ZAGREBAČKA SLAVISTIČKA ŠKOLA – WWW.HRVATSKIPLUS.

ORG

›› ANAGRAM

KREŠIMIR ŠIMIĆ

Fikcija i faktografija

I.
Barem su dva razloga trenutačne aktualnosti promišljanja fikcije i faktografije, što, naravno, ne znači da promišljane ovih pojmova nije bilo aktualno i u drugim vremenima. Prvo, naše vrijeme, barem što se tiče književnosti, određuje značajna pojava autobiografije i novopovijesnog romana. Drugo, naša je kultura, kako to tvrdi R. Rorty, poetizirana kultura. Autobiografija ulazi u suvremenu teorijsku raspravu na prelasku s pedestih na šezdesete godine, usporedo s razgradnjom romanocentrične paradigme teorije proze i izgradnjom interesa za pripovijedanje u cjelini njegovih očitovanja.[1] V. Biti smatra da autobiografiju u središte teorijskog promišljanja dovodi činjenica da moderni roman poseže za nekim njezinim osobinama radi ovjerovljavanja vlastita izvješćivanja, dok autobiografija opet, u autoreferencijskoj maniri svojstvenoj modernom romanu, razotkriva fikcionalnost vlastita izvješćivanja.[2] Tome, pak, V. Biti pridružuje stanovit broj okolnosti - kao što su Lacanovo upisivanje jezika u nesvjesno, Benvenisteovo otkriće ja kao instance diskurza upregnute u odnos prema ti i on, mikroanaliza konverzacije (u Sjedinjenim Državama E. Schegloff, G. Jefferson, H. Sacks, W. Labov; u Njemačkoj U. Quasthoff, E. Gulich, W.-D. Stempel), lingvističko-pragmatičko razlikovanje iskazivanja od iskaza (O. Ducort) s posljedičnim podvajanjem komunikacijskog od komuniciranog subjekta i daljnim raslojavanjem potonjeg, sociologijsko istraživanje društvene konstitucije osobnog identiteta kao integralnog modela za javnost inače disparatnog subjekta (E. Goffman, M. Foucault, P. Bourdieu), razotkrivanje mehanizama upisivanja diskurza u njegovu konstrukciju prošlosti u modernoj teoriji historiografije (M. De Certeau, D. La Capra) itd - koje su transformirale spoznajno polje suvremene teorije. Time su, prema Bitiju, ujedno ocrtane perspektive unutar kojih se artikulira suvremena rasprava o autobiografiji ne samo kao žanru ili žanrovskoj porodici već isto tako kao o prešutnom obilježju svekolikog diskurza (autoreferencijalnost).[3] Mogli bismo, dakle, naslutiti da se radi o svojevrsnom projektu autobiografske kulture. [4] Značajna pojava autobiografskog diskursa, kako je već istaknuto, isprepleće se s drugim fenomenom postmodernog književnog stvaralaštva: pojavom novopovijesnog romana.[5] Podudarnost autobiografije i novopovijesnog romana posebice je uočljiva na razini razotkrivanja mehanizama upisivanja institucijskih oklonosti proizvodnje diskursa u njegovu konstrukciju prošlosti. Mogli bismo, stoga, zaključiti kako je karakteristika i autobiografije i novopovijesnog romana naglašen odnos fikcije i faktografije. Štoviše, u novopovijesnim se romanima metafikcionalnim i autoreferencijalnim komentarima tematizira sam čin pravljenja fikcije. Što se tiče poetizirane kulture, R. Rorty smatra da je u postmetafizičkoj i postreligijskoj kulturi projekt liberalne utopije moguće ostvariti tek imaginacijom, a ne refleksijom. Drugim riječima, u Rortyjevoj liberalnoj utopiji mjesto teorije i filozofije zauzima pripovijest, odnosno roman kao sredstvo beskrajnog procesa ostvarivanja slobode, a ne konvergencije k Istini.[6]Fikcija je, otkako se o umjetnosti prestalo misliti kao o imitacijskoj djelatnosti, počela zamjenjivati religiju, filozofiju i znanost u procesu samoostvarenja čovjeka.J.-F. Lyotard zapaža da je umjetnik, pisac postmoderne, u položaju filozofa: tekst što ga piše, djelo što ga stvara, nisu vođeni već uspostavlje-

Krešimir Šimić: Fikcija i faktografija

1/11

mislim dakako na lirsku fikciju. Drugim riječima. uostalom. kako bi uspostavili pravila onog što će nastati. prema Genetteu. zaključuje Genette na Arsitotelovu tragu. ustvari. koja je za Genettea. Taj formalni karakter nije vezan samo uz uporabu stiha već češće uz promjenu u uporabi jezika. Genette. Radi se.ORG ›› ANAGRAM nim pravilima. koji se više ne promatra kao transparentno sredstvo komunikacije. Literarni tekst je. Pjesnik je stoga pjesnik po fikciji. dakle. koja isključuje liriku. samostalan i neprenosiv materijal. polazeći od tzv. Jezik je.[7] Dakle. naime. faktografska priča dolazi do zaključka da ne postoji čista fikcija ni čista faktografska priča. prijevod riječi mimesis. čisto formalni kriterij literaranosti susrećemo u njemačkom romantizmu. Na tom tragu. Genette nastoji ispuniti radom Fikcija i dikcija. jezikom se može stvarati jedino ako služi izmišljanju priča ili barem prenošenju već izmišljenih priča. odnosno tako da se na taj tekst. stvarateljski kada se nalazi u službi fikcije. a ne dikciji. prema tome. koji se. Genette uviđa kako ni tematska ni formalna esencijalna poetika ne uspijeva pokriti ukupnost literarnog polja jer im izmiče ne-fikcijska proza kao što je autobiografija i sl. Poteškoća pri promišljanju fikcije i faktografije. Čini se kako tu prazninu G. Prema Aristotelu jezikom se može stvarati jedino ako služi kao sredstvo prenošenja mimesisa. Tim radom G.ZAGREBAČKA SLAVISTIČKA ŠKOLA – WWW. to nam je već otkrio novopovijesni roman. Augustina: »Ako me ne pitaš. To pak znači da se ovi pojmovi razmatraju ponajprije iz naratološke perspektive. pitaš li me. polazeći od mišljenja J. fikcionalnim. na to djelo. Najznačajniji je predstavnik esencijalne poetike u njezinoj tematskoj verziji Aristotel. pa se o njima ne može suditi na osnovu jednoga određenog suda. esencijalne i kondicionalne poetike. rade bez pravila. Dakle. i literarni su zauvijek. sintaktička ili semantička osobina koja bi omogućila identifikaciju teksta kao fikcijskog djela [8] i mišljenja K. koliko god da se o njima govori. O čemu. a koji od Mallarméa do ruskog formalizma obilježava ideja poetskog jezika. primijene poznate kategorije. zapravo. ili upravo stoga što se o njima toliko govori. Esencijalna se poetika razvijala pak od tematske do formalne.HRVATSKIPLUS. znam. Teorijski je ishod ove tradicije Jakobsonov pojam poetska funkcija. Uz to razmatranje fiktivnosti iz naratološke perspektive očito ostavlja veliko područje tekstova. očito je zašto nam se promišljanje fikcije i faktografije nameće s posebnom drskošću (Anzelmo). o propitivanju same biti naše kulture. Hamburger da se u fikcijskim djelima nalaze neprijeporni tekstualni tragovi fiktivnosti. Nasuprot fikcijskoj poetici. što je. odnosno kiterij literarnosti se kretao od teme prema formi. govorimo kada govorimo o fikciji i faktografiji? Čini se da bismo na postavljeno pitanje mogli odgovoriti riječima sv. Searlea za kojega ne postoji tekstualna. Genette u radu Fikcijska priča. nepokrivenim. dakle. ovaj Genetteov prikaz fikciju promatra tragajući za odgovorom na pitanje što neki tekst čini literarnim. odnosno predstavljanju ili simulaciji zamišljene radnje i događaja. Mogli bismo. na tom tragu. već kao osjetljiv. Suvremene rasprave fikciju i faktografiju uglavnom vežu za promišljanje odnosa književnosti i povijesti. svaki tekst koji kod čitatelja izaziva estetski užitak. ili. očito uvodnim isticanjem značajne pojave autobiografije i novopovijesnog romana. razlikuje od proznog ili običnog po formalnom karakteru. vidljiva je već na prvom koraku: semantička nestabilnost. koji je subjektivan i nemotiviran. Umjetnik i pisac. No. Kod kondicionalne poetike kriterij literarnosti je ukus. Genette ističe kako je predmet Aristotelove Poetike zapravo način na koji jezik može biti ili postati sredstvo stvaranja ili proizvodnje nekog djela. Prema esencijalnoj poetici neki su tekstovi literarani po svojoj biti ili prirodi. ne znam«. nastoji odgovoriti na Hegelovo i Jakobsonovo pitanje što tekst čini umjetničkim. reći kako je fikcija zapravo ono što podrazumijeva- Krešimir Šimić: Fikcija i faktografija 2/11 . u našem slučaju. II. G. Ta pravila i te kategorije upravo su ono što djelo ili tekst traži. odnosno literarnim.

Njeno tumačenje.). i istine. koncepciji fiktivnog diskursa Ricoeur suprotstavlja ideju da je ukidanje lateralne referencije uvjet da se oslobodi moć referencije drugog stupnja koja je ustvari fiktivna referencija. metaforu obilježava pomak i širenje značenja. Odgovor na pitanje što je to fikcija i faktografija. koja nas je također dovela do mnogih aporija i dotakli ključni filozofem za promišljanje umjetnosti: mimesis. već da jednostavno prihvaćamo činjenicu da se u nekim tekstovima ipak nalaze tragovi fiktivnosti. već o dvojnoj referenciji. Naime.HRVATSKIPLUS. nameće se pitanje odnosa ne samo književnosti.[9] P. dok se pitanja koja sadrže nekakav zbiljski smjer. U vezi s tim novim stajalištem pojavljuje se i nova problematika: ona se ne donosi više na formu metafore kao figure diskursa koja je fokalizirana na riječ. Retoričko se tumačenje zadržalo sve do Fontaniereva djela Figure diskursa. prema Ricoeuru. ni naratologija ne nude terra firma s koje bi se fikcija i faktografija mogle pouzdano sagledati.[10] Upravo nas tako shvaćena fikcija i faktografija dovode do pitanja koja daju nekakav smjer i nude izlaz iz aporija. Oraić Tolić). Na taj smo način izbjegli i tradicionalno oblikovanu trijadu verum. Koliko god promišljanja fikcije i faktografije na tim razinama bila pronicljiva. Toj referencijalnoj. Drugim riječima.da je fiktivan onaj tekst koji ima dvojnu referenciju. već se odnosi na referenciju metaforičkog izraza utoliko što predstavlja moć da ponovno opiše stvarnost. dolazi i do novog stajališta: semantičkog. No. već općenito umjetnosti. Prijelazu na hermeneutičku razinu odgovara promišljanje metafore ne više na razini rečenice.[12] dovodi do iskonskog filozofijskog pitanja.[11] Mimesis nas pak. smatra Ricoeur. priča itd. Ricoeur. koja je njegova moć da upućuje na izvanjezičnu stvarnost. odnosno umjetnosti i stvarnosti. barem ukoliko ga poput Platona promišljamo u ontologijskoj perspektivi. Stoga. Ricoeura o fikciji kao tekstu koji ima dvojnu referenciju. ostaju skrivena. nužno zapada u aporiju. ne treba govoriti o dvostrukom smislu. Naime. koji je njegova unutrašnja organizacija. pitanja o bitku i istini. ni esencijalna. fictio. ne odnosi se ni na smisao metafore kao uspostavljanja nove semantičke pertinencije. No. čim se upitamo što je književnost. već na razini diskursa (pjesma. promišljanje fikcije i faktografije usko povezano s promišljanjem same istine daje sasvim novo svjetlo kako na razumijevanje same istine tako i na razumijevanje fiktofaktalnosti (D. istodobno imajući na umu da postoje i takvi tekstovi kod kojih su ti tragovi teško prepoznatljivi . naravno. Kao figuru. U antičkoj se retorici za jedinicu referencije metafore uzima riječ. U knjizi Živa metafora Ricoeur daje pregledan slijed razvoja refleksije o metafori od retorike preko novoretorike do filozofijske hermeneutike. prema Ricoeuru spada u teoriju supstitucije. i referencije.ORG ›› ANAGRAM mo pod izrazom književnost. a faktivan onaj tekst koji takvu referenciju nema. Ricoeur pak u šestoj studiji svoje knjige Djelovanje sličnosti prelazi sa semantičke na hermeneutičku razinu. ukoliko odgovor tražimo na naratološkoj i poetološkoj razini. ukoliko fikcija ima moć da diskurs oslobodi da ponovno opiše stvarnost.ZAGREBAČKA SLAVISTIČKA ŠKOLA – WWW. Ricoeur shvaća kako mogućnost da metaforički diskurs kaže nešto o stvarnosti stoji u opreci prema prividnoj konstituciji fiktivnog diskursa koji se čini da u biti nije referencijalan i da je usredotočen sam na sebe. na toj razini. falsum. bolje reći autoreferencijalnoj.što ovdje pak znači da ne problematiziramo posebno način na koji u nekom tekstu dolazi do ukidanja lateralne i oslobađanja fiktivne referencije. u trenutku kada se metafora počinje razmatrati u okviru rečenice. Čini se da nas do takvih pitanja može povesti P. Na tom tragu složimo se s Ricoeurom . ona ipak ostaju pronicljiva samo na rubovima. U skladu s tim metafora se svrstava među figure diskursa u jednoj riječi i definira kao trop po sličnosti. To prelaženje sa semantike na hermeneutiku nalazi svoje najosnovnije opravdanje u spajanju do kojega dolazi u svakom diskursu između smisla. učini nam se da se zapravo vrtimo u krugu. ni kondicionalana poetika. Krešimir Šimić: Fikcija i faktografija 3/11 . odnosno pitanja u kojem se taj smjer otkriva te na koja je moguć odgovor. A upravo nam promišljanje istine pokazuje utemeljenost tvrdnje P.

Jedan iskaz glasi: Kaže li se da bivstvujuće nije a nebivstvujuće jest. onda je to netočno. polazeći od Augustinove definicije. No spoznata stvar može imati prema umu neki odnos ili po sebi ili po akciden- Krešimir Šimić: Fikcija i faktografija 4/11 . Hamburger. teorija koje istinu razmatraju u horizontu iskaza. to jest promišljanje istine kao problem iskaza. koji jednako glasi. Protiv te teorije. (. Hempel). a da nebivstvujuće nije. Čini se da istina nije samo u umu. Husserl.. razumije kao jezičnu fiksiranost. I tako se čini da je istina u stvarima.[13] K. naime da istinito i lažno nije u stvarima. Ona se temelji na dva Aristotelova iskaza u Metafizici. K. Iz tog proizlazi da je ujedno istinito i ono što je proturječno. A to je zabluda starih filozofa. da bivstvujuće jest.HRVATSKIPLUS.. ništa neće biti istinito ako se ne pojmi. Drugi je iskaz: Nisi ti bijel zbog pukog smatranja kako je istina da si bijel. Hambureger služi kao prijelaz od teorije korespondencije i redundancije. Treća teorija istine je teorija redundancije koja je proglasila suvišnim označavanje istinitosti iskaza. a ne u umu. Schlick je istaknuo da bi takav kriterij istine prema koherenciji mogao važiti i za izmišljenu bajku. prema K. Teoriju koherencije aktualnom je učinio bečki krug (Carnap. Hamburger drži da je Aristotelovo definiranje istine modreno jer on podudarnost ili adaequatio koja treba utemeljiti smisao istine. Hamburger u knjizi Istina i estetska istina ocrtava četiri teorije istine. tako da se i spoznata stvar naziva istinitom ako ima neki odnos prema umu. Istina je dakle više u stvarima nego u umu. kako je očevidno. što je god istinito.. Hamburger drži da je teorija korespondencije znatno plodnija od teorije koherencije.[15] Prema K.) Augustin definira istinu ovako: istinito je ono što jest. određen samo kao ime iskaza. Čini se da sintezu poimanja istine u horizontu iskaza i ontologije. koji su govorili da je istinito sve što se vidi. već i kao iskaz. Neurath. Ona definira istinu kao neproturječan sklop rečenica jednog sustava iskaza. mišljenje ili govor istinit je ili lažan po tome što neka stvar jest ili nije. Ako je dakle istina samo u umu. Augustin naime u Razgovorima sa samim sobom (II. odnosno teorijama koje istinu razmatraju u horizontu ontologije. kaže li se. 5) kudi ovu definiciju istine: Istinito je ono što se vidi. ali ipak nije dalje analizirala semantički potencijal pojma istinitog. iako je svjesna da se i u Platona pojam istine ne razmatra samo ontološki.[14] K. prema Filozofu u njegovim Kategorijama. Nadalje. Dakle. osporavane i unutar bečkog kruga.) Budući da je istina u umu. M. (. u kojem se problem istine razmatra čisto spoznajno-teorijski. Četvrta teorija je teorija evidencije. daje Toma Akvinski u svojoj Teološkoj sumi. nego prije u stvarima. Verum mihi videtur esse id quodest est. baš kao što se u Aristotela istina ne razmatra samo kao iskaz već i ontološki. Ali tome je protivno ono što kaže Filozof (Met.ORG ›› ANAGRAM III. istinit kada je ekvivalentan drugome. Nadalje. nego zato što si ti bijel govorimo istinu kada to tvrdimo (1051 b). dok kasnija skolastička definicija istine adaequatio rei et intellectus ima u pojmu intellectus određenu neodređenost koja je tumačena na različite načine. pak.ZAGREBAČKA SLAVISTIČKA ŠKOLA – WWW. ako se prilagođuje spoznatoj stvari. nužno je i da pojam istine prijeđe od uma na spoznatu stvar. No. Ta teorija govori o radikalnom pojezičenju problema istine. nego u umu. K. k teoriji evidencije. ono zbog čega sve takvo postoji više je istinito. Prva i najvažnija teorija je teorija korespondencije ili podudarnosti.). istinito je po istini. Sclick. Adaequatio treba definirati istinu kao odnos dva iskaza od kojih je jedan. VI. Augustinova rečenica iz Solilokvija. koje odgovara modernom problemu filozofije kao jezičnom. onda je to istinito (1011 b). Hamburger ontološko određenje istine u bitnom ishodi od Platona. Nju je nakon F.. jer se ono što je proturječno ujedno čini istinitim različitim ljudima. Brentana postavio E. teorija korespondencije ili podudarnosti izraz je lingvističko-semantičkih teorija istine.

Takvo bivanje slobodnim pokazuje na Krešimir Šimić: Fikcija i faktografija 5/11 . dapače. Ovdje ne treba raspravljati pitanje je li upravo istina to što se doživi u aktu evidencije. da li se puno samopojavljivanje predmeta. Tako i stoji da je istina u sadašnjem (na evidentnost odnošenom) smislu ideja koja pripada formi akta . Tako i neka Anselmova definicija: Istina je točnost koja se može spoznati samo razumom.HRVATSKIPLUS. ili pak istina.. nego putem pojma puke adekvatnosti. (. Ipak se čini da time nije otklonjena poteškoća odlučivanja na kojoj strani.te ovo tradicionalno poimanje promatra u horizontu odnosa koji vlada između iskaza i stvari. Na istinu pak stvari. Nadalje neka definicija Avicene. vraća se u korelaciju evidentnosti i istine. a po akcidenciji prema umu koji je može spoznati. Ta naposljetku počiva. prerasta u pojam evidentnosti. Hamburger svoj pregled nastavlja time što pokazuje da se pojam adekvatnosti zamjenjuje.[19] Heidegger u eseju O biti istine primjećuje kako tradicionalna definicija istine . koja veli da je svijest uvijek svijest o nečemu.. i kao najprikladnije nalazi da se pojmovi istina i bitak diferenciraju tako da se pojmovi istine . u tome što je evidencija po sebi već bila definirana kao akt najsavršenije sinteze pokrivanja mišljenog i danog. Time se istina izjednačava s bitkom. ono se ravna prema biću. [20] Heidegger u ovom tradicionalnom shvaćanju istine naslućuje poteškoću jer su iskaz i stvar različite biti/vrste[21] ..naoko se stoga čini da bi iskaz koji želi biti istinit morao postati sama stvar o kojoj govori.) Poteškoća leži. ili bolje. Do sklada iskaza i stvari dolazi samo ako se samo biće predstavi kod iskaza koji predstavlja. odnosi se Augustinova definicija: Istina je najveća sličnost s prvim počelom koja je bez ikakve nesličnosti. ideal adekvatnosti nudi evidentnosti.[17] prema pripadajućim predmetnim korelatima. a objavljeno veže svako pred-stavljanje. postaje vidljivom istina definirana kao ideja apsolutne adekvatnosti. noesisa i noemae. koja glasi: Istina svake pojedine stvari jest svojstvenost njezina bitka koji je za nju utvrđen. kao rezultat evidencijom nazvane najsavršenije sinteze pokrivanja mišljenog i danog. tako da se ovaj podloži naputku da biće iskaže onakvo kakvo jest. akt one najuzvišenije sinteze pokrivanja. ako se izjednačuju s umom kao svojim ishodištem. nesumnjivo. što. može zbilja označiti istinom. Sebe-oslobađanje za smjer koji veže moguće je samo kao biti slobodan za objavljeno otvorenog. dovedu u odnos prema samim aktovima. a pojmovi bitka. Razmatraju se daljnje mogućnosti definiranja istine.ORG ›› ANAGRAM ciji. koje vlada iz otvorenog. Evidencija je . Izjava pak da je istina izjednačavanje stvari i uma može se odnositi na jedan i drugi slučaj.ZAGREBAČKA SLAVISTIČKA ŠKOLA – WWW. (.. tj istinskosti.[16] K. (..) Odlučujuće je da se kao objektivni korelat akta evidencije postavlja bitak. pojmovno se ističe daleko izraženije identificirajuće pokrivanje spoznajućeg.govori o podudaranju na dvostruk način: jednom je to podudaranje/skladnost stvari s onim što se o njoj unaprijed misli. Augustin naime kaže da je istina ono čime se pokazuje ono što jest. no tada bi se iskaz dokinuo . na Husserlovoj fenomenologiji intencionalne strukture svijesti. Iskazivanje koje se na takav način napućuje istinito je. a ne da. a drugi je put to podudaranje/skladnost onoga što se u iskazu misli sa stvari. u smislu istine. To se odnosi na istinu ako je u umu. kako Husserl sam priznaje.adaequatio rei et intellectus . a Hilarije izjavljuje da je istina bitak koji se objavljuje i očituje. Heidegger ne zanemaruje da se istina razmatra i u horizontu iskaza.. s obzirom na njezin odnos prema umu. Točno je naime ono što je u skladu s prvim počelom.) Tako je dakle istina prvenstveno u umu... nudi samo definiciju istine. a tek na drugom mjestu u stvarima.[18] Husserlov učenika M. ali ne postavlja unaprijed.. Heidegger zaključuje kako odnos stoji otvoren prema biću. Prema tome istina se definira na različite načine.. Nadalje se Heidegger pita kako se samo može događati takvo nešto kao što je ostvarivanje pred-davanja jednog smjera i uvođenje u slaganje te odgovara teško prohodnim riječima: samo tako da se ovo pred-davanje već slobodno uputilo u otvoreno za objavljeno. Korelacijsko prepletanje akta i središnje svijesti... kao Husserl. Po sebi ima ona odnos prema umu od kojega je zavisna po svom bitku. Već prema vrsti bića i načinu odnosa čovjekova je otvorenost različita. Ono što je tako rečeno jest istinito. Time što iskazivanje slijedi takav naputak. dapače. mislećeg akta i mišljenog predmeta. adekvatizirajući akt evidencije. ideja apsolutne adekvatnosti kao takve. zapravo.

sv Augustin u svojoj autobiografiji piše: Pošto sam sve ovo čuo i razmotrio. IV.HRVATSKIPLUS. što mi škodi ako se one riječi mogu različito shvatiti. i obratno. nasuprot svih ustaljenih mišljenja kako u patrističkoj i srednjovjekovnoj alegorezi dolazi do svojevrsne ideologizacije svetopisamskih tekstova zbog čvrste konstrukcije kršćanske doktrine razvija jednu teoriju koja se čini puno bliža R. jer to nije ni za što korisno.posebice poslije. ljubav.[23] Čini se pak da ukoliko Anzelmov zaključak dovedemo u svezu s Heideggerovim. što je. dakle. Ecu negoli našoj krivoj percepciji patrističke i srednjovjekovne egzegeze.[26] Dakle. No. Pokušat ćemo ovaj pomalo ishitren zaključak protumačiti polazeći od jednog teksta iz Augustinovih Ispovijesti. premda se to ne može proniknuti razumom tako da bi se i riječima moglo objasniti. već na ljubavi prema Istini i drugom čovjeku (što je srž Zakona i Proroka). Polazište je za življenje Istine i početak traganja za Istinom.[28] Krešimir Šimić: Fikcija i faktografija 6/11 . kakvo je zlo ako osjeća ono što mu ti. ne samo u riječi već i u činu.ORG ›› ANAGRAM dosad neshvaćenu bit slobode.ZAGREBAČKA SLAVISTIČKA ŠKOLA – WWW. Kad ja te zapovijedi žarko ispovijedam. F. fiktivnost jezika pretpostavlja našu sposobnost življenja i spoznavanja Istine.. dobre savjesti i nehinjene vjere (1 Tim 1. 5. dakle. istine u zapadnoj tradiciji kreće od lingvističko-semantičke razine pa sve do njenog ontološkog određenja. i kad vjerujemo da je on govorio istinu. (. Ipak. sloboda.u kojem se čini prikladnim poslužiti riječima sv. Ako naime gornje razmatranje razumski shvaća da je neshvatljivo kako ta ista najviša mudrost znade ono što je učinila. Barthesu i U.[24] Čini se da odveć brzamo. kad su ipak istinite? Što mi.14).[22] Promišljanje se. A zna naš Učitelj u kojim je dvjema zapovijedima sažeo sav Zakon i Proroke (Mt 22.. Poimanje koje se razrješava ne više u teoriji već u praksi. (. jer je i onaj mislio istinu ako i nije mislio kao mi?[25] Augustin. prepoznajemo imenovanje vlastitog trenutka i situacija. Razvijajući teoriju o pluralitetu razumijevanja Svetog pisma. možemo naslutiti jedno sasvim novo poimanje fikcionalnog i faktografskog.) Što je pak tako neshvatljivo i tako neizrecivo kao ono što je o najvišoj biti dosad raspravljeno..[27] U tom se svjetlu fiktivnost jezika otkriva i kao prostor slobode i nade jer mi u jezičnim tvorevinama. čini se da nas sva ta promišljanja istine dovode samo do trenutka . ipak nipošto nije u pitanju čvrstoća njegove sigurnosti. okrenutost Drugome/drugome. Bit je istine.8). Augustin svoju teoriju o pluralitetu razumijevanja svetopisamskih tekstova ne temelji na odsutnosti transcendentnog označenog (J. naša sposobnost spoznavanja i življenja Istine unutarnja je pretpostavka i razlog fiktivnosti jezika. razumljene kao ispravnost iskaza. Rorty). Bože moj. Otvorenost odnosa kao unutarnje omogućenje ispravnosti temelji se na slobodi. prema Augustinu. premda razumom ne može proniknuti kako to jest. Foucalta . svjetlosti svih iskrenih umova. Derrida). Dok dakle svatko pokušava da u Svetom pismu shvati ono što je u njemu mislio onaj koji je pisao. škodi ako ja drugačije nego netko drugi shvatim što je mislio onaj koji je ono napisao? Svi mi koji čitamo trudimo se da istražimo i razumijemo ono što je htio reći onaj kojega čitamo. velim. svjetlosti mojih očiju duševnih. Nietzschea i M. koji u svom Monologionu ističe naime da onomu koji istražuje neshvatljivu stvar mora biti dovoljno ako zaključujući dopre do toga da spozna kako ona najsigurnije postoji. ako i nije tako mislio onaj kojega čita. kako se to čini u poetiziranoj kulturi (R.) tko će objasniti kako ona sama sebe znade ili izriče kad čovjek o njoj može doznati ništa ili jedva nešto. posebice književnosti. pa i zbog. jer je njegova svrha ljubav iz čistoga srca. ali istodobno osjećamo otvorenost i sposobnost iskaza da imenuje novu stvarnost. onda se ne usuđujemo misliti da je on rekao išta što znamo ili mislimo da je lažno. Za izgradnju pak dobar je zakon tvoj ako se tko njime ispravno služi.40). nego je samo na propast slušateljima (2 Tim 2. pokazuješ da je istina.. neću se riječima prepirati. Anzelma. ustvari.

ORG ›› ANAGRAM Nakon što su nam autobiografija i novopovijesni romana posvijestili kako je i one tekstove koji se deklariraju kao znanstveni teško odijeliti od fiktivnih. nužno će završiti u aporiji. Usp. kao formativni atribut romana postmodernizma. da bi se potom ponovno uvela kao jezični referent. Kontingencija. [6] Usp. str. Ricoeur). i obratno. [3] Usp. Pojmovnik suvremene književne teorije. fikcija (1988. Naklada Ljevak. ili naivnost. Jer romani su obično o ljudima Krešimir Šimić: Fikcija i faktografija 7/11 . 2002. ili roman o povijesti. Hutcheonova stoga spremno citira Michaela de Certeaua te ustvrđuje da čin kazivanja o prošlim vremenima ili pak čin pisanja povijesti u oba slučaja pretvara dano u konstruirano. fikcija će lako biti tumačena kao fakcija. i obratno. Zagreb. Nedvojbeno je. i da je upravo granica između prošloga događaja i sadašnje prakse mjesto njegove sebesvjesne lokacije. čuva i razvija heurističku moć što je razvija fikcija (P. ideološki transformirati njegov semantički potencijal.101. Vladimir. odnosno kao tekst koji ima lateralnu a ne dvojnu referenciju. Zagreb. Hrvatski novopovijesni roman. SABLIĆ TOMIĆ. Bilješke [1] BITI. U književnoteorijskoj literarturi često se uz novopovijesni roman. Intimno i javno. temelj za demitologizaciju i deideologizaciju diskursa. Zagreb. Zagreb. Hutcheon. 16. Sam termin historiografska metafikcija kritički je legitimirala knjiga Linde Hutcheon Poetika postmodernizma: povijest. Tatjan Jukić primjećuje da je uredni. jednom kad ustvrdimo da se nekome romanu dogodila historiografska metafikcija. Jukić zapaža da hipoteze L. teorija. što je u posljednje vrijeme zajedničko i književnoteorijskom i historiografskom diskursu.HRVATSKIPLUS. čitatelj će. 9-10. utemeljene na teorijskoj korektnosti metahistorije tek su korak udaljene od opasne diskurzivne manipulacije: s jedne strane nametnute kao teorijski ispravna i stoga totalizirajuća dogma glasa jačega (spram povijesti i življenog iskustva Drugoga). 1997. ukoliko nema okrenutosti Drugome/drugome. Naime. svaki je efekt potencijalno otpisiv kao referencijska iluzija). Jer. Julijana. [5] Julijana Matanović u svom radu Hrvatski novopovijesni roman piše kako se govor o povijesnom romanu zamjenjuje govorom o romanu o povijesti ili novopovijesnom romanu. str. konstatirajući opis historiografske metafikcije u tekstu Linde Hutcheon tome terminu oduzeo njegovu performativnu teorijsku moć. MATANOVIĆ. 1997. dok s druge strane funkcioniraju kao neoborivi alibi za svaku instrumentalizaciju diskursa (sebesvjesni i samoironizirajući diskurs uvijek je u stanju distancirati se od svog efekta. ironija i solidarnost. »Lekcija koju sam izvukao iz Proustovog primjera jest da su romani sigurnije sredstvo od teorije da bi se izrazilo priznavanja relativnosti i kontingencije likova autoriteta. Upravo ova granica između prošlog događaja i sadašnje prakse mjesto je sebesvjesne lokacije historiografske metafikcije. diskurs će lako ideologizirati čitateljev egzistencijalni prostor. Richard. da hrvatski novopovijesni roman činom kazivanja o prošlim vremenima ili pak činom pisanja povijesti pretvara dano u konstruirano. pokazuje se kako je traganje za Istinom. prenevini i prenaivni za dalekosežne trikove referencijske iluzije.) Hutcheonova će reći da historiografska metafikcija inkorporira sva tri područja: teorijska samosvijest povijesti i pripovjedne proze kao ljudskih konstrukta pretvorena je u temelj ponovnog promišljanja i prerade formi i sadržaja prošlih vremena. naime. a svaki pokušaj njihova tumačenja. str. Republika.ZAGREBAČKA SLAVISTIČKA ŠKOLA – WWW. ali je sada izgubljena ili bar izmještena. ukoliko nema življenja Istine. Helena. vezuje termin historigrafska metafikcija. čini se. LIII. Nadalje T. 18. Tek se u svjetlu egzistencijalnog traganja za Istinom prikazuje strategija diskursa koji. ostatak ili trag stvarnog. čuvajući i razvijajući kreativnu sposobnost jezika. mi zapravo podržavamo rankeovsku događajnost. Upotrijebiti termin historiografska metafikcija u okvirima suvremenog hrvatskog romana uključuje nemalu hrabrost. RORTY. [4] Usp. Isto je tako nedvojbeno da prošlost jest bila stvarna. Isto. Isto. i to ne samo intelektualno već prije svega. Drugim riječima. [2] Usp. kako je to očito u Heideggera. lako ideologizirati sam diskurs. odnosno življenje Istine. 1995. egzistencijalno traganje. Naprijed. ukoliko ne traga za Istinom. Matica hrvatska.

da se drugačije izrazimo: u književnom djelu diskurs razvija svoju denotaciju drugog reda. što već i svoju očevidnost ne zahvaljuje jeziku. str. Um se ne služi jezikom kao oruđem priopćivanja onog spoznatog. pitanje je postoji li stvarnost izvan jezika. 60. Zlatar u radu Mimeza prema fikciji: ususret povijesti pojmova piše kako je riječ fikcija jedan od takvih pojmova-naziva koji otvara pitanje o svom vlastitom pojmovnom identitetu. Gérard. Tako je um prema jeziku autonoman. sasvim očigledno vezane za vrijeme. lažno izmišljeno. 218-219. Zagreb.ZAGREBAČKA SLAVISTIČKA ŠKOLA – WWW. ZLATAR. Usp. pretpostavljamo. Za našu raspravu zaključimo na temelju ovog simplificiranog prikaza da su Herderova zapažanja pronicljiva. Zagreb. Zagreb. U kojem dakle smislu? Krešimir Šimić: Fikcija i faktografija 8/11 . [10] P.) [7] Usp. kad smo sve dijelove duše napose raspravili. fictio. sudbinu mišljenja vezati uz historijskokontingentni karakter jezika. Jedino ono što ni samo nije jezično posredovano. Živa metafora. 1989. naravno dovelo do aporije. str. str. 1981. Matica hrvatska. nego se um istom konstituira tako da jezično raščlanjuje. i očito je. što bi.i po mnogo čemu dolazi mi na um. 47. Ricoeur smatra da »pomoću svoje vlastite strukture. 250. Filozofijsko tematiziranje postmoderne.ORG ›› ANAGRAM . no možda više kao termin indikator. može biti mjerilom jeziku. To pak znači da postoji područje bez posredovanja jezika očevidno samo po sebi i koje čovjekovu duhu u činu čistog. naime spoznaje pravog stanja stvari. Ipak. Sam jezik je tek oruđe uma. za razliku od ideja i konačnih vokabulara. 123. Ogledi o fikcionalnosti. čini se. [12]U desetoj knjizi svoga djela Država Platon tvrdi da su pjesnici oponašatelji opsjenari trostruko udaljeni od bitka i istine. koji nemaju ustuka. Ricoeur. Dakle. a svrha mu je priopćivanje. 2000. Jer sada. Ovo shvaćanje mimesisa Platon iznosi ukazujući na ontologijsku razliku između istinskog bitka (ontos onta) i varljivog pričina pri razmatranju pravde. [8] GENETTE. nagrđuje dušu slušatelja. književno nam djelo pred očima širi svijet samo pod uvjetom da referencija opisanog diskursa bude obustavljena. 43. ali ukoliko bismo u potpunosti slijedili Herdera. Zagreb.sve to. Istinito. vidi se. 2004. KRIVAK. Rainer. str. Grafički zavod Hrvatske. smatra da je izvanjezična stvarnost neupitna. [9] Ovdje se čini nerazrađenim pitanje biti samog jezika. morali bismo pripisati jeziku izvorno sintetičko postignuće što pak na kraju znači. Ricoeurov se izraz izvanjezična stvarnost čini korisnim.stvarima koje su. RICOEUR. ali osobito po tome kad pomislim na pjesništvo. utkane u mrežu kontingencija. falsum. Hermeneutička fenomenologija kao angažman. Ili. Zagreb. 2002. Platon ovako započinje desetu knjigu svoje Države: »I doista . Kako veliš? Da vam rečem .HRVATSKIPLUS. pojam fikcije još od ranog srednjeg vijeka funkcionira unutar tako oblikovane trijade: verum. THURNHER. prema Thurnheru. Drugim riječima.« (str. to jest nejezičnog ili predjezičnog znanja prikazuje biće bez iskrivljavanja. da smo državu nadasve pravo osnovali. čija je bit refleksija. Marijan. Hrvatsko filozofsko društvo. Postanak uma i jezika spajaju se u jedno i identični su s postankom čovjeka. [11] A. Tako Platon pitanje o ispravnosti imena temelji na pretpostavci da postoji kriterij ispravnosti ili neispravnosti jezika u smislu njegove primjerenosti istinskoj zbilji. Kako? Da ne primamo nikako onog dijela njegova koji oponaša. kako se meni čini. zahvaljujući obustavljanju denotacije prvog reda diskursa«. Fikcija i dikcija.rekoh ja . Ceres. da ga nipošto ne treba primati. Paul.ta ne ćete me tužiti pjesnicima tragedija i ostalim svim pjesnicima oponašateljima . jezik i um ne mogu razdvajati. Andrea. Smješten između suprotstavljenih pojmova istine i laži. Za Heredera se. naprotiv. Hrvatsko filozofsko društvo. u zapadnoj tradiciji postoje dva divergentna shvaćanja same biti jezika. str.

Käte. Isto. koje me od mala obuzima prema Homeru. Usp. On jednom pogibe u ratu. ja sam primarno i jedino usmjeren na samu stvar. zamjedba zamjedbeno. Naime.ORG ›› ANAGRAM Moram reći. Čini se naime. [19] Usp. postoji različito poimanje mimesisa. Naime. Taj prvi pojam istine dobivamo dakle s obzirom na korelat čina identifikacije: opstojnost identiteta pomišljenog i opaženog.. sam Platon svoju knjigu završava »pričanjem junačine Era. obistinjavati se . 279. i kad mrtvace poslije deset dana odniješe već raspale. izjednačiti (. str. str. Hrvatsko filozofsko društvo.HRVATSKIPLUS. [14] Usp. Istina i estetska istina. akt koji je fenomenološki određen kao intencionalnost. U knjizi Prolegomena za povijest pojma vremena Heidegger ovako tumači antičko pa poslije i skolastičko shvaćanje pojma istine veritas est adaequatio rei et intellectus: »Ispostavljanje pomišljenog na opaženom jest identifikacija. str. Platonova kritika umjetnosti. 32-34. Zagreb. str. tada se i umjetnost doživljava kao nešto vrijedno. 281.. Nives. Zagreb.a to je posebnost te strukturne veze . Time što se ono pomišljeno poklapa s opaženim. ovdje identičnost pomišljenog i opaženog kao intencionalnog korelata akta idetifikacije. Donesen kući imao se dvanaestog dana sahraniti. Ovdje valja zapaziti da Platon »osuđuje« pjesnike oponašatelje. KNEŽEVIĆ. Isto. Matica hrvatska. ali ležeći na lomači oživje. 2001. sina Armenijeva. Zagreb. to tada više ne bi bio iskaz. tj. str.. čini se. ili umjetnikovoj kontemplaciji ideje. Svjetlost. str.bivati istinnim) . Država. Samo se prvi vid (istinovati . No jesu li svi pjesnici oponašatelji? Čini se da ne. da je on bio prvi učitelj i vođa svih tih divnih tragika.. identifikacija identificirano. 24. njega odniješe čitava. istinati . premda mi ne da govoriti neka ljubav i poštovanje. i usprkos tome .) ?« Iskaz bi trebao sam sebe dokinuti i postati stvar. U Platona. To znači. svaki akt ima svoj intencionalni korelat. postojanje identiteta. Sarajevo. [21] »U čemu će se stvar i iskaz slagati kad su oni očito u svom izgledu različiti? (. DELIJA TREŠĆEC. [22] Isto.ZAGREBAČKA SLAVISTIČKA ŠKOLA – WWW. istinovanje se razlikuje od istinstvovanja pojedinih bića i stvari u kojima se odslikava istina. [20] Esej je objavljen u knjizi Ivana Kordića O biti istine. kada Platon piše o umjetničkom pojmu oponašanja utemeljenom u filozofsko-metafizičkom pojmu mimesisa kao aproksimacije. u izvođenju akta. što se očituje u stupnjevitoj strukturi zbilje. Anto. 25. [15] Usp.) A ovo slaganje prema uobičajenom pojmu istine treba biti izjednačavanje.biti istinom) odnosi na istinu samu. PLATON. Zagreb. primjećuje Heidegger te se nadalje pita: »U čemu se sastoji njegova od svake stvari potpuno različita bit? Kako se iskaz može upravo inzistiranjem na svojoj biti izjednačiti s nečim drugim.u tom shvaćanju same opažene stvari iskušava se evidencija. 276. Ali ne smije se više cijeniti čovjek od istine (. Kako se može nešto potpuno nejednako. 95. koja sama nije niti može biti istina. 376. Isto. rodom iz Pamfilije. istinitost tad znači isto što i bivanje-identičnim. u ne-shvaćanju identiteta iskušava identitet. 1982. Dovođe- Krešimir Šimić: Fikcija i faktografija 9/11 . Tu imamo dakle jednu posve osobitu vezu. Filozofija i slavenski jezici. 30. Isto. [17] Zanimljivo je da starocrkvenoslavenski jezik razlikuje glagole istinovati i istinstvovati. sa stvari? Izjednačavanje ovdje ne može značiti stvarno postojanje jednakim raznovrsnih stvari. str. Pri tome treba obratiti pažnju na to da pri živom aktu konkretnog opažanja kao i pri ispostavljanju onog pomišljenog opažanja to opažanje samo živi u poimanju stvari kao takve. Otud istinu možemo označiti kao nešto trostruko: prvi pojam istine znači tu identičnost pomišljenog i opaženog. kao sebe-usmjerenje-na. 1988. svi vidovi vezani uz glagol istinstvovati . str. [16] BOŠNJAK. Naklada Jurčić. str. a oživjevši pričaše što je ondje vidio«. ali ne shvaća. Zatim slijedi danteovski opis Hada. Käte. Filozofija od Aristotela do renesanse. 2005. Dakle.. 35.tiču se stvari koja ima svojstvo istinitosti i istinolikosti.biti istinnim (istiniti . naime da se nešto iskušava. [13] Usp. HAMBURGER. Isto. str. str.činiti što istinnim. Branko. No. 229231. Isto. Bit izjednačavanja određen je radije onom vrstom odnosa koji vlada između iskaza i stvari. 1957. kao i to da upravo samo u tom zahvaćanju objekta kao takvom. [18] HAMBURGER. 352.. iskaz.kazivati istinu.)« PLATON. str.

U početku sila bje! Al tek što stadoh riječ tu da pišem. 2000. Filozofija je stoga pokušaj otkrivanja kazivanja u kazanom pomoću upada. koje kao izvorno opaženo daje ispostavljanje. za Lévinasa. znaj! Da? l SMISO djeluje i stvara sve? Neka bude. tj. Zagreb.« HEIDEGGER. već samo metafora za ne-termin. Prema Eaglestonu za razumijevanje je Lévinasa ključno razumijevanje njegovih termina-metafora kazivanje i kazano. već stanje ili mogućnost etičkog uopće. Taj izuzetni odnos nazivamo odnošajem istinitog. već briga i ljubav. Zagreb. Johann Wolfgang. Ono tematsko sad nije više identičnost intendiranog u pomišljanju i opažanju.) Istina je sad shvaćena kao karakter spoznaje. Korelativno tome možemo dobiti i drugi pojam istine iz primjerenja spram intentio. str. nema zbora. Slično problematiziranje možemo pronaći i u Marinkovićevoj pripovijetki Ruke. Krešimir Šimić: Fikcija i faktografija 10/11 . Pristup i odgovornost za drugoga izvodi se.HRVATSKIPLUS. Demetra. str. Istinito tu znači isto što i činiti spoznaju istinitom. u prvom retku Nek mirno bude: ČIN bje u početku!« (1206-1240) GOETHE. Kršćanska sadašnjost. zbiljski-biti. koji ovako razmišlja o prologu Ivanova evanđelja: »Tu piše: U početku bješe RIJEČ! Već zapeh! Pomoć nužna mi je već! Toliko RIJEČ ne vrijedi. 54. To je fenomenološki smisao govora da ja u evidentnoj zamjedbi ne studiram tematski istinu te zamjedbe. 1994. etičko pojavljuje upravo u jeziku.ORG ›› ANAGRAM nje-do . Jezik nije jednoznačan odgovor drugome. Demetra. Aurelije. Istinitost se iskušava kao izuzetan odnošaj. str. Istina se u toj oznaci promatra u pogledu korelata akta identifikacije. ABC naklada.ZAGREBAČKA SLAVISTIČKA ŠKOLA – WWW.poklapanja je pri stvari. iz intencionalnosti naprama intentumu. Kazivanje slama identitet i otvara se drugome. 297. Zagreb. već struktura akta same evidencije kao te pokrivajuće identifikacije.. (... i upravo u njemu leži istinitost. Zagreb. [25] AUGUSTIN. Istinito se može razumjeti i u smislu bivajućeg objekta. Duh pomaže! Već znam. kao intencionalnost. kraljevstvo ljubavi. u jeziku. prema Lévinasu. ali ne na sadržinu akta već na sam akt. tj. Istina tu znači isto što i bitak. Filozofija je tako. str. Opominje me nešto da je brišem. Kazivanje nije termin. Monologion. Drugačije to prevesti se mora. Prolegomena za povijest pojma vremena. kao akt. i upravo kroz to bivanje-pri-stvari kao određene intencionalnosti ona se prozirno .) Treći pojam istine dobivamo na taj način da iznova gledamo u smjeru opaženog bivstvujućeg. 213. Martin. 1995.sama sebi netematska iskušava kao istinita. Za Lévinasa se. Tu piše: U početku SMISO bje.. Pa ako pravo duh me svjetuje. 56-57. Ono je trenutak izručivanje sebe drugome te je stoga nemogućnost poricanja drugoga. Ono je performativni učinak koji treba shvatiti kao netotalizirajuće (ne)mjesto iz kojeg izvire etičko. Odvagni dobro prvi redak taj. odnos između pomišljenog i opaženog. Jer pero se zaletjet može. Nasuprot kazivanju kazano imobilizira. To je pojam istine koji se već rano javio i u grčkoj filozofiji i koji se neprestano miješao s prijašnja dva spomenuta. (. naime. Ono je za Lévinasa mjesto rođenja ontologije. [24] Ovdje je zanimljivo osvrnuti se na Goetheova Fausta. [26] Ovdje je zanimljivo osvrnuti se na Lévinasovo poimanje jezika kao etičkog etike. [23] ANZELMO. nego živim u istini. 1997. zadržava kazivanje jer označava. i to u smislu identiteta. Faust. Ispovijesti. To otkrivanje nije mnoštvo ili moć kazivanja. Kazano imenuje i time identificira. kontrolira i ograničava značenje u fiksiranom totalizirajućem sistemu. koje identifikaciji daje uporište i njezino pravo.

U Fedonu se postavlja pitanje je li filozofija postojana i glede onoga što je naprosto nezamislivo. Biblijska egzegeza u svjetlu suvremene filozofijske hermeneutike. držeći ga najradiklanijim Platonovim djelom u kojemu se kao nigdje drugdje stavlja na kocku mogućnost same filozofije. a budući da ta ekstremna situacija samo ističe ono što i inače vrijedi. Paradoks etičkog nagovora. Krešimir. Tvrtko. Krešimir Šimić: Fikcija i faktografija 11/11 . [27] Günter Figal u eseju Vjerovati logosu razmatra Platonov dijalog Fedon. Smisao razumijevanja. Pedagoški fakultet. Eagleston smatra da kazivanje ima svoje mjesto ponajprije u umjetnosti. mogla vratiti. utemeljujući samu sebe. odnosno književnosti.ORG ›› ANAGRAM Iako Lévinas tvrdi da je etički nagovor rezerviran za diskurs filozofije. Rem. Pokazuje se kao bezdana kad pitamo o posljednjim utemeljenjima. jer se ono presudno ne otkriva u logosu. i stoga na svoj način mora biti retorična ako se ne želi izgubiti u pojmovnoj tehnologiji: njen logos radi njegova istinskoga filozofijskoga karaktera moramo zastupati kao najjači.tako što pokazuje kako se vjeruje logosu i znade da tu nema više ničega osim povjerenja. str. u O Slamnigu. Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa Modernitet druge polovice dvadesetog stoljeća. riječ je o tome možemo li neposredno pred smrt vjerovati filozofijskom logosu. 1997. Usp. VUKOVIĆ. postavlja se pitanje o tome je li filozofijski logos uopće dostojan povjerenja. uredio G. 2004. Zagreb. FIGAL. LXXIV. Bogoslovska smotra. G. Usp. a to najbolje čini uvjerljiv filozofski život . Zagreb.ZAGREBAČKA SLAVISTIČKA ŠKOLA – WWW. Ivan Slamnig . ŠIMIĆ. Filozofija nema posljednji temelj u koji bi se. str. [28] Usp. Matica hrvatska. 32. Günter. Figal zaključuje kako sa Sokratom nastaje pokušaj da se promisli i kaže ono što nadilazi svaku misao i svaki prikaz. Osijek. postmodernitet. 2003.Boro Pavlović. 127-128. 1.HRVATSKIPLUS.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful