Povratak Filipa Latinovicza

Miroslav Krleža hrvatski je pisac s početka 20. stoljeda koji se ističe svojim raznovrsnim opusom. Pisao je sve od poezije i drame do novela i romana, te brojne putopise, polemike i eseje. On je autor prvog modernog hrvatskog romana koji govori o povratku slikara i intelektualca Filipa u rodni kraj, te je stoga romana nazvan Povratak Filipa Latinovicza. U romanu su važne dvije teme, jedna koja prati povratak u djetinjstvo putem uspomena i sjedanja koje one bude, a druga je vezana za umjetnost odnosno Fillipovo slikarstvo. Priloženi ulomak pokazuje povezanost tih dviju tema u događaju slikanja majčinog porteta ubrzo nakon dolaska u rodno mjesto Kostanjevac. Filip je bio dijete koje je odraslo bez oca, nikada zapravo i ne znajudi tko mu je pravi otac. Njegova majka bila je trafikantica, žena za koju se svašta pričalo, a njegovom odgoju nije posvedivala mnogo vremena. Filip je često provodio dane samo čekajudi na nju („...u onoj čudnoj zlatnoj kavani,kad je čekao na nju čitav dan.“), a jednog takvog besposličarskog dana odlučio se na posjet gradskim „frajlama“. Toga dana prvi put je vidio golo žensko tijelo, što je uvelike obilježilo njegovu osobnost i shvadanje ženstvenosti, ved u najranijim godinama. Naposlijetku, kao mladid, Filip odlazi u bordel i tamo troši majčine novce, zbog čega biva ostavljen na ulici, i time svoj život smješta na ulicu gdje provodi pune 23 godine. Povratak u rodni kraj obilježava prisjedanje djetinjstva i tadašnjeg odnosa s majkom, koju i danas smatra previše lažnom i skrivenom od njega („...skidao s toga lica sve lutkasto, načinjeno, bazarsko, pozersko, onu gustu naslagu šminke pod tim potkožnim tajnama, što se tu sve više, kao pod anatomskim nožem, razrezivalo i skalpiralo jedno potajno, skriveno lice...“). Slikajudi portret svoje majke, Filip introspekcijom otkriva kako se njegovo mišljenje o njoj nikada nije promijenilo, te shvada koliko je ona njemu nepoznata i strana u smislu ljubavi te kako ju pozna samo s vanjske strane kao vrlo odbojnu osobu („njeno mačkasto kreveljenje, prenavljanje, njena namještena ljubaznost, protuprirodan, izvještačen smijeh...“) Dani ulomak pokazuje nam još jednu metodu kojom se pisac koristio, a to je simultanost vremena, odnosno miješanje sadašnjosti i prošlosti, iznanadnim prisjedanjima („U crnoj svili je tu ženu jedanput davno, prije mnogo godina...prvi put ugledao umornu i staru,a danas trideset i četiri godine poslije onoga događaja, on je mnogo umorniji i stariji od nje.“) Otkrivajudi kroz portret osjedaje koje Filip ima za nju, majka postaje nervozna i razdražena, te na kraju kroz plač govori svome sinu kako misli da to ipak nije zaslužila, a on tada prestaje slikati, zbog toga što svoju pobuđenu stvaralačku slobodu ne želi ograničiti njenim osjedajima i željama. Filip Latinovicz, jedan je od mnogih Krležinih likova kroz koje želi prikazati psihu intelektualaca, jer Filip kao i Leone Glembay bitan dio života ne provodi u obitelji, te se nakon povratka suočava sa istinom o svojoj obitelji. Obojica se bore u svojoj podsvijesti ,a Filipova borba izražena je u slikanju toga portreta gdje želi iskreno prikazati svoje osjedaje i viđenje vlastite majke, a ona mu to ne dopušta. Kroz Filipovu svijest i mnoge dijaloge, autor prenosi tadašnja shvadanja o umjetnosti, pa čak i filozofiji, što mi se sviđa, kao i način prisjedanja mnogih događaja i motiva iz djetinjstva što je glavni oslonac ovog djela. (540 riječi) Tena Sedlaček