DRUGI DIO O općoj teoriji relativnosti § 18. § 5. § 13. § 10. § 16. § 20. § 2. § 9. Rješenje problema gravitacije na temelju općeg načela relativnosti . § 15.

a ipak neograničenog svijeta § 32.Razmatranja o svijetu u cjelini § 30. Mogućnost konačnog. Grada prostora u općoj teoriji relativnosti Dodatak I II Građa prostora u vezi s općom teorijom relativnosti Relativnost i problem prostora Albert Einstein MOJA TEORIJA drugo izdanje Urednik DAMIR MIKUUČIĆ Izdavači IZVORI. Kozmološke poteškoće Newtonove teorije § 31. SVIJET KNJIGE Za izdavače SLAVICA ŠTEFIĆ ŽELJKO KOVAČ Likovna oprema SREČO DRAGAN Lektura i korektura ZDRAVKO ZADRO Kompjuterski slog MLADEN MAJDAK Tisak Grafički zavod Hrvatske Zagreb 1992. Zagreb MLADINSKA KNJIGA ZAGREB. .

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->